|
Iskaz časnika
Hrvatskih obrambenih snaga (HOS)
Ratna priča Ivice
Jurčana (Vukovar)
HOS-ova ŠTAFETA
SMRTI
Na dan 10. studenoga, kada je silna armada JNA i četnika ušla u naše
selo, krenuli smo u proboj od Bogdanovaca prema Vinkovcima i Nuštru.
Selo je već bilo izgorjelo. Bilo je oko pola 8, 8 sati navečer, ne
sjećam se točnog vremena, kada smo se mi, HOS-ovci, zajedno s civilima,
MUP-om, ZNG-om, spustili na njive i krenuli prema Marincima. Samo su
rijetki još nekoliko dana ostali u selu. Neki su prošli proboj, neki
nisu. Ja ću pričati o nama koji nismo bili te sreće čitavi doći do
Vinkovaca i Nuštra.
Krenuvši u proboj, prešli smo preko jednog savka koji se
ulijeva u
rijeku Vuku. Tamo je bio šumarak vrbe ili topole, ne mogu se točno
sjetiti, gdje smo naletjeli na špage od maljutke, postavljene od
neprijateljske vojske. Odatle su pucali po nama.
Pokojni Crvenkapa, koji je bio nagluh otkad mu je zolja pukla
pokraj uha, krenuo je direktno prema Marincima. Da smo krenuli tim
putem, došli bismo ravno u ruke neprijatelju. Nisam smio vikati da nas
ne bi čuli, a njemu je trebalo glasnije govoriti da bi vas čuo, pa sam
potrčao prema njemu. Povukao sam ga za rukav da ga vratim natrag, da ne
bi otišao njima u ruke. Bila je izmaglica, mrak, automatski je uperio
pušku u mene jer nije znao o čemu se radi. Bile su to sekunde. Tako sam
ga vratio natrag i nastavili smo se kretati uz korito Vuke, dalje u
proboj. Za neke od nas taj proboj nije potrajao još dugo.
Nedaleko odatle naišli smo na minsko polje. Mnogi od nas
tridesetak, koliko nas je išlo u proboj, ostali su na tom minskom
polju. Neki su ostali mrtvi na tom polju, neki, poput mene, su ranjeni,
ali preživjeli, a neki su neokrznuti nastavili proboj. Među njima su
bili i moji prika i prija, Đuro i Kata Šimić, koji su kasnije u proboju
strijeljani, gađani iz transportera. Oni su nam pomogli malo previti
rane, ali nas nisu mogli povesti sa sobom jer smo bili toliko
izranjavani. Bili su i toliko uplašeni da nam nisu mogli više pomoći,
pa su nastavili dalje. Međutim, kako sam rekao, i od onih koji su
nastavili, neki su kasnije gađani s transportera, neki su imali sreće
pa su bili samo ranjeni, neki su završili u logorima. Goran Petrović,
HOS-ovac koji je prošao u tom proboju, on je i dan danas u Vinkovcima,
i dan danas je pri hrvatskoj vojsci. Jednostavno, stigao je u slobodni
dio Hrvatske u ono vrijeme, u što ni sam nije vjerovao.
Međutim, tada, na tom minskom polju, ostala smo nas osmorica teško
ranjenih: Tihomir Iveta Piđo, Ante Šarić, Amo Hrbatović, Đuro
Kovačević, Zoran Antunović, Josip Knežević i ja. Crvenkapa je tamo i
poginuo, na tom minskom polju, kao i Stjepan Katić iz Bogdanovaca.
Josip Knežević, koji je bio ranjen u pluća vikao je:
– Čađo, (mene su zvali Čađo) daj mi vode, jako sam
žedan.
- Rekao sam mu da mu ne mogu dati vode, da se ne mogu pomaknuti. Tada
još nisam ni znao što je sa mnom.
Ali on je uporno govorio: – Čađo, daj mi vode, žedan sam.
