OTAC
DOMOVINE DR. ANTE STARČEVIĆ
Ante Starčević (23.
svibnja 1823. - 28. veljače 1896.)
svakako je jedna od najvećih i najzaslužnijih osoba u cjelokupnoj
hrvatskoj političkoj povijesti, a ovih dana slavi se 109. obljetnica
smrti čovjeka kojega s pravom zovemo Ocem
Domovine.
Rodom iz Velikoga Žitnika u Lici, još kao malo dijete u domu Starčevića
naučio je ljubiti domovinu svim srcem. Antin otac, Jakov Starčević,
najmlađi sin žitničkoga kneza Filipa, bio je čovjek rijetke duševnosti,
vrela srca, duboke osjećajnosti, ali i mudrosti te duhovnih šala po
kojima je bio poznat u cijelome Žitniku.
Jakov je uzeo za suprugu djevojku Milicu iz pravoslavne kuće Bogdana iz
Široke Kule, malena naselja sjeveroistočno od Gospića.
Jakovu i Milici u staroj sirotinjskoj kući Starčevića rodio se sin
Ante, uz brata Jandru i dvije sestre.
Ante je bio visoka ljudina, markantnih crta lica, bujne tamne
kose, crn, crnih očiju. Djetinstvo je proveo kao i sva lička djeca bos,
slabo odjeven te je od djetinjstva bio naviknut na oskudicu - što je
ostavilo jake tragove u njegovom tjelesnom ustroju i duši. Odatle
boležljivost od koje posebno pati i za školovanja i u svojoj prvoj
muževnosti. Kao što je od majke baštinio tijelo, od oca je dobio mnoga
psihička svojstva; prije svega smisao za šalu i umnost.
U domu Starčevića živjelo se strogo po pravilima tradicije, te je već u
ranoj mladosti naučio voljeti zemlju koju je ljubio srčano te je o njoj
govorio kao o ljubljenoj ženi, sa zanosom i vjernošću. Dakle, još u
Žitniku oblikovan je kostur karaktera Ante Starčevića. Sa trinaest
godina odlazi u Karlobag sa stricem Šimom, gdje mu stric pruža svoja
politička shvaćanja i nazore, te osjećaj narodnoga jezika, poštovanja
njegove starine, oporbu protiv novotarija. Tamo će oblikovati svoj
jezik na jednom višem stupnju od stričeva i steći sklonost prema
književnosti. Od strica stječe i prve šire pojmove o narodu, njegovim
težnjama, njegovim protivnicima, pojmove o tome što je narodno pravo,
kako je bilo nekada i tko su oni koji ga prikraćuju. U Karlobagu je
Ante dakle potpuno afirmirao svoje političke stavove, kojima će ostati
dosljedan u cijelome svom životu. Naime, stric Šime uvidio je da je
Ante vrlo inteligentno dijete na koje će s lakoćom moći prenijeti svoje
pojmove o narodu, njegovim težnjama, protivnicima, o tome što je pravo
naroda, kakvo je nekada bilo narodno pravo te tko su oni koji ga
prikraćuju.
Uskoro Šime, koji je već bio u godinama, šalje Antu svome
prijatelju Josi Vlatkoviću (župniku u Smiljanu) na daljnje školovanje.
U Karlobagu i Smiljanu Ante uči latinski, aritmetriku, zemljopis i
prirodopis te završava opseg gradiva za prva dva razreda gimnazije. To
privatno školovanje traje tri godine i u jesen 1839. Ante s navršenih
šesnaest godina odlazi u Zagreb na daljnju gimnazijsku izobrazbu.
Razdoblje revolucija 1848./49. u svijetu i u Hrvatskoj bili su
doživljaji za Starčevića koji su do kraja oblikovali njegovu osobnost i
odredili pravac njegovome životu i djelovanju. Kritizirao je postupke
protagonista hvatske revolucije, imao je čak negativno mišljenje o
njima jer je smatrao kako su sluge Austrije (primjerice o banu Josipu
Jelačiću).
Razočarao se u Hrvatski narodni preporod (HNP) jer nije uspio
izboriti stvarnu autonomiju Hrvatskoj, te da nije u potrebnoj mjeri
pobudio nacionalnu svijest u Hrvata. Duboko ga je povrijedila nepravda
koja je učinjena Hrvatskoj uvođenjem oktroiranog ustava -
neoapsolutizma Franje Josipa 1849. godine. Anti Starčeviću je uvijek u
glavi bila misao o ujedinjenju svih hrvatskih zemalja, to je za njega
bio "sveti cilj". On je zastupao mišljenje kako Hrvatska do
nezavisnosti može doći samo na temelju uzajamnoga ispunjavanja prava i
dužnosti cara prema narodu kojemu bi on bio odgovoran...
STARČEVIĆ
Piše: Filip LUKAS
Čovjek se ne može shvatiti, ako se prije svega nema u vidu
njegova borba protiv svršetka. Ako ipak već od mladosti čovjek osjeća
da je smrtan i da će svršiti, nije to dokaz, da je on s time
sporazuman. Osjećati se smrtnim, samo je spoznaja, koja se nameće umu,
ali ne može izmijeniti instinkta, koji se tome opire. U stvari se može
ustvrditi, da čovjek toliko postoji, koliko se osjeća neumrlim. U tome
se očituje prirodni zakon, koji djeluje kao funkcija kod organizama,
kao instinkt kod životinja, kao vjera i nada kod čovjeka; ali bila to
stvarnost ili iluzija, ideja neumrlosti dominira čovjekom, kao i
univerzumom.
Zar čovjeka u stvaranju njegovih djela - bilo svijesno ili
nesvijesno - ne vodi misao, da su ona nastavak njegov i da će ga
preživjeti? Veliki umovi ne samo da su to osjećali, već su tu misao i
izražavali. Da ne spominjem drugih, evo pjesnika Manzonija, koji u
svojoj velebnoj odi Napoleonu veli: E scioglie all'urna un cantico, che
forse non morr, što u prijevodu P. Preradovića glasi: I na grobu pjeva
njegovu neumrli možda poj.
Non omnis moriar, ne ću sav umrijeti - osjećaj je živi svakoga
stvarajućeg uma.
Ulogu pak čuvanja neumrlosti preuzima povijest, pravednija od života,
koja svakoga prema njegovim zaslugama svrstava u kategorije i redove, i
to predaje za baštinu i za uzor budućim naraštajima.
Takovo ime, vezano s neumrlošću, pruža hrvatskom narodu povijest u
imenu Ante Starčevića, kome sada slavimo 40-godišnji spomen smrti. Smrt
je kod njega razorila tjelesnu lupinu, dok je duh ostao živ, i on danas
gospoduje nama i na ovom sastanku. Od njegove smrti do danas izvršene
su temeljne promjene u našem narodnom biću, izmijenile su se stubokom
sve državne i socijalne prilike, no Starčević živi aktualniji i
suvremeniji nego je ikada prije bio. Baš u njegovu primjeru vidimo
dokaz, da kasnija evolucija, narodna i državna, ne znači uvijek
napredak, jer se inače ne bi nama nametala spontana težnja za
ostvarenjem Starčevićevih ideja i želja i ne bismo u njima mi danas
gledali najbolju emanaciju naše hrvatske individualnosti; a to znači,
da poznija evolucija, ona iza njega, u tom pogledu nije ništa
izmijenila i da ona za nas ne predstavlja nikakav napredak.
Nije ovdje mjesto, da se opširno govori o radu i o idejama Ante
Starčevića, nego ćemo ih se samo dotaknuti s nekoliko riječi, da se
vidi, koje su sile djelovale na stvaranje njegove velike ličnosti, što
je zapravo on htio, koje su bile njegove pokretne ideje i u čemu je
uspio.
Starčevićeva je pak najveća zasluga, što je prvi jasno vidio i
formulirao zahtjev, da Hrvati imadu pravo u duhu nacionalnoga principa
i na osnovi historičkoga prava da traže hrvatsku državu, slobodnu i
nezavisnu, te je ostvarenje toga prava postavio kao bitni uvjet našeg
opstanka.
Posve je jasno, da je Starčević, kada je vidio, kuda je zabrodio
ilirski pokret, ustao protiv njega, kao što je posve jasno, da je još s
većom žestinom svoga temperamenta udario protiv jugoslavenskog pokreta,
koji se - iza neuspjeha prvoga - kod nas javio, jer ako je hrvatski
narod kao individuum postojao u povijesti i životu, a to nikako nije
mogao poreći, onda se ne može narodu dati drugo ime, osim imena
hrvatskoga. Postoje doista primjeri, da se je za novu državu,
sklopljenu od različitih naroda, uzelo novo ime, ali ne postoji primjer
u povijesti, da se jednoj gotovoj kulturi, kao što je naša, daje novo
ime, jer ako se kultura izvršila pod tim imenom, ona je time dobila
svoju povijesnu sankciju.
Među protivnike hrvatske državnosti Starčević je u prvom redu ubrajao i
Strossmayera, a kako se bez poznavanja idejnih opreka ne bi mogla
shvatiti borba između te dvije velike ličnosti naše povijesti iz
prošloga vijeka, ne mogu se ostaviti nespomenuti oni genetički uzroci,
koji su doveli do tih opreka. Tu su u prvom redu opreke rase, odgoja,
socijalne i fizičke sredine, te su konačno na osnovi svih tih razlika
izgrađene dvije različite individualnosti.
Ušavši Strossmayer na horizontalnoj spojnici, to jest na
spojnici zajedničke zapadne kulture, u naš narodni organizam, nije
mogao proživljavati prošlost hrvatskoga naroda, jer je nije niti s
krvlju baštinio niti s tradicijom kao sastavnim dijelom svoga
bivstvovanja primio. Zato su njemu horizontalne veze, koliko su bile
slične i jednake, bile isto tako važne, štoviše neke i važnije nego
specifično naše samonikle tvorevine. Kao pretopljenik volio je novu
socijalnu i narodnu sredinu, ali kao potomak strane krvi nije imao
korijena u njoj, i obje te komponente, strana i domaća, postaju
vidljive u njegovu značaju i radu kroz cio život. K tome dolazi
prirodna sredina, koja je kod njega opće i individualne crte još više
povećala i fiksirala. Slavonija, bogata i ravna, bez dohvatnoga
horizonta, otvara daleke poglede i poput mora potiče na ekspanziju duha
i snage, a time je povećana skladnost za one sveobuhvatne ideje, koje
su se u njemu oplođivale što humanističkim općim idejama; a što
kršćanskim zapadnim universalizmom. Iz toga niču ona tri stepena
njegovih sveobuhvatnih zamisli: jugoslavenstva, sveslavenstva, a sve u
cilju jedinstva zapadnog kršćanstva. U toj sveobuhvatnosti izgubio je
Strossmayer s vida granice između onoga što je ostvarivo a što
neostvarivo, i u toj nerazmjernosti između želja i mogućnosti iscrpeni
su svi njegovi napori. U veličinu njegovih zamisli nitko ne može
sumnjati, ali iskustvo je pokazalo, da su neke bile pogrešne, očito
stoga, što nije vidio, da ovdje na Jugu žive tri različita naroda, i
što nije uzreo da hrvatski narod među njima predstavlja posebni
kulturni i povijesno-psihički tip, te da tu postoji posebna
supstancijalnost hrvatske psihe spram drugih supstancijalnosti i
posebnih narodnosti. Nije Strossmayer zamijetio ili nije mogao
zamijetiti - jer je u našu zajednicu ušao kao stranac, - da se od
praiskona započeto formiranje hrvatske psihe razvojem sve više jačalo,
pa da je ona kao relativna konstanta ostala dominantna do danas, te da
se na njoj izgradio hrvatski narodni karakter, drugačiji od karaktera
svakoga drugog slavenskog naroda na Jugu. On je gledao samo
spoljašnost, koja mu se jezičnom sličnošću činila jednakom, a nije
vidio, da u prelijevanju dijalekata nije fiksirana jedinstvena psiha,
pa da su književnici mogli uzeti bilo koji dijalekt za književni jezik
i tako poremetiti književno jedinstvo, na kome se prvenstveno gradi
narodno jedinstvo Srba i Hrvata. Tako je Strossmayer u duhu svojih
općih pogleda i zamisli htio stvoriti zajedničku kulturu s jedinstvenim
jezikom i toj kulturi dati novo nenarodno ime.
Dok se činilo, da bi jugoslavenska ideja mogla imati
privlačivu snagu za okupljanje slavenskih naroda na Jugu u okviru bivše
Monarhije, čime bi se u njezinu interesu suzbijale centrifugalne
težnje, Srbi su joj bili protivni, jer su u njoj gledali zapreku svojim
pansrpskim težnjama. Slovenci su joj pak stajali postrance zbog težnja
na svoju narodnu individualnost. Ali, kada se je pokazalo, da se
jugoslavenska ideja u svojoj provedbi može učiniti za njih
nepogibeljnom, postala je u jedan mah objema simpatična, - njome se
stala suzbijati samo hrvatska ideja, koja je mogla isto tako okupljati
narode na Jugu u jednu cjelinu, kao što su to namjeravali da učine
Srbi. Jugoslavenska ideja, bilo svijesno ili nesvijesno, stvarala je
podvojenost samo u hrvatskim redovima i uništavala im tradiciju, koja
je jedna od najvažnijih objektivnih činilaca i značajka u bivstvu
naroda. Netom nestane svijesti o solidarnosti između onoga, što su
prvašnji naraštaji stvarali, i onoga, što se danas stvara, - a to se
sve povezuje tradicijom i narodnim imenom, - nestaje uopće naroda.
Narod, koji ne zna što je jučer bio, ne zna ni što je danas.
Strossmayer, htio on ili ne htio, netom je mjesto hrvatskoga imena uzeo
za naše kulturno stvaranje jedno nepovijesno i tuđe ime, otvorio je
putove za kidanje hrvatske tradicije, odnosno postavio prve početke
težnji za uništenjem hrvatske narodne posebnosti, koja je vijekovima
stvarana od onih tajnih unutarnjih sila, vezanih s metafizičkim, i
postepeno izgrađivana prinosima kasnijih naraštaja, koji su prinosi
bili što samonikli a što asimilirani prema narodnom duhu. Na osnovi
svega toga stvoren je posebni kulturno-psihički hrvatski tip, koji mora
nositi svoje historičko ime. Ništa ne umanjuje taj zaključak činjenica,
da je Strossmayer i poslije osnutka Jugoslavenske akademije, odnosno
poslije izgradnje svoje ideologije, upotrebljavao i hrvatsko ime, jer
kultura - koja je najbitnija značajka naroda - ne može da ima drugo
ime, nego ime naroda, u kojemu je nikla. Ne može da bude hrvatska
kultura u isto doba i cjelina za nas i dio neke više i obuhvatnije
kulture, jer kultura mora da bude posebna i narodna, dok jugoslavenska
kultura nije bila ni jedno ni drugo.
Da je neuspjeh bio neminovan, svjedoči činjenica, koju je Strossmayer
doživio, a bila mu je saopćena od najboljih prijatelja, kao od Čeha
Riegera, da njegove zamisli o kulturnoj cjelovitosti na Jugu nisu
uspjele, jer da je svaki narod i dalje stvarao kulturne vrednote u duhu
svojih narodnih ideala i svoje posebne psihe. Posebice su Srbi odbacili
od sebe svaku jugoslavensku ideju, pa se nisu poveli za Strossmayerom,
da bi svojoj akademiji dali ime jugoslavensko, već jedino srpsko, i
uopće su sva druga njihova kulturna stvaranja vršena u duhu srpskom.
Da će se stvoriti sinteza između najboljih odlika svih naroda
na Jugu, kako se to pjesnički uvjeravalo, puki je romanticizam, jer
sinteza se ne stvara prema unaprijed određenim osobinama, već do
sinteze dolazi životom, a koje će osobine u životu prevladati, to ne
zavisi od nakana, već od stvarnih psihičkih dispozicija, snaga i
kombinacija. Mi danas dobro vidimo, koje su osobine u zajedničkom
životu prevladale, a znademo i zašto su prevladale. I najbolje hrvatske
osobine bile su stalno suzbijane i nisu smjele doći do izražaja i
razvoja, i to ne samo u Srbiji, već, utjecajem viših sila, ni kod nas.
Osobe su predstavnici dobrih i loših narodnih osobina, a po osobama,
koje se stavljaju na čelo uprave, institucija kod nas, vidi se
najbolje, koje su osobine poželjne.
Tako Strossmayer nije uspio niti u svojoj ideologiji da stvori
jedinstvenu kulturu, niti da stvori zajedničko ime, a niti da se stvori
kulturna sinteza, a sreća je, da nije uspio.
Da je Strossmayer živ, on bi bio vidio, da se je njegov put u kasnijem
nastavku izgubio u stranputicu. Mjesto da je hrvatski narod proširio
svoja prava i dobio i ona, koja su mu u bivšoj Monarhiji bila
uskraćivana, stvorila se je kod jednoga etnički srodnoga dijela
hegemonistička težnja i Hrvatima se uskraćivalo ono, što su prije
imali. Bio bi dalje vidio, da je jugoslavenstvo, mjesto da bude sinteza
svih naroda na Jugu, kako je on, pa bilo i pogrešno, zamišljao, uzeto
kao izlika, da se Hrvatima kroz vjekove stvorena narodna posebnost
uništi.
Starčević je polarna opreka Strossmayeru, i po svojim rasnim osobinama,
i po prirodnoj, socijalnoj i kulturnoj sredini gdje je nikao, a
ponajviše - bila to rezultanta svih tih činjenica ili neka prirodna
tajna - po svojim individualnim crtama. Starčević je sin kršne i
siromašne Like, i tu tom kraju, punom prirodnih osobitosti, usisao je
on krvlju, tradicijom i prirodom svoj posebni karakter, svoju vlastitu
individualnost, koju nisu mogle izbrisati ni klasične ni teološke
nauke. Starčević je ekskluzivan poput brđana-seljaka i odbija sve, što
nije baštinio. Zato su bila poglavita uporišta njegovoj ideologiji
povijesti i tradicija. A kako je bilo jedno i drugo konkretizirano u
hrvatskoj državi, bio je logičan zaključak njegove ideologije -
hrvatska država. Počeci naroda doista idu u pretpovijesno doba, pače
stoje izvan povijesnoga kruga kao neka mističnost. Organizacijom države
počinje se povijest, zato su red i disciplina glavni osnovi država. Za
ostvarenje reda i za organizaciju prava potrebni su principi, jer narod
instinktivno ne će anarhije, već hoće da u poretku stvara svoju
kulturu, svoje gospodarstvo i upravlja sam sobom, odnosno hoće da bude
subjekat svoje sudbine, a ne objekat tuđega iskorišićivanja.
Posve je shvatljivo, da narod, koji je dobio najprije svijest o sebi
kao posebnom biću, a kasnije je tu svijest razvio do nacionalne
svijesti, da je takav narod morao svako pomanjkanje bilo koje značajke
osjećati kao nedostatak svoga narodnog bića. U njemu su se stoga morale
rađati težnje za punim jedinstvom i cjelovitošću svih osobina, kao
jezika, običaja, prava, kulture i države. Posebice svaki narod morao je
nastojati da ostvari dvije poglavite značajke svoje narodnosti, državu
i kulturu. Ako je poglavita značajka naroda kultura, a ono je
savršenstvo i gotovo bih rekao završetak u izgradnji naroda - država.
Nacija ima prirodnu težnju da stvori državu, a kada joj to ne uspije,
završena je izgradnja samoga naroda, jer mu je u državi dana puna
mogućnost, da može razviti i sva ostala latentna svojstva. Država mu
daje pravo na opstanak, ona predstavlja njegovu harmoničku cjelovitost
i u vlastitoj domovini i u okviru drugih država. U drugom redu, bez
države ne mogu se pravo razviti ni gospodarstvo ni kultura, a ni
urediti socijalne prilike. Država, pored toga, ukoliko ona stvara
zajednicu udesa i ukoliko se u njoj vrše proživljavanja zajedničke
prošlosti, djeluje, kao i kultura, kao vrlo jak elemenat u stvaranju i
uzdržavanju naroda, gotovo jače - kako dokazuju primjeri iz povijesti -
od svakoga drugog elementa. Neki su narodi izgubili svoju kulturu,
štoviše, i svoj jezik, a ostala im je u svijesti samo negdašnja njihova
država. I ta uspomena ispunjala je njihovu dušu i dala im snage, te su
se oslobodili i opet izgradili i naciju i državu. Kod Poljaka i Čeha je
uspomena na nekadašnju državu podržavala u narodu svijest o vlastitoj
posebnosti, i premda su im propale države, a i narodna kultura je bila
- osobito kod Čeha - tako otančala da je jedva bitisala, ipak ih je
država kao ideja spasila.
Posljedica nedostatka državne ideje vidi se najbolje kod Slovenaca u
onoj fluktuaciji slovenačkih stranaka i programa, po kojima se ni sada
ne zna što oni hoće, i osim trenutnih interesa ne vidi se pravi i
određeni cilj za budućnost.
Starčević je jasno vidio potrebu države, pa je upro sve svoje
duševne snage i postavio kao životni program zahtjev, da Hrvati moraju
na osnovi historičkoga prava i živoga narodnog organizma stvoriti
vlastitu državu na onom području, na kojemu je negda ona postojala. On
u tom ide tako daleko, da na jednom mjestu svojih spisa veli: "Makar
Hrvatska bila uru dugačka ili uru široka, makar bilo u njoj samo pet
Hrvata, neka ih je samo pet, ali da su slobodni".
Ali da ideja države, kao stvarajući elemenat naroda, bude živa, narod
treba da u državi vidi svoje djelo, jer mi samo takvu državu kao svoju
proživljujemo. Hrvatska država bila je stvorena i uređena prema našoj
psihi i prema našim potrebama.
Hrvatska i srpska država u prošlosti nisu jedno, niti su stvorene od
istoga subjekta, niti jednako uređene, pa mi samo u hrvatskoj državi
vidimo emanaciju naših stvaralačkih snaga, dok je srpska država u
prošlosti, nama, objektivno uzeto, isto tako strana, kao njemačka,
poljska, francuska i svaka druga država u Evropi, makar nam Srbi i bili
etnički bliži od njih. Ne može se stoga hrvatskoj djeci u školama
prikazivati srpska država kao njihova domaća, jer u njoj nisu Hrvati
proživljavali svoj udes i stvarali svoje kulturne vrednote. Tako isto
srpska djeca ne mogu hrvatsku državu proživljavati kao svoju. Ne može
se u školama vještački stvarati suosjećanje za nešto, što nije bilo
naše, potom ne može ni danas da bude naše, jer nije prema našem
narodnom duhu stvoreno.
Starčević govori kao učitelj, da pokaže narodu prave putove. Njegovi
govori su kratki, rečenice zbijene i sažete, kao da su iz stanca kamena
isklesane, pune su misli, bez kićenosti i velikih fraza. Govor je to
neposredan, kao da ih njega progovara sama mati zemlja i naša prošlost.
Iz njegovih sastavaka vidi se ličnost velike načitanosti i
obrazovanosti, posebice klasične, ali i moderne. Od klasičnih pisaca
najviše voli Tacita, koji u zbijenosti stila, a s obiljem misli,
etičkih pouka i aforizama predstavlja jedinstvena pisca, možda
najjačega iz stare latinske klasične literature.
Strossmayerovi su govori protkani svjetskom obrazovanošću, rečenice su
mu dugačke, s bujicom riječi a s manje misli, ali logično izgrađene, a
s ukusom provedene; pune su citata ili idejnih veza s kršćanskim
piscima iz svih vremena, posebice iz francuskih crkovnih pisaca i
govornika novijega i najnovijega doba (Bossuet, Lacordaire, Dupanloup).
Sve to odaje bogat duh, ali ostavlja dojam, da hoće blistavim stilom
više očaravati nego poučavati. Ako je istina, kako kaže Buffon, da je
stil čovjek i da se u njemu očituje psihična fiziognomija čovjeka, to i
bez poznavanja života i jednoga i drugog Hrvata naše nedavne prošlosti
vidimo u njihovu stilu jasno ocrtane odvojene ličnosti s velikim
oprekama, koje su se prenijele i na njihov lični odnos, pa se nisu
premostile ni iza sastanka i pomirbe u Krapinskim Toplicama.
Prigovaralo se Starčeviću zbog ličnog stava, zbog oštrih i
jetkih napadaja na svoje protivnike. To je kod njega u stvari i bilo.
Ali, ako se pomsili, da muževi stvaraju povijest, pa ako se k tome još
nadoda, da ideje ne niču iz gomila, već se rađaju kod pojedinaca, onda
su pojedinci odgovorni za ideje, a ako oni još hoće da budu i vodeći
članovi u javnom životu, onda su odgovori i za provedbu ideja, jer bi
one ostale bez njih mrtve. Jasno je stoga, da se ne može uništiti
ideja, ako se prije ne odstrane s odgovornih mjesta oni, koji su se
pokazali nesposobni, da dobru misao provedu. Još je gore, ako su
pojedinci kao vodeći ljudi počinjali pogreške, jer objektivno uzeto,
pogreška i izdaja mogu imati za narod iste kobne posljedice. Moglo bi
se, štoviše, poći i dalje te ustvrditi, da odmetnici, makoliko ih tuđe
vlasti štitile i postavljale na prva mjesta u upravi i u institucijama,
nikada nisu za opstanak narodni toliko pogibeljni koliko ljudi
neodređena značaja, koji se guraju u prve narodne redove i tako dolaze
u priliku da odlučuju sudbinom naroda, jer one prve prati narodni
prezir, te tuđinske vlasti preko njih vrše dominaciju ali ne politiku,
pa oni stvarno ne predstavljaju nikoga u narodu. Drugi se pak zaštićuju
nekom dobrom voljom, politikom nužde, te prikupljaju oko sebe ljude
manje otporne, pa oni u vječnim kompromisima i pogreškama vode narod iz
neuspjeha u neuspjeh. Tako naši napori, često vrlo zamjerni, i započeti
s puno nade, bili su njihovom krivnjom ili pogreškama Sizifov posao.
Trebalo je, da se naraštaj za naraštajem vraća na polaznu točku,
trebalo je, da se najprije ispravljaju pogreške političkih vođa, a onda
da se započne pozitivnim novim građenjem i novim koračanjem k željenom
cilju. Tako je bilo g. 1102., 1527., 1868., 1918., i t. d. Dok su ovako
politički neuspjesi bili očiti, gradile su se kule u zraku, pa se narod
uljuljavao u utopije. Mjesto da se narod politički odgaja i da mu se
stavi pred oči stvarnost i mogućnost uspjeha, nicale su u Hrvatskoj
sveobuhvatne ideje ilirstva, jugoslavenstva, sveslavenstva,
svečovječanstva itd. Starčevićev je stav bio jasan: svi oni, koji
su se pokazali nesposobnima, ili po lošoj ideji ili po lošoj provedbi
ideje, ili su makar i nehotice upadali u pogreške, moraju se odstraniti
sa vodećih mjesta u javnom životu. Tako se imadu tumačiti njegovi
vanredno oštri napadaji protiv ondašnjih prvih ljudi, koji su inače na
drugom polju dali lijepih prinosa našoj kulturi. Starčeviću je najviše
ležao na srcu uzgoj karaktera, a to je i shvatljivo, jer je vidio
štetnu kolebljivost među inteligencijom, stvorenu ukrštavanjem
različitih geopsiha i kultura, i jer je znao, da se mali narodi samo
tako mogu spasiti, ako svaki član naroda s uvjerenjem i požrtvovnošću
vrši dužnost i ostaje na svom mjestu. Od njega potječe izričaj
"pokvarena gospoda", koji je kasnije prihvatio Stjepan Radić. Da nam
Starčević ne prednjači ni svojom naukom, ni svojim radom ni ičim
drugim, a da nam prednjači samo karakterom, zasluživao bi da mu se
podigne vječni spomenik u srcu svakoga Hrvata za sva vremena.
Kako je hrvatska država bila u toku povijesti od jačih sila rasparčana,
Starčević ju je htio izgraditi na osnovi historičkoga državnog prava,
zato je i sve stanovništvo, koje se u doba Turaka k nama uselilo,
smatrao Hrvatima. No ako je to i bilo u nesuglasju sa suvremenim
prilikama, kako mu se prigovaralo, nije on to tražio na osnovi
imperijalističkih zahtjeva, jer on sam o tome piše ovo: "Pokazasmo da
kod nas nema govora ni mjesta nikakovu nagonu (sili), nego da mi ne bi
htjeli ni primiti nadvladani ili kako drugačije prisiljeni narod. Kod
nas vrijedi samo razumno osvjedočenje, slobodna volja, prava vjera na
zajedničku korist. Dok ne bude toga, neka ostaje svatko kod sebe". Iz
ovih Starčevićevih riječi jasno se vidi, kako po njemu sloboda i
samoodređenje imadu u svemu prednost.
Stojeći na historičkomu državnom pravu, a hoteći ga ostvariti,
Starčević je vidio protivnike toga ostvarenja u svim onim državama,
koje su se s vremenom proširile na teritorij bivše hrvatske države. U
prvom redu, prema ondašnjim političkim prilikama, vidio je Beč i
Austriju, a kasnije i Peštu i Madžare, a onda redom i druge iza njih.
Starčević goji prema slavenstvu politički najveće nepovjerenje, i to mu
se s jedne strane zamjeravalo. Ali kasniji povijesni događaji dali su
mu i u tome potpuno pravo. Prije svega, stajao mu je pred očima primjer
Poljske, koja je bila raskomadana i ugnjetavana od Rusa Slavena, a
drugo, kao temeljni poznavalac razvoja naroda znao je, da se politika
vodi interesima, a da kod toga ne odlučjuje srodnost ni jezika ni krvi.
Slavenski narodi su se kasnije oslobodili i gotovo svi dobili svoje
države, ali spram slavenskih manjina oni postupaju jednako, a možda još
i gore, no što su postupale neslavenske države.
Mi Hrvati imamo također žalosno iskustvo o slavenskoj solidarnosti, jer
su na pr. hrvatski zastupnici u bečkom parlamentu uvijek odlučno
stajali na strani Čeha u njihovoj borbi protiv Nijemaca, dok su nam
Česi to kasnije vratili poznatom slavenskom solidarnošću. Na početku
svjetskoga rata slavenska Rusija žrtvuje londonskim paktom naš
nacionalni posjed tuđoj neslavenskoj državi iz svojih egoističkih
interesa.
Za Starčevića je slavenska solidarnost prazna fraza, a razglašena
slavenska misija nije drugo, nego im- perijalistički podvig najjačega
slavenskog naroda.
Značajno je, da je tako o panslavizmu mislio u ono doba i veliki češki
publicist Karel Havliček-Borovsky, koji je kazao, da ako Česi moraju
izgubiti svoju narodnost, da je svejedno, hoće li postati Nijemci ili
Rusi.
Ali sveslavensku kulturnu ideju, kao što i svaki osjećaj neke naročite
solidarnosti među Slavenima zabacije jedan učenjak, koga nitko ne će i
ne može prekoravati, da ga je kod toga vodilo neraspoloženje ili
predrasuda protiv slavenstva, a to je prvi predsjednik čehoslovačke
republike Toma Masaryk. On ovako piše: "Nema u stvari nikakovih uzanih
veza između Čehoslovačke i drugih Slavena. Što uopće znači za nas riječ
"slavenski"? Naša cijela starija generacija bila je njemački odgojena,
a ja isti sam, osim pučke škole, dobio svu drugu obrazovanost na
njemačkim zavodima, pa su uopće bile naše kulturne veze s njemačkom,
francuskom i engleskom kulturom uvijek odlučne."
A zar su nam ostali slavenski narodi u zajedničkom životu dali jamstvo,
da ne ćemo biti iskorišćivani i da će naša ljudska i narodna prava biti
bolje za- štićena nego što su bila u zajednici s neslavenskim narodima?
Nipo- što; naprotiv čini se, da oni svojim postupcima rade sami za
rehabilitaciju onih neslavenskih naroda.
Starčevićevo je vrhovno načelo bilo, da se hrvatski narod mora
pouzdati samo u Boga, u svoja prava i svoje snage, i odatle je stvorio
geslo: Bog i Hrvati!
Pored tih spoljašnih protivnika u stvaranju hrvatske državnosti na
osnovi historičkoga prava, Starčević se je imao u unutrašnjosti boriti
protiv sloja ljudi što labilna i neodređena značaja, što beznačajnih i
anacionalnih, a što pokvarenih, koje je on nazvao "slavosrbima". U
prvom redu to su ljudi, koji su već po nasljeđu i odgoju spremni na sve
kompromise. Nemajući svojih vlastitih principa, za koje se bore i
zalažu, sretni su, da nađu bilo kakvu formulu, kako će drugome služiti.
Za ove je Starčević upotrebljavao još i izraz ropska pasmina. Ali imade
među njima i ljudi, koji ne bi htjeli svijesno služiti tuđincu, no
nacionalna svijest je kod njih slaba ili što su bili strana podrijetla,
ili što su loše odgojeni te ipak tuđinu i nehotice služe time što stoje
postrance od svih napora narodnih u borbi za slobodu. Osim toga vrše
oni na drugi način poguban utjecaj u narodu, što zbog težnje za slogom,
za jedinstvom, za kompromisom odbacuju
i svoje narodno ime i uzimlju tuđa imena, prave kompromise i u pitanju
naroarodnog opstanka i narodne časti, navodeći sve moguće socijalne i
geografske isprike, da Hrvatska tobože ne može biti slobodna i
samostalna, jer joj fale ekonomski uvjeti za to. Starčević ovima
posljednjim odgovara ovako: "Napokon mi vama iskreno ispovijedamo,
da je pripovijetka o siromaštvu, slaboći i o malenkosti Hrvatske, tuđe
bilje, usađeno po rastrganom narodu hrvatskom, samo za to, da ovaj
narod izgubi pouzdanje u se i tuđincu se time lakše u naručaj baci".
