POVIJESNE I
GEOPOLITIČKE UVJETOVANOSTI BLEIBURGA
Dr. Petar Vučić, Zagreb
I.
S današnje (50-godišnje) povijesne distance, koju znanstvenici obično
traže za
znanstvenu kritičku procjenu, sa sigurnošću možemo reći da Bleiburg
nije
slučajna tragična epizoda u životu hrvatskoga naroda, a još manje je
tek
slučajna epizoda II. svjetskog rata, slučajni zločinački ispad.
Bleiburg je
kulminacijska točka političkog obračuna s hrvatskom državom i hrvatskom
državotvornom idejom uopće, s povijesnom uvjetovanošću. Kulminaü cijska
točka
jednog dugog povijesnog procesa i borbe: 1. unutar samoga hrvatskog
naroda
između državotvorne i nedržavotvorne (resp. antidržavotvorne) politike,
s jedne
strane, i 2. između hrvatske državotvorne politike i državotvornih
Hrvata, te
nehrvata i njihove antihrvatske političke djelatnosti, s druge strane.
No, kako uopće Bleiburg može postati geopolitička tema? Nije
li to samo genocid
nad Hrvatima koji nisu dirali ničiju zemlju? Jer zemlja je ostala tamo
gdje je i
bila. Ljudi i njihova zemlja, s vlašću na njoj organiziranoj,
predstavljaju tri
neizostavna konstitutivna elementa svake, pa i hrvatske države. Države
nema bez
ljudi. Nema je ni bez nacionalne državotvorne elite koja je na
Bleiburgu i u
vezi s njim, stubokom stradala. A zemlja, u fizičkom smislu, kad se s
nje ukloni
jedan narod, ili se taj, matični narod, napravi nacionalnom manjinom
(genocidom,
etničkim čišćenjem i dr.) ili pak političkom manjinom kakvom je
napravljen
hrvatski narod poslije Bleiburga, postaje zemlja drugog naroda. Zato se
s pravom
može reći da je Bleiburg bio jedan od oblika srpskog osvajanja hrvatske
zemlje.
To je prvi geopolitički aspekt Bleiburga. Drugi, međunarodni
geopolitički aspekt
Bleiburgu daje interes svjetskih hegemona, a prije svih Velike
Britanije, za
nestankom hrvatske države i obnovom Jugoslavije. Eto, zato je Bleiburg
eminentno
geopolitička tema. Dakle, upravo suprotno od uobičajene tvrdnje da je
Bleiburg
obračun samo s NDH, a što je samo djelomična istina: Bleiburg je
obračun s
hrvatskom državom kao takvom, s hrvatskom državotvornom idejom, s
mogućnošću da
se hrvatska država uopće organizira pod bilo kakvim uvjetima i
okolnostima. Eto
to je trebala biti ta zapanjujuća istina poruke Bleiburga.
II.
Ali za razumjeti Bleiburg, za razumjeti geopolitičke motive za
organiziranje
Bleiburga (ne kažemo slučajno "organiziranje": Bleiburg je i prema
njegovim
organizatorima, kao što su Basta i dr. i prema drugim sudionicima kao i
prema i
domaćim i stranim piscima s obje strane Bleiburga on je precizno
isplaniran i
organiziran1), dakle za shvatiti geopolitičke interese za nestankom NDH
i za
zatiranjem ideje o hrvatskoj državi uopće, treba posegnuti malo dublje
u
povijest. Trebalo bi dati genezu rješavanja hrvatskog pitanja koje u
biti
nastaje gubitkom hrvatske državne samostalnosti 1102. god. i iznijeti
sve one
apetite stranih država na hrvatski teritorij kao i hrvatske odgovore na
njih.