– Na
to sam mu, čak pomalo agresivno rekao da ne bude dosadan, da sam ode i
napije se. Nedugo poslije toga, čuli smo da se nešto vuče po zemlji, a
onda se čulo bućkanje, gušenje. On je krenuo sam, došao je do Vuke i
htio popiti vode, međutim, u toj Vuki je i ostao. Vjerojatno je upao
unutra, utopio se. Mi smo ga poslije dozivali, ali Josip se nikada nije
javio. Ja sam u tom trenutku bio u minskom polju. Stradale su mi obje
noge, lijeva i desna ruka, tijelo mi je posvuda bilo izbušeno gelerima.
Negdje oko 10-11 sati navečer naišla je jedna grupa, također
iz
proboja. Prenijeli su nas s minskog polja u obližnje kukuruze. Htjeli
su sa sobom ponijeti dvojicu-trojicu od nas, a po ostale poslati pomoć,
međutim, HOS-ovci kao HOS-ovci, uvijek složni, rekli smo:
– Ili ćete nas ponijeti sve ili ćemo svi skupa ostati ovdje.
Tako se i dogodilo, svi smo skupa ostali u kukuruzima, kamo su nas
sklonili da ne bismo bili baš na minskom polju. Tamo smo bili jedno
duže vrijeme. Do jutra nam je mali Antunović tamo iskrvario i umro.
Mali Ante Šarić treći dan je također iskrvario i umro, pošto nismo
mogli previti rane. Nismo se mogli skidati da vidimo gdje je tko
ranjen. Ostali smo ja, Piđo, Ramo, Đuro Kovačević... Bojim se nabrajati
da ne bih nekoga propustio. Nas šestorica smo bili tamo, nas četvorica
smo i dalje ležali u kukuruzima. Dani su prolazili.
Osmi dan naišao je Julio iz Vukovara. On je pomogao Đuri
Kovačeviću
i Rami Vrbatoviću koji su bili iz Vrbice. Oni su se koliko toliko mogli
oslanjati na svoje noge pa ih je izvukao do Nuštra, do Vinkovaca. Tamo
je rekao da smo ostali još ja i Piđo i dečki koji su izginuli i pomrli
na minskom polju. Pomoć je vjerojatno krenula, ali nije se moglo doći
do nas. Pucalo se sa svih strana, a nakon što smo digli te mine, srpska
vojska je dolazila i obnavljala to minsko polje, tako da je bilo jako
nezgodno uopće krenuti prema nama.
Sutradan, deveti dan proboja, naišao je Željko Đapić,
policajac
koji je krenuo iz proboja iz Vukovara. Htio je i mene nekako prevesti,
ali nije bilo nikakve šanse. Bio sam sav raskomadan, vitalni organi su
mi bili oštećeni. Barem šestorica bi me trebala nositi na šatorskom
krilu, koje bi inače nosila dvojica. Nije mi bilo nikakve pomoći. Tako
su oni ponijeli Tihomira Ivetu – Piđu i izašli su živi iz proboja. Ne
čitavi, ali živi. Ja sam, dakle, ostao i taj, deveti dan. Rekli su da
će mi poslati pomoć. Bilo je prijepodne kad je Željko odveo Tihomira.
Negdje navečer oko 9, pola 10 naišla je jedna grupa iz proboja iz
Vukovara. Nisam znao tko je, ali nisam više mogao izdržati, nisam niti
pio niti jeo sve te dane i počeo sam psihički pucati, tako da sam
vikao.
Imao sam tada 21 godinu, bio sam mlad. Kad čujete neke
glasove,
nadate se da će vam netko pomoći, da će vas spasiti. Nisam znao tko su
oni, bio je mrak, nisu se vidjele oznake, a neki su tada i skidali
oznake, presvlačili se u civilku, što je bilo i logično. Prvo su
mislili da je sve namještaljka, nisu znali tko sam. Rekao sam im da
budu oprezni, objasnio tko sam, što sam.
