|
Navik on živi ki zgine pošteno!
HRVATSKI MUČENIK NAHID
KULENOVIĆ
Nahid Kulenović (5. srpnja
1929., Brčko - 30. lipnja 1969., München)
Kada govorimo o ing. Nahidu Kulenoviću tada ne dajemo kratak opis samo
jednog muslimana etničkog Hrvata već spominjemo jednog hrvatskog
nacionalistu koji je pošao životnim stopama svog oca Džafer Beg
Kulenovića čiji se utjecaj na sina Nahida odražavao kroz poznatu izjavu
koju je u tri navrata ponovio novinarimaa 1939. godine: "Gospodo,
ja sam Hrvat i hrvatski nacionalist... I ne samo da sam ja Hrvat i
hrvatski nacionalist nego su i bosanski muslimani kao cjelina Hrvati,
dio hrvatskog naroda".
Ing. Nahid Kulenović je umro mlad, preselio na Ahiret u
najboljim
godinama svog života ubijen od agenata jugoslavenske tajne službe
I.Galića 30. Lipnja 1969. Rođen 5. Srpnja 1929. u Brčkom doživio je u
svojim dječačkim danima uspostavu Nezavisne Ddržave Hrvatske kojoj su
Džafer Kulenović i njegov brat Osman odigrali odlučujuće političke
usluge. Da zatim, zajedno sa obitelji odlazi u političku emigraciju,
prvo na srednji istok, u Siriju odakle je, pun žara, rodoljubnog
hrvatskog žara vratio se u Europu da bude bliže svojoj domovini kojoj
je pružao obole svoje energije.
Izbjegličku sudbinu Nahid je djelio sa svojim ocem, majkom i
sestrom Aidom. Gimnaziju je započeo u Zagrebu, privatno učio u Siriji i
završio u Španjolskoj. Zatim se preselio u Njemačku. Tamo je zavšio
Tehnički fakultet i počeo stvarati obitelj. Oženio se s Marijom
Deželić, kćerkom Berislava Đure Deželića, hrvatskog emigranta i
političkog djelatnika iz poznate Hrvatske obitelji Deželića. Rođenje
sina Džafera osiguralo je budućnost Kulenovića koljena.
Dolaskom u Njemačku, mladi Nahid predao se u cijelosti
rodoljubnom
radu. Pozorno je pratio društvena i politička gibanja u čitavoj
Jugoslaaviji i osjećao duboko u srži svog idealizma, da ta gibanja
ukazuju na njezinu propast. Uviđao je također, da su se starije
hrvatske državne generacije u tuđini već pomalo suspavale u svom radu:
postale pomalo i malodušne. Bio je nezadovoljan njihovim političkim
zanojetanjima u "začaranom krugu" i "natezanjima tko će koga voditi".
Zato se zdušno dao na okupljanje novih i mladih snaga; ljudi novih
ideja i novog poleta, koji neće čekati, nego stvarati povijest. Stalno
je poticao na hrvatsku slogu, razbuktavao rodoljublje i, ukratko, živio
je za Hrvatsku.
Nova vremana tražila su nove ideje i novo oduševljenje, ali ne
prekid sa starim korijenima. Za njega nije bilo dvojbe, tko je i što
je, i gdje pripada. Starčevićansko hrvatstvo, koje mu je otac ostavio u
amanet, bilo je temelj njegovvog političkog programa: "Mi hoćemo jedino
slobodnu i samostalnu državu Hrvatsku, nikakvih Federacija i nikakvih
zajednica sa Srbijom".
Nije nikada gubio iz vida stoljetne srpske ciljeve i krvavi
način,
kako su ih ostvarili. U svojim člancima s toga je često poručivao
velikosrpskim zanesenjacima: "Bosna nije nikada vaša bila, a niti su
muslimani ikada glasali za tu satropiju Jugoslaviju. Muslimani su
potvrdili svojom krvlju od 1941. Pa do danas, kuda oni pripadaju i to
će u buduće činiti". S pravom je upozoravaao, da će Srbi, dođe do
raspada Jugoslavije koja njima služi, "početi s istim onim receptom
klanja nesrpskog naroda kao što je to bio slučaj 1941. godine". Da se
ne bi to ostvarilo pozivao je na spremnost, na okupljanje, na
organiziranje svih Hrvata u obrani od velikosrbizma.
