|
- Iskaz časnika
Hrvatskih obrambenih snaga (HOS) -
SJEĆANJE NA DANE KAD SAM MOLIO BOGA DA ME
UZME K SEBI
MOJ
ŽIVOT U LOGORU
Istina o zločinima zloglasnog kapetana Dragana
Kako
da vam pričam, a da se sam ne opteretim, popio sam nekoliko tableta za
smirenje, pomaže tako da mogu bez suza pisati ovaj post….
Stara je godina, 31. prosinac 1991. mjesto: Nijemci u
Slavoniji…
Zarobili su me toga jutra i doveli u jedno dvorište u mjestu Nijemci,
južno od
Vinkovaca i Vukovara u istočnoj Slavoniji. Ovdje im je očito bila
smještena vojna policija i dio njihove komande, bio sam krvav u
predjelu kuka (posljedica ranjavanja), skoro nepokretan, skakao sam na
desnoj nozi jer mi je lijeva bila nepokretna zbog rane.
Prvo su otvorili vrata podruma i gurnuli me niz
stubište.
Tu sam ležao satima, sve dok nije pala noć. Tada su me poveli na prvo
ispitivanje. Veliko iznenađenje. Po mene je došao vojnik koji me nakon
ranjavanja zarobio dan ranije.
Malo je to dulja priča jer sam ja njega
samo prije dva dana mogao ubiti. Zbilo se to u šumi kada sam ga opazio
kako leži na oko 15 do 20 metara. Ja sam ga uzeo na nišan snajpera ali
ga nisam ubio kako ne bi izazvao paljbu po nama.
Što je to: ironija ili sudbina?
Kapetan je bio fer kao i njegovi vojnici koji su bili uglavnom mladi
ročnici. Nekako je dobro prošao taj prvi dan ispitivanja i
zarobljeništva. Zatim sam dospio u Šid. Bio sam na samom početku
logoraških dana i ni sanjao nisam koje me još strahote čekaju.
Šid: U ovo mjesto sam dovezen na samu Novu 1992. godinu.
Nakon primljenih batina,u zatvor je došao D... V... -
poznatiji kao Kapetan Dragan
sa
svojim vojnicima (kninđama)
njih oko devetorica ,ušli su u čeliju, te
me dvojica uhvatila za noge tj. vojne čizme i počeli vući van iz
ćelije,vukli su me kao vreću smeća po hodniku, po stubištu, ne znam ni
sam koliko puta sam udario glavom po stepenicama, pritom su me udarali
palicama, udarali čizmama i po tjelu i po glavi, vukli me sve do vojnog
vozila i ubacili unutra, te pri vožnji nastavili i udarati šakama, tako
da sam izgubio svijest .
Probudili me nekim čudnim mirisom i šamarima te mi dali
nekakvu
injekciju koja me je još više ošamutila. Buđenje uz taj čudan miris
samo što sam ovoga puta bio zavezan na nekoj stolici i s čeličnom
kapicom na glavi.
Ne znajući što mi se dešava, nisam više osjećao
glavu, samo nekakvu prazninu. Osjetio sam da imam neku napravu u ustima
koja mi širi usta kao kod zubara. Od bola nisam ni shvatio da mi iz
usta vire žice. Pomoću bušilice su mi probušili zub i stavili jednu od
žica u njega. Bilo je to previše za mene pa sam ponovo pao u nesvijest.
Koliko dugo sam bio bez svijesti, ne znam. Probudili su me opet s
nekim sredstvom i kada sam donekle progledao osjetio sam svjetlo koje
je blještalo u moje oči. Pustili su struju a ja sam urlao, ne znam vam
opisati, osjećao sam da mi sve puca u glavi i vratu.
Najzad sam ponovo
pao u nesvijest. I opet ne znam koliko dugo. Kada sam dolazio k sebi
došla je jedna Srpkinja do mene, po imenu Vera (izmišljeno ime). Pita
kako mi je i cinično se smije. Opet me pita trebam li doktora.
– Ne
treba tebi doktor, tebi trebam ja-smije se i s kliještima mi iščupa
nokat na nožnom palcu.
Psuje mi mater ustašku…
Urlam od boli. Psuje mi mater ustašku da što se derem, te
kakva sam
ja pička od ustaše,
što kukam. Uzela je malu kuku u obliku udice i zabila mi je u palac
lijeve noge (ožiljak je i dan-danas vidljiv). Pustila je stuju i uz uz
pomoć svojih drugova privezala me na X-križ. Njih dvojica me udaraju po
trbuhu.