Stavili su me u šatorsko krilo i njih šest me je naizmjenično
nosilo. Ja sam ih uputio kamo da idu. Ja sam odrastao na tim atarima,
njivama, livadama. Ja sam rođeni Bogdanovčanin, živim ondje. Uvijek smo
se kao klinci tu igrali rata, uvijek su se Bogdanovčani i Marinčani
tukli, gađali praćkama, strijelama, kao indijanci i kauboji, tako da su
nam te livade u malom prstu i rekao sam im gdje se nalazimo.
Međutim, u dijelu na koji smo naišli, do tog minskog polja,
rekao
sam im da ne idemo nasipom, nego da se spustimo koritom Vuke. Voda je
opala, sada je tamo bio mulj i blato pa da je korito i bilo minirano,
kada bi netko stao na tu minu, ona se vjerojatno ne bi aktivirala,
potonula bi. Kad smo prošli taj dio rekao sam im da se sada mogu
vratiti na nasip, ali da ne znam koliko je dalje sigurno jer mi dalje
nismo stigli. Kad smo se popeli gore, oni su me tamo ostavili. Dali su
mi vrećicu šećera, kakvu dobijete u kafićima. Ostavili su me tako da je
ono što je ostalo od mojih nogu bilo na putu, tako da, kada bi netko
naišao, spotaknuo bi se i pao preko mene, a ispred mene je bila rijeka
Vuka. Bio sam žedan kao vuk, više jednostavno nisam razmišljao ni o
čemu. Nisam vjerovao da ću ikad izaći, da ću biti slobodan, da ću uopće
preživjeti. Imao sam namjeru ubiti se, to su bile muke. Međutim, imao
sam uz sebe jednu bombu i automat koji je već bio oksidirao, nisam imao
čime repetirati. Probao sam aktivirati bombu, ali nisam imao čime
povuči osigurač, tako da su svi pokušaji da se spasim te muke bili
uzaludni.
U međuvremenu su granatirali Nuštar. Bilo je to prebacivanje,
i
naši su iz Vinkovaca gađali njih. Tako da su iznad mene, iznad nas
svih, dok smo još bili tamo, bile neke akcije. U kukuruze u kojima smo
bili dolazili su šrapneli od granata, samo se čulo –
T-t-t-t-t-t-t-t-t-t! – Kada smo čuli ispaljivanje, samo bi zažmirili i
čekali hoće li nas pogoditi ili pasti među nas i sve nas pobiti. Čak
smo i molili Boga da se to dogodi jer smo bili u bolovima, psihički i
fizički rastureni. Ja mislim da čovjek može izdržati ono što niti
životinja ne može, sam sam se uvjerio u to.
Tako sam ležao, nešto dalje od minskog polja, gdje su me ostavili
pokrivenog dekom ili šatorskim krilom. Pokušaj da se spasim, da si na
neki način oduzmem život, nije uspio. Jednostavno to nisam mogao
učiniti. Nije mi falilo hrabrosti, nego to fizički nisam mogao učiniti.
Bio je to dvanaesti dan, treći dan otkada je Željko odveo Piđu
prema slobodi. Bilo je jako hladno vrijeme. Bio sam žedan pa sam čekao
da se šatorsko krilo smrzne da ga pocuclam. Oko mene je bio kukuruz,
prljav i pljesnjiv. Grabio sam, koliko sam mogao baratati, desnom rukom
uzimao i stavljao u usta, bilo što, samo da čovjek nešto pojede.
Teško je to opisati, razumjeti te detalje. Taj dvanaesti dan
naišla je onuda neka skupina ljudi, ne znam što su tamo tražili. Bio
sam već polumrtav. Dvanaest dana ništa ne jedete, ne pijete,
temperatura je jako u minusu, već sam se počeo smrzavati. Možda bih još
jedan, eventualno dva dana tako preživio, onda bih preminuo. Normalno,
vikao sam, tražio sam pomoć.
Međutim, bila je to aktivna vojska JNA. Mislili su da sam
postavljen kao mamac, zamka, da je ispod mene bomba i da će svi
odletjeti u zrak kada me dignu. Rekli su mi da se pomaknem na lijevi,
pa na desni bok, da se odignem leđima od tla da vide je li što ispod
mene. Uspio sam to napraviti pa su mi prišli, stavili me u šatorsko
krilo i ponijeli prema Marincima.