Hrvatsko pitanje, nastalo dakle 1102. god. imalo je i svoj
važni geopolitički
aspekt: borbu Hrvata za svoj državni, odnosno etnički teritorij. I
upravo od
geopolitičkih karakteristika hrvatskog etničkog prostora često je
ovisio i način
borbe za nj kao i ideje i politički pokreti kojima su se služili Hrvati
u toj
borbi. Tako dr. Ivo Pilar kaže: "Kraljevina Hrvatska, Slavonija i
Dalmacija sa
svojim dugim, uskim teritorijem vrlo male dubine, koji se proteže u dva
smjera... u tom obliku (bez Bosne, prim. naša) kao narodno-političko
tijelo
uopće nemaju nikakve budućnosti. Ova spoznaja bila je po našem
uvjerenju uzrokom
onom grčevitom traženju jednog šireg okvira za naš narodni razvoj prije
godine
1878. bilo je zadnjim uzrokom oblikovanja Ilirstva i Jugoslavenstva".2
Time
Pilar, u biti, aktualizira geopolitičku nemoć Hrvatske koja proizlazi
iz njenog
oblika, a što je Hrvate često tjeralo u naoko paradoksalne i štetne
saveze i
koalicije. Još veća nesreća proizlazi iz geopolitičkog i geostrateškog
položaja
Hrvatske, zemlje vrata Zapada prema Istoku, zemlje dodira dva svijeta
koji ne
samo da se ne podnose nego se međusobno razaraju, kaže Pilar. Pjesnik
Petar
Preradović je nevjerojatno pregnatno izrazio taj tragični
geostrategijski
položaj Hrvatske, stihovima:
Pobit će se do dva svijeta,
po prilici svoj;
Na pred stražah mi smo četa,
prvi naš je boj.

Kalkulacije s hrvatskim teritorijem počele su od samog
doseljenja Hrvata u
njihovu novu domovinu. Pri tome je značajnu ulogu igralo i Jadransko
more čiju
istočnu, atraktivniju obalu drže skoro u potpunosti Hrvati. Jadransko
je more
rukavac Sredozemnog mora koje je bilo najvažnija prometnica u Starom i
Srednjem
vijeku, sve do otkrića Amerike i puta oko Rta Dobre nade, da bi od tada
pa do
prokopavanja Sueskog kanala njegova važnost slabila, ali poslije toga
ponovo
rasla. A i iz hrvatskih luka na Jadranu najkraći je put do Srednje
Europe. Otuda
ta negativna, hegemonistička zainteresiranost za Hrvatsku od strane
svih
europskih sila. Mađarska je stvorila i hegemonistički slogan: Tengere
Magjar -
na more Mađari, kao promičbeno-političku lozinku za stvaranje Velike
Mađarske od
Karpata do Jadrana. Italija je pak, negirajući prava Hrvata na Jadranu,
govorila
za Jadran - il mare nostro, a Austrija je, prema nekim političkim
piscima i B i
H okupirala samo zato da bi osigurala i otklonila bilo čiji drugi
utjecaj na
hrvatskoj obali. Ruski san o izbijanju na topla mora, pri čemu je
Jadran jedno
od najvažnijih i najčešćih izbora, seže još od Ivana Groznog a nije
presahnuo ni
danas, o čemu nam bjelodano svjedoči geopolitika Žirinovskog. A da i ne
govorimo
o Srbiji koja zbog neimanja pristupa moru stvara klaustrofobične ali i
ekspanzivne sintagme o Srbiji kao "opkoljenoj državi" i Srbima kao
"uhapšenom
narodu".
S druge strane, nimalo manje, i kontinentalni dio Hrvatske je bio
izložen
presizanjima zbog njegove geopolitičke i geostrateške važnosti. Jer,
još od
legendarnog Jantarskog puta Hrvatska je bila spojna i tranzitna zemlja
između
Zapada i Istoka. Preko nje su prelazili trgovački putovi razmjene
dobara, tada,
a kasnije za vrijeme Rimskog i Turskog carstva (putni pravci
Carigad-Trst,
Carigrad-Dubrovnik i dr.). A pošto je geopolitički položaj neke zemlje
relativno
geopolitička konstanta (u čemu presudno značenje ima geografski
položaj), to je
po geopolitičkoj izloženosti i apetitima na njen teritorij, Hrvatska
zadržala
iste karakteristike. I danas preko nje prelaze hegemonistički pravci
širenja
nekih sila iz Rimlanda i Heartlanda. Poznat je s jedne strane, njemački
povijesni hegemonistički pravac Zapad-Istok, Drang nach Osten, koji ide
linijom
Baltik-Berlin-Bečka zavala-Zagreb-Beograd-Carigrad-Iran-Indija, s
podvarijantom
od Zagreba na Sarajevo-Sandžak-Skoplje-Solun.3
Drugi hegemonistički pravac preko Hrvatske, pravac Sjever-Jug,
ide iz Rusije
inspiriran, kako smo već rekli, traženjem toplih mora. Ovaj
ekspanzionistički
pravac također ima dva kraka od kojih jedan izlazi na Crno more u
Bugarskoj, a
drugi na Jadransko more tangirajući Hrvatsku (i Crnu Goru, Albaniju i
Grčku).
