OTAC DOMOVINE DR. ANTE STARČEVIĆ

Ante Starčević (23. svibnja 1823. - 28. veljače 1896.) svakako je jedna od najvećih i najzaslužnijih osoba u cjelokupnoj hrvatskoj političkoj povijesti, a ovih dana slavi se 109. obljetnica smrti čovjeka kojega s pravom zovemo Ocem Domovine.

Ante je bio visoka ljudina, markantnih crta lica, bujne tamne kose, crn, crnih očiju. Djetinstvo je proveo kao i sva lička djeca bos, slabo odjeven te je od djetinjstva bio naviknut na oskudicu - što je ostavilo jake tragove u njegovom tjelesnom ustroju i duši. Odatle boležljivost od koje posebno pati i za školovanja i u svojoj prvoj muževnosti. Kao što je od majke baštinio tijelo, od oca je dobio mnoga psihička svojstva; prije svega smisao za šalu i umnost.

Uskoro Šime, koji je već bio u godinama, šalje Antu svome prijatelju Josi Vlatkoviću (župniku u Smiljanu) na daljnje školovanje. U Karlobagu i Smiljanu Ante uči latinski, aritmetriku, zemljopis i prirodopis te završava opseg gradiva za prva dva razreda gimnazije. To privatno školovanje traje tri godine i u jesen 1839. Ante s navršenih šesnaest godina odlazi u Zagreb na daljnju gimnazijsku izobrazbu.

Razočarao se u Hrvatski narodni preporod (HNP) jer nije uspio izboriti stvarnu autonomiju Hrvatskoj, te da nije u potrebnoj mjeri pobudio nacionalnu svijest u Hrvata. Duboko ga je povrijedila nepravda koja je učinjena Hrvatskoj uvođenjem oktroiranog ustava - neoapsolutizma Franje Josipa 1849. godine. Anti Starčeviću je uvijek u glavi bila misao o ujedinjenju svih hrvatskih zemalja, to je za njega bio "sveti cilj". On je zastupao mišljenje kako Hrvatska do nezavisnosti može doći samo na temelju uzajamnoga ispunjavanja prava i dužnosti cara prema narodu kojemu bi on bio odgovoran...

Piše: Filip LUKAS

Čovjek se ne može shvatiti, ako se prije svega nema u vidu njegova borba protiv svršetka. Ako ipak već od mladosti čovjek osjeća da je smrtan i da će svršiti, nije to dokaz, da je on s time sporazuman. Osjećati se smrtnim, samo je spoznaja, koja se nameće umu, ali ne može izmijeniti instinkta, koji se tome opire. U stvari se može ustvrditi, da čovjek toliko postoji, koliko se osjeća neumrlim. U tome se očituje prirodni zakon, koji djeluje kao funkcija kod organizama, kao instinkt kod životinja, kao vjera i nada kod čovjeka; ali bila to stvarnost ili iluzija, ideja neumrlosti dominira čovjekom, kao i univerzumom.

Zar čovjeka u stvaranju njegovih djela - bilo svijesno ili nesvijesno - ne vodi misao, da su ona nastavak njegov i da će ga preživjeti? Veliki umovi ne samo da su to osjećali, već su tu misao i izražavali. Da ne spominjem drugih, evo pjesnika Manzonija, koji u svojoj velebnoj odi Napoleonu veli: E scioglie all'urna un cantico, che forse non morr, što u prijevodu P. Preradovića glasi: I na grobu pjeva njegovu neumrli možda poj. Non omnis moriar, ne ću sav umrijeti - osjećaj je živi svakoga stvarajućeg uma.

Starčevićeva je pak najveća zasluga, što je prvi jasno vidio i formulirao zahtjev, da Hrvati imadu pravo u duhu nacionalnoga principa i na osnovi historičkoga prava da traže hrvatsku državu, slobodnu i nezavisnu, te je ostvarenje toga prava postavio kao bitni uvjet našeg opstanka. Posve je jasno, da je Starčević, kada je vidio, kuda je zabrodio ilirski pokret, ustao protiv njega, kao što je posve jasno, da je još s većom žestinom svoga temperamenta udario protiv jugoslavenskog pokreta, koji se - iza neuspjeha prvoga - kod nas javio, jer ako je hrvatski narod kao individuum postojao u povijesti i životu, a to nikako nije mogao poreći, onda se ne može narodu dati drugo ime, osim imena hrvatskoga. Postoje doista primjeri, da se je za novu državu, sklopljenu od različitih naroda, uzelo novo ime, ali ne postoji primjer u povijesti, da se jednoj gotovoj kulturi, kao što je naša, daje novo ime, jer ako se kultura izvršila pod tim imenom, ona je time dobila svoju povijesnu sankciju.

Ušavši Strossmayer na horizontalnoj spojnici, to jest na spojnici zajedničke zapadne kulture, u naš narodni organizam, nije mogao proživljavati prošlost hrvatskoga naroda, jer je nije niti s krvlju baštinio niti s tradicijom kao sastavnim dijelom svoga bivstvovanja primio. Zato su njemu horizontalne veze, koliko su bile slične i jednake, bile isto tako važne, štoviše neke i važnije nego specifično naše samonikle tvorevine. Kao pretopljenik volio je novu socijalnu i narodnu sredinu, ali kao potomak strane krvi nije imao korijena u njoj, i obje te komponente, strana i domaća, postaju vidljive u njegovu značaju i radu kroz cio život. K tome dolazi prirodna sredina, koja je kod njega opće i individualne crte još više povećala i fiksirala. Slavonija, bogata i ravna, bez dohvatnoga horizonta, otvara daleke poglede i poput mora potiče na ekspanziju duha i snage, a time je povećana skladnost za one sveobuhvatne ideje, koje su se u njemu oplođivale što humanističkim općim idejama; a što kršćanskim zapadnim universalizmom. Iz toga niču ona tri stepena njegovih sveobuhvatnih zamisli: jugoslavenstva, sveslavenstva, a sve u cilju jedinstva zapadnog kršćanstva. U toj sveobuhvatnosti izgubio je Strossmayer s vida granice između onoga što je ostvarivo a što neostvarivo, i u toj nerazmjernosti između želja i mogućnosti iscrpeni su svi njegovi napori. U veličinu njegovih zamisli nitko ne može sumnjati, ali iskustvo je pokazalo, da su neke bile pogrešne, očito stoga, što nije vidio, da ovdje na Jugu žive tri različita naroda, i što nije uzreo da hrvatski narod među njima predstavlja posebni kulturni i povijesno-psihički tip, te da tu postoji posebna supstancijalnost hrvatske psihe spram drugih supstancijalnosti i posebnih narodnosti. Nije Strossmayer zamijetio ili nije mogao zamijetiti - jer je u našu zajednicu ušao kao stranac, - da se od praiskona započeto formiranje hrvatske psihe razvojem sve više jačalo, pa da je ona kao relativna konstanta ostala dominantna do danas, te da se na njoj izgradio hrvatski narodni karakter, drugačiji od karaktera svakoga drugog slavenskog naroda na Jugu. On je gledao samo spoljašnost, koja mu se jezičnom sličnošću činila jednakom, a nije vidio, da u prelijevanju dijalekata nije fiksirana jedinstvena psiha, pa da su književnici mogli uzeti bilo koji dijalekt za književni jezik i tako poremetiti književno jedinstvo, na kome se prvenstveno gradi narodno jedinstvo Srba i Hrvata. Tako je Strossmayer u duhu svojih općih pogleda i zamisli htio stvoriti zajedničku kulturu s jedinstvenim jezikom i toj kulturi dati novo nenarodno ime.

Dok se činilo, da bi jugoslavenska ideja mogla imati privlačivu snagu za okupljanje slavenskih naroda na Jugu u okviru bivše Monarhije, čime bi se u njezinu interesu suzbijale centrifugalne težnje, Srbi su joj bili protivni, jer su u njoj gledali zapreku svojim pansrpskim težnjama. Slovenci su joj pak stajali postrance zbog težnja na svoju narodnu individualnost. Ali, kada se je pokazalo, da se jugoslavenska ideja u svojoj provedbi može učiniti za njih nepogibeljnom, postala je u jedan mah objema simpatična, - njome se stala suzbijati samo hrvatska ideja, koja je mogla isto tako okupljati narode na Jugu u jednu cjelinu, kao što su to namjeravali da učine Srbi. Jugoslavenska ideja, bilo svijesno ili nesvijesno, stvarala je podvojenost samo u hrvatskim redovima i uništavala im tradiciju, koja je jedna od najvažnijih objektivnih činilaca i značajka u bivstvu naroda. Netom nestane svijesti o solidarnosti između onoga, što su prvašnji naraštaji stvarali, i onoga, što se danas stvara, - a to se sve povezuje tradicijom i narodnim imenom, - nestaje uopće naroda. Narod, koji ne zna što je jučer bio, ne zna ni što je danas. Strossmayer, htio on ili ne htio, netom je mjesto hrvatskoga imena uzeo za naše kulturno stvaranje jedno nepovijesno i tuđe ime, otvorio je putove za kidanje hrvatske tradicije, odnosno postavio prve početke težnji za uništenjem hrvatske narodne posebnosti, koja je vijekovima stvarana od onih tajnih unutarnjih sila, vezanih s metafizičkim, i postepeno izgrađivana prinosima kasnijih naraštaja, koji su prinosi bili što samonikli a što asimilirani prema narodnom duhu. Na osnovi svega toga stvoren je posebni kulturno-psihički hrvatski tip, koji mora nositi svoje historičko ime. Ništa ne umanjuje taj zaključak činjenica, da je Strossmayer i poslije osnutka Jugoslavenske akademije, odnosno poslije izgradnje svoje ideologije, upotrebljavao i hrvatsko ime, jer kultura - koja je najbitnija značajka naroda - ne može da ima drugo ime, nego ime naroda, u kojemu je nikla. Ne može da bude hrvatska kultura u isto doba i cjelina za nas i dio neke više i obuhvatnije kulture, jer kultura mora da bude posebna i narodna, dok jugoslavenska kultura nije bila ni jedno ni drugo. Da je neuspjeh bio neminovan, svjedoči činjenica, koju je Strossmayer doživio, a bila mu je saopćena od najboljih prijatelja, kao od Čeha Riegera, da njegove zamisli o kulturnoj cjelovitosti na Jugu nisu uspjele, jer da je svaki narod i dalje stvarao kulturne vrednote u duhu svojih narodnih ideala i svoje posebne psihe. Posebice su Srbi odbacili od sebe svaku jugoslavensku ideju, pa se nisu poveli za Strossmayerom, da bi svojoj akademiji dali ime jugoslavensko, već jedino srpsko, i uopće su sva druga njihova kulturna stvaranja vršena u duhu srpskom.

Da će se stvoriti sinteza između najboljih odlika svih naroda na Jugu, kako se to pjesnički uvjeravalo, puki je romanticizam, jer sinteza se ne stvara prema unaprijed određenim osobinama, već do sinteze dolazi životom, a koje će osobine u životu prevladati, to ne zavisi od nakana, već od stvarnih psihičkih dispozicija, snaga i kombinacija. Mi danas dobro vidimo, koje su osobine u zajedničkom životu prevladale, a znademo i zašto su prevladale. I najbolje hrvatske osobine bile su stalno suzbijane i nisu smjele doći do izražaja i razvoja, i to ne samo u Srbiji, već, utjecajem viših sila, ni kod nas. Osobe su predstavnici dobrih i loših narodnih osobina, a po osobama, koje se stavljaju na čelo uprave, institucija kod nas, vidi se najbolje, koje su osobine poželjne. Tako Strossmayer nije uspio niti u svojoj ideologiji da stvori jedinstvenu kulturu, niti da stvori zajedničko ime, a niti da se stvori kulturna sinteza, a sreća je, da nije uspio. Da je Strossmayer živ, on bi bio vidio, da se je njegov put u kasnijem nastavku izgubio u stranputicu. Mjesto da je hrvatski narod proširio svoja prava i dobio i ona, koja su mu u bivšoj Monarhiji bila uskraćivana, stvorila se je kod jednoga etnički srodnoga dijela hegemonistička težnja i Hrvatima se uskraćivalo ono, što su prije imali. Bio bi dalje vidio, da je jugoslavenstvo, mjesto da bude sinteza svih naroda na Jugu, kako je on, pa bilo i pogrešno, zamišljao, uzeto kao izlika, da se Hrvatima kroz vjekove stvorena narodna posebnost uništi. Starčević je polarna opreka Strossmayeru, i po svojim rasnim osobinama, i po prirodnoj, socijalnoj i kulturnoj sredini gdje je nikao, a ponajviše - bila to rezultanta svih tih činjenica ili neka prirodna tajna - po svojim individualnim crtama. Starčević je sin kršne i siromašne Like, i tu tom kraju, punom prirodnih osobitosti, usisao je on krvlju, tradicijom i prirodom svoj posebni karakter, svoju vlastitu individualnost, koju nisu mogle izbrisati ni klasične ni teološke nauke. Starčević je ekskluzivan poput brđana-seljaka i odbija sve, što nije baštinio. Zato su bila poglavita uporišta njegovoj ideologiji povijesti i tradicija. A kako je bilo jedno i drugo konkretizirano u hrvatskoj državi, bio je logičan zaključak njegove ideologije - hrvatska država. Počeci naroda doista idu u pretpovijesno doba, pače stoje izvan povijesnoga kruga kao neka mističnost. Organizacijom države počinje se povijest, zato su red i disciplina glavni osnovi država. Za ostvarenje reda i za organizaciju prava potrebni su principi, jer narod instinktivno ne će anarhije, već hoće da u poretku stvara svoju kulturu, svoje gospodarstvo i upravlja sam sobom, odnosno hoće da bude subjekat svoje sudbine, a ne objekat tuđega iskorišićivanja. Posve je shvatljivo, da narod, koji je dobio najprije svijest o sebi kao posebnom biću, a kasnije je tu svijest razvio do nacionalne svijesti, da je takav narod morao svako pomanjkanje bilo koje značajke osjećati kao nedostatak svoga narodnog bića. U njemu su se stoga morale rađati težnje za punim jedinstvom i cjelovitošću svih osobina, kao jezika, običaja, prava, kulture i države. Posebice svaki narod morao je nastojati da ostvari dvije poglavite značajke svoje narodnosti, državu i kulturu. Ako je poglavita značajka naroda kultura, a ono je savršenstvo i gotovo bih rekao završetak u izgradnji naroda - država. Nacija ima prirodnu težnju da stvori državu, a kada joj to ne uspije, završena je izgradnja samoga naroda, jer mu je u državi dana puna mogućnost, da može razviti i sva ostala latentna svojstva. Država mu daje pravo na opstanak, ona predstavlja njegovu harmoničku cjelovitost i u vlastitoj domovini i u okviru drugih država. U drugom redu, bez države ne mogu se pravo razviti ni gospodarstvo ni kultura, a ni urediti socijalne prilike. Država, pored toga, ukoliko ona stvara zajednicu udesa i ukoliko se u njoj vrše proživljavanja zajedničke prošlosti, djeluje, kao i kultura, kao vrlo jak elemenat u stvaranju i uzdržavanju naroda, gotovo jače - kako dokazuju primjeri iz povijesti - od svakoga drugog elementa. Neki su narodi izgubili svoju kulturu, štoviše, i svoj jezik, a ostala im je u svijesti samo negdašnja njihova država. I ta uspomena ispunjala je njihovu dušu i dala im snage, te su se oslobodili i opet izgradili i naciju i državu. Kod Poljaka i Čeha je uspomena na nekadašnju državu podržavala u narodu svijest o vlastitoj posebnosti, i premda su im propale države, a i narodna kultura je bila - osobito kod Čeha - tako otančala da je jedva bitisala, ipak ih je država kao ideja spasila. Posljedica nedostatka državne ideje vidi se najbolje kod Slovenaca u onoj fluktuaciji slovenačkih stranaka i programa, po kojima se ni sada ne zna što oni hoće, i osim trenutnih interesa ne vidi se pravi i određeni cilj za budućnost.