Putem smo naišli na voćnjak u kojemu su još Marinčani, ZNG, MUP,
možda i Civilna zaštita, postavili tzv. paštete, povezane po voćkama.
Jedan od vojnika JNA skoro je stao na tu paštetu pa su me udarili
govoreći da je jedan od njih gotovo poginuo da bi spasili mene.
Ipak, nastavili su me nositi prema Marincima, do svog štaba.
Oni
su bili redovna vojska, bili su to momci od 18, 19 godina, ali su me
odveli u Marince, u TO, gdje su bili rezervisti, četnici, gdje su me
tukli, mlatili i trpali mi rakiju u usta. To je bilo mučenje. Molio sam
Boga da me ubiju jer to više nisam mogao izdržati.
Zatim su me na – 1-2-3 – ubacili u metar, metar i pol visok
transporter. Bila je to užasna tortura. Zamislite raskomadano tijelo, u
bolovima i smrznuto, kada ga netko uzme i baci kao vreću žita na
traktor. Tako su me odvezli do njihovog štaba, gdje su me, naravno,
prvo ispitivali, tukli, mlatili takvog, nakon dvanaest dana ležanja u
kukuruzima, ranjenog.
Zatim su me odveli u podrum kuće hrvatskog branitelja Ivice
Kelića. Tamo je bio njihov štab. Tamo sam na zidu vidio krvi i svega. U
susjednoj je sobi netko jaukao. Svako malo netko je dolazio i nešto ga
ispitivao. Ja sam već bio, recimo, polumrtav i nisam neke stvari mogao
povezati. Nisam uopće razmišljao, nisam mogao vjerovati da sam nekako
spašen, već sam se počeo gubiti od svega toga, od gladi, iscrpljenosti
i ranjavanja.
Tri dana bio sam u tom podrumu u Marincima. Jedan od tih dana,
ušli su u podrum, čulo se samo krkljanje, a zatim su tu osobu iznijeli
iz podruma. Vjerojatno su ga riješili, priklali, ne znam... Možda su ga
ugušili, ne mogu reći dokaz da je ubijen, kada nisam čuo. Ja sam ležao
na krevetu i morali su proći pokraj mene da ga iznesu napolje.
Nakon nekog vremena došao je jedan rezervist, četnik. Bio je
jako
pijan. Došao je s automatom do mene, navodno da me ispituje. Počeo me
ispitivati o nekim snajperima, o cijeloj toj situaciji, koliko nas je
bilo...
U svoj toj komi, uopće nisam bio svjestan što me pita, doslovno
sam umirao. Zatim je došao jedan njihov oficir, ne znam koji je bio
njegov čin, podrum je bio mračan, a ja, onako polumrtav, nisam dobro
vidio. I on me došao nešto ispitivati. Zatim je četnik, onako pijan,
slučajno opalio metak. Zatim mu je taj oficir uzeo automat, istjerao ga
iz podruma i rekao:
– Pošto ti njega sada nisi uspio ubiti, zamalo ubio mene, sad
ću ja ubiti tebe kad izađem gore.
- Sada, što se gore dogodilo, ja ne znam. Tako je on mene ispitao
o nekim našim dnevnicima, koje smo vodili za obrane Bogdanovaca, za
obrane Vukovara, zapravo obrane Hrvatske, jer, u Bogdanovcima se nisu
branili Bogdanovci, branila se Hrvatska. Mislim da je tako bilo na svim
ratištima. Nitko nije branio samo svoju kuću, svoj prag, nego je na
svom pragu branio cijelu državu.
I tako sam dalje ležao u tom podrumu, kada mi je došao jedan
doktor
i rekao da mu moram vjerovati, da mi želi pomoći i da će mi dati neku
injekciju da dođem k sebi, da me proba spasiti. Ja sam samo pogledao u
njega, uopće nisam registrirao što mi je htio reći, samo sam mu rekao –
Što me briga što ćete mi dati. Najbolje mi dajte injekciju da se više
ne probudim! - U tom trenutku bila mi je puna kapa svega. Međutim, taj
doktor mi je stvarno pomogao, pa su me iz Marinaca krenuli
transportirati prema Vukovaru, prema Novom Sadu, prema Mitrovici,
dakle, prema logorima.
