ŽIVOT ZA HRVATSKU!

„Zbogom prijatelji, zbogom rodbino, zbogom svi dobri Hrvati. Oprostite mi na svemu, ostanite vjerni našem iskrenom hrvatstvu i čuvajte našu domovinu Hrvatsku"

- ubio se jer „nije mogao više živjeti u takvoj Hrvatskoj, koja postaje – Protuhrvatska!« (biskup Vlado Košić);

- ubio se zbog općeg razočaranja današnjom hrvatskom vlašću, a posebice potresen postupcima zagrebačkog gradonačelnika Milana Bandića i biskupa Mile Bogovića (Hrvatski tjednik).

Intervjuu koji je dao novinaru VL Petru Grubišiću 24. listopada 2010. godine:

ZVONKO BUŠIĆ, DVIJE GODINE IZVAN REŠETAKA

Zvonko Bušić: Odbio sam 740.000 kn naknade od države

Život na slobodi za mene je bio ogroman šok, velika promjena u mojem životu, na koju sam se trebao naviknuti. Nakon 32 godine robije ostvario se moj san, došao sam slobodan u domovinu, o kojoj sam, robijajući tolike godine, sanjao. Trebalo mi je vremena da se uspijem orijentirati u novom životu. Nekoliko mjeseci života na slobodi teško sam se nosio s tim promjenama jer naši životi nisu ništa drugo nego stvar rituala. U "novom životu" nisam imao nikakvih uporišta prema kojima sam se mogao ravnati kao ostali ljudi iz mojeg okružja. Ja nisam mogao upitati ni jednog čovjeka na ovom svijetu sjeća li se kada smo prije 20 godina nešto radili i negdje bili, kada su svi moji prijatelji s kojima sam proveo te godine ostali u zatvoru. Moglo bi se reći da sam se, izišavši na slobodu, ponovno rodio, ali kao odrastao čovjek koji se u novom životu ne snalazi.

– Kada mi je bilo najteže, kada me hvatala depresija, kada se nisam mogao orijentirati u novom životu, sjetio sam se Solženjicina, koji je opisivao život robijaša s kojima je robijao kada bi nakon toliko godina zatvora izišli van. Mnogi od njih povukli su se u samoću, oboljeli ili su se razočarali. Svaki čovjek jačeg kova mora provesti na slobodi najmanje deset posto vremena koje je proveo u zatvoru da bi se mogao uključiti u normalni život. A ja sam na slobodi nešto više od dvije godine, tek sedam posto vremena...

Bio sam na dnu pakla

Međutim, sada kada je toga nestalo, ja sam se u ovom svijetu osjećao šašavo. Nedostajao mi je taj život na koji sam se navikao, a našao sam se u novom, koji me zbunjivao. Kada sam izišao iz zatvora, ljudi oko mene izgledali su mi kao muhe bez glave, stalno za nečim žure, a ne znaju za čime.

Ja se u tome nisam snašao. Pa, ja sam čovjek koji ne zna voziti auto, koji nema vozačke i koji nikada nije sjeo za upravljač automobila. Možda je to zbog toga što sam tolike godine živio u crno-bijelom svijetu. Živio sam po nekim drugim, surovijim pravilima. U zatvorima u kojima sam ja živio 32 godine, ubijeno je između 400 i 500 zatvorenika. I ta sva ubojstva bila su među zatvorenicima – jedan drugoga. To je sredina u kojoj se mora ozbiljno živjeti i paziti na svaki korak. Tamo je ono što se kaže svetinja. Ako se ne održi riječ, odgovara se, ako se slaže, odgovara se, ako se ukrade, odgovara se... Za sve se krvavo odgovara. A ovdje na slobodi sve je dopušteno. Ljudi kažu svašta i nitko ne odgovara ni za što – kaže Zvonko Bušić kojega je, kao što i sam priznaje, na slobodi dočekao život i svijet potpuno različit od onoga kada je prije 32 godine bio osuđen na doživotni zatvor.

Tri dana sa 40 prijatelja

– Tim susretom nastojao sam evocirati duh moje Gorice otprije 40 godina, kada sam otišao iz nje. Pričali smo o djetinjstvu, o uspomenama i pjevali gangu, a o svemu tome snimljen je mali dokumentarac. Odem često u svoju rodnu Hercegovinu. Bio sam prije dva tjedna. S braćom i sestrama pekao sam rakiju. Volim gangu i često je, kada sam dolje, zapjevam s braćom i prijateljima. Posebno su mi dragi derneci za Svetog Stipana u mojoj Gorici i Veliku Gospu u Posušju – govori Zvonko, koji je odnedavno stanovnik Zagreba.

Obične ljude su prevarili

– Mene su, kada sam pokušavao nešto napraviti, prozvali posljednjim hrvatskim romantikom. Rekao sam im, kada umre posljednji hrvatski romantik, naravno, nisam mislio na sebe, neće biti više ni Hrvatske. Dok nema romantika, idealista, heroja – nema ni budućnosti. Hodajući po Hrvatskoj, susreo sam dosta razočaranog svijeta.