Kada je ona pojačala struju ja sam se trznuo i napeo mišiće.
Oni udri po meni još jače. Nakon nekog vremena su me ostavili na miru i
posvetili se ostaloj četvorici hrvatskih branitelja, zatočenika koji su
bili u istoj prostoriji.
To je sve mirno i ravnodušno gledao sa strane, sjedeći za stolom,
nijhov zapovijednik Kninđa. Taj zapovjednik dovikne ostalima da puste
ustašu na miru i da se pozabave Varaždincem (mupovac), momak je bio
mlad kao i ja, oko 20-25 godina.
Zgodan, kako reče Vera. Zavezali su ga
za stolac na kojem sam ja bio ranije. Skinuli su ga do gola. Vera ga je
milovala po penisu. Kada ga je nadražila stavila je spolni ogran u usta
i odgrizla ga! Strašan je bio njegov vrisak. Sledila mi se krv u
žilama. Zatim su odgriženi dio penisa Varaždincu ugurali u usta da ga
proguta.
Kada su uvidjeli da se guši da ne može to progutati Vera ga,
kao na školskom satu biologije, razreže nožem od trbuha do grkljana.
Svi četnici u sobi zapjevaju četničku pjesmu “Što se ono na Dinari
sjaji?”.
Gledao sam brata Hrvata kako umire na tom užasnom stolcu.
Na red su došla sljedeća dvojica zarobljenika. Treći je čučao
u
kutu, sve slušao i čekao kada će doći red na njega. Po izkazima
zarobljenika zaključio sam da su bili Vukovarci. Stajali su goli i bosi
na sredini prostorije a oko njih 6 četnika. Zvijeri su ismijavale
jadnike.
– Koga želiš, pita jedan četnik zarobljenika,
Veru ili nekog od nas?
–
Sav slomljen gledao sam njihova uplašena lica. Pogledavali su mene i
Varaždinca, skamenjeni, drhćući od hladnoće i straha. Čovjeka je umirao
od smrtonosnog ugriza…
Ništa nisu odgovarali. Uzmite ih vi, a ja idem oprati usta -
kazala
je Vera i izašla.
Te mi riječi ni dan-danas ne izlaze iz glave. Jedan
od četnika zapita: ´ jel da vas bijemo ili čete se međusobno karati?´
Na to se drugi smiju kao luđaci.
Počeli su mladiće premlaćivati čime su
god stigli i što su imali u rukama. Vikali su: Hajde ustaše, karajte
se, kevu vam ustašku! Njih dvoje leže izudarani na podu, jauču. Četnici
povuku mlađeg do stolca gdje je bio mupovac Varaždinac. Na stolcu i oko
njega sve u krvi.
Mladić moli da ga ne ubiju. On moli, a oni udri po njemu, psuju.
Gluposti kako sada moliš, a srpsku decu si
mogao ubijati - viču na njega.
Svima su nama poznate njihove priče. Jedan četnik reče da nije dugo
nikoga „karao“ i udri se smijati kao lud. Drugi mu kaže da neće valjda
ustašu kada ima tu i ustaških kurvica. Prvi odgovori da nije mislio na
„pušenje“.
Stariji Vukovarac je još ležao na podu u nesvijesti. Tada su
ga osvijestili i opet šamarali. Mlađega zavežu za stolac gdje su mu
stali čupati nokte i na nogama i na rukama.
Vrištao je, a meni se prevrnula utroba i
tjeralo me na povraćanje.
Kada su to vidjeli stali su me opet mene tuči. Samo me je zapomaganje i
urlik Vukovarca držalo u polusvijesti. Njemu su stavili žice na
ozljeđeno tkivo (prste na kojima su nokte izvadili) i metalnu maticu na
spolni organ i tada pustili struju. Užas, ne znam koje je vrijeme, koji
dan ili da li je dan ili noć. Užas, to zapomaganje, gore je od svih
batina, ledi krv u žilama.
Stariji Vukovarac je čučao na podu i čekao
na red. Mlađi je bio u nesvijesti. U to dođe Vera u prostoriju i dovede
velikog njemačkog psa ovčara. Nahuškala ga je na starijeg Vukovarca.
