|
Narodna UZDANICA,
1.1.1941
O muslimanima u knjizi "Narod i zemlja
Hrvata"
O bosanskohercegovačkim muslimanima se pisalo i piše veoma mnogo.
To pisanje je uglavnom dvojako: istinito, iskreno i
objektivno, i
neistinito, izmišljeno i zlonamjerno. Oni, kojima je stalo do istine,
pišu po glasu savjesti: onako kako faktički i jest; dok drugi, kojima
je stalo više do ličnog ili bilo kakvog interesa, pišu kako njima
konvenira, ne pazeći pri tome ni na istinu, ni na to, hoće li nas
svojim pisanjem uvrijediti ili štetu nanijeti.
Jer često puta iza napadaja na bosanskohercegovačke muslimane
slijedi napadaču s druge strane odlikovanje ili priznanje za njegov
"patriotski" rad. Moramo priznati, da je danas na žalost ovih drugih
mnogo veći broj negoli prvih.
Među one prve, objektivne, ide i Dr. Mladen Lorković, mladi i
istaknuti hrvatski kulturni radnik i književnik. On je u svojoj radnji
"Narod i zemlja Hrvata" dao dolično mjesto i nama bosanskohercegovačkim
muslimanima.
Tu on, za razliku od mnogih drugih, govori o nama posve ispravno,
ističući našu ulogu i važnost, kako u prošlosti i sadašnjosti, tako i u
budućnosti u hrvatskoj narodnoj zajednici.
Pa i razumljivo je da Dr. Lorković, kao pristalica
Starčevićeve
nauke, nije mogao o bosanskohercegovačkim muslimanima kao "najstarijem
i najčišćem dijelu hrvatskoga naroda" drugačije ni govoriti, jer
slijediti Starčevića i njegovo učenje, znači biti u prvom redu dobar
vjernik, a onda stoprocentni i beskompromisni Hrvat, ljubiti sve što je
narodno i što ie dobro, biti iskren, odlučan, objeklivan itd.
Dr. Lorković je, pišući ovaj rad, to sve pri sebi imao, jer ne
samo sa svake stranice njegova djela. nego i iz svakog pasusa, pa i
reda. to sve izbija i jasno se razabire. U čitavoj knjizi (244 strane)
nema ni jedne riječi suvišno upotrebljene. Način i red izlaganja je
uzoran. Mnoge piščeve tvrdnje, poduprte jasnim i vjerodostojnim
argumentima, prouzrokovaće potpunu preorijentaciju na gledanje tih
problema kod čitatelja ove knjige.
To vrijedi osobito za poglavlja u kojima se govori i
raspravlja o
muslimanima. Iz toga razloga i mi ćemo se zadržati na tim poglavljima,
jer su ona za nas svakako najvažnija.
Pojava Turaka na Balkanu i njihovo brzo osvajanje pojedinih
država balkanskih, znači novu epohu u povijesti ovih zemalja. Mlada.
jaka, organizirana i disciplinirana turska vojska, osvajala je redom,
gdje se samo pojavljivala. Postupak i ophođenje turskih vlasti prema
pokorenim narodima bio je korektan.
Osim toga i "položaj seljaka u prvo doba turske ekspanzije
bijaše
daleko povoljniji pod Osmanlijama negoli pod domaćom vlastelom. To je
jedan od uzroka brzog pada balkanskih država" (str. 43). Propašću
države srpske na Kosovu (1389.), Bosna postade susjedna zemlja nove
balkanske države Turske. Tako se narod iz neposredne blizine mogao
osvjedočiti, da je život pod turskom vlašću mnogo povoljniji negoli je
pod dosadašnjim upravljačima.
A i patareni, koji su činili većinu stanovništva bosanske države,
"bijahu u tolikoj mjeri siti "kršćanskih pohoda" ugarskohrvatskih
katoličkih vladara, da već zarana stadoše dozivati Turke u pomoć. Prvi
to učini (već g. 1415) moćni vojvoda zapadnih strana Hrvoje Vukčić
Hrvatinić. Otada Bosna postade vazalom Osmanlija. .." (str. 43).
