|
KALENDAR NAPREDAK, 01.01.1933
Znameniti Hrvati:
Bošnjaci i Hercegovci u Turskoj carevini
Prva provala turska pod Timurtaš-pašom 1384. u Bosnu opomenu moćnoga
kralja Tvrtka Kotromanića, da se pobrine, kako će zaštititi svoju mladu
kraljevinu.
Druga provala u Bosnu 1387, pod Lala Šahinom svršila je po
Turke
tragično. Knez Gojko (Mrnavić) na Glasincu potukao ga je do nogu. Od
20.000 konjanika (akindžija) jedva se spasila jedna četvrtina.
Da suzbije turske navale od Bosne, Tvrtko je organizirao jednu
navalu u zajednici sa Srbima i do odlučne bitke došlo je kod Pločnika
na Toplici, gdje su Turci poraženi. Tvrtko i njegovi saveznici ugrabili
su veliki plijen i tim se zadovoljili.
G. 1389. došlo je do bitke na Kosovu, gdje je slomljena moć
srpske
države i otvorena bila vrata turskim navalama u Bosnu. Dvije godine iza
toga paša Jigit provaljuje u Bosnu i opljačka gornje Podrinje. Tom
prilikom je paša Jidit među ostalim zarobio i jednoga dječaka, po svoj
prilici iz Kotromanića porodice. Turci zabavljeni osvajanjem u Maloj
Aziji i na Balkanu pustili su Bosnu na miru.
Kralj Sigismund gledao je krivim okom, kako se Turci primiču
granici Ugarske, pa je organizirao križarsku vojsku. Do sukoba je došlo
kod Nikopolja 1396., gdje su križari hametom potučeni. Sam Sigismund ie
jedva živu glavu iznio iz boja. Ta je bitka odlučila o sudbini Balkana.
Jedan grad za drugim padao je pod tursku vlast.
Iza pobjede Timur Lenkove kod Angore 1402. raspalo se tursko
carstvo i za cijeli decenij ne pojavljuju se Turci na granicama Bosne.
Međutim ugarski kralj Sigismund, nezadovoljan vladom Tvrtka II.
Tvrtkovića, poveo je križarsku vojnu na Bosnu, da je skuči pod svoj
utjecaj i istrijebi patarene.
Tvrtko II, na čelu na brzu ruku sakupljene vojske, dočekao ga je
kod više tvrđava u srebreničkoj banovini, a glavno mjesto otpora bio je
utvrđeni grad Dobor, gdje bude bosanska vojska poražena, Dobor osvojen,
kralj zarobljen, a 126 plemića posječeno i s doborske pećine bačeno u
rijeku Bosnu (1408.),
Iza bitke kod Dobora, kada je Sigismund povratio Ostoju na
prijestolje, nastao je pravi građanski rat. Dvojica najmoćnijih
velmoža: Hrvoje Vukčić i Sandalj Hranić bore se za premoć u zemlji. Kad
se Hrvoje našao 1415. osamljen i okružen neprijateljima, obrati se za
pomoć Turcima.
Po nalogu sultana Mehmeda I. skopaljski namjesnik paša Jiđit
opremi vojsku Hrvoju u pomoć i stavi joj na čelo svoga posinka Ishak
bega (Kotromanića). To je prvi sin iz naših krajeva, koji se javlja u
turskoj povjesnici. Ishak beg s Hrvojem i Sandaljem, koji su se malo
prije toga izmirili, dočeka u dolini Usore ugarsko-hrvatsku vojsku,
koju su predvodili Pavao Čupor, ban slavonski, Ivan Gorjanski, vojvoda
usorski, i Ivan Morovićki, ban mačvanski, i potuku je tako, da su same
vojskovođe pale u sužanjstvo Bošnjaka i Turaka.
Iza toga je Ishak provalio u Hrvatsku i stigao do Celja u
Štajerskoj. Veli se, da je sa sobom ponio velik plijen. Ovaj put Turci
ostadoše u Bosni. Neki historičari vele, da je sultan Mehmed na
prijedlog Hrvojev imenovao Ishak bega bosanskim krajišnikom, dok drugi
kažu, da je istom 1418. na prijedlog paše Jiđita imenovan Ishak beg.