– Želim pripomoći da se u Hrvatskoj formira politički faktor oko ljudi koji su čisti, nekorumpirani, nepotrošeni, koji znaju misliti svojom glavom i koji nisu ničije lutke na koncu. Samo takvi ljudi mogu ovu državu izvući iz blata u koji je zapala. Obični ljudi, iz opravdanih razloga, izgubili su povjerenje u političare, u političke strukture, jer ih je svatko izdao, prevario, napustio i zagorčio im život. Dakle, meni ljudi ne mogu reći da sam u politici da bih se okoristio jer meni ne treba ništa. Ja sam se, dapače, zahvalio na naknadi 740.000 kuna na koju sam imao pravo, jer ne želim da se ijednom hrvatskom čovjeku, koji u meni može gledati terorista, preko poreza oduzme kuna i da se to da meni, ako to on od srca ne daje – dodaje Bušić, koji je uvjeren da će njegova stranka na sljedećim parlamentarnim izborima postići odličan rezultat.

Zvonko kaže da za život ima dovoljno, a za to su najzaslužniji njegovi prijatelji. Omogućili su mu to. Odrekao se naknade sto tisuća eura i dugo nije htio ni mirovinu na koju ima pravo po Zakonu o političkim zatvorenicima. Tek je na njihov nagovor prije mjesec dana sredio isprave...

Potvrda o poštenju

Još dok sam bio u zatvoru, Vlada je dala 100.000 dolara za odvjetnike koji bi me zastupali u traženju da me se pusti na slobodu nakon 30 godina zatvora. To je tada bilo 500.000 kuna. Taj odvjetnik došao je na razgovor k meni u zatvor samo dva puta i potrošio 18.000 dolara. Tečaj dolara povećan je, tako da sam državi vratio 480.000 kuna. A imao sam nesporazuma s hrvatskom birokracijom oko načina vraćanja. Nije postojao način na koji se nepotrošeni novac mogao vratiti. Nitko nije znao koliko smo mi potrošili novca. Rekao sam Julienne: Onaj novac koji nije potrošen za ono čemu nije namijenjen, treba vratiti. Deset mjeseci trebalo mi je da vratim taj novac i dobijem potvrdu da sam ga vratio. Čudio mi se čovjek u Ministarstvu financija zašto vraćam novac – otkriva Zvonko Bušić.

Svjestan da samo ujedinjene domoljubne, suverenističke snage mogu preokrenuti negativne trendove u zemlji, svu svoju energiju usmjerio sam na objedinjavanje tih snaga. Prvo kroz stranku HSP dr. Ante Starčević, a zatim i kroz udrugu Hrvatski plamen. Formiranju Glavnog stožera Hrvatskog plamena i Savjetodavnog tijela pristupio sam zajedno sa svojim suradnicima isključivo stoga što u vodstvu stranke u kojoj sam kratko djelovao nije bilo razumijevanja za povijesni trenutak u kojem se nalazi Hrvatska i potrebu stvaranja široke domoljubne fronte, koja bi se na predstojećim izborima ponudila kao treća opcija.

Nažalost, od samog početka krenule su podvale, spletke i nerazumijevanje. Probuđeni su ''spavači'' svih domaćih i inozemnih agentura, a kod mnogih u strankama i pokretima proradile su taštine, strančarenje, i sebičnosti. Također izostala je i bilo kakva financijska potpora bez koje je nemoguće osmisliti i voditi izbornu kampanju. Iako je naša inicijativa naišla na dobar odjek kod dijela javnosti, političko jedinstvo zbog spomenutih razloga nije ostvareno, a ja sam osobno od nekih s tzv. hrvatske desnice prvi put bio napadan kao terorist, rušitelj jedinstva, lutka u nečijim rukama, nepopravljivi idealist koji ne razumije političku stvarnost itd.

Stoga se povlačim iz hrvatskoga političkog života jer ne želim ni na koji način doprinijeti daljnjem usitnjavanju domoljubnih političkih snaga u Hrvatskoj.

Hrvatski ljudi opet su u opasnosti da izgube ono što su u Domovinskom ratu krvlju i žrtvom izborili. Zato još jednom apeliram na sve one koji Hrvatskoj žele dobro da nadvladaju vlastite egoizme i međusobne animozitete i pokušaju zajedno preoteti Hrvatsku iz šaka onih koji je ne vole.

Povlačim se iz politike da bih oslobodio mjesto onima koji možda znaju bolje i mogu više. Ja sam predugo bio izvan zemlje, i predugo proživljavao vlastitu Kalvariju. Možda uistinu nisam pragmatični političar koji se snalazi u ovoj, današnjoj političkoj žabokrečini, štoviše očito je da su mnogi na vlasti i u oporbi u tome puno pragmatičniji od mene!

Moramo međutim znati da je interes Hrvatske iznad svih nas i naših osobnih interesa, stoga smatram da bi izlazak na izbore pod svaku cijenu, bez realnih izgleda na uspjeh koji je, ponavljam, moguć samo ako se stvori široka domoljubna fronta - bio kontraproduktivan i za nacionalne interese štetan.