Psu su dopustili da ga svega izgrize a na kraju da ga zgrabi za vrat i
tako zakolje. Zadnji trzaji čovjeka koji je umirao od smrtonosnog
ugriza. Sve su nas polili vodom, osvijestili i izašli iz prostorije na
ručak.
Ja sam ostao visjeti, Vukovarac je bio zavezan na stolici a
treći je čučao još uvijek zavezan u kutu.
Dugo smo bili sami. Četnička se gamad vratila, bilo ih je 9
zajednio sa zapovjednikom, kapetanom Draganom. On nije imao vremena ni
za ručak nego su mu jelo donijeli u prostoriju na zapisnički stol.
Sjeo je i rekao: Hajde radite posao, meni ne
smeta,
bit će mi čorba ukusnija - kreštavi, cinični smijeh koji me proganja
još i danas.
Uzeli su mrtva tijela i odnijeli van iz prostorije. Zatim su
se
vratili s troje civila kojima su dozvolili da „obrade“ mladog Vukovarca
zbog toga što su im navodno sinovi pali od ustaške ruke kod Vukovara.
Trojac je uzeo palice i šipke u ruke te su udarali po njemu iako je pao
u nesvijest od udaraca po glavi. Svejedno su slijedili novi udarci.
Čule su se kosti kako pucaju. Ja gledam oko sebe i razmišljam što me
čeka.
Pas vam mater, što će smisliti? Cijeli mi je
život prošao kroz glavu.
Mislio
sam „budala pa što nisi ostao kod kuće za Božić, nego si pošao na
bojišnicu (tako da me shvatite, poslije 29.11.1991. godine sam otišao
iz Kumrovca u 2. gardijsku brigadu “Grom”, ali sam radi povrede glave
dobio dopust do 2.1.1992. godine. U međuvremenu sam trebao prikupiti
potrebne papire kako bi mogao biti i dalje u A brigadi jer
nisam služio JNA. Potvrda od suda da nisam bio kažnjavan, obična
birokracija na koju sam „pukao“.
– Jebi ga, već mjesecima na fronti a sada moram
skupljati glupe papire.
Slijedio je nastavak torture nad Vukovarcem. Kada su ga nakon nekog
vremena osvjestili, stavili su mu na glavu nekakav drveni škripac, koji
je sa svake strane čovjeku mogao stegnuti glavu. Sva su tri civila
stezala škripac sve dok lubanja nije pukla.
Ježim se i brišem suze kad se sjetim.
Ja sam se viseći pomokrio od straha i što sad? Sada sam ja na redu ili?
Dođe civil do mene. Pita: “a šta sa ovim?”.
- Dragan mirno odgovori: Ne još njega - jer On je i dalje čučao na
podu… - On je moj.
Pogledam ga, žvače slaninu. Mislim u sebi ´Mater ti jebem, pa
svaki
bi mormalan čovjek povraćao a on ždere.
Sjetim se svoje bake koja mi je
pričala kako je i njen otac bio zatočen u logoru za vrijeme Prvoga
svjetskog rata u Sibiru (hrvatski vojnici u Austro-ugarskoj vojsci) i
kako su svaki dan molili krunicu i Boga. Na kraju im je uspjelo pobjeći
te su se nakon 4 godine zatočetništva vratili kući.
Sada je bio na redu četvrti zarobljenik. Nisam dobro razumio da li
je bio iz Tovarnika ili od Iloka. Vjerujem da je bio u Hrvatskoj
demokratskoj zajednici (HDZ) jer su govorili „gle hadezeovca“. Rugali
su se, a on je i dalje čučao na koljenima. Dragan naredi da civili
napuste prostoriju i usput im reče da će biti još zarobljenika. Patniku
su naredili da ustane i dođe do stola. Oko njega četnici čekaju na
zapovijed. Trenutno se ništa ne događa. Dragan naruči kavu i reče
ostalima da sjednu i odmore se. Prošlo je vrijeme odmora i gamad po
zapovijedi ustane.
„Hajde da ga malo ugrijemo jer mu je hladno“. Pomislio sam sad
će ga tući, ali šta je slijedilo, ni životinja ne bi uradila.
Prvo su počistili stol, a zatim mu naredili da si potrbuške
legne na njega. Zavezali su mu noge i ruke s obje strane stola. Kako je
već bio gol jedan mu četnik ugura palicu u stražnjicu. Vrisak od bola,
a četnici udaraju po leđima.