Prvo mu je sjedište bilo u Ustikolini ili, kako neki hoće, u
Foči. Turskoj vlasti je neposredno bilo podređeno Podrinje (gornje) i
Zagorje. U proljeće iduće godine dođu Ishak begu pomoćne čete, kojima
zauze Višegrad i Sokol (na utoku Lima u Drinu). Zatim se zaputi put
Sarajevskog polja i tu osvoji malu utvrdu Kresavicu.
Koliko se vidi iz kasnijih događanja, Ishak beg je povjerenu
mu
zadaću vršio mudro i savjesno na zadovoljstvo sultana i bosanskih
velikaša. To nam pokazuje razmirica između dvije moćne hercegovačke
porodice Kosača i Pavlovića. I jedni i drugi obraćaju se Ishak begu za
pomoć.
Pošto je Sandalj Hranić bio tada najugledniji velikaš u Bosni,
stupa Ishak beg s njim u savez. Tako nalazimo g. 1426, Sandalja i Ishak
bega, gdje osvajaju Travuniju i dijele je među se. Otada se počinje
Sandalj Hranić u listinama pisati "božjom milosti velikoga cara Mehmed
bega i njegova vojvode Ishaka gospodara Zahuma".
Punih osam godina nemamo nikakovih vijesti o Ishak begovim
poduzećima u Bosni i izvan nje. Možda je uređivao i utvrđivao osvojene
gradove. Istom g. 1434. na zapovijed iz Edrene provali u južno-istočnu
Ugarsku, te je pohara i oplijeni sve do Temešvara i s bogatim plijenom
vrati se u Bosnu.
Nakon smrti moćnoga Sandalja Ishak beg bez oklijevanja ugrabi
priliku i provali u Vrhbosnu, gdje prenese namjesničku stolicu 1436.
Tri godine iza toga bude premješten u Skoplje (Üsküb), a na Bosni ga je
zamijenio sin mu vojvoda Barak beg, pa drugi sin mu Esbali beg do g.
1440. Te godine se javlja prvi put Isa beg Ishakbegović kao "gospodar
Bosne".
Bitke kod Varne 1444. i na Kosovu 1448. pokazale su svijetu
moć
turskoga oružja. G. 1451, uspe se na prijestolje turskoga carstva mladi
Mehmed II. El-fatih, koji taj naslov steče osvojenjem Carigrada 1453.
Tom prigodom prvi put se pope na stolicu velikih vezira čovjek iz naših
krajeva Hrvat Mahmud paša.
Koliko se može vidjeti iz poznatih vrela, miroljubivi bosanski
namjesnik Isa beg nastojao je održati "status quo" ne poduzimajući
nikakove akcije u kraljevim zemljama. Za njegova begovanja nedavno
osnovani grad Sarajevo (Saraj-ova "polje oko dvorca") znatno se podigao
brojem žiteljstva i procvjetao pod utjecajem istočne kulture. Isa bega
je 1458. naslijedio Ishak paša, koji je živo pratio događaje u Bosni,
naročito razmirice na dvoru.
Smrt kralja Tomaša, koji je po svoj prilici bio žrtva brata mu
Radivoja i sina Stjepana, uzvitlala je cijelu buru. Kraljica Katarina,
kći Hercega Stjepana, tražila je prijestolje za svoga sina Sigismunda.
Ishak paša stavio se kao posrednik. Raspra se svršila tako, da je Ishak
paša zarobio Sigismunda i sestru mu, i u Sarajevu ih preveo na islam,
Sigismundu je dao svoje ime (vidi: Kralj-oglu Ishak beg).
Na prijestolje dolazi Stjepan Tomašević i mjesto da ispravi
pogrješke svoga oca Tome, koji je progonio patarene, sam je zapao u
istu pogrješku. Zavjerio se papi i ugarskom kralju, ako mu dadu krunu i
priznadu ga za kralja, da će iskorijeniti patarene. Taj prvi korak
njegove vlade bio je povodom, da su patareni u masama počeli bježati
pod okrilje Hercega Stjepana i u zemlje, kojima su Turci gospodovali.
Patareni pritisnuti sa svih strana, i u neprilici, obraćaju se na
sultana i pozivaju ga u pomoć.
Kralj Stjepan obustavi plaćanje danka sultanu, koji su mu
plaćali
njegovi prethodnici od g. 1437. Kad je sultan Mehmed II. poslao čauša
kralju, da zatraži danak, a ovaj ga nedostojno primio, podigao je
vojsku i došao u Bosnu.