Ovaj ruski hegemonistički pravac za Hrvatsku je posebno opasan jer se
uvijek
ostvaruje osloncem na Srbiju koja tako nastoji iskoristiti rusku snagu
za svoje
impearijalističke ciljeve.
Treći hegemonistički pravac koji je išao preko Hrvatske, pravac
Istok-Zapad,
koji je toliko djelovao na političku sudbinu Hrvatske bio je onaj koji
je
polazio iz Turske. Taj je u međuvremenu otpao. On se prema Žirinovskom
okrenuo
prema istoku s ambicijom stvaranja Velike Turske od Istanbula do
Altaja. A
okrenuo se prema Istoku jer su ga prethodna dva pravca nadjačala i
neutralizirala. (Ponašanje prema jednom od geopolitičkih zakonitosti:
države
najradije ostvaruju svoje ciljeve na pravcu manjeg otpora).
Stoga nije slučajno da je Supilo percipirajući ovako teško i
pogibeljno
političko okružje Hrvatske zaključio: "Mi Hrvati, zapravo, stojimo na
putu trima
idejama susjednih naroda: germanskoj ideji s maticom u Berlinu,
filijalom u
Beču... Druga ideja koja hoće da se preko nas proturi jest Mađarska...
Treća
napokon ideja koja bi se htjela raširiti preko hrvatskih zemalja jest
srpska...
I Srbi bi htjeli more, pak su, za sada, cijelu svoju politiku udesili
tako da
što više oslabe Hrvatsku". Zato on rezignirano zaključuje: "Svakome smo
na putu"
i "Na putu smo premnogim interesima, na pragu smo preko koga se križaju
razne
težnje; mnogo ih je kojima bi dobro došlo kad nas uopće ne bi bilo. Ovo
je naš
položaj i naša nesreća". I otac hrvatske geopolitike, dr. Ivo Pilar,
tvrdio je
"da u cijeloj svjetskoj povijesti nije poznat narod koji bi imao težu i
opasniju
situaciju od one u kojoj se nalazi hrvatski narod. Donekle bi se dao
naš položaj
sravniti s položajem Izraelaca... iako držim da je naš položaj još
teži".
Na osnovi i radi realizacije svojih hegemonističkih interesa na račun
Hrvatske,
stvarani su razni savezi i koalicije na njenu štetu, a od svih su
najopasniji
oni srpsko-talijanski. Oni su već postali povijesna konstanta jer
datiraju još
iz rata s Venecijom vođenim 1356. - 1358. za Dalmaciju i u kojem je
srpski car
Dušan bio i ratovao na strani Mlečana.
III.
Engleski hegemonistički interes za Hrvatsku je indirektan i novijeg je
datuma.
On je dio geopolitičke strategije Velike Britanije održavanja ravnoteže
snaga u
Europi. Naime, Velika Britanija smatra da su njezini interesi i
sigurnost uvijek
ugroženi ako bilo koja, kontinentalna europska država kontrolira
kontinentalnu
Europu. Po njima, europska moć mora biti distribuirana na više
europskih država
tako da jedna zazire od druge, da jedna drugu ograničava i da tako
nikada i
nijedna ne postigne takvu snagu da može eventualno ugroziti Veliku
Britaniju.
Radi funkcionalizacije te svoje političke filozofije, a još više
političke
pragmatike, Velika Britanija je u nacionalnoj geopolitici izgradila
teoriju i u
Europi je ostvaruje, kao ulogu balansera a u teoriji geostrategije
maksimu Two
powers standard. Ostvarivanje uloge balansera provodi tako da se uvijek
stavlja
na protivnu stranu od najjačega u Europi. Tako je bila protiv Rusije,
protiv
Francuske (Napoleona), protiv Austro-Ugarske, protiv Njemačke (Hitlera)
itd. Ona
ima svoju topografiju i mrežu interesa na čemu je izgradila svoju
poziciju
europskog balansera moći.
Po geopolitičkoj logici stvari, po logici antagonističkih
hrvatsko-srpskih
interesa, Hrvati i Srbi biraju i saveznike suprotnih, konkurentskih
interesa.
Pošto je to postala već povijesna politička vertikala, suprotnost
interesa
Njemačke i Rusije i Srbije i Njemačke, Srbija uvijek bira za saveznika
Rusiju.