Starčević je jasno vidio potrebu države, pa je upro sve svoje duševne snage i postavio kao životni program zahtjev, da Hrvati moraju na osnovi historičkoga prava i živoga narodnog organizma stvoriti vlastitu državu na onom području, na kojemu je negda ona postojala. On u tom ide tako daleko, da na jednom mjestu svojih spisa veli: "Makar Hrvatska bila uru dugačka ili uru široka, makar bilo u njoj samo pet Hrvata, neka ih je samo pet, ali da su slobodni". Ali da ideja države, kao stvarajući elemenat naroda, bude živa, narod treba da u državi vidi svoje djelo, jer mi samo takvu državu kao svoju proživljujemo. Hrvatska država bila je stvorena i uređena prema našoj psihi i prema našim potrebama.

Prigovaralo se Starčeviću zbog ličnog stava, zbog oštrih i jetkih napadaja na svoje protivnike. To je kod njega u stvari i bilo. Ali, ako se pomsili, da muževi stvaraju povijest, pa ako se k tome još nadoda, da ideje ne niču iz gomila, već se rađaju kod pojedinaca, onda su pojedinci odgovorni za ideje, a ako oni još hoće da budu i vodeći članovi u javnom životu, onda su odgovori i za provedbu ideja, jer bi one ostale bez njih mrtve. Jasno je stoga, da se ne može uništiti ideja, ako se prije ne odstrane s odgovornih mjesta oni, koji su se pokazali nesposobni, da dobru misao provedu. Još je gore, ako su pojedinci kao vodeći ljudi počinjali pogreške, jer objektivno uzeto, pogreška i izdaja mogu imati za narod iste kobne posljedice. Moglo bi se, štoviše, poći i dalje te ustvrditi, da odmetnici, makoliko ih tuđe vlasti štitile i postavljale na prva mjesta u upravi i u institucijama, nikada nisu za opstanak narodni toliko pogibeljni koliko ljudi neodređena značaja, koji se guraju u prve narodne redove i tako dolaze u priliku da odlučuju sudbinom naroda, jer one prve prati narodni prezir, te tuđinske vlasti preko njih vrše dominaciju ali ne politiku, pa oni stvarno ne predstavljaju nikoga u narodu. Drugi se pak zaštićuju nekom dobrom voljom, politikom nužde, te prikupljaju oko sebe ljude manje otporne, pa oni u vječnim kompromisima i pogreškama vode narod iz neuspjeha u neuspjeh. Tako naši napori, često vrlo zamjerni, i započeti s puno nade, bili su njihovom krivnjom ili pogreškama Sizifov posao. Trebalo je, da se naraštaj za naraštajem vraća na polaznu točku, trebalo je, da se najprije ispravljaju pogreške političkih vođa, a onda da se započne pozitivnim novim građenjem i novim koračanjem k željenom cilju. Tako je bilo g. 1102., 1527., 1868., 1918., i t. d. Dok su ovako politički neuspjesi bili očiti, gradile su se kule u zraku, pa se narod uljuljavao u utopije. Mjesto da se narod politički odgaja i da mu se stavi pred oči stvarnost i mogućnost uspjeha, nicale su u Hrvatskoj sveobuhvatne ideje ilirstva, jugoslavenstva, sveslavenstva, svečovječanstva itd. Starčevićev je stav bio jasan: svi oni, koji su se pokazali nesposobnima, ili po lošoj ideji ili po lošoj provedbi ideje, ili su makar i nehotice upadali u pogreške, moraju se odstraniti sa vodećih mjesta u javnom životu. Tako se imadu tumačiti njegovi vanredno oštri napadaji protiv ondašnjih prvih ljudi, koji su inače na drugom polju dali lijepih prinosa našoj kulturi. Starčeviću je najviše ležao na srcu uzgoj karaktera, a to je i shvatljivo, jer je vidio štetnu kolebljivost među inteligencijom, stvorenu ukrštavanjem različitih geopsiha i kultura, i jer je znao, da se mali narodi samo tako mogu spasiti, ako svaki član naroda s uvjerenjem i požrtvovnošću vrši dužnost i ostaje na svom mjestu. Od njega potječe izričaj "pokvarena gospoda", koji je kasnije prihvatio Stjepan Radić. Da nam Starčević ne prednjači ni svojom naukom, ni svojim radom ni ičim drugim, a da nam prednjači samo karakterom, zasluživao bi da mu se podigne vječni spomenik u srcu svakoga Hrvata za sva vremena.

Starčevićevo je vrhovno načelo bilo, da se hrvatski narod mora pouzdati samo u Boga, u svoja prava i svoje snage, i odatle je stvorio geslo: Bog i Hrvati!

"Vladar, koji progoni ili ne štuje pravo svoga naroda, prestaje biti zakonitim vladarom i naprama njemu ni jedno udo naroda nema nikakav obzir".

"Svetost vladara naprama narodu stoji samo u svetosti, kojom on smatra i štuje pravo naroda".

"Zakunimo se na svetom grobu naših mučenika, a to je grob sve naše domovine, zakunimo se, da ćemo dostojno osvetiti oce naše, a osveta nam budi svih nas sloboda, jednakost i bratinstvo".

Kako se vidi, Starčević nije izmislio svoj program, već on ima korijen u tisućljetnom životu hrvatskoga naroda, a zasluga je Starčevićeva genija, da ga je pročitao, jasno formulirao i narodu predao.

On hoće, da Hrvatska bude slobodna, nezavisna i cjelokupna.

Zato smatramo, da nam je dužnost, da prigodom 40. godišnjice smrti Ante Starčevića evociramo svijetlu njegovu uspomenu i da tu godišnjicu dostojno proslavimo, kako dolikuje našoj nacionlanoj svijesti i našem narodnom ponosu.

HRVATSKA DANAŠNJICA I ANTE STARČEVIĆ

Piše: Dubravko HORVATIĆ

Prihvativši sa zadovoljstvom i zahvalnošću poziv Hrvatskoga društva političkih zatvorenika da u Gospiću, u zavičaju Ante Starčevića, progovorim o Starčeviću u hrvatskoj današnjici, odnosno, o hrvatskoj današnjici i Anti Starčeviću, ponajprije mi je na pamet palo Starčevićevo štivo "Prizor iz života", objavljeno u "Nevenu" 1853., dakle, prije punih sto i pedeset godina. Već u prvoj rečenici toga putopisa - eseja Ante Starčević veli: "Kako se dojde novom cestom iz Karlovca put Senja do podnožja Kapele, svakoga putnika, a osobito Hervata, koji je barem nekoliko časaka vremena odkinuo, da namjesto da se od povoja do groba uči tuđe jezike, i uopće razviće duha tuđega, koji je, velim, namjesto toga, barem nekoliko časa prikazao svojoj domaćoj događajnici - takvoga čovjeka mora da na podnožju Kapele obuzmu nekakova osobita čuvstva".

Nedavno, nema tome ni godinu dana, trenutni je ministar unutarnjih poslova Republike Hrvatske, drug Šime Lučin, izjavio da su u Europi već dvadeset godina normalna pojava tzv. gay-parade (što bi se pučki reklo, veselice pedera i lezbača), pa da ih i mi trebamo imati, ako hoćemo "ući u Europu". Još je veću glupost, iako je to priličito teško, ipak izvalio trenutni predsjednik Republike Hrvatske, drug Stjepan Mesić, i to prigodom proslave 100. obljetnice Društva hrvatskih književnika u prostorijama toga Društva usred Zagreba, godine 2000., samodopadno rekavši da, kad uđemo u Europu, ne će biti ni nacionalnih književnosti, smatrajući to, u svojoj ograničenosti i primitivnosti, očito, nekakvim velikim dostignućem. Ta osoba, koja je 30. ožujka 1967. u Saboru SR Hrvatske kao zastupnik zahtijevala kazneni progon svih koji su glasovali za Deklaraciju o položaju i nazivu hrvatskoga književnoga jezika, ne zna, naravno, da je jedna književnost - jedan jezik. Kao što je u gotovo njegovim svim izjavama posve uzaludno tražiti ikakvu logiku, tako ju je uzaludno tražiti i u navedenoj, te se zapitati - kojim bi to onda jezikom pisali ne samo hrvatski pisci, nego i francuski, talijanski, njemački itd., kad ne bi bilo (ili po njegovu, kada ne bude) nacionalnih književnosti? I dok Francuzi, Slovaci i Madžari imaju zakone o zaštiti francuskoga, slovačkoga i madžarskoga jezika (svojedobno je "Hrvatsko slovo" tiskalo u cijelosti i francuski i slovački zakon), zakone, na temelju kojih se izriču visoke novčane globe onima koji ne poštuju te jezike ili se o njih ogrješuju, u nas se izvorni hrvatski jezik potiskuje iz javne uporabe, proglašava ga se arhaičnim, čudačkim itd., a na račun još uvijek vladajućih srborusizama, te svakodnevno nadolazećih angloamerikanizama. Izabrana djela Ante Starčevića. Priredio dr. Blaž Jurišić, Zagreb 1943.

Može li se u takvom Rimu prepoznati današnja Amerika ili se pak može prepoznati u onome što Starčević naziva "grčtina", koja "ne podnosi slobodu, nego li razuzdanost ili sužanjstvo". Grci su trgovinom i darovima (sjetimo se, "Timeo Donaos et dona ferentes") širili svoj kulturni i životni prostor, kao danas Amerikanci i putem trgovine i putem raznih dobrotvornih zaklada (među kojima je Sorosova samo najrazvikanija), a tek su u skrajnjim slučajevima uzimali oružje u ruke, kao prigodom Trojanskoga rata, radi ekspanzije u Malu Aziju, isto kao danas Amerikanci, radi ekspanzije u prednju i središnju Aziju (Irak, Afganistan). Amerika se, prema tome, ni u kojemu slučaju, ne može uspoređivati s Rimom, koji je bio duboko ćudoredan sve do dekadentnoga carskoga razdoblja. Charles de Gaulle, koji se usprotivio američkom prijedlogu da sve postrojbe NATO-a nose američke odore, rekavši da ne može zamisliti francuskoga radnika, ratara i ribara u tuđinskoj uniformi, Charles de Gaulle, koji se zgražao nad američkim nemoralom, nad činjenicom da su, nakon Nürnberškoga procesa objesili njemačkoga feldmaršala Wilhelma Keitela, s kojim su prije toga potpisali ugovor o primirju i kapitulaciju, taj veliki Charles de Gaulle rekao je jednom prigodom da "Amerika je Kartaga, kojoj nije suprotstavljen Rim". Tu današnju Kartagu, Ameriku, u kojoj, kao i u antičkoj Kartagi, vladaju banke, droge i istospolni brakovi, ističu nam kao uzor nastojeći ju slijediti i u nastranostima, nehrvatski i protuhrvatski vlastodršci, ali tobožnji hrvatski opozicionari, gurajući se, u tzv. euroatlantske integracije (koje su samo krinka za angloameričku hegemoniju), odnosno, gurajući u njih hrvatsku zemlju i narod Hrvata. Starčević je 1867. napisao ove riječi, koje bi, da je danas živ, zasigurno ponovio. Ili, drugim riječima, Starčević je tada, prije stoljeće i četvrt, progovorio o našoj hrvatskoj današnjici: "Cijepaju narod na toliko stranakah, koliko ima tuđinacah, od kojih se oni čemu nadaju. Naučeni živjeti samo iz spletakah, iz plazenja, iz izdaje, oni niti se šta poštena uče, niti što koristna po narod i domovinu rade. Pomoću izvanjskih neprijateljah, oni zasukuju narod i kažu u njihovo ime da sam Hervat nije zato da svoj kruh reže, nego da mu ga drugi mora rezati i dijeliti. To oni uče narod dok… svaki čovjek pod suncem voli biti svojim gospodarom, nego tuđim slugom. Kad ne mogu sami dospjeti, da narod u tomu duhu truju, oni zovu na pomoć smeće svih narodah: obtrpaše inostranci Hrvatsku, svaki nam se barbar izdaje za autoritet, mi smo pod skrbništvom barbarah, mi smo tuđinci u našoj domovini, i rijetki nas se usuđuje reći da smo Hrvati".