Kako ni jedan narod ne može stajati bez veza kulturnih i političkih u
svijetu, Starčević je smatrao veze sa zapadnim svijetom i kulturama za
Hrvate kao najprirodnije i najkorisnije. Tako on poklanja svoje
simpatije Rimljanima, ali onima iz doba republike, kada su živjeli
siromašno i isticali se čvrstoćom karaktera. Osim toga Rimljani su mu
bili uzor kao državotvorni elemenat. O Grcima je imao nepovoljno
mišljenje, štoviše, on je držao, da su Grci svojom gramzljivošću za
užitkom i nesposobnošću za stvaranje države rastočili i samu rimsku
državu,
što je kasnije dobrim dijelom i povijest utvrdila. Isto tako nepovoljno
mišljenje ima Starčević o Bizantincima, gdje se grčka puzavost udružila
s orijentalnom despocijom, pa je s tim osobama Bizant otrovno djelovao
na blakanske narode. Posebnu naklonost imao je Starčević prema braći
muslimanima u Bosni, za koje je držao, da se u njihovu plemstvu uščuvao
rasno najčistiji dio hrvatskoga naroda.
Sve to za nas nije novo, osobito simpatija Starčevića za Zapad, jer se
hrvatski narod već na početku svoje povijesti slobodno opredijelio za
zapadnu vjeru i kulturu. Prema tomu i Starčevićevo gledanje ide
utrenicima stare hrvatske povijesti.
Da se vidi, kako Starčević shvaća demokratski princip i narodni
suverenitet, evo ovdje iz mnoštva aforizama, filozofskih, etičkih,
naučnih, samo nekoliko redaka:
"Vladar, koji progoni ili ne štuje pravo svoga naroda,
prestaje biti zakonitim vladarom i naprama njemu ni jedno udo naroda
nema nikakav obzir".
"Svetost vladara naprama narodu stoji samo u svetosti, kojom
on smatra i štuje pravo naroda".
"Zakunimo se na svetom grobu naših mučenika, a to je grob sve
naše domovine, zakunimo se, da ćemo dostojno osvetiti oce naše, a
osveta nam budi svih nas sloboda, jednakost i bratinstvo".
Kako se vidi, Starčević nije izmislio svoj program, već on ima
korijen u tisućljetnom životu hrvatskoga naroda, a zasluga je
Starčevićeva genija, da ga je pročitao, jasno formulirao i narodu
predao.
On hoće, da Hrvatska bude slobodna, nezavisna i cjelokupna.
Za taj cilj žrtvovao je svoj život, radi njega se odrekao obiteljskoga
života, društvenoga položaja, bogatstva i ličnih probitaka; radi njega
je trpio progonstvo, zatvor i siromaštvo. Starčević je svom narodu
poklonio sve svoje tjelesne i zamjerne duševne sile. Njegov život i
nauka posvema su se poklapali.
Starčević nam je bio vođa, učitelj i prorok. Vođa, koji je formulirao
politički program, pokazao cilj i putove, kojima treba da do njega
dođemo. Učitelj, koji je pokazivao pozitivne sile, u prvom redu
nacionalnu hrvatsku svijest kao najbolje sredstvo za postignuće našega
cilja, a i negativne sile, koje ćemo na putu naći i protiv kojih se
moramo boriti. Konačno Starčević je bio prorok, koji je narodu
navijestio bolju budućnost, koju mu je Providnost odredila, i propasti
despocija, za koje veli da se nikada ne popravljaju.
Iako stranka, koju je Starčević osnovao, nije izvršila ona očekivanja,
koja su on i narod u nju polagali, ipak je Starčevićeva ideja i danas
živa i ona je postala baštinom cijeloga hrvatskog naroda, i njegov
program nije više program jedne stranke, već svih nas.
Veliki su ljudi posvuda upućeni u svome djelovanju na društvo, jer se
ni oni ne dadu iščupati iz duševnih sila i struja vremena, pa su i oni
ograničeni na doba svoga života i na onaj stepen razvoja, koji je bez
njih ili s pomoću njih u društvu stvoren. Tako se u Starčeviću odražava
nacionalni princip onoga doba, pa borba protiv Austrije, koja je taj
nacionalni princip kod manjih naroda nastojala spriječiti. Ali u
Starčevićevoj nauci ima više od toga suvremenog mu duha; njegov program
je za nas vječan i vrijedit će sve dotle, dok hrvatski narod ne bude
slobodan i nezavisan, a i kada bude, uvijek će se narod sjećati svoga
najvećega neimara i radnika u istoj osobi.
Baš u tome leže i veliki uspjesi Stjepana Radića i dra Vlatka Mačeka,
što su oni hrvatski program proširili na široke seljačke slojeve i dali
mu jači socijalni sadržaj. Ali što su oni od vođa jedne stranke postali
vođama cijeloga naroda, glavni je razlog taj, što je cio narod osjetio,
da će se preko njih na široj osnovici ispuniti bitni dio Starčevićeva
programa, a to je nezavisnost Hrvatske.
Zato smatramo, da nam je dužnost, da prigodom 40. godišnjice
smrti Ante Starčevića evociramo svijetlu njegovu uspomenu i da tu
godišnjicu dostojno proslavimo, kako dolikuje našoj nacionlanoj
svijesti i našem narodnom ponosu.
(Konferansa za Starčevićevu proslavu u kazalištu, koja se nije
održala.
Objavljeno u zborniku Dr. Ante Starčević. O 40. obljetnici smrti,
izd. Pramatica, Zagreb, 1936.)
HRVATSKA DANAŠNJICA I ANTE STARČEVIĆ
(Uz 180. obljetnicu rođenja Oca Domovine)
Piše: Dubravko HORVATIĆ
Prihvativši sa zadovoljstvom i zahvalnošću poziv Hrvatskoga
društva političkih zatvorenika da u Gospiću, u zavičaju Ante
Starčevića, progovorim o Starčeviću u hrvatskoj današnjici, odnosno, o
hrvatskoj današnjici i Anti Starčeviću, ponajprije mi je na pamet palo
Starčevićevo štivo "Prizor iz života", objavljeno u "Nevenu" 1853.,
dakle, prije punih sto i pedeset godina. Već u prvoj rečenici toga
putopisa - eseja Ante Starčević veli: "Kako se dojde novom cestom iz
Karlovca put Senja do podnožja Kapele, svakoga putnika, a osobito
Hervata, koji je barem nekoliko časaka vremena odkinuo, da namjesto da
se od povoja do groba uči tuđe jezike, i uopće razviće duha tuđega,
koji je, velim, namjesto toga, barem nekoliko časa prikazao svojoj
domaćoj događajnici - takvoga čovjeka mora da na podnožju Kapele obuzmu
nekakova osobita čuvstva".
Zamjetljivo je da se već na samom početku putopisa, u navedenoj
rečenici, tridesetgodišnji Starčević očituje kao politik, etik i
domoljub, koji ustaje protiv "duha tuđega", protiv tuđinštine,
ksenomanije, koja je u doba Bachova apsolutizma, kada je to pisano i
tiskano, prožimala sveukupno hrvatsko društvo, to više što je i
službeni jezik u tome kratkotrajnom razdoblju bio njemački. No, uz to
je, kao što svjedoče onodobni, pa i kasniji pisci, u građanstvu bila
vrlo jaka germanofilija, štoviše, germanomanija, kao što je danas, u
istom tom sloju, nazočna upravo bolesna anglofilija ili, točnije,
amerikofilija, koja nedvojbeno poprima patološke oblike amerikomanije.
Svjedoci smo činjenice da se "od povoja do groba uči tuđe jezike", kako
Starčević kaže, te da engleski jezik na svakom koraku, poput prljave
vode koja je provalila iz kloake, preplavljuje Hrvatsku, tako reći, od
dječjih vrtića do staračkih domova, od črčkarija po zidovima (koje
globalistički snobovi kolonijalnoga mentaliteta proglašavaju umjetnošću
grafita, omalovažavajući tako istinska graditeljska umjetnička djela,
koja grafiti nagrđuju), pa preko natpisa na trgovinama i naslova u
novinama, do dalekovidničkih zaslona. Tuđinština je danas u svakoj pori
hrvatskoga života, jer to nije samo pitanje jezika, nego i svega onoga
što tuđi jezik sobom nosi. Globalizacija, koja je samo eufemizam za
imperijalizam američke (kulturne) politike, iskazuje se ne samo u
jeziku, ne samo u književnosti ili glazbi, nego i u načinu odijevanja i
načinu prehrane (od traper odjeće do Mc Donald'sa), u upravo majmunskom
oponašanju svega tuđega, pa se zato i svaka nastranost, koja dolazi sa
Zapada, proglašava kulturnom stečevinom.
Nedavno, nema tome ni godinu dana, trenutni je ministar
unutarnjih poslova Republike Hrvatske, drug Šime Lučin, izjavio da su u
Europi već dvadeset godina normalna pojava tzv. gay-parade (što bi se
pučki reklo, veselice pedera i lezbača), pa da ih i mi trebamo imati,
ako hoćemo "ući u Europu". Još je veću glupost, iako je to priličito
teško, ipak izvalio trenutni predsjednik Republike Hrvatske, drug
Stjepan Mesić, i to prigodom proslave 100. obljetnice Društva hrvatskih
književnika u prostorijama toga Društva usred Zagreba, godine 2000.,
samodopadno rekavši da, kad uđemo u Europu, ne će biti ni nacionalnih
književnosti, smatrajući to, u svojoj ograničenosti i primitivnosti,
očito, nekakvim velikim dostignućem. Ta osoba, koja je 30. ožujka 1967.
u Saboru SR Hrvatske kao zastupnik zahtijevala kazneni progon svih koji
su glasovali za Deklaraciju o položaju i nazivu hrvatskoga književnoga
jezika, ne zna, naravno, da je jedna književnost - jedan jezik. Kao što
je u gotovo njegovim svim izjavama posve uzaludno tražiti ikakvu
logiku, tako ju je uzaludno tražiti i u navedenoj, te se zapitati -
kojim bi to onda jezikom pisali ne samo hrvatski pisci, nego i
francuski, talijanski, njemački itd., kad ne bi bilo (ili po njegovu,
kada ne bude) nacionalnih književnosti? I dok Francuzi, Slovaci i
Madžari imaju zakone o zaštiti francuskoga, slovačkoga i madžarskoga
jezika (svojedobno je "Hrvatsko slovo" tiskalo u cijelosti i francuski
i slovački zakon), zakone, na temelju kojih se izriču visoke novčane
globe onima koji ne poštuju te jezike ili se o njih ogrješuju, u nas se
izvorni hrvatski jezik potiskuje iz javne uporabe, proglašava ga se
arhaičnim, čudačkim itd., a na račun još uvijek vladajućih
srborusizama, te svakodnevno nadolazećih angloamerikanizama.
Izabrana djela Ante Starčevića. Priredio dr. Blaž Jurišić, Zagreb 1943.
Godine 1867. Ante Starčević je napisao: "Štokavštinom se služi većina
naroda, s njome ne može se ni jedna sestra joj, ni čakavština, ni
kajkavština usporediti. Ništa, dakle, drugo, nego držati se nje i
kititi, poljepšavati i obogaćivati je također uresom njezinih obih
sestara". No, toga se stajališta i naputka malo tko drži, nego se,
protivno njemu, mehanički preuzima strano, angloameričko nazivlje.
Ovdje valja napomenuti da se američki (kulturni) imperijalizam provodi
uglavnom nenasilnim putovima, poput onih koje su u antici provodili
Heleni: njihova je trgovina proširila prostor helenske kulture od
Sicilije do Crnoga mora, bez ognja i mača, za razliku od rimske
(kulturne) ekspanzije. Međutim, u nas ne samo nehrvatski i
protuhrvatski vlastodršci i njihovi novinari, nego i mlaki i ljigavi
oporbeni političari i novinari, često uspoređuju današnju Ameriku (tj.
SAD) s Rimom. Starčević je 1878. u eseju "Grci, Rimljani, kršćani"
pisao o Rimu ovako: "Vlastito ognjište bijaše Rimljaninu hram, u kojemu
on štova duhe svojih starijih, bogove plemena… Na javnu mnijenju, na
štovanju državljana, staja čast i opstanak Rimljana. Vjera sa krepošću
bijaše kod Rimljana tako svezana, da ih jedna bez druge ne mogaše
živiti ni propasti… Rimljaninu prisega bijaše najveća svetinja…".
Može li se u takvom Rimu prepoznati današnja Amerika ili se
pak može prepoznati u onome što Starčević naziva "grčtina", koja "ne
podnosi slobodu, nego li razuzdanost ili sužanjstvo". Grci su trgovinom
i darovima (sjetimo se, "Timeo Donaos et dona ferentes") širili svoj
kulturni i životni prostor, kao danas Amerikanci i putem trgovine i
putem raznih dobrotvornih zaklada (među kojima je Sorosova samo
najrazvikanija), a tek su u skrajnjim slučajevima uzimali oružje u
ruke, kao prigodom Trojanskoga rata, radi ekspanzije u Malu Aziju, isto
kao danas Amerikanci, radi ekspanzije u prednju i središnju Aziju
(Irak, Afganistan). Amerika se, prema tome, ni u kojemu slučaju, ne
može uspoređivati s Rimom, koji je bio duboko ćudoredan sve do
dekadentnoga carskoga razdoblja. Charles de Gaulle, koji se usprotivio
američkom prijedlogu da sve postrojbe NATO-a nose američke odore,
rekavši da ne može zamisliti francuskoga radnika, ratara i ribara u
tuđinskoj uniformi, Charles de Gaulle, koji se zgražao nad američkim
nemoralom, nad činjenicom da su, nakon Nürnberškoga procesa objesili
njemačkoga feldmaršala Wilhelma Keitela, s kojim su prije toga
potpisali ugovor o primirju i kapitulaciju, taj veliki Charles de
Gaulle rekao je jednom prigodom da "Amerika je Kartaga, kojoj nije
suprotstavljen Rim". Tu današnju Kartagu, Ameriku, u kojoj, kao i u
antičkoj Kartagi, vladaju banke, droge i istospolni brakovi, ističu nam
kao uzor nastojeći ju slijediti i u nastranostima, nehrvatski i
protuhrvatski vlastodršci, ali tobožnji hrvatski opozicionari, gurajući
se, u tzv. euroatlantske integracije (koje su samo krinka za
angloameričku hegemoniju), odnosno, gurajući u njih hrvatsku zemlju i
narod Hrvata. Starčević je 1867. napisao ove riječi, koje bi, da je
danas živ, zasigurno ponovio. Ili, drugim riječima, Starčević je tada,
prije stoljeće i četvrt, progovorio o našoj hrvatskoj današnjici:
"Cijepaju narod na toliko stranakah, koliko ima tuđinacah, od kojih se
oni čemu nadaju. Naučeni živjeti samo iz spletakah, iz plazenja, iz
izdaje, oni niti se šta poštena uče, niti što koristna po narod i
domovinu rade. Pomoću izvanjskih neprijateljah, oni zasukuju narod i
kažu u njihovo ime da sam Hervat nije zato da svoj kruh reže, nego da
mu ga drugi mora rezati i dijeliti. To oni uče narod dok… svaki čovjek
pod suncem voli biti svojim gospodarom, nego tuđim slugom. Kad ne mogu
sami dospjeti, da narod u tomu duhu truju, oni zovu na pomoć smeće svih
narodah: obtrpaše inostranci Hrvatsku, svaki nam se barbar izdaje za
autoritet, mi smo pod skrbništvom barbarah, mi smo tuđinci u našoj
domovini, i rijetki nas se usuđuje reći da smo Hrvati".
Imajući na umu ove lucidne i nada sve aktualne Starčevićeve
misli, zapitajmo se što se nama Hrvatima ulaskom u te "euroatlantske
integracije" može dogoditi? Prije svega, poznato je da su članice -
utemeljiteljice Europske unije već odavno zaključile da će uvijek
postojati raskorak u razvitku, pa tako i u životnom standardu, između
onih država, koje su tu zajednicu osnovale i onih, koje poslije,
naknadno, njihovom milošću u nju uđu. Nadalje, Republika Hrvatska, iako
još nije članica "euroatlantskih integracija", već ima negativnih
iskustava s njima, koja se ili umanjuju ili prešućuju: primjerice,
seljaci su u Baranji uzgojili, na zahtjev nizozemskih uvoznika i prema
standardima Europske zajednice, tone i tone poljodjelskih proizvoda,
prethodno uništivši sve što je već bilo zasađeno i zasijano, a kada je
trebalo te proizvode otkupiti, uvoznik je pilatski oprao ruke, rekavši
da ne zadovoljavaju njegove standarde, iako su ih zadovoljavali. Što se
zapravo dogodilo? Hrvatski poljodjelski proizvodi bili su samo pričuva
za slučaj da njihovi vlastiti proizvodi ne uspiju. No, s obzirom da su
njihovi vlastiti proizvodi uspjeli, hrvatski su seljaci mogli svoje
proizvode baciti u smeće, ili, u najboljem slučaju, upotrijebiti kao
gnojivo. Isto tako, Republika Hrvatska morala se odreći velikoga
brodograđevnog posla za iranskoga naručitelja u lipnju prošle godine, a
pod pritiskom SAD-a, tj. tzv. međunarodne zajednice, jer Iran je pod
nekim vrstama sankcija, pa su taj posao preuzeli francuski
brodograditelji, iako je, ponavljam, Iran pod nekim vrstama sankcija.
Tako su Francuzi dobili posao s Iranom za 12 milijuna dolara, a Hrvati
za kompenzaciju posao s Amerikancima za 3 milijuna dolara. Jasno,
hrvatski vlastodršci, tj. angloameričke sluge s Markova trga i s
Pantovčaka nisu zbog toga ni prosvjedovali, a kamoli da bi poduprli
hrvatske brodograditelje.
Opravdanje za posvemašnju poslušnost prema tzv. međunarodnoj zajednici,
tj. međunarodnom kapitalu multinacionalnih korporacija, koje upravljaju
Hrvatskom, uključujući i pasju poslušnost i udvornost haaškom sudištu,
navodna je bojazan od sankcija, kojom vlastodršci stalno straše
lakovjerni hrvatski narod. (Uzgred, o toj je hrvatskoj lakovjernosti
Starčević jezgrovito rekao: "Mi Hervati imamo dvije narodne mane: mi
svakomu vjerujemo bez da promišljamo, i lahko zaboravljamo krivice koje
nam drugi učine"). No, glede sankcija kojih se narod boji toliko,
koliko i bezglavo čezne za EU, treba reći da vrlo ozbiljni,
nepotkupljivi i neovisni hrvatski ekonomisti i gospodarstvenici drže da
bi sankcije bile za današnju Hrvatsku zapravo spas: iskorištavajući ono
što imamo, oslonivši se sami na sebe, na rad, a ne na mešetarenje,
snizili bismo nezaposlenost (oko 24% pučanstva), dok bi se možebitnim
ulaskom u EU ona još povećala, jer bi jeftinija radna snaga od naše (a
to su Jugoslaveni, Albanci, Rumunji, pa čak i Kinezi) dobila prednost.
I u tom slučaju, sadit će se, sijati i općenito proizvoditi ono što je
potrebno euroatlantskoj međunarodnoj zajednici, a ne nama samima, kao u
drugoj polovici 40-ih godina, kada su Hrvati u Hercegovini, umjesto
žitarica, uljarica i duhana, po beogradsko-moskovskom nalogu, morali
uzgajati pamuk. A što se pak tiče ulaska u NATO, htio bih vidjeti
Hrvata, koji bi želio da mu unuk, sin ili on sâm pogine u Afganistanu,
Iraku, negdje u Aziji ili na nekom budućem, možebitnom južnoameričkom
ratištu. Uostalom, i nedavno slanje hrvatskih vojnih redarstvenika u
Afganistan protivno je članku 7. Ustava Republike Hrvatske, koji glasi:
"Oružane snage Republike Hrvatske štite njezin suverenitet i neovisnost
i brane njenu teritorijalnu cjelovitost".
Iako smo postali već imuni na političarske nesuvislosti,
besmislice i smicalice, ipak pretpostavljam da nam ni Mesić, ni Račan,
ni Sanader, pa ni drugarica Antunović ne će tvrditi da se Kabul nalazi
u Hrvatskoj, iako neki od navedenih (zna se, koji) besramno pristaju uz
tezu da angloameričko sustavno ubijanje iračkoga pučanstva donosi
"slobodu Iraku". A što se pak kršenja hrvatskoga Ustava tiče, ono je
postalo već dijelom vlastodržačkoga folklora od 3. siječnja 2000.
nadalje: dostatno je reći da je Ivica Račan, predsjednik vlade
Republike Hrvatske, mešetareći hrvatskim teritorijem u Savudrijskoj
vali, kolaborirajući sa svojim slovenskim partijskim drugovima (ne
kažem - bivšima, jer se sve komunističke stranke na području bivše
jugotvorevine zovu SDP), neprijeporno izigrao Ustav Republike Hrvatske,
što je kažnjiv čin, jer članak 8. našega Ustava izričito kaže: "Granice
se Republike Hrvatske mogu mijenjati samo odlukom Sabora Republike
Hrvatske". Dakle, zbog evidentnoga kršenja ustavnih odredaba, kada bi
Republika Hrvatska bila pravna država, moralo bi biti suđeno
predsjedniku države Mesiću, predsjedniku vlade Račanu, njihovom slugi
Tomčiću i čitavoj njihovoj izdajičkoj kliki, a ne hrvatskim junacima na
čelu s generalom bojnikom Mirkom Norcem.
Ante Starčević je jednom prilikom napisao da "Machiavelli izvadi iz
povijesti preznamenito načelo: propade prorok, koji ne ima oružja".
Upravo zato da bi propao prorok, a to je u ovom slučaju hrvatska
državotvorna misao, oživotvorena u Hrvatskoj vojsci, Stjepan Mesić
nasilno je umirovio pod kraj rujna 2000. sedam hrvatskih generala, te
ih od tada zajedno sa svojim domovinskim suradnicima i sa svojim
inozemnim gazdama, pošto-poto želi onemogućiti tjeralicama, uhićenjima,
robijama i lažima.
Ordinarnu je laž izrekao taj tragikomični slugan, rekavši, odmah nakon
njihova umirovljenja, da su oni ratovali u zagrebačkoj gostionici
"Trnjanka", a ne na bojišnicama. Pa je li general bojnik Ivan Korade
izgubio ruku u "Trnjanki" ili na južnom bojištu? Nadalje, i Mesić i
njegova Vesna Pusić, kao i drugi pripadnici te crvene i orjunaške
kamarile, neprestano lažu, govoreći o ulozi Hrvatske vojske u
Hercegovini i Bosni, ne spominjući nikada ni jednom jedinom riječju
sporazume našega pokojnoga Predsjednika Franje Tuđmana i predsjednika
Predsjedništva BiH Alije Izetbegovića o ulasku Hrvatske vojske na
teritorij tadašnje Federacije BiH, sporazume koji su potpisani u Splitu
10. travnja 1992. i 22. srpnja 1995. A kada je pak o tjeralicama,
uhićenjima, suđenjima, presudama i robijama riječ, onda se stalno
manipulira pojmom "civilnoga stanovništva", "civilnih žrtava". Dopuštam
da su te navodne žrtve bile civilno odjevene, ali jesu li to doista
bili civili?
Jesu li Richard Sorge i Branko Vukelić, glasoviti sovjetski
obavještajci, nosili usred Tokija odore Crvene armije, je li Mata Hari
u vrijeme Prvoga svjetskog rata, usred Pariza, nosila njemačku
uniformu? Iako su bili civili, ipak su ih japanske, odnosno francuske
vlasti justificirale. U nas u svezi s kaznama stoji drukčije: oni, koji
su možda i kažnjavali takve "civile", osuđuju se kao zločinci (i to na
osnovi svjedočenja onih koji su, pred Hrvatskom vojskom, pobjegli
nečiste savjesti u inozemstvo), a sve to pak pretpostavlja da je
civilima (jugosrpskima) dopušteno da budu neprijateljski snajperisti,
obavještajci i sl.
Kaznu onima, koji su takve kažnjavali, pretpostaviti je, određuju isti
oni, koji su u Izvršnom komitetu SKH odmjeravali visine kazne Tuđmanu,
Veselici i drugima, pa među njima i onima, koji su se s njima poslije
slizali, kao Gotovcu ili Budiši. I još nešto u svezi s Hrvatskom
vojskom. Prošle je godine savjetnik Stjepana Mesića za vojna pitanja,
general Imra Agotić, prigodom neke zrakoplovne smotre, izjavio da
Hrvatska vojska vrlo dobro surađuje sa slovenskom vojskom. Okupiranu
Svetu Geru na Žumberku nije ni spomenuo. Isto tako mogao je i naš
pokojni predsjednik Tuđman reći da Hrvatska vojska dobro surađuje s JNA
i četničkim postrojbama, i doista bi dobro surađivala, da im je
dopustila da okupiraju Hrvatsku do crte Virovitica - Karlovac -
Karlobag.
Kada danas čitamo Antu Starčevića, može nam se na trenutke
pričiniti kao da piše upravo o našoj hrvatskoj današnjici. Na to
upućuje već i ono što je navedeno, pa možemo reći bez ikakve dvojbe da
je Starčević bio vizionar i prorok, ali ne u metafizičkom smislu.
Njegova predviđanja, pretkazivanja događaja u budućnosti doimaju se kao
proročanstva: godine 1878. neposredno nakon austrougarskoga
zaposjednuća Bosne i Hercegovine, a četvrt stoljeća prije sarajevskoga
umorstva prijestolonasljednika Franje Ferdinanda i njegove trudne
supruge Sofije revolverskim hitcima srpskoga terorista Gavrila
Principa, Starčević reče "da će svi Habsburgi još groznije plakati nad
zauzećem Bosne i Hercegovine". Starčevićeve prosudbe i rasudbe, koje se
doimaju kao proročanstva, izviru iz promišljanja ne samo njegove
suvremenosti, nego i prošlosti. Povijest mu je, kako sam veli,
"najčvršća poluga za velike čine" naroda, kao i velikim državnicima
prošloga stoljeća De Gaulleu i Tuđmanu. Jasno mi je, kada čitam
Tuđmana, da je Starčević znatno utjecao na nj, čime se naš pokojni
Predsjednik ponosio, ali me pri čitanju De Gaulleovih misli uvijek
iznenađuje koliko su sukladne sa Starčevićevim stajalištima. Kao i
netom spomenuta dvojica, Starčević je u mješavinama
"kozmopolitsko-etetističkim", kako veli Tuđman, odnosno u
"supranacionalnom stroju", kao o "kamufliranju nacionalne abdikacije",
kako veli De Gaulle, vidio zapreku za ostvarenje nacionalnoga
suvereniteta ili pak sredstvo za njegovo uništenje. Zato Starčević
kaže: "U međunarodnu življenju svaki je narod sebi najprvi, ter dok je
svoj, on može svaki svoj grijeh napram inostrancem popraviti." No,
Starčević zna da "nijedan narod ne može biti posve neodvisan od ostalih
naroda i država. Svaki narod mora u nekojih stvarih popuštati drugim
narodom, za da i ovi popuštaju u drugih stvarih". Upravo ovoga
potonjega današnji vlastodršci u Hrvatskoj, koji programatski slijede
izdajičku khuenovsko-bakarićevsku liniju politike u Hrvatskoj (ne i
hrvatske politike!), ne drže se nimalo, kao što se ne drže ni
Starčevićevih riječi, koje je naš pokojni predsjednik Franjo Tuđman
gotovo doslovce uputio američkoj državnoj tajnici Madelaine Albright:
"U domaće poslove nijedne države nitko ne ima pravo da se nepozvan
upliće". Za razliku od našega pokojnoga predsjednika Franje Tuđmana,
današnji vlastodršci, ali na žalost, i poneki njegovi nasljednici, koji
se prikazuju njegovim sljedbenicima, ponašaju se prema stranim
državnicima kao podni otirači, otirači za noge, srozavajući time
dostojanstvo i hrvatskoga naroda i hrvatske države.
Volio bih da ne razumijem Starčevića i njegovu veličinu, jer to bi
značilo da je današnje okružje, u kojemu živim posve različito od
onoga, u kojemu je živio Starčević u vrijeme Bachova apsolutizma ili
Khuenova banovanja. Međutim, svatko od mislećih i državotvornih Hrvata,
a to će reći i ćudorednih, mogao bi danas ponoviti ono što je Starčević
u Hrvatskom saboru rekao godine 1861.: "Ja ne razumim, što hoće da kaže
oni koji vele da Kraljevina Hervatska, kraljevina pet stoletjah
perkosivša iztoku i zapadu, ne može o sebi neodvisna stajati… Ali… ne
će Europa da mi Hervati budemo neodvisni, da budemo samostalni".
Starčević je ovo izrekao poučen iskustvom 1848., a mi, koji imamo još i
povijesno iskustvo godine 1918., 1941., 1945. i 1990., kada je hrvatska
država stvorena protiv volje svjetskih moćnika, te najnovije s
nastojanjem da se Hrvatska, s pomoću njezinih vlastitih vlastodržaca,
opet utjera u balkanski tor ili balkanski kotao, mogli bismo to reći
gotovo s više prava nego li sam Starčević.
Međutim, Starčević je naslutio, štoviše, predvidio sve te godine,
uočivši u svojih sunarodnjaka "pretjerani srbež", koji u skrajnoj crti
vodi do nacionalne izdaje.
A "dok budemo imali domaćih izdajica, dotle
ćemo imati tuđinca gospodara. Izdajica ćemo imati, dok se narod ne
osvijesti" - kazuje Ante Starčević godine 1871.
A aktualna je također i ova Starčevićeva riječ: "Gdje god
bitange dojdu do vlasti, oni u vladu i na prijestolje namjeste bitange,
i drže ih, i gdje god je bitanga na prijestolju, on u vladu i u sabor
namješća bitange, pa ih drži". I onda, dodajmo, takve bitange, koje
nisu ništa drugo nego zloćudna izraslina na tijelu naroda, u tkivu
države, rasprodaju nacionalno bogatstvo, ono što je narod od svojih
predaka naslijedio i svojim vlastitim trudom stekao.
Starčevićeve aktualnosti moglo bi se navoditi u beskraj,
nizati u nedogled, no navest ću samo još jednu rečenicu, koja govori o
hrvatskom državnom suverenitetu, dakle, o neovisnosti i samostalnosti
hrvatskoga naroda:
"U rješavanju domaćih i izvanjskih pitanja može
biti različitih mnijenja; nu, kad se radi o suverenstvu naroda, tu ne
može biti nego branitelja i izdajica naroda".
Ova je misao osobito aktualna danas, kada je na djelu parola
trećojanuarske koalicije "Ništa za Hrvatsku - a Hrvatsku budzašto"
zamijenila geslo Starčevićeva sljedbenika pokojnoga našega predsjednika
Franje Tuđmana - "Sve za Hrvatsku - a Hrvatsku ni za što!".
GIGANT ČISTOGA HRVATSTVA I HRVATSKE
PRAVAŠKE IDEJE
(Žitnik, 23. svibnja 1823. - Zagreb, 28.
veljače 1896.)
Piše: Mr. sc. Nikola Bićanić, prof.
Iz životopisa Starčevićeva roda
U pravu je drevna narodna pjesma koja počima stihom: ”Moja Liko što te
povijest tkala”, jer je Lika, osobito njezin zapadni pedalj na kom se
rodio Ante Starčević doista kraj poviješću zasićen, te bi svaki kamen
tu mogao pričati legende. Možda je domaći lički pop, pjesnik dr. Fran
Binički iz Mušaluka, koga od Velikog Žitnika dijeli rijeka Lika
pogodio, da je jedan od sedmero legendarne hrvatske braće koji su po
drevnoj legendi naše pretke doveli u naše današnje krajeve - Hrvat, baš
kod Žitnika utemeljio svoje ognjište, kao što će svakomu tko poznaje
hrvatsku povijest i tko duše ima grgoljenje žitničkih rijeka Otešice i
Like i lahori s Velebita oživjeti sjećanje na kulturu Frankopana koja
je u stoljećima prije Turaka cvala ovdje sa središtem u Zažitnom, koje
su kasnije Turci zbog čestih bogatih sajmova (pazara) krstili
Pazarištem. O toj kulturi govori i dragocjeni spomenik stare hrvatske
književnosti iz druge polovice 14. stoljeća, glagolski brevijar popa
Fabijana, koji se čuva u Vatikanskom arhivu. Uz to, treba se sjetiti i
prve hrvatske tiskare u Kosinju, nekoliko kilometara prosto zrakom
odavde prema sjeveru, koja je bila prva tiskara u cijelom području
jugoistočne Europe. No još je nešto vrlo važno za to pazariško,
klanačko i žitničko područje, a to je etnička hrvatska čistoća,
zahvaljujući kojoj se kontinuum hrvatstva tu do danas održao kao
rijetko gdje. Tako, je, napr., godine 1846. na području pazariške
općine bilo 2745 žitelja i svi su bili Hrvati katoličke vjere, a godine
1937. od 5742 žitelja ovdje, uz Hrvate katolike, samo ih je osam bilo
pravoslavne vjere. Tvrdi drevni gradovi Hoteš, Ostrvica Bužim i na
istoku Budak, Bilaj i Barlete bili su predstraže tom srcu hrvatske
Like, kom u Žitnicima bijahu mlinice…
Ante Starčević se rodio 23.svibnja 1823. u Velikom Žitniku,
kraj Klanca, prosto zrakom kilometar, dva na sjeverozapad od ličke
središnjice Gospića, u tipičnoj ličkoj bunjevačkoj katoličkoj hrvatskoj
obitelji, pod najljepšom hrvatskom gorom Velebitom. Djed njegova djeda,
njegov šukundjed Jakov Starčević je u bujici naših koja se iz
Hercegovine pred Turcima slijevala prema zapadu dospio u Klis, pa u
Senj i potom vojničkim poslom preko Velebita u Liku, u Pazarišta, gdje
je i ostao. Njegova je junaštva u vojevanju s Turcima opjevao fra.