Iscrpljena zemlja nije se mogla oduprijeti, jer je nije imao tko
braniti. Kralj je bježao od grada do grada, dok nije upao u ruke Mahmud
paši u gradu Sokolu. Kad se pod gradom Jajcem odlučilo o sudbini
bosanskoga kraljevstva g. 1463., najbrojniji i najmoćniji elemenat u
zemlji s aristokracijom na čelu prelazi u masama na islam.
Motive, koji su ih na taj korak potaknuli, nije teško naći.
Patareni, okorjeli u vjekovnoj borbi protiv rimskoj propagandi i
fanatizam u mržnji proti ugarskim kraljevima, koji su vjekovima
nastojali da Bosnu liše samostalnosti, dočekali su čas, da progonstvima
i stoljetnim borbama jednom bude kraj. Taj čas su dočekali, kad je
sultan Mehmed II. el-fatih došao u Bosnu rečene godine.
Povijest nam bilježi više povoda, koji su sultana doveli u naše
krajeve, od kojih ćemo navesti tri, četiri: borbe za prijestolje, koje
su rušile red i mir, progonstvo patarena, zlostavljanje turskog čauša
na kraljevu dvoru, poziv od pretendenata i patarena i t.d.
Kuda je sve to dovelo Bosnu, pokazala je katastrofa, u kojoj
je
propalo bosansko kraljevstvo i bosanska samostalnost. To je iznenadilo
sav kršćanski svijet, a najviše ga je iznenadila vijest, da su patareni
u masama prešli na islam. Patareni su sa svih strana sjatili pod grad
Jajce "um durch schleinige Untenverfung von dem neuen Beherrscher des
Landes moglichst giinstige Bedingungen zu erlangen", kako veli
Zinkeisen.
Povijest nam opet kaže, da je tu za jedan dan njih 36.000 prešlo
na islam "um ihr Gemeinwesen auch noch ferner-hin nach der Vater Sitte
zu verwalten". S tim korakom isposlovali su ove povoljne uvjete: da
upravljaju zemljom i dalje po običaju otaca, samo što im je sultan u
neke utvrde postavio vojničku posadu. To im nije bilo teško
isposlovati, jer su četiri glasovita Bošnjaka: veliki vezir Hrvat
Mahmud paša, vezir Ishak paša, beglerbeg Sulejman paša i Mehmed paša ne
samo zauzimali odlična mjesta u upravi Turske, nego također bili u
najbližoj carevoj blizini.
Sva je prilika, kako se vidi iz držanja sultanova prema
Bošnjacima
i Hercegovcima, da se sva promjena sastojala iz promjene gospodara,
vjere i naslova. Kralja je zamijenio sultan u osobi bega, bogumilstvo
zamijenio je islam, a naslovi ban, vojvoda i knez pretvoreni su u
turski naslov beg.
Sa zauzećem Bosne (i kasnije Hercegovine) u turski janjičarski
zakonik unosi se poznata povelja, da se sinovi bosanskih muslimana
uzimaju u "adžami-oglane", koji će se odgajati u carskom "bostanu" ili
u carskim "sarajima". Isto se tako u turski zakonik unosi slavenska
riječ "baština", jer posjed bosanske vlastele, koja je u masama prešla
na islam, nije pravo bilo da se uvrsti u zemlje, otete mačem.
Bosna i Hercegovina imale su više povlastica nego ijedna
pokrajina
u Turskoj, zato su najviše uslugu učinili turskoj carevini Bošnjaci i
Hercegovci. Koliko su svi sultani do Mahmuda bili nakloni bosanskome
plemstvu, svjedoči nam neograničena moć, silno bogatstvo i veliki ugled
bosanskog ponosa na carigradskom dvoru.
Odluka patarena pod Jajcem odlučila je sudbinom Bosne i
Hercegovine i odredila njihovu potomstvu burnu, ali slavnu budućnost.
Svim velikašima sultan je odmah podijelio službeni plemićki naslov beg
i uvrstio ih u vojsku kao lenske vitezove. Vlastelići su uvršteni u red
spahija. Ali to njima nije bilo dosta, nego su zatražili od sultana, da
svima muslimanima u Bosni daruje povlasticu, koja će im osigurati ne
samo gospodstvo na rođenoj grudi nego i prvenstvo u cijeloj državi.