To savezništvo nije samo zbog pravoslavlja. Pravoslavlje je prije
sredstvo nego
cilj. Ciljevi su; za Ruse izlaz na toplo more i proširenje interesne
sfere na
Balkanu, a za Srbiju osvajanje hrvatskih zemalja, mora i dr. i kao
kruna svega,
stvaranje Velike Srbije. Ta podudarnost interesa dovodi uvijek, u
svakoj
situaciji, do istog savezništva. S druge strane, Hrvatska radi obrane
mora
tražiti saveznika dovoljno respektabilno jakog i motiviranog da joj
može pomoći
pa i zaštititi. Iz mnogih razloga, koje sve skupa nazivamo
geopolitičkom
kompatibilnošću između Hrvatske i Njemačke, Hrvatska se silom prilika
obraća
Njemačkoj. Tek se u najnovije vrijeme stvaraju neke geopolitičke
pretpostavke da
nam SAD postanu neki saveznik. Velika Britanija pak, u ulozi balansera,
protiv
Rusije igra na drugim prostorima: na Bliskom i Dalekom Istoku, na
Baltiku itd.
ali na Balkanu igra protiv Njemačke. I tako Hrvatska postaje usputna,
neskrivljena žrtva britanskih geopolitičkih i geostrateških igara i
time je
objašnjiva uloga Velike Britanije u organiziranju Bleiburga. I zato
Bleiburg
nikako nije slučajan.
Igrajući na Balkanu protiv Hrvatske, ona to postiže, dakle, indirektno,
forsirajući Srbiju kao hegemona Balkana, koji dakako, da bi bio hegemon
mora
biti jak. Srbiji je dakle, namijenila ulogu neutralizatora Njemačkog
(vice versa
austrijskog) utjecaja na Balkanu.3 Da bi pak Srbija bila jaka mora
imati izlaz
na more, imati veliku površinu, dovoljno gospodarski jaka za
izdržavanje jake
vojne sile, mora kontrolirati jugoslavenski hinterlend, a to je Bosna,
i mora
kontrolirati najvažnije geostrateške točke u bivšoj Jugoslaviji. S
druge pak
strane, Hrvatska mora biti slaba, toliko slaba da u svako vrijeme bude
ranjiva
(Owen) i prema tome uvijek kontrolirana od Srbije pa bila ona u
zajedničkoj
državi, Jugoslaviji, ili izvan nje. To je geopolitički scenarij
Bleiburga,
zamišljen i ostvaren pod kontrolom Velike Britanije radi ostvarenja
njene
interesne sfere na Balkanu.
IV.
No, ni u kom se slučaju ne smije shvatiti da smo samo mi Hrvati žrtve
interesnih
i utjecajnih sfera. Ne smije se nikako bježati od stvarnosti u
politički
misticizam, orijentirati se prema raznim teorijama urote itd. Dapače,
mora se
racionalno gledati na političku arenu u kojoj se najgrubljim i
najamoralnijim
sredstvima ostvaruju politički interesi.
Interesne sfere, ugovori i dogovori na račun trećih
univerzalna su povijesna
pojava: u svim vremenima i na svim zemaljskim prostorima jače države su
nastojale ostvariti svoju hegemoniju nad drugim, slabijim državama,
bilo u
obliku utjecaja, bilo kao kontrolu ili pak kao kolonijalni odnos. To je
ahistoričan, neizbježiv povijesni fenomen koji se izražava od kada
države
postoje, a pamtimo ga od kada imamo pisanu povijest. U povijesti
Peloponeskog
rata, Tukidid spominje ugovor između Atene i Sparte na račun ostalih
grčkih
država. Od tada pa do danas tijekom povijesti može se pratiti stvaranje
interesnih sfera uvijek i svugdje, sve do Jaltanskog fifty-fifty, pa i
do
dan-danas. Evolucija je samo u obliku hegemoniziranja. Naime, sve manje
se
pribjegava primjeni grube vojne subjugacije i otvorene pljačke, a sve
više
finoj, sofisticiranoj tehnologiji izgradnje kulturne, gospodarske
napose,
tehnološke i političke ovisnosti i iskorištavanja. Zato realističnim
uvidom u
povijest lako zaključujemo da je povijest amoralna i da je okrutna.
No, Hrvatska niti je, niti može biti izuzeta iz te povijesne
amoralnosti.
Nažalost, za to imamo i previše primjera. I na račun naše domovine i
prečesto su
pravljeni ugovori i pregovori sve tamo od bizantskih vremena do danas.