Andrija Kačić Miošić. Taj je Jakov najstariji iz roda ličkih Starčevića
za koje znade naša povijest, a njegov sin, ili - možda, unuk bio je
Miloš Starčević, kapetan i zapovjednik u Velebitu osvojene turske
utvrde i pazariški porkulab (seoski knez) iz 1702. godine. On je imao
trojicu braće, kojima historiografija nije zabilježila ime, a svi su
oni po ondašnjem nepisanom pravu živjeli u zadrugi Starčevića u
Pazarištima, koju su, međutim, dvojica napustili i u desetak kilometara
istočnijem Velikom Žitniku utemeljili novu zadrugu Starčevića. Jedan od
te dvojice, ili sin jednoga od njih je bio Pilip Starčević, koji je bio
djed, a njegova žena Marta je bila baka budućega Oca domovine Ante
Starčevića. Jedan od sinova Pilipa i Marte bio je čuveni jezikoslovac,
autor prve hrvatske gramatike na hrvatskom jeziku (1812. g.) pop Šime
Starčević, zaslužan i za to što je kao župnik sv. Karla Boromejskog u
Karlobagu godine 1836. doveo k sebi 13-godišnjeg sinovca Antu i
ucijepio mu prve zasade neslomiva hrvatstva, koje su Antu Starčevića
temeljito znamenovale kao rijetko koga i učinile ga kriterijem pravoga
hrvatstva.
Antu su gimnazijski kolege u Zagrebu prozvali Stari, jer je od njih
nekoliko godina bio stariji. On se u svom djetinjstvu zaista Bogu
namolio, a o tom Antinom moljenju peru sklon Smiljančanin Ivica
Kovačević u jednom starom Ličkom kalendaru priča slijedeće:”U Zagrebu
stanovao Stari u dvorišnoj sobi glomazne Kukovićeve kuće, pa sam ga kao
đak često posjećivao. Premda se on od svoje pučke škole nikada više u
Liku navraćao nije, ostalo mu je živo u pameti što je u Lici proživio.
Sjećao se kao danas, kako se s djecom piljao, idući iz škole pločao,
ćuškapice igrao, stoput je sa mnom ova sjećanja prepričavao, jer me
volio, pogotovo što je svoje najmlađe dane proveo u našoj zadružnoj
kući. Tako mi je jednom pričao da se u našoj kući Bogu za sav svoj
život namolio, pa kad onda ne bi ni Očenaša više izmolio, da bi mu Bog
taj grijeh lako oprostio. Evo kako je to Stari kad je bio mali molio.
Kad bi se s mojim ocem vratio iz škole, skupila bi se sva zadružna
čeljad oko stolice, posjedali na tronoške, reduša donijela na stol
drvene zdjele s palentom i varenikom, koliko njih, toliko drvenih
žlica, a gospodar zadruge, did Ivan, prihvatio bi u ruke mišaju. Kako
bi posjedali i prekrižili se, počeo bi did Ivan moliti Jedinstvo: Jedan
- jedan je Bog na nebu. -Oče naš!.. Zdravo Marijo!..; Dva - dvi su
ploče Mojsijeve!.. - Oče naš!.. Zdravo Marijo!..; Tri - tri su osobe u
Bogu!.. - Oče naš!.. Zdravo Marijo!..; Četiri - četri su evanđelista!..
-Oče naš!.. Zdravo Marijo!..; Pet - pet je rana Isusovih! -Oče naš!..
Zdravo Marijo!..; I tako sve do 24, a onda za sve žive, za zdravlje
blaga, pa za mrtve, sve skoro do devetoga koljena. Naravno da su djeca
kroz cijeli dan izgladnjela, pa kad bi se koje mašilo žlicom u zdjelu,
već bi dobilo od dida Ivana mišajom po prstima, pa je bilo red moliti,
čekati i očima glad tažiti. No kako je did Ivan bio već ostario, bilo
mu je više od 80 godina, znao je usred molitve i zadrijemati, pa kad bi
ga tko od družine gurnuo i on se prenuo, zapitao bi, da gdje smo stali.
U taj mah svi bi se jednoglasno složili: Kod tetke Ane! Bila je to pok.
tetka, koje se malo tko od čeljadi i sjećao, pa je zato najzadnja u
molitve i dolazila, jer još jedan Očenaš i Zdravo Marijo, pa se hvaćaj
varenike i palente." Ja ću ovomu dodati, da se nakon svakoga navedenog
zaziva u molitvi Jedinstvo u cijelosti molilo Oče naš i Zdravo Marijo,
i da se mali Ante doista dragom Bogu namolio.
Duh i besjeda pravaškom pokretu
I sinovi Antina bratića, Karla Starčevića, odvjetnici dr. David i dr.
Mile Starčević su se istakli kao hrvatski narodni zastupnici i kao
domoljubi. Osobito se istakao golijat tijelom, sjajan govornik i dušom
jak David, koji je s pravašem Josipom Gržanićem iz Senja 5. listopada
1885. u Hrvatskom saboru u Zagrebu “odigrao” famozni “saborski
nogomet”, u kom je “lopta” bio hrvatskomu narodu omrznut hrvatski ban
Khuen Hedervary, a “igrači” su za “premiju” dobili 5 mjeseci strogog
zatvora.
Dok je dr. Ante Starčević, komu retorstvo nije bila bolja
strana, bio hrvatskom pravaškom pokretu misao, duh, ideja, njegov
sinovac David Starčević je pravaškom pokretu bio besjeda, koja je
Hrvatsku stranku prava unijela u širine hrvatskoga naroda…
Politička filozofija Oca Domovine
U određenju političke filozofije dr. Ante Starčevića treba poći od
pojma narod, koji je kao politička kategorija bitan i nezaobilazan u
shvaćanju pojma države. Riječ narod ne imenuje ni puk, ni gomilu
čeljadi, nego politički organizirane pojedince koji su zajedništvom
podrijetla, dakle, etnički, zajedništvom kulture i jezika, tradicije,
običaja i teritorija povezani i čiji najviši stupanj unutarnje
povezanosti na izvanjskom empirijskom planu predstavlja država. Zato su
pojmovi narod i država u međusobnoj korelaciji, oni su suodnosni, te
jednoga od njih ne možemo pomišljati bez da pomišljamo i drugoga, kao
što su u mišljenju nerazdvojni pojmovi uzrok i njegova posljedica. Iz
povijesno autentične činjenice da su Hrvati na današnjim svojim
prostorima politički organizirani kao narod i da su izvanjsku dimenziju
te organiziranosti svojom samostalnom državom potvrdili još pred 14
stoljeća izvire hrvatsko povijesno državno pravo, na kom su Eugen
Kvaternik i dr. Ante Starčević polovicom 19. st. utemeljili hrvatski
pravaški pokret i borbu za uspostavljanje Hrvatske kao samostalne
države. Poslušamo li Eugena Kvaternika, shvatit ćemo da “neimade na
svietu naroda toli snižene ćudi, koji si ne bi samostalnost države
želio; pojedini članovi naroda mogu biti izdajicama; glupost u narodnoj
politici može prouzročiti da većina voditelja naroda posrne za putem
podanosti svoje; no narod se svagda otimlje tuđinstvu- bi reć to je
prirođeni čovječanstvu nagon uzdržanja političkog”. Podržavajući Eugena
Kvaternika, dr. Ante Starčević je u govoru u Hrvatskom saboru 26.lipnja
1861. istakao: ”Ja ne razumim, što hoće da kažu oni, koji vele da
kraljevina Hervatska, kraljevina pet stoletjah perkosivša iztoku i
zapadu, nemože o sebi neodvisna stajati. Nijedan narod nemože bez
drugih narodah obstati, pa itako svako selo može kao neodvisna deržava
biti”. Na toj pouzdanoj potki svoj su državotvorni program temeljili
dr. Ante Starčević i njegov politički istomišljenik Eugen Kvaternik,
hrvatski politički blizanci, od kojih je Ličanin dr. Ante Starčević bio
više misaoni i proročki lik, a Eugen Kvaternik, koji je u borbi za
Hrvatsku poginuo u Lici, više dinamičan revolucionar, emigrant, borac i
tragičan hrvatski buntovnik.
Filozof hrvatske narodne svijesti
Dr. Ante Starčević je najhrvatskiji, jer je u svom nauku kondenzirao
ono što je u hrvatskim osjećajima na način kako to nije nitko prije, ni
poslije njega, zbog čega je i nazvan Ocem domovine. On je filozof
hrvatske narodne svijesti, i to je bitan sastojak njegova učenja. Oko
hrvatske sudbine, koja je bila na kocki, prepirale su se i nadmudrivale
struje različitoga imena. Jedni su kao narodnjaci bili austrofili,
drugi su kao unionisti bili ugarofili, madžarofili, a neki, opet,
slavenofili i jugofili. Samo pravaši pod vodstvom dr. Ante Starčevića
nisu htjeli ni k Pešti, ni k Beču, ni k Beogradu, niti k Srbiji, nego
su jedini hrvatski izlaz prema budućnosti vidjeli u tom da se Hrvati ne
priklanjaju nikomu, već da ostanu svoji na svom. Starčević je vidio da
je habsburška dinastija hrvatske nade iznevjerila, ali je vidio i da
“Magjari žele samo u tlačenju narodah Austriu izmeniti”, a znao je i
da: ”bez samostalnosti i neodvisnosti narod nemože biti narodom,
osebom, nego je samo puk, množina čeljadi.” Međutim, krvavi neuspjeh
rakovički je godine 1871. pokazao da bi utopijski bilo, pokušati
Hrvatsku iz austrougarskoga oceana nasilno izvlačiti, i zato je Anti
Starčeviću u razvijanju misli bilo bitno narodnim zastupnicima u
Hrvatskom saboru osvijesti, da “ako smo muži slobode i napredka, moramo
nastojati da našemu narodu izbijemo iz glave veru koju mu je Austria i
Rusia narinula, veru kao da smo mi, uzderžavatelji Austrie, tako slabi
da nemožemo drugačie, nego kao bilo čiji robovi živiti…”
U Predstavkama županije riečke kao veliki župan Riečke
županije 1861. god. dr. Ante Starčević ističe: ”…napokon mi vam iskreno
izpovedamo, da je pripovedka o siromaštvu, o slaboći i o malenkosti
Hervatske, tudje bilje, razsadjeno po razterganu narodu hervatskom samo
zato, da ovaj narod izgubiv pouzdanje u se, tudjincu se time lakše u
naručaj baci…”
Poučen sjajnim poznavanjem hrvatske povijesti, na kojoj je temeljio
svoje političko učenje, u Odgovoru na pozdrav akademijske mladeži u
Zagrebu 28. ožujka 1867. dr. Ante Starčević je poručio: ” – narod, u
kojem se je, što je drugde preredko, junačtvo s umom venčalo; trubiti
da taj narod hervatski može revno braniti i deržati ovoga i onoga, nu
da sama sebe ne može uzderžavati, nego da se mora podlagati slabiemu od
sebe; tu očitu neistinu, tu sablazan trubiti, što drugo može
znamenovati, nego naš narod osramotit i posvetit današnje stanje, u
kojem on nepravadno pogiba.” To svim snagama nastoje neprijatelji
suverene, nezavisne Hrvatske, razni tipovi i protuhe, Hrvatskoj
opasniji od otvorenih neprijatelja izvan nje. Njih Starčević imenuje
kao Slavoserbe, a iscrpno ih je ocrtao u raspravama: “Stranke u
Hervatskoj” (u nastavcima u novinama “Hervat” 1868. g.) i “Pasmina
slavoserbska po Hervatskoj” (1876. g.). Starčević je razlikovao 5 vrsta
Slavoserba, koje, međutim, sve objedinjuje zajednički protuhrvatski
mentalitet, ili kako u raspravi “Stranke u Hervatskoj ”Starčević kaže:
”…u stvari, oni su svi jednaki: sužanjstvo im je svima živalj, i oni su
živalj sužanjstva. S toga, dok bude sužanjstva, bit će i Slavoserbah, i
dok bude Slavoserbah, bit će i sužanjstva.”
Spasio je hrvatstvo
Dr. Ante Starčević je formulirao ono što bitno određuje hrvatsku
narodnu svijest i zato je postao i ostao jedini valjani kriterij
hrvatstva i sigurni međaš u razlučivanju koja je od naših orijentacija
prava hrvatska, pouzdan svjetionik naše budućnosti i ispravan orijentir
hrvatskoga smjera kojim nam valja ići. Dabome, Starčević Hrvatsku nije
oslobodio ni od Beča, ni od Pešte, niti od Beograda i Srbije, jer on
nije bio praktični političar, ni revolucionar koji bi pozivao na
ustanak, nego je snažeći hrvatsku nacionalnu svijest, vodio revoluciju
u hrvatskim glavama i spasio hrvatstvo. Izvrsno je ocijenio da
sudbonosnost za hrvatski narod nije toliko u udruženim naporima bečke
habsburške kamarile i domaće hrvatske slavoserbštine, koliko u
nedostatku prave hrvatske nacionalne svijesti i istaknutoga narodnog
programa ondašnjih hrvatskih političkih snaga. Iz hrvatske je povijesti
naučio da bitke nismo gubili zbog snage naših protivnika, već zbog
našega nejedinstva i zbog naše političke slabosti. I baš to treba
naglasiti, osvrćući se na djelo Oca domovine dr. Ante Starčevića, da
kad nam je Providnost kroz našu povijest (a to vrijedi i za hrvatsku
sadašnjost!) nudila da postanemo svoji na svom i državno neovisni, mi
smo gubili i postajali tuđi, jer nismo bili starčevićanski jedinstveni,
pa nas je polovica, ako ne i više, odlazilo na suprotnu stranu, ili je
rogoborilo protiv Hrvatske, da bi se ponukani nekim nadnacionalnim,
kozmopolitskim, i internacionalnim, nekim euroglobalističkim, ili-Bože
sačuvaj! – nekim “bratskim” općejugoslavenskim interesima i ciljevima,
borili protiv hrvatske vlastitosti. Starčeviću je Hrvatska bila iznad
svega, i sigurno i danas kad se s tezom starog prava k Markovom trgu
uspinje on grmi riječi kojima je 20. svibnja 1871. pred izbore u
Krapinskim toplicama upozoravao birače:”…čuli ste me. Ako imate kakve
drugačie misli i težnje, ovim mojim protivne, ja vam svetujem da
izaberete koga drugoga za vašega zastupnika, i očitujem vam da ne ću
biti vaš zastupnik. Jer ja ne mogu braniti nego moje osvedočenje.”
Usprkos njegovim oštrim riječima, izabrali su ga. Čuju li danas
mjerodavni u Hrvatskoj što im Otac domovine poručuje? Il’‚ su “brige”
za Hrvatsku sasvim usnule!…
I u književnosti i u jeziku bio je hrvatski dosljedan
Dr. Ante Starčević se istakao i kao književnik u užem smislu, kao
satiričar, dramaturg, pjesnik i prevoditelj. Jetkom satirom je mlatio
po hrvatskim koristoljupcima, koje je krstio “praktičnicima” I lupao po
puzavcima i po ulizicama, koje je zvao “našincima”, jer su hrvatski
jezik u strahu da se ne zamjere zvali “naš jezik”, ne usudivši se
imenovati ga njegovim pravim hrvatskim imenom, a u obrani hrvatskoga
jezika od Književnog dogovora u Beču 28. ožujka 1850. i od ijekavštine
Vuka Stefanovića Karadžića, koji je Hrvate reducirao na čakavce i
kajkavce, dr. Ante Starčević je dosljedno ustrajao u etimologijskom
pravopisu i u svojoj ekavici, u jezičnu upotrebu vratio je pojedine
izvorne hrvatske riječi, a u polemikama s hrvatskim vukovcima bio je
vrlo oštar i nije birao sredstva, ni načina.
I u oporuci dosljedan u skromnosti
Posebna odlika dr. Ante Starčevića bila je skromnost, koju su mu kao
izuzetnu vrlinu priznali i njegovi protivnici. Kad je bio veliki župan
Riječke županije od mjesečne si je plaće ostavljao tek za ono
najminimalnije i sve iznad toga dijelio je ubožnima, koji su se svakoga
prvoga u mjesecu okupljali pred njegovim vratima. U djetinjstvu
ubrizganu skromnost u zreloj je dobi učvrstio spoznajom da sloboda od
potrebitosti određuje stupanj čovjekove slobode i neovisnosti. U
oporuci koju je napisao u postelji, 11 dana nakon što je uselio u
Starčevićev dom u Zagrebu, iskazao je želju da ga se nakon smrti bez
posebnih pompa i svečanosti pokopa u jedno seosko groblje pokraj
Zagreba, naglasivši da nikako ne u groblje zagrebačko, i tomu je dodao
da si je djelima podigao spomenik u narodu i da mu drugi spomenik ne
treba. S nedovršenih 73 godine života umro je 28. veljače 1896. u
Starčevićevom domu, u prisutnosti rođaka dr. Mile Starčevića i
književnika Eugena Kumičića i njegove žene Marije, koja mu je zaklopila
oči i upalila svijeću kad je izdahnuo oko 3 sata iza ponoći.
Pokopan je 1. ožujka 1896. u groblju u Šestinama, navodno u
ličkim opancima. Suprotno njegovoj želji, godine 1903. nad njegovim je
grobom podignut divotan spomenik, djelo hrvatskog kipara Ivana Rendića.
Njegov grob je bio i ostao svetište hrvatskoga naroda!
A danas?
Veliki Žitnik u kom se Ante Strarčević rodio u odnosu na Mali Žitnik,
koji je u neku ruku njegov nastavak uz rijeku Liku prema Mušaluku je
doista veliki, jer danas u njemu u 19 kuća živi 45 žitelja, dok je u
Malom Žitniku svega 1 kuća i u njoj 3 žitelja. Žitničani su radini na
svojim oranicama, osobito plodnim za izvrsni lički krumpir. Izvan
Žitnika njegovih raseljenih žitelja ima u Gospiću, Zagrebu, Rijeci,
Sisku, a nekoliko ih je i na privremenom radu u Njemačkoj. Svi su oni
ponosni na svoje velikane, osobito na Oca domovine. Njihovo hrvatstvo,
kako mi nedavno kao svom zemljaku Gospićaninu rekoše, ne dozvoljava da
u Žitniku postoje političke stranke, osim Hrvatske stranke prava i HDZ.
Svoju odanost Hrvatskoj su pokazali i u Domovinskom ratu, a s
neprikrivenim ponosom će svom posjetitelju pokazati spomen-dom dr. Ante
Starčevića, koji je na poticaj gospićke podružnice Hrvatske demokratske
zajednice podignut na temeljima rodne kuće Oca domovine i koji je 23.
svibnja 1998. uz nazočnost visokih dužnosnika Hrvatskog državnog sabora
i vlade Republike Hrvatske otvorio predsjednik Republike Hrvatske dr.
Franjo Tuđman u čast 175. rođendana Oca domovine.
GOVOR ANTE STARČEVIĆA U
HRVATSKOM SABORU
26. lipnja 1861.
Dve obitelji naprama jednome gospodaru...
Gospodo!
Austriansku zapoved, kojom nam se nalaže, da odnošenje naše
domovine naprama Ungarii pretresujemo, razmatrao ja s koje komu drago
strane, ja nikako nemogu razabrati.
U saborskoj sjednici 17. lipnja 1861. počela je razprava ob odnošajih
kraljevine Hrvatske prema kraljevini Ugarskoj. U tom predmetu odbor ad
hoc izabran podastrao je saboru svoj predlog, proti kojemu je zastupnik
Eugen Kvaternik podnio protupredlog, koji odgovara državnomu pravu
kraljevine Hrvatske, i u kojem je naznačio u kakvom nam je onom
zapovedju bezobraznia poruga namenjena, ali je derzovitie i samovoljnie
pogaženo pravo naše kraljevine, ali nam je hudobnie bačeno seme zavadje
s narodi Ungarie, seme iz koga se Austria našoj konačnoj propasti nada.
Doista, da bude tom zapovedju šta boljega nameravano, ni za nju se nebi
znalo, kao što evo prošlo trista godinah mi austrianski Hervati za
nikakovo dobro neznamo. Ako bi tko mislio, da je Austria tu zapoved,
koju jedni smatraju za predlog prestolja, izdala u otčinskoj želji, za
da se s narodi Ungarie i poimenice s pukom magjarskim, kon po sve nas
škodljive smutnje i omražnje, pomirimo i poprijateljimo, ja kažem, da
bi mi svi Austrii bili zahvalni, kad bi nam ona bila, namesto što je tu
zapoved izdala, naša starinska, naša zakonito stečena, nu nezakonito
oteta prava povratila; ja izpovedam da od kako nas Austria s onimi
narodi pomiriva, mi smo sve time zavadjenii, čime smo bližje našega
skupna zatora.
Istina je, razum i pravednost Austrie još nikomu nesluži za
uzor naravskoga saveršenstva tih vlastitostih, nu itako ja sudim da ova
poruga, ova nepravda, nadilaze krug ni istoga austrianskoga razuma, ni
iste pravednosti austrianske. Jer bez dvojbe, u ovom pitanju ni Austria
nemože drugačie misliti, nego da jest, ali da nije naša domovina od
Ungarie neodvisna. Ako nije neodvisna, zašto je Austria pogazila prava
Ungarie na Hervatsku, zašto je Austria ovim predlogom postavila u
sumnju odnošenje o komu ni ista ona nedvoji, zašto Austria nije dala,
da Ungaria, kako ostale svoje županie, tako i Hervatsku uredi. Ako li
je po sudu Austrie Hervatska i od Ungarie kako i od svake druge zemlje
neodvisna, zašto je Austria pogazila pravo naše narodne neodvisnosti,
zašto je Austria nas, koji nju niti smo uzeli za našega skerbnika, ni
za učitelja, zašto je, velim, Austria nas bez našega pitanja pozvala,
da odnošenje naše domovine naprama Ungarii odkažujemo. Ako smo mi narod
samostalan, narod neodvisan, mi ćemo naša medjunarodna odnošenja
odkazati, kad i kako se nami svidi; ako li smo narod Ungarii podložen,
pravedno je da Ungaria ona odnošenja ustanovi: bilo ovo ali ono,
Austria neima pravo mešati se u te naše poslove.
Gospodo, Austria, o kojoj ja ovde govorim, ona je herpa bečkih
licomeracah i ulagah, koji zavadjaju našega kralja s njegovimi narodi,
koji su našega kralja i narode Austrie u strašno današnje stanje
doveli, koji budu, ako stvari drugačie neokrenu, učiniti da kralj naš
poveća broj onih žertvah, koje su slični zlikovci naveli, da na račun
božje milosti na zemlji pakao stvarahu, a danas se one same dušom i
telom u paklu ćute. Da bi toj Austrii sbilja stajalo do ustanovljenja
toga odnošenja Hervatske naprama Ungarii, da bi Austria iskreno radila
o tome ustanovljenju i pomirenju, ona si za stalno nebi bila posvojila
rešenje i potverdjenje ovoga ustanovljenja, pače ona bi se bila i
prava, da bi kakovo u toj stvari i imala, svetčano odrekla. U ovome i u
ovakovih pitanjih ja se nikako nemogu u mnenju složiti s onimi, koji
mniju, da je kralja sve, dakle i ovakove struke ugovore budi samo
potverdjivati, a kamoli, kako austrianska zapoved hoće, upravo
rešavati.
Buduć mniem, da ova zapoved, kakova je nami poslana, nije od
našega kralja, nego od one Austrie potekla, ja se ovde neupustjam u
prikazivanje naših pravah naprama prejasnoj obitelji Habsburgah, ja
neću iztraživati, dali ova prejasna obitelj, kon što nije zabranila
Austrii samovoljno gaziti onaj ugovor, što ga je Habsburg Ferdinand I.
s našom kraljevinom sklopio, dali, velim, prejasna obitelj Habsburgah
na domovinu našu ima većje zakonito pravo, nego li bila koja druga
vladajuća obitelj; ja neću ovde razglabati bitnu razliku medju
ugovorom, što ga narod sklopi s narodom domaćim, i medju ugovorom, koga
narod učini s indianskim narodom; ja se ovde neću upustjati u
razjasnivanje tih stvarib, nego samo velim, da na kralja našega nespada
ni potverdjivati odnošenje naše domovine naprama bilo kojoj zemlji,
koja stoji pod gospodstvom prejasne obitelji Habsburgah; ja velim, da
je naš kralj deržan, takovo ustanovljenje bez svake opazke samo
priznati, samo na znanje uzeti, te bditi, da obe stranke ugovor dotle
sveto obderžavaju, dok ga obe nerazvergnu, ali dok on po njih koju, bez
vlastite njezine krivnje, ali proti njezinoj razumnoj volji škodljiv
nepostane. Dok i mi priznajemo i Ungaria, da nam danas svima gospoduje
iz prejasne obitelji Habsburgah ona ista oseba, koja i u ostalih
zemljah Austrie; dok očitujemo i mi i Ungaria, da ćemo i u buduće, dok
nam prejasna obitelj Habsburgah povrati i osigura naša prava, iz ove
obitelji u naslednih austrianskih pokrajinah zakonite vladare za naše
kralje priznati; dok to priznajemo i mi i Ungaria, dotle, gospodo,
Hervatska i Ungaria, pa bile one makar kako velike, naprama našemu
skupnomu kralju stoje uprav onako, kako stajahu dve obitelji naprama
jednome gospodaru, kako stoje dve obćine naprama svojoj županii.
Da vidimo primer. Dok gospoštine imadoše do nekoji način podložnikah,
da budu dve obitelji došle k svomu vlastelinu te da mu budu rekle: mi
smo se složile, da imamo samo jednoga skupnoga pastira, doista
vlastelin se nebi bio s onimi obitelji upustjao u pretresivanje toga
ugovora, nego bi im bio rekao: kad ste vi zadovoljni, i ja sam. Da budu
onda dve obitelji svome gospodinu rekle: mi ćemo se sasvim u jednu
obitelj stopiti, stanovati ćemo svi u jednoj kući, ložiti ćemo za sve
samo jednu vatru, kuhati ćemo za sve nas u jednome loncu, jesti ćemo iz
jedne zdele, mi u jednoj obitelji ostajemo tvoji podložnici, davati
ćemo ti kako i dok smo napose bile, sve što ti zakon donosi. Na ovakove
reci bio bi svaki pošteni vlastelin kazao: budi volja vaša. Da bude se
posle medju onimi obiteljmi smutnja izlegla, ali da se budu htele opet
razdeliti, što bi bio vlastelin učinio. Doista ništa drugo, nego bi bio
pravicu medju njimi delio, bio bi prečio, da jedna strana od druge
nezasluženu štetu ali uvredu neterpi, on bi bio dopustio, da se one
obitelji, kako se bijahu sjedinile, opet razstave. Nebili, kako onaj
vlastelin s obiteljmi, župania učinila s obćinami, koje bi htele skupna
selskoga sudca ali biležnika imati. Bi, bez dvojbe. Ja predpolažem, da
se i obitelji i obćine sdružuju ali razdružuju dobre volje, bez ičijeg
poziva, da kod toga posla udioničtvuju s obe strane svi, kojim
udioničtvovati zakon dopušta. Nu kakovim bi imenom bio svet prozvao
onoga vlastelina, koji bi bio silio obitelji na dogovaranje o
sdruženju, koji bi ih bio primorao u tu sverhu trošiti, dangubiti, pa
bi ih itako bio samovoljno sdružio ali razdružio. Ja se neusudjujem ono
ime izustiti.
Gospodo, kralju našemu ni malo nestoji, da li mi i narodi
Ungarie imamo samo jedan ali više saborah, dali imamo jedno ali više
sudištah, itd.; njemu ni malo nestoji, gde se ti sabori sastaju, gde li
sudišta stoluju, našemu je kralju do toga stalo, da mi i narodi Ungarie
točno izveršavamo naša deržanstva naprama njemu, da veličanstvo njegova
prestolja uzderžimo u sjajnosti i snagi, koja se pristoji nas i njega.
Da bude ova Austria htela razumeti tu želju našega kralja, da bi
Austria radila o našem pomirenju s narodi Ungarie, ona nebi bila ovu
zapoved poziv li izdala, ali, ako bi ju njezina otčinska ljubav naprama
nami na taj korak ponukala, ona bi bila rekla: Hervati i Magjari, vi
ste više vekovah drugovali, sada ste razstavljeni, ako dakle hoćete,
sdružite se, pa kako se načinite, tako vam budi; da bude ova zapoved iz
ljubavi do nas potekla, Austria nebi govorila, da će ona to združenje
rešiti. Što kaže Austria kroz svoje rešenje i potverdjenje našega
ugovora. Kod rešenja veli Austria, da će ona s nami i Ungarci učiniti
ono, što se njoj svidi, a kod potverdjenja kaže Austria, da, ugovorili
mi i Ungarci što i kako nam drago, ona na ugovor naš ni malo neće
paziti; jednom rečju: rešenje i potverdjenje Austrie u ovom pitanju
jedno je i isto.
Ako u tomu postupanju Austrie ne leži najgorčia poruga na nas i na
narode Ungarie, ja neznam kako se drugačie može unesrećenim narodom
rugati ona vlada, koje nadutost samo vlastitoj ništetnosti korak
ustupljuje. Jer tko je vidio, da ie itko nagonio na sklapljanje
ugovorah sirotčad stojeću pod skerbničtvom, tko će sklapati ugovor s
onim, koji ugovor sklopiti nemože, tko može ugovor sklopiti, ako
sklopljenje stoji od drugoga, tko može zahtevati, da ugovor izpunjava,
onaj koj ga nije sklopio. Gospodo, sve to smatra ceo svet za nemoguće,
i nut sve to doživismo mi Hervati u Austrii, doživismo od Austrie.
Ali možda misli tko, da je odnošenje naše domovine naprama
Ungarii neizvestno, da je sumnjivo, Ungaria bo, ali bolje rekuć,
Magjari vele, da je Hervatska Ungarii, ali Magjarom bilo kako podložna,
a Hervati neće da to priznadu. S toga, mniju, valja da otčinska Austria
pozove obe strane, pa kon što ih obe kažu, što sude i žele o medjusebnu
odnošaju, da ona sud izreče i ono odnošenje ustanovi. Onim, koji tako
mniju, ja odgovaram, da mi Austriu za našega medjunarodnoga sudca niti
smo priznali, niti ćemo ikada priznati; odgovaram, da bi nami dražje
bilo, kad bi Austria sumnjala kod štibre i tlačenja narodah, nego li
kod medjunarodnih naših odnošajah; ja velim, da je Austrii naše
odnošenje naprama Ungarii jasnie, nego li njezino vlastito odnošenje
naprama Rusii ali Francezkoj.
Prejasna obitelj Habsburgah u Hervatskoj kraljuje samo na
temelju slobodna izbora Hervatah...
Neodvisnost, samostalnost naroda pokazuje se nada sve nedvojbenom u
izveršivanju onoga najveličanstveniega prava, kojim si narod vladara
izabire, i kojim narod proti drugim narodom vojuje. I nut, gospodo,
čuda: Habsburg Ferdinand I. nije predložio otcem našim, neka idu
dogovarati se s Ungarci, dali će Hervati njega za svoga kralja
izabrati, nego je onaj Habsburg odpravio k otcem našim poklisare i
nastojao je, da ga oni kao narod neodvisan, bez bilo čijega pitanja,
potverdjenja i dogovora, za ustavna kralja si izaberu, što su oni i
učinili! onaj Habsburg nije zvao Hervate na dogovor s Ungarci, da li
Hervati mogu na Zapolju udariti, nego se je onaj Habsburg poslužio
desnicami otacah naših, poslužio se je našom neodvisnom kraljevinom za
nadvladati one svoje takmace; isto tako nesumnjahu Habsburgi o
neodvisnosti naše domovine, kadno se vojevalo proti Bockaju, proti
Betlenu, proti Tekeliu, proti Rakociem, proti ustanku godine 1848,;
nesumnjaše Habsburgi o podpunoj i zakonitoj samostalnosti naše
domovine, kadno oni nastojaše, da Hervati opet bez dogovora Ungarie,
Habsburge i po tankoj kervi za svoje ustavne kralje priznadu. Izbor
Habsburgah za naše kralje bijaše obavljen u saboru kraljevine, kadno u
njoj nebijaše kralja, te vladarstvo bijaše na narod palo, a protegnuće
prava nasledstva na prestolje naše za Habsburge po ženskoj kervi, i svi
rati proti Ungarii bijahu zaključeni u saborih naše kraljevine, u
saborih štono su ih naši i Ungaracah zakoniti kralji sazivali, u
saborih proti zakonitosti kojih naši zakoniti kralji ni reč
neprogovoriše.
Da bi dakle ova Austria sumnjala o odnošenju Hervatske naprama
Ungarii, da ova Austria nepriznaje zakonitu neodvisnost i samostalnost
naše domovine, ova bi Austria očito izpovedila, da je prejasna obi¬telj
Habsburgah nezakonita na prestolju kraljevine Hervatske, nitko bo joj
osim Hervatah nije ovo prestolje dao, nitko ju do njih na njemu nije
uzderžao. Da budu Habsburgi Ferdinand I. i Karlo III. Hervatsku
smatrali kao kus Ungarie, bi li oni bili posebice nastojali oko otacah
naših, da ovi njih i njihovu detcu primu za svoje kralje I sbilja,
zašto oni Habsburgi to nisu nastojali oko pojedinih županiah i komadah
Ungarie.
Kad Austria zna, da prejasna obitelj Habsburgah u Hervatskoj kraljuje
samo na temelju slobodna izbora Hervatah, da su Habsburgi potverdjivali
naših saborah zaključke smotrene bez dogovora s Ungarci, i da su za
njihova kraljevanja sabori hervatski proti Ungarii, uz priznanje i
samih [Habsburgah rate pravno i zakonito odlučivali, kad Austria sve to
zna, kako i mi i sav svet, zašto ona Austria ne kaže kad i kako postade
Hervatska prikerpom Ungarie Zato, jer bi ona tim dokazom pred celim
čovečanstvom na sav glas izpovedila, da je prejasna obitelj Habsburgah
na našu domovinu svako pravo izgubila, a to, jer ju je ona od naroda
našega slobodnu i neodvisnu primila, pa ju je ona proti ugovoru i
prisegi učinila podložnicom tudje zemlje; Austria zna, da vladar, koj"
narod ali zemlju bez krivnje naroda izda ili zasužnji, prestaje biti
vladarom, te postaje krvolokom.