U janjičarskom zakoniku stoji slijedeće: "U pokrajini Bosni
zakonom je određeno: da se u adžami-oglane uzima samo musliman, sin
muslimana. Osim toga većina se primala u saraje i u carsku bašču.
Tolikom odlikovanju je uzrok ovo:
Kad je sultan Mehmed provalio s pobjedonosnom vojskom u pokrajinu
Bosnu, sva raja i narod priznali su moć i silu padišaha, zaštitnika
svijeta, izašli mu ususret, panuli lice pred njegovom uzendijom i
prešli listom na islam. Videći car, zaštitnik svijeta, da su od
jedanput svi poprimili islam reče: "Koliko je meni poznato, ovo nije
rđav narod."
Što su se odlikovali plemstvom islama, sultan im reče:
"Tražite od
mene, šta želite!" Pokrajinci odgovore: Neka se i po našoj pokrajini
kupe "adžami-oglani"!
Tu im molbu usliša i naredi, neka se u zakon stavi, da se od njih
uzimaju "adžami oglani". Zato se Bošnjaci primaju (u adžami oglane),
bili obrezani ili neobrezani. Po zakonu ne smiju se ni pregledati.
Od ovoga se naroda sakupljaju (adžami-oglani) za dvor ili za
bašču; odatle ih je većina izišla s visokom časti i dotjerala do
visokog dostojanstva (u državi), jer su bili umni i daroviti."
Tko je patarenske velikaše naputio na ideju, da u zgodan čas
zatraže, da im se djeca uzimaju u "adžami-oglane", ne zna se, ali da je
taj na daleko snovao i gledao u budućnost, kad ih je savjetovao, stoji
nepobitno. Možda je njemu lebdilo pred očima, da Turci, kad tuđ i
nepoznat narod, ne će znati upravljati Bosnom, jer ih od Bošnjaka
dijeli i jezik i misli i običaji; zato treba da se sami pobrinu i
zarana dokopaju gospodstva u domovini, a zato je jedini put, kojim je
došao Hrvat Mahmud paša do prve časti u državi; naime, i da im se djeca
kao "adžami-oglani" obrazuju na državni trošak u neposrednoj blizini
dvora i sultana.
Patarenski magnati i prvaci imali su dosta prilike prije pada
kraljevstva, da se na vlastite oči osvjedoče o koristi, koju nosi uzgoj
mladeži svakom narodu, koji je došao pod tursko gospodstvo.
Već od god. 1474. počinju naši stari izbijati na površinu kao
visoki vojnički i građanski dostojanstvenici. Od god. 1544. do 1627.,
dakle kroz 83 godine, sjedjelo je na stolici velikih vezira deset naših
zemljaka, koji su u rečenom razdoblju 67 godina tresli istokom i
zapadom.
Osim toga, koliko nam je dosad poznato, bilo je pet zamjenika
velikih vezira i bezbroj beglerbegova i begova, koji su upravljali
različnim vilajetima i sandžacima. I baš to razdoblje sačinjava
najslavniju epohu turske povjesnice. Osim toga ima još historijskih
dokaza, da su Bošnjaci i Hercegovci ne samo kod sultana nego i kod
turske inteligencije uživali ugled i povjerenje kao nijedan drugi narod
u širokoj turskoj carevini.
Evo šta piše glasoviti turski povjesničar Ali u svojoj povijesti
"Kunhul-achbar", koja je poznata pod imenom "Tarihi Ali" (prijevod s
turskog):
"Što se tiče plemena Hrvata, koje se pripisuje rijeci Bosni,
njihov se značaj odrazuje u veseloj naravi; oni su po Bosni poznati i
po tekućoj rijeci prozvati. Duša im je čista, a lice svijetlo. Većinom
su stasiti i prostodušni - njihovi likovi kao značajevi naginju
pravednosti. Golobradi mladići i lijepi momci poznati su (nadaleko) po
pokrajinama radi naočitosti i ponositosti, a daroviti spisatelji kao
umni i misaoni ljudi. Uzrok je to, što je Bog, koji sve uzvisuje i
uzdiže, u osmanlijskoj državi podigao vrijednost tome hvaljenom narodu
dostojanstvom i čast njihove sreće uzvisio kao visoki uzrast i poletnu
dušu, jer se među njima nalazi malo silnika.
