Sarajevo, 3. studenog 2025.

Pozdravni govor nadbiskupa Vukšića na zasjedanju BK BiH

Na početku 94. redovitoga zasjedanja Biskupske konferencije BiH srdačno pozdravljam svu braću, članove naše konferencije: njezina dopredsjednika, mostarsko-duvanjskoga biskupa i trebinjsko-mrkanskog apostolskog upravitelja mons. Petra Palića, apostolskoga vizitatora za župu Međugorje mons. Aldu Cavallia i banjolučkoga biskupa mons. Željka Majića.

Pozdrav i zahvala također generalnom tajniku vlč. Bojanu Ivešiću i suradnicima u Tajništvu, koji su i ovaj put sve priredili da bi zasjedanje moglo proteći u najboljem redu.

S nama ovaj put nije mogao biti apostolski nuncij nadbiskup mons. Francis Chullikatt, ali je nazočan otpravnik poslova Apostolske nuncijature mons. Javier Camañes-Forés, kojemu također izražavam srdačnu dobrodošlicu.

Bratski i srdačan pozdrav također našim ostalim dragim gostima, koji predstavljaju svoje biskupske konferencije. S nama je požeški biskup mons. Ivo Martinović, kojega molimo da prenese našu zahvalu Hrvatskoj biskupskoj konferenciji za lijepu suradnju, posebice u zajedničkim vijećima, i sveukupnoj javnosti u Republici Hrvatskoj za pomoć i solidarnost sa Crkvom i svim ljudima u BiH. Ovdje je i predstavnik Međunarodne biskupske konferencije svetoga Ćirila i Metodija, subotički biskupu Ferenc Fazekas i molimo ga da svojoj biskupskoj konferenciji prenese naše pozdrave.

I.

Na ovom zasjedanju, koje održavamo pri završetku jubilarne 2025. godine od rođenja Isusa Krista, osvrnut ćemo se najprije na provedbu zaključaka s prošle 93. redovite sjednice naše Biskupske konferencije. Potom ćemo saslušati osvrte na godinu Jubileja kao i na jubilarne programe u organizaciji naše BK. Također razgovarat ćemo i o 28. zajedničkom zasjedanju Hrvatske biskupske konferencije i naše Konferencije, koje se redovito događa jednom godišnje a predviđeno je u Banjoj Luci 2026. godine, te uskladiti termine zajedničkih obveza i događanja u narednom razdoblju

II.

Između našega posljednjeg zasjedanja i ovoga, koje započinjemo danas, zbili su se neki važni događaji u općoj i pokrajinskoj Crkvi.

Pod kraj mjeseca listopada ove godine navršilo se 60 godina od proglašenja „Deklaracije o odnosu Crkve prema nekršćanskim religijama Nostra aetate“ Drugoga vatikanskog koncila, koja je kroz protekla desetljeća vodila Svetu Stolicu i mjesne Crkve u cijelom svijetu u izgradnji odnosa, promicanju dijaloga i suradnje sa sljedbenicima različitih tradicija, što je uvijek suvremena poruka i velika potreba svih ljudi a posebice u složenim društvima kao što je Bosna i Hercegovina.

Na kraju srpnja održan je osmi obiteljski dan sa središnjim događajem u župi Svete Obitelji na Kupresu. U posljednju nedjelju mjeseca rujna, Euharistijskim slavljem u Prnjavoru, obilježili smo 59. svjetski dan sredstava društvenih komunikacija, a početkom mjeseca listopada, na poticaj naše Biskupske konferencije i Hrvatske biskupske konferencije, organizirano je zajedničko jubilarno hodočašće hrvatskih katolika u Rim, gdje smo se susreli također s Papom Lavom XIV.

III.

Uskoro se navršava 30 godina od potpisivanja Daytonskoga mirovnog sporazuma.

Kao vjernici, kao ljudi i kao pripadnici hrvatskoga naroda duboko smo zahvalni što je Daytonskim sporazumom zaustavljen rat, prestalo ubijanje, nasilje i razaranja. To je njegova velika zasluga i molimo Boga da ljudima dade dovoljno razboritosti te učine sve da se rat nikada više ne ponovi. To je stanovište naše Biskupske konferencije od početka, više puta javno očitovano i ponavljano sve do danas. I želimo na njega još jednom podsjetiti u povodu 30. obljetnice Sporazuma.

Stalna je želja Biskupske konferencije, da bude uspostavljen čvrst, trajan i pravedan mir zauzimajući se za pravo svakog čovjeka i naroda u ovoj zemlji. Ponovljeno je mnogo puta javnim očitovanjima od koji bi spomenuo samo dva.

Svjesna da Daytonski sporazum neće voditi do ostvarenja pravednoga mira, Biskupska konferencija je već 8. studenoga 1995., prije potpisivanja Sporazuma kad je već bio uvelike poznat njegov sadržaj, u svojoj Izjavi kazala, da Mirovni sporazum sadrži čudna proturječja i pogubne nesigurnosti. Biskupi su zato izrazili ozbiljnu sumnju, da na temelju tako napravljenoga Mirovnog sporazuma može doista zavladati i potrajati tako poželjan pravedan mir. Vjerni moralnom načelu jednakosti i uspostave pravednoga mira, već tada su kazali kako im je očito da Mirovni sporazum, umjesto silno željena mira, unosi novi nemir i nedoumice u pogledu povratka i zaštite osnovnih ljudskih prava i sloboda, u kojima su sadržana vjerska i etnička prava i slobode svih stanovnika Bosne i Hercegovine.