Zato i
tvrdimo da je Bleiburg rezultat djelovanja tri ravnopravna čimbenika:
1.
dovođenje Hrvatske u interesnu sferu, pod kontrolu svjetske hegemonije,
prije
svega britanske, 2. velikosrpskog hegemonizma i 3. hrvatskog
komunističkog
nacionalnihilizma i autogenocida.
Da to ilustriramo nekim povijesnim primjerima. Izvješćujući o
dolasku Hrvata u
svoju sadašnju domovinu, Konstantin Porfirogenet kaže da su došli po
pozivu
bizanskog cara, na bizantsku zemlju, koju oni, doduše, više ne
kontroliraju
vojno učinkovito ali ju i dalje smatraju svojom interesnom sferom,
interesnom
sferom Istočnoga Rimskoga carstva. Drugo, u Ljetopisu popa Dukljanina,
priča se
da su granice Hrvatskog kraljevstva utvrđivane na Saboru na Duvanjskom
polju u
prisustvu predstavnika bizantskog cara i Pape kao ondašnjih dvaju
najvećih
političkih autoriteta i velevlasti. Sjetimo se borbe hrvatskih kraljeva
za
dalmatinsku temu, borbe Borne i Ljudevita u povodu ostvarivanja
franačkog
utjecaja u Hrvatskoj, te napokom 1102. god. i potpadanja pod političku
kontrolu
Mađara te od 1527. i Austrije. U Austro-Ugarskoj monarhiji Hrvatska
nije
geopolitički subjekt nego objekt. Svi međunarodni ugovori i dogovori
koji su se
ticali Hrvatske, a naročito ih je bilo mnogo s Turcima, sklapani su bez
obzira
na volju i želje Hrvata. I što je karakteristično za sve te događaje
jest to da
je padu razine državne političke samostalnosti uvijek prethodio vojni
poraz. Kao
što je bitka na Gvozdu prethodila 1102.-oj, kao što su neuspješni
obrambeni
ratovi s Turcima prethodili 1527.-oj, kao što je neuspješno
sudjelovanje u I.
svjetskom ratu (u biti za Hrvate izgubljenom ratu), prethodilo 1. XII.
1918.
tako je i izgubljeni rat 1941. - 1945. prethodio Bleiburgu, 50.
godišnjem
komunističkom ropstvu i podjeli odnosno ulasku Hrvatske u fifty-fifty
utjecajnu
zonu. Vae victis. Ove povijesne reminiscencije nam jasno predočuju da
NDH nije
uzrok nego povod Bleiburgu. A povod je bio zaista vrijedan zavisti.
V.
Po završetku I. svjetskog rata sile pobjednice i njihovi saveznici
crtali su
političku kartu Europe. Jasno je da je sudbina svakog naroda o kojemu
su
odlučivali ovisila prvo o tome na kojoj se je strani borio i drugo, o
stanju
njegove nacionalne političke svijesti i općenito od njegove ukupne
snage.
Hrvati su po oba ta kriterija loše stajali: borili su se na
strani poražene
države (Austro-Ugarske), a njegova politička elita bila je politički
zdvojna i
politički neodlučna; da li osnovati samostalnu državu ili se udružiti u
zajedničku državu s ostalim Južnim Slavenima. No, bilo bi sasvim
netočno i
neutemeljeno voluntaristički tvrditi da su se Hrvati 1918. nalazili u
politički
nultom stanju iz kojega su mogli slobodno i neometano birati svoju
političku
budućnost. To i unatoč Wilsonovih 14 točaka, među kojima je možda bila
najvažnija baš ona koja je govorila o pravu svakog naroda na
samoopredjeljenje
(ali zato na Zapadu i tretirana kao samo humanistički idealizam i
utopizam) i
isto tako njegove izjave od 23. IV. 1919. god. kojom je pozvao Talijane
da se
odreknu Rijeke. Ostavinska rasprava iza Austro-Ugarske vodila se u
Versaillesu
gdje je i potpisan ugovor o poslijeratnoj Europi. Versajsku
konferenciju je
vodilo 27 država pobjednica a od poraženih nije prisustvovala nijedna.
Sudbinu
su, međutim, stvarno krojile Velika Britanija, Francuska i Italija (SAD
nisu
potpisale ugovor zbog neslaganja) te je tako ugovorom u Versaillesu,
Sain-Germain-Leyu i Trianonu odlučena sudbina Europe.