Tim putem išao je jedan veliki konvoj, od Bogdanovaca prema
Marincima, koji se spremao ići dalje, prema Vinkovcima. Trebalo im je
obnoviti vojsku koju su izgubili u borbi s nama, da bi sve obnovili, da
se skupe svi u Marince i krenu srušiti Nuštar, da krenu dalje, prema
Vinkovcima, prema Zagrebu. U transporteru u kojem su me vozili bila su
dva vojnika njihove specijalne policije, koji su me čuvali i taj
doktor, koji mi je bio zaštita.
On mi je rekao da, dok je on u vozilu, ne mogu mi nauditi.
Nisam mu vjerovao, ali pokazalo se kao istina.
Na izlazu iz Marinaca bio je jedan stariji čovjek. Sad je umro,
njegovo ime neću spominjati. Oni koji znaju tu priču, koji znaju što se
stvarno dogodilo, znaju i tko je ta osoba. Mi smo se morali skloniti u
stranu da bi taj konvoj, tenkovi i sve, prošao. Onda je ta osoba, inače
Marinčanin, rekao
– Dajte ga meni, da mu ja presudim. On je meni ubio i ženu i
djecu i sve.
– Rekao je da sam ja došao tamo i da sam mu pobio cijelu obitelj.
Međutim, njegova žena bila je živa, nitko ju nije ubio,
njegova
kćerka također, bila je u Hrvatskoj, pošto je udana za Hrvata. Rekao je
to samo da izazove mržnju, kako bi me oni uklonili već tada.
Onda je i mene obuzeo neki strah. Kad su me već spasili, kad sam
sve ovo prošao, sad mi baš treba da me netko ubije zbog nečega što
nisam učinio, što su bile samo priče. I dan danas njegova kćerka je
živa. Živi ovdje u Bogdanovcima, udana za Bogdanovčanina.
Krenuli smo dalje, prošli smo kroz Bogdanovce, kroz Vukovar,
gdje
sam vidio brdo tijela, mrtvih ljudi po cestama. Odveli su me u
zloglasni Plavi podrum u Petrovcima. Iz toga podruma rijetko je tko
izašao živ, ja sam imao sreću što sam ga preživio.
Od tamo su me odveli u Šid. Primili su me u civilnu šidsku
ambulantu, gdje su me tukli, nazivali me ustašom. Na kraju sam završio
u Mitrovici. Imao sam tada dugu kosu, takozvanu fudbalerku. Okrenuli su
me tako da sam ležao na stomaku, kako im je bilo najlakše, kada je
naišao neki njihov oficir i pitao kakva je to žena s njima. Međutim,
rekli su mu da nisam žena nego muškarac. Zatim me on prebacio na VMA
Petrovaradin. Tamo su bili i njihovi ranjenici, koji su nas htjeli
zaklati, ali nas je čuvala njihova vojna policija. Tamo su nas pobacali
na neku ustakljenu terasu u toj bolnici, tamo smo bili smješteni.
Bili su sa mnom Pero Tromblon, Crnac i ekipa. U toj bolnici je
bilo dosta mučenja. Dolazili su šešeljevci, arkanovci, htjeli su nas
klati i ubijati. Bilo je grozno. Na podu su bile pločice, a mi smo
ležali na nekim madracima. Oni su nas čuvali. Često su nas mlatili i
tukli.
Jednom prilikom došao nas je posjetiti Crveni križ. Oni su ih
odveli kod svojih ranjenika, gdje su imali televizor, radio, sve, kao u
hotelu A kategorije, predstavivši ih kao hrvatske branitelje. Za to
vrijeme, mi smo dobivali batine u susjednoj prostoriji, možda pet
metara dalje, smrzavajući se na podu na ustakljenoj terasi.