Tijekom primjene Sporazuma, kroz svih 30 narednih godina, nažalost, brojne stare nepravde nisu ispravljene a nove su počinjene.

U povodu 10. obljetnice Mirovnoga sporazuma Biskupska konferencija se 18. ožujka 2005. oglasila posebice zahtjevom za uspostavu pravednoga zakonskog okvira, koji je također ponovljen samo dragi Bog zna koliko puta. Ponavljamo taj zahtjev i danas jer je to moralna obveza. Još jednom ističemo ne samo određene promašene projekte ugrađene u Daytonski sporazum, protivne povijesti, sadašnjosti i budućnosti ove zemlje i njezinih naroda, nego i očite nepravde učinjene implementacijom toga sporazuma.

Zato u kontaktu s nositeljima društvenoga života, napose s predstavnicima međunarodne zajednice, ne prestajemo u ime vjernika svojih biskupija, koji su u najvećem broju članovi hrvatskoga naroda, upozoravati na mnogobrojna gaženja ljudskih prava i nacionalnih sloboda. Tada su biskupi kazali, da najveću nepravdu vide u tome što se ratnim strahotama, etničkim čišćenjem i daytonskom nepravednom podjelom Bosne i Hercegovine katoličko pučanstvo u ovoj zemlji gotovo prepolovilo.

Taj proces se kasnije, nažalost, nastavio pa na 30. obljetnicu Sporazuma u Bosni i Hercegovini danas nedostaje čak 58% katolika koji su ovdje živjeli 1991. godine. Naime, danas je u BiH oko 320.000 katolika, a 1991. godine bilo ih je oko 760.000. Situacija je osobito teška u Republici Srpskoj gdje ih je, prema popisu iz 2013., oko 2,4% od ukupnoga broja stanovnika ovog entiteta, dok ih je u Federaciji BiH, prema istom popisu, oko 22,4%.

Kroz cijelo vrijeme, kako prije dva desetljeća tako danas, toj pojavi je pogodovalo opće stanje u državi: od radne nezaposlenosti i životne nesigurnosti preko povremenih oružanih napada na život i imovinu do namjerne opstrukcije povratka. Bolna je činjenica što su međunarodne snage, koje su zadužene da se založe za izgradnju pravednog mira i ekonomske sigurnosti ljudi i za poštovanje narodnih identiteta, u nekim situacijama davale povoda da ih se doživljava kao predstavnike stranoga protektorata i tražitelje vlastitih interesa. A još je bolnije što su mnogi domaći političari, braneći parcijalne interese, a sve pod izlikom interesa vlastitih naroda, omogućavali da se ugrožava dostojanstvo manjinskih zajednica i nastavi agonija građana i naroda ove zemlje.

Nepravde nakon Daytona očitovale su se najviše na račun opstanka najmalobrojnijega naroda, i to u pravilima koja ravnaju izborima i omogućuju da drugi biraju njihove predstavnike, u drugim nepravednim zakonima, u neprovođenju međunarodnog Ugovora sa Svetom Stolicom, omogućavanju preglasavanja i manipulacija, u rušenju zakonitih ustanova i izabranih predstavnika naroda, u zakonu o javnim medijima, u zapostavljanju hrvatskoga jezika i tako dalje. Tako se postupno Hrvate, od konstitutivnoga naroda, nedopustivo i neprihvatljivo, pokušava pretvoriti u nacionalnu manjinu.

Tako je govorila Katolička Crkva. Tako govori i danas. Crkva je uvijek bila i ostat će u koaliciji s moralom i etikom i u opoziciji prema nepravdama. I u tomu se nikada neće umoriti. Zato još jednom ponavljamo: Žao nam je zbog nepravda, koje se čine prema bilo kojemu čovjeku ili narodu, jer katolički je nauk da prava i dostojanstvo svakoga čovjeka i naroda moraju biti poštovani.

Stoga još jednom dižemo glas za opće dobro i društvenu slogu i protivni smo svakoj nepravdi. Smatramo da sȃmo u ravnopravnosti ljudi i naroda ova zemlja ima budućnost kao država prava, država slobode i država zdrava napretka i kao država pristupa demokratskom svijetu.

U jubilarnoj godini, koja se odvija pod geslom nade, izražavamo još jednom svoj zavjet da u ovoj zemlji, bez obzira na okolnosti, kao do sada također ubuduće, zajedno sa svim ostalim plemenitim ljudima, želimo govoriti istinu, širiti katolički socijalni nauk i djelima ga provoditi te tako, kao dobri primjeri, biti svjedoci nade. To je naš identitet, čast i poslanje.

Tomo Vukšić, nadbiskup i

predsjednik Biskupske konferencije