Da se nisu otci naši sami odrekli svoje samostalnosti i
neodvisnosti. Ne samo, da se zato neima nikakov dokaz, nego naši starii
nisu ni mogli, kao što ni mi nemožemo, sve da bi hteli, to učiniti. Jer
odkako nam obitelj Habsburgah kraljuje, nijedan podpun sabor nismo
imali. Neću se upustjati u potanko odkaživanje medjah naše kraljevine,
kadno otci naši izabraše nam Habsburge za kralje, nego samo napominjem,
da nam tada Verbas biaše iztočna medja.
Dok Ferdinand Habsburg zasede na prestolje Hervatske, nisu li otci naši
od onda do danas za Habsburge i izvan Hervatske vojevali. Gde je onaj
zakon, koji je otce naše na to vojevanje vezao. Neima ga u nikakovu
zakoniku, u nikakovu ugovoru, onaj zakon biaše čedo samo ljubavi
Hervatah prema svojih kraljah. Pa što biaše posledica one ljubavi
otacah naših, kako nadari Austria Hervate za dve kraljevine, za
Hervatsku, koju joj dadoše, i za Ungariu, koju joj izvojevaše; kako
nadari Austria Hervate za tristo trideset i evo četirigodišnje žertve,
kakovim za slične povest narodah nezna.
U isto vreme, kad su otci naši za Habsburge izvan Hervatske
kerv prolevali, nisu li Austrianci naše vojske Turčinu izdavali, nisu
li Austrianci naše tverdjave Turčinu prodavali, nisu li Austrianci
našemu narodu i ono siromaštva otimali, što mu ga biaše Turčin ostavio;
nije li narod hervatski više poradi tlačenja Austrianacah negoli poradi
Turakah morao bežati iz svoje toliko putah kervlju odkupljene domovine;
nije li ona strana naroda hervatskoga, što je danas pod turskim
gospodstvom, protiva otcem našim, koji nastojahu onu našu braću izpod
turskoga jarma osloboditi, Turčina, na pomoć pozvala, a to, jer već
onda stenja Hervat pod strašniim jarmom u Austrii, nego li u Turskoj;
nije li Austria i gornju kopnu Dalmaciu i svu Hervatsku do mora i do
Kupe; nije li Austria sve dolnje Posavje Turčinu, Medjumurje Ungarii
proneverila; nije li Austria veliki komad naše zapadne domovine od
kraljevstva odtergla te ga svojoj neposrednoj despocii podvergla, nije
li Austria Sutlo Savo Dravlje takodjer na dvoje razdelila, te dolnju
stranu pod imenom Slavonie ili prekodravskih županiah Ungarii
podložila; nije li Austria, kon što junačtvom Francezah i pomoćju ćele
kerštjene Europe Turčin biaše iz jedne strane naše kraljevine proteran,
u povraćenih zemljah naših uvela sužanjstvo pod imenom vojničke
krajine, sužanjstvo prama komu Helotstvo biaše, a današnje robstvo
Cernacah amerikanskih jest republikanstvo rimsko. Nisu li svi ti čini
poznam Austrii i celomu svetu. Ako jesu, a jesu doista, svatko zna, da
iz onih stranah naše kraljevine, koje biahu pod Turčinom, za vreme
onoga odtergnuća nije bilo zastupnikah na na ših saborih, da ih nikada
nije bilo, kao što ih ni danas neima iz Turske Hervatske i Dalmacie, da
ih drugda nije bilo iz onih predelah, što su Kranjskoj itd.
priklopljeni, iz Medjumurja, iz vojničke krajine.
Nikada, gospodo, od kako nam Habsburgi kraljuju, na saboru hervatskomu
nije bilo više od trećine one kraljevine hervatske, koju su otci naši
Habsburgom predali, a u ovom saboru nije zastupana ni četvertina naše
domovine, koju je obitelj Habsburgah čovečjim i božjim zakonom deržana
u podpunu uživanju ustava čuvati. Jer premda imamo prestolja pismo, u
komu se naša braća graničari na ovaj sabor šalju, za da većaju o
državopravnih odnošenjih naše domovine, sasvim tim kaže nam gospodin
predsednik, da graničari imaju većati samo o odnošenju naše domovine
naprama Ungarie i Austrie. Za kerstiti to postupanje, za kerstiti
postupanje, koje najednom mestu pobija ono, što je u isto vreme na
drugom mestu ustanovilo; za kerstiti to postupanje Austrie, hervatski
jezik ima herpu rečih, nu ja neću ni jednu izustiti, nego samo
napominjem, da su ona oba odnošenja naše domovine najjasnija, i da ona
na našu braću graničare ni malo nespadaju, dok oni kako Austria kaže,
ostaju, a kako sav drugi svet vapije, dok naša braća graničari pogibaju
pod kervničkim štapom slepe, kervju narodah pobesnile samovolje
austrianske.
Kada je dakle bio taj kraljevine hervatske
sabor, koji je našu domovinu podložio Ungarii. Nikada.
Može li sabor u komu su nekolike županie zastupane, celu
kraljevinu, sav narod u sužanjstvo odsuditi. Ako izuzmete Austriu
naprama Hervatom, to je, gospodo, za sav ostali svet nespodoba.
Ali ovo Austria veli, da ona ovaj sabor sazivlje na temelju ugarskoga
zakonskoga članka 58 od godine 1790./1. Taj članak ugarskoga zakonika
dopustja saboru hervatskomu većati o nekakovih municipalnih pravih, to
će po hervatski reći o samih povlasticah. Povlastica je milostinja,
koju onaj, koji ju je dao, ako se sam svojevoljno neobveže, bez povrede
prava može, kad mu volja, ukinuti. Ako se na I. sečnja 1527., kad no
otci naši izabraše Habsburge za naše ustavne kralje, nije znalo za
nikakove povlastice Ungarie ali Austrie naprama Hervatskoj, nego se
znalo i u ugovoru ustanovilo o pravih souverenih ili vladarstvenih
neodvisne kraljevine Hervatske; ako se god. 1527. nije znalo za 58.
članak ugarskoga zakona od god. 1790./1.; ako se Hervati nisu odrekli
svoje neodvisnosti i samostalnosti deržavne; ako im ta svojstva nije
Ungarska oružjem otela: kako se izvergoše naša vladarstvena prava u
same povlastice, kako ostade Hervatska udom Ungarie, kako padoše
Hervati pod zakone Ungarie. Na sva ta pitanja odgovara Austria,
pozivljuć se na onaj članak ugarskoga zakonika: Austria kaže, da je ona
ne samo našu domovinu raztergala, proneverila, nego da je ona i ostavši
komad Hervatske. bezbožno pogaziv sva sveta prava naroda hervatskoga,
tudjincem podložila, zašužnjila, pa na mesto da prizna i popravi
nepravdu i bezbožje svoje naprama narodu hervatskomu, Austria nam se
evo podrugiva, i kaže, da je njezina tverda namera, Hervate i prava
Hervatah i nadalje tlačiti.
Neka nam se Austria ruga, i pravo je, jer dok neima životinje, koju ćeš
budi samo triput pedepsati, a nijednom nenadariti, narod hervatski
žertvova se trista godinah za Austriu, pa za sve svoje žertve ovaj
narod dobi od Austrie glupost, sužanjstvo, siromaštvo; narod hervatski
učini Austria za svu njegovu vernost, za sve njegovo požertvovanje,
ruglom narodah.
Neka nam se Austria ruga, ma neka pazi, da se kocka neokrene,
neka pazi, da na nju ruglo nepadne. Narod hervatski sačuvao si je u
svih nevoljah, koje nepravedno terpi od Austrie, još jedno neprocenjivo
dobro, a to je: vera u Boga i u svoje desnice. Narod hervatski veruje,
bez da mu itko kaže, da je providnost njemu, koji je tristagodišnje
sužanjstvo Austrie preživio, njemu, koji se je u duhu keršćanskom za
druge vazda žertvovao, lepu budućnost odredila; narod hervatski veruje,
da tu budućnost, to poslanstvo, nebude odkaživati Austria, nego Bog i
Hervati!
Prava narodah sveto je i nedvojbeno načelo...
Prava narodah sveto je i nedvojbeno načelo, da rat dokida sva pervašnja
odnošenja medju narodi. Neću se pozivati na pravnike poimence, jer su
to muzi i razumni i pošteni, a takovi su u očih naših protivnikah
sablazni, nu ja ću dokazati, da se i naši protivnici u činih, u životu,
čversto derže onoga načela Habsburg Ferdinand I. zvao je kroz svoje
zastupnike Sulejmana velikoga svojim otcem: u onom političkom koraku
nebiaše ruglo, koliko bi u sličnom danas bilo, jer Isusovci još onda
nisu bili izmislili naslov kralj "apostolski".
Ja sam navlas tražio po pismih i ugovorili, nebi li našao, da
je Ferdinand I. onaj čin svojih zastupnikah pogazio, ali da se car
turski onomu naslovu odrekao, nu dosada nemogoh to nijedno naći. Koliko
stoji vladarom do naslovah vidimo i danas u Italii, vidimo kod onih
vladarah, koji i prazne naslove upotrebljivaju. Ako dakle Austria nije
uverena, da su čari turski usled ratah izgubili svako pravo na onaj
naslov, ja bi rado znati, kako bi gledala, i što bi ova Austria radila,
da bi se turski car podpisao carem Turakah, i cara austrianskoga te
apostolskoga kralja Ungarie otcem! Pa itako taj naslov, ta prosta
ludoria nebi više škodila prejasnoj obitelji Habsburgah ni Austrii,
nego li caru turskomu škodi naslov cara austrianskoga, naslov, kojim se
ovaj zove kraljem Jeruzolimskim.
Ako bi dakle Austria u pravednu gnevu na onaj naslov Turakah barem
merko gledala, što misli ta Austria, kako gledaju Hervati na njezino
bezzakonje, kojim ona podlaže Hervatsku Ungarii, kad ona podlaže
dobitnika u tristagodišnjih ratih uprav onomu, tko u svih ratih
nadvladan biaše. Tko bi rekao, da je onaj naslov samo za se propustio
Ferdinand I., pa da se on na nikoga drugoga neproteže, taj bi izustio
načelo, koje, osim Austrie i nekojih Magjarah, sav svet priznaje,
načelo da se svatko samo svojimi rečmi i ugovori obvezuje, a to će
reći, da jedan naraštaj naroda nemora obderžavati ugovor kao takov, što
ga je pervašnji naraštaj sklopio, nego da on može onaj ugovor, kao što
se s njegovom koristju slaže preinačiti ali posve ukinuti. Kako čovek
naprama čoveku, tako je osoba i narod naprama narodu, i deržava naprama
deržavi.
Recimo dakle da je ikada medju kraljevinom Hervatskom i Ungariom
zakonito obstojalo ikakovo odnošenje pervenstva ali podložničtva, ja
nedokučujem kako da to odnošenje nije prestalo usled tolikih dobitjah,
što smo ih nad Ungariom vazda imali.
Zaboravimo sve pervašnje naše rate proti Ungarii, te se
spomenimo samo onoga od god. 1848. Jer se našlo u Ungarii ljudih, koji
govoriše, da žele Hervatom u vlastitoj njihovoj kući gospoditi, a
zazbilja nastojaše i danas nastoje rusku knutu na adriatičko more
protegnuti, u ovoj dvorani zaključen je i usled onoga zaključka vodjen
je rat proti onim ljudem i njihovim nameram.
Jest, jedni vele, Hervati su rat zaključili i vodili proti Magjarom,
ali Hervati nisu Magjare nadvladali. To su, gospodo, reci nekojih
Magjarah, koji neznadu što govore, to su reci i Austrie, koja će sve
radje priznati, nego li da je ona Hervatom dužna svoj obstanak. Da
nebudu Magjari godine 1848. na Hervate nasertali, drugimi rečmi, da se
nebudu onda Hervati na oružje ustali, već u serpnju 1848. god. nebi se
bilo znalo za Austriu. Od 13. ožujka 1848. do ona doba, kadno hervatska
vojska zaprednjači u vernosti prama zakonitu kralju, znamo kako biaše s
Austriom i austrianskom vojskom u Italii i drugde. Jedan glas razlega
se po svoj Europi, glas, da se Austria razpada pod bremenom opačinah
svojih, i nebiaše duše, koja je za ovu deržavu marila. Da onda nebude
Hervatah, narodi austrianski nebi bili imali drugoga posla, nego
preurediti se kako za dobro najdu; da budu Hervati i Ungarci složni,
oni bi se bili na razvalinah Austrie kao neodvisna deržava ustanovili,
proti ovoj deržavi osim Rusie nitko ništa nebi bio imao, a mi svi
složni nebi se ni Rusie bili bojali, pače bili bi i pod njezinimi
zastavami, i ako bi bili trebovali, u svoj Europi pomoć našli.
Nu kad se sabor hervatski izrazi za svoga zakonita kralja i za
svoju samostalnost narodnu, kad vojska hervatska poherli na razboj za
svoje pravo i za svoga kralja, onda se stvari austrianske okrenuše,
onda bo se vojska austrianska osvesti i nastoja osvetlati čast fvoje
zastave, onda narodi Austrie, koji još nebiahu i poslednju iskru
pouzdanja u Austriu izgubili, sgernuše se oko svoga zakonita vladara,
onda narodi Ungarie, što no ih je Austria Magjarom žertvovala,
pristadoše uz Hervate, — onda bivše razpadanje Austrie postade samo
bolestju, koja se lahko izlečiti mogaše i koju za izlečiti uz našega
zakonita vladara svakolika Europa biaše makar na kakove žertve
pripravna. — Zaključak sabora hervatskoga nadvladao je, satrao je
Magjare! magjarska pobuna biaše već u lipnju sasvim uništena, a od onda
do Vilagoša traja samo pustošenje i siromasenje Ungarie, traja samo
klanje i davlenje narodah one zemlje; od sabora hervatskoga počev,
mogaše se samo dete u diplomacii i politiki nadati uspehu magjarske
pobune.
Nu Austria, dok se oćutila sigurnom, zakle se proti Hervatom kako i
proti Magjarom. Znamo da naša krajina nije drugo nego jedna velika
oružnica, pa tako znamo da su graničari izuzev desetak tisućah puškarah
bez praha i olova, upravo goloruki u Ungariu išli, a to jer Austria
biaše sve oružje i trativo iz Hervatske izvezla, te Hervate u očitu
smert pustila; nu Hervat je kroz Ungariu i goloruk prošao, a taj
dogodjaj netrebuje tumačenja: Bog čuva mučenika Hervata proti izdajstvu
i bezverju Austrie! Dopustite mi nedokaživati ono što sav svet zna,
dopustite mi zamučati da je Austria hervatski rat proti Ungarii iz
prave, iz zakonite brazde izvela, da je Austria svojim tlačenjem svu
Ungariu pod oružje nagnala, hoću da rečem da su Hervati, po krivnji
Austrie, ne samo proti zaslepljenim i nepravednim Magjarom, kao što
biaše namera Hervatah, nego proti svim narodom Ungafie vojevali. Reći,
da Magjarom nismo rat navestili, znači na kralja Hervatah, ne na
Hervate krivnju bacati; pozivati se na vojsku austriansku i rusku, hoće
reći o deržavnoj zajednici ništa neznati, hoće reći priznati da Magjari
u tudjoj zemlji iz milosti drugih stanuju, a to jer Turčina iz Ungarie
nije izterala magjarska, nego tudja vojska. Narod hervatski odlučio je
i vodio rat proti Magjarom, Austria i Rusia biahu naši saveznici,
kojih, da nebude izdajstva Austrie, mi nebi bili trebovali. Kako dakle
da Austria u perkos dogadjajem i godine 1848 o odnošenju Hervatske
naprama Ungarii dvoji. Gospodo, da bi nam makar tko izvan Austrie
pravicu krojio već bi davno bila istina priznana da je Ungaria podložna
Hervatskoj; nu evo drugačie postupa otčinska Austria sa svojimi vazda
vernimi Hervati. Salcburg ima samo jednoga gospodara, a za narod
hervatski Austria nezna, da li on spada pod Austriu, koju su Hervati iz
ništa velikom učinili, ali pod Ungariu, koju su oni oružjem nadvladali.
Nu, gospodo, ja se nečudim da Austria o odnošenju naše
domovine naprama Ungarii samo i vazda sumnja, kad Austria gleda da
narode Ungarie potlači, da jim koji kus slobode otme ali uzkrati, ja se
toj sumnji ni malo nečudim, jer dosad vazda zavad"še se Hervati u
takovih prigodah s narodi Ungarie; vazda Hervati Ungariu nadvladaše, i
vazda Austria Hervate i Ungariu stegnu u svoje obično sužanjstvo. O
tomu se gospodo i sada radi, to je sverha ove austrianske zapovedi, i
da bude Austria znala da mi nećemo Magjarom rat navaliti, ovoga sabora
nebi ni bilo. Ali ja se nadam, da su se Hervati osvestili, i da oni
niti će već vojevati za svoje sužanjstvo ni za despociu Austrie.
Nu koliko se nadam toliko se i bojim: nadam se u plod tristogodišnjega
izkustva Hervatah u Austrii, a bojim se potajnih spletakah. Još nitko,
gospodo, nenadvlada Hervata oružjem pa itako Hervat ostade najdolnji:
Hervat leži žertvom spletkah. Ja se spletke nada sve bojim, ja se bojim
da ćemo mi, dosad uzderžavši Austriu desnicami, ovaj put uzderžati
despociu našom ludošću.
Zašto bi, velim, mi popustjali od naših zakonitih i svetih
pravah...
Poslie toliko govorah, kojih znanosti i veštini ja se iskreno klanjam,
a kojih otačbeničtvo želim nasledovati, ja počelac u — budi rečeno —
parlamentarnu životu, scenih za nuždno ovom prigodom spomenut" ovo što
kazah.
Ja kazah, da Austria neima pravo nas pozvati na pretresivanje
naših medjunarodnih odnošenjah naprama Ungarii; da Austria ovom
nezakonitom zapovedju neradi o pomirenju našemu s Magjari, nego upravo
o zavadnji; da mi nijedno zlo, dolazilo ono prividno od kuda mu drago,
dok smo s Austriom, nesmimo nikomu nego samoj Austrii pripisivati, ali,
da sasvim jasno kažem, mi, ako nas razlog vodi moramo kazati da nam je
sve one nepravde, koje preterpismo i koje terpimo i od Magjarah, sama i
glavom Austria počinila. Gospodo, nije Magjar našu domovinu izudio,
nije Magjar narod hervatski pobarbario, potudjinčio i zasužnjio,
netruje nas danas Magjar u Sremu, u vojničkoj Krajini, u Dalmacii, na
Reki, rečju po svoj našoj domovini: — nikakovo zlo nije nami Magjar s
ovu stranu trista i trideset i četiri godine učinio, on nam ga nečini
ni danas, nego sva naša nesreća dolazi od same Austrie. Time ja
nevelim, da nam je Magjar ikada priatelj bio, nu ja kažem da dok je
Magjar pod Austriom kako i mi, dotle on od nas nemože ništa oteti,
dotle nam on nemože nikakovo zlo učiniti, ako ga verolomna Austria
nepomogne; ja kažem da je naš kralj dužan štovati prava kraljevine naše
isto tako kako i ona Ungarie. Napokon ja kazah da bi bila ludoria da mi
upropastjeni tražimo nevoljnika kakov smo i sami, za da s njime u
družtvu plačemo i pogibamo, nego da nam najprie valja od našega kralja
zahtevati, neka nam on naša prava i našu domovinu povrati. Jer kad
Magjari, oružjem nadvladani, oružjem izgubivši ustav, neće da popuste
od svojih historičnih pravah, zašto bi mi, mi narod koga Austria nikada
nije nadvladala, zašto bi, velim, mi popustjali od naših zakonitih i
svetih pravah.
Kad sam se javio da želim govoriti ob ovom pitanju što no ga bez obzira
na zapoved austriansku pretresujemo, onda biahu dva predloga u toj
stvari: predlog osrednjeg odbora, i predlog zastupnikah grada Zagreba.
Moje tverdo osvedočenje biaše već onda, a jest i sada, da nas onaj
pervi predlog vozi na berzih kočiah, a onaj drugi na železnjači u
Rajhsrath. Razlog toga moga straha i obsvedočenja kratak je: ja
opetujem da Austria za naše ugovaranje nemari, da će ona, dok bude
mogla, s nami i s narodi Ungarie raditi polag svoje samovolje a ne
polag naših pravah; ja ponavljam da Austria ne o pomirenju nego o
smutnji radi; ja izpovedam, da dok Austria stoji, mi se s narodi
Ungarie na temelju bilo koga onih predlogah ne možemo sdružiti, nego
samo ako dobro nepazimo, zavaditi; ja očitujem da ćemo se mi smutnji s
narodi Ungarie samo onda u današnjih okolnostih ukloniti, ako se u
nikakove uvete sdruženja neupustjamo; ja se bojim da kad bi za uvet
sdruženja ustanovili, da mi na Dunaju, na Dravi i na Muri s narodi
Ungarie u petdesetih godinah samo jednom stada zajedno napajamo, bojim
se, velim, da bi nas i uz taj uvet Rusia i njezino u ovome poslu slepo
orudje, Austria zavadila; ja izjavljujem da dok smo mi s narodi Ungarie
zavadjeni, dotle je Austria naprama nami svamoguća, dotle nam svima ona
može bilo iz Rajhsrata, bilo iz svojih uredah bez svakoga straha
zapovedati; ja vas, gospodo, prosim promisliti, što će biti kada
dojdemo da ustanovljujemo uvete sdruženja mi koji smo već i u samu
načelu o sdruženju evo na više stranakah razcepani; što će biti kada i
peštanski sabor o toj stvari svoje mnenje kaže; ja vas prosim spomenite
se ovakova ugovaranja godine 1848., ugovaranja iz koga se rat izlegao.
Sto se moga mnenja u pogledu medjunarodnih sdruženjah tiče, ja u izreki
njegova veličanstva Franje Josipa, u izreki "složnimi silami" nalazim
najsvetie načelo, koga valja da se svi narodi derže. Jer kao što su se
nekoja prestolja zaklela proti slobodi i sreći narodah, tako treba da
se i svi narodi bez svakoga obzira na imena i na bilo koje izvanjske
kakvoće, u svesti, da su svi detca otca nebeskoga, slože za dohervati
navalam svojih nepriateljah.
Nu u družtvu našemu s Ungariom, u današnjih okolnostih, sve da
bi ono sdruženje od nas i od Ungarie stalo, ja se ni iz daleka nenadam
onoj sreći, koja nam svim predstoji i koja je nekoje nas žalibože kroz
maštu zaslepila.
Jer da bi družtvo već kao takovo sreću davalo ali povećavalo, ovo
dvanaest godinah što smo sdruženi sa svimi narodi Austrie, morali bi
najsrećnii biti, pa tako znamo da je upravno protivno. Zašto to. Zato
jer buduć nas svaki po sebi nije ništa imao osim sužanjstva, ni svi
skupa nemogosjno drugo imati nego samo sužanjstvo.
Zada družtvo blagoslovom postane, treba da svaki drug ponešto ima i u
družtvo donese: dva bolestnika, složila se kako komu drago, budu ostati
dva bolestnika, a nebudu postati jednim ali upravo dvama zdravimi
ljudmi; dva siromaha složila se i sdružila kako komu volja, budu ostati
dva siromaha, a nebudu onim sdruženjem obogatiti.
Što ima danas Hervatska. Ono što i Ungaria. A što ima Ungaria.
Ako izuzmete nekoliko stotinah milionah forintah što ih ima manje, i
nekoliko stotinah tisućah prosjakah što ih ima više, Ungaria danas ima
ono isto što je imala i prije 6 godinah; ona ima manje negoli
Voralberg, a to jer je Austria Ungariu i Hervatsku tako zamutila, da
onaj koga obseria ne vara mora izpovediti, da se hoće čudo većje od
svih dosaašnjih čudesah za osloboditi ove zemlje od propasti ali barem
od nesreće, kakovu u svome mučeničkom životu dosad još nisu imale.
Time, gospodo, ja velim da treba prie svega da dobijemo i mi i Ungaria
naš podpun ustav i da nam taj ustav ujamče velevlasti. Kada se to
sbude, mi ćemo se sa svimi narodi Ungarie za dvanaest ura pogoditi.
Ali, nekoji možda misle, da se nepristoji iskati jamstvo ustava od
velevlastih, a ja kažem da mi, ako smo naprama našemu kralju iskreni,
upravo moramo to jamstvo iskati. Jer ako sutra podpun ustav dobijemo,
tko nam jamči da ga Austria prekosutra neće pogaziti. Upitajmo
tristagodišnju prošlost našu, pa nećete od mene odgovor očekivati.
Austria ona o kojoj ja govorim, jačja je i od našega kralja. U ovom
jamstvu naš kralj nebude gledati naše nepoverenje, nego upravo našu
ljubav do njega, a nepoverenje u Austriu koja nas upropastjujuć i njega
upropastjuje. Ovakovo jamstvo nije neobično u Austrii. Jer ugovor medju
Rudolfom i Bočkajem ujamčiše svi Protestanti Austrie. U onakovih
okolnostih još nebiaše po prestolje sramotniega jamstva. Ugovorn medju
Ferdinandom II. i Betlenom ujamči Mletačka republika. Papa i kraljevine
Španjolska i Francezka. Kad je Turska narodom što ih je ona oružjem
zauzela, sigurnost i jamstvo za ustav dala, zašto nebi naš kralj takovo
jamstvo dao nami koji nismo oružjem dobiveni, nami koji ono jamstvo na
temelju grozne prošlosti bezuvetno trebujemo.
Jedni priznavaju da sada neimamo ništa mi ni Ungarci, nu misle
da ćemo dobiti ako se sdružimo, a to jer ćemo, oni vele, postati jačji,
pa će nas se Austria bojati. Tako govoriti hoće reći sama sebe varati,
hoće reći neznati povest našu. Nije li se bila despocia austrianska, u
svoj ondašnjega vremena strahoti protegla po zemljah naših za Leopolda
I. i za Josipa II. Nije li posle francezkih ratah do god. 1848. naš
ustav samo na toliko obstojao, na koliko se Austrii svidelo da ga
nepogazi.
Netlači li nas evo dvanaest godinah despocia austrianska. Jest,
odgovaraju oni, tako biaše, tako i jest, ali prestalo je i ono tlačenje
pa bude i ovoga nestati. To i ja verujem, nu ja ujedno kažem, da niti
je pervašnje tlačenje dokinjeno, niti se bude ovo sadašnje dokončati iz
straha pred nami i Ungarci, nego iz izvanjskoga straha, iz straha pred
Evropom. Jer da se nebude rat poradi nasledstva u Španjolskoj zavergao,
nikada nebi bila kod nas i u Ungarii prestala despocia Leopolda I.; da
nebude velikoga ustanka francezkoga, niti bi bio Josip II. onako naglo
umrao, niti bi bila njegova despocia prestala; da nebude Carbonarah,
Rumunjah, Gerkah i serpanjskoga prevrata francezkoga, car Franjo nikada
nebi bio naše sabore sazvao; da nebude prevrata francezkoga od god
1848. nikada nebi bila Ungaria dobila one zakone što jih je onom
prilikom bila ugrabila, pače bili bi se Austrianski beamteri, koji pod
imenom upraviteljah županijskih biahu svu zemlju pritisnuli, još većma
razkopitili; bile bi se Austrianske mitnice, kojih znamo da već jedna
biaše na ungarskom zemljištu, još većma pomnožale; bile bi se
austrianske trafike, kojih već god. 1846. biaše i u Pešti, još većma
razprostranile; jednom rečju da nebude francezkoga pokreta od god.
1848. ustav naš i ungarski, bio bi bez prolitja i kapi kervi propao; a
da nebude Magente i Solferina, nebi se danas znalo ni za ove prazne
ukaze koje nam za ustav prodaju, nebi bilo ni ovoga ni Peštanskoga
sabora.
Da nas nije Austria do godine 1848. više tlačila, uzrok je da
onakovo postupanje biaše po nju koristnije, a ne da se je ona nas
bojala. Ali, vapiju
jedni, još nikada nije bilo tako strašna tlačenja kakovo je ovo
današnje. Da što, jer pod pervašnjimi tlačenji mi nismo živili, a da bi
se ustali otci naši, oni bi nam znali svašta kazivati o onih vremenih,
kadno naši Kerčki Frankapani, naši Šubić Zrinski biahu za buntovnike
proglašeni i udavljeni samo zato, jer se Nemcem htelo hervatskih
imanjah.
Ali, drugi vele, odsele neće bivati kako je dosada bivalo: Evropa vidi
da se je Austria preživila, pa se ona mora preporoditi kroz Magjare,
ali da na njezino mesto mora stupiti deržava nova, i ta je deržava,
kažu, magjarska. Magjari imaju priklonost ćele Evrope, pa, bili s
Austriom, bili o sebi, oni budu slobodni ostati. I ja uvidjam da se je
Austria preživila; da je ona, kakova je danas, ne samo suvišna i
bezkoristna, nego upravo škodljiva za Evropu; nu ja sudim da Austria,
koja kao nemačka evo dvanaest godinah životari, kao magjarska ne može
ni pet godinah doživeti. Ja velim da Magjari, kakovi su danas, i kakovi
sva je prilika budu do smerti ostati, niti mogu dobiti ljubav koga
naroda ni ikoje vlade. Istina, kako godine 1848., tako i sada, dok
dotica novca, novinari pisaše za Magjare, pače i pojedini ministri
pokazivaše im se prijaznimi, ali od piskaranja i čeverljanja do valjane
pomoći velik je korak, to" je korak koga niti je tko za Magjare učinio,
niti će ga, strah me je, dok Magjari ostanu ovako zasukani, ikada
učiniti. Evropa bo uvidja da Magjari žele samo u tlačenju narodah
Austriu izmeniti, Evropa zna da svaki na iztoku Evrope zasužnjeni narod
za rusku knutu dozriava, Evropa zna da se kroz sužanjstvo na njezinu
iztoku i na zapad sužanjstvo primiče.
Mi svi želimo osloboditi se od jarma bilo čijega, a neželimo
jarme menjat...
Istina je, jedni kažu, danas o nas nestoji sdružiti se s Ungariom, nu
izjavimo samo da se želimo s njom sdružiti, pa ćemo tim dobiti po svoj
Evropi moralnu snagu. U tih rečih sakriveno je nešto; evo što: kako
god. 1848. bila bi Evropa Ungariu za deržavu samostalnu priznala, da se
nebudu narodi Ungarie proti Magjarom digli, te da nebude Evropa
opazila, da je uz gospodstvo Magjarah Ungaria druga, samo što manja
Austria, tako i danas da bi svi narodi Ungarie i mi Hervati složni
bili, nas bi sve Evropa priznala za baštinika Austrie. Magjari su do
nedavno po Evropi u tu sverhu trubili, i dokazivali da su svi narodi
domaći im i susedni za njih; oni su do¬kazivali po inostranih novinah
da se mi Hervati kajemo za grehe 1848. god. i da smo, kako i svi narodi
Ungarie, dušom i telom pripravni baciti se u milost i nemilost Magjarom
pred noge. Magjari su dokazivali po novinah, da mi Hervati nismo drugo
nego herpa prosjakah, koji bi bez pomoći Magjarah od gladi pomerli. Ja
sam uveren, da kod toga piskaranja biaše i Austria zastupana, nu itako
da budu Magjari razumili pravo stanje stvarih, Austria nam nebi bila
mogla onim piskarenjem po izvanjskih novinah ni malo naškoditi. Kakovo
je to današnje stanje stvarih kod nas i u Ungarii. Ako smo razumni i
iskreni mi moramo izpovediti, da biahu i da jesu svi narodi Ungarie,
kako i mi pripravni, sdružiti se makar s kime, za izbaviti se današnje
nevolje; nu, gospodo, mi moramo takodjer priznati, da i mi i svi narodi
Ungarie o gospodstvu Magjarah sasvim onako sudimo, kako i o gospodstvu
Austrie: — mi svi želimo osloboditi se od jarma bilo čijega, a neželimo
jarme menjati Kako bi se bili imali ponašati Magiari, da budu ovo
stanje poznali, i da im bude stajalo do slobode i vlastite i naše.
Bez dvojbe, oni bi bili morali pred licem Evrope svetčano
prosvediti proti onim piskarom koji huliše nas i ostale narode; oni bi
bili morali svetčano prosvediti proti onom austrianskom ukazu, koji
zapoveda, da se ima odnošenje Hervatske naprama Ungarii ustanoviti;
oni, Magjari, gospodo, bili bi morali proglasiti, daje dogadjaji 1848
svaki savez medju nami i njimi prestao; napokon, Magjari bi bili morali
u pervoj sednici svoga sabora to sve svetčano izjaviti, te jednakost
svih narodnostih Ungarie progla¬siti. Kako bi danas mi svi stajali, da
budu Magjari tako učinili. Gospodo, mi bi već davno bili naš podpun
ustav dobili, mi bi danas Austrii zapovedali. Jer sabor peštanski
priznav ravnopravnost narodah Ungarie, bio bi Austrii onaj strašni mač
iz šakah oteo, onaj mač, koga s ludosti i s nepravednosti Magjarah može
Austria Magjarom svaki čas na vrat spustiti; onim ko¬rakom bio bi sabor
peštanski u samoj Ungarii deset milionah serdacah proti Austrii dobio;
odbiv Hervate od sdruženja u današnjih okolnOstih, peštanski sabor bio
bi kod nas uništio one ljude, koji su i godine 1848. Magjare na zlo
naveli, pa ih i u propast rinuli, te bi se mi, danas razcepani, bili
svi složili s narodi Ungarie proti Austrii; jednom rečju, da budu
Magjari poznali današnje okolnosti, pa da budu razum i pravednost
sledili, mi i oni, kod kuće sigurni, bili bi svu snagu proti Austrii
naperili, a toj snagi despotička Austria nebi mogla odoleti, nego bi
bila morala drugačie ubrazditi.
A kamo dovedoše Magjari svojim dosadašnjim postupanjem nas i sebe.
