|
U ime naroda Jugoslavije i
Narodnooslobodilačkog fonda
U okupiranoj Čazmi "Maloj Moskvi" partizanski "narodni sud"
izriče
smrtne kazne Mačekovim HSS-ovcima, koji su po njegovoj (Mačekovoj)
naputi otišli u partizane. Krivi su zato što su 1941. sudjelovali u
razoružavanju jugoslavenske vojske i zato što su vlastnici posjeda koje
je trebalo zaplieniti u korist "Narodnooslobodilačkog fonda".
1944., studeni 4.
U IME NARODA JUGOSLAVIJE
Vojni sud X. Korpusne vojne oblasti
Zagrebačke NOVJ
1)
JAMBREC ANDRIJA, sin Vida i Mare, rodj. Mundja, rodjen 6.IX.1894. god.
U Kostanjevcu, kotar novi marof, gdje i živi, vjere rkt. Hrvat,
zemljoradnik, oženjen, otac dvoje djece, sa posjedom u Kostanjevcu,
kotar Novi Marof.
2) FERENČAK STJEPAN, sin Grge i Jalže r. Kušić, rodjen
1.XII. 1896 g. u Gor. Rijeci, kotar Novi Marof, zemljoradnik, Hrvat,
vjere rkt., oženjen, otac 1 djeteta, posjednik 8 rali zemlje.
3) VUJICA GABRO, sin Marka i terezije r. Fišter, rodjen
21.III.1905. u Tkalcu kotar Novi Marof, Hrvat, vjere rkt. Oženjen, otac
2 djece, postolar, ratar, vlasnik 5 jutara zemlje.
K r i v i s u
I. okr. Jambrec Andrija i II. ok. Ferenčak Stjepan, 1) što su
usko
povezani s Mačekom i njegovom reakcionarnom klikom iskoriščavali svoj
politički položaj za stvaranje protunarodnih organizacija uperenih
protiv NOP, 2) što su odlazili u Zagreb i Varaždin i tamo dobivali od
dr. Jančikovića, ing. Vučkovića, ing. Košutića, Petrovića, pukovnika
Babića, Boroše i ostalih usmeni i pismeni propagandni materijal uperen
protiv NOP i širili propagandu protiv NOP u korist fašizma i njegovih
pomagača u zemlji, 3)što su među narodom lažno prikazivali međunarodnu
političku i vojnu situaciju i na taj način odvraćali narod od NOP, 4)
što su u toku 1943 i 1944 god. Rasturali u narod pismenu propagandu
protiv NOP i to "Pravicu", "Veritas", "Vijesnik", "Božićnicu" i
"Hrvatska i Hrvati" s namjerom da tim rade protiv interesa NOB…..
II. optuženi Ferenčak Stjepan kriv je osim za napred navedena krivična
djela i zato što je:
1) u travnju 1941 kao zapovjednik zaštite za
kotar N.
Marof organizirao razoružavanje jugoslavenske vojske i hapšenje Srba i
predaju njihovu u ruke njemačkih fašista i ustaša i sam u tom
učestvovao,
2) u svibnju ili lipnju 1941 organizirao i učestvovao u
hapšenju Srba u selu Radojiće , od kojih su dvojica odvedeni u N. Marof
te se za njihovu daljnju sudbinu ne zna.
III. okr. Vujica Gabro što je
1) što je u svibnju ili lipnju 1941 u zajednici
s
ustaškim povjerenikom dr. Kvesićem i Ferenčak Stjepanom učestvovao u
organizaciji i hapšenju Srba u selu Radojišće, od kojih se za sudbinu
dvojice više ne zna….
3) što je svojim labavim radom u NOO-u (valjda
Narodno oslobodilački odbor. nap.a.) koncem 1943 i početkom 1944 god.
Skrivio slab rada toga odbora, i što je sve to radio po uputama
dobivenim od Jabreca i Ferenčaka….
Stoga se napred navedeni na temelju člana 5, 16, 17 i 27 nevedene
uredbe
P r e s u đ u j u :
i
to: Jambrec Andrija, Ferenčak Stjepan i Vujica Gabro na kaznu smrti
strijeljanjem, trajan gubitak gradjanske časti i konfiskaciju pokretne
i nepokretne imovine u korist NOFonda." Konfiskaciji imovine pristupiti
odmah čim to bude moguće, ukoliko se već sada ne može pristupiti."