„Tišina! Ni reč da nisi rekao!“ viče netko od
njih.
Dragan je poslao po Veru da mu donese ručni kovčeg. Ona ga je stavila
na stol, no ja nisam vidio što je u njemu sve dok Dragan nije naredio
da se zagrije sprava iz kofera. Još ne znam kako se to zove, nekakav
grijač, kojega su prvo užarili strujom a zatim ga ugurali jadniku u
stražnjicu.
Zatim su mu probili kožu na leđima i skidali je prema
dolje. Nesretnik je umro u strašnim mukama. Teško mi je o ovome pisati,
ali moram u ovom postu to do kraja o Šidu.
Sada sam ja na redu.
Dragan stane ispred mene i reče: Tebe ću ja osobno.
Ti si kriv što su mi pali dobri borci u Spačvi - viče.
Kaže Veri da mu
doda ranac. Ne mogu reći kako sam se osjećao, samo znam da sam molio.
Dragan izvadi skalpel „Sada ćemo prvo sa jajima nahraniti psa“, smije
se dok drugi razmaknuti samo gledaju.
A onda kao iz vedra neba grom, dolazi mi Anđeo čuvar.
Prvo
netko snažno pokuca na vrata. Svi pogledaju prema njima. Kroz
poluotvoren prolaz jedan četnik leti po prostoriji, a za njim ulijeću 4
vojna policajca sa škorpionima uperenim u četnike. Ovi stoje zbujeno.
Čujem naređenje „Nazad ili pucam!“.
Prepoznao sam glas kada je ušao oficir JNA (pukovnik ) koji me
ispitivao u Nijemcima.
Izdere se na Dragana:
- Čobane jedan što ti tu radiš u Jugoslaviji, tko ti je dozvolio da mi
otmeš zarobljenika?
Poslije dosta žestoke svađe četnici zajedno s Verom izađu van uz
pratnju vojne policije.
Pukovnik je ispripovjedao Draganu zgodu s bombom i mogućnost da ga
ubijem na prvom ispitivanju u Nijemcima. Dodaje kako bi mu ja po
godinama mogao biti sin. I danas sam zbunjen zašto se pukovnik založio
za mene.
Vojna policija me odvela prvo u Novi Sad gdje sam dva dana ležao u
bolnici, a zatim su me prebacili u Sremsku Mitrovicu.
KPD - Sremska Mitrovica - Posebna priča
Put iz Novog Sada za
S.Mitrovicu bio je normalan, bez nasilja, samo tu i tamo provokacija i
uvreda na račun hrvatstva. Ulazak u Kaznionu velikih zidova,
zatvorenici (njihovi kriminalci na robiji) čiste dvorište, metu i
tačkama odvoze snijeg.
Nakon izlazka iz vojnog vozila, mislio sam da će biti kao u
normalnom zatvoru, nisam ni slutio što me čeka. Kako sam imao na sebi
samo SNB donje rublje (dugačke gaće i majicu s kratkim rukavima), na
glavi mi je bila mreža koju su mi stavili u bolnici u Novom Sadu
(šivana ozljeda na glavi). Stražar viče da se kreće. Skakutao sam na
desnoj nozi, lijeva mi je bila oduzeta od ranjavanja, korak po korak.
Robijaši su prvo pitali stražara da li sam nov ovdje a kada su dobili
potvrdan odgovor i dozvolu da mi zažele “dobrodošlicu” stali su me
udarati šakama, metlama i lopatom za snijeg. Od udaraca sam se srušio
na zemlju, a oni su me nastavili cipelariti.
Kad je stražar vidio da su pretjerali, njih je otjerao a meni je
naredio da se dignem. Nisam mogao i zato je slijedio udarac palicom.
Naredi robijašima da me podignu i dovedu do stubišta, koja su išla
prema dolje. Stražar me gurne dolje niz stubište. Kako sam nekoliko
puta udario glavom, pao sam u nesvijest. Probudio sam se u mračnoj
prostoriji, očito je to bila izolacijska samica. Na vratima je bio
tračak svjetla. Kako sam bio žedan dovukao sam se do vrata i počeo
lupati po njima da dozovem stražara. Kada se pojavio počeo je strašno
psovati da zašto lupam. Otvorio je vrata i udario me čizmom u glavu,
čelo i nos. Potekla mi je krv pa sam mu zakrvario čizmu.