Razgledajmo se i vidimo što radi Austria s nami i s njimi, pa nam
netreba drugoga odgovora. Zašto radi Austria tako derzovito kod nas i u
Ungarii zato jer zna da smo i mi i narodi Ungarie nesložni i medju se
kod kuće, i jedni s drugimi izvan domovine. Mislite li da je ono
malenkost što rade Rumunji i Slovaci, mislite li da je to poslednji
napor izdišuće Austrie. Ja vam, gospodo, kažem, da je u onomu i u njemu
kod nas sličnu pletivu Austria samo sredstvo, a pravi početnik onoga
pojava nije Austria nego Rusia; ja vam kažem, da bi se rusko pletivo
kod nas i u Ungarii samo onda opazilo, kad bi Austria i Magjari
popustili od svoje nepravde i od svoga nasilja, a ovako Austria i
Magjari sakrivaju, podpomažu, razširuju rusko rovanje na iztoku Evrope.
Jer u današnjih okolnostih, Evropa mora pravo dati i Slovaku, i
Rumunju, i Hervatu iztočne cerkve, i ostalim narodom na iztoku Evrope,
kada oni plaču na nepravdu, koju terpe poradi verozakona, poradi
narodnosti. Evropa uvidja tu nepravdu, uvidja da ona dolazi neposredno
od Austrie, od Magjarah i od Turakah; nu,. gospodo, Evropa nezna, da u
stotini onih, koji se tuže, jedva dva govore iz obsvedočenja; Evropa,
velim, nezna, da se oni ljudi i narodi zato tuže, jer ih je na to i
tako Rusia naputila. Dok bi prestala despocia Austrie i nepravednost
Magjarah i Turakah, nestalo bi i onih tužbah, nestalo bi i ruskoga
trovanja po ovih zemljah.
Nu Magjari su naškodili sebi i nami kroz ono hulenje, koje su
proti nami u izvanjskih novinah razširili. Gospodo, Hervatska je zemlja
klasička, ona je bliznica Italie. Evropa vidi u Španjolskoj i u južnoj
Italii na što može zla uprava, opaka vlada narod i zemlju nagnati;
Evropa zna, da je narod hervatski siromašan samo zato jer je
osiromašen; Evropa zna takodjer, da je takov svaki narod koj pod
despociom čezne, koj neuživa plod svojih žuljah, koj je po vladi
nateran na sami živinski život; nu Evropa nije mislila, da se naš narod
za nekoliko tisućah forintah Magjarom prodao; to Evropa nije mislila
dok joj Magjari nekazaše. Tom neistinitom i nepristojnom izmišljotinom
nahudiše Magjari sebi i nami, oni odbiše Evropu od sebe i od nas. Jer
sad Evropa pita: Magjari, ako ste vi Hervate za nekolike tisuće
forintah kupili, ako Hervati nemogu sami o sebi živiti, što vi mislite,
što će Hervati onda učiniti, kada im Rusia svoju kesu razmersne. I
zbilja, gospodo, vi koji narodu obećavate u sdruženju s Ungariom zlatna
berda, vi koji puku kažete, da budu prestati štibre a nastati jeftinoća
u svemu, vi, gospodo, koji tako radite, što ćete učiniti i kako ćete se
pred narod pokazati kada tko dojde i kaže istinu, da u Rusii neima
zemljarine nikakove, kućarine nikakove, tecivarine nikakove. Na ta
pitanja netreba odgovora: Magjari svojim dosa¬dašnjim postupanjem
pletu, bezda i sami znadu, knutu za se i za nas; Magjari odtiskuju
slobodu i sreću od sebe i od nas; Magjari proigraše ljubav i priklonost
Evrope za se i za nas.
Gospodo, ja najradje mučim, nu kad govorim, ja govorim kako mislim i
ćutim. Sve zlo, koje ja ikomu želim, neka Višnji na me obori; nu ja
kažem, da se je ovaj magjarski sabor već u pervoj sednici preživio, da
seje preživio onaj čas, kad nije proglasio jednakost narodnostih
Ungarie. Samo na ovaj način bili bi se Magjari mogli s domaćimi narodi
pomiriti, pa ovako za srećnu budućnost jamstvo dobiti. Već sada,
učinili oni što im drago u tom pogledu, ništa im nebude pomoći, sve bo
se bude smatrati za čin, koji im je nužda otela, a ne ljubav
pravednosti rodila.
Ja nerazumim, što hoće da kažu oni, koji vele da kraljevina
Hervatska, kraljevina pet stoletjah perkosivša iztoku i zapadu, nemože
o sebi, neodvisna stajati. Nijedan narod nemože bez drugih narodah
obstati, pa itako svako selo može kao ne¬odvisna deržava biti. Narod
francezki, narod u trih stranah zemlje deržeći svoju slavodobitnu
zastavu razvijenu, i taj narod trebuje drugih narodah, a itako San
Marino i mnoge druge deržavice obstoje takodjer i živu u sreći i
slobodi. Ali kako mogu tako male deržave životariti, dok se kojoj
velikoj zemlji pohteje, one su deržavice odmah njezine podložnice! U
deržavah je, gospodo, kako i u obiteljih: ona je obitelj doista
bogatia, koja broji pe tero čeljadi, pa ima petdeset vaganah žita,
negoli ona, koja broji sto dušah, a ima dve stotine vaganah žita. San
Marino je ne samo slobodan nego je za mnogo i mnogo bogatii od Austrie,
on bo uz neznatnu štibru svake godine ima znamenit suvišak, a ovoj na
prostoru i broju pučanstva velikoj deržavi nikada nedotiče prem velike
daće od narodah pobire. Ako gledam na snagu, ja neznam što bi rekao o
razmernoj snagi ovih dvih deržavah, nu znam da je Austria za uzderžati
domaći mir trebovala pomoć od velevlasti, a San Marino još nikada nije
tudju pomoć trebovao za urediti ali uzderžati svoje domaće stanje. Kako
medju ljudi, tako i medju deržavami, negleda se na samu jakost, jer
drugačie slabii bi već davno bili podavljeni od jačjih; drugačie već se
davno nebi znalo za Švedsku i Dansku, za Belgiu i Holandiu, i za mnoge
druge deržave, koje znamo da obstoje. Deržave su, gospodo, Francezka,
Englezka i Rusia, a drugo su, kao deržave budi kakova upliva, samo
imena, pa ako se izmedju onih trih gorostasan dva slože proti tretjemu,
i onaj će tretji, bio on kojgod, propasti.
Ali zašto bi u vetar govorili: neće Austria, neće Evropa da mi Hervati
budemo neodvisni, da budemo samostalni. Što Evropa misli što li
Austria, ja neznam; nu ja znam da kad bi bilo na onu Austrie, niti bi
se danas znalo za kraljevinu Gerčku, ni za deržavu Rumunjsku, ni za
kraljevstvo Italie. Ja neću da dokažem da će Hervatska doista biti
deržavom o sebi, nego samo velim da naša domovina, kako nekada biaše,
tako i danas može biti samostalna; ja htedoh dokazati da mi, ako smo
muzi slobode i napredka, moramo nastojati da našemu narodu izbijemo iz
glave onu veru koju mu je Austria i Rusia narinula, veru kao da smo mi,
uzderžavatelji Austrie, tako slabi da ne možemo drugačie nego kao bilo
čiji robovi živiti; mi moramo Hervatom kazati da je sužnju jednako u
amerikanskoj republiki i u austrianskoj ali ruskoj despocii.
Evropa će se braniti od te svoje propasti, a mi s narodi
Ungarie stojimo na pogazu toga strašnoga rata...
Gospodo, moje razmatranje ustavlja se kod predloga gospodina
Kvaternika. Ja sam za ovaj predlog. Ja sam zanj jer sudim da on sam
može pružiti i osigurati slobodu i sreću našu, slobodu i sreću Ungarie,
te obstanak i veličanstvo obitelji Habsburgo Lorenah; a sam za taj
predlog jer sam uveren da se samo polag njega, ako iole pazimo mi i
narodi Ungarie, nemožemo posvaditi; ja sam za taj predlog, jer je on
osnovan na sdruženju naše domovine s Ungariom samo u skupnu zakonitu
kralju, pa u sjedinenju serdacah i desnicah; ja sam za personalnu uniu
s Ungariom, jer sam osvedočen da kako Belgia sa Holandiom, Francezka s
Talianskom, nemože biti u realnu družtvu, tako nemožemo ni mi s
Ungariom; a kako one zemlje tako i mi, u političkom savezu možemo biti
prijatelji i večnji saveznici; ja sam za taj predlog, jer sam osvedočen
da ako se s Ungariom realno danas sdružimo, sutra se budemo s narodi
Ungarie klati, prekosutra budemo skupa s onimi narodi jaukati pod
štapom Austrie, sledeći dan izdihavati pod knutom ruskom, pa do koji
čas pasti žertvom evropejskoga rata koji se mora izleći ako se knuta na
more adriatičko protegne. Jer kako god Rusia nebiaše ni deržavom
evropejskom dok nije Poljačku dobila, isto tako Rusia nemože postati
zazbilja evropejskom velevlastju dok nedojde na Dunaj ili što je isto,
na more adriatičko; a kada se to sbude, tada nestaje Evrope, pa ova
strana zemlje postaje Rusiom.
Bez dvojbe, Evropa će se braniti od te svoje propasti, a mi s
narodi Ungarie stojimo na pogazu toga straš¬noga rata: udarce i
posledice toga hervanja nebude toliko ćutiti Evrupa. nebude ih ćutiti
Austria koja ih nemože u današnjemu svomu stanju ni doživiti, nebude ih
ćutiti ni Rusia, nego ćutiti ćemo ih mi i narodi Ungarie. Tim strahotam
možemo se mi samo onda ukloniti ako se sa svimi narodi na iztoku Evrope
pobratimo, hoću da rečem, ako sa svimi njimi politički, i samo
politički savez sklopimo.
Evropa može se tomu dosad najvećemu i najžestjemu ratu samo onda
ugnuti, ako ona sve narode na iztoku Evrope oslobodi. S toga ja sam
uveren, da ako Austria za na veke nezakopa svoju despociu, te time ako
ona uz privolenje ćele prosvetljene i napredujuće Evrope, i sveserdnom
pomoćju svojih narodah konačno nereši iztočno pitanje, ja sam, velim,
uveren, da će Evropa zakopati Austriu i despociu njezinu, pa će na
njihovu grobu resiti pitanje iztočno, te urediti i nas, i Magjare, i
sve naše susede onako kako se Evropi svidi; ja sam uveren da će to
rešenje morati biti pra¬vedno, naravsko, polag narodah, a to jer se
Evropa drugačie nemože osloboditi pogibeli koja joj od severa preti.
Ali, velite, predlog g. Kvaternika nije moguće uživotiti.
Austria ga, kažete, neće potverditi. Oni koji tako misle, nisu marili
na ovaj sabor ni dolaziti. Ja, gospodo, neimam uzrok smert si želiti,
nu nedao mi Bog dotle živeti, dok mi tko ne dokaže da je Austria ikada,
ijednom narodu, isto dala s dobra, i da mu je ono što joj je nužda
otela, đuglje uzderžala negoli je nužda trajala.
Nu, gospodo, mi znamo da je Austriu Evropa uredila u Italii, pa bi to
isto moglo biti i kod ovoga našega pitanja; mi znamo da ima bivših
vladarah koji bi danas nekadašnjim svojim narodom deset putah onoliko
dali, koliko su oni narodi od njih zahtevali dan prie negoli su se
prestolja onih vladarah srušila; to, gospodo, sve mi znamo; a Austria
zna da je od onoga stanja u komu narod prosi, zahteva, do onoga stanja
u komu narod neprima milostinju nego si sam daje, ne korak nego samo
stopa; Austria zna, da su nastala vremena u kojih je narodom do
prestoljah samo toliko stalo, koliko prestolja pokazuju da im stoji do
pravah narodah, i da narodi na poziv prestoljah onako odgovaraju, kako
se prestolja odzivlju na poziv narodah. U tomu znanju našemu i Austrie,
te u oz¬biljnosti današnjih okolnostih ja nalazim jamstvo da će Austria
ali ovaj naš zahtev, ali svoju propast potverditi.
U ostalom, ja sudim, da mi nesmimo toliko gledati na hire
Austrie koliko na sveta prava naše kraljevine. Kažimo dakle Evropi i
kralju iskreno naša prava i naše potrebe, izpunimo deržanstvo Hervatah,
otačbenikah, poklisarah i priateljah kralju, to, gospodo, učinimo, pa
bio posledak koj komu drago, mi smo svu odgovornost s nas svalili, mi
već neimamo ništa što bi nam Austria mogla oteti, a dali ni Austria
nema ništa za izgubiti, na to neka pazi Austria (živio!)
SUVREMENOST
STARČEVIĆEVE POLITIČKE MISLI
Piše: Ivan GABELICA
1.
Razdoblje od tridesetih godina 19. stoljeća pa do njegova kraja
najsudbonosnije je u povijesti hrvatskoga naroda. Tada su udareni
temelji modernoga hrvatskog političkog života. U to su se vrijeme
organizirano širili ilirstvo i jugoslavenstvo, koji su zastupali misao,
da hrvatski narod nije posebna narodna jedinica, nego dio
jugoslavenskoga ili, čak šire, slavenskoga naroda. Hrvatsko narodno ime
bilo je svedeno na pokrajinsku razinu, a umjesto njega nametana su
nenarodna knjiška imena ilirsko, jugoslavensko i slavensko kao prava
narodna imena. Zatirana je hrvatska jezična posebnost i drugi elementi
hrvatske narodne samobitnosti. Hrvatskomu narodu zaprijetila je
pogibelj, da potpuno nestane s povijesne pozornice. No, zahvaljujući
svojoj životnoj snazi, on se je ipak uspio održati, ali uz goleme
gubitke u ljudstvu, teritoriju i kulturnim i gospodarskim dobrima, pa
je u 20. stoljeću čak u dva navrata uspio stvoriti svoju suverenu
državu. Ali sadašnja hrvatska država nije se oslobodila jugoslavenstva,
nego ga je u ime krivo shvaćene pomirbe ugradila u svoje temelje te ono
danas dominira u hrvatskomu javnom životu, a njegovi istaknuti prvaci
slave se kao narodni uzori.
To joj ugrožava stabilnost i dovodi u pitanje njezinu budućnost.
Stabilna suverena hrvatska država, koja je izvrgnuta pritiscima, da uđe
u kojekakve jugoslavenske i balkanske integracije, što je drugo ime za
Jugoslaviju, može se održati samo na istinskim hrvatskim nacionalnim
vrijednostima, a te su u današnjoj Republici Hrvatskoj u dobroj mjeri
zanemarene pa čak i odbačene. Zato su mnogi nezadovoljni stanjem u
hrvatskoj državi. To nezadovoljstvo širi se i zbog drugih razloga.
Korupcija se je uvukla u sve pore društvenoga života i razara državni
organizam. Nacionalno bogatstvo je ili prodano strancima ili je
usredotočeno u rukama maloga broja domaćih bogataša, koji ga nisu
stekli radom, a nezaposlenost je vrlo velika, pa mnoge obitelji
oskudijevaju u najnužnijim sredstvima. Kod zaposlenih vlada strah od
otpuštanja s posla. Hrvatska se nalazi pred demografskom katastrofom, a
glavna preokupacija državnih vlasti je kako ući u Europsku uniju i
odreći se državnoga suvereniteta. Sve društvene vrijednosti su
devalvirane i relativizirane. U rješavanju mnogih ovih problema i danas
se možemo osloniti na nauk dr. Ante Starčevića, kao ni na jednu
ideologiju, koja je u prošlosti vladala na ovim prostorima. Velika je
bila zabluda misliti, da se budućnost hrvatskoga naroda može graditi na
sintezi starčevićanstva, radićevštine i marksizma. Uostalom, takva je
sinteza nemoguća, a i štetna.
2.
Na početku raspravljanja o Starčeviću potrebno je otkloniti jedan
nesporazum vezan uz njegovo ime. Mnogi pisci, koji pišu o njemu kao bit
njegova učenja ističu mržnju, u prvomu redu prema Austriji, a zatim
prema Mađarima, srpstvu i slavenstvu. No, ništa nije pogrešnije od
ovakvoga shvaćanja. U središtu je njegova rada ljubav prema Hrvatskoj i
hrvatskomu narodu. Zato je bio žestoki protivnik svih njihovih
neprijatelja, pa tako i onodobne Austrije, Mađara, srpstva, ilirstva,
jugoslavenstva i slavenstva, kao i ljudi koji šire te sanjarije, kako
bi uništili Hrvate. To potvrdjuju ove njegove riječi: "Mi marimo za
sreću i nesreću Austrije samo nakoliko ona služi Hrvatskoj.
Stoga, mi bi volili, da stoji Austrija uz slobodnu i sretnu Hrvatsku,
nego da Austrija propadne bez da se Hrvatska pomogne"(1). Takav je bio
njegov odnos i prema Mađarima, Srbima i svakomu drugomu.
Starčević je bio izraziti povjestnički talenat. Zato se je u svomu
političkomu radu najviše oslanjao na povijesno iskustvo hrvatskoga
naroda. On o tomu sam kaže: "Izvan povjesnice, izvan života, ništa ne
poznajem za siguran, za stalan temelj politike"(2). Dakle, povijesno
iskustvo je za nj život, koji ga čuva od podlijeganja bilo kakvim
sanjarijama. Drugom zgodom izrazit će tu istu misao još konkretnije:
"Okaniv se svih sanjarija i metafizičke politike, Hrvati imaju raditi
za se i to na temelju svoje povijesti, svoje narodnosti i svojega
javnog, domaćeg i međunarodnog prava"(3). A ta povijest ga uči, da su
Hrvati došli u VII. stoljeću u svoju sadašnju domovinu kao formiran
narod pod hrvatskim imenom i da su kao poseban narod pod tim istim
imenom nastupali u cijeloj svojoj povijesti. Zato on uči: "Ja držim
samo ono ime za pravo, za narodno, kojim se sam narod u svojem jeziku
zove"(4). Za nj su, dakle, neprihvatljiva kojekakva imena, kao na pr.
ilirsko i slavensko, kojima su tuđinci ponekada nazivali Hrvate, a pod
njihovim su ih utjecajem prihvaćali i neki domaći sinovi. Ali on se ni
pod kakvu cijenu ne želi odreći hrvatskoga narodnog imena. Njemu je u
povijesti "najveličanstveniji onaj čin", koji narodu "dade i posveti
narodno ime, A još mnogo više hoće se za da narod dobije narodan jezik,
okretan, stalan, vrstan za pojmove", kao što je hrvatski(5). Sačuvati
svoje povijesno narodno ime Starčeviću je isto što i sačuvati samu
hrvatsku narodnost: "Sa hrvatskim imenom svojim hrvatski je narod
srašten, u sjaju toga imena bliješti se slava samoga naroda, to je ime
jedina veličajna baština, što si ju narod iz oluja svjetskih događaja
spasiti može i mora, ako neće da propadne, jer nestane li narodnu imenu
glasa, nestalo je i narodu traga. Otadžbenik, pravi sin naroda,
svijestan svojega narodnoga ponosa, ne htijući biti izdajnikom
vlastitoga bivstva, ovaj dragocjeni biser, ovu časnu ostavštinu minulih
vjekova: ime svoje hrvatsko kao svetinju visoko poštuje i njeguje, te
pod ovom dičnom zastavom bez bojazni srće u boj. Ime narodno nije
časoviti zvuk, što se istom izušćen odmah raspline, već je ono znak
ideje, koja iza nestašnog jedinca kroz vjekove ostaje živa. Narodno je
ime duh naroda, samo s narodom živuć i umiruć"(6). U tom imenu
hrvatskom "sadržana je povijest narodna, a prava domaća povijest daje
narodu najčvršću podlogu". To "ime hrvatsko ona je veličanstvena
zastava, pod kojom je hrvatski narod kroz vijekove svoj život provodio.
Na toj časnoj zastavi narod je sjajnim i tamnim bojama naslikao vedre
ili tužne dane svoje; na toj zastavi krvlju naštrapanoj zapisao je
svoje žrtve i dobića svoja. To je zrcalo njegova živovanja, tu su mu
prilike i uzori, tuj mu se prikazuju dusi njegovih otaca"(7). Dakle, u
ime hrvatske povijesti, hrvatske narodnosti i hrvatskoga narodnog imena
Starčević je vodio borbu za očuvanje hrvatske nacionalne samobitnosti,
koja je bila ugrožena ilirstvom, jugoslavenstvom i slavenstvom, što su
ga širili Gaj, Strossmayer i Rački i njihovi istomišljenici, čime su
izravno išli na ruku srpstvu. U toj borbi nije zanemario ni praktične
političke argumente.
Starčević niječe, da su Slaveni ikada živjeli zasebnim životom kao
poseban narod. Imena Slaven i Srbin on izvodi od riječi sclavus i
servus, kako su se ona pisala na latinskomu jeziku u srednjemu vijeku,
što znači sluga i rob. Iz toga zaključuje, da to i nisu prava narodna
imena. Svaki od tzv. slavenskih naroda (Hrvati, Bugari, Česi, Poljaci,
Rusi) od početka svoje povijesti živio je pod svojim posebnim narodnim
imenom. Zato on tvrdi: "Svatko će radije pristati uz narodno, slavno
ime, makar koje, negoli uz slavjansko, ime izmišljeno, ime, pod kojim
se ne razumijeva drugo nego nevolja i sramota"(8). Za sebe kaže:
"Slavjani nebiasmo nikada. To nam se ime vazda grustilo"(9). Zato on i
ne vjeruje u nikakvu slavensku uzajamnost. Politika Rusa, koji su
tlačili Ukrajince i Poljake, njihov odnos prema Kvaterniku, a i
ponašanje Srba, koji su podupirali u banskoj Hrvatskoj Khuena
Héderváryja a u Dalmaciji talijanaše, u tomu su ga još više
učvršćivali.
Zbog toga je, kao politički realist, o svemu tomu zaključio: "Mi smo
proti svemu tomu zato, jer su to prazne riječi, jer za te sanjarije bez
svakoga sadržaja, neima temelja u prošlosti, neima razloga u
sadašnjosti, a ni izgleda u budućnosti; mi smo proti tomu ludovanju
zato, jer to cijelo pletivo smatramo golim vrtoglavanjem, koje razbija
napredak i pripravlja nam očitu propast" (10). Klasične su njegove
riječi, kojima ukazuje na štetne posljedice za hrvatski narod, ako bi
se stvorila zajednička slavenska država: "Da se složi jedna država, do
koji čas ne bi bilo nijednoga Hrvata u Hrvatskoj. Jer tko će vjerovati,
da bi Rus htio dreždati (drhtati - op.I.G.) u ledu i prežimati
(preživati - op..I.G.) krumpire, a da se ne bi nastanio u pitomoj, u
klasičnoj zemlji Hrvatskoj za da ovdje pije vino i jede naranče i
smokve, i da žive pod čistim, južnim nebom?"(11). U razobličavanju
slavenstva i jugoslavenstva Starčević se služi najoštrijim riječima,
ukazujući na njihove protuhrvatske ciljeve. U tomu je bio neumoran, na
jednom piše, da je "panslavizam plod nezdrava uma", "krinka političkog
zločinstva, koje je namijenjeno našem narodu", dok je "jugoslavizam
sinčić panslavizma, stranom izliv bolesna uma, stranom i opet maska za
kratkoumne; naperena protiv bivstvu i narodnosti Hrvata"(12). Drugi put
tvrdi, da je "panslavizam uistinu rusinstvo", a "jugoslavenizam uistinu
serbež (srpstvo - op.I.G") "(13).
Dr.Anti Starčeviću je narodnosna pripadnost nezavisna o vjerskomu
osvjedočenju. Promjenom vjere ne mijenja se narodna pripadnost. Stoga
je on smatrao Hrvatima i pravoslavce i muslimane, koji žive u hrvatskim
zemljama, ubrajajući u te i Bosnu i Hercegovinu. U tomu se je pogledu
naročito obraćao muslimanima, koje je držao etnički najčišćim dijelom
hrvatskoga naroda, ostatkom hrvatskoga plemstva i sl.. Danas se ti
muslimani u pravilu izjašnjavaju kao Bošnjaci, a pravoslavci su još
prije sto i trideset godina postali najmilitantniji Srbi. Ali uvijek
nije tako bilo. Ti pravoslavci, potomci pravoslavnih Vlaha, koje su
Turci kao svoje neredovite čete naselili po hrvatskim zemljama, još su
se u osamdesetim godinama 19. stoljeća masovno osjećali Hrvatima.
Muslimani zaista jesu potomci hrvatskoga starosjedilačkoga
stanovništva, kod kojih je neprekidno do polovice 20. stoljeća živjela
hrvatska nacionalna svijest. Dakle, Starčevićeva stajališta i u ovomu
pitanju u skladu su s povijesnim činjenicama. Ali kao čovjek slobode on
ove činjenice nije apsolutizirao nego je svakomu u skladu s njegovom
savješću dopuštao, da se nacionalno izjašnjava kako hoće. Tvrdeći, da
ne bi htio ni primiti nadvladanu narodnost, on uči: "... narodnost je
stvar duševnosti kako i vjera, u nijednoj ne smi biti sile, u nijednoj
većina ne odlučuje proti manjini, tu je jedna oseba jednaka milionom
oseba"(14).
3.
Prirodna je težnja svakoga svjesnog naroda za slobodom i državnom
nezavisnošću. Starčević je u tomu kategoričan, pa tvrdi: "U istinu, bez
samostalnosti i neodvisnosti narod ne može biti narodom nego je samo
puk, množina čeljadi"(15). Dakle, težnja za samostalnošću i
nezavisnošću je bitno svojstvo naroda. To je ujedno, po njegovu
shvaćanju, uvjet svakoga napretka. On naime piše: "Jedino uz
samostalnost mogu cvasti narodi, zemlje i gradovi"(16). Dok se ne
osigura ta samostalnost, nemoguće je govoriti o bilo kakvomu napredku
ili o rješavanju bilo kojih narodnih problema: "... dok narod hoće da
bude narodom, dotle će narod biti za svoju samostalnost i neodvisnost.
Ovo je uvjet njegova obstanka… Samo onda, kada se ovaj obstanak
osigura, može nastati temeljito pitanje o rješavanju državnih struka
narodna života"(17). Zbog toga je državni suverenitet najveća
vrijednost, koju narod treba čuvati, ili kako to Starčević kaže: "Nu
izgubićem suverenstva, osobnosti međunarodne, narod već ne ima ništa za
izgubiti, ništa za čuvati"(18). Protivnici su mu prigovarali, da je
Hrvatska siromašna zemlja, da je malena i da zato ne može biti
nezavisna država.
Sigurno bi mu takve prigovore stavljali i današnji zagovornici
bezuvjetnoga ulaska Hrvatske u Europsku uniju ili u neke druge
integracije. Što se tiče siromaštva i malenkosti Hrvatske, Starčević
kaže: "Mi vam iskreno ispovijedamo, da je pripovijedka o siromaštvu, o
slaboći i malenkosti Hrvatske, tuđe bilje, rasađeno po rastrganu narodu
narodu hrvatskom samo zato da ovaj narod, izgubiv pouzdanje u se,
tuđincu se tim lakše u naručaj baci"'(19). Na prigovor, da Hrvatska ne
može biti nezavisna država, Starčević odgovara: "Ja ne razumijem što
hoće da kažu oni koji vele da kraljevina Hrvatska, kraljevina koja je
pet stoljeća prkosila Istoku i Zapadu, ne može o sebi, neovisna
stajati. Nijedan narod ne može bez drugih naroda opstati, pa i tako
svako selo može kao neovisna država biti "(20). Bez obzira na sve te
prigovore Starčević ističe bezuvjetan zahtjev za hrvatskom državnom
nezavisnošću: "Makar Hrvatska bila samo uru dugačka i uru široka, makar
bilo samo pet Hrvata: neka ih to pet bude slobodno i sretno"(2l). On je
zamišljao, da i Bosna i Hercegovina bude u sastavu hrvatske države,
kako po povijesti i geopolitičkomu smještaju zaista pripada, ali samo
ako ona to dobrovoljno hoće. Bio je protiv svake prisile. Znamenito je
u tomu pogledu njegovo načelo: "Načelo narodnosti, sveto jer izvire iz
volje naroda koji je svet, dopušta da se uda jednoga naroda, ako ona
hoće, mogu u jedno međunarodno tijelo združiti. No ni tu ne smije biti
sile proti volji naroda ili pučanstva osebna"(22).
4.
Starčević je bio izvoran mislitelj, koji se nije povodio za suvremenim
uzorima, nego je išao vlastitim putom. Zato ga je pogrešno svrstavati
bilo u liberalizam, bilo u konzervatizam. On o tomu izričito go vori:
"Što se mene tiče, apsolutizam, konstitucionalizam, konzervatizam,
liberalizam, ovi i ovakvi izrazi meni su prazne riječi. Kad se kakav
sustav raspravlja ili uvađa, ja ga sudim po znanstvenim načelima, po
povijesti u kojoj je živio, i po ćudi, pa po opstojnostima naroda
kojemu je on namijenjen. A svaki opstojeći sustav, bio on kakav mu
drago i bio gdje god, ja sudim po njegovu plodu, a taj se najjasnije
pokazuje u moralu i blagostanju naroda (23). Drugi put o tomu kaže: "Mi
ne držimo ni jedan način vladavine apsolutno dobrim i spasonosnim. U
liberalnoj formi može biti sadržan najokrutniji despotizam"(24). Kad su
1884. u Belgiji liberali potaknuli nemire i nerede zbog vjeronauka u
školama, uvedenog u skladu s ustavom i zakonom, Starčević je osudio
njihovo ponašanje(25). Ove činjenice dovoljno pokazuju njegov odnos
prema liberalizmu. Neke konkretne razlike bit će naknadno navedene.
Stožerni pojem u Starčevićevoj filozofiji države jest misao prava i
pravednosti. To je izrazio ovim riječima: "Pravo je duša društvena
života. Sila može pravo gaziti, ali svaka ljudska sila ima jačju sestru
si. U svoj povijesti neima ljepšega prizora, nego gledati, kako i svoja
prava gube oni, koji prava drugih gaze"(26). S idejom pravednosti kod
njega je povezana ideja slobode. Za nj "sloboda bez zakona ne može
biti"(27). Tu se pod zakonom ne razumijevaju odluke zakonodavnih
tijela, ako nisu utemeljene na pravednosti. Liberali posve drugčije
pomaju slobodu. Za njih slobada znači nemiješanje države u djelovanje
pojedinca, čiji su interesi ispred interesa države(28). Prema
Starčeviću, država je dužna "štititi i braniti osobnu slobodu
državljana, koja je uvjet za sve ostale slobode, koja je temelj za sve
radinosti i sav ljudski život čovjeka"(29). Država, kakvu zagovaraju
liberali, de facto služi jednomu staležu: bogatima. To je protivno
Starčevićevu učenju.
U svakoj državi postoje različiti staleži, čiji su interesi često
suprotstavljeni. A pravedno uređena država mora o svima voditi računa i
nastojati, da te suprotstavljene interese sljubi. Uviđajući tu
činjenicu, Starčević u program Stranke prava stavlja: "Seljanstvo i
najniže građanstvo na jednoj, a svi ostali staleži na drugoj strani, u
Hrvatskoj su dva neprijateljna življa. Nijedan taj živalj o sebi ne
može ništa; oba složna svemoguća su. Stranka će prava sljubit i ta dva
velika življa i njihove sve dijele, ako se svojski zauzme, da, odbaciv
iz svih staleža nečiste ljude, iz pravih muževa svih staleža splete
jedan vijenac za slavu, složi jednu vojsku prosvjetljenja i napretka za
obranu domovine"(30). Zato se vlast u državi ne smije predati u ruke
jednomu staležu, jednoj interesnoj skupini. Kao uvjereni demokrat
Starčević tvrdi: "Nu neima dobra po narod, dok budu gospodovali
seljani, gradjani, plemstvo, duhovništvo - itko osim zakona, što ga
načine svi, na koje on spada"(3l). Naravno, zakon utemeljen u pravu i
pravednosti. U tomu smislu on je zagovornik pravne države, kad piše:
"Jer što je u ustavu, u zakonu bitno, što ponajglavnije? Po mom
mnijenju sve! Veliki Montesquieu rugao se Rusom vapivši, da im Petar I.
slobodu vrijedja, kad no onaj Petar bijaše zapovijedio, da Rusi moraju
brade brijati. Čast veleumu, nu ja se u tom slažem s Rusi, ja sudim, da
onaj, koji meni bradu silom skida, može mi onim istim pravom i glavu
odrezati"(32).
Liberalizam je izrazito individualistički politički svjetonazor. On se
zalaže samo za prava i slobode čovjeka pojedinca, a ne poznaje dužnosti
toga pojedinca prema drugim ljudima niti socijalnim skupinama (obitelj,
narod). Prava i slobode, za koje se zalaže, prati ujedno i zahtjev za
ispunjenje dužnosti. Najsvetija mu je dužnost prema domovini. On jednom
kaže: "Ne marim bilo za koga drugoga više nego za svoju domovinu"(33).
Drugi put govori o tomu opširnije: "Ne tražim neprilike ni pogibelji;
nu kada se radi o pravu domovine, o sreći naroda hrvatskoga, ja ne znam
za nikakvu pogibelj, za nikakvu nepriliku, za nikakovu žrtvu, nego
nastojim da ispunim moje držanstvo (dužnost - op.I.G.), i nakoliko mi
to za rukom podje, natoliko sam zadovoljan, ne pazeći na posljedice,
koje se sama mene tiču"(34). I zaista je cijeloga života samozatajno
ispunjavao ovo držanstvo. Ispunjavajući ga prema hrvatskomu
narodu,ispunjavao ga je i prema svakomu pojedinom čovjeku.
Svaka vlast kvari ljude. Čovjek je moralno krhko biće i na vlasti lako
podlegne despotizmu, mitu korupciji i drugim zloupotrebama. Zato vlast
treba stalno držati pod kontrolom javnosti. Najuspješnije sredstvo za
to je, po Starčevićevu mišljenju, slobodno novinstvo.
5.