Među stotinama onih koji su za vrieme rata na "oslobođenim
prostorima" radi "zločina protiv naroda" osuđeni na kaznu smrti
strieljanjem i konfiskaciju imovine su i:
JOSIP NOFTA, sin Andre i Julijane r. Vugrinec, rodjen 3.I.1914 g.
U Varaždinskim Toplicama, kotar Novi Marof, kriv je: što je u travnju
1941 kao član Hrvatske seljačke zaštite sudjelovao u razoružavanju biv.
Jugoslavenske vojske."
Neki od hrvatskih seljaka koje su u kotaru Dugo Selo 1942. i
1943.
partizani likvidirali kako bi se domogli njihove imovine: Đuro Ivančan,
Stjepan Ivančan, Tomo Stipan, Vladko Hanš, Vjekoslav Crnić, Stjepan
Gjuras, Nikola Knezić, Mato Sović, Petar Malec, Ivan Kunovac, Đuro
Letec, Ivan Ivoš, Stjepan Antolek.
U komunističkim zapisima zabilježeno je "opravdanje" da su Letec i
Antolek ubijeni zato što su bili "bjelogardisti".
U Posavskim bregima 1944. Likvidiran je Stjepan Šimaga "zato
što je
kao predsjednik NOO-a sabotirao rad i otpremio 40 mladića u bandu"
(domobrane). Za jedno s njim likvidiran je Franjo Martinek koji je bio
njegov suradnik. Tu dvojicu dao je uhapsiti Okružni NOO i on ih je
osudio na smrt. Iste godine likvidirani su Mato Ramljak i Mirko
Bakalar, jer su tobože bili agenti UNS-a.
"Oblasni Narodno Oslobodilački Odbor Zagrebačke Oblasti" (u Čazmi)
6. studenog 1944. šalje Okružnom Naorodno Oslobodilačkom Odboru"
sliedieći izvještaj:
"Dragi drugovi, Šaljemo vam presude kojima su Šodec Tomo,
Potočki
Ivanka, Šoštarić Zlatko i Topalović Ivan osuđeni na kaznu smrti
streljanjem i konfiskacijom njihovog dijela imovine u korist NOF-a time
da se konfiskaciji te imovine pristupi odmah čim to bude moguće,
ukoliko se već sada ne može pristupiti."
Komunistički "sudac" koji je nad stotinama ovakvih montiranih
suđenja izricao samo smrtne kazne svima koji su pred taj "sud"
dovedeni, posebno onima koji su posjedovali kuću, zemlju ili bilo kakvu
drugu vriednost, bio je "sportaš, nogometaš i antifašist" partizanski
kapetan Vlado Ranogajec, čije ime i danas "krasi" jednu ulicu u
Zagrebu.
Politički komesar u Čazmi u vrieme ovih suđenja bio je Franjo
Tuđman. Zadaća političkog komesara bila je komunističko indoktriniranje
vojnika i briga da komandanti jedinice, čiji je on komesar, strogo
primjenjuju direktive Partije.
Kako se vidi "komunistička pravda" jedinice čiji je on bio komesar bila
je gruba, brutalna i krvava. Iako se njega možda ne može teretiti za
izravnu krivnju on kao jedan od njezinih najviših dužnostnika koji je
bio zadužen za provedbu discipline i sliepo poštivanje komunističke
ideologije bio je barem indirektno odgovoran za zločine koje je ona
počinila. Iako su njegovi nadređeni bili ti koji su donosili konačne
odluke o likvidacijama "kontrarevolucionara", "kolaboracionista s
okupatorom" i drugih "izdajnika socijalističke revolucije", one su
većinom donošene na temelju obtužbi koje je protiv njih podnosio
politički komesar.
Bilo kako bilo, kao revni mladi komunist Tuđman tada nije
mogao
zamisliti da će ta ista Ozna godinu i pol kasnije likvidirati i njegova
oca i pomajku. I onda kad je čuo za njihovo ubojstvo on je, kako je
izjavio, vjerovao u "službenu" objavu Ozne da su ih ubili "Križari",
iako su i oni najgluplji znali da njih u Zagorju nikada nije bilo.
Istinu o njihovom ubojstvu Tuđman je navodno saznao tek 1986. kad su mu
brat njegove supruge Franjo Žumbar i njegov partizanski drug Stjepan
Krkač, 1946. komandant KNOJ-eva bataljuna u Krapini, rekli da je
ubojstvo njegovih roditelja naredila Ozna, a izvršitelji su bili
KNOJevci Franjo Poturica i Stjepan Papa.