Većina onih, koji su došli do visokih položaja (u državi),
odlikuju se veledušjem, to jest čašću i ponosom. Malo ih je, koji su
tjesnogrudni, zavidni i pohlepni. Neustrašivi su u boju i na megdanu, a
u društvu, gdje se uživa i pije, prostodušni. Obično su prijazni,
dobroćudni i ljubazni. Osobito se odlikuje to odlično pleme vanrednom
ljepotom i iznimnim uzrastom."
Na idućoj se strani opet osvrće na nas pa veli:
"Bez sumnje
Bošnjaci, koji se pribrajaju hrvatskom narodu, odlikuju se kao prosti
vojnici dobrotom i pobožnošću, kao age i zapovjednici obrazovanošću i
vrlinom; ako dođu do časti velikih vezira, u upravi su dobroćudni,
ponosni i pravedni, da ih velikaši hvale i odlični umnici slave."
Moglo bi se još dosta historijskih sudova navesti iz turske
povjesnice o našim pređima uopće i o pojedinim velikanima napose, gdje
se prikazuju kao umni, značajni i pravedni ljudi, ali nama može biti
mjerodavan sud najkritičnijeg turskog historika Alije.
U teškoj situaciji kad je propalo bosansko kraljevstvo, kad je
došao tuđi narod da gospoduje i vlada u Bosni i Hercegovini, stari su
patareni stvorili odluku - koliko pod pritiskom slučaja i njegovih
uzroka - toliko pod utjecajem karaktera i njegovih osobnosti (kako ga
crta povjesničar Ali.). Ta je odluka, spomenuta peticija na sultana,
koja je njegovom odlukom postala povelja.
Nazvali mi to odvažnom mudrošću, koja se probudi prigodom
katastrofe u darovitom narodu, ili proračunanom opreznošću, koja je
skopčana s karakterom toga naroda, rezultat je jedan te isti, naime
osigurati gospodstvo u domovini.
Istim putem, malo po malo, došlo se i do gospodstva u širokom
osmanskom carstvu, istim putem došlo se do slave na polju istočne
prosvjete i do lovorika istočnog Parnasa.
Kad su Turci došli u naše krajeve, našli su bosansku
kraljevinu i
humsku zemlju kao dvije samostalne državice. One su graničile s
Hrvatskom, od koje su Turci s vremenom osvojili dosta gradova i
pripojili ih Bosni i Hercegovini.
Tako se naziv Bosna protezao i na velik dio Hrvatske i Dalmacije.
Oko godine 1000. po Hidžretu (1592.) granice Bosne bile su od Petrinje
do novopazarske Mitrovice i od Loznice do Knina. U bosanski vilajet
spadali su sandžaci: novopazarski, zvornički, požeški, cernički,
petrinjski, krčki (Krka) i kliški.
Hercegovina je u to vrijeme bila samostalan ajalet (oblast) i
obuhvatala je zemlje od Duvna do Mileševa i od Kotora do Konjica.
Naše pretke, koji su se istakli u turskoj državi, nazivaju turski
povjesničari po državama, koje su zatekli, kad su ih osvojili. Tako kod
njih Bošnjak ili Hercegovac (Bosnevi, Hersekli) ne znači neku narodnost
nego pokrajinsko porijeklo.
Turci ne poznaju prezimena, stoga ih ni kod naših predaka
obično
ne bilježe, nego ih za razliku od drugih označuju imenom Hrvat, Bosnevi
ili Hersekli.
Osim toga su naši stari u mnogo slučajeva turcizirali svoja
prezimena (isto kao što su ih i Dubrovčani i drugi Dalmatinci,
podvrgnuti romanskom utjecaju, latinizirali).
Poglavito to nalazimo kod pjesnika i učenjaka kao na pr.:
Tudždžar-zade (Trgov-čić), Bende-zade (Robović), Esam-zade (Gluhić),
Bejazi-zade (Bilić. ik. oblik od bijel), Erneb-zade (Zečević),
Čair-zade (Liva-dić), Lagari-zade (Taniković), Durri-zade (Biserović),
Jegen-zade (Bratić) itd.