Jedan od najboljih prikaza rodoljubnog rada ing. Nahida Kulenovića
dao je Mladen Dolić u članku "Narodna svijest i žrtve
bosansko-hercegovačkih muslimana" kojeg je objavila politička revija
Republika Hrvatska" (službeni glasnik "Hrvatske republikanske stranke",
danas "zajednice" u broju 154 za rujan 1986. godine. Vrijedno ga je
citirati: "Nahid Kulenović je bio u punom smislu izgrađena osoba u
vjerskom, nacionalnom i političkom pogledu. Praktičan vjernik koji je
svoje vjerske dužnosti svakodnevno izvršavao diskretno i nenametljivo.
Nikada nije javno ulazio u taj najintimniji dio duhovno-vjerskog života
čovjeka niti je o tome raspravljao jer je smatrao da u tom pitanju
svaki pojedinac mora sam odlučivati po svojoj svijesti. U javnom životu
njega je u prvom redu zanimalo koliko je koji Hrvat spreman se
žrtvovati u hrvatskom oslobodilačkom radu. Nahid Kulenović je kao
rijetko koji živući Hrvat pratio revolucionarna gibanja u svijetu i
putove revolucije kojima su razni narodi dolazili do svoje slobode.
Poučen tim iskustvima, Nahid je okupljao oko sebe mlađi borbeni
hrvatski naraštaj davajući mu temeljno znanje i izgradnju u tom
pogledu. Stvarao je organizacije i programe".
 Organizacijski rad i dodiri s aktivistima oduzimali su mnogo
vremena
Nahidu Kulenoviću zato se nije mogao posvećivati novinarskom radu
koliko je želio. No i ono malo što je napisao pokazuje njegov zacrtani
stav prema Hrvatskoj. Evo jednog odlomka iz niza njegovih članaka koje
je objavio kaao glavni urednik mjesečnika Ujedinjenih Hrvata Njemačke
"Hrvatska sloboda" u Munchenu: "Naše prijatelje nitko nije pitao za
njihove savjete u pogledu Bosne-Hercegovine-Sandžaka u prošlosti, pa
neće ni u budućnosti. Stoga im savjetujemo da ne diraju u hrvatsku
Herceg Bosnu i Sandžak, jer će se u protivnom jako opeći.
Bosna-Hercegovina-Sandžak glasovali su 1941. sa svojom krvlju za
Hrvatsku državu i to će učiniti opet, kada to bude potrebno. Sinovi
Crne Legije stajat će ponovno s puškom u ruci na vjekovnoj međi Drini
koja će uvijek dijeliti dva naroda: Srbe i Hrvate".
U svojem zadnjem članku "I krv za Hrvatsku" Nahid
Kulenović kao da je predosjećao svoju skoru smrt
Nahidova sestra Aida rođena je 1924 podvlači, dokazujući da
niti
jedan član ove hrvatske obitelji islamske vjeroispovjesti nije
izostavio da javno proklamira svoje hrvatstvo: "Gotovo svi rođeni
Hrvati osjećaju se Hrvatima, a kao protudokaz nikada se ne mogu
navađati iznimke… Poštujemo vjeru jedni drugih i živimo po propisima
vjere kojoj pripadamo i hrvatski će narod od toga imati goleme koristi"
(Iz "Sabrana djela 1945-1956 dr. Džafera Kulenovića, priredili: pravnik
Stiijepan Barbarić, Miron Krešimir Begić i Ragib Zukić, Buenos Aires
1978, kraj slike Aide Kulenović između stranica 48 i 49).