Imajući na umu ove lucidne i nada sve aktualne Starčevićeve misli, zapitajmo se što se nama Hrvatima ulaskom u te "euroatlantske integracije" može dogoditi? Prije svega, poznato je da su članice - utemeljiteljice Europske unije već odavno zaključile da će uvijek postojati raskorak u razvitku, pa tako i u životnom standardu, između onih država, koje su tu zajednicu osnovale i onih, koje poslije, naknadno, njihovom milošću u nju uđu. Nadalje, Republika Hrvatska, iako još nije članica "euroatlantskih integracija", već ima negativnih iskustava s njima, koja se ili umanjuju ili prešućuju: primjerice, seljaci su u Baranji uzgojili, na zahtjev nizozemskih uvoznika i prema standardima Europske zajednice, tone i tone poljodjelskih proizvoda, prethodno uništivši sve što je već bilo zasađeno i zasijano, a kada je trebalo te proizvode otkupiti, uvoznik je pilatski oprao ruke, rekavši da ne zadovoljavaju njegove standarde, iako su ih zadovoljavali. Što se zapravo dogodilo? Hrvatski poljodjelski proizvodi bili su samo pričuva za slučaj da njihovi vlastiti proizvodi ne uspiju. No, s obzirom da su njihovi vlastiti proizvodi uspjeli, hrvatski su seljaci mogli svoje proizvode baciti u smeće, ili, u najboljem slučaju, upotrijebiti kao gnojivo. Isto tako, Republika Hrvatska morala se odreći velikoga brodograđevnog posla za iranskoga naručitelja u lipnju prošle godine, a pod pritiskom SAD-a, tj. tzv. međunarodne zajednice, jer Iran je pod nekim vrstama sankcija, pa su taj posao preuzeli francuski brodograditelji, iako je, ponavljam, Iran pod nekim vrstama sankcija. Tako su Francuzi dobili posao s Iranom za 12 milijuna dolara, a Hrvati za kompenzaciju posao s Amerikancima za 3 milijuna dolara. Jasno, hrvatski vlastodršci, tj. angloameričke sluge s Markova trga i s Pantovčaka nisu zbog toga ni prosvjedovali, a kamoli da bi poduprli hrvatske brodograditelje. Opravdanje za posvemašnju poslušnost prema tzv. međunarodnoj zajednici, tj. međunarodnom kapitalu multinacionalnih korporacija, koje upravljaju Hrvatskom, uključujući i pasju poslušnost i udvornost haaškom sudištu, navodna je bojazan od sankcija, kojom vlastodršci stalno straše lakovjerni hrvatski narod. (Uzgred, o toj je hrvatskoj lakovjernosti Starčević jezgrovito rekao: "Mi Hervati imamo dvije narodne mane: mi svakomu vjerujemo bez da promišljamo, i lahko zaboravljamo krivice koje nam drugi učine"). No, glede sankcija kojih se narod boji toliko, koliko i bezglavo čezne za EU, treba reći da vrlo ozbiljni, nepotkupljivi i neovisni hrvatski ekonomisti i gospodarstvenici drže da bi sankcije bile za današnju Hrvatsku zapravo spas: iskorištavajući ono što imamo, oslonivši se sami na sebe, na rad, a ne na mešetarenje, snizili bismo nezaposlenost (oko 24% pučanstva), dok bi se možebitnim ulaskom u EU ona još povećala, jer bi jeftinija radna snaga od naše (a to su Jugoslaveni, Albanci, Rumunji, pa čak i Kinezi) dobila prednost. I u tom slučaju, sadit će se, sijati i općenito proizvoditi ono što je potrebno euroatlantskoj međunarodnoj zajednici, a ne nama samima, kao u drugoj polovici 40-ih godina, kada su Hrvati u Hercegovini, umjesto žitarica, uljarica i duhana, po beogradsko-moskovskom nalogu, morali uzgajati pamuk. A što se pak tiče ulaska u NATO, htio bih vidjeti Hrvata, koji bi želio da mu unuk, sin ili on sâm pogine u Afganistanu, Iraku, negdje u Aziji ili na nekom budućem, možebitnom južnoameričkom ratištu. Uostalom, i nedavno slanje hrvatskih vojnih redarstvenika u Afganistan protivno je članku 7. Ustava Republike Hrvatske, koji glasi: "Oružane snage Republike Hrvatske štite njezin suverenitet i neovisnost i brane njenu teritorijalnu cjelovitost".

Iako smo postali već imuni na političarske nesuvislosti, besmislice i smicalice, ipak pretpostavljam da nam ni Mesić, ni Račan, ni Sanader, pa ni drugarica Antunović ne će tvrditi da se Kabul nalazi u Hrvatskoj, iako neki od navedenih (zna se, koji) besramno pristaju uz tezu da angloameričko sustavno ubijanje iračkoga pučanstva donosi "slobodu Iraku". A što se pak kršenja hrvatskoga Ustava tiče, ono je postalo već dijelom vlastodržačkoga folklora od 3. siječnja 2000. nadalje: dostatno je reći da je Ivica Račan, predsjednik vlade Republike Hrvatske, mešetareći hrvatskim teritorijem u Savudrijskoj vali, kolaborirajući sa svojim slovenskim partijskim drugovima (ne kažem - bivšima, jer se sve komunističke stranke na području bivše jugotvorevine zovu SDP), neprijeporno izigrao Ustav Republike Hrvatske, što je kažnjiv čin, jer članak 8. našega Ustava izričito kaže: "Granice se Republike Hrvatske mogu mijenjati samo odlukom Sabora Republike Hrvatske". Dakle, zbog evidentnoga kršenja ustavnih odredaba, kada bi Republika Hrvatska bila pravna država, moralo bi biti suđeno predsjedniku države Mesiću, predsjedniku vlade Račanu, njihovom slugi Tomčiću i čitavoj njihovoj izdajičkoj kliki, a ne hrvatskim junacima na čelu s generalom bojnikom Mirkom Norcem.

Kada danas čitamo Antu Starčevića, može nam se na trenutke pričiniti kao da piše upravo o našoj hrvatskoj današnjici. Na to upućuje već i ono što je navedeno, pa možemo reći bez ikakve dvojbe da je Starčević bio vizionar i prorok, ali ne u metafizičkom smislu. Njegova predviđanja, pretkazivanja događaja u budućnosti doimaju se kao proročanstva: godine 1878. neposredno nakon austrougarskoga zaposjednuća Bosne i Hercegovine, a četvrt stoljeća prije sarajevskoga umorstva prijestolonasljednika Franje Ferdinanda i njegove trudne supruge Sofije revolverskim hitcima srpskoga terorista Gavrila Principa, Starčević reče "da će svi Habsburgi još groznije plakati nad zauzećem Bosne i Hercegovine". Starčevićeve prosudbe i rasudbe, koje se doimaju kao proročanstva, izviru iz promišljanja ne samo njegove suvremenosti, nego i prošlosti. Povijest mu je, kako sam veli, "najčvršća poluga za velike čine" naroda, kao i velikim državnicima prošloga stoljeća De Gaulleu i Tuđmanu. Jasno mi je, kada čitam Tuđmana, da je Starčević znatno utjecao na nj, čime se naš pokojni Predsjednik ponosio, ali me pri čitanju De Gaulleovih misli uvijek iznenađuje koliko su sukladne sa Starčevićevim stajalištima. Kao i netom spomenuta dvojica, Starčević je u mješavinama "kozmopolitsko-etetističkim", kako veli Tuđman, odnosno u "supranacionalnom stroju", kao o "kamufliranju nacionalne abdikacije", kako veli De Gaulle, vidio zapreku za ostvarenje nacionalnoga suvereniteta ili pak sredstvo za njegovo uništenje. Zato Starčević kaže: "U međunarodnu življenju svaki je narod sebi najprvi, ter dok je svoj, on može svaki svoj grijeh napram inostrancem popraviti." No, Starčević zna da "nijedan narod ne može biti posve neodvisan od ostalih naroda i država. Svaki narod mora u nekojih stvarih popuštati drugim narodom, za da i ovi popuštaju u drugih stvarih". Upravo ovoga potonjega današnji vlastodršci u Hrvatskoj, koji programatski slijede izdajičku khuenovsko-bakarićevsku liniju politike u Hrvatskoj (ne i hrvatske politike!), ne drže se nimalo, kao što se ne drže ni Starčevićevih riječi, koje je naš pokojni predsjednik Franjo Tuđman gotovo doslovce uputio američkoj državnoj tajnici Madelaine Albright: "U domaće poslove nijedne države nitko ne ima pravo da se nepozvan upliće". Za razliku od našega pokojnoga predsjednika Franje Tuđmana, današnji vlastodršci, ali na žalost, i poneki njegovi nasljednici, koji se prikazuju njegovim sljedbenicima, ponašaju se prema stranim državnicima kao podni otirači, otirači za noge, srozavajući time dostojanstvo i hrvatskoga naroda i hrvatske države.

A aktualna je također i ova Starčevićeva riječ: "Gdje god bitange dojdu do vlasti, oni u vladu i na prijestolje namjeste bitange, i drže ih, i gdje god je bitanga na prijestolju, on u vladu i u sabor namješća bitange, pa ih drži". I onda, dodajmo, takve bitange, koje nisu ništa drugo nego zloćudna izraslina na tijelu naroda, u tkivu države, rasprodaju nacionalno bogatstvo, ono što je narod od svojih predaka naslijedio i svojim vlastitim trudom stekao.

Starčevićeve aktualnosti moglo bi se navoditi u beskraj, nizati u nedogled, no navest ću samo još jednu rečenicu, koja govori o hrvatskom državnom suverenitetu, dakle, o neovisnosti i samostalnosti hrvatskoga naroda:

Piše: Mr. sc. Nikola Bićanić, prof.

Iz životopisa Starčevićeva roda

Ante Starčević se rodio 23.svibnja 1823. u Velikom Žitniku, kraj Klanca, prosto zrakom kilometar, dva na sjeverozapad od ličke središnjice Gospića, u tipičnoj ličkoj bunjevačkoj katoličkoj hrvatskoj obitelji, pod najljepšom hrvatskom gorom Velebitom. Djed njegova djeda, njegov šukundjed Jakov Starčević je u bujici naših koja se iz Hercegovine pred Turcima slijevala prema zapadu dospio u Klis, pa u Senj i potom vojničkim poslom preko Velebita u Liku, u Pazarišta, gdje je i ostao. Njegova je junaštva u vojevanju s Turcima opjevao fra. Andrija Kačić Miošić. Taj je Jakov najstariji iz roda ličkih Starčevića za koje znade naša povijest, a njegov sin, ili - možda, unuk bio je Miloš Starčević, kapetan i zapovjednik u Velebitu osvojene turske utvrde i pazariški porkulab (seoski knez) iz 1702. godine. On je imao trojicu braće, kojima historiografija nije zabilježila ime, a svi su oni po ondašnjem nepisanom pravu živjeli u zadrugi Starčevića u Pazarištima, koju su, međutim, dvojica napustili i u desetak kilometara istočnijem Velikom Žitniku utemeljili novu zadrugu Starčevića. Jedan od te dvojice, ili sin jednoga od njih je bio Pilip Starčević, koji je bio djed, a njegova žena Marta je bila baka budućega Oca domovine Ante Starčevića. Jedan od sinova Pilipa i Marte bio je čuveni jezikoslovac, autor prve hrvatske gramatike na hrvatskom jeziku (1812. g.) pop Šime Starčević, zaslužan i za to što je kao župnik sv. Karla Boromejskog u Karlobagu godine 1836. doveo k sebi 13-godišnjeg sinovca Antu i ucijepio mu prve zasade neslomiva hrvatstva, koje su Antu Starčevića temeljito znamenovale kao rijetko koga i učinile ga kriterijem pravoga hrvatstva.

Duh i besjeda pravaškom pokretu

Dok je dr. Ante Starčević, komu retorstvo nije bila bolja strana, bio hrvatskom pravaškom pokretu misao, duh, ideja, njegov sinovac David Starčević je pravaškom pokretu bio besjeda, koja je Hrvatsku stranku prava unijela u širine hrvatskoga naroda…

Politička filozofija Oca Domovine

Filozof hrvatske narodne svijesti

U Predstavkama županije riečke kao veliki župan Riečke županije 1861. god. dr. Ante Starčević ističe: ”…napokon mi vam iskreno izpovedamo, da je pripovedka o siromaštvu, o slaboći i o malenkosti Hervatske, tudje bilje, razsadjeno po razterganu narodu hervatskom samo zato, da ovaj narod izgubiv pouzdanje u se, tudjincu se time lakše u naručaj baci…”

Spasio je hrvatstvo

I u književnosti i u jeziku bio je hrvatski dosljedan

I u oporuci dosljedan u skromnosti

Pokopan je 1. ožujka 1896. u groblju u Šestinama, navodno u ličkim opancima. Suprotno njegovoj želji, godine 1903. nad njegovim je grobom podignut divotan spomenik, djelo hrvatskog kipara Ivana Rendića. Njegov grob je bio i ostao svetište hrvatskoga naroda!

A danas?

GOVOR ANTE STARČEVIĆA U HRVATSKOM SABORU

Dve obitelji naprama jednome gospodaru...

Gospodo!

Austriansku zapoved, kojom nam se nalaže, da odnošenje naše domovine naprama Ungarii pretresujemo, razmatrao ja s koje komu drago strane, ja nikako nemogu razabrati.

Istina je, razum i pravednost Austrie još nikomu nesluži za uzor naravskoga saveršenstva tih vlastitostih, nu itako ja sudim da ova poruga, ova nepravda, nadilaze krug ni istoga austrianskoga razuma, ni iste pravednosti austrianske. Jer bez dvojbe, u ovom pitanju ni Austria nemože drugačie misliti, nego da jest, ali da nije naša domovina od Ungarie neodvisna. Ako nije neodvisna, zašto je Austria pogazila prava Ungarie na Hervatsku, zašto je Austria ovim predlogom postavila u sumnju odnošenje o komu ni ista ona nedvoji, zašto Austria nije dala, da Ungaria, kako ostale svoje županie, tako i Hervatsku uredi. Ako li je po sudu Austrie Hervatska i od Ungarie kako i od svake druge zemlje neodvisna, zašto je Austria pogazila pravo naše narodne neodvisnosti, zašto je Austria nas, koji nju niti smo uzeli za našega skerbnika, ni za učitelja, zašto je, velim, Austria nas bez našega pitanja pozvala, da odnošenje naše domovine naprama Ungarii odkažujemo. Ako smo mi narod samostalan, narod neodvisan, mi ćemo naša medjunarodna odnošenja odkazati, kad i kako se nami svidi; ako li smo narod Ungarii podložen, pravedno je da Ungaria ona odnošenja ustanovi: bilo ovo ali ono, Austria neima pravo mešati se u te naše poslove.