Tuđmanovi problemi s komunističkim glavešinama u Beogradu
počeli su
kad se kao generalmajor u Generalštabu JNA počeo baviti poviestnim
iztraživanjima i poslie pregledanja nekih dokumenata počeo sumnjati u
službene cifre "žrtava fašizma", radi čega je 1961. bio prisiljen
napustiti JNA i Beograd i vratiti se sa svojom obitelji u Zagreb, gdje
je uselio u prostranu kuću u ekskluzivnoj zagrebačkoj četvrti pod
padinama Medvednice.
Ta je kuća bila bivša rezidencija katoličkog svećenika, "komunističkog
monsinjora", Svetozara Rittiga, koji se 1943. pridružio onima što su
'nosili kapu sa tri roga i borili se protiv Boga'.
Neko je vrieme bio bez posla, ali s pomoći Miroslava Krleže i
nekih
drugih prijatelja u vrhu komunističke partije izabran je za direktora
"Instituta za historiju radničkog pokreta Hrvatske" koji se, prema
odredbi Komisije Centralnog komiteta SKJ, pod krinkom nekakvog
fantomskog radničkog pokreta trebao baviti iztraživanjem
(glorificiranjem) poviesti komunističke partije u Hrvatskoj.
Uza sve nesuglasice i probleme s komunističkim vlastima on je
ipak, sve do izbacivanja iz komunističke partije 1967., bio tvrdi
marksist-komunist. A sudeći po nekim njegovim izjavama, on je i poslie
toga bio uvjereni marksist samo tada s nacionalnim pridjevom.
Tek početkom 90-ih on je marksizam javno odbacio kao
"ideologiju
naivnog dječaka u ranoj mladosti". Da je do promjene u njegovome
mišljenju uistinu došlo on je dokazao svojim golemim doprinosom u
stvaranju neovisne hrvatske Države i to nitko ne može niekati. Ali, on
se, kao ni svi drugi "sudionici narodnooslobodilačke revolucije", nije
mogao podpuno otresti svojih starih uvjerenja u "ispravnost
antifašističkog pokreta" i, iako je više puta javno osudio komunističke
zločine nad hrvatskim narodom, on je pod parolom "pomirenja svih
Hrvata" štitio sve stare oznaške i novije, udbaške, zločince.
On nikada za zločine nad hrvatskim narodom nije izravno osudio
nijednoga komunisti;kog zlotvora poput ovoga polupismenog "sudije"
Ranogajca, njegovog druga iz Čazme, koji je za vrieme rata i godinama
poslie njega, u smrt poslao tisuće nevinih ljudi.
Nije mu smetalo što u glavnom gradu Hrvatske jedna ulica nosi
ime
toga komunističkog krvnika, niti što je jedan od najliepših zagrebačkih
trgova "krasilo" ime jednoga od deset najvećih zločinaca dvadesetog
stoljeća.
Istina je da su on i Zdravko Tomac bili jedini koji su 90-ih godina
naglašavali da su se odrekli komunizma, ali, kako je Tomac priznao u
svojoj knjizi "Iza zatvorenih vrata", također je istina da su baš oni
bili jedini koji su inzistirali da se u preambulu novoga ustava kao
temelj nove države upiše "antifašizam". Kad su forsirali da se ta
komunistička floskula stavi u ustav mora da su vjerovali da u Hrvatskoj
postoji fašizam jer po komunističkom shvaćanju fašizam je sve što je
opozno ili oprečno komunizmu.
Oni koji vjeruju da je Tuđman kad je inzistirao da se taj
ersatz za
komunizam uvrsti u ustav imao dobre namjere trebaju se sjetiti one
stare izreke o putu do pakla.
Rezultat tih njegovih "dobrih namjera" je ovo što se danas događa s
Hrvatskom. Karcinom tog "ustavnog antifašizma" metastazirao je u sve
pore njegove stranke i ona je od hrvatske državotvorne stranke postala
glavni bastion jugokomunizma i puno je gora i opasnija od svih ovih
otvoreno komunističkih čopora ljudskih nakaza koji u zadnje vrieme niču
kao gljive poslie kiše.
Za Dom Spremni!
Zvonimir R. Došen
|
|