Šezdesete su godine bile godine velikih nada, ali i godine u
kojima je uništen borbeni, revolucionarni ogranak Hrvatske političke
emigracije, ogranak koji je bio spreman pokušati podići oružani ustanak
u Hrvatskoj protiv Jugoslavije i protiv vladajućeg komunističkog
režima. Nije bila riječ o tzv. "stranim agenturama" kako smo mogli
čitati na stranicama režimske stranke, mnogi poticaji na akcije bili su
čisto provokativnog tipa elaborirani u kabinetima jugo-komunističkih
tajnih službi sa ciljem da se obezglavi hrvatska politička emigracija
te da ju se kompromitira "terorizam" u zemljama, naročito europskim
počem od Njemačke u očima odnosnih javnosti kao i službeni čimbenika
dotičnih zamelja. Ubijanja hrvatskih političkih emigranata koje je
činila jugoslavenska tajna služba tumačena su kao međusobna
"obračunavanja emigrantskog podzemlja" u čemu se naročito isticao Rajić
u tadašnjem "Vjesniku". Ali ljudi najopasniji za jugoslavenski
komunistički režim ubijeni u uzastopnom razmakuu baš tih godina svoju
revolucionarnu aktivnost nisu ograničavali samo na pisanu riječ. Njima
treba pridodati i nove, prispjele iz Hrvatske, koji također položiše
svoje živote za Hrvatsku počam od Brune Bušića.
I zato zaprepašćuju neki napisi koje čitamo, a koje potpisuju
inače
vrli hrvatski rodoljubi poput Dubravka Horvatića koji u pogovoru zbirke
pjesama hrvatske pjesnikinje Malkice Dugeč tvrdi. "Oni koji danas sole
pamet hrvatskim književnicima, predbacujući im šutnju o emigrantskoj
literaturi i optužujući ih zato za "strah i kukavičluk", pokazuju ne
samo da ne poznaju snažnu oporbenu protegu u djelima domovinskih
hrvatskih pisaca tijekom 70-ih i 80-ih godina, nego da ne poznaju ni
tadašnje prilike u domovini što je razumljivo s obzirom da su živjeli u
svom prekooceanskom komoditetu, dok su se hrvatski domovinski pisci na
rodnom tlu svojom riječju časno i djelotvorno borili za Hrvatsku".
Čitajući ovakve navode čovjek mora pomislitii da smo mi Hrvati
uistinu opterećeni nekim proklestvom kada ljudi literature tvrde za
svoju subraću mnogi položili živote za Hrvatsku "da su uživali
prekooceanske komoditete". Na isti način ostao bi rastužen, preneražen
Nahid Kulenović kada bi mogao vidjeti kojim se je tempom vršilo u
poslijeratnim godinama, krivnjom komunističkoh režima, odnarodnjavanje
bosannsko-hercegovačkih i sandžačkih muslimana i sa kojom je pasivnošću
ovo odnarodnjavanje primano u katoličkom djelu tog istog hrvatskog
naroda. Nahid Kulenović je bio tajnik "Ujedinjenih Hrvata Njemačke"
koja je bila vrlo aktivna politička organizacija, a kasnije predsjednik
njemačkog ogranka HOP-a, reorganiziranog HOP-a, kojemu je stajao na
čelu dr. Hefer. Uređivao je glasilo "Ujedinjenih Hrvata Njemačke"
Hrvatska sloboda", zatim Hrvatsku stražu". Aktivno je sudjelovao sa
Predsjednikom "Ujedinjenih Hrvata Njemačke" Milom Rukavinom koji je
zamijenio Kulenovića na uredništvu "Hrvatske slobode". Jugoslavenski
komunistički agenti, ubili su deset mjeseci ranije, prije ubojstva
Nahida Kulenovića, 26. Kolovoza 1968., Milu Rukavinu, Krešimira Tolja i
mladog Vida Maričića koji je došao u Njemačku iz Francuske. Govori se
da je ovaj čitao (njegov je leš nađen sa naočalima, a on ih je nosio
samo pri čitanju) kada su ga ubili. Prema jednoj verziji, ne utvrđenoj,
Maričić je jugo-agentima ili jugoagentu poslužio da dovabi Rukavinu u
prostorije gdje je ubijen zajedno sa svojim suradnicima. Ubijen je i
Maričić, a ovaj da je navodno ubijen da se ne bi doznalo tko je ubojica
iako ova verzija ima labave noge.
Jer da je Maričić bio upleten u ubojstva ne bi li bilo
potrebno
skrivati ime ubojice njegovim ubijanjem. Vjerojatnije je da nije znao
do čega će doči i da je i sam nehotice poslužio jugoslavenskoj tajnoj
službi kao neka vrst "meke na udici".