Buduć mniem, da ova zapoved, kakova je nami poslana, nije od našega kralja, nego od one Austrie potekla, ja se ovde neupustjam u prikazivanje naših pravah naprama prejasnoj obitelji Habsburgah, ja neću iztraživati, dali ova prejasna obitelj, kon što nije zabranila Austrii samovoljno gaziti onaj ugovor, što ga je Habsburg Ferdinand I. s našom kraljevinom sklopio, dali, velim, prejasna obitelj Habsburgah na domovinu našu ima većje zakonito pravo, nego li bila koja druga vladajuća obitelj; ja neću ovde razglabati bitnu razliku medju ugovorom, što ga narod sklopi s narodom domaćim, i medju ugovorom, koga narod učini s indianskim narodom; ja se ovde neću upustjati u razjasnivanje tih stvarib, nego samo velim, da na kralja našega nespada ni potverdjivati odnošenje naše domovine naprama bilo kojoj zemlji, koja stoji pod gospodstvom prejasne obitelji Habsburgah; ja velim, da je naš kralj deržan, takovo ustanovljenje bez svake opazke samo priznati, samo na znanje uzeti, te bditi, da obe stranke ugovor dotle sveto obderžavaju, dok ga obe nerazvergnu, ali dok on po njih koju, bez vlastite njezine krivnje, ali proti njezinoj razumnoj volji škodljiv nepostane. Dok i mi priznajemo i Ungaria, da nam danas svima gospoduje iz prejasne obitelji Habsburgah ona ista oseba, koja i u ostalih zemljah Austrie; dok očitujemo i mi i Ungaria, da ćemo i u buduće, dok nam prejasna obitelj Habsburgah povrati i osigura naša prava, iz ove obitelji u naslednih austrianskih pokrajinah zakonite vladare za naše kralje priznati; dok to priznajemo i mi i Ungaria, dotle, gospodo, Hervatska i Ungaria, pa bile one makar kako velike, naprama našemu skupnomu kralju stoje uprav onako, kako stajahu dve obitelji naprama jednome gospodaru, kako stoje dve obćine naprama svojoj županii.

Gospodo, kralju našemu ni malo nestoji, da li mi i narodi Ungarie imamo samo jedan ali više saborah, dali imamo jedno ali više sudištah, itd.; njemu ni malo nestoji, gde se ti sabori sastaju, gde li sudišta stoluju, našemu je kralju do toga stalo, da mi i narodi Ungarie točno izveršavamo naša deržanstva naprama njemu, da veličanstvo njegova prestolja uzderžimo u sjajnosti i snagi, koja se pristoji nas i njega. Da bude ova Austria htela razumeti tu želju našega kralja, da bi Austria radila o našem pomirenju s narodi Ungarie, ona nebi bila ovu zapoved poziv li izdala, ali, ako bi ju njezina otčinska ljubav naprama nami na taj korak ponukala, ona bi bila rekla: Hervati i Magjari, vi ste više vekovah drugovali, sada ste razstavljeni, ako dakle hoćete, sdružite se, pa kako se načinite, tako vam budi; da bude ova zapoved iz ljubavi do nas potekla, Austria nebi govorila, da će ona to združenje rešiti. Što kaže Austria kroz svoje rešenje i potverdjenje našega ugovora. Kod rešenja veli Austria, da će ona s nami i Ungarci učiniti ono, što se njoj svidi, a kod potverdjenja kaže Austria, da, ugovorili mi i Ungarci što i kako nam drago, ona na ugovor naš ni malo neće paziti; jednom rečju: rešenje i potverdjenje Austrie u ovom pitanju jedno je i isto.

Ali možda misli tko, da je odnošenje naše domovine naprama Ungarii neizvestno, da je sumnjivo, Ungaria bo, ali bolje rekuć, Magjari vele, da je Hervatska Ungarii, ali Magjarom bilo kako podložna, a Hervati neće da to priznadu. S toga, mniju, valja da otčinska Austria pozove obe strane, pa kon što ih obe kažu, što sude i žele o medjusebnu odnošaju, da ona sud izreče i ono odnošenje ustanovi. Onim, koji tako mniju, ja odgovaram, da mi Austriu za našega medjunarodnoga sudca niti smo priznali, niti ćemo ikada priznati; odgovaram, da bi nami dražje bilo, kad bi Austria sumnjala kod štibre i tlačenja narodah, nego li kod medjunarodnih naših odnošajah; ja velim, da je Austrii naše odnošenje naprama Ungarii jasnie, nego li njezino vlastito odnošenje naprama Rusii ali Francezkoj.

Prejasna obitelj Habsburgah u Hervatskoj kraljuje samo na temelju slobodna izbora Hervatah...

Da bi dakle ova Austria sumnjala o odnošenju Hervatske naprama Ungarii, da ova Austria nepriznaje zakonitu neodvisnost i samostalnost naše domovine, ova bi Austria očito izpovedila, da je prejasna obi¬telj Habsburgah nezakonita na prestolju kraljevine Hervatske, nitko bo joj osim Hervatah nije ovo prestolje dao, nitko ju do njih na njemu nije uzderžao. Da budu Habsburgi Ferdinand I. i Karlo III. Hervatsku smatrali kao kus Ungarie, bi li oni bili posebice nastojali oko otacah naših, da ovi njih i njihovu detcu primu za svoje kralje I sbilja, zašto oni Habsburgi to nisu nastojali oko pojedinih županiah i komadah Ungarie.

Da se nisu otci naši sami odrekli svoje samostalnosti i neodvisnosti. Ne samo, da se zato neima nikakov dokaz, nego naši starii nisu ni mogli, kao što ni mi nemožemo, sve da bi hteli, to učiniti. Jer odkako nam obitelj Habsburgah kraljuje, nijedan podpun sabor nismo imali. Neću se upustjati u potanko odkaživanje medjah naše kraljevine, kadno otci naši izabraše nam Habsburge za kralje, nego samo napominjem, da nam tada Verbas biaše iztočna medja.

U isto vreme, kad su otci naši za Habsburge izvan Hervatske kerv prolevali, nisu li Austrianci naše vojske Turčinu izdavali, nisu li Austrianci naše tverdjave Turčinu prodavali, nisu li Austrianci našemu narodu i ono siromaštva otimali, što mu ga biaše Turčin ostavio; nije li narod hervatski više poradi tlačenja Austrianacah negoli poradi Turakah morao bežati iz svoje toliko putah kervlju odkupljene domovine; nije li ona strana naroda hervatskoga, što je danas pod turskim gospodstvom, protiva otcem našim, koji nastojahu onu našu braću izpod turskoga jarma osloboditi, Turčina, na pomoć pozvala, a to, jer već onda stenja Hervat pod strašniim jarmom u Austrii, nego li u Turskoj; nije li Austria i gornju kopnu Dalmaciu i svu Hervatsku do mora i do Kupe; nije li Austria sve dolnje Posavje Turčinu, Medjumurje Ungarii proneverila; nije li Austria veliki komad naše zapadne domovine od kraljevstva odtergla te ga svojoj neposrednoj despocii podvergla, nije li Austria Sutlo Savo Dravlje takodjer na dvoje razdelila, te dolnju stranu pod imenom Slavonie ili prekodravskih županiah Ungarii podložila; nije li Austria, kon što junačtvom Francezah i pomoćju ćele kerštjene Europe Turčin biaše iz jedne strane naše kraljevine proteran, u povraćenih zemljah naših uvela sužanjstvo pod imenom vojničke krajine, sužanjstvo prama komu Helotstvo biaše, a današnje robstvo Cernacah amerikanskih jest republikanstvo rimsko. Nisu li svi ti čini poznam Austrii i celomu svetu. Ako jesu, a jesu doista, svatko zna, da iz onih stranah naše kraljevine, koje biahu pod Turčinom, za vreme onoga odtergnuća nije bilo zastupnikah na na ših saborih, da ih nikada nije bilo, kao što ih ni danas neima iz Turske Hervatske i Dalmacie, da ih drugda nije bilo iz onih predelah, što su Kranjskoj itd. priklopljeni, iz Medjumurja, iz vojničke krajine.

Može li sabor u komu su nekolike županie zastupane, celu kraljevinu, sav narod u sužanjstvo odsuditi. Ako izuzmete Austriu naprama Hervatom, to je, gospodo, za sav ostali svet nespodoba.

Neka nam se Austria ruga, ma neka pazi, da se kocka neokrene, neka pazi, da na nju ruglo nepadne. Narod hervatski sačuvao si je u svih nevoljah, koje nepravedno terpi od Austrie, još jedno neprocenjivo dobro, a to je: vera u Boga i u svoje desnice. Narod hervatski veruje, bez da mu itko kaže, da je providnost njemu, koji je tristagodišnje sužanjstvo Austrie preživio, njemu, koji se je u duhu keršćanskom za druge vazda žertvovao, lepu budućnost odredila; narod hervatski veruje, da tu budućnost, to poslanstvo, nebude odkaživati Austria, nego Bog i Hervati!

Prava narodah sveto je i nedvojbeno načelo...

Ja sam navlas tražio po pismih i ugovorili, nebi li našao, da je Ferdinand I. onaj čin svojih zastupnikah pogazio, ali da se car turski onomu naslovu odrekao, nu dosada nemogoh to nijedno naći. Koliko stoji vladarom do naslovah vidimo i danas u Italii, vidimo kod onih vladarah, koji i prazne naslove upotrebljivaju. Ako dakle Austria nije uverena, da su čari turski usled ratah izgubili svako pravo na onaj naslov, ja bi rado znati, kako bi gledala, i što bi ova Austria radila, da bi se turski car podpisao carem Turakah, i cara austrianskoga te apostolskoga kralja Ungarie otcem! Pa itako taj naslov, ta prosta ludoria nebi više škodila prejasnoj obitelji Habsburgah ni Austrii, nego li caru turskomu škodi naslov cara austrianskoga, naslov, kojim se ovaj zove kraljem Jeruzolimskim.

Zaboravimo sve pervašnje naše rate proti Ungarii, te se spomenimo samo onoga od god. 1848. Jer se našlo u Ungarii ljudih, koji govoriše, da žele Hervatom u vlastitoj njihovoj kući gospoditi, a zazbilja nastojaše i danas nastoje rusku knutu na adriatičko more protegnuti, u ovoj dvorani zaključen je i usled onoga zaključka vodjen je rat proti onim ljudem i njihovim nameram.

Nu kad se sabor hervatski izrazi za svoga zakonita kralja i za svoju samostalnost narodnu, kad vojska hervatska poherli na razboj za svoje pravo i za svoga kralja, onda se stvari austrianske okrenuše, onda bo se vojska austrianska osvesti i nastoja osvetlati čast fvoje zastave, onda narodi Austrie, koji još nebiahu i poslednju iskru pouzdanja u Austriu izgubili, sgernuše se oko svoga zakonita vladara, onda narodi Ungarie, što no ih je Austria Magjarom žertvovala, pristadoše uz Hervate, — onda bivše razpadanje Austrie postade samo bolestju, koja se lahko izlečiti mogaše i koju za izlečiti uz našega zakonita vladara svakolika Europa biaše makar na kakove žertve pripravna. — Zaključak sabora hervatskoga nadvladao je, satrao je Magjare! magjarska pobuna biaše već u lipnju sasvim uništena, a od onda do Vilagoša traja samo pustošenje i siromasenje Ungarie, traja samo klanje i davlenje narodah one zemlje; od sabora hervatskoga počev, mogaše se samo dete u diplomacii i politiki nadati uspehu magjarske pobune.

Nu, gospodo, ja se nečudim da Austria o odnošenju naše domovine naprama Ungarii samo i vazda sumnja, kad Austria gleda da narode Ungarie potlači, da jim koji kus slobode otme ali uzkrati, ja se toj sumnji ni malo nečudim, jer dosad vazda zavad"še se Hervati u takovih prigodah s narodi Ungarie; vazda Hervati Ungariu nadvladaše, i vazda Austria Hervate i Ungariu stegnu u svoje obično sužanjstvo. O tomu se gospodo i sada radi, to je sverha ove austrianske zapovedi, i da bude Austria znala da mi nećemo Magjarom rat navaliti, ovoga sabora nebi ni bilo. Ali ja se nadam, da su se Hervati osvestili, i da oni niti će već vojevati za svoje sužanjstvo ni za despociu Austrie.

Zašto bi, velim, mi popustjali od naših zakonitih i svetih pravah...

Ja kazah, da Austria neima pravo nas pozvati na pretresivanje naših medjunarodnih odnošenjah naprama Ungarii; da Austria ovom nezakonitom zapovedju neradi o pomirenju našemu s Magjari, nego upravo o zavadnji; da mi nijedno zlo, dolazilo ono prividno od kuda mu drago, dok smo s Austriom, nesmimo nikomu nego samoj Austrii pripisivati, ali, da sasvim jasno kažem, mi, ako nas razlog vodi moramo kazati da nam je sve one nepravde, koje preterpismo i koje terpimo i od Magjarah, sama i glavom Austria počinila. Gospodo, nije Magjar našu domovinu izudio, nije Magjar narod hervatski pobarbario, potudjinčio i zasužnjio, netruje nas danas Magjar u Sremu, u vojničkoj Krajini, u Dalmacii, na Reki, rečju po svoj našoj domovini: — nikakovo zlo nije nami Magjar s ovu stranu trista i trideset i četiri godine učinio, on nam ga nečini ni danas, nego sva naša nesreća dolazi od same Austrie. Time ja nevelim, da nam je Magjar ikada priatelj bio, nu ja kažem da dok je Magjar pod Austriom kako i mi, dotle on od nas nemože ništa oteti, dotle nam on nemože nikakovo zlo učiniti, ako ga verolomna Austria nepomogne; ja kažem da je naš kralj dužan štovati prava kraljevine naše isto tako kako i ona Ungarie. Napokon ja kazah da bi bila ludoria da mi upropastjeni tražimo nevoljnika kakov smo i sami, za da s njime u družtvu plačemo i pogibamo, nego da nam najprie valja od našega kralja zahtevati, neka nam on naša prava i našu domovinu povrati. Jer kad Magjari, oružjem nadvladani, oružjem izgubivši ustav, neće da popuste od svojih historičnih pravah, zašto bi mi, mi narod koga Austria nikada nije nadvladala, zašto bi, velim, mi popustjali od naših zakonitih i svetih pravah.

Nu u družtvu našemu s Ungariom, u današnjih okolnostih, sve da bi ono sdruženje od nas i od Ungarie stalo, ja se ni iz daleka nenadam onoj sreći, koja nam svim predstoji i koja je nekoje nas žalibože kroz maštu zaslepila.

Što ima danas Hervatska. Ono što i Ungaria. A što ima Ungaria. Ako izuzmete nekoliko stotinah milionah forintah što ih ima manje, i nekoliko stotinah tisućah prosjakah što ih ima više, Ungaria danas ima ono isto što je imala i prije 6 godinah; ona ima manje negoli Voralberg, a to jer je Austria Ungariu i Hervatsku tako zamutila, da onaj koga obseria ne vara mora izpovediti, da se hoće čudo većje od svih dosaašnjih čudesah za osloboditi ove zemlje od propasti ali barem od nesreće, kakovu u svome mučeničkom životu dosad još nisu imale.

Jedni priznavaju da sada neimamo ništa mi ni Ungarci, nu misle da ćemo dobiti ako se sdružimo, a to jer ćemo, oni vele, postati jačji, pa će nas se Austria bojati. Tako govoriti hoće reći sama sebe varati, hoće reći neznati povest našu. Nije li se bila despocia austrianska, u svoj ondašnjega vremena strahoti protegla po zemljah naših za Leopolda I. i za Josipa II. Nije li posle francezkih ratah do god. 1848. naš ustav samo na toliko obstojao, na koliko se Austrii svidelo da ga nepogazi.