Kako su prošli Hrvati prema tim ugovorima najbolje je okarakterizirao
Seton-Watson (opet jedan Englez) koji je ocjenjujući
političko-psihološko stanje
Hrvata iza toga rata rekao da su Hrvati "potišteni narod" a ocjenjujući
kako su
prošli sa svojim državno-političkim interesima rekao da su Hrvati
"zaboravljeni
narod". Zaboravljeni u tom smislu da o njihovim interesima nije nitko
vodio
računa, da su ispali kao geopolitičke žrtve.
VI.
Kraljevina SHS, kasnije nazvana Jugoslavija, bila je u utjecajnoj zoni
Velike
Britanije i Francuske s tim, da je utjecaj Francuske tijekom vremena
sve više
slabio a britanski rastao4. (Rusija je pak, zbog Listopadske revolucije
iz 1918.
privremeno bila isključena iz toga utjecaja. No, uskoro se i ona preko
KPJ
ponovo vratila u Jugoslaviju sa svojim utjecajem). Držeći dakle
Jugoslaviju
svojom interesnom sferom Velika Britanija se aktivno miješala u
unutarnju
politiku Jugoslavije što je kulminiralo organiziranjem Simogićevog puča
27.
ožujka 1941. Velika Britanija se aktivno uključila u rješavanje tzv.
Hrvatskog
pitanja tretirajući ga uvijek kao unutarnje pitanje Jugoslavije, a
pravo Hrvata
najviše do razine ograničene autonomije, što su na koncu i dobili
Banovinom
Hrvatskom. Treba uvijek imati na umu da je britanski angažman za
rješenje
hrvatskog pitanja bio inspiriran isključivo interesom stabilizacije
Jugoslavije
i sprečavanja širenja njemačkog utjecaja na Balkanu, a koji se sve više
osjećao
i u državnom životu Kraljevine Jugoslavije pri kraju njezina života.
Na međunarodnom planu Hrvatsku su predstavljale dvije
političke formacije: HSS i
Ustaški pokret. No i jedni i drugi iskusili su gorku istinu odnosa
međunarodnog
establišmenta prema Hrvatima. Razočarenje je bilo veliko jednako i za
Radića i
Pavelića. Pri tome, dakako, Britanci unutar svog koncepta prihvaćaju,
eventualno, samo HSS kao čimbenika i pregovarača o rješavanju hrvatskog
pitanja,
jer je HSS pacifistička a za Mačekovog vremena i defetistička formacija
reformističkog političkog programa, koja, u biti, ne dovodi u pitanje
državni
okvir Jugoslavije nego samo traži svoju "pravicu" u njoj. Moramo reći
da je to
bio čisti politički iluzionizam.
S druge strane, ustaški pokret kao hrvatski revolucionarni pokret gaji
i jedini
je istinski hrvatski državotvorni pokret u to vrijeme. On hoće
isključivo
samostalnu i neovisnu hrvatsku državu. Jasno, to Britanci ne
prihvaćaju, to je
sasvim u suprotnosti s njihovim političkim interesima na Balkanu, pa
ustaški
pokret nastoje i politički uništiti. Ustaše pak, nemaju izbora. Oni se
mogu
osloniti samo na tzv. revizionističke države tj. one koje traže
reviziju
nepravednih već spomenutih Versajskih ugovora. A to su bile Mađarska i
Njemačka
prije svih, a onda i Italija. (Ova posljednja pak s nimalo prava). Tako
su dakle
ustaše, koristeći interese Njemačke i Italije za rušenjem versajskog
poretka
kojega je dio bila i Kraljevina Jugoslavija, kao povoljan
vanjskopolitički
čimbenik i neslomljivu volju hrvatskog naroda za vlastitom državom, a
usprkos
volji i interesima Velike Britanije i drugih hegemona, uspostavili
Nezavisnu
Državu Hrvatsku.
VII.
NDH je ostvarila hrvatski geopolitički ideal: državu od oko 110.000
km2, s
dovoljno pučanstva, s oblikom geopolitički takorekuć idealnim, (ako se
uzme u
obzir i akvatorij skoro oblik kružnice) i s drugim vrlo povoljnim
geopolitičkim
i geostrategijskim karakteristikama.5 I baš zato jer je s njom bio
ostvaren
hrvatski politički ideal, jer je njezina egzistsencija značila sigurnu
i jaku
državu hrvatsku, značila je ujedno i razmjerno umanjenje značenja
Srbije,
britanskoga pulena na Balkanu. Zato su bile, i ostale, zablude svih
onih, bilo
sa strane HSS-a ili bilo s koje druge strane da se jednostavnim
prijelazom na
stranu Saveznika moglo spasiti hrvatsku državu. Ne, to nije bilo
moguće. Možda
je time bilo moguće umanjiti žrtve, ali ni to nije sasvim sigurno kod
Britanaca.