Jednom prilikom, pisao je o tome i Pero Tromblon u svojoj
knjizi,
tražio sam cigaretu od jednoga od njih. On je došao do mene i rekao:
– Šta je, ustašo, još bi i da pušiš?
Na leđima je imao automat, a u futroli za pojasom držao je pištolj. Dao
mi je cigaretu, uzeo pištolj i rekao:
– Čime da ti pripalim? S ovim ili ... – počeo je skidati
automat s leđa – ...ili s ovim?
– Rekao sam mu: Brate mili, pali s čim hoćeš, samo pali, nek
se dimi!
Svi su zinuli i pokazivali mi prstom da šutim, bojali su se da će me
ubiti. Meni je bilo svejedno. On je spremio pištolj, uzeo upaljač,
zapalio mi cigaretu i rekao:
– Evo, zapali, možda ti je zadnja!
– Kad je izašao, svi su me tražili dim, ali sam im rekao:
– Bogami, ne dam! Ova cigareta je mene koštala zamalo života,
sami tražite pa nek vama zapali!
Nakon toga, ostali smo ja i Marko Plečković, koji je bio jako ranjen, u
jednoj maloj prostorijici gdje su oni slavili Novu Godinu, Božić i sve.
Došli su, onako pijani, i tukli nas, onako rastrgane, raskidane. Čak su
i stražari koji su nas čuvali bili pripiti, ali su nas branili. Pazili
su da nas ne ubiju, ali nisu ih mogli spriječiti da nas tuku.
Rane mi nisu sanirane dok nisam došao u VMA. Tamo mi je
amputirana
lijeva potkoljenica, desno stopalo i fiksator lijeve ruke. Sve to, uz
saniranje nekih manjih rana, obavili su u jednom danu, sve u roku od 3
i pol, 4 sata i u poluanesteziji.
Rekli su – Idemo sve napraviti! Ionako je on gotov, pa ako preživi –
preživi!
– Nakon toga, negdje u prvom mjesecu vratili su me u
Mitrovicu, u
logor, gdje su me tretirali kao i sve ostale – ispitivanja,
premlaćivanja, potpisivanje izjave. Morali smo potpisati papir na
kojemu je gore pisalo Izjava, dolje potpis, između ništa. Ja ne
znam što je tko tu napisao, ali zato sada nas logoraše terete da smo
počinili zločine, da imaju naše izjave. Međutim, to su izjave koje su
oni napisali. Mi smo potpisali goli papir.
Trebao sam biti razmijenjen u prosincu, s doktoricom Vesnom
Bosanac i doktorom Jurom Njavrom, koji mi je u logoru strugao rane
žlicom za juhu, pokoj mu duši, ni njega više nema među nama. Kako nije
imao potrebnu medicinsku opremu, grijao je nož na upaljaču, da mi
dodatno ne inficira već inficirane rane.
Kažem, trebao sam biti razmijenjen u prosincu. Ja sam se
predstavio kao Civilna zaštita, rekao sam da sam bio mobiliziran.
Međutim, kada sam došao u Novi Sad, na VMA, netko je odao da sam
bio HOS-ovac. Onda su me počeli tući i maltretirati, govoreći mi da sam
Paragin ustaša.
Nakon toga, razmijenjen sam, kako sam rekao, 27. ožujka, u
prvoj
službenoj razmjeni. Zahvaljujući tome, danas sam još živ. Bilo je nakon
toga još puno operacija u Zagrebu, bio sam klinički mrtav i jedva
preživio. Organizam je počeo pucati i psihički i fizički i nisam više
imao snage boriti se.
Svatko tko je prošao proboj, tko je prošao rat, ne samo u
Vukovaru, nego u cijeloj Hrvatskoj, i ako nije ranjen, prošao je veliki
pakao.
Ivica Jurčan
Iskaz časnika
Hrvatskih obrambenih snaga (HOS)
|
|
SJEĆANJE NA DANE KAD SAM MOLIO BOGA DA ME UZME K SEBI
|
|
|