Da nas nije Austria do godine 1848. više tlačila, uzrok je da onakovo postupanje biaše po nju koristnije, a ne da se je ona nas bojala. Ali, vapiju jedni, još nikada nije bilo tako strašna tlačenja kakovo je ovo današnje. Da što, jer pod pervašnjimi tlačenji mi nismo živili, a da bi se ustali otci naši, oni bi nam znali svašta kazivati o onih vremenih, kadno naši Kerčki Frankapani, naši Šubić Zrinski biahu za buntovnike proglašeni i udavljeni samo zato, jer se Nemcem htelo hervatskih imanjah.

Mi svi želimo osloboditi se od jarma bilo čijega, a neželimo jarme menjat...

Bez dvojbe, oni bi bili morali pred licem Evrope svetčano prosvediti proti onim piskarom koji huliše nas i ostale narode; oni bi bili morali svetčano prosvediti proti onom austrianskom ukazu, koji zapoveda, da se ima odnošenje Hervatske naprama Ungarii ustanoviti; oni, Magjari, gospodo, bili bi morali proglasiti, daje dogadjaji 1848 svaki savez medju nami i njimi prestao; napokon, Magjari bi bili morali u pervoj sednici svoga sabora to sve svetčano izjaviti, te jednakost svih narodnostih Ungarie progla¬siti. Kako bi danas mi svi stajali, da budu Magjari tako učinili. Gospodo, mi bi već davno bili naš podpun ustav dobili, mi bi danas Austrii zapovedali. Jer sabor peštanski priznav ravnopravnost narodah Ungarie, bio bi Austrii onaj strašni mač iz šakah oteo, onaj mač, koga s ludosti i s nepravednosti Magjarah može Austria Magjarom svaki čas na vrat spustiti; onim ko¬rakom bio bi sabor peštanski u samoj Ungarii deset milionah serdacah proti Austrii dobio; odbiv Hervate od sdruženja u današnjih okolnOstih, peštanski sabor bio bi kod nas uništio one ljude, koji su i godine 1848. Magjare na zlo naveli, pa ih i u propast rinuli, te bi se mi, danas razcepani, bili svi složili s narodi Ungarie proti Austrii; jednom rečju, da budu Magjari poznali današnje okolnosti, pa da budu razum i pravednost sledili, mi i oni, kod kuće sigurni, bili bi svu snagu proti Austrii naperili, a toj snagi despotička Austria nebi mogla odoleti, nego bi bila morala drugačie ubrazditi.

Nu Magjari su naškodili sebi i nami kroz ono hulenje, koje su proti nami u izvanjskih novinah razširili. Gospodo, Hervatska je zemlja klasička, ona je bliznica Italie. Evropa vidi u Španjolskoj i u južnoj Italii na što može zla uprava, opaka vlada narod i zemlju nagnati; Evropa zna, da je narod hervatski siromašan samo zato jer je osiromašen; Evropa zna takodjer, da je takov svaki narod koj pod despociom čezne, koj neuživa plod svojih žuljah, koj je po vladi nateran na sami živinski život; nu Evropa nije mislila, da se naš narod za nekoliko tisućah forintah Magjarom prodao; to Evropa nije mislila dok joj Magjari nekazaše. Tom neistinitom i nepristojnom izmišljotinom nahudiše Magjari sebi i nami, oni odbiše Evropu od sebe i od nas. Jer sad Evropa pita: Magjari, ako ste vi Hervate za nekolike tisuće forintah kupili, ako Hervati nemogu sami o sebi živiti, što vi mislite, što će Hervati onda učiniti, kada im Rusia svoju kesu razmersne. I zbilja, gospodo, vi koji narodu obećavate u sdruženju s Ungariom zlatna berda, vi koji puku kažete, da budu prestati štibre a nastati jeftinoća u svemu, vi, gospodo, koji tako radite, što ćete učiniti i kako ćete se pred narod pokazati kada tko dojde i kaže istinu, da u Rusii neima zemljarine nikakove, kućarine nikakove, tecivarine nikakove. Na ta pitanja netreba odgovora: Magjari svojim dosa¬dašnjim postupanjem pletu, bezda i sami znadu, knutu za se i za nas; Magjari odtiskuju slobodu i sreću od sebe i od nas; Magjari proigraše ljubav i priklonost Evrope za se i za nas.

Ja nerazumim, što hoće da kažu oni, koji vele da kraljevina Hervatska, kraljevina pet stoletjah perkosivša iztoku i zapadu, nemože o sebi, neodvisna stajati. Nijedan narod nemože bez drugih narodah obstati, pa itako svako selo može kao ne¬odvisna deržava biti. Narod francezki, narod u trih stranah zemlje deržeći svoju slavodobitnu zastavu razvijenu, i taj narod trebuje drugih narodah, a itako San Marino i mnoge druge deržavice obstoje takodjer i živu u sreći i slobodi. Ali kako mogu tako male deržave životariti, dok se kojoj velikoj zemlji pohteje, one su deržavice odmah njezine podložnice! U deržavah je, gospodo, kako i u obiteljih: ona je obitelj doista bogatia, koja broji pe tero čeljadi, pa ima petdeset vaganah žita, negoli ona, koja broji sto dušah, a ima dve stotine vaganah žita. San Marino je ne samo slobodan nego je za mnogo i mnogo bogatii od Austrie, on bo uz neznatnu štibru svake godine ima znamenit suvišak, a ovoj na prostoru i broju pučanstva velikoj deržavi nikada nedotiče prem velike daće od narodah pobire. Ako gledam na snagu, ja neznam što bi rekao o razmernoj snagi ovih dvih deržavah, nu znam da je Austria za uzderžati domaći mir trebovala pomoć od velevlasti, a San Marino još nikada nije tudju pomoć trebovao za urediti ali uzderžati svoje domaće stanje. Kako medju ljudi, tako i medju deržavami, negleda se na samu jakost, jer drugačie slabii bi već davno bili podavljeni od jačjih; drugačie već se davno nebi znalo za Švedsku i Dansku, za Belgiu i Holandiu, i za mnoge druge deržave, koje znamo da obstoje. Deržave su, gospodo, Francezka, Englezka i Rusia, a drugo su, kao deržave budi kakova upliva, samo imena, pa ako se izmedju onih trih gorostasan dva slože proti tretjemu, i onaj će tretji, bio on kojgod, propasti.

Evropa će se braniti od te svoje propasti, a mi s narodi Ungarie stojimo na pogazu toga strašnoga rata...

Bez dvojbe, Evropa će se braniti od te svoje propasti, a mi s narodi Ungarie stojimo na pogazu toga straš¬noga rata: udarce i posledice toga hervanja nebude toliko ćutiti Evrupa. nebude ih ćutiti Austria koja ih nemože u današnjemu svomu stanju ni doživiti, nebude ih ćutiti ni Rusia, nego ćutiti ćemo ih mi i narodi Ungarie. Tim strahotam možemo se mi samo onda ukloniti ako se sa svimi narodi na iztoku Evrope pobratimo, hoću da rečem, ako sa svimi njimi politički, i samo politički savez sklopimo.

Ali, velite, predlog g. Kvaternika nije moguće uživotiti. Austria ga, kažete, neće potverditi. Oni koji tako misle, nisu marili na ovaj sabor ni dolaziti. Ja, gospodo, neimam uzrok smert si želiti, nu nedao mi Bog dotle živeti, dok mi tko ne dokaže da je Austria ikada, ijednom narodu, isto dala s dobra, i da mu je ono što joj je nužda otela, đuglje uzderžala negoli je nužda trajala.

U ostalom, ja sudim, da mi nesmimo toliko gledati na hire Austrie koliko na sveta prava naše kraljevine. Kažimo dakle Evropi i kralju iskreno naša prava i naše potrebe, izpunimo deržanstvo Hervatah, otačbenikah, poklisarah i priateljah kralju, to, gospodo, učinimo, pa bio posledak koj komu drago, mi smo svu odgovornost s nas svalili, mi već neimamo ništa što bi nam Austria mogla oteti, a dali ni Austria nema ništa za izgubiti, na to neka pazi Austria (živio!)

SUVREMENOST STARČEVIĆEVE POLITIČKE MISLI

Piše: Ivan GABELICA

Bilješke:

DR. ANTE STARČEVIĆ - SVJETIONIK ZDRAVOG DOMOLJUBLJA

Piše: Ivica KARAMATIĆ

Ograđujući se decidirano od Ustaškog pokreta, nekadanje vodstvo HSP-a, na čelu s Antom Đapićem, bar mi se tako čini, (ne)svjesno je «pljunulo u bunar iz kojeg vodu pije», jer je upravo dr. Ante Pavelić, prije prve emigracije, bio visoki dužnosnik Hrvatske stranke prava, iz koje je 1929. ustrojen hrvatski nacionalno-osloboditeljski Ustaški pokret. Polemizirajući o spomenutoj temi s uglednim hrvatskim novinarom Josipom Jovićem, 4. travnja 1992., u Hercegovačkom tjedniku napisah sljedeće: „HSP ne može biti ustaška stranka, jer je ustaštvo svojedobno ustrojeno na revolucionarnom načelu borbe za vlast, dok je HSP demokratska politička stranka, ali Ustaški pokret je svakako bio pravaški, jer je imao stožerni cilj uspostaviti Nezavisnu Državu Hrvatsku, što se i dogodilo 10. travnja 1941.“ (vidi članak «HSP i Ustaški pokret» - op. I. K.)

Osobno danas nisam kadar precizno dokučiti, jesu li današnje stranke pravaške orijentacije bliže realnomu političkom pragmatizmu, dostatne samima sebi ili teže bezuspješnoj, goloj borbi - isključivo za pozicije vlasti, na lokalnoj i državnoj razini, što zacijelo nije u duhu starčevićanstva. Stoga kanim rečeni plemeniti hrvatski domoljubni duh istinskog pravaštva, u sljedećim rečenicama, približiti koliko-toliko čitateljstvu, kroz prikaz čestita života i uzoritih djela dr. Ante Starčevića. Poglavito stoga jerbo se različiti auktori, te političari “s lijeva i desna”, pozivaju na Starčevića, ali uglavnom za potvrdu vlastitih ideologijskih stajališta. Pri tome se ne ravnaju načelima izvornosti i autentičnosti.

Starčevićevo jasno ime u hrvatskome širem općinstvu bilo je najglasovitije, ne samo u drugoj polovici 19. stoljeća za njegova života, već jamačno i u prva dva desetljeća 20. stoljeća, jer je njegovo veledjelo svojedobno, kao uostalom i danas, predstavljalo hrvatsku domoljubnu, odlučnu, čistu, svetu, plemenitu ideju, koja je nedvosmisleno pomicala zavjese što su sprječavale pristup hrvatskom svjetlu. Ante Starčević je puna tri desetljeća susljedno, uporno, dosljedno, neumorno, hrabro i nezadrživo propovijedao i utemeljeno dokazivao prijeku potrebitost ostvaridbe hrvatske državnosti, to jest oslobođenje Hrvatske od tuđinskog jarma. To je bilo načelo od kojeg Starčević nipošto nije htio odustati.

«Obitelji, koje učiniše Ferdinanda I. kraljem Hrvatske propadoše, tako da njih nijedna danas ne potječe. Načelnici, Zrinski i Frankopani, podavljeni su, a sav njihov grijeh bijaše, da bijahu bogati i da ljubljahu svoju domovinu i njezinu slobodu.»

Zavičaj utemeljitelja pravaštva bila je Lika, jedna od najhrvatskijih naših pokrajina: u Starčevićevo vrijeme, kao i danas. U selu Žitniku kod Gospića, na desnoj obali rijeke Like, gdje se rodio 23. svibnja 1823., Starčević je odrastao u siromašnoj, ali hrvatskim, katoličkim i intelektualnim duhom bogatoj obitelji. Njegov otac Jakov bio je moralna vertikala obitelji. Često je znao upozoravati «da do cilja treba doći bez obzira na osobnu žrtvu». Očeve pobudne i poučne riječi Ante je već u dječačkim danima usadio duboko u vlastito srce. Antin, pak, stric Šime, inače župnik u Karlobagu, istaknuo se kao vrstan propovjednik i kao pisac «Slovnice», u kojoj je ustanovio sustav od četiri naglaska u hrvatskom jeziku. Antin sinovac David posjedovao je izvrstan govornički dar, kojim je lakoćom neodoljivo osvajao slušateljstvo. Drugi sinovac Oca Domovine, Mile, postavio je sebi životni zadatak, da odlučno nasljeduje, brani, promiče i čuva čista domoljubna načela strica Ante Starčevića.

Pučku školu završio je u Klancu kod Gospića, a gimnaziju u jesen 1845. u Zagrebu. Poslije sjemeništa u Senju odlazi u Peštu studirati teologiju i filozofiju, gdje postaje doktorom filozofije. Bogosloviju napušta te se posvema posvećuje zauzetom radu za boljitak hrvatskog naroda i napaćene mu Domovine. Osim toga, revno je javno djelovao kao književnik, filolog, pjesnik i mudroslov. Osim pjesama pisao je književne kritike, drame, političke satire i rasprave. Njegova osobita intelektualna ljubav bila je povijest, koju je usko povezivao sa svojim političkim djelovanjem. Stoga je razložno što je jedanput rekao: «Ja vam kažem, da izvan povestnice, izvan života, ništa ne priznajem za siguran, za stalan temelj politike.»

Poslije neuspjelog pokušaja da se zaposli kao predavač na zagrebačkom Sveučilištu, Starčević se, kao skroman čovjek, zadovoljava pisarskim namještenjem u uredu odvjetnika Šrama do 1861. Istu godinu obilježilo je nekoliko značajnih činjenica, koje će odrediti daljnje Starčevićevo političko djelovanje. Te godine izabran je za velikog bilježnika Riječke županije te u Hrvatski sabor kao narodni zastupnik. Iste 1861., skupa s dr. Eugenom Kvaternikom i Perom Vrdoljakom, ustrojio je Starčević Stranku prava, s nedvosmislenim hrvatskim državotvornim i nacionalnim programom. Zbog jasnih i odlučnih hrvatskih političkih stajališta, 1862. je osuđen na mjesec dana zatvora, a 1871. je, zbog Rakovičkog ustanka, osuđen na dva i pol mjeseca uzništva. Narodni zastupnik u Hrvatskom Saboru bio je od 1861. do 1871., te od 1878. do smrti 1896.