Činjenica je da Rukavina nije pesegao za revolverom kojeg je imao
u pretincu stola iz čega je policija zaključila da nije sumnjao u onoga
koji ga je ubio. Prema drugoj verziji, ubojica je bio obučen u odoru
njemačke policije. Smrću Mile Rukavine na čelo "Ujedinjenih Hrvata
Njemačke" dolazi Ante Vukić. Nije prošlo dugo vremena i "Ujedinjeni
Hrvati Njemačke" su bili razbijeni kao organizacija. Ubojica Nahida
Kulenovića bio je u neku ruku čovjek njegova povjerenja kao što je
čovjek povjerenja bio i ubojica Vjekoslava Luburića, sin njegovog
bivšeg vojnika, čiji je "Hrvatski narodni otpor" nakon njegova
ubojstva, bio decimiran kao cjelovita organizacija koji je, prema
verziji, jugoslavenskog konzula u Milanu Rade Genića bio ubijen "iz
razloga što je počeo okupljati oko sebe i mobilizirati gotovo cijelu
hrvatsku političku emigraciju".
Gledajući iz današnje perspektive mora se doći do zaključaka
da
Nahid Kulenović nije bio ubijen samo zbog sve revolucionarne
djelatnosti protiv jugoslavenskog komunističkog režima već i kao
prepreka u politici odnarodnjavanja muslimana Bosne-Hercegovine i
Sandžaaka koji su prema planovima Tita i Kardelja trebali predstavljati
neku vrst "tampona" između Srbije i Hrvatske, garanta održavanja
Jugoslavije, a što ne bi bilo moguće ukoliko bi ostali vjerni svojem
hrvatskom nacionalnom etničkom deblu. Ovo udaljavanje vršeno je
proračunato i na intelektualnom planu slanjem na arapska sveučilišta na
kojima su bile djelatne i islamske organizacije poput "Jami at Islama"
studenata islamske vjeroispovjesti naročito iz Bosne i Hercegovine. A
sve sa znanjem i dosluhom komunističkog vodstva Bosne i Hercegovine.
Rezultat toga je bila prvo "Muslimanska nacionalnost" BH muslimana
redefinirana u "Bošnjštvo" kada se, iako prekasno, uvidjelo da je prva
gledana sa nepovjerenjem i sumnjičavosti u zapadnim političkim
krugovima kao i u Rusiji.
Jugoslavenski komunistički režim nije, osim ubijanja, raspolagao
drugim oružjem protiv Nahida Kulenovića koji obzirom na svoje godine
nije bio "kolaboracionalist" N-D-H kako su mnoge, starije od njega koji
su sa njom surađivali, optuživali jugo-komunisti. Uz to je bio izdanak
jedne od najpoznatijih i najuglednijih muslimanskih obitelji, obitelj
koje je Otac Domovine Ante Starčević nazvao "hrvatskim cvijećem",
metafora kojom se Starčević poslužio, a kako bi oživio osjećaj
zajedničke etničke i nacionalne pripadnosti katoličkih i muslimanskih
izdanaka hrvatskog naroda. Možda bi bilo bolje da se je Nahid Kulenović
nakon ubijanja Mile Rukavine i suradnika neko vrijeme posvetio samome
sebi, ušao u neku vrst "revolucionarnog zastoja" dok se situacija ne
razbistri posvetivši neko vrijeme Horvatićevom "prekooceanskom
komoditetu", ali on to nije učinio iz jednostavnog razloga jer to nije,
prema svojoj prirodi i prema tradicionalnim vrijednostima domoljublja
koje je naslijedio od svoga oca, mogao učiniti. On je podlosti i
podmuklosti neprijatelja suprostavio svoje poštenje i rodoljublje ne
okrećući se unazad, ne prežući pred opasnostima, životnom opasnošću u
kojoj se je nalazio, a o čemu svjedoči i prije naveden njegov zadnji
politički tekst u kojemu je najavio svoju skoru, tragičnu smrt.