Zaurlikao je “jebem ti majku ustašku, imaš da mi čizme očistiš”.
Čuo sam kako govori i znao sam da nije iz Srbije. Bio je hrvatski
Srbin.
- Gospodine, stražaru čizme su čiste.
- Pas ti mater na šta ti ja ličim, na gospodina. Bio bi da nema vas
prokletih ustaša.
- Šta si htio? - pita me.
- Vode druže.
Šutio je jedno vrijeme. Zatim je otišao iz čelije. Vratio se i
pogledao kroz otvor.
“E, ujo si tu”, smije se kao lud, “si još žedan?”.
“Donio sam ti vodu”.
Pomislio sam, hvala Bogu i čekao da otvori vrata,
ali ništa.
Čaša vode, ima i ovdje ljudi
- Ej, hoćeš vode ili ne?
Ogovorim da sam jako
žedan i da bih htio a on me pita što onda čekam. Gledao sam zbunjeno i
tražio neki drugi prozor, ali njega nije bilo. Pitao sam stražara gdje
je voda a on se smijao kao lud.
Kaže mi: “Tu sam ti ostavio pred vratima. A šta bi ti htio da te još i
konobarim”.
Tako mi reče i ode. Htio me psihički uništiti. Donio je vodu i ostavio
je ispred zaključanih vrata.
Prošla je noć ili dan, ne znam. Vrata su otključana i ušao je
mladi
stražar. Uperio je svjetlo svjetiljke u mene i pitao me kako se zovem.
Kada sam pristojno odgovorio opet je pitao što znači ova voda ispred
vrata. Kada sam mu sve ispričao dalje me pitao kada sam došao i odakle,
a ja sam mu ispripovijedao da sam ranjen, da sam bio u Šidu i Novom
Sadu te da su me još i robijaši pretukli. Pogledao me i dao čašu vode
uz napomenu da to ne bi smio činiti pa čak ni biti ovdje. Prije nego me
zaključao rekao mi je “sretno!”. Pomislio sam, hvala Bogu i bio
zahvalan na činjenici i nadi da ima još dobrih ljudi.
Prošlo je dulje vrijeme. Valjda je bilo podne. Opet se otključaju
vrata. Ulazi jedan drugi stražar, a s njim robijaš ili naš zatočenik te
mi donesu jelo. Rijetka kukuruzna kaša jako zasoljena u običnoj
vojničkoj šaljici za čaj. Probao sam i razmišljao da li da popijem ili
ne. Mislim, tko zna kad ću drugi put dobiti nešto za jelo. Najgore mi
je što je jelo slano, a ne daju vode. Tako svaki dan, doručak, ručak.
Šaljica kukuruzne kaše ili neka tekućina u kojoj je nešta bilo kuhano,
uglavnom nejestivo, bljutavo ili preslano.
Ako trebam umrijeti, daj Bože da bude brzo
Došao je dan ispitivanja. Naređuju mi da izađem iz čelije. Skačem na
desnoj nozi, a
stražar me udara po leđima.
“Hajde brže mater ti jebem, brže. I vi bi do Zemuna, a ne možeš ni ko
čovek da hodaš”.
Došao sam u hodnik gdje već čeka nekoliko naših branitelja. Stoje pred
različitim vratima okrenuti prema na zidu s glavom dolje i rukama na
leđima. Stanem i ja, mislim da sam bio peti ili šesti na redu. Čekamo i
ne smijemo međusobno razgovarati ni pogledati se.
Iz prostorija čuješ
kako se deru četnici, a naši jauču i zapomažu.
Čujemo kako ih tuku, a ja mislim “Bože ako
trebam umrijeti, daj Bože da bude brzo”.
Vrijeme prolazi, a ulazi se jedan po jedan. U obrnutom smjeru izlaze
pretučeni, krvavi, razbitih noseva. Jedva hodaju od bola.
Dođe vrijeme da i ja uđem. Uđem i pogledam. Za stolom sjedi
oficir
JNA po činu kapetan, visok padobranac po rodu vojske. Pohvali se da je
bio na Mitnici i pita me gde sam ja bio i šta sam bio, te kojoj
jedinici. Odgovorim mu da sam kuhar. Istoga trenutka stražari udri po
meni.