Djelujući u Hrvatskom saboru, Starčević je gorljivo iznosio pravaške ideje. U saborskim govorima se dosljedno zalagao za hrvatsku državnu neovisnost, protiveći se odlučno bilo kakvim državnopravnim svezama s Austrijom i Mađarskom. Osim toga, s obzirom na to da je Starčević visoko cijenio naše hrvatske muslimane i držao ih čistim Hrvatima (a i oni su cijenili Starčevića - op. I. K.), o muslimanskoj vjeri je u raspravi «Turska» pisao afirmativno: «Iztok mari za slobodu duševnosti. Kako s tom stoji? Evo, što kaže Koran u II. poglavju, struku 59.: - u istinu oni koji veruju i slede zakon vere židovske, i kerstjani, i Sabejci; svi koji veruju u Boga i u Sudnji dan, i čine dobra dela, svi ovi budu primiti nadarje od Gospodina, ne bude ih strah snaći, ne budu se mučiti. - Tko tu može govoriti, da se s Koranom ne mogu slagati druge vere, da je progonstvo na kerstjane poradi njihove vere, i to po Koranu?»

Do smrti je bio gorljivi pristaša hrvatskoga državnog prava. Kad je Iso Kršnjavi potkraj 19. stoljeća bezobrazno izjavio: «Više vrijedi prst vlasti nego lakat prava», Starčević mu je odgovorio: «Malim narodima u naše doba ponajčvršća poluga obstanka je pravo!» Rečeno je Starčević u «Pismima Mađarolaca» obrazložio: «Pravo je duša društvena života. Sila može pravo gaziti, ali svaka ljudska sila ima jaču sestru si. U svoj povijesti ne ima ljepšeg prizora, nego gledati, kako i svoja prava gube, koji prava drugih gaze. Što je ime, pleme, baština pojedincu, to je povijest narodu. Zaprašene papirine mrze ili preziru samo oni, koji ih ne imaju, ili koje one grizu. To je bajka o lisici, koja izgubiv rep svjetuje drugarice si, da i one odtrgnu svoje repove.»

Unatoč verbalnim napadajima pojedinih klerikalaca na Starčevića, koji su onodobno vodili protuhrvatsku politiku, Otac Domovine je do smrti ostao gorljivi vjernik. Cijeli je život proveo u oskudici, dijeleći sa siromasima vlastitu plaću. Još kao dječaku, dok je ministrirao na svetoj misi, na svetkovinu Velike Gospe u Klancu, suze na oči natjerao mu je prizor naočita mladića odsječenih ruku do lakata. Austrijske vojne vlasti mladiću su odsjekle obje ruke, samo zbog toga što se usudio žaliti na bjelodane nepravde u vojsci višemu vojnom zapovjedništvu. Plemenito kršćansko srce kod Starčevića nije se očitovalo samo u brojnim učinjenim dobrim djelima, nego se ono zrcalilo i u njegovim blagim očima i u cjelokupnoj njegovoj markantnoj pojavi koja je očitovala nedvojbeno kompletnu, čvrstu i originalnu osobnost.

Kao duhovno dalekovidna osoba, Starčević je sačuvao smjernost. Razmatrajući budućnost hrvatskog naroda, u raspravi «Stranke u Hrvatskoj», Starčević piše «Svaki je narod čedo Božje, i sam Bog zna što je on kojemu svojemu djetetu odredio.» Osim svega rečenoga o Starčeviću kao djelatnome kršćaninu, slobodan sam spomenuti da mi se u osobno sjećanje, još od rane mladosti, osobito ucijepila jedna njegova mudra izreka.: «Istinu govori, boj se Boga i ne plaši nikoga!»

U sljedećim redcima ćutim se duhovno potaknut domoljubnim glasom vlastite savjesti i srca, sa svrhom i razlogom, potanko progovoriti o stanovitim točkama dokumenta dr. Ante Starčevića «Naputak za pristaše Stranke prava». To mi se čini uputnim, jerbo su Starčevićevi «Naputci», po skromnom mnijenju moje malenkosti, i nakon 139 godina, aktualni i poučni. Starčević je rečeni «Naputak» u 30 točaka objelodanio 2. srpnja 1871. u Zagrebu. Nad njim bi se danas mogli dobro zamisliti brojni Hrvati, a napose suvremeni hrvatski političari, za koje je vrjednota hrvatskog domoljublja, nažalost, često tek verbalno-deklarativna kategorija.

Starčević u petoj točki piše o prijekoj potrebi složnosti među Hrvatima: «Za sklonuti narod na slogu, treba mu pokazati na složnu i nesložnu obitelj, zadrugu, obćinu. To bo sve on razumi. Kada se tu osvedoči o blagoslovu sloge i prokletstvu nesloge, valja ga uputiti, da narod naprama narodu stoji u veliko, kako u malo obitelj napram obitelji itd. Napokon ima mu se predočiti, iz povesti i života, veličanstvo složnih i nesreća nesložnih narodah.» Donoseći ovu točku Starčević je jamačno bio duboko svjestan, iako to u njoj ne spominje, da neslogu među Hrvate namjerice uvode tuđini. U svezi rečenoga, Starčević je u glasilu «Sloboda», od 23. ožujka 1883., izrazio vlastito shvaćanje u prilog stvaranja samostalne i slobodne hrvatske države, ali i istaknuo da naša nesloga stoji samo stoga, jer je «izvana uzdržavaju i ojačuju».

U trinaestoj točki Starčević se zalaže za vjerske slobode svih stanovnika Hrvatske te ukazuje, da po tom pitanju «nesloga u Hrvatskoj dobro služi samo neprijateljima naroda». U sljedećih nekoliko točaka Starčević pravaše upozoruje, da se u Stranku prava nipošto ne primaju ljudi «lakoumni i prevrtljivi» te oni «koji traže samo svoju korist», već osobe «do kojih puk derži poradi njihove pravice, kreposti, pameti ... ».

U dvadeset sedmoj točki Starčević ponovno, na stanoviti način, pozivlje Hrvate na slogu, a «Naputak» završava «Dodatkom»: «Ako u vreme vaših praunukah u ovom narodu bude petdeset muževah, osvedočenih o svetosti slobode i zauzetih za svoj narod - mi učinismo više nego li su agitatori ikada učinili.»

Prikaz moje malenkosti o Ocu Domovine dr. Anti Starčeviću završit ću na primjeren način - upravo Starčevićevim državotvornim riječima, koje su aktualne i danas, kada naša država danomice sve više gubi označnice samostojnosti: «Ja ne razumijem što hoće da kažu oni koji vele da kraljevina Hrvatska, kraljevina koja pet stoljeća prkosi Istoku i Zapadu, ne može o sebi neovisna stajati.»

Starčevićeve političke misli i pogledi tada su na naš narod jamačno pobudno djelovale glede ponovnog rađanja i buđenja njegove uspavane nacionalne svijesti, to jest ushita i radosti zbog osjećaja pripadnosti jednom od najstarijih europskih naroda. Najglasovitijoj političkoj osobi svoga doba častni naslov Oca Domovine dao je njegov suvremenik i politički istomišljenik Eugen Kumičić. S obzirom na to da se ovodobna Hrvatska očito nalazi suočena s velikim političkim prijelomnicama, u sljedećim redcima kanim se osvrnuti ponajprije na Starčevićevu znanstveno-političku razpravu «Stranke u Hervatskoj», jer je, u stanovitoj mjeri, zacijelo primjenljiva i na naše ovovremene turbulentne političke (ne)prilike (približavanje EU-u u sklopu tzv. Zapadnog Balkana unatoč možebitnoj odveć skupoj cijeni gubitka državnoga suvereniteta Republike Hrvatske - nap. I. K.).

Poslije mađaronskog rasula, što su ga doživjeli 1849., ustanovili su 1860. Unionističku stranku, što im je bilo omogućeno uslijed obnove ustavnog života u Hrvatskoj, nakon sloma Bachova apsolutizma. U hrvatskome političkom okružju onoga vremena, Unionistička stranka prepoznavala se također pod nazivom Ustavno-liberalne stranke. Tijekom zasjedanja Hrvatskog sabora 1861., u svim raspravama o političko-gospodarskim svezama i odnosima između Hrvatske i Ugarske, unionisti su se pokazali tvrdokornim pobornicima upravo mađaronske politike. Politika im je ostala jednaka; samo su naziv stranke promijenili. Naime, unionistički saborski zastupnici, na čelu s grofom Julijem Jankovićem Daruvarskim, u političkim istupima u Saboru, bezuvjetno su zahtijevali uniju s Mađarskom. Na izborima 1865. za Hrvatski Sabor, unionisti su dobili većinu, skupa s tzv. Narodnom strankom, koja se također zalagala za uniju s Ugarskom.

Starčevićeva rasprava «Stranke u Hervatskoj» ugledala je 1868. svjetlo dana. U njezinu prvom poglavlju Starčević piše o političkoj stranki mađarona, koja naglašava «da po Hrvate nema dobra osim u družtvu s Ugarskom». Ne generalizirajući sve pripadnike mađaronske stranke, Starčević kritizira mađarone zbog nedosljednosti, neustavne politike i ispraznog mudrovanja: «U nadmudrivanju zapušta se stvar i pazi se samo na riječi. Tu se rijedko dolazi do istine.» A kada piše o međustranačkim razgovorima i pregovorima, stoji na jasnom domoljubnom načelu: «Smatrajmo se za uda jednoga tijela, za muževe koji svi jednakom vatrom traže i ljube istinu za napredak domovine». Rečeni Starčevićev naputak trebali bi, bar djelomice, osluhnuti naši hrvatski ovodobni političari - gotovo svi odreda - jerbo su oni od njega svojim političkim djelovanjem, nažalost, vrlo daleko.

Starčević, nadalje, pozivlje ondašnje hrvatsko plemstvo, da se drži klice svog života, koju čine: «slavno ime, dobra krv, pravo odgojenje, znanje, ponašanje», jer se rečenim krjepostima svatko veselo klanja. Potom upozorava suvremenike: «Nada na ojačanje oslanja se na budućnost, a ne na dualizam ili našu pogodbu (s Ugarskom- nap. I. K.). Kakova može biti ta budućnost? Ako se mir održi još koje vrijeme, je li moguće da i Mađari i drugi narodi Ungarie ne oćute da oni tom pogodbom ne samo ništa nisu dobili nego da su izgubili čast, samostalnost, sve što narod, što država može izgubiti? (…) U svakoj smutnji teško slabijemu».

Na svršetku prvog poglavlja, ne predviđajući mađaronima nimalo svijetlu budućnost, Starčević zaključuje: «Mađaronština je zastarjela bolest, koja se ne da izliječiti, nego koja se drugih ne prima. Mađaroni su muževi koji su iz svoje sretne mladosti zadržali samo dobru želju i dobru volju, bez svega drugoga; oni koristiti ne znadu; škoditi niti hoće; niti mogu da bi htjeli; dok ovi današnji pomru, umrla je i mađaronština». Starčevićevo političko proroštvo glede mađarona bit će, kako već naglasih, uzbiljeno.

U drugom poglavlju rasprave «Stranke u Hervatskoj» Starčević oštro kritizira mađarolce, kao protuhrvatski i podanički čimbenik onodobnoga političkog života u Hrvatskoj: «Koliko je u mađarolaca težnji, koliko sredstava, koliko programa, kolika nestalnost! A sve ovo dade se ukratko skupiti: mađarolci su samo utoliko stranka, i to složna i stalna, ukoliko se radi samo proti Hrvatskoj; toj je stranki svrha; zatrti Hrvate; sredstvo joj je svatko i svašto, ako Hrvatu škodi; u tu svrhu ona radi za svakoga tko ju plati, bilo novcem, bilo čašću.»

Starčević, nadalje, također u drugom poglavlju rasprave «Stranke u Hervatskoj», oslikava protuhrvatsku narav slavosrba - onodobnih političkih podložnika Beča i(li) Budima (ovisno o političkim prilikama - nap. I. K.): «Kako sude čitatelji o ljudima, koji se izdavaju zastupnicima naroda, pa kao takovi kažu da naš narod nije za drugo nego za sužanjstvo, kao takovi zauzimlju se samo za ono što je nepravedno, bezumno, sramotno, sužanjsko? (…) Kako, dakle, sude naši čitatelji o ljudima, koji potvrdiše, posvetiše, zakonitim učiniše naše faktično podložničtvo naprama Beču, i uvedoše podložničtvo prema Budimu, pa kroz ovo, opet podložničtvo naprama Beču? Jednom riječju: kako sude naši čitatelji o slavosrbima, koji učiniše da nemamo ni obraz, ni pravo, ni tužiti se nad nevoljom koja nas je pritisnula?»

«Već Aristotel opazi da ima ljudi sužanjske naravi. On je znao Traciju, u kojoj bijaše takvih naroda. Mora da od te nečiste pasmine potječu oni slavosrbi koji su ne samo u svemu sužnji, nego i rade da svatko, i isti oni, u sužanjstvo dođe, ili da u njemu ostane. Ima slavosrba koje su tuđinci takovima učinili. Tuđinci bo gledaju naći u narodu nekoliko čovječuljaka vrsnih za njihove svrhe, brzih na visoki položaj i na novac. Ove ljude oni gledaju dignuti u narodu na glas, ovi ljudi, u svoje vrijeme, zasuču i obmame narod tako da on i sam u propast hrli. Kroz zadnjih 400 godina naći je ovakvih ljudi u svako znamenito doba naše povijesti.

Doseljenici u Hrvatskoj spadaju među slavosrbe. Oni ljudi preziru narod kad vide da ni on sam do sebe ništa ne drži. Tuđinac se u Hrvatskoj rodi i ostari bez da se nauči hrvatski: među pedeset slavosrba neka dođe jedan tuđinac, neka je među njima pet godina, neka je pivničar, oni će se svi njemu prilagoditi i govoriti, ako znadu, njegov jezik.

U jednu od tih pet vrsta spada svaki slavosrb, svaki mađarolac. No, u stvari oni su svi jednaki: sužanjstvo im je svima živalj, i oni su živalj sužanjstva. Stoga, dok bude sužanjstva, bit će i slavosrba, i dok bude slavosrba, bit će i sužanjstva.»