Dr. Ante Starčević nije izradio cjelovit socijalno-politički program,
ali mu je udario solidne temelje. On je pun ljubavi i sućuti prema
potlačenima i obespravljenima. Potlačen je i obespravljen bio cijeli
hrvatski narod, ali takvi su bili njegovi najširi slojevi: seljaci i
malobrojno radništvo. To su upravo oni, koji žive od rada svojih ruku,
kojima je Starčević posvetio mnoge svoje misli, priznajući im puno
ljudsko dostojanstvo. On, naime, piše, da pravaši "uče, da je ljudsko
društvo za sve ljude a da su ljudi samo oni koji su marljivi, pošteni,
pravedni, napredni, ter da društvo takovih ljudi ne smije u se primati
ni gospodu koja nisu vrijedna"(35). O takvima zavisi budućnost
hrvatskoga naroda, pa im treba posvetiti posebnu skrb i pažnju.
Njihovom propašću propada cijeli hrvatski narod: "Danas su seljani
glavni stup, koji drži narode i države, ako oni ne imaju, ni drugi ne
mogu imati, ako oni propadaju, ni drugi se ne mogu uzdržati"(36).
Starčević tvrdi, "da su seljani najplemenitiji, najvrijedniji,
najnapredniji razred društva, da za učiniti ih takovimi, dosta je ne
kvariti ih"(37). Dakle, seljaštvo je temelj društva, pa ga Starčević
poistovjećuje s narodom, u kojemu leži pravo gospodstvo. Taj narod može
biti bez tzv. gospode, a tzv. gospoda ne može biti bez naroda, pa zato
mora biti na korist narodu: "A stekliši, pravi cinici, uče da nema
pravoga, velikoga gospodina izvan naroda, i zato ne mare ako sutra
propadnu sva naša, sva gospoda koja nisu narodu na korist"(38). Stoga
se ta gospoda moraju pokoravati puku, koji ih uzdržava radom svojih
ruku. Samo pod tim uvjetom mogu gospodovati, jer "od druguda moraju
živjeti, ne od puka, koji se drže nad pukom; da se puku mora pokoravati
tkogod se uzdržava plodom žulja njegovih; da gospoda imaju pravo
gospodovati samo u koliko to puk hoće i odobrava za svoju korist"(39).
Na kraju ovih misli Starčević izvlači zaključak, "da sretna gospoda
mogu biti samo uz sretnu negospodu; pače da neima gospodina van svatko
pod svojom kapom; da višji - gospoda - moraju služiti, ne zapovijedati
puku; da je uljudnost sveto držanstvo svakomu, i ako je gdje iznimka,
da narod ima pravo neuljudan biti naprama gospodi koju on hrani i
uzdržava, a nikada gospoda naprama narodu, svojemu ..."(40).
Posebničko vlasništvo i slobodno poduzetništvo su i prema Starčevićevu
shvaćanju temelj narodnoga gospodarstva. On je protiv državnoga
vlasništva, jer država uvijek lošije gospodari nego pojedinac. U
njegovo vrijeme radilo se uglavnom o vlasništvu zemlje. Zemlja je, po
njemu, za to da hrani ljude, a svijest o vlasništvu zemlje daje čovjeku
ponos i dostojanstva. Iz toga vlasništva rađa se ljubav prema domovini
i pravdi. Stoga "svaki vlasnik onakva tla, ako ga u naznačeno vrijeme
ne iskrči, ne isuši, uopće ne stavi pod obradjivanje, ili ga ne proda
ili drugačije ne odstupi drugomu, koji će ga obdjelavati, morao bi to
tlo bez svake naknade izgubiti, pa bi se ono imalo besplatno dati
onim,koji su vrijedni i voljni obradjivati ga"(41). Prema tomu,
posebničko vlasništvo nema apsolutnu vrijednost, jer svaku stvar treba
koristiti u skladu s njezinom namjenom pa će tako posebničko vlasništvo
služiti ne samo osobnim probitcima pojedinca nego i društvu kao
cjelini.
Kad je riječ o odnosu prema seljacima i radnicima i prema posebničkomu
vlasništvu, Starčević se bitno razilazi s liberalizmom. Za liberale
privatno vlasništvo apsolutno je nepovredivo i to je zadnja stvar od
koje su spremni odustati. S tim je povezana slobodna tržišna utakmica i
sloboda ugovaranja cijene radne snage. Na tomu području, po njihovu
učenju, ljudski egoizam ne smije biti ograničen, jer se time potiče
gospodarski razvitak. Ali se stvara i nejednakost medju ljudima, koja
baca u bijedu i očaj milijune ljudi.
6.
U ćudorednom ponašanju Starčević je gledao temelj države i društva. On,
naime, kaže: "Ako se pravo sjećam, Plutarh je kazao: lakše ćeš sazidati
grad u zraku, nego načiniti državu bez vjere u Boga. A ja sudim, da je
još teže načiniti, ili uz dobre uvjete sagradjenu sačuvati od propasti
državu bez vjere u Boga, i u poštenje, i u krjepost, i u zaslugu za
općenito dobro, i u ljubav iskrnjega (bližnjega - op.I.G.) i u nadarje
za dobro i pedepsu (kaznu - op.I.G.) za opaka djela: državu koja ne ima
kod kuće pravice, vani ugleda, nigdje snage, a svagdje ima samo
bezakonje, prokletstvo i sablazni"(42). On je cijeli svoj život ne samo
propovijedao moral nego ga je i prakticirao. Tako on piše: "Zna se, da
od čovjeka ne valja ni koža ni meso. Ako mu dakle riječ ne valja, on je
najzadnji stvor u naravi"(43). U popravljanju društva svatko mora poći
od sebe: "Za popraviti druge, treba da svatko sebe popravi, pa da svi
složno nastoje po pravici popraviti medjusobne odnošaje"(44). Sebičnost
u čovjeku je izvor ćudoredne iskvarenosti pojedinca i društva. Ona
radja nasilje, mito, korupciju, koristoljublje, prijevaru i druga
društvena zla. Dok se to zlo u čovjeku ne obuzda, nemoguće je
ozdravljenje društva. "I dok svatko gleda da dobiva što više, ne pazeći
na pravicu; dok se jadnici moraju natjecati za zalogaj kruha; dok stroj
bogatu služi a siromaka tare; dok je hrpa siromaka a razmjerno rukovet
bogatih; dok ne ima vjere, ni ljubavi, ni umjerenosti,nego dok svatko
bezobzirno nastoji uživati što više može - dotle budi kakovo
raspravljanje i popravljanje društvenih odnošaja mora biti prostom
sanjarijom"(45). Stoga se težnji za beskrupuloznim bogaćenjem i
sebičnosti valja stalno opirati. Umjesto nezasitnosti za tvarnim
dobrima, što čovjeka ne usrećuje, treba biti skroman i odricati se
suvišnih uživanja. To, po Starčeviću, donosi mir i sreću: "Čovjek dotle
nije siromašan, dok se i sam ne smatra siromašnim, a to je, dok ne ima
više redovitih potreba nego li imetka za podmiriti te potrebe. Ne
trebaš li više nego imaš? Bogat si, pa makar malo imao. Trebaš li više
nego imaš? Siromah si, pa makar na milijune prihoda imao"(46). Ovakvim
moralnim shvaćanjima Starčević je nastojao nadahniti i članove Stranke
prava, kada je u njezinu programu propisao: "Ljude, koji traže samo
svoju korist ili raskoš, pod ništo ne primati u stranku i za ništo ne
zanašati se na nje, osim ako je temeljita nada, da će se popraviti, i
ako svojski o tomu rade, bez da su budi čime osim osvjedočenja na to
primorani. Onakovi bo ne samo nisu za pravu radnju, ne samo ne mogu
koristiti dobroj stvari, nego oni će je svakomu za svaku plaću
izdati"(47). U političkomu radu valja se čuvati demagogije: "Narodu
ništa ne obećivati, dok mu ne možeš dati, i opominjati ga, neka pazi na
one, koji mu obećavaju"(48) i sl.
Dakle, Starčević zastupa moral kao apsolutnu vrijednost, dok je za
liberale to relativna kategorija. U tomu liberalnom relativiziranju
morala leži uzrok svih današnjih kriza u svijetu.
Bilješke:
1. Ante Starčević: Nekolike uspomene, Zagreb, 1870. str. 28.
2. Božidar Murgić: Hrvatski nacionalizam Ante
Starčevića, Zbornik "Dr. Ante Starčević - o 40. godišnjici smrti",
Zagreb, 1936., str. 46.
3. A. Starčević: Nove starine, "Hrvatska", god. 1869., str. 263.
4. A. Starčević: Izabrani spisi, priredio Blaž
Jurišić, Zagreb, 1943., str. 413.
5. Isto, str. 414.
6. B. Murgić, nav. dj., str. 47.
7. Isto, str. 46.-47.
8. A. Starčević: Bi li k slavstvu ili ka
hrvatstvu, Djela III., Zagreb, 1894., str. 16.
9. A. Starčević: Nove starine, "Hrvatska" god.1869., str. 262.
10. A. Starčević: Bi li k slavstvu ..., str. 6.
11. lsto, str. 20.
12. Vilko Rieger: Mentalitet prvih hrvatskih
revolucionaraca, Zbornik "A. Starčević - o 40. godišnjici smrti", str.
79.
13. Isto, str. 79.
14. A. Starčević: Izabrani spisi, str. 427.
15. Isto, str. 416.
16. Isto, str. 416.
17. Isto, str. 416.
18. A. Starčević: Misli i pogledi.
Pojedinac-Hrvatska-svijet, sastavio dr.Blaž Jurišić, Zagreb, 1971.,
str. 64.
19. Isto, str. 62.
20. Isto, str. 63.
21. Isto, str. 64.
22. Isto, str. 321.
23. Isto, str. 260.
24. Blaž Jurišić: Pogovor, u knjizi dr.Ante
Starčević: Izabrani spisi, str. 532.
25. A. Starčević: Izabrani spisi, str. 285-287.
26. A. Starčević: Pisma madjarolaca, I. dio,
Sušak, 1879., str. 61.
27. Pavo Barišić: Filozofija prava Ante Starčevića, Zagreb, 1996., str.
12.
28. Norberto Bobbio: Liberalizam i demokracija,
Zagreb,1992., str. 20. i 21.
29. A. Starčević: Govor 25.11.1885., Djela I., Zagreb,1893., str. 300.
30. A. Starčević: Izabrani spisi, str. 504.-505.
31. Isto, str. 420.
32. Isto, str. 420.
33. A. Starčević: Misli i pogledi, str. 21.
34. Isto, str. 21.
35. A. Starčević: Pisma madjarolaca, II. dio, Sušak, 1879., str. 13.
36. A. Starčević: Govor 20.11.1881., Djela I.,
str. 366.
37. B. Jurišić, nav.dj., str. 529.
38. A. Starčević: Pisma madjarolaca, II. dio,
str. 65.
39. Isto, str. 6.
40. Isto, str. 11.
4l. A. Starčević: Izabrani spisi, str. 485.
42. A. Starčević: Misli i pogledi, str.
262.-263.
43. A. Starčević: Izabrani spisi, str. 478.
44. A. Starčević: Misli i pogledi, str. 53.
45. Isto, str. 53.
46. A. Starčević: Turska, Djela III., str. 222.
47. A. Starčević: Izabrani spisi, str. 505.
48. Isto, str. 506.
DR. ANTE STARČEVIĆ -
SVJETIONIK ZDRAVOG DOMOLJUBLJA
Piše: Ivica KARAMATIĆ
I.
Otužno je da se na tuzemnoj političkoj pravaškoj pozornici u
posljednja dva desetljeća često od stabala nije vidjela šuma. Pri tome
prvotno mislim na pravaštvo, do danas podijeljeno na brojne stranke
pravaške provenijencije. Nu, nije samo podijeljenost opterećivala
pravaštvo kroz proteklih dvadesetak godina, već i politički atentati na
Antu Paradžika i Blaža Kraljevića. Pri svemu rečenom, postavlja se
posve opravdano pitanje: je li HSP danas dosljedan ili pak ravnodušan
spram vlastite prošlosti, a i kakav je u svome (ne)odnosu glede
svijetlog primjera Oca Domovine dr. Ante Starčevića?
Iako se već godinama djelatno ne bavim politikom, jer se, po mnijenju
moje malenkosti, pokazala više kao nemilosrdno borilište za isključivo
privatne probitke, negoli kao plemenito djelovanje za opće hrvatsko
dobro, ipak se ćutim pozvanim, kao nekadanji dopredsjednik HSP-a,
izraziti u najmanju ruku začuđenost glede politike ovovremene pravaške
stranke spram Nezavisne Države Hrvatske i Ustaškoga pokreta. Ne
iznenađuje me kad neokomunisti u Hrvatskoj svim sredstvima napadaju
Ustaški pokret, jer ništa pametnije nisu ni «naučili» u partijskim
komškolama, od Kumrovca do Beograda. Ali, kada se HSP posve ograđuje od
Ustaškog pokreta, o kome valjane znanstvene prosudbe mogu dati jedino
nepristrani povjestnici, onda ta činjenica dio domoljubnih Hrvata i
čestitih pravaša s pravom smeta, kao uostalom, slobodan sam zamijetiti,
i uspjela «operacija» posvemašnjeg uklanjanja Pavelićevih slika iz
ureda HSP-a, te svojedobno uzimanje vuka za simbol najstarije hrvatske
političke stranke, unatoč tomu što se po toj zvijeri i štetočini
nadijevaju često imena baš kod srpskih četnika.
Ograđujući se decidirano od Ustaškog pokreta, nekadanje
vodstvo HSP-a, na čelu s Antom Đapićem, bar mi se tako čini,
(ne)svjesno je «pljunulo u bunar iz kojeg vodu pije», jer je upravo dr.
Ante Pavelić, prije prve emigracije, bio visoki dužnosnik Hrvatske
stranke prava, iz koje je 1929. ustrojen hrvatski
nacionalno-osloboditeljski Ustaški pokret. Polemizirajući o spomenutoj
temi s uglednim hrvatskim novinarom Josipom Jovićem, 4. travnja 1992.,
u Hercegovačkom tjedniku napisah sljedeće: „HSP ne može biti ustaška
stranka, jer je ustaštvo svojedobno ustrojeno na revolucionarnom načelu
borbe za vlast, dok je HSP demokratska politička stranka, ali Ustaški
pokret je svakako bio pravaški, jer je imao stožerni cilj uspostaviti
Nezavisnu Državu Hrvatsku, što se i dogodilo 10. travnja 1941.“ (vidi
članak «HSP i Ustaški pokret» - op. I. K.)
Iza napisanog onda, dosljedno stojim i danas! A neka se meni dogodi
onoliko zlo koliko ga osobno želim HSP-u ili bilo kojoj drugoj
nacionalno svjesnoj hrvatskoj političkoj stranci, ali se ne mogu oteti
dojmu, da su stanoviti nazovi-pravaši (po)zaboravili Matošev naputak: -
Dok je srca, bit će Croatiae! - te iskrene riječi pok. dopredsjednika
HSP-a Ante Paradžika: - Hrvatska je moja prva i posljednja ljubav! –
Osobno danas nisam kadar precizno dokučiti, jesu li današnje
stranke pravaške orijentacije bliže realnomu političkom pragmatizmu,
dostatne samima sebi ili teže bezuspješnoj, goloj borbi - isključivo za
pozicije vlasti, na lokalnoj i državnoj razini, što zacijelo nije u
duhu starčevićanstva. Stoga kanim rečeni plemeniti hrvatski domoljubni
duh istinskog pravaštva, u sljedećim rečenicama, približiti
koliko-toliko čitateljstvu, kroz prikaz čestita života i uzoritih djela
dr. Ante Starčevića. Poglavito stoga jerbo se različiti auktori, te
političari “s lijeva i desna”, pozivaju na Starčevića, ali uglavnom za
potvrdu vlastitih ideologijskih stajališta. Pri tome se ne ravnaju
načelima izvornosti i autentičnosti.
Dr. Starčević, dakle, na hrvatskom ozemlju, nije zaboravljen. Štoviše,
primjerice, po njemu su imenovane škole u Zagrebu i Gospiću; trgovi u
Zagrebu, Širokom Brigu, Bedekovčini, Donjem Miholjcu i Osijeku, a ulice
u Bjelovaru, Busovači, Đakovu, Imotskomu, Ljubuškom, Mostaru, Orebiću,
Slavonskom Brodu, Splitu i Zadru. Bit će da sam neke od naših gradova i
sela pri ovom nabrajanju i propustio.
Starčevićevo jasno ime u hrvatskome širem općinstvu bilo je
najglasovitije, ne samo u drugoj polovici 19. stoljeća za njegova
života, već jamačno i u prva dva desetljeća 20. stoljeća, jer je
njegovo veledjelo svojedobno, kao uostalom i danas, predstavljalo
hrvatsku domoljubnu, odlučnu, čistu, svetu, plemenitu ideju, koja je
nedvosmisleno pomicala zavjese što su sprječavale pristup hrvatskom
svjetlu. Ante Starčević je puna tri desetljeća susljedno, uporno,
dosljedno, neumorno, hrabro i nezadrživo propovijedao i utemeljeno
dokazivao prijeku potrebitost ostvaridbe hrvatske državnosti, to jest
oslobođenje Hrvatske od tuđinskog jarma. To je bilo načelo od kojeg
Starčević nipošto nije htio odustati.
Osim toga, u širem općinstvu malo je poznato, da do pojave Ante
Starčevića u Hrvatskoj nije postojao kult javnog štovanja hrvatskih
velikana Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana. Zrinsko-frankopanske
proslave u Lijepu našu Domovinu uveo je upravo Starčević, kada je u
Hrvatskom saboru 27. siječnja 1866. izrekao sljedeće znamenite riječi:
«Obitelji, koje učiniše Ferdinanda I. kraljem Hrvatske
propadoše, tako da njih nijedna danas ne potječe. Načelnici, Zrinski i
Frankopani, podavljeni su, a sav njihov grijeh bijaše, da bijahu bogati
i da ljubljahu svoju domovinu i njezinu slobodu.»
Od rečenog nadnevka odpočelo je u Hrvatskoj slavljenje Zrinskih i
Frankopana, čime su Hrvati iskazivali protuaustrijske domoljubne
osjećaje. Štovanje Zrinskih i Frankopana u dušu hrvatskog narodnog bića
još više se ucijepilo poslije objelodanbe Kumičićeva romana «Urota
Zrinsko-Frankopanska» i Harambašićeve pjesme «Zrinsko-Frankopanska», iz
koje su, nekoliko godina prije Starčevićeve smrti, hrvatskim brdima,
dolinama i obalom odjekivali stihovi: «Gdje slobode sad su dani, što ih
Hrvat cijenit zna? Gdje li Zrinski Frankopani, gdje su ona lava dva? O,
tko svoju zemlju ljubi i tko ne će biti rob, tomu krvnik glavu rubi,
taj u hladan pada grob.» Oba su auktora, Kumičić i Harambašić, kao
korjeniti domoljubi, bili Starčevićevi pobornici i pristaše pravaštva.
Zavičaj utemeljitelja pravaštva bila je Lika, jedna od
najhrvatskijih naših pokrajina: u Starčevićevo vrijeme, kao i danas. U
selu Žitniku kod Gospića, na desnoj obali rijeke Like, gdje se rodio
23. svibnja 1823., Starčević je odrastao u siromašnoj, ali hrvatskim,
katoličkim i intelektualnim duhom bogatoj obitelji. Njegov otac Jakov
bio je moralna vertikala obitelji. Često je znao upozoravati «da do
cilja treba doći bez obzira na osobnu žrtvu». Očeve pobudne i poučne
riječi Ante je već u dječačkim danima usadio duboko u vlastito srce.
Antin, pak, stric Šime, inače župnik u Karlobagu, istaknuo se kao
vrstan propovjednik i kao pisac «Slovnice», u kojoj je ustanovio sustav
od četiri naglaska u hrvatskom jeziku. Antin sinovac David posjedovao
je izvrstan govornički dar, kojim je lakoćom neodoljivo osvajao
slušateljstvo. Drugi sinovac Oca Domovine, Mile, postavio je sebi
životni zadatak, da odlučno nasljeduje, brani, promiče i čuva čista
domoljubna načela strica Ante Starčevića.
Starčević je cijeli život bio jednostavan čovjek. Živio je bez maske na
licu i nikada nije igrao tuđe uloge. Nikakve položaje nije tražio, niti
ih je htio primati. Kod Starčevića nije bilo nesklada između
političko-domoljubnog djelovanja i njegova osobnog života. Štoviše,
upravo je po vlastitoj moralnoj kakvoći Starčević u svoje vrijeme
predstavljao originalnu pojavu na europskoj političkoj pozornici.
Pučku školu završio je u Klancu kod Gospića, a gimnaziju u
jesen 1845. u Zagrebu. Poslije sjemeništa u Senju odlazi u Peštu
studirati teologiju i filozofiju, gdje postaje doktorom filozofije.
Bogosloviju napušta te se posvema posvećuje zauzetom radu za boljitak
hrvatskog naroda i napaćene mu Domovine. Osim toga, revno je javno
djelovao kao književnik, filolog, pjesnik i mudroslov. Osim pjesama
pisao je književne kritike, drame, političke satire i rasprave. Njegova
osobita intelektualna ljubav bila je povijest, koju je usko povezivao
sa svojim političkim djelovanjem. Stoga je razložno što je jedanput
rekao: «Ja vam kažem, da izvan povestnice, izvan života, ništa ne
priznajem za siguran, za stalan temelj politike.»
Za mladoga Antu Starčevića, od sunca koje ga je grijalo, toplija
zvijezda bila je voljena Hrvatska. Domovina je za nj bila «moralna
zajednica misaonih bića», koju je toliko ljubio, da njome nije želio
vladati. Hrvatska nacija, po Starčeviću, treba imati, ali i ostvariti,
kao zajednica povezana istom sviješću, jezikom i kulturom, svoju
stožernu dužost, u ozračju nacionalnog ponosa, a ta je: potpuno
samostalna hrvatska država. Predodžba o rečenom poslanju hrvatskog
naroda predstavljala je stožerni dio Starčevićeve političke misli.
Poslije neuspjelog pokušaja da se zaposli kao predavač na
zagrebačkom Sveučilištu, Starčević se, kao skroman čovjek, zadovoljava
pisarskim namještenjem u uredu odvjetnika Šrama do 1861. Istu godinu
obilježilo je nekoliko značajnih činjenica, koje će odrediti daljnje
Starčevićevo političko djelovanje. Te godine izabran je za velikog
bilježnika Riječke županije te u Hrvatski sabor kao narodni zastupnik.
Iste 1861., skupa s dr. Eugenom Kvaternikom i Perom Vrdoljakom,
ustrojio je Starčević Stranku prava, s nedvosmislenim hrvatskim
državotvornim i nacionalnim programom. Zbog jasnih i odlučnih hrvatskih
političkih stajališta, 1862. je osuđen na mjesec dana zatvora, a 1871.
je, zbog Rakovičkog ustanka, osuđen na dva i pol mjeseca uzništva.
Narodni zastupnik u Hrvatskom Saboru bio je od 1861. do 1871., te od
1878. do smrti 1896.
Dr. Ante Starčević utemeljio je modernu hrvatsku državotvornu misao,
cijeli život beskompromisno vojujući za hrvatsku samosvojnost. U
sveslavenstvu, jugoslavenštini i srpstvu dalekovidno je uočio pošast za
naš hrvatski narod, kojoj se suprostavljao vlastitim nadprosječno
bistrim, genijalnim umom i zlatnim perom kroz analitičko-političke
razprave: «Ime Serb», «Bi li k slavstvu ili ka hrvatstvu?», «Pasmina
Slavoserbska po Hervatskoj», «Stranke u Hervatskoj» i tsl. Starčević je
poglavito isticao vrijednost hrvatskoga narodnog imena. U tom imenu se,
po Starčeviću, zrcalila hrvatska narodna duša, ali i stožerni smjerokaz
izgradnje bolje hrvatske nacionalne budućnosti, isključivo u okvirima
hrvatske državne samosvojnosti (“Ni Beč ni Pešta ni Beograd!!”).
Hrvatska državna neovisnost, po Starčevićevu nauku, politički je
imperativ, jer bez posve samostalne Hrvatske, nema sreće hrvatskomu
narodu. Narod koji ne teži državnoj neovisnosti i nije narod, nego je,
po Starčeviću, tek puk, množina čeljadi. Hrvatsku državu Starčević vidi
na cjelokupnome povijesnom, naravnom i narodnome hrvatskom području,
naravice, uz pristanak stanovništva, koje na spomenutom području
obitava.
Djelujući u Hrvatskom saboru, Starčević je gorljivo iznosio
pravaške ideje. U saborskim govorima se dosljedno zalagao za hrvatsku
državnu neovisnost, protiveći se odlučno bilo kakvim državnopravnim
svezama s Austrijom i Mađarskom. Osim toga, s obzirom na to da je
Starčević visoko cijenio naše hrvatske muslimane i držao ih čistim
Hrvatima (a i oni su cijenili Starčevića - op. I. K.), o muslimanskoj
vjeri je u raspravi «Turska» pisao afirmativno: «Iztok mari za slobodu
duševnosti. Kako s tom stoji? Evo, što kaže Koran u II. poglavju,
struku 59.: - u istinu oni koji veruju i slede zakon vere židovske, i
kerstjani, i Sabejci; svi koji veruju u Boga i u Sudnji dan, i čine
dobra dela, svi ovi budu primiti nadarje od Gospodina, ne bude ih strah
snaći, ne budu se mučiti. - Tko tu može govoriti, da se s Koranom ne
mogu slagati druge vere, da je progonstvo na kerstjane poradi njihove
vere, i to po Koranu?»
Starčević muslimane nije neutemeljeno držao Hrvatima, nego je bio vođen
znanstvenom spoznajom, da velika većina naših muslimana imade hrvatsko
podrijetlo.
Do smrti je bio gorljivi pristaša hrvatskoga državnog prava.
Kad je Iso Kršnjavi potkraj 19. stoljeća bezobrazno izjavio: «Više
vrijedi prst vlasti nego lakat prava», Starčević mu je odgovorio:
«Malim narodima u naše doba ponajčvršća poluga obstanka je pravo!»
Rečeno je Starčević u «Pismima Mađarolaca» obrazložio: «Pravo je duša
društvena života. Sila može pravo gaziti, ali svaka ljudska sila ima
jaču sestru si. U svoj povijesti ne ima ljepšeg prizora, nego gledati,
kako i svoja prava gube, koji prava drugih gaze. Što je ime, pleme,
baština pojedincu, to je povijest narodu. Zaprašene papirine mrze ili
preziru samo oni, koji ih ne imaju, ili koje one grizu. To je bajka o
lisici, koja izgubiv rep svjetuje drugarice si, da i one odtrgnu svoje
repove.»
Pravaško geslo «Bog i Hrvati!» zoran je pokazatelj da su za Starčevića,
u njegovu političkom djelovanju, postojala samo dva stožerna etimona:
Svemogući ponajprije, a odmah potom naš hrvatski narod. Geslo «Bog i
Hrvati!» korijene imade u pokliku kojim je Starčević u glasovitome
saborskom govoru 26. lipnja 1861. završio sljedeću izjavu: «Narod
hrvatski sačuvao si je u svim nevoljama, koje nepravedno trpi od
Austrije, još jedno neprocjenjivo dobro, a to je: vjera u Boga i u
svoje desnice. Narod hrvatski vjeruje, bez da mu itko kaže, da je
Providnost njemu, koji je tristagodišnje sužanjstvo Austrije preživio,
njemu, koji se je u duhu kršćanskom za druge vazda žrtvovao, lijepu
budućnost odredila; narod hrvatski vjeruje da tu budućnost, to
poslanstvo, ne bude odkaživati Austrija, nego Bog i Hrvati!»
Unatoč verbalnim napadajima pojedinih klerikalaca na
Starčevića, koji su onodobno vodili protuhrvatsku politiku, Otac
Domovine je do smrti ostao gorljivi vjernik. Cijeli je život proveo u
oskudici, dijeleći sa siromasima vlastitu plaću. Još kao dječaku, dok
je ministrirao na svetoj misi, na svetkovinu Velike Gospe u Klancu,
suze na oči natjerao mu je prizor naočita mladića odsječenih ruku do
lakata. Austrijske vojne vlasti mladiću su odsjekle obje ruke, samo
zbog toga što se usudio žaliti na bjelodane nepravde u vojsci višemu
vojnom zapovjedništvu. Plemenito kršćansko srce kod Starčevića nije se
očitovalo samo u brojnim učinjenim dobrim djelima, nego se ono zrcalilo
i u njegovim blagim očima i u cjelokupnoj njegovoj markantnoj pojavi
koja je očitovala nedvojbeno kompletnu, čvrstu i originalnu osobnost.
U saborskom govoru, održanom 16. listopada 1884., Starčević je kazao:
«Ako se pravo sjećam, Plutarh je kazao: lakše ćeš sazidati grad u
zraku, nego načiniti državu bez vjere i Boga. A ja sudim, da je još
teže načiniti, ili uz dobre uvjete sagrađenu sačuvati od propasti
državu bez vjere i u Boga, i u poštenje, i u krjepost, i u zaslugu za
općenito dobro, i u ljubav iskrnjega... »
Kao duhovno dalekovidna osoba, Starčević je sačuvao smjernost.
Razmatrajući budućnost hrvatskog naroda, u raspravi «Stranke u
Hrvatskoj», Starčević piše «Svaki je narod čedo Božje, i sam Bog zna
što je on kojemu svojemu djetetu odredio.» Osim svega rečenoga o
Starčeviću kao djelatnome kršćaninu, slobodan sam spomenuti da mi se u
osobno sjećanje, još od rane mladosti, osobito ucijepila jedna njegova
mudra izreka.: «Istinu govori, boj se Boga i ne plaši nikoga!»
Starčevićeve riječi «istinu govori» opravdanje nalaze u činjenici, da
istina duhovno oslobađa čovjeka, to jest u poticajnomu naputku: «Istinu
kaži i spasi dušu svoju.». Drugi dio Starčevićeve mudre izreke «boj se
Boga i ne plaši nikoga», u skladu je sa starodrevnom porukom po kojoj
je strah Božji početak mudrosti, ali i preduvjet blagoslovna i slobodna
života, jerbo, tko ispravno shvaća i prihvaća strah Božji, kao nebesku
blagodat i dobrobit Duha Svetoga, ne boji se životnih nedaća, izazova i
kušnji. Tko istinu govori, gledajući ljude u oči, i tko imade krjepost
straha Božjeg u sebi, ispravlja ponajprije svoje, a tek potom tuđe
pogrješke i zablude. Osoba koja je sposobna suočiti se s vlastitom
istinom, znade i hoće lučiti svjetlo od tame i istinu od laži u
stvarnome svijetu te svijetliti Kristovim svjetlom u njemu. Prethodnu
sažetu analizu Starčevićeve mudre izreke iznio sam stoga jer je upravo
Starčević kršćanskim svjetlom svijetlio cijeli svoj život.
U sljedećim redcima ćutim se duhovno potaknut domoljubnim
glasom vlastite savjesti i srca, sa svrhom i razlogom, potanko
progovoriti o stanovitim točkama dokumenta dr. Ante Starčevića «Naputak
za pristaše Stranke prava». To mi se čini uputnim, jerbo su
Starčevićevi «Naputci», po skromnom mnijenju moje malenkosti, i nakon
139 godina, aktualni i poučni. Starčević je rečeni «Naputak» u 30
točaka objelodanio 2. srpnja 1871. u Zagrebu. Nad njim bi se danas
mogli dobro zamisliti brojni Hrvati, a napose suvremeni hrvatski
političari, za koje je vrjednota hrvatskog domoljublja, nažalost, često
tek verbalno-deklarativna kategorija.
U prvoj točki «Naputka» Starčević upozoruje i napućuje na prolaznost i
duhovnu bezvrijednost ljudskog straha i gole tvarne koristi: «Strah i
plaća, te dve staze, koje k serdcu ljudskomu vode, niti su stalne, ni
vredne za dobru stvar, ni u vlasti stranke prava. S toga ovoj stranki
ne ostaje nego da radi upućivanjem, podučavanjem.» Spomenutim naputkom
Starčević nije samo potvrdio staru latinsku poslovicu: Edimus ut
vivamus, non vivimus ut edamus (Jedemo da živimo, ne živimo da jedemo),
već je svrhovito istaknuo također prosvjetiteljsko načelo u pravaškom
djelovanju.
Starčević u petoj točki piše o prijekoj potrebi složnosti među
Hrvatima: «Za sklonuti narod na slogu, treba mu pokazati na složnu i
nesložnu obitelj, zadrugu, obćinu. To bo sve on razumi. Kada se tu
osvedoči o blagoslovu sloge i prokletstvu nesloge, valja ga uputiti, da
narod naprama narodu stoji u veliko, kako u malo obitelj napram
obitelji itd. Napokon ima mu se predočiti, iz povesti i života,
veličanstvo složnih i nesreća nesložnih narodah.» Donoseći ovu točku
Starčević je jamačno bio duboko svjestan, iako to u njoj ne spominje,
da neslogu među Hrvate namjerice uvode tuđini. U svezi rečenoga,
Starčević je u glasilu «Sloboda», od 23. ožujka 1883., izrazio vlastito
shvaćanje u prilog stvaranja samostalne i slobodne hrvatske države, ali
i istaknuo da naša nesloga stoji samo stoga, jer je «izvana uzdržavaju
i ojačuju».
Šesta točka sadržava Starčevićevu upozorbu «da svako domaće zlo, svatko
ima smatrati za svoje zlo», dok se u sedmoj točki ističe pravaška
zadaća: «veru u narodu probuditi i na pravo mesto dovesti». U osmoj
točki ističe se potreba pomirbe svih onodobnih hrvatskih staleža, a
deseta točka govori o Starčevićevu visokom mišljenju o hrvatskom
narodu: «Pravica i nepodmitljivost, to su najjače poluge u narodu
hervatskom.» U jedanaestoj točki Starčević našemu narodu pridodaje
vrline «uljudnosti i iskrene prijaznosti».