“Ma majku vam ustašku pa tko se onda borio?”
Gledam ga i kažem da mi je to struka. Oni opet udri po meni.
“Majku vam vašu ustašku pa svi ste vi tu kojekakvi kuhari, stražu
čuvali, pa koliko je vojske onda bilo?
Odgovaram mu da mi je i na regrutaciji za JNA upisano da idem u školu
za kuhara. Ne vrijedi pa opet dobivam grdne batine. Padam i ostajem
ležati na podu. Na to kapetan reče da sve štima, ali gde sam bio kad si
trebao ići u JNA 1987. godine jer me nema u evidenciji, a sada sam se
našao u HOS-u. Naredi da me odvedu u zemunicu. Podigli su me i tukli po
nogama.
“Ajde brže, skači!” - viče stražar.
Popnemo se gore stubama tako da sam skakao na desnoj nozi. Izlazimo van
na neko dvorište, a vrijeme je bilo hladno. Skačem tako samo u dugim
gaćama i kratkoj majici, a vani ispod nule. Vode me kroz jedna vrata,
pa kroz druga i tu ugledam nekakve križeve i neprepoznatljivu hrpa
pokrivenu limom.
Stražar otkrije lijevu stranu te čudne građevine pa me
gurnu unutra. Pao sam nekome na glavu i preko još dvojce. Oni zajauču.
Netko zapali žarulju jer je struju davao agregat i reče mi da si nađem
mjesto. Sve je bilo mračno od slabe struje. Dopuzao sam do jednog našeg
branitelja s kojim sam podijelio samo jednu deku kojom se pokrivaju
konji. Sjedeli smo na bali slame, bosi i polugoli.
Četnici su bili još
iznad nas s uperenim puškama. Robijaši su mijenjali tri kante za koje
sam kasnije doznao da je jedna za veliku nuždu, u drugoj je bila voda
za piće, a u treću su nam stavljali hranu.
Nisam znao da ne smijemo međusobno pričati pa čak ni šaptati pa sam
pitao brata do sebe da li je dugo tu.
On mi je samo stigao reći “šuti”, a četnički gad i smrad ispali rafal u
njega i usmrti ga.
Jama, ili zemunica bolje rečeno, bila je otprilike na 14 puta
8
metara. Tu nas je bilo oko 30-40, što živih što mrtvih. Nisam znao da
se ne smije ni šaptati a kamo li pričati. Zbog mene je čovjek poginuo i
zbog toga me savjest i dan danas peče. Nisam znao da nas stalno
prisluškuju.
Tada stražar objasni: - Ovo vam je novi.
Ti mu zenga objasni pravila.
1. nema međusobnog kontakta. Kada se to prekrši stražari kroz otvor ili
zapucaju ili bace ručnu bombu,
2. nemaš nikakva prava na lječnika, jer ako te
nešto zaboli dobivaš umjesto lijeka metak,
3. nitko živ ovde neće izaći, samo ako si zasluži - smije se stražar.
Nagrada je samica a igra je ruski rulet kojeg sam samo uz
Božju pomoć preživio sedam puta.
Preživio sedam puta streljanje
Kako da vam sve to opišem. Otvorili bi rupu, spustli ljestve te
prozvali šest zarobljenika. Na jednom kraju otkriju zemunicu i na
njezin rub postroje tu šestoricu. “Glavni igrač”, znam samo da su ga
zvali “vojvoda“ uzme kolt i stavi jedan metak u bubanj. Mi odozdo
gledamo kako uvijek kreće od desne strane. Klik, klik, klik, bum i
jedan padne mrtav među nas. Ostale samo gurnu u jamu. Tako sam i ja
sedam puta bio izveden. I samo Božjom voljom i srećom preživio svih
sedam puta.
Bio sam 72 dana u zemunici
U toj zemunici sam bio 72 dana. Bez
ikakve liječničke pomoći, bez higijenskih uvjeta, bez da smo
promijenili prnje koje smo imali na sebi. Dva puta na dan bi nam sasuli
ili kukurznu puru, kako su je zvali ili kako bi moji u Podravini
rekli-ščavu. Ne znam kako sam to sve preživio. U međuvremenu su nas
izvodili skoro 1-2 puta dnevno van na nekakva ispitivanja ali to nije
imalo veze s ispitivanjem. Bilo je to samo iživljavanje i batinanje.