Za svoje vrijeme Starčević iznosi napredne ideje, jer drži «da sve povjestničke narodnosti na svojoj zemlji smatra pravno jednakim; da svaka ova narodnost ima isto pravo za svoj obstanak i razvijanje». Starčevićevi vanjskopolitički pogledi odbacuju mogućnost hrvatskih državno-pravnih integracija sa susjednim državama, jer to vodi «k smutnjama, k neprijateljstvu, k nemiru, k nesreći». I ne samo to, jer Starčević, nadalje, piše: «Ne samo da ćemo se među se grizti i jedan drugomu napredak ubijati, nego ćemo i tuđince vabiti, da nas sve satru i stežu.» Premda je protivnik državnih integracija, Starčević se, naravice, izričito zalaže za dobrosusjedske odnose Hrvatske s okolnim državama, ne gubeći iz vida nikada načelo hrvatskog nedvosmislenog pridržavanja «stalne povijesti, stalne narodnosti, stalne domovine, stalnih prava», te u tomu smislu tvrdi: «...jednom riječju što možemo drugo nego raditi kao Hrvati u Hrvatskoj.» Pak, razčlanjujući potanko hrvatske odnošaje s pojedinim državama, Starčević rečeni predmet analizira: «Na jugu i zapadu imamo za susjede Talijane i Nijemce. Oba su ova naroda veća od nas, na broju. Oba imaju u zapadu odnošaje takove da, vežući se s njima, mi bi se zamjerili Francuskoj i Engleskoj, te bi se i ove države morale oko nas jagmiti. (...) Povijest nam kaže da se od Talijana i od Nijemaca nemamo ničemu nadati. Obstojnosti su takove da se od oba ova naroda imamo svačega bojati. Oba su ova naroda svojim zemljišnim i državnim položajem tako stegnuta, da se ne mogu, nego samo na nas i preko nas gibati i pružati. U prosvjetljenju, ni jedan taj narod ne stoji tako, da bi nam mogao biti vrstnim vođom ili učiteljem.»

U sljedećim redcima rasprave Starčević iznosi vlastite prosudbe glede hrvatskih pravoslavaca i Slovenaca. Prve ne smatra Srbima, a i druge drži Hrvatima, jer piše da su hrvatski pravoslavci «čisto hrvatsko pučanstvo koje hoće slavosrbi učiniti srbskom narodnosti. (...) Srbi nemaju snagu uzdržati svoju narodnost, na toj narodnosti ne da se graditi. (...) Slovenštinu ćemo još kraće razpraviti. Opazili smo, da se i prosto pučanstvo, zove Slovenci. Odkada, ne znamo. Nu znamo da se ta grana Hrvata preselila u svoju današnju domovinu još prije nego li su ostali Hrvati osvojili cijelu nekadanju Dalmaciju; znamo također, da ta Slovenija bijaše udom ostale Hrvatske, (...); napokon znamo da to pučanstvo govori hrvatskim jezikom ili, kako drugi kažu narječjem.»

Za potvrdu pravaškoga programa u zbilji, Starčević navodi Zapisnik Riječke županije od 15. ožujka 1861., te njegovu Popratnicu. Iz Zapisnika Riječke županije, glede hrvatskih odnošaja s Austrijom, Starčević, između inoga, navodi: «... Kad bi naša kraljevina morala i htjela udioničtvovati na saboru austrijskom, narod bi hrvatski tim udioničtvovanjem nedostojnim načinom pogrdio svetu uspomenu otaca svojih, ne samo odrekao se svoje narodne samostalnosti ubuduće, nego bi si kao prikrpa ili pokrajina Austrije očitu smrt podpisao…» Iz Popratnice istoga Zapisnika, koja obrađuje odnošaje između Hrvatske i Ugarske, razvidno je kako Austrija želi još više pogoršati hrvatsko-mađarske odnošaje, jer u Popratnici stoji: «Pitanje o uztanovljenju odnosa među kraljevinama Hrvatskom i Ugarskom, u austrijskim ukazima od lanjskoga listopada, ponovljeno je, sudimo, samo zato, da se među narodima ovih kraljevina starinski razdor, starinska smutnja, što uzdrži, što razjari... »

Starčević nadalje o čvrstim načelima onodobne pravaške politike i programa piše: «...Dok narod hoće da bude narodom, dotle će narod biti za svoju samostalnost i neodvisnost. Ovo je uvjet njegova obstanka, ovo je smjer našeg programa (…); kad se radi o suverenstvu naroda, tu ne može biti nego branitelja i izdajica naroda. (…) Mi nemamo u našemu programu ništa za popravljati, ništa za mijenjati. (…) Kod nas vrijedi samo razumno osvjedočenje, slobodna volja, prava vjera na zajedničku korist. (…) Ako je buna: braniti svoja prava, osim slavosrba, sav je svijet jedan veliki buntovnik. Mi spadamo u te buntovnike...»

A na stranicama glasila «Pozor», 1860. Starčević je objelodanio zanimljivu razpravu o politici u užemu teorijskom i širemu praktičnom smislu, to jest o naravi politike i aktualnim političkim pitanjima. Za Aristotela je politika «znanost koja uči državom upravljati, drugim riječima usrećiti ju». Starčević zapaža da su starinski Aristotelovi pojmovi o politici zastarjeli, jer «u naše doba država bi se najpravije prozvala ukupnošću osoba i stvari koje pod jednom i istom vrhovnom čovječjom vlašću stoje, a politika: znanošću koja uči tu ukupnost uzdržati». Razliku između poimanja politike u prošlosti i u njegovo vrijeme, Starčević vidi na sljedeći originalan način: «Oci naši zvahu politiku caricom svih znanosti i umijeća, majkom mudrosti, učiteljicom zakona, sponom, vezom, vrutkom sreće čovječje itd, najmilijim imenima, kod nas ju mnogi, ako ju ne može crnjim imenom okrstiti, zove čedom pakla». (Ni današnja hrvatska politička pozornica, nažalost, nije daleko od rečene onodobne narodne prosudbe.) Starčević se, potom, zalaže protiv laži, prijevare, gluposti, potkupljivanja i ispraznih obećanja u političkom djelovanju, suglasan u podpunosti «s našim starijima», predhodno podastrijetim gledištima na politiku.

Gotovo dva i pol desetljeća poslije ove rasprave, 9. svibnja 1884., Starčević je u glasilu Sloboda pisao o političkim strankama i programima. Raspravljajući o rečenom predmetu, Starčević razložno piše da «svatko mora biti na čistu s korjenitim programom prije nego se zauzme za koju stranku. (...) Za iznaći, za prosuditi, za uvidjeti, za prisvojiti uzroke i razloge koji jedno načelo preporučuju a drugo osuđuju, za prihvatiti takav program, za stupiti u koju stranku, hoće se razmišljanja, čišćenja pojmova. Dok tko nije s tim poslom gotov, on nije za nikakvu stranku, on, bez osvjedočenja, mora basati, u prigodi mijenjati stranke, i njoj nijednoj ne može od prave koristi biti. A kad je onaj trud svladan i čovjek se odlučio, on je s glavnim programom na čistu, i gleda da ga izvede».

Zaključujući promišljanja o političkim strankama i programima, u glasilu Sloboda Starčević 1884. kolebljive «pravaše» čita poput početnice, te ih napućuje: «Mnogi ne viču na program stranke prava, pače vele da ga i priznavaju, nego viču na nju, na njezino ili njezinih članova postupanje, i vele da se stoga među njih ni u nju ne dadu. To će reći: priznavati da je primjerice kršćanstvo dobro, a ne dati se u nj, raditi proti njemu poradi življenja kršćana; priznavati da je crkva korisna, ali ne htjeti u nju ići, jer je u njoj grješnika. Ako ono priznaješ, primi vjeru, radi za nju, hodi u crkvu, ne slijedi opake.»

O današnjim manjim pravaškim strankama ne mogu to decidirano suditi, ali glede HSP-a, koji danas imade tek jednoga saborskog zastupnika, i političkoj neznalici trebalo bi biti zorno, da je rečena stranka tek najobičnija vulgarno-interesna skupina, koja nema nikakve sveze s izvornim pravaštvom dr. Ante Starčevića. Stoga ne začuđuje što brojni, inače gorljivi, čestiti i ugledni hrvatski domoljubi, nisu danas ne samo članovi HSP-a, nego nijedne hrvatske političke stranke. Osim toga, očevidci smo mračnoga političkog ozračja, u kojemu o ključnim političkim pitanjima hrvatske državnosti i samostojnosti ovovremeni naši političari šute kao ribe u vodi. Umjesto potrebita govora o ključnim državno-nacionalnim temama, danomice nam na zaslonima dalekovidnica vazda isti političari i nazovi-analitičari gude jednaku pjesmu, koja se svodi na bezuvjetnost hrvatskog puta u EU. Čini se, da nam se politička klima ponovno ponavlja. Naime, (i) Starčević je, što je prepoznatljivo i za naše vrijeme, 30. travnja 1888., u glasilu Hrvatska, napisao: «Jer ne ima govora o velikim pitanjima, narod se ne može o njima ni za saborskih izbora izjaviti, a jer ne mari da li se one sitnarije danas, ili sutra, ili ikada, ovako ili onako riješe - njemu je svejedno da li ih ovi ili oni rješavaju. - Eto zašto je u Sabor došlo svakakvih ljudi, i zašto se ne slažu.

ANTE STARČEVIĆ DANAS

Piše: Mario Marcos OSTOJIĆ

"Čemu se imaju od tih načela nadati narodi koje tuđinci još drže zasužnjene? Onomu se imaju nadati što zasluže. Ako budu za se radili te dokazali da žele i vrijede svoji biti, oni će dobiti slobodu; ako li budu radili tomu protivno, oni će dokazati da nisu za drugo nego za ono što jesu, pa će i pravo biti da propadnu".

Hrvatski narod se teško izborio za svoju državu koja nije bila u planovima baštinika jugoslavenskog komunizma, velikosrpske ideologije i većeg djela međunarodne zajednice, ali nakon uspješnog oslobođenja počeo je shvaćati veliku razliku između oslobođenja i slobode, no još nedovoljno shvaća da je „smisao hrvatske države u ostvarivanju slobode“ (I. Oršanić), i da je to trajan proces koji je moguć samo kao prirodna posljedica rasprave svjesnih i odgovornih hrvatskih građana, a ne jednoga mesijanskog lidera, jer slobodarski sadržaj zahtijeva narodnu volju i općenarodni slobodarski sporazum.

Gončin će vas tim većma prezirati, čim mu se većma podate. Nas će jedan za drugim u zemlju, a program, kao i narod, ima živjeti. Ja ne držim ni izdaleka do mojih nazora koliko vi, nego razmišljavam kako mogu, pa kažem iskreno kako mogu. Tako treba da svi radimo. Kad se mnijenja prokrešu i izbistre: držimo se onoga, koje ih je najbolje i najpogodnije po sav narod. Tako ću biti ja s vama kao i vi sa mnom. Svi ćemo biti jedinstveni za dobro domovine“. (A. Starčević)

Smisao države je u ostvarenju slobode

Mnogi bi htjeli da političke misli Ante Starčevića danas budu program za političku djelatnost, što nije realno, jer u tom smislu odgovaraju drugom vremenu. Te misli su puno više od političkog programa, one su etički i povijesni okvir za razuman i realističan pristup konkretnim izazovima današnjice. Valja uvažiti da je od smrti Ante Starčevića do danas prošlo više od sto godina i da to vrijeme nije bilo prazni povijesni prostor.

Parlamentarne stranke u današnjoj Republici Hrvatskoj ne pokrivaju cijeli politički prostor i ne predstavljaju sve glavne političke opcije hrvatskog naroda, dapače, u mnogočemu su iste bez obzira na to kako same sebe definiraju, što za pažljivog promatrača nije čudo, budući da većinom vuku korijen iz iste partije. Objektivno, danas nisu predstavljeni hrvatski nacionalisti ili starčevićanci, koji su u današnjoj političkoj konstelaciji umjerena ili razumna hrvatska desnica, oni su „osjećajno“ ostali izvan postojećih parlamentarnih stranaka i traže svoju političku formulaciju i svoju političku integraciju. Starčevićanstvo kao politička ideja nadilazi sami stranački okvir, jer predstavlja duhovnu jezgru hrvatskog naroda, od koje su se napajale prijašnje i napajat će se sve buduće generacije. Starčevićansko pravo je izvorna i živa afirmacija ljudskog dostojanstva i povratak u izvorno povijesno stanje. Neki bi ga htjeli svesti samo na „hrvatsku državu“, međutim - to nije jedina misao koju danas možemo i moramo preuzeti iz njegove bogate baštine. Istina je da “. . . dok narod hoće da bude narodom, dotle će narod biti za svoju samostalnost i neodvisnost. Ovo je uvjet njegova opstanka, ovo je duh i smjer našega programa”, ali ništa manje važno nije ni to da “što je po naravi spojeno istim porijeklom, istim jezikom, istim običajima, istim interesima, mora da se sljubi u jednu državnu cjelinu, pa ako nije prošlost, mora da im je budućnost zajednička” (A. Starčević), što u današnjim okolnostima mogu razumjeti samo istinski starčevićanci.

Sigurno je da ostvarenje „povijesne Hrvatske“ nije bilo ni u mislima vladajućih slojeva 90-ih, ni u mislima većine hrvatskog naroda, jer da je tada u hrvatskome javnom životu starčevićanstvo bilo zastupano, sigurno bi se izbjegle mnoge taktičke pogrješke čiji se rezultati danas brutalno osjećaju. I Starčević je već u ono vrijeme predviđao poteškoće u ostvarivanju povijesne Hrvatske, stoga nikada nije zastupao nasilno ujedinjavanje, ali isto tako nikada nije zaboravljao da je to hrvatsko jedinstvo ideal kojemu treba težiti. Dakle, ne pokušaj nametanja nacionalnog ili državnog jedinstva (uostalom to je sada nemoguće), nego međusobno poštivanje i sporazumna politika prema onima koji ugrožavaju oba dijela povijesnog hrvatskog područja: “Nemoguće bo je, jer proti naravi, načiniti jedinstvo oblasti, zakona, uprave, uz slobodu ili uz samovolju, kod naroda različnih pasminom, poviješću, stupnjem prosvjetljenja, zemljišnim ležajem, društvenim odnošajima, gospodarstvenim probitcima, zakonima vjere“.

To podrazumijeva i ispravno usmjerenje naroda: “Mi smatramo najsvetijom dužnošću općinstvo po mogućnosti obavješćivati vjerno o javnim stvarima bez obzira da li nam ovo ili ono godi. Tko zna samo jednu stranu stvari i kod toga ostaje ne mareći za druge strane, taj je iznenađivan i varan; a tko nastoji poznati što je moguće više različnih, možda protivnih strana, taj gleda da se za svaki slučaj pripravi”. Ovo političko odgajanje hrvatskih građana je glavni zadatak svih onih hrvatskih stranaka koje žele izgraditi autentičnu hrvatsku demokraciju, a posebno to mora biti zadatak starčevićanaca, imajući u vidu da je diktatorsko iskustvo predugo trajalo i ostavilo negativne posljedice čak i kod onih građana koji iskreno priželjkuju istinsku slobodu.