U trinaestoj točki Starčević se zalaže za vjerske slobode svih
stanovnika Hrvatske te ukazuje, da po tom pitanju «nesloga u Hrvatskoj
dobro služi samo neprijateljima naroda». U sljedećih nekoliko točaka
Starčević pravaše upozoruje, da se u Stranku prava nipošto ne primaju
ljudi «lakoumni i prevrtljivi» te oni «koji traže samo svoju korist»,
već osobe «do kojih puk derži poradi njihove pravice, kreposti, pameti
... ».
Sadržaj dvadeset četvrte točke valjalo bi zacijelo staviti na uvid
većini današnjih hrvatskih političara: «Narodu ništa neobećavati, dok
mu ne možeš dati, i opominjati ga, neka pazi na one, koji mu
obećavaju».
U dvadeset sedmoj točki Starčević ponovno, na stanoviti način,
pozivlje Hrvate na slogu, a «Naputak» završava «Dodatkom»: «Ako u vreme
vaših praunukah u ovom narodu bude petdeset muževah, osvedočenih o
svetosti slobode i zauzetih za svoj narod - mi učinismo više nego li su
agitatori ikada učinili.»
Brojni ugledni hrvatski intelektualci, kroz proteklo stoljeće i pol,
iznijeli su vlastite sudove o dr. Anti Starčeviću. Antun Gustav Matoš,
bard hrvatskoga domoljubnog pjesništva, o Starčeviću je krasnoslovio:
«Taj energični i mudri Hrvat neka bude vođom i ugledom u formiranju
naše volje, značaja. Ako ste skeptik, na njemu će se zapaliti vaša
vjera, u to palo božanstvo, u Hrvatsku, Majku naših Sedam žalosti i
Gospu naših Sedam radosti.»
Prikaz moje malenkosti o Ocu Domovine dr. Anti Starčeviću
završit ću na primjeren način - upravo Starčevićevim državotvornim
riječima, koje su aktualne i danas, kada naša država danomice sve više
gubi označnice samostojnosti: «Ja ne razumijem što hoće da kažu oni
koji vele da kraljevina Hrvatska, kraljevina koja pet stoljeća prkosi
Istoku i Zapadu, ne može o sebi neovisna stajati.»
II.
Nezastarjelost Starčevićevih pogleda na politiku i političke
stranke u Hrvatskoj
Kao što su Hrvati, u dramatičnim povijesno-političkim trenutcima,
tijekom dvadesetog stoljeća (1941., 1971. i 1991. - nap. I. K.),
domoljubnom budnicom «Ustani bane» klicali Josipu Jelačiću Bužimskom,
tako se naš narod istodobno, u tim burnim ljetima vlastite povjestnice,
pozivao na Oca Domovine dr. Antu Starčevića, kao na poklad i vrelo
hrvatskog ponosa, kao na korijen zdrave duhovnosti i nacionalni temelj
i stup gorljivoga neumišljenoga, već promišljenoga (zdravoga i čistoga
- nap. I. K.) hrvatskoga domoljublja.
Starčevićeve političke misli i pogledi tada su na naš narod
jamačno pobudno djelovale glede ponovnog rađanja i buđenja njegove
uspavane nacionalne svijesti, to jest ushita i radosti zbog osjećaja
pripadnosti jednom od najstarijih europskih naroda. Najglasovitijoj
političkoj osobi svoga doba častni naslov Oca Domovine dao je njegov
suvremenik i politički istomišljenik Eugen Kumičić. S obzirom na to da
se ovodobna Hrvatska očito nalazi suočena s velikim političkim
prijelomnicama, u sljedećim redcima kanim se osvrnuti ponajprije na
Starčevićevu znanstveno-političku razpravu «Stranke u Hervatskoj», jer
je, u stanovitoj mjeri, zacijelo primjenljiva i na naše ovovremene
turbulentne političke (ne)prilike (približavanje EU-u u sklopu tzv.
Zapadnog Balkana unatoč možebitnoj odveć skupoj cijeni gubitka
državnoga suvereniteta Republike Hrvatske - nap. I. K.).
Prije nego prijeđem na prikaz Starčevićeve rasprave «Stranke u
Hervatskoj», pojasnit ću sažeto sržne značajke u svezi mađarona
(kasnije tzv. unionista) u onodobnoj Hrvatskoj. U tadanjemu hrvatskom
širem obćinstvu mađaronima su nazivani članovi Hrvatsko-ugarske
stranke. Jedan dio hrvatskog plemstva, pristao je uz mađaronska
politička načela, što su se svodila na zalaganje za što tješnje
političko-gospodarske sveze između Hrvatske i Ugarske. Od hrvatskih
plemića, pobornika mađaronštine, valja istaknuti: Draškoviće, Erdödye,
Raucha, turopoljskog komesa Josipovića i dr. Plemstvo spomenutih
političkih ideja ustrojilo je 1841. Horvatsko-vugersku stranku. Osim
stavljanja Hrvatske pod mađarski politički utjecaj, mađaroni su se
navlastito zalagali za uvedbu mađarskoga jezika, kao službenoga, u
Hrvatskoj. U svezi jezičnog pitanja, bili su pristaše kajkavskoga, te
protivnici štokavskog narječja, koga su zagovarali pobornici hrvatskoga
narodnog preporoda. Osobito su bili uzko povezani s Kossuthovom
Reformskom strankom. Mađaroni su među Hrvatima postali omraženi, napose
poslije Srpanjskih žrtava, krvoprolića što se dogodilo 27. srpnja 1845.
na Markovu trgu u Zagrebu.
Poslije mađaronskog rasula, što su ga doživjeli 1849.,
ustanovili su 1860. Unionističku stranku, što im je bilo omogućeno
uslijed obnove ustavnog života u Hrvatskoj, nakon sloma Bachova
apsolutizma. U hrvatskome političkom okružju onoga vremena,
Unionistička stranka prepoznavala se također pod nazivom
Ustavno-liberalne stranke. Tijekom zasjedanja Hrvatskog sabora 1861., u
svim raspravama o političko-gospodarskim svezama i odnosima između
Hrvatske i Ugarske, unionisti su se pokazali tvrdokornim pobornicima
upravo mađaronske politike. Politika im je ostala jednaka; samo su
naziv stranke promijenili. Naime, unionistički saborski zastupnici, na
čelu s grofom Julijem Jankovićem Daruvarskim, u političkim istupima u
Saboru, bezuvjetno su zahtijevali uniju s Mađarskom. Na izborima 1865.
za Hrvatski Sabor, unionisti su dobili većinu, skupa s tzv. Narodnom
strankom, koja se također zalagala za uniju s Ugarskom.
Za banskog namjesnika u Hrvatskoj 1867. imenovan je Levin Rauch,
političar mađaronske provenijencije. Njegov stožerni zadatak bilo je
ostvarenje Hrvatsko-ugarske nagodbe. Radi toga je Rauch promijenio do
tada ustaljeni izborni red, te je političkim pritiscima uspio zadobiti
saborsku unionističku prevagu. Dvanaestočlani Kraljevski odbor,
isključivo unionističke orijentacije, bio je posve politički odan
Rauchu. Članovi tog odbora, izabranog u siječnju 1868., otputovali su u
Budimpeštu na pregovore o sadržaju Hrvatsko-ugarske nagodbe. Nagodbu je
Sabor prihvatio 18. studenog 1868., zahvaljujući unionističkoj
saborskoj većini. Hrvatsko-ugarska nagodba nije zaustavila smišljeni
proces mađarizacije Hrvatske. Štoviše, središnje vlasti u Budimpešti
nastavit će mađarizirati Hrvatsku, koja se tada nalazila u mađarskom
dijelu Austro-Ugarske Monarhije. Nagodbom iz 1868. Hrvatska je samo
formalno dobila samoupravu glede zakonodavstva, upravnih poslova,
sudstva, školstva i vjerskih pitanja. Nu, u zbilji se poslije Nagodbe
provodila politika ovisnosti Hrvatske o Ugarskoj, što se poglavito
zrcalilo u činjenici da je hrvatskog bana imenovao vladar na prijedlog
i uz pristanak ugarskog ministra predsjednika. Tri godine poslije
Hrvatsko-ugarske nagodbe, na saborskim izborima 1871./1872., unionisti
su doživjeli težak politički slom.
Starčevićeva rasprava «Stranke u Hervatskoj» ugledala je 1868.
svjetlo dana. U njezinu prvom poglavlju Starčević piše o političkoj
stranki mađarona, koja naglašava «da po Hrvate nema dobra osim u
družtvu s Ugarskom». Ne generalizirajući sve pripadnike mađaronske
stranke, Starčević kritizira mađarone zbog nedosljednosti, neustavne
politike i ispraznog mudrovanja: «U nadmudrivanju zapušta se stvar i
pazi se samo na riječi. Tu se rijedko dolazi do istine.» A kada piše o
međustranačkim razgovorima i pregovorima, stoji na jasnom domoljubnom
načelu: «Smatrajmo se za uda jednoga tijela, za muževe koji svi
jednakom vatrom traže i ljube istinu za napredak domovine».
Rečeni Starčevićev naputak trebali bi, bar djelomice, osluhnuti naši
hrvatski ovodobni političari - gotovo svi odreda - jerbo su oni od
njega svojim političkim djelovanjem, nažalost, vrlo daleko.
Starčević, nadalje, pozivlje ondašnje hrvatsko plemstvo, da se
drži klice svog života, koju čine: «slavno ime, dobra krv, pravo
odgojenje, znanje, ponašanje», jer se rečenim krjepostima svatko veselo
klanja. Potom upozorava suvremenike: «Nada na ojačanje oslanja se na
budućnost, a ne na dualizam ili našu pogodbu (s Ugarskom- nap. I. K.).
Kakova može biti ta budućnost? Ako se mir održi još koje vrijeme, je li
moguće da i Mađari i drugi narodi Ungarie ne oćute da oni tom pogodbom
ne samo ništa nisu dobili nego da su izgubili čast, samostalnost, sve
što narod, što država može izgubiti? (…) U svakoj smutnji teško
slabijemu».
Starčević luči mađarone od mađarolaca: «Mađaroni su hrvatsko plemstvo
koje još ima po zalogaj svojega kruha i nije se dalo u mađarolce
(Mađare i Tirolce - nap. I. K.), ono je i ponešto domaćega, starijega
građanstva hrvatskoga». Hrvatsko plemstvo, napose ono mađaronske
orijentacije, potom oštro ukorava kad piše da «nemamo nijedan pametan
zakon što bi ga bilo plemstvo načinilo, i koji bi u svojim okolnostima,
smjerao na obće dobro: ovo plemstvo ne bijaše drugo nego lutka vlade.
(…) Nego; i osim dostojanstva, bijaše dosta službi koje ne mogaše nego
sam plemić dobiti, i od njih bez muke gospodski živjeti. Čemu, dakle,
da se mučiš oko znanja; kad je dosta znati štogod latinski? Čemu
štediti kad imaš živu glavnicu, narod? Čemu brinuti se za tvoje
pokoljenje, kad vjeruješ da će mu biti kako je i tebi? Čemu dizati
narod, kad vjeruješ da ti je on neprijatelj?»
Na svršetku prvog poglavlja, ne predviđajući mađaronima nimalo
svijetlu budućnost, Starčević zaključuje: «Mađaronština je zastarjela
bolest, koja se ne da izliječiti, nego koja se drugih ne prima.
Mađaroni su muževi koji su iz svoje sretne mladosti zadržali samo dobru
želju i dobru volju, bez svega drugoga; oni koristiti ne znadu; škoditi
niti hoće; niti mogu da bi htjeli; dok ovi današnji pomru, umrla je i
mađaronština». Starčevićevo političko proroštvo glede mađarona bit će,
kako već naglasih, uzbiljeno.
Drugo poglavlje Starčevićeve znanstveno-političke rasprave «Stranke u
Hervatskoj» imade naslov «Magjarolci, Slavoserbi, Liberalci,
Samostalci, Praktičnici». Pojam slavosrbi Starčević izvodi iz latinskih
riječi: sclavus (rob) i servus (sluga). Slavosrb je, dakle, po
Starčeviću, osoba ropske naravi. Pak, mađarolci predstavljaju upravo
slavosrbe, jer kameleonski djeluju sukladno političkim prilikama. Čas
su za Mađare, čas za Austriju, ovisno o tomu tko je od njih pripravan
primiti ih u državnu službu. Već sam istaknuo kako izraz mađarolac
znači: Mađar i Tirolac. Rečeno složeno značenje valja razčlaniti i
objasniti na sljedeći način: tzv. Narodna stranka, priznavši u Saboru
da Hrvatska imade skupne probitke s Austrijom, umanjila je Hrvatsku,
kao državu, na razinu jedne austrijske pokrajine, kao što je,
primjerice, Tirol. A glede izraza slavosrbi, i u uvodniku jedne druge
rasprave pod naslovom «Pasmina Slavoserbska po Hervatskoj», Starčević
piše: «Učenu je svijetu poznato da ime Serb ili Serv starinom, ime Slav
u srednjem vijeku bijaše kod svih naroda obćenito za sužnja; da su se
tomu imenu, tuđu Hrvati i Poljaci vazda ugibali; i da ono na ove narode
ne spada više nego primjerice na Engleze. Ali, jer to ime u oba oblika
dolazi i po hrvatskim pokrajinama, ja sam oba oblika spojio, što
znanost ne može nego potvrditi i nastaviti.»
U drugom poglavlju rasprave «Stranke u Hervatskoj» Starčević
oštro kritizira mađarolce, kao protuhrvatski i podanički čimbenik
onodobnoga političkog života u Hrvatskoj: «Koliko je u mađarolaca
težnji, koliko sredstava, koliko programa, kolika nestalnost! A sve ovo
dade se ukratko skupiti: mađarolci su samo utoliko stranka, i to složna
i stalna, ukoliko se radi samo proti Hrvatskoj; toj je stranki svrha;
zatrti Hrvate; sredstvo joj je svatko i svašto, ako Hrvatu škodi; u tu
svrhu ona radi za svakoga tko ju plati, bilo novcem, bilo čašću.»
I danas, nažalost, na političkoj pozornici Republike Hrvatske obstoje
znatne političke snage podosta slične mađarolcima iz Starčevićeva
vremena. Tu ne mislim samo na veći dio pripadnika IDS-a, koji, zašto to
ne podvući, snivaju Istru odcijepljenu od Republike Hrvatske i kojima
je susjedna Italija draža od vlastite domaje, već mislim i na brojne
pripadnike, primjerice, SDP-a i HNS-a, koji, kad govore o Hrvatskoj, u
svojim srcima joj žele propast kao državi, to jest ponovno uključenje
Hrvatske, ne samo bezuvjetno u EU, nego, što je kudikamo pogibeljnije,
u nove balkanske, prvo gospodarske, a potom i političke integracije,
što ne znači ništa drugo doli uspostavu Treće Jugoslavije, bez obzira
na njezin naziv, veličinu i sastavnice.
Starčević, nadalje, također u drugom poglavlju rasprave
«Stranke u Hervatskoj», oslikava protuhrvatsku narav slavosrba -
onodobnih političkih podložnika Beča i(li) Budima (ovisno o političkim
prilikama - nap. I. K.): «Kako sude čitatelji o ljudima, koji se
izdavaju zastupnicima naroda, pa kao takovi kažu da naš narod nije za
drugo nego za sužanjstvo, kao takovi zauzimlju se samo za ono što je
nepravedno, bezumno, sramotno, sužanjsko? (…) Kako, dakle, sude naši
čitatelji o ljudima, koji potvrdiše, posvetiše, zakonitim učiniše naše
faktično podložničtvo naprama Beču, i uvedoše podložničtvo prema
Budimu, pa kroz ovo, opet podložničtvo naprama Beču? Jednom riječju:
kako sude naši čitatelji o slavosrbima, koji učiniše da nemamo ni
obraz, ni pravo, ni tužiti se nad nevoljom koja nas je pritisnula?»
To poglavlje svoje rasprave Starčević zaključuje također nedvosmislenom
političkom osudom slavosrba, koje s pravom opisuje sužanjskom i
nečistom pasminom, lakomcima za visoke političke položaje, tuđinskim
pokornim slugama, besprizornim licemjerima, pokvarenim bezuvjetnim
plaćenicima svojih gospodara bez obzira na njihovo podrijetlo, te
političkim kameleonima. Starčević, naime, o pet vrsta slavosrba, piše:
«Već Aristotel opazi da ima ljudi sužanjske naravi. On je znao
Traciju, u kojoj bijaše takvih naroda. Mora da od te nečiste pasmine
potječu oni slavosrbi koji su ne samo u svemu sužnji, nego i rade da
svatko, i isti oni, u sužanjstvo dođe, ili da u njemu ostane. Ima
slavosrba koje su tuđinci takovima učinili. Tuđinci bo gledaju naći u
narodu nekoliko čovječuljaka vrsnih za njihove svrhe, brzih na visoki
položaj i na novac. Ove ljude oni gledaju dignuti u narodu na glas, ovi
ljudi, u svoje vrijeme, zasuču i obmame narod tako da on i sam u
propast hrli. Kroz zadnjih 400 godina naći je ovakvih ljudi u svako
znamenito doba naše povijesti.
Kod nas je odgojenje takvo da se njime odbijamo od posla, da svaku
radnju smatramo sramotom, da dobijemo želju za gospodstvo, volju za
ugodno življenje. I jer gospodstvo davaju tuđe ruke, ne imaš načina za
dočepati se ičega, osim hvatajući se tuđinca, i to onoga koji ti daje
ili će ti dati. U tu vrstu slavosrba spada naša inteligencija. Da ljudi
žele, primaju i drže časti i službe, to je naravno, drugda i plemenito,
i dužnost; to je i drugdje svagdje. Ali drugdje službenici drže se
svoje službe, uče se, uporabljuju zakon onakav kakav je; gdje je mjesto
i vrijeme, kažu svoje političko mnijenje pristojnim načinom, i oslone
ga, kako mogu, na razloge. Slavosrbi su iznimka i u tomu: po krčmama,
po ulicama, po kutima oni ocrnjuju i hule onoga pred kim će sutra na
koljena padati; sutra će klevetati onoga pred kim danas kleče. Da ih
Beč ne bi poticao i podržavao, oni bi, već davno govorili da nema sreće
dok se svi ne pomađarimo. Ako se sutra pokaže Turčin, Francuz itd, oni
će tako biti za poturčenje, za pofrancuženje, itd. Da bi ih plačali
Hrvati, oni bi bili i Hrvati.
Doseljenici u Hrvatskoj spadaju među slavosrbe. Oni ljudi
preziru narod kad vide da ni on sam do sebe ništa ne drži. Tuđinac se u
Hrvatskoj rodi i ostari bez da se nauči hrvatski: među pedeset
slavosrba neka dođe jedan tuđinac, neka je među njima pet godina, neka
je pivničar, oni će se svi njemu prilagoditi i govoriti, ako znadu,
njegov jezik.
Ima slavosrba koji dobro misle, a zlo rade, narod i slobodu ljube, pa i
tako oboje izdavaju. Amo spadaju ljudi koji idu na tuđim nogama, koji
se drže bezumne sloge i većine. Ako od deset ljudi osam kaže da Božić
stoji uoči Badnjaka, i da tako mora biti, oba ona slavosrba budu na to
pristati, i proglasiti luđakom i lopovom svakoga tko muti tu slogu.
U jednu od tih pet vrsta spada svaki slavosrb, svaki
mađarolac. No, u stvari oni su svi jednaki: sužanjstvo im je svima
živalj, i oni su živalj sužanjstva. Stoga, dok bude sužanjstva, bit će
i slavosrba, i dok bude slavosrba, bit će i sužanjstva.»
Treće poglavlje Starčevićeve znanstveno-političke razprave «Stranke u
Hervatskoj» nosi naslov «Stekliši, Fantaste, Ludjaci, Sanjari: stranka
prava». U ovom poglavlju, između inoga, Starčević raspravlja o
onodobnim vanjskopolitičkim pitanjima, te u sklopu rečenoga o «iztočnom
pitanju». Pri tomu ističe «da treba i pojedinac i narod poznavati svoje
susjede, da je na čistu čemu se može od njih nadati…»
Za svoje vrijeme Starčević iznosi napredne ideje, jer drži «da
sve povjestničke narodnosti na svojoj zemlji smatra pravno jednakim; da
svaka ova narodnost ima isto pravo za svoj obstanak i razvijanje».
Starčevićevi vanjskopolitički pogledi odbacuju mogućnost hrvatskih
državno-pravnih integracija sa susjednim državama, jer to vodi «k
smutnjama, k neprijateljstvu, k nemiru, k nesreći». I ne samo to, jer
Starčević, nadalje, piše: «Ne samo da ćemo se među se grizti i jedan
drugomu napredak ubijati, nego ćemo i tuđince vabiti, da nas sve satru
i stežu.» Premda je protivnik državnih integracija, Starčević se,
naravice, izričito zalaže za dobrosusjedske odnose Hrvatske s okolnim
državama, ne gubeći iz vida nikada načelo hrvatskog nedvosmislenog
pridržavanja «stalne povijesti, stalne narodnosti, stalne domovine,
stalnih prava», te u tomu smislu tvrdi: «...jednom riječju što možemo
drugo nego raditi kao Hrvati u Hrvatskoj.»
Pak, razčlanjujući potanko hrvatske odnošaje s pojedinim državama,
Starčević rečeni predmet analizira: «Na jugu i zapadu imamo za susjede
Talijane i Nijemce. Oba su ova naroda veća od nas, na broju. Oba imaju
u zapadu odnošaje takove da, vežući se s njima, mi bi se zamjerili
Francuskoj i Engleskoj, te bi se i ove države morale oko nas jagmiti.
(...) Povijest nam kaže da se od Talijana i od Nijemaca nemamo ničemu
nadati. Obstojnosti su takove da se od oba ova naroda imamo svačega
bojati. Oba su ova naroda svojim zemljišnim i državnim položajem tako
stegnuta, da se ne mogu, nego samo na nas i preko nas gibati i pružati.
U prosvjetljenju, ni jedan taj narod ne stoji tako, da bi nam mogao
biti vrstnim vođom ili učiteljem.»
U sljedećim redcima rasprave Starčević iznosi vlastite
prosudbe glede hrvatskih pravoslavaca i Slovenaca. Prve ne smatra
Srbima, a i druge drži Hrvatima, jer piše da su hrvatski pravoslavci
«čisto hrvatsko pučanstvo koje hoće slavosrbi učiniti srbskom
narodnosti. (...) Srbi nemaju snagu uzdržati svoju narodnost, na toj
narodnosti ne da se graditi. (...) Slovenštinu ćemo još kraće
razpraviti. Opazili smo, da se i prosto pučanstvo, zove Slovenci.
Odkada, ne znamo. Nu znamo da se ta grana Hrvata preselila u svoju
današnju domovinu još prije nego li su ostali Hrvati osvojili cijelu
nekadanju Dalmaciju; znamo također, da ta Slovenija bijaše udom ostale
Hrvatske, (...); napokon znamo da to pučanstvo govori hrvatskim jezikom
ili, kako drugi kažu narječjem.»
U raspravi potom Starčević iznosi stožerno pravaško osvjedočenje, to
jest glavnu crtu pravaškoga političkog programa, koja glasi: «Narod
hrvatski treba i hoće da bude slobodan i sretan, on na to oboje ima
pravo kao i svaki drugi narod, narod hrvatski treba za se raditi.»
Za potvrdu pravaškoga programa u zbilji, Starčević navodi
Zapisnik Riječke županije od 15. ožujka 1861., te njegovu Popratnicu.
Iz Zapisnika Riječke županije, glede hrvatskih odnošaja s Austrijom,
Starčević, između inoga, navodi: «... Kad bi naša kraljevina morala i
htjela udioničtvovati na saboru austrijskom, narod bi hrvatski tim
udioničtvovanjem nedostojnim načinom pogrdio svetu uspomenu otaca
svojih, ne samo odrekao se svoje narodne samostalnosti ubuduće, nego bi
si kao prikrpa ili pokrajina Austrije očitu smrt podpisao…» Iz
Popratnice istoga Zapisnika, koja obrađuje odnošaje između Hrvatske i
Ugarske, razvidno je kako Austrija želi još više pogoršati
hrvatsko-mađarske odnošaje, jer u Popratnici stoji: «Pitanje o
uztanovljenju odnosa među kraljevinama Hrvatskom i Ugarskom, u
austrijskim ukazima od lanjskoga listopada, ponovljeno je, sudimo, samo
zato, da se među narodima ovih kraljevina starinski razdor, starinska
smutnja, što uzdrži, što razjari... »
Pri svršetku rasprave «Stranke u Hervatskoj», Starčević s punim pravom
ponovno ne štedi nimalo slavosrbe: «...Mi smatramo slavosrbe tako
ništetnom hrpom, da držimo da ona, izvan svoje družbe, ni ne može imati
nikoga, a kamo li nas, svojim navidnikom ili neprijateljem; nu ona hrpa
ljudi prodanih svakomu tko hoće, služaše i služi oruđem proti našemu
narodu i domovini, te njezina snaga prestaje dok joj se krinka skine,
pa narod vidi i pozna onu hrpu onakovu kakova je. Mi smo onu krinku
skidali, skidat ćemo, i skinut ćemo. (…) mješine (slavosrbi - nap. I.
K.) su koje muče i revu, kao što ih Austrija, Rusija, ili tko drugi
napuhne; to su glave koje praktičnost mjere samo po svojoj osobnoj
koristi i šteti, to su ljudi koji u znanju, u razumu, stoje izpod
najniže prostote.»
Starčević nadalje o čvrstim načelima onodobne pravaške
politike i programa piše: «...Dok narod hoće da bude narodom, dotle će
narod biti za svoju samostalnost i neodvisnost. Ovo je uvjet njegova
obstanka, ovo je smjer našeg programa (…); kad se radi o suverenstvu
naroda, tu ne može biti nego branitelja i izdajica naroda. (…) Mi
nemamo u našemu programu ništa za popravljati, ništa za mijenjati. (…)
Kod nas vrijedi samo razumno osvjedočenje, slobodna volja, prava vjera
na zajedničku korist. (…) Ako je buna: braniti svoja prava, osim
slavosrba, sav je svijet jedan veliki buntovnik. Mi spadamo u te
buntovnike...»
Raspravu «Stranke u Hervatskoj» Starčević, u domoljubnom duhu,
zaključuje: «…U okolnostima, koje od nas ne stoje, moguće je, da će
broj naših drugova u borbi rasti ili padati; nu dok bude u borbi
ijednoga Hrvata, naša će se zastava vijati u slavi, i vodit će narod
hrvatski k sreći i slobodi.»
A na stranicama glasila «Pozor», 1860. Starčević je
objelodanio zanimljivu razpravu o politici u užemu teorijskom i širemu
praktičnom smislu, to jest o naravi politike i aktualnim političkim
pitanjima. Za Aristotela je politika «znanost koja uči državom
upravljati, drugim riječima usrećiti ju». Starčević zapaža da su
starinski Aristotelovi pojmovi o politici zastarjeli, jer «u naše doba
država bi se najpravije prozvala ukupnošću osoba i stvari koje pod
jednom i istom vrhovnom čovječjom vlašću stoje, a politika: znanošću
koja uči tu ukupnost uzdržati». Razliku između poimanja politike u
prošlosti i u njegovo vrijeme, Starčević vidi na sljedeći originalan
način: «Oci naši zvahu politiku caricom svih znanosti i umijeća, majkom
mudrosti, učiteljicom zakona, sponom, vezom, vrutkom sreće čovječje
itd, najmilijim imenima, kod nas ju mnogi, ako ju ne može crnjim imenom
okrstiti, zove čedom pakla». (Ni današnja hrvatska politička pozornica,
nažalost, nije daleko od rečene onodobne narodne prosudbe.) Starčević
se, potom, zalaže protiv laži, prijevare, gluposti, potkupljivanja i
ispraznih obećanja u političkom djelovanju, suglasan u podpunosti «s
našim starijima», predhodno podastrijetim gledištima na politiku.
Starčević ispravno zamjećuje «da su prosvjetljenje i blagostanje dva
uvjeta sreće pojedinca i cjelokupnosti, dva uvjeta u kojima su svi
ostali uvjeti sadržani. (...) Prosvjetljenje se rađa iz znanosti, a ova
treba da pokaže kako do obilja doći i njime se razložno služiti.» Po
Starčeviću, «politiku sačinjavaju zakoni i sredstva kojima se nastoji
oko sreće naroda (...): čim su narodi bogatiji i čim je među njima
manje zloća i opačina tim je politika bolja, i protivno». Pri svršetku
rasprave o naravi politike, Starčević lucidno zaključuje «da bi zemlja
već davno bila postala rajem kad bi stoti dio stranke onoga truda, što
je upotrijebljen nehotice i neznalice za ljude otupiti i osiromašiti,
upotrijebile za prosvijetliti ih i obogatiti».
Gotovo dva i pol desetljeća poslije ove rasprave, 9. svibnja
1884., Starčević je u glasilu Sloboda pisao o političkim strankama i
programima. Raspravljajući o rečenom predmetu, Starčević razložno piše
da «svatko mora biti na čistu s korjenitim programom prije nego se
zauzme za koju stranku. (...) Za iznaći, za prosuditi, za uvidjeti, za
prisvojiti uzroke i razloge koji jedno načelo preporučuju a drugo
osuđuju, za prihvatiti takav program, za stupiti u koju stranku, hoće
se razmišljanja, čišćenja pojmova. Dok tko nije s tim poslom gotov, on
nije za nikakvu stranku, on, bez osvjedočenja, mora basati, u prigodi
mijenjati stranke, i njoj nijednoj ne može od prave koristi biti. A kad
je onaj trud svladan i čovjek se odlučio, on je s glavnim programom na
čistu, i gleda da ga izvede».
Rečena Starčevićeva promišljanja izvrstan su naputak i današnjim
hrvatskim političarima, ali oni, nažalost, u političkom životu,
uglavnom djeluju oprečno navedenim smjernicama. Većina ovovremenih
hrvatskih političkih stranaka ni nema korjenitog programa, a u svomu
političkom djelovanju stanovite stranke pokazuju nedosljednost i
političku prevrtljivost (dostatno se prisjetiti samo kukavičkog
odustajanja od ZERP-a!). Osim toga, u posljednja dva desetljeća
hrvatsku političku pozornicu obilježili su brojni prijelazi pojedinaca
iz jedne u drugu političku stranku, i to isključivo, slobodan sam
zamijetiti, iz osobnog koristoljublja ili kod nekojih iz patološke
mržnje (primjer Stjepana Mesića). Naime, politički kameleoni su jednaki
danas, na (ne)moralnoj razini, kao i u Starčevićevo doba, jer njih ne
zanima boja novog političkog dresa, već jedino visoki položaj u
političkoj stranci, što sa sobom nosi: lagodan život, brojne povlastice
i zgodnu prigodu za enormno bogaćenje bez poštena rada, bez obzira
ostvario se zadani cilj krađom ili na nekoji drugi protuzakonit i
amoralan način.
Zaključujući promišljanja o političkim strankama i programima,
u glasilu Sloboda Starčević 1884. kolebljive «pravaše» čita poput
početnice, te ih napućuje: «Mnogi ne viču na program stranke prava,
pače vele da ga i priznavaju, nego viču na nju, na njezino ili njezinih
članova postupanje, i vele da se stoga među njih ni u nju ne dadu. To
će reći: priznavati da je primjerice kršćanstvo dobro, a ne dati se u
nj, raditi proti njemu poradi življenja kršćana; priznavati da je crkva
korisna, ali ne htjeti u nju ići, jer je u njoj grješnika. Ako ono
priznaješ, primi vjeru, radi za nju, hodi u crkvu, ne slijedi opake.»
U svezi spomenutoga Starčevićeva stajališta, a glede suvremene
pravaške političke pozornice, valja podvući sljedeće: Pravaštvo je
danas razjedinjenije nego 1884., jer u Republici Hrvatskoj obstoji puno
više političkih stranaka navodne pravaške orijentacije, nego u
Starčevićevo doba. Glavni razlog tomu jest vlastohleplje navodnih
«velikih pravaša». Dok im je Starčevićevo časno ime na usnama, u
njihovim srcima «i Bog i Hrvati» zadnje su rupe na sviralu, a prvotni
im je cilj da budu bezuvjetno predsjednici ili bar u vrhu stanovite
stranke pravaške provenijencije, jer je dotičnoj «gospodi» iz poniženja
biti običnim članovima pravaške stranke.
O današnjim manjim pravaškim strankama ne mogu to decidirano
suditi, ali glede HSP-a, koji danas imade tek jednoga saborskog
zastupnika, i političkoj neznalici trebalo bi biti zorno, da je rečena
stranka tek najobičnija vulgarno-interesna skupina, koja nema nikakve
sveze s izvornim pravaštvom dr. Ante Starčevića. Stoga ne začuđuje što
brojni, inače gorljivi, čestiti i ugledni hrvatski domoljubi, nisu
danas ne samo članovi HSP-a, nego nijedne hrvatske političke stranke.
Osim toga, očevidci smo mračnoga političkog ozračja, u kojemu o
ključnim političkim pitanjima hrvatske državnosti i samostojnosti
ovovremeni naši političari šute kao ribe u vodi. Umjesto potrebita
govora o ključnim državno-nacionalnim temama, danomice nam na zaslonima
dalekovidnica vazda isti političari i nazovi-analitičari gude jednaku
pjesmu, koja se svodi na bezuvjetnost hrvatskog puta u EU. Čini se, da
nam se politička klima ponovno ponavlja. Naime, (i) Starčević je, što
je prepoznatljivo i za naše vrijeme, 30. travnja 1888., u glasilu
Hrvatska, napisao: «Jer ne ima govora o velikim pitanjima, narod se ne
može o njima ni za saborskih izbora izjaviti, a jer ne mari da li se
one sitnarije danas, ili sutra, ili ikada, ovako ili onako riješe -
njemu je svejedno da li ih ovi ili oni rješavaju. - Eto zašto je u
Sabor došlo svakakvih ljudi, i zašto se ne slažu.