 Nahid Kulenović je bio fizički eliminiran zbog svoje
revolucionarne
djelatnosti protiv jugo-komunističkog režima i Jugoslavije kao takve,
ali motivi njegovog ubijanja su išli i dalje, a što nije izbjeglo
njemačkim istražnim organima koji su tražili uzroke zločina počinjenog
nad Nahidom Kulenovićem koji je vjerovao svom ubojici Galiću, primao ga
u svom stanu tako da kada se onog tragičnog dana Nahid kupao, okrenut
leđima prema ulaznim vraatima kupaonice, Galić mu je neprimjetno došao
iza leđa, potegnuo za kosu i nožem mu odrubio glavu.
Iz samog načina ubijanja iz kojeg iskače mržnja i neki "ritual"
vidjelo se da su bili točni glasovi koji su dolazili iz Hrvatske već
unazad nekoliko mjeseci da Nahid Kulenović predstavlja opasnost i za
komunistički režim i za Jugoslaviju kao takvu baš zbog toga što je
musliman koji hrvatski misli, osjeća i djeluje kao takav. Još k tome on
nije bio "samo netko" već član istaknute muslimanske hrvatske obitelji
Kulenović. Beograd je htio na svaki način onemogućiti nastavak
katoličko-muslimanskog etničkog jedinstva, a kako bi se oslabila
Hrvatska, a što se vidjelo i u BiH gdje se je muslimanima sugeriralo
"jugoslavenstvo" kao nacionalnost, a kada se je uvidjelo da to nije
moguće počelo se opirati sa "muslimanskom" nacionalnom oznakom
iskorištavajući moment kada su se na obzorju počele pojavljivati prve
konture (Egipat, Iran, Arapski Magreb) islamskog-fundamentaizma.
Trebalo je dakle fizički eliminirati jedno ime: Kulenović koje je bilo
simbol hrvatskog nacionalnog jedinstva koje se očitovalo i tokom drugog
svjetskog rata.
"Rodoljubi nisu nikada zastajali pred opasnostima koje je
predstavljalo za njih same njihovo djelovanje protiv porobljivača
njihove domovine, pa tako ni hrvatski rodoljubi ne uzmiču pred
prijetnjama koje im upućuju oni koji su uništili na podli način cvijet
hrvatske mladosti u Bleiburgu".
Ova konstanta "predosjećanja" smrti koji završava kako smo rekli u
zadnjem Nahidovom napisu "i krv za Hrvatsku" stalno je prisutna u
njegovom radu iako je on po naravi bio veseo, uvijek sa smiješkom na
ustima i spreman da svakome, kome je bilo potrebno, budi pri ruci. U
"Hrvatskoj straži" podsjeća "… kako su Hrvati katolici ginuli u
Fazlagić kuli za Hrvatsku zajedno sa svojom braćom muslimanima isto su
tako muslimani u kolonama smrti položili svoje živote zajedno sa svojom
braćom Hrvatima katolicima na žrtveni koji će davati snagu naraštajima
koji će ih slijediti…"
Ili, opet u "Hrvatskoj slobodi": "…Hrvati mogu imati i
pripadati raznim političkim strankama, ali samo onima koje se bore za
ostvarenje hrvatske državne nezavisnosti sa granicom na Drini…".
Istina je, Nahid Kulenović nije se mogao posvećivati novinarskom radu
koliko je on želio i zbog toga ne ostavlja iza sebe mnogo tekstova, ali
ono što ostavlja aktulno je i danas, u ovim presudnim časovima za
Hvatsku i ne samo za Hrvatsku jer je neizvijesnost počela nadvijati
svoju sjenu nad svijetom u njegovom ulazu u treće tisućljeće.
Stoga donosim u cijelosti članak iz pera Ing. Nahida
Kulenovića
obznanjen u listu "Hrvatska sloboda" broj 3.-st. 1. - studeni 1965. pod
nazivom "Opasni prijedlozi". Aktualnost ovog članka ukazuje kakve vrsne
procjene, i buduća viđenja koji će slijediti daleko iza njegove smrti,
ima ovaj hrvatski mučenik i borac.
"Čitajući u poslijednje vrijeme uvodnike nekog "hrvatskog" listića
i knjigu u kojoj jedan "diplomata" analizira političke prilike u
hrvatskoj povijesti, dobili smo dojam, da se ponovno pojavljuju tzv.
Jugoslaveni s "političkim" solucijama, koje bi po njihovom mišljenju
trebale da riješe Hrvatsko-srpski problem, jer srbo-komunistički režim
u Jugoslaviji prolazi tešku krizu i očekuju se dalekosežne promjene.