Po scenariju britanskog hegemonističkog interesa Hrvatska je morala
nestati s
političke karte svijeta kao neovisna država, država preko koje bi,
navodno,
Nijemci mogli širiti svoj utjecaj na Balkanu. Tobožnja sklonost
Britanije i
povoljnijim rješenjima, po kojima bi bio uklonjen samo ustaški režim,
ali bi
ostala hrvatska država, je utopija, i samo je dio britanske ratne i
pregovaračke
taktike kako što prije i uspješnije dobiti rat. I ništa više od toga. 6
Tako
smo, mislim, riješili i pitanje tobožnjeg nesnalaženja hrvatskog
vodstva NDH
(kojeg je možda i bilo) i navodnih izdaja kao uzroka hrvatske
tragedije.
Također postaje jasno, ako se uzme u obzir križaljka
geopolitičkih interesa na
Balkanu, a posebno onih Velike Britanije, da Bleiburg kao zločin nije
neki
logični kraj izgubljene bitke niti pak logična posljedica izgubljenog
rata. Tome
se protivi moral i logika rata i ratnog prava koje ne podnosi genocid
kakav je
počinjen na Bleiburgu. Bleiburg se može objasniti samo političkim
motivima i
interesima: 1. geopolitičkim interesima pobjednika, a prije svih Velike
Britanije; 2. geopolitičkim interesima Velike Srbije i 3. političkim
interesom
partizanskog pokreta da se oslobodi političkog takmaca za vlast u
Hrvatskoj.6.
Zajednički cilj pak svim trima je bio: biološkim uništenjem za trajno
onesposobiti Hrvate da više ikada ne mogu organizirati svoji samostalnu
i
neovisnu državu. Zato je nova država Hrvatska i mogla uskrsnuti 1990.
tek kad su
sva tri čimbenika ili nestala - KP/SK, ili im je prestiž i faktična moć
bitno
oslabila - Velika Britanija, ili pak zaustavljena - Velika Srbija. No
ipak, mora
se imati u vidu da je Srbija u biti ostvarila jedan od svojih
geopolitičkih
koncepata - amputacijski koncept i zato zadovoljila, nadamo se samo
privremeno,
u pretežnom dijelu svoje geopolitičke interese, a posredno, time i
britanske pa
to sada nastoje sačuvati pregovorima. Rat u bivšoj Jugoslaviji za Srbe
i Srbiju
je rat za tuđu zemlju, rat za hrvatsko more, osvajački rat, a za Veliku
Britaniju, Francusku i Rusiju borba za održanje utjecajnih zona na
Balkanu. I
upravo onoliko koliko oni ne ostvaruju te svoje planove toliko i ima
Hrvatske.
VIII.
Bleiburg je simbol našeg poraza, simbol smrti. No, moguće ga je
pretvoriti i u
simbol uskrsnuća, nepobjedivosti, feniksa hrvatskog državotvornog
genija. Tamo
je privremeno poražena hrvatska državotvorna ideja. Tu je izgubila i
bitku i
rat. Ali i unatoč Bleiburgu, hrvatski narodni genij ukupnom nacionalnom
energijom našao je rješenje, izrazio se kroz državotvornu ideju i
ponovo
realizirao u novoj državi Hrvatskoj.
Međutim, narod kojemu bi se dva puta u jednom stoljeću dogodio
Bleiburg,
zasigurno nema političke budućnosti. Zato Bleiburg treba pretvoriti u
trajnu
opomenu, u oprez, u stalnu budnost da se više nikada ne bi ponovio. Naš
nepovoljni, teški geopolitički položaj treba nas stalno poticati na
političku
kreativnost, na stalno preocjenjivanje naše geopolitičke važnosti i
geopolitičke
moći, na stalno preocjenjivanje naših savezništava i pri tome stalno
imati na
umu da nema svetih savezništava i da su vječni i sveti samo hrvatski
interesi.
Summary
Historical And Geopolitical Conditions Of Bleiburg
Bleiburg is not the only tragical accident in the history of
Croatian people.
Bleiburg is culmination of the political struggle between Croatian and
different
interests in the international relations.
In the geopolitical sense Bleiburg was one of the form conquering for
Serbs and
Serbia and for Great Britain, France and Russia it was insurance
interests in
the Balkan.