Usput napominjem, da su muslimanskim imenima davali hrvatski
oblik, pa na pr, mj. Mustafa reknu Mujo (ili s titulom aga - Mujaga),
mj. Mehmed Meho (ili Mehaga) mj. Davud - Daut i td.
Jedno od najglavnijih vrela, kojima sam se služio, jest
kronika
Salih ef. Muvekita, sastavljena po sidžilima (protokol) sarajevske
mešćeme (sudnice) i drugim turskim kronikama, koje on ne navodi. To je
povijest Bosne od Fetha (s kratkim uvodom od Kulina bana) i do
okupacije po Austriji.
Dr. SAFVET BEG BAŠAGIĆ
Dr. Safvet-beg Bašagić (Nevesinje,
6. svibnja 1870. – Sarajevo, 9. travnja 1934.)
Čarobna kćeri
Čarobna kćeri prirode majske,
Otvori svoje kapije rajske,
O daj me pusti u bajni dvor!
Gdje milo poje
Pjesmice svoje
Istočnih vila veseli kor.
Da njime kajde u naše pjesme
Slijem, da teku ko rajske česme,
Jer hrvatskog jezika šum
Može da goji,
Može da spoji
Istok i zapad, pjesmu i um.
Sad silno huči, ko burno more,
Sad blago kao kroz vilin-dvore
Tajnih duhova čarobni poj,
A sada bruji,
Kao da zuji
Kroz bašču pčela prognani roj.
Sad opet nježno kao da tuži
Bulbulče malo na rumen-ruži,
Jadeći gorko na udes svoj. —
Tako se milje
I sve smilje
U tebi stapa, jeziče moj!
Safvet-beg Bašagić
Rekli su:
Mirsad Bakšić:
- Doprinos muslimana hrvatskoj književnosti osobito je osnažen
nakon
zaposjednuća Bosne i Hercegovine 1878. godine. Među prvim piscima tog
naraštaja izdvajaju se Mehmed-beg Kapetanović-Ljubušak, Safvet-beg
Bašagić (potpisivao se i kao Mirza Safvet) te Osman Nuri Hadžić (u
suradnji s katolikom Ivanom Miličevićem pisao je romane i pripovijetke
pod pseudonimom Osman Aziz). Ti su pisci ponajviše surađivali u
literarnom časopisu “Nada”, koji je 1885. godine u Sarajevu pokrenuo
urednik Silvije Strahimir Kranjčević, a već 1. svibnja 1900. osnivaju
muslimanski obiteljski list “Behar”. Listu su namijenili ulogu
prosvjećivanja bosansko-hercegovačkih muslimana, njihove izobrazbe u
zapadnjačkom duhu i, naposljetku, buđenja hrvatske nacionalne svijesti.
- Danas smo svjedoci nastojanja da se retroaktivno ovim
preporoditeljima zbog toga što su za neke ovdje previše muslimani, ono
hrvatski izbacuje, iako se na jedan drugi način priznaje da je ovaj
pokret doista bio prožet najdubljim hrvatskim rodoljubljem i
domoljubljem.
Ferid Karihman:
- Umro je u Sarajevu i pokopan na počasnom mjestu kod Gazi
Husrevbegove džamije. Tragajući kroz prošlost svojih predaka i
sunarodnjaka, osvjedočio se o hrvatskom podrijetlu Muslimana. Radi
njegova hrvatskog domoljublja nastoje neki sada u Sarajevu omalovažiti
njegovu ulogu književnika, koji među prvima uspostavlja vezu između
hrvatske aljamiado i islamističke književnosti i novije hrvatske
književnosti. Do te mjere su došle predrasude i štetnosti protuhrvatski
raspoloženih ljudi u Sarajevu, da je stogodišnjica rođenja ovog velikog
čovjeka prošla u Herceg-Bosni i u cijeloj Hrvatskoj nezamijećena.
Alija Nametak
- Jedini je pjesnik Musa Ćazim Ćatić prevodio moderne turske
pjesme
boljim, književnijim hrvatskim jezikom i, kako kažu poznavaoci turskog
jezika, vjernije izvorniku, ali Bašagić se posebno posvetio
prepjevavanju pjesama s orijentalnih jezika onih hrvatskih pjesnika,
koji su pjevali na tim jezicima, što je od posebne vrijednosti za
hrvatsku kulturnu povijest.
|
|