Kada posljednji bosanski kralj Stjepan Tomašević pokuša
prekršiti
ugovor s Turskom, Mehmed II. El Fatih provali u Bosnu i kroz relativno
kratko vrijeme osvoji veći dio njezin (oko 70 tvrđava). Velik dio
patarenskog stanovništva primi dragovoljno islam. Bosna dobi povlašćeni
položaj u okviru turske države, a njeni sinovi počeše zauzimati
odgovorne položaje u državnoj upravi.
Njihov upliv bivaše u Turskoj sve jači. Pa i sam Carigrad,
naročito u XVI. stoljeću, stajaše pod jakim uplivom njihovim : " ... na
dvoru se hrvatski jezik smatra drugim državnim i dvorskim jezikom,
janjičarski jezik pretežno je hrvatski, hrvatski govore i budimske paše
i njihova pratnja. Pregovori sa zapadnim evropskim vlastima vode se
više puta na hrvatskom jeziku.
Ta se stvar ne dade tumačiti time, što je Carigrad pred
vratima
slavenske balkanske trupine, jer ti Slaveni izim bosanskih Hrvata
bijahu u podredenom položaju raje, već u prvom redu time, što je stari
politički sloj hrvatskog plemstva u Bosni prešavši na islam prigrljen
kao dragocjena sastavina osmanlijskog imperija" (str. 43.44).
Dolaskom Bosne pod tursku vlast i prelazom patarena, manje
katolika, na islam, kao i prodiranjem Turaka u ostale hrvatske zemlje
na sjeveru i zapadu, nastalo je gibanje medu stanovništvom Bosne i
Hercegovine. Katolici, koji su uz patarene bili jedini stanovnici ovih
zemalja u predtursko doba, počeše se seliti iz Bosne u druge neosvojene
hrvatske zemlje.
Ova emigracija katolika dešavala se ili radi toga što nisu
htjeli
biti pod nekršćanskom upravom, ili su se odazivali pozivu susjednih
kršćanskih vladara, koji ih pozivahu na svoja nenaseljena imanja, ili
bi pak poslije kršćanskih provala u Bosnu napuštali svoja imanja i
zajedno s vojskom prelazili preko granice.
Bilo je slučajeva, da su vojnici silom odvodili katolike iz Bosne
u susjedne zemlje: "G. 1692. dovelo je 800 vojnika, koji iz Šibenika
provališe u zaleđe, sa sobom 5.000 kršćana, koje naseliše u okolini
Šibenika. Nakon opsade Mostara po Mlečanima g. 1695. priključilo im se
pri povratku 6.000 kršćana, od toga 1.300 oružanih muževa" (str. 62.).
"U nekojim krajevima, oko Maglaja i Doboja vojnici su međutim
katolički puk i silom odvodili: slavonska i ugarska nizina bijaše po
izgonu turskih vlasti gotovo nenaseljena, te je trebalo stanovništva"
(str. 63.).
"Osječki general Petraš provali niz Drinu u Zvorničku oblast, te
pri povratku izvede gotovo sve katolike toga kraja i naseli ih u
srednjoj Slavoniji oko ušća rijeke Bosuta i u krajeve preko puta
Brčkoga" (str. 64.).
Dosad se često, ako ne i redovno, isticalo, da su kršćani
napuštali svoja imanja i bježali u susjedne zemlje, jer nisu mogli
podnositi turskog zuluma i nasilja. Međutim rijetka su bila selenja,
kojim je bio povod turski zulum.
Ako je toga i bilo, nije krivica bila samo kod muslimana, nego i
kod kršćana, jer kako danas tako i u ono doba nije niko dopuštao, da se
rovari i buni protiv njegove vlasti. Dovoljno je da se sjetimo, na
kakav su način ugušivane seljačke bune u mnogim evropskim onovremenim
državama, premda je dokazano, da su seljaci bili u pravu.