Krvolok Tito sa suradnicima
1. Da je Bleiburg isplaniran i da je to bilo poznato
Saveznicima, neizravni je
dokaz i izvješće američke obaviještajne službe od 15. srpnja 1944.
godine u
kojem se kaže: "Saveznici se trebaju pobrigati da okupiraju Hrvatsku, i
to na
duže vrijeme, kako bi se osveta Srba nad Hrvatima onemogućila."
Vladimir
Dedijer, Interesne sfere, Prosveta, Beograd 1980. str. 382
2. Dr Ivo Pilar, Politički zemljopis hrvatskih zemalja. Geopolitička
studija,
Sarajevo 1918. str. 26
3. Dakako, "ljubav" Engleske za Srbiju nije platonska. Dapače,
čisto je
geopolitička. Engleska je, naime, cijelo stoljeće, u procesu raspada
Turskog
carstva, bila protiv oslobođenja i širenja Srbije na zapad i prema
Jadranu, jer
je držala da tako suzbija Ruski utjecaj na Balkan. "Ljubav" se rodila
tek 1908.
godine kad je Austro-Ugarska anektirala BiH u čemu je Engleska
prepoznala
opasnost od Drang nach Osten. Listopadskom revolucijom 1918. godine u
Rusiji,
prekidom odnosa i nestankom Ruskog utjecaja na Srbiju (Jugoslaviju)
Engleska
koristi za učvršćivanje svojih interesa u Jugoslaviji i uopće na
Balkanu, a za
što smatra da će joj najbplje poslužiti Srbija. I tako se vidi da je
"ljubav" za
Srbiju u stvari čisti geopolitički interes Velike Britanije na Balkanu.
4. Odnos Velike Britanije prema Jugoslaviji može se vrlo dobro pratiti
po
"Godišnjim izvješćima Britanskog poslanstva u Beogradu "britanskoj
vladi u
Kraljevini Jugoslaviji 1921-1938, Živko Avramovski, Zagreb, Beograd,
Ljubljana
1986.
5. No, kako je poznato, ni Saveznici nisu u pogledu
reintegracije Jugoslavije u
svemu bili suglasni. Dok su Britanci bili za reintegraciju Jugoslavije
po svaku
cijenu, SAD to nisu bile: "Roosevelt se protivi obnavljanju
Jugoslavije, jer je
pristalica neovisne hrvatske i slovenske države." Iz bilješke
nadbiskupa
Spaellemana o razgovoru s Rooseveltom 3. rujna 1943. godine pred
Teheransku
konferenciju (28. 11. - 1. 12. 1943.). Dedijer, op. cit. str. 320. To
američko
ispravno stajalište bilo je fundirano na dubokom poznavanju stanja
stvari,
točnoj spoznaji i dobrom političkom predviđanju." Ako se Saveznici
namjeravaju
iskrcati na dalmatinsku obalu, sadašnji odnosi u Jugoslaviji bili bi im
od
koristi. Jer u budućnosti ponovo će izbiti sukob između Srba i Hrvata."
Dedijer,
op. sit. str. 382. prema tome, ako je bilo moguće spasiti hrvatsku
državu, bilo
je moguće samo suprostavljajući se britanskoj imperijalnoj politici a
ne u
savezu s njom.
6. Povijesna politička odgovornost hrvatskog partizanskog pokreta za
Bleiburg i uopće
za sudbinu hrvatskog naroda i u poslije II. svjetskog rata je to veća
kad se
uzme u obzir spomenuta okolnost da SAD nisu bile za obnovu Jugoslavije:
"Kao što
je to često ponavljao, Predsjednik je potvrdio da Srbi i Hrvati nemaju
ništa
zajedničko i da je smiješno pokušati primorati dva naroda tako
različita da žive
zajedno, pod jednom vladom." Dedijer, op. sit. str. 357. - izjava
predsjednika
Roosevelta od 15. ožujka 1943. godine Prema tome, lako je pretpostaviti
da bi da
je bilo na vojnu snagu NDH dodati snagu hrvatskog partizanskog pokreta
da bi to
izmijenilo faktični odnos snaga za i protiv hrvatske države i da bi ona
bila
obranjena. Kako vidimo, odnos među Saveznicima to je dozvoljavao i nije
istina
da je moralo doći do obnove Jugoslavije u svakom slučaju i bez obzira
na sve
okolnosti.
Dr. Petar Vučić

|
|