Integracija vjerski i etnički raznorodnih elemenata

Što se tiče etničkih razlika, tradicionalni hrvatski nacionalizam, koji je uvijek osjećao potrebu samoobrane hrvatske političke i državne istovjetnosti, nikad nije bio isključiv i u njegovu su izgrađivanju sudjelovali integrirani pojedinci i skupine drugoga etničkog podrijetla. Ovaj obrambeni hrvatski nacionalizam dolazio je do snažnijeg izražaja kad su drugi ugrožavali hrvatski narod, ali ni u najtežim trenutcima nije prelazio u mržnju prema nehrvatskim stanovnicima. To je u skladu sa Starčevićem koji je rekao: “...mi držimo narodnost za svetinju i plašimo se onoga koji ju manje ljubi negoli mi, a to jer takova smatramo za utvoru koja je lišena, poslije ćućenja čiste duševnosti i onoga slobode, najugodnijega i najveličanstvenijega čuvstva što ga narav čovječja može imati; nu mi vam iskreno ispovijedamo da se pod izlikom narodnosti radilo i da se radi o nesreći svih nas, i da nam se narodnost, ako se za vremena ne osvijestimo i ne stupimo na pravu stazu, svima može glave vrći”.

On je sanjao hrvatsku državu kao slobodnu političku zajednicu svih njenih državljana, kojima ova jamči i slobodu i posebnosti, a od njih traži samo da rade “za općenito dobro svega naroda i cijele domovine”, na korist svih stanovnika Hrvatske. Starčevićanci moraju u vlastitom interesu čvrsto ostati na načelima pluralističke Hrvatske koju je zastupao Starčević, jer samo takva država može biti država slobode. Moramo biti svjesni da ni vjerski ni etnički fundamentalizam nikomu ne može donijeti slobodu. To nije znak slabosti, nego snage i rodoljublja koje je kod njega sustavno i otvoreno izraženo, jer je dio njegovih etičkih pogleda na značaj hrvatske države koju je želio obnoviti.

Ostaje pitanje budućnosti hrvatskog nacionalizma nakon što je država izborena. Osobno vjerujem da je bez njega budućnost upitna, ali i da ga treba afirmirati isključivo kao obrambenu kategoriju te ga osuvremeniti i obogatiti novim povijesnim, političkim, gospodarskim i kulturnim spoznajama; on mora biti putokaz za rješenje statusa Hrvata u susjednoj Bosni i Hercegovini i instrument očuvanja hrvatskoga nacionalnog bića izvan domovine, bilo u susjedstvu, bilo u onom što se naziva emigracija. Mora biti nazočan na hrvatskom putu prema Europskoj uniji, jer će taj put imati dalekosežne posljedice za Hrvatsku, koja ne želi izgubiti suverenitet niti ga dijeliti bilo s kim ako joj se to ne isplati. Problem je što nacionalisti starčevićanci ne postoje kao organizirana politička snaga, kako bi pazili da se država ne izgubi ni u lijevim ni u desnim nadnacionalnim utopijama. Za to trebaju politički postojati kao takvi, svjesni da ni nesudjelovanjem ni ulaskom pojedinaca u druge političke strukture ne će ojačati utjecaj hrvatskog nacionalizma na sudbinu hrvatske države.

Za Korskoga “nacionalizam nije ideologija, nego je samoobrana narodne zajednice protiv pokušaja uništavanja”, nacionalizam “zahtijeva svoje oblike koji odgovaraju času, nije reakcionaran nego iskreno napredan, jer se bori za zajednicu, dakle za sve, a ne samo za jedan dio naroda, bio on manjinski ili većinski, zato poprima socijalne ideje i nosi ih kao dio svog idejnog sustava”.

"Naš nacionalizam mora biti human, onako kao što nas je upozorio Ante Starčević koji je odbijao svaki ekstremizam, pa i onaj nacionalistički... Hrvatskoj je danas potreban takav nacionalizam prema vanjskom svijetu i u unutrašnjem životu naroda. Ne kao magloviti osjećaj koji bi prožimao sredinu, nego kao samostalna, borbena, idejno čvrsta politička organizacija, katkada u suradnji s drugim isto tako određenim hrvatskim političkim organizacijama, a u drugim prilikama u demokratskom sučeljavanju s njima. Jer hrvatskom narodu nisu potrebne preživjele antinomije fašizma i antifašizma, koje su tuđe hrvatskoj političkoj tradiciji. One su se uvelike uvukle u hrvatski javni život, jer je u Europi tridesetih i četrdesetih godina taj sukob bio premoćan i nastojao je uključiti i one narode koji su imali svoje interese, mimo i izvan toga sukoba. Za hrvatski nacionalizam, uz hrvatsku slobodu i nezavisnost, samo su zanimljivi hrvatski narodni interesi“. (Predavanje u Europskom domu, 21. svibnja 1999., "Budućnost hrvatskog nacionalizma").

„U hrvatskom nacionalizmu, u našoj novoj državi, došlo je, međutim, do nekih negativnih pojava. Umjesto da budu politički određeni i organizirani, da kao takvi djeluju u spletu svih struja koje sačinjavaju narod, zahvaljujući stalnim kriznim stanjima, nacionalisti su držali kako se trebaju utopiti u drugim strujama. Odrekli su se mogućnosti da surađuju kao posebna, organizirana politička snaga s drugim trenutno srodnim strankama. Za ostvarenje i obranu hrvatske neovisnosti bilo je korisno što su i druge struje prihvaćale postulate zdravog nacionalizma, no pokazalo se da nije bilo dobro što su neke od njih prisvojile te postulate nakon što su prošle najveće opasnosti, te zadržale simbole hrvatskog nacionalizma, a napustile njegove temeljne postulate, dovevši tako do pomutnje u narodu. Još štetnije je što su se tada mnogi nacionalisti povukli iz djelatnoga javnog života i prepustili da se nacionalizam u javnosti kod jednih pretvori u nostalgičnu obranu prošlih oblika (a ne sadržaja), a kod drugih u praznu školjku, u koju se mogu smjestiti upljuvci stranih, nehrvatskih ideja, koje nemaju nikakve veze s autentičnim hrvatskim nacionalizmom.“ („Politički zatvorenik“, siječanj 1999.).

Naputak Oca domovine dr. Ante Starčevića

članovima Stranke prava

1. Strah i plaća, te dvije staze koje vode k srcu ljudskom, niti su stalne ni vrijedne za dobru stvar, ni u vlasti stranke prava. Stoga ovoj stranki ne ostaje nego da radi upućivanjem, poučavanjem.

2. Narod hrvatski, u duhovnom obrazovanju koje zanemaren koje pokvaren koje zasukan, najvećma drži do dobra tjelesnoga. Tu treba narod naučiti da se do tjelesnoga dobra ne dolazi nego kroz dobro duhovno, kroz slobodu i prosvjetljenje.

3. Priprava k slobodi i prosvjetljenju jest: radnja, štednja i sloga.

4. Za ganuti narod na radnju i štednju, u današnjim opstojnostima, hoće se ustrpljenja u naučanju, dobra izgleda, i nada sve iskustvenih dokaza, spojenih s naučanjem.

5. Za sklonuti narod za slogu, treba mu pokazati na složnu i nesložnu obitelj, zadrugu, općinu. To bo sve on razumije. Kada se tu osvjedoči o blagoslovu sloge i prokletstvu nesloge, valja ga uputiti da narod naprama narodu stoji u veliko kako u malo obitelj napram obitelji, itd. Napokon, ima mu se predočiti iz povijesti i života veličanstvo složnih i nesreća nesložnih naroda.

6. Siromaštvo i progonstvo zasadiše u srce naroda zloću, po kojoj se jedni vesele nad nesrećom drugih, ili barem ne mare za nevolju drugih. To se zlo ne da drugačije iskorijeniti nego učeći riječju i primjerima, da se sreća i nesreća jednog sina domovine od dana do dana pruža i na sve ostale, i zato da svako domaće zlo, ticalo se ono neposredno koga mu drago, svatko ima smatrati za svoje osobno zlo.

7. Narod hrvatski, toliko vjekova varan i trven, izgubio je vjeru u sve one koji jesu ili se drže nad njim. Stranka prava ima nada sve svojim ponašanjem razložnu vjeru u narodu probuditi i na pravo mjesto dovesti.

8. Seljanstvo i najniže građanstvo na jednoj, a svi ostali staleži na drugoj strani, u Hrvatskoj su dva neprijateljna življa. Nijedan taj živalj o sebi ne može ništa; oba složna svemoguća su. Stranka će prava sljubit i ta dva velika življa i njihove sve djelove, ako se svojski zauzme da, odbaciv iz svih staleža nečiste ljude, iz pravih muževa svih staleža splete jedan vijenac za slavu, složi jednu vojsku prosvjetljenja i napretka za obranu domovine.

9. U narodu hrvatskom, u cijelosti, ima srca nerastrovana i uma nesmućena, te stoga moći je ovaj narod iskrenim i ljubeznim podučavanjem na dobro ganuti.

10. Pravica i nepodmitljivost, to su najjače poluge u narodu hrvatskom.

11. Uz pravicu i nepodmitljivost, u narodu hrvatskom najviše vrijedi uljudnost, iskrena prijaznost.

12. Stranka prava ima u narodu pokazat i učitelje, i uzrok, i netemeljitost, i posljedice nauke koji hoće da su Hrvati narod malešan i preslab.

13. Stranka prava ima narod poučiti da je vjera stvar duševnosti; da se po vjeri ne dijeli nijedan narod; da vjera mora biti slobodna tako da ne smije nitko u ničiju dirati ni svoju drugomu nametati; da narod, različan vjerom nu jedan narodnošću i domovinom, ima biti jedan i u sreći i u slobodi, i da dosadanja te struke nesloga dobro služi samo neprijateljima naroda.

15. Tko je na mjestu da može narodu koristiti, neka to mjesto hotice ne pušta, osim za drugo još pogodnije. Drugačije dobra stvar izgubila bi jednog radina, a namjesto njega dobila bi neprijatelja svojega.

16. U pogledu drugovanja budi sveto načelo: viši time što druguje s nižim uzvisuje sebe i pokazuje svoju plemenitost.

17. Budući da ima ljudi lakoumnih, prevrtljivih i naručenih, ne ima se bez dovoljno dokaza vjerovati ni povjerenje davati.

18. Ljude koji traže samo svoju korist ili raskoš, podništo ne primati u stranku i zaništa ne zanašati se na njih, osim ako je temeljita nada da će se popraviti, i ako svojski o tomu rade, bez da su budi čime osim osvjedočenja na to primorani. Onakovi bo ne samo nisu za pravu radnju, ne samo ne mogu koristiti dobroj stvari, nego će ju svakomu za svaku plaću izdati.

19. Poznati ljude do kojih puk drži, i uzroke s kojih drži. Ako je uzrokom bogatstvo ili vlast ili to oboje, za one ljude ne treba brinuti se; no ne valja ni odbijati ih, osim ako ne imaju drugu vrijednost. Puk bo za nje iskreno ne mari; u potaji mrzi njih i one koji su s njima, te će ih prvom zgodom ostaviti, pače i udariti će proti njima.

20. S ljudima, do kojih puk drži poradi njihove pravice, krijeposti, pameti, s takvima treba drugovati, te ih upućivati.

21. Protivnicima ne kazivati o svojoj težnji i radnji ni istinu ni neistinu. Ona bo je nedostojna i valjanih muževa i vrijedne stranke, a ona škodi kod zlih ljudi. Težnju i radnju stranke otkriva njezin program.

22. Ne vikati, ne groziti se. To bo je i proti uglađenosti i proti napredovanju dobre stvari. Time se neprijatelji opominju i razjaruju, te priječe dobra djela.

23. Ne okrivljavati ljude kao takove, ili ljude vlade, nego sve pripisivati sustavu i onima koji su ga uveli ili ga brane.

24. Narodu ništa ne obećavati, dok ne možeš dati, i opominjati ga, neka pazi na one koji mu obećavaju.

25. Narod uputiti, neka se u svojim stvarima ne zanaša na pojedine ljude, neka se od pojedinih ljudi ničemu ne nada, nego neka sam upravlja svoje velike stvari, i neka nastoji da uzmogne on sam sebi davati.

26. Svakom prilikom nastojati iz riječi, djela i naravi stvari poznati te narodu otkriti njegove domaće i izvanjske prijatelje i neprijatelje, i obojih težnje i sredstva.

27.Narod uputiti da mu nikakav sabor ne može pomoći, dok tuđinci ne opaze da je narod složan s onim zastupnicima u saboru koji rade o sreći naroda.

28.Svaki član stranke prava ima nastojati da se usavrši u kojoj struki državnog života. Ako kojemu to nije moguće, on neka gleda poznati mane, teškoće i želje kojega staleža, te neka način kojim bi im se dalo pomoći.

29. Dobro ponašanje, trijezno življenje, međusobno prijateljstvo, razložno štovanje, razumna priklonost naprama vrijednim i poštenim osobama, to su biljege po kojima treba da se odlikuju članovi stranke prava.

30. Koji član stranke potpuno prouči i upotrebi ovaj općeniti naputak, on će prerijetkim slučajevima trebati naputak o pojedinostima.

I. Želio sam, da moje mrtvo tielo bude pokopano u kostajničkom ili sisačkom groblju, nu doznav, da bi to bilo skopčano sa prevelikim troškom, ja želim, mrtav sahranjen biti u kojemu groblju oko Zagreba - samo ne u zagrebačkom.

III. Zabranjujem svaki spomenik i svaku javnu počast. Jer ako sam zaslužio živjeti u sladkoj uspomeni naroda hrvatskoga, ja sam si spomenik ostavio u mojemu životu i u djelih mojih, a narod ima na koristne stvari trošiti.

V. Sav moj nekretan i pokretan imetak i moja knjlževna djela ostavljam u vlasništvo mojemu ljubljenomu sinovcu dru. Mili Starčeviću, koji me je zadnjih godina moje nemoći kao pravi sin nastojao i njegovao.

VII. Ako moj rečeni baštinik dr. Mile Starčevič ne bi u našem rodu našao vriedna nasljednika si, on ima taj dom ostaviti jednom ili dvama javnim hrvatskim družtvom, što su po njegovu sudu najkoristnija za hrvatski narod.

Ja ne poznam hrvatsko družtvo, koje bi zasluživalo ili trebalo pripomoć kako ona tri, nu ako se koje pokaže, siguran sam, da će ga kako i drugu svaku narodnu stvar moj rečeni baštinik po mogućnosti svesrdno pomagati.

U Zagrebu, na 26. srpnja 1895.