Muslimani su se iz Herceg Bosne selili u Slavoniju i
Madžarsku,
pošto su one došle u sklop Osmanlijskog imperija. Kada Turci izgubiše
Slavoniju i Mažarsku, i muslimani se povratiše otuda opet u svoju
Herceg Bosnu. Dok su se ovako muslimani i katolici selili na sjever i
zapad, dotle se, uz dozvolu turskih vlasti, naseljavao na njihova
mjesta jedan novi elemenat, pravoslavni.
Ovo naseljavanje je bilo vremenska nužda, jer prazna zemljišta
ostala iza katolika a unekoliko i iza muslimana, trebalo je obradivati.
Osim toga trebalo je naći nekoga ko će stalno paziti na kretanje uz onu
stranu granice, a ovi su za to bili veoma prikladni.
Dodamo li tome još i činjenicu, da su turske vlasti, kao i
muslimani uopće, bile veoma tolerantne prema ostalim konfesijama, biće
nam potpuno jasno, odakle ovoliki broj pravoslavnih u Bosni i
Hercegovini, osobito u onim krajevima koji su do Turaka bili pretežno
katolički.
U poglavlju "Bosna i Hercegovina" obrađeno je brojčano stanje
stanovnika ovih pokrajina i to po konfešijama.
Kako je u prošlogodišnjem našem kalendaru bilo govora o broju
muslimana u Bosni i Hercegovini. (Muhamed Hadžijahić: Populacione
osobine bosanskohercegovačkih muslimana), to se nećemo ovdje na to
osvrtati, samo napominjemo da je i to pitanje obrađeno s mnogo truda i
ljubavi.
Ni sandžačkih muslimana, kao ni naših iseljenika u Turskoj, pisac
nije zaboravio, nego je i jednim i drugim obratio dovoljno pažnje.
Znajući, da će mu se radi sandžačkih muslimana s izvjesne strane
prigovoriti, pisac s punim pravom piše:
"Možda će nam se prigovarati, da nije opravdano muslimane
istočno
od Drine uvrstavati u hrvatsku narodnost, no valja uočiti da se ta
grana muslimana u svemu orijentira prema bosanskohercegovačkoj
muslimanskoj jezgri, koja je nerazlučiv dio hrvatskog naroda. Nitko na
svijetu nije nacionalno, kulturno i politički bliži sandžačkim
muslimanima od muslimana Bosne i Hercegovine. Od tog osjećaja
povezanosti, osnovanog na činjenicama, koje su objektivni kriterij
narodnosti, pa do svijesnog prijanjanja uz hrvatstvo samo je jedan
korak." (str. 206).
Dosljedan tome izlaganju i učenju, pisac traži, da se kod pisanja
nove nacionalne povijesti povede računa i o nama muslimanima, jer smo
to po svojoj prošlosti i zaslužili:
"Mi držimo da bi bilo skrajnje vrijeme, da se povijest
islamskih
Hrvata konačno stane istraživati i prikazivati kao dio povijesti
hrvatskoga naroda te da se uvidi, da je pod islamom jedna grana Hrvata,
iako pod regionalnim bosanskim imenom, ispisala značajne listove
hrvatske prošlosti. Tko da previdi, koliko odličniji bijaše upliv
islamskih Hrvata u Carigradu od kršćanskih Hrvata u Beču i Rimu!" (str.
46).
Dr. Lorković, pišući ovo djelo, znao je da mnogi kršćanski Hrvati
nemaju još iskristaliziranih pojmova o svojoj islamskoj braći, pa je
pri kraju knjige (str. 219) i napisao:
"Konačno duševni inventar svakoga Hrvata mora sadržavati i
svijest
o tome da je jedna petina Hrvata islamske vjeroispovijesti, da kraj
4,467.000 katoličkih Hrvata stoji u svijetu (god. 1931.) i 1,048.000
muslimanskih Hrvata, koji nijesu dio nijednog drugog naroda i kojima je
mjesto u hrvatskoj narodnoj zajednici, iz koje su potekli te i danas
žive u njezinu etničkom području".
Mahmud TRALJIĆ
|
|