Nikada neću zaboraviti dan 16. siječnja 1992. godine kada je
bila
Hrvatska priznata
kao samostalna država. Ne znam kako sam preživio. Bio sam na
ispitivanju kada su došli četnici na to zatvorsko groblje. One koji su
bili u zemnunici četnici su izveli napolje gdje su ih pretukli do
smrti, neke strijeljali. Došao sam kasnije izmlaćen te bačen unutra. Ne
mogu vam reći taj osjećaj krvi i smrada od naših momaka koji su ranije
bili ubijeni, a njihova tijela su se lagano raspadala.
Mi ni živi ni mrtvi moramo među njima ležati i
živjeti.
Sjetio sam se Drugog svjetskog rata i Bleiburga, masovnih likvidacija.
Ne mogu opisati taj j... strah
Došla je večer, a vani su se
začuli koraci čuvara. Otvorili su otvor, spustili ljestve i
povikali da se izlazi van. Ja sam bio u samom uglu nasuprot otvoru.
Nekako sam si privukao dvije bale slame i iščupao dvije ili tri deke.
Ne znam.
Uglavnom smjestio sam se i od umora kao da nisam mogao
odgovoriti. Javila su se petorica koji su prišli ljestvama, a tada
odjednom jako svijetlo i rafal po njima. Ja sam sada šutio kao da sam
mrtav. Jedan četnik posvijetli lijevo i desno te reče ostalima da nema
živih, da su svi mrtvi. Ne mogu nikome opisati taj j...i strah kada sam
bio među mrtvima. Nije mi bilo ni hladno, niti sam bio gladan ili
žedan. Mislim da je bilo pred jutro kada su opet otvorili otvor i
počeli izbacivati leševe. Nato jedan robijaš primjeti da sam ja još
živ. Pogledaju i stražari a ja sam se pravio da spavam.
“Pas mu maju to je onaj hosovac”, reče mlađi stražar, a robijaš ga
upita kakve su tu razlike između mupovaca, zenga, hosovca.
Na to stražar odgovori da samo zna po priči drugih da se ne
boje
toliko mupovaca, ali zenge i ovi hosovci su pravi luđaci, poput
arkanovaca. Tada mlađi stražar, kasnije sam doznao da je bio iz
Vojvodine, naredi da me izvade van jer ako sam preživio ono sinoć da
zaslužujem da živim još koji dan. Na upit robijaša stražar objasni da
odavde nitko neće na razmjenu i da će svi biti likvidirani a rupa
poslije zatrpana. Iznijeli su me van, a istovremeno naiđe neki major
jer da traži jednog zarobljenika. Ne može ga naći. Pokaže neki papir, a
stražar reče da sam to ja.
Kada me major ugleda reče mi naglas: Jebote
pa ti imaš više sreće nego pameti!
On naredi da me prebace u samicu gdje sam se već počeo lagano gubiti.
Isprao sam smrad i krv sa sebe
Lupao sam po vratima i vikao da mi daju vode i da hoću van. Lupam tako,
a stražari
naređuju tišinu.
“Tko se dere jebat ću mu majku!”.
Ja uporno lupam i dalje. Dotrči i drugi stražar - “pusti to je onaj
ludi hosovac”.
Prvi mi prijeti i kaže “mater mu jebem sad sam
baš legao spavati, sad ću ga”.
No drugi me brani, jer da svojom galamom j…… ostale zatvorenike u
čelijama. Onaj drugi otvori susjednu prostoriju gdje su bila dvojica pa
udri po njima. Tako je to bilo cijelu noć, dan ili dva. Znam samo da
sam kasnije bio izvađen iz samnice i da su me stavili pod hladan tuš
gdje sam malo isprao smrad i krv sa sebe. Tu sam se mogao nakon gotovo
78 dana prvi puta presvući, a zatim su me zatvorili u susjednu
prostoriju k onoj dvojici koji su zbog moje galame dobili batina.
Bio
je to Tomislav Šrenk iz Vukovara, branitelj na Mitnici i Atila Lenart,
Mađar iz Vojvodine. Tu smo smjeli razgovarati pa smo se upoznali, a ja
sam se smijao, a i sad mi je smiješno kad se sjetim njih. Poludili su
skoro od moje galame i molili da me četnici ubiju ili zatuku.
