|
VELEBITSKI USTANAK
Kao prvi pokušaj oslobođenja
Hrvatske od kolonijalno-okupatorskog srpskog
režima,
Velebitski ustanak – 1932. predstavlja ključ,
bez kojega se suvremena povijest Hrvata nikako
ne može
razumjeti u svojoj najdubljoj emancipacijskoj
dimenziji.
(Nedjeljko Kujundžić, 1992.)
Velebit, ta div-planina, simbol hrvatske
državotvorne oslobodilačke borbe, tih dana opet se našla u središtu
zbivanja misli hrvatskog naroda. Bilo je to 7. rujna davne 1932.
godine, pakleni strojevi su puknuli, hrvatske ustaše započeli borbu, a
narod je željno izčekivao svoju slobodu. Nu, krenimo iz početka…
Stanje u Jugoslaviji početkom 1930-ih godina
Prielaz iz 1920-ih
u 1930-e godine u Jugoslaviji je bio obilježen uzpostavom diktature
kralja Aleksandra Karađorđevića, tzv. "šestosiečanjske diktature", te
pojačanom državnom represijom prema narodima neprijateljskima prema
Jugoslaviji - Hrvatima i makedonskim Bugarima prvenstveno.
Uvođenje diktaure popraćeno je novim zakonima koji su, u biti,
državno nasilje i nepravdu učinili zakonski utemeljenima. Tu mislim
konkretno na Zakon o zaštiti države ali i množtvo drugih zakona i
podzakonskih akata kojima su progoni i ubojstva hrvatskih državotvornih
političara postali dopuštenima, dapače, i poželjnima.
Zato je na ulici 18. veljače 1931.g. željeznim štapom Zwerger
(član organizacije "Mlada Jugoslavija") ubio dr. Milana pl. Šufflaj-a,
iztaknutog hrvatskog povjestničara i političara. Iduće godine istu
sudbinu velikosrbi su namienili hrvatskom književniku političaru i
članu Ustaškog Pokreta dr. Mile Budaku. Srećom, sudbina je ovaj put
bila na strani Hrvata, pa je dr. Budak preživio fizički napad na sebe
te se nakon nekog vremena oporavio i sklonio se u izseljeničtvo. Nu,
mnogi nisu bili te "sreće".
Tako su 1931. g. stradali hrvatski omladinac Josip Poropat,
limar
Bošnjaković, Ilija Petranović, Ivan Jedlička i Zvonimir Topolnik, svi
od posljedica bezsramnog mučenja i zlostavljanja. Godine 1932., ista
ili slična sudbina zadesila je: Ivu Duševića, Jozu Olujića, Luku
Devčića, Ivana Ereša, i t.d.
Kako ne bismo nabrajali sve ubijene Hrvate 1930-ih, jer bi popis
uistinu bio dugačak, idemo in medias res.
Hrvatski je narod neosporno u Jugoslaviji bio potlačen, proganjan te
psihički i fizički zlostavljan. Nu, ono što je najvjerojatnije bio
najveći zločin velikosrbskih vlastodržaca, jeste pokušaj zatiranja
hrvatske narodne samobitnosti. Jer, najviše što se čovjeku može oduzeti
je njegova sviest i pripadnost široj zajednici, odnosno narodu. A
velikosrbi, zamaskirani pod jugoslavenskim imenom, upravo su to
pokušali oduzeti Hrvatima - njihovu hrvatsku nacionalnu sviest,
poviestno ime, njihovo Hrvatstvo.
Osnutak i djelovanje Ustaškog Pokreta
Kao reakcija na atentat
na hrvatske narodne zastupnike, uvođenje velikosrbske diktature, a
posredno i na gore navedene nepravde prema Hrvatima, u siečnju 1929. u
Zagrebu je osnovan Ustaški Pokret. Pokret je težio uzpostavi slobodne i
Nezavisne Države Hrvatske te uvođenju družtvovnih promiena u hrvatski
narod i Državu. Kao simbol svoje oslobodilačke borbe, ustaše su uzele
prasku (ručnu bombu) koja više nego jasno pokazuje revolucionarnost
Ustaštva, te je ujedno ogledalo načina ustaške borbe.
Dr. Ante Pavelić, bivši glavni tajnik i podpredsjednik HSP-a
te
hrvatski narodni zastupnik u beogradskoj Narodnoj Skupštini bio je
utemeljitelj i Poglavnik Ustaškog Pokreta. Nakon oblikovanja ideoložkih
pitanja i početka promičbeno-obaviestnog rada 1929. i 1930. godine,
uzstrojavaju se prvi logori za izobrazbu ustaša. Počinje se prebacivati
oružje i oprema u Domovinu, te započinju prvi oružani sukobi s
jugoslavenskom vlašću.
U Zagrebu je već u ožujku 1929. godine ubijen Toni Schlegel,
Židov, vlastnik i upravitelj vodećeg novinarsko-izdavačkog poduzeća.
Ustaše borbu nastavljaju paklenim strojevima, pa tako se eksplozije
događaju 8.XI.1931., uoči izbora za Narodnu Skupštinu, 19.II.1932. u
Zagrebu dvie bombe, 9.IV. iste godine u Splitu, takodjer dvie bombe.
Pakleni strojevi postavljaju se i na vlakovima, i to najviše na onima u
smieru Zagreb-Split i Zagreb-Zemun. Posebne "poslastice" ustaše su
pripremale za važne državne praznike u Jugoslaviji pa je tako rođendan
kralja Aleksandra 17.XII.1932. "proslavljen" s eksplozijama čak 4
paklena stroja u Zagrebu. Navedeni način borbe ustaše su vjerno
sliedile i u Velebitskom ustanku, koji je najveličajnija ustaška
akcija, akcija koja je trebala uzpostaviti Nezavisnu Državu Hrvatsku.
Ustaške pripreme za veći oružani ustanak
Negdje u proljeće i
početkom ljeta 1932. u glavama vodećih ustaških dužnostnika sazrila je
ideja o pokušaju većeg ustanka u Domovini. Kao što je gore navedeno,
manjih oružanih akcija u ustaškoj borbi nije nedostajalo, no kako se
ustaškoj borbi željelo pridodati veće značenje, kao narodnom pokretu, a
i kako bi se hrvatskom seljačkom narodu pokazalo da "tamo u
izseljeničtvu" još djeluje hrvatsko državotvorno vodstvo, započelo se s
pripremama za ustanak.
U tu svrhu u austrijskom gradiću Spittal-u došlo je do
sastanka
izmedju dr. Pavelića, Vjekoslava Servatzy-ja i Gustava Perčeca, koji se
odigrao u ljeto 1932. godine. Na sastanku su dogovorene pojedinosti
vezane uz ustanak, kao i dogovoren tiek priprema i oružanih sukoba.
Već u proljeće 1932. započelo je prebacivanje