ANTE STARČEVIĆ DANAS
Piše: Mario Marcos OSTOJIĆ
Bez obzira na neke pokušaje iskrivljavanja lika i djela, Ante Starčević
je neupitno bio i ostao Otac Domovine, a njegovo geslo 'Bog i Hrvati',
koje je sinteza njegovih misli, i dalje je okvir za suvremenu hrvatsku
političku djelatnost svima onima kojima „jedini bezuvjetni cilj
hrvatske političke djelatnosti jest i mora biti sačuvati samostalnu
hrvatsku državu“ (I. Korsky) i kojima „uz hrvatsku slobodu i
nezavisnost, samo su zanimljivi hrvatski narodni interesi“ (Isto).
"Čemu se imaju od tih načela nadati narodi koje tuđinci još
drže zasužnjene? Onomu se imaju nadati što zasluže. Ako budu za se
radili te dokazali da žele i vrijede svoji biti, oni će dobiti slobodu;
ako li budu radili tomu protivno, oni će dokazati da nisu za drugo nego
za ono što jesu, pa će i pravo biti da propadnu".
"Narod bo je naš upućen da on samo kao međunarodna osoba može svoju
narodnu budućnost osigurati i upravo u vlasti da može svoje stanje i
odnošaje prema sebi mijenjati stoji život naroda. I doista, ne bijaše i
nije vrsna naroda, koji se tim prirodnim pravom ranije ili kasnije
posluži, i osim nepravednika nitko se toj težnji naroda ne protivi".
(A. Starčević). Te riječi nisu izgubile na aktualnosti danas, kad se
Hrvatsku stalno i perfidno i konkretno pokušava ponovno vratiti u stari
okvir (Jugosfera), dok se obećava ulazak u novi okvir (Europska unija).
Krajnje je vrijeme da se najozbiljnije shvate ove mudre misli, nasuprot
sirenskog zova raznih političkih naivaca, neupućenih, fundamentalista
novog kova i stranih plaćenika. S ovim mislima Starčević ulazi u našu
sadašnjost i ponovno nam poručuje da hrvatski narod može biti slobodan
i razvijati se u suvremenom svijetu samo ako osigura svoju međunarodno
priznatu državu.
Hrvatski narod se teško izborio za svoju državu koja nije bila
u planovima baštinika jugoslavenskog komunizma, velikosrpske ideologije
i većeg djela međunarodne zajednice, ali nakon uspješnog oslobođenja
počeo je shvaćati veliku razliku između oslobođenja i slobode, no još
nedovoljno shvaća da je „smisao hrvatske države u ostvarivanju slobode“
(I. Oršanić), i da je to trajan proces koji je moguć samo kao prirodna
posljedica rasprave svjesnih i odgovornih hrvatskih građana, a ne
jednoga mesijanskog lidera, jer slobodarski sadržaj zahtijeva narodnu
volju i općenarodni slobodarski sporazum.
"Najstrašnije su vam riječi, da ćete mene slijediti. Ako trebate
gončina, tražite si ga drugdje: ja niti koga vodim niti gonim. To je
glavna nesreća Hrvata, da se drže ljudi, a ne načela, programa. Stoga
je ovaj narod tako često izdan i prevaren, i vazda mu stvari drugačije
ispadaju nego li je on očekivao.
Gončin će vas tim većma prezirati, čim mu se većma podate. Nas
će jedan za drugim u zemlju, a program, kao i narod, ima živjeti. Ja ne
držim ni izdaleka do mojih nazora koliko vi, nego razmišljavam kako
mogu, pa kažem iskreno kako mogu. Tako treba da svi radimo. Kad se
mnijenja prokrešu i izbistre: držimo se onoga, koje ih je najbolje i
najpogodnije po sav narod. Tako ću biti ja s vama kao i vi sa mnom. Svi
ćemo biti jedinstveni za dobro domovine“. (A. Starčević)
Smisao države je u ostvarenju slobode
Okupljanje oko Starčevićevih misli koje ne podrazumijeva samostalnu
potragu za rješenjima i „kresanje mišljenja“ u uvjerenju da će bez
duševnoga napora i samim ponavljanjem njegovih misli hrvatska država
biti uistinu suverena, pravedna i slobodarska, to je okupljanje koje je
osuđeno na neuspjeh, što smo mogli vidjeti bezbroj puta od
osamostaljenja do danas, a činjenica je da to okupljanje još uvijek,
unatoč mnogim plemenitim pokušajima, nije uspjelo.
Mnogi bi htjeli da političke misli Ante Starčevića danas budu
program za političku djelatnost, što nije realno, jer u tom smislu
odgovaraju drugom vremenu. Te misli su puno više od političkog
programa, one su etički i povijesni okvir za razuman i realističan
pristup konkretnim izazovima današnjice. Valja uvažiti da je od smrti
Ante Starčevića do danas prošlo više od sto godina i da to vrijeme nije
bilo prazni povijesni prostor.
U ovom osvrtu ne kanim napisati povijesnu kronologiju od njegove smrti
do danas, to mogu drugi koji su pozvaniji, nego se želim usredotočiti
na današnje izazove. Na primjer, Bosna i Hercegovina. Danas je moguć
kakav-takav slobodan i normalan politički život onomu dijelu hrvatskog
naroda koji živi u Republici Hrvatskoj, i zato je na tom dijelu naroda
velika odgovornost, jer će o njegovoj mudrosti i osjećaju za slobodu i
pravednost uvelike ovisiti sudbina onog dijela hrvatskog naroda koji
danas živi u Bosni i Hercegovini.
Parlamentarne stranke u današnjoj Republici Hrvatskoj ne
pokrivaju cijeli politički prostor i ne predstavljaju sve glavne
političke opcije hrvatskog naroda, dapače, u mnogočemu su iste bez
obzira na to kako same sebe definiraju, što za pažljivog promatrača
nije čudo, budući da većinom vuku korijen iz iste partije. Objektivno,
danas nisu predstavljeni hrvatski nacionalisti ili starčevićanci, koji
su u današnjoj političkoj konstelaciji umjerena ili razumna hrvatska
desnica, oni su „osjećajno“ ostali izvan postojećih parlamentarnih
stranaka i traže svoju političku formulaciju i svoju političku
integraciju. Starčevićanstvo kao politička ideja nadilazi sami
stranački okvir, jer predstavlja duhovnu jezgru hrvatskog naroda, od
koje su se napajale prijašnje i napajat će se sve buduće generacije.
Starčevićansko pravo je izvorna i živa afirmacija ljudskog dostojanstva
i povratak u izvorno povijesno stanje.
Neki bi ga htjeli svesti samo na „hrvatsku državu“, međutim - to nije
jedina misao koju danas možemo i moramo preuzeti iz njegove bogate
baštine. Istina je da “. . . dok narod hoće da bude narodom, dotle će
narod biti za svoju samostalnost i neodvisnost. Ovo je uvjet njegova
opstanka, ovo je duh i smjer našega programa”, ali ništa manje važno
nije ni to da “što je po naravi spojeno istim porijeklom, istim
jezikom, istim običajima, istim interesima, mora da se sljubi u jednu
državnu cjelinu, pa ako nije prošlost, mora da im je budućnost
zajednička” (A. Starčević), što u današnjim okolnostima mogu
razumjeti samo istinski starčevićanci.
Razumljivo je da je zbog neravnopravnog odnosa snaga u bivšoj
Jugoslaviji i zbog prevladavajućeg stava međunarodne zajednice, uspjeh
oslobodilačkog procesa početkom 90-ih godina prošlog stoljeća mogao
biti samo djelomičan, jedva dovoljan da se osigura opstanak hrvatskog
naroda kao posebne, samosvojne narodne jedinice sa svojom predajom i
svojim vrjednotama u suvremenom svijetu u kojemu su bogovi proizvodnja
i potrošnja. Međutim, i to volim uvijek ponavljati, nije ovo kraj
povijesti pa na današnjoj i budućim hrvatskim naraštajima ostaje
starčevićanska zadaća, koja je ujedno i pravi test za svakoga poštenog
hrvatskog nacionalista:
“Kada se govori o sjedinjenju pokrajina hrvatskih, ne govori
se o podloženju njih koje pod drugu, nego o složenju svih, kako su pod
jednim vladarom tako pod jednom vladom i pod jednim ustavnim
zakonotvorstvom” (A. Starčević). Mnogi bi htjeli ovo zaboraviti.
Sigurno je da ostvarenje „povijesne Hrvatske“ nije
bilo ni u mislima vladajućih slojeva 90-ih, ni u mislima većine
hrvatskog naroda, jer da je tada u hrvatskome javnom životu
starčevićanstvo bilo zastupano, sigurno bi se izbjegle mnoge taktičke
pogrješke čiji se rezultati danas brutalno osjećaju. I Starčević je već
u ono vrijeme predviđao poteškoće u ostvarivanju povijesne Hrvatske,
stoga nikada nije zastupao nasilno ujedinjavanje, ali isto tako
nikada nije zaboravljao da je to hrvatsko jedinstvo ideal kojemu treba
težiti. Dakle, ne pokušaj nametanja nacionalnog ili državnog
jedinstva (uostalom to je sada nemoguće), nego međusobno poštivanje i
sporazumna politika prema onima koji ugrožavaju oba dijela povijesnog
hrvatskog područja: “Nemoguće bo je, jer proti naravi, načiniti
jedinstvo oblasti, zakona, uprave, uz slobodu ili uz samovolju, kod
naroda različnih pasminom, poviješću, stupnjem prosvjetljenja,
zemljišnim ležajem, društvenim odnošajima, gospodarstvenim probitcima,
zakonima vjere“.
No vratimo se hrvatskoj državi. Starčevićev hrvatski državni okvir nije
ni prazan okvir ni fašističko obožavanje države kao takve, već temelj
za izražavanje narodne suverenosti. Za Starčevića država nije
apstrakcija, nego je u njoj bitan narod koji u njenom okviru odlučuje o
svojoj sudbini: “Zakon bo je izražena volja naroda, sabor je odbor
naroda, vlada je odbor sabora, vladar je prvi državljanin, koji i sam
izvršava i pomoću vlade bdije da i svi ostali izvršavaju zakon”.
To podrazumijeva i ispravno usmjerenje naroda: “Mi smatramo
najsvetijom dužnošću općinstvo po mogućnosti obavješćivati vjerno o
javnim stvarima bez obzira da li nam ovo ili ono godi. Tko zna samo
jednu stranu stvari i kod toga ostaje ne mareći za druge strane, taj je
iznenađivan i varan; a tko nastoji poznati što je moguće više
različnih, možda protivnih strana, taj gleda da se za svaki slučaj
pripravi”. Ovo političko odgajanje hrvatskih građana je glavni zadatak
svih onih hrvatskih stranaka koje žele izgraditi autentičnu hrvatsku
demokraciju, a posebno to mora biti zadatak starčevićanaca, imajući u
vidu da je diktatorsko iskustvo predugo trajalo i ostavilo negativne
posljedice čak i kod onih građana koji iskreno priželjkuju istinsku
slobodu.
Starčeviću nije presudno državno ustrojstvo nego sadržaj: “A svaki
postojeći sustav, bio kakav mu drago i bio gdjegod, ja sudim po njegovu
plodu, a taj se najjasnije pokazuje u moralu i blagostanju naroda“. On
priznaje volju većine, svjestan kako je to samo mehaničko pravilo i
kako nema boljeg načina da se izbjegne sila i nasilje kao način
odlučivanja. Stoga zahtijeva da svaka vlada nastoji “iznaći pravu
većinu, to će reći onu većinu, koja zastupa sav narod, sve njegove
probitke”. U doba kad nisu u upotrebi bili pojmovi „pravna država“ i
„ljudska prava“, rekao je da “na taj način u državi da tako rečemo
zakonitoj ne stoji nauk koji hoće da svaki državljanin, za biti
državljaninom, za državu, mora više manje od svojih osobnih prava
otpustiti, te ta prava ustupiti najvišoj vlasti. Protivno, u pravnoj
državi, i samo u njoj, pojedinac dobiva mogućnost i sigurnost služiti
se svojima pravima”. Hrvatski narod se borio za ostvarenje samostalne
hrvatske države da bi živio kao slobodan narod, i da bi slobodnim i
zakonom zaštićenim radom poboljšao svoj životni standard uz slobodnu
kulturnu i vjersku djelatnost. Takvo starčevićansko shvaćanje hrvatske
države, ne države radi države nego radi slobode, jamstvo je da ćemo
uspješno prevladati posljedice starih i novih diktatura.
Integracija vjerski i etnički raznorodnih elemenata
Hrvatska nije zemlja u kojoj postoji vjersko jedinstvo. Hrvatski se
narod kulturno razvijao na periferiji zapadnoga kršćanstva, pa su radi
toga na dijelu njegova područja dolazili do izražaja istočno–kršćanski
i islamski vjersko–kulturni utjecaji, što je dovodilo sukoba i ratova,
kao u drugim europskim narodima. Danas je došlo do gotovo radikalne
sekularizacije te su agnostici i ateisti brojni i mogu slobodno
izraziti svoja gledišta kao i vjernici. Danas mnogi koji se nazivaju
starčevićancima pokušavaju iskoristiti svoju vjeru i ideologiju za
svrhe koje nemaju nikakve veze s vjerom odnosno ideologijom kao
svjetonazorom ili kao odnosom pojedinca prema Bogu ili prema svijetu.
Takvima Starčević, koji je iskreno poštivao vjere i odbacivao
konfesionalne dominacije, ali i državnu dominaciju na vjerskom
području, odgovara: “Mi smo bezuvjetno proti svjetovnoj vlasti pape i
osvjedočeni smo, da je ona najviše škodila kršćanstvu i papama. Ali
mnogi katolici, i među njima nada sve Talijani, misle da bez one vlasti
papa ne može slobodno izvršivati svoju duhovnu vlast. Iz povijesti
znamo da ta stvar upravo protivno stoji: dok papa nije imao svjetovnu
vlast, on je slobodan bio, i nemalo svi pape, dok ne bijahu svjetska
gospoda, uvršteni su među svece”. “Mi razumijemo i priznajemo da
državna vlast ima pravo na osobe i stvari crkve, ali mi ono pravo na
stvari vjere, tj. na uređenje i držanje odnošaja među dušom ne
priznajemo nikomu osim crkvenoj vlasti”. “Zato je državniku dosta ne
dirati i ne dati da itko dira čiju vjeru: ali on mora raditi, postavno
raditi za uvesti i učvrstiti slobodu i blagostanje naroda”. Dakle,
Starčević poštuje Isusovu poruku “Dajte caru carevo, a Bogu Božje”.
Što se tiče etničkih razlika, tradicionalni hrvatski
nacionalizam, koji je uvijek osjećao potrebu samoobrane hrvatske
političke i državne istovjetnosti, nikad nije bio isključiv i u njegovu
su izgrađivanju sudjelovali integrirani pojedinci i skupine drugoga
etničkog podrijetla. Ovaj obrambeni hrvatski nacionalizam dolazio je do
snažnijeg izražaja kad su drugi ugrožavali hrvatski narod, ali ni u
najtežim trenutcima nije prelazio u mržnju prema nehrvatskim
stanovnicima. To je u skladu sa Starčevićem koji je rekao: “...mi
držimo narodnost za svetinju i plašimo se onoga koji ju manje ljubi
negoli mi, a to jer takova smatramo za utvoru koja je lišena, poslije
ćućenja čiste duševnosti i onoga slobode, najugodnijega i
najveličanstvenijega čuvstva što ga narav čovječja može imati; nu mi
vam iskreno ispovijedamo da se pod izlikom narodnosti radilo i da se
radi o nesreći svih nas, i da nam se narodnost, ako se za vremena ne
osvijestimo i ne stupimo na pravu stazu, svima može glave vrći”.
U ovoj rečenici su osuđeni i fašizam i nacionalsocijalzam te su
postavljene jasne granice tomu snažnom osjećaju pripadnosti jednome
narodu i jednoj političkoj zajednici kao što je država; iz toga njegova
umjerenog i humanog nacionalizma izvire i njegov značajni argument o
odnosu prema nehrvatskim narodnim skupinama u Hrvatskoj, što bi opet
neki „starčevićanci“ htjeli izbjeći. „U svakoj zemlji ima pučanstva
različitih jezikom, vjerom, pasminom itd., pa se potom i različnim
imenima zovu. I u Hrvatskoj ima pučanstva talijanskoga, židovskoga,
ciganskoga itd“. „Mi ne uviđamo da ti nazivi općenitosti stanovništva
ili domovini škode. Dok je tako, naše je načelo: te nazive ne otimati
ni narivavati; neka ih svatko rabi i mijenja kako hoće. Ali ima stvari
koje mogu i moraju koristiti ili škoditi ne samo pojedinim pučanstvima
i imenima, nego i svim stanovnicima domovine zvali se oni kako im
drago. Takove su stvari cjelokupna zakonotvorstva. Zli zakoni, težina
neraznjernih daća, nesigurnost osobe i imetka, itd, itd., te i takove
stvari ne tište samo na primjer katolike nego i Srbe, i Luterovce, i
Kalvinovce, i Židove; sve stanovnike Hrvatske, zvali se oni kako im
drago. A da bi se te stvari dobro uredile, njima bi se koristili svi
stanovnici domovine, opet bez razlike na njihova imena. Dakle za dobro
uređenje ovih odnošaja imaju biti složni svi stanovnici Hrvatske bez
svakog obzira na ona pojedina imena. Držeći se toga načela mi iskreno
ljubimo i za brata držimo i Srba, i Nijemca, i Talijana, i Žida, i
Ciganina, i Luterovca itd., svakoga tko radi za općenito dobro svega
naroda i cijele domovine, a plašimo se jednako i Hrvata i Srba itd.,
svakoga tko je proti onim skupnim svetinjama”.
On je sanjao hrvatsku državu kao slobodnu političku zajednicu
svih njenih državljana, kojima ova jamči i slobodu i posebnosti, a od
njih traži samo da rade “za općenito dobro svega naroda i cijele
domovine”, na korist svih stanovnika Hrvatske. Starčevićanci moraju u
vlastitom interesu čvrsto ostati na načelima pluralističke Hrvatske
koju je zastupao Starčević, jer samo takva država može biti država
slobode. Moramo biti svjesni da ni vjerski ni etnički fundamentalizam
nikomu ne može donijeti slobodu. To nije znak slabosti, nego snage i
rodoljublja koje je kod njega sustavno i otvoreno izraženo, jer je dio
njegovih etičkih pogleda na značaj hrvatske države koju je želio
obnoviti.
Ante Starčević se pozvao na pravo Hrvata da uspostave svoju državu, jer
je smatrao da je sloboda svakog naroda jedina ispravna pretpostavka za
normalan razvitak narodne zajednice. Naučavao je kako je hrvatski narod
kroz povijest oblikovan kao samosvojan narod, koji se temelji na
zajedničkom iskustvu i interesu, a ne na rasi ili na vjeri, niti
isključivo na etničkim razlikama. Život je još jedanput pokazao da je
Starčevićeva hrvatska državna ideja bila realnija od svih pokušaja
njene negacije.
Ostaje pitanje budućnosti hrvatskog nacionalizma nakon što je
država izborena. Osobno vjerujem da je bez njega budućnost upitna, ali
i da ga treba afirmirati isključivo kao obrambenu kategoriju te ga
osuvremeniti i obogatiti novim povijesnim, političkim, gospodarskim i
kulturnim spoznajama; on mora biti putokaz za rješenje statusa Hrvata u
susjednoj Bosni i Hercegovini i instrument očuvanja hrvatskoga
nacionalnog bića izvan domovine, bilo u susjedstvu, bilo u onom što se
naziva emigracija. Mora biti nazočan na hrvatskom putu prema Europskoj
uniji, jer će taj put imati dalekosežne posljedice za Hrvatsku, koja ne
želi izgubiti suverenitet niti ga dijeliti bilo s kim ako joj se to ne
isplati. Problem je što nacionalisti starčevićanci ne postoje kao
organizirana politička snaga, kako bi pazili da se država ne izgubi ni
u lijevim ni u desnim nadnacionalnim utopijama. Za to trebaju politički
postojati kao takvi, svjesni da ni nesudjelovanjem ni ulaskom
pojedinaca u druge političke strukture ne će ojačati utjecaj hrvatskog
nacionalizma na sudbinu hrvatske države.
Završavam ovaj osvrt s nekoliko definicija hrvatskog nacionalizma dr.
Ive Korskog, koje će, nadam se, poslužiti kao poticaj za daljnje
djelovanje u starčevićanskom duhu.
Za Korskoga “nacionalizam nije ideologija, nego je samoobrana
narodne zajednice protiv pokušaja uništavanja”, nacionalizam “zahtijeva
svoje oblike koji odgovaraju času, nije reakcionaran nego iskreno
napredan, jer se bori za zajednicu, dakle za sve, a ne samo za jedan
dio naroda, bio on manjinski ili većinski, zato poprima socijalne ideje
i nosi ih kao dio svog idejnog sustava”.
"Hrvatski nacionalizam je obrana hrvatske zajednice i hrvatskih predaja
od svih unutarnjih ili vanjskih snaga koje žele tu zajednicu osloboditi
ili joj oduzeti njezin poviješću oblikovani značaj. Taj nacionalizam
jača kao obrambena kategorija kada postoji veća ugroženost, a slabi
kada nema ugroženosti. To je sve. Sve što je izvan toga nije pravi
nacionalizam, nego različite nacionalističke doktrine o kojima se može
raspravljati, ali ja ih ne smatram pravim nacionalizmom, jer su često
zaodijevanje raznih interesa ili predrasuda u nacionalne oblike“. (MI
XIV/1992,5, ZBOR, str. 4-5).
"Naš nacionalizam mora biti human, onako kao što nas je
upozorio Ante Starčević koji je odbijao svaki ekstremizam, pa i onaj
nacionalistički... Hrvatskoj je danas potreban takav nacionalizam prema
vanjskom svijetu i u unutrašnjem životu naroda. Ne kao magloviti
osjećaj koji bi prožimao sredinu, nego kao samostalna, borbena, idejno
čvrsta politička organizacija, katkada u suradnji s drugim isto tako
određenim hrvatskim političkim organizacijama, a u drugim prilikama u
demokratskom sučeljavanju s njima. Jer hrvatskom narodu nisu potrebne
preživjele antinomije fašizma i antifašizma, koje su tuđe hrvatskoj
političkoj tradiciji. One su se uvelike uvukle u hrvatski javni život,
jer je u Europi tridesetih i četrdesetih godina taj sukob bio premoćan
i nastojao je uključiti i one narode koji su imali svoje interese, mimo
i izvan toga sukoba. Za hrvatski nacionalizam, uz hrvatsku slobodu i
nezavisnost, samo su zanimljivi hrvatski narodni interesi“. (Predavanje
u Europskom domu, 21. svibnja 1999., "Budućnost hrvatskog
nacionalizma").
„U hrvatskom nacionalizmu, u našoj novoj državi, došlo je,
međutim, do nekih negativnih pojava. Umjesto da budu politički određeni
i organizirani, da kao takvi djeluju u spletu svih struja koje
sačinjavaju narod, zahvaljujući stalnim kriznim stanjima, nacionalisti
su držali kako se trebaju utopiti u drugim strujama. Odrekli su se
mogućnosti da surađuju kao posebna, organizirana politička snaga s
drugim trenutno srodnim strankama. Za ostvarenje i obranu hrvatske
neovisnosti bilo je korisno što su i druge struje prihvaćale postulate
zdravog nacionalizma, no pokazalo se da nije bilo dobro što su neke od
njih prisvojile te postulate nakon što su prošle najveće opasnosti, te
zadržale simbole hrvatskog nacionalizma, a napustile njegove temeljne
postulate, dovevši tako do pomutnje u narodu. Još štetnije je što su se
tada mnogi nacionalisti povukli iz djelatnoga javnog života i
prepustili da se nacionalizam u javnosti kod jednih pretvori u
nostalgičnu obranu prošlih oblika (a ne sadržaja),
a kod drugih u praznu školjku, u koju se mogu smjestiti upljuvci
stranih, nehrvatskih ideja, koje nemaju nikakve veze s autentičnim
hrvatskim nacionalizmom.“ („Politički zatvorenik“, siječanj 1999.).
Naputak Oca domovine dr. Ante Starčevića
članovima Stranke prava
1. Strah i plaća, te dvije staze koje vode k srcu
ljudskom, niti su stalne ni vrijedne za dobru stvar, ni u vlasti
stranke prava. Stoga ovoj stranki ne ostaje nego da radi upućivanjem,
poučavanjem.
2. Narod hrvatski, u duhovnom obrazovanju koje zanemaren
koje pokvaren koje zasukan, najvećma drži do dobra tjelesnoga. Tu treba
narod naučiti da se do tjelesnoga dobra ne dolazi nego kroz dobro
duhovno, kroz slobodu i prosvjetljenje.
3. Priprava k slobodi i prosvjetljenju jest: radnja,
štednja i sloga.
4. Za ganuti narod na radnju i štednju, u današnjim
opstojnostima, hoće se ustrpljenja u naučanju, dobra izgleda, i nada
sve iskustvenih dokaza, spojenih s naučanjem.
5. Za sklonuti narod za slogu, treba mu pokazati na
složnu i nesložnu obitelj, zadrugu, općinu. To bo sve on razumije. Kada
se tu osvjedoči o blagoslovu sloge i prokletstvu nesloge, valja ga
uputiti da narod naprama narodu stoji u veliko kako u malo obitelj
napram obitelji, itd. Napokon, ima mu se predočiti iz povijesti i
života veličanstvo složnih i nesreća nesložnih naroda.
6. Siromaštvo i progonstvo zasadiše u srce naroda zloću,
po kojoj se jedni vesele nad nesrećom drugih, ili barem ne mare za
nevolju drugih. To se zlo ne da drugačije iskorijeniti nego učeći
riječju i primjerima, da se sreća i nesreća jednog sina domovine od
dana do dana pruža i na sve ostale, i zato da svako domaće zlo, ticalo
se ono neposredno koga mu drago, svatko ima smatrati za svoje osobno
zlo.
7. Narod hrvatski, toliko vjekova varan i trven, izgubio
je vjeru u sve one koji jesu ili se drže nad njim. Stranka prava ima
nada sve svojim ponašanjem razložnu vjeru u narodu probuditi i na pravo
mjesto dovesti.
8. Seljanstvo i najniže građanstvo na jednoj, a svi
ostali staleži na drugoj strani, u Hrvatskoj su dva neprijateljna
življa. Nijedan taj živalj o sebi ne može ništa; oba složna svemoguća
su. Stranka će prava sljubit i ta dva velika življa i njihove sve
djelove, ako se svojski zauzme da, odbaciv iz svih staleža nečiste
ljude, iz pravih muževa svih staleža splete jedan vijenac za slavu,
složi jednu vojsku prosvjetljenja i napretka za obranu domovine.
9. U narodu hrvatskom, u cijelosti, ima srca nerastrovana
i uma nesmućena, te stoga moći je ovaj narod iskrenim i ljubeznim
podučavanjem na dobro ganuti.
10. Pravica i nepodmitljivost, to su najjače poluge u
narodu hrvatskom.
11. Uz pravicu i nepodmitljivost, u narodu hrvatskom
najviše vrijedi uljudnost, iskrena prijaznost.
12. Stranka prava ima u narodu pokazat i učitelje, i
uzrok, i netemeljitost, i posljedice nauke koji hoće da su Hrvati narod
malešan i preslab.
13. Stranka prava ima narod poučiti da je vjera stvar
duševnosti; da se po vjeri ne dijeli nijedan narod; da vjera mora biti
slobodna tako da ne smije nitko u ničiju dirati ni svoju drugomu
nametati; da narod, različan vjerom nu jedan narodnošću i domovinom,
ima biti jedan i u sreći i u slobodi, i da dosadanja te struke nesloga
dobro služi samo neprijateljima naroda.
15. Tko je na mjestu da može narodu koristiti, neka to
mjesto hotice ne pušta, osim za drugo još pogodnije. Drugačije dobra
stvar izgubila bi jednog radina, a namjesto njega dobila bi
neprijatelja svojega.
16. U pogledu drugovanja budi sveto načelo: viši time što
druguje s nižim uzvisuje sebe i pokazuje svoju plemenitost.
17. Budući da ima ljudi lakoumnih, prevrtljivih i
naručenih, ne ima se bez dovoljno dokaza vjerovati ni povjerenje davati.
18. Ljude koji traže samo svoju korist ili raskoš,
podništo ne primati u stranku i zaništa ne zanašati se na njih, osim
ako je temeljita nada da će se popraviti, i ako svojski o tomu rade,
bez da su budi čime osim osvjedočenja na to primorani. Onakovi bo ne
samo nisu za pravu radnju, ne samo ne mogu koristiti dobroj stvari,
nego će ju svakomu za svaku plaću izdati.
19. Poznati ljude do kojih puk drži, i uzroke s kojih
drži. Ako je uzrokom bogatstvo ili vlast ili to oboje, za one ljude ne
treba brinuti se; no ne valja ni odbijati ih, osim ako ne imaju drugu
vrijednost. Puk bo za nje iskreno ne mari; u potaji mrzi njih i one
koji su s njima, te će ih prvom zgodom ostaviti, pače i udariti će
proti njima.
20. S ljudima, do kojih puk drži poradi njihove pravice,
krijeposti, pameti, s takvima treba drugovati, te ih upućivati.
21. Protivnicima ne kazivati o svojoj težnji i radnji ni
istinu ni neistinu. Ona bo je nedostojna i valjanih muževa i vrijedne
stranke, a ona škodi kod zlih ljudi. Težnju i radnju stranke otkriva
njezin program.
22. Ne vikati, ne groziti se. To bo je i proti
uglađenosti i proti napredovanju dobre stvari. Time se neprijatelji
opominju i razjaruju, te priječe dobra djela.
23. Ne okrivljavati ljude kao takove, ili ljude vlade,
nego sve pripisivati sustavu i onima koji su ga uveli ili ga brane.
24. Narodu ništa ne obećavati, dok ne možeš dati, i
opominjati ga, neka pazi na one koji mu obećavaju.
25. Narod uputiti, neka se u svojim stvarima ne zanaša na
pojedine ljude, neka se od pojedinih ljudi ničemu ne nada, nego neka
sam upravlja svoje velike stvari, i neka nastoji da uzmogne on sam sebi
davati.
26. Svakom prilikom nastojati iz riječi, djela i naravi
stvari poznati te narodu otkriti njegove domaće i izvanjske prijatelje
i neprijatelje, i obojih težnje i sredstva.
27.Narod uputiti da mu nikakav sabor ne može pomoći, dok
tuđinci ne opaze da je narod složan s onim zastupnicima u saboru koji
rade o sreći naroda.
28.Svaki član stranke prava ima nastojati da se usavrši u
kojoj struki državnog života. Ako kojemu to nije moguće, on neka gleda
poznati mane, teškoće i želje kojega staleža, te neka način kojim bi im
se dalo pomoći.
29. Dobro ponašanje, trijezno življenje, međusobno
prijateljstvo, razložno štovanje, razumna priklonost naprama vrijednim
i poštenim osobama, to su biljege po kojima treba da se odlikuju
članovi stranke prava.
30. Koji član stranke potpuno prouči i upotrebi ovaj
općeniti naputak, on će prerijetkim slučajevima trebati naputak o
pojedinostima.
(Prema originalu u časopisu "Hervatska",
god. 1871.)
OVO JE MOJA OPORUKA
I. Želio sam, da moje mrtvo tielo bude pokopano u
kostajničkom ili sisačkom groblju, nu doznav, da bi to bilo skopčano sa
prevelikim troškom, ja želim, mrtav sahranjen biti u kojemu groblju oko
Zagreba - samo ne u zagrebačkom.
II. Kod sprovadjanja zabranjujem svaki sjaj, kano
glasbu,
pjevanje, zvonjenje, vience i t.d., ter se moje tielo ima opraviti u
prostu
nepomazanu drvenu škrinju, pa po jednomu vriednonmu duhovniku
rimske crkve, i po njezinu obredu zemlji predati.
III. Zabranjujem svaki spomenik i svaku javnu
počast. Jer ako sam zaslužio živjeti u sladkoj uspomeni naroda
hrvatskoga, ja sam si spomenik ostavio u mojemu životu i u djelih
mojih, a narod ima na koristne stvari trošiti.
IV. Na moj grob ima se postaviti ploča iz kamena sa
mojim imenom i prezimenom, pa godinami, mjeseci i dani narodjenja i
smrti moje, grob se ne smi prekopavati, ako bi se dotično groblje kojoj
drugoj porabi predalo, moje kosti i drugi ostanci sa pločom imaju se u
drugo groblje premjestiti.
V. Sav moj nekretan i pokretan imetak i moja
knjlževna djela ostavljam u vlasništvo mojemu ljubljenomu sinovcu dru.
Mili Starčeviću, koji me je zadnjih godina moje nemoći kao pravi sin
nastojao i njegovao.
VI. Moj rečeni obćeniti baštinik ne smi moj dom, što
mi ga vredniji i bolji diel naroda dao sagraditi najviše nastojanjem
mojega i
hrvatskoga naroda nada sve gorljiva prijatelja dra. Josipa Franka,
nikakovu tečevnu ili spekulativnom družtvu prodati, darovati ili u
zakup dati.
VII. Ako moj rečeni baštinik dr. Mile Starčevič ne
bi u našem
rodu našao vriedna nasljednika si, on ima taj dom ostaviti jednom ili
dvama javnim hrvatskim družtvom, što su po njegovu sudu najkoristnija
za
hrvatski narod.
VIII. Kad izplati dug, što je sada na mojem domu, ili
ako bude
moguće, uz odplaćivanje duga toga, svakako za tri godine kon što je taj
dug izplaćen, moj će rečeni baštinik imatí izplatiti: društvu Ćirila i
Metoda u Istriji jednu tisuću for. (1000 for.), družtvu za izkapanje
davnina u Kninu četłri sto for. (400 for.), družtvu za hrvatsku poviest
u Splitu dvie sto for. (200 for.).
Ja ne poznam hrvatsko družtvo, koje bi zasluživalo ili
trebalo pripomoć kako ona tri, nu ako se koje pokaže, siguran sam, da
će ga kako i drugu svaku narodnu stvar moj rečeni baštinik po
mogućnosti svesrdno
pomagati.
Ovako smislih, spisah i podpisah za da bude vjerno izvršeno.
U Zagrebu, na 26. srpnja 1895.
Dr. A. Starčević
|
|