Opasni prijedlozi, jer nam žele sa svojom "političkom dalekovidnošću"
opet stvoriti preduvjete za treću Jugoslaviju, ali ovaj puta sa sasvim
drugom taktikom!
Hrvatsko-srpski sporazum je za narode Jugoslavije, kako ih oni
nazivaju, jedini spas u slučaju jednog preokreta. U protivnom došlo bi
do revolucije, koja bi po njihovom mišljenju značila konac za hrvatski
narod. Dakle sve u svemuu, Hrvati ne smiju upotrebljavati izraz
srbo-komunisti (iako Srbi u Titovoj Jugoslaviji sačinjavaju 98% visokih
funkcionera), nego komunisti, jer time nikada ne ćemo dobiti državu
Hrvatsku, a drugo moramo ići skupa sa Srbima, jer to je jedini način za
rušenje Tita, te onda vidjeti da li hrvatski narod želi Jugoslaviju ili
Hrvatsku državu. Pod hrvatskim narodom oni sasvim prirodno ne
podrazumjevaju Bosnu-Hercegovinu-Sandžak, jer to je prema njihovom
mišljenju jedan poseban narod ili u najmanju ruku pripadaju Srbiji, a
granica na Drini je utopija.
Promatrajući ovakve prijedloge, koje te naše propale "političke"
duše pišu, uvjereni smo, da se to nije rodilo u njihovim glavama, nego
u glavama njihovih gospodara, koji na onakav krvnički način poklaše
Bosnu-Hercegovinu-Sandžak 1941 godine i sada nastavljaju bez ikakvog
stida širiti ponovno svoje otrcane fraze o bratstvu i jedinstvu.
Dok nama ovakve "političke" plaćene duše spremaju drugu Foču,
dotle
se naša hrvatska nacionalna emigracija gubi u raznim polemikama,
dokazujući jedan drugome tko ima pravo voditi hrvatski narod, a tko ne,
te spremajući oslobođenje Hrvatske samo sa frazama.
Vrijeme ne stoji i zato leži na svim odgovornim hrvatskim
nacionalnim pojedincima uvidjeti, da je vrijeme početi ozbiljno
zajednički raditi na oslobođenju Hrvatske i da se jedanputa za uvijek
mora prestati sa dokazivanjem tko koga treba voditi.
Oni, koji prihvate, da zajedničkim silama otjeramo
neprijatelja s
našeg djedovskog praga, ostati će nezaboravni hrvatskom narodu i time
će dobiti najbolje priznaje za njihov politički rad u emigraciji.
Vjerujem, da će se u njima jedan puta probuditi hrvatski nacionalni
plamen, koji je u ovih nesretnih 20 godina emigracije kod mnogih
utrnuo, te da ćemo svi ujedinjeni spremno dočekati sve moguće preokrete
u Titovoj Jugoslaviji.
"Naše prijatelje" nitko nije pitao za njihove savjete i prijedloge
u pogledu Bosne-Hercegovine-Sandžaka u prošlosti, pa neće ni u
budućnosti. Stoga im savjetujemo, da ne diraju u hrvatsku
Herceg-Bosnu-Sandžak, jer će se u protivnom jako opeći.
Bosna-Hercegovina-Sandžak glasali su 1941. godine sa svojom krvlju za
hrvatsku državu i to će učiniti opet, kada to bude potrebno. Sinovi
"Crne Legije" stajati će opet s puškom u ruci na vjekovnoj međi Drini,
koja će uvijek dva naroda dijeliti Hrvate i Srbe."
Nahidov otac Dr. Džafer Kulenović umro je u Siriji 3.
Listopada
1956. Godine., a majka Zumreta u Chicagu 30. Siječnja 1992.godine, gdje
je živjela s kćerkom Aidom. Nahidov sin Džafer došao je u Ameriku i tu
završio škole i magistrirao, osnovao obitelj i radi u bankarstvu, a u
Chikaškoj zajednici vrlo je djelatan u radu za potpuno oslobođenje
Bosne i Hercegovine i Hrvatske od velikosrpske okupacije.
Mirsad Bakšić
|
|