Znam da nije smiješno, ali u onoj situaciji u kojoj smo bili
ja sam
lupao po vratima, a stražari po njima. Bio sam nekoliko dana tu među
njima, a kasnije su me stavili gore u sobu. Soba je bila 2/3 a kada su
me ugledali ostali zarobljenici onako čupavog i smrdljivog po krvi,
leševima i znoju, nitko nije htio da budem blizu njega, osim jednog
Vukovarca koji se zvao A... L... Odveli su me do prostorije gde je bila
kopanja i WC. Tu sam se umio i popio malo vode i još jednom pao u
nesvijest. Momci su me istrljali vodom pa sam se osvijestio. Tada sam
dobio i odjeću.
Moja majka je doputovala iz Njemačke
Nekoliko dana kasnije
doputovala je moja majka iz Njemačke direkt u Srbiju, preko veze. Prvo
u Beograd a zatim do Sremske Mitrovice. Ostavila mi je 300 DM koje su
mi pretvorili u srpsku valutu. Dečki koji su bili u 2/3 sjetit će se
kada sam mogao kupiti cigarette, coca-colu, kekse, štrudle. Hahaha koju
smo ludost napravili. Dugo nismo jeli nešto poštenoga a sada naglo
slatke kekse i pili coca-colu. Jao kad se sjetim kako smo se gurali tko
će prije na WC. Dosta, dosta.
Najljepši i najsretniji dan
Najljepši
mi je i najsretniji bio dan
27.ožujak.1992. godine. Nemetin kod Osijeka - RAZMJENA.
Nikada to neću zaboraviti kako su nas ljudi
dočekali. Kud god da smo prošli bili su na cesti s hrvatskim zastavama,
plakati
nama upućeni. Dijelili su nam hranu. Janjci i prasad se
pekla.
Zaustavljali
su ljudi autobuse da se s nama
rukuju, da izađemo da pojedemo i popijemo. Liječnicima se kosa dizala
na glavi.
Prema njihovom nismo smjeli toliko jesti dok se ne priviknemo na hranu.
Ali kako da
ne izađeš van, suze mi
i sad teku. Grlimo se a nikad se u žiivotu nismo vidjeli.
Neka mlada djevojka
dođe do mene i
vidi da sam na štakama. Zagrli me i plače te reče da smo se mi barem
vratili a
njoj je brat poginuo. "Ali ti si kao on i ti si mi brat". Ne mogu vam, dečki, to
opisati, taj
osjećaj sreće, ali poznajete ga.
Sjetite se kako je na početku bilo.
Ljudi su nas grlili i
ljubili.
Mogao si popiti ili pojesti što si htio.
A danas!?
Ivica
APATIĆ,
ČASNIK
HRVATSKIH OBRAMBENIH SNAGA (HOS)
PJESMA POSVEĆENA DRAGOVOLJCIMA HOS-a:
JER SMETALI SU SVIMA ,
A
BILI SU SAMO „ZA DOM SPREMNI“!
Ljubit i branit narod svoj,
to dragovoljac samo može,
a to je bio ” Hosovac“.
Bez plaće ,u tenisicama I čizmama,
raznih uniforma , sa i bez oružja,
čista srca , putem vjere,
stavili su krunicu oko vrata,
na glavu potkovu i grb,
krenuli u neizvjesnost,
u obranu svoje jedine domovine Hrvatske.
Slomiti su nas htjeli, i domaći i srbi,
shvatili smo brzo, da Bog nije obećao,
osmijeh bez suza, put bez trnja,
ali dao nam je ljubav prema domu i narodu,
pokazao nam put, put Krista.
To je bio put i Hrvatskoga naroda vjekovima .
Put dragovoljaca HOS-a, put pun trnja,
patnji i suza, odricanja i žrtvovanja.
Imali smo samo jedni druge, nasmijana mlada
i starija lica, koje pravaška su krila zagrlila.
Mnoge sada hladan grobak grije,
je li navik živi, tko izgine pošteno,
reci mi ti moj u oružju brate!,
ti koji si bio tu uz čovjeka kad umire,
tjelo još toplo, sklopljenih očiju,
al' duha u njemu nema više.
Ponosan sam, da uz mnoge sam bio,
koji nisu više među nama .
I čast je mi da mogu biti,
sa još živima Herojima danas.
Ivica Apatić
Navik on živi ki zgine
pošteno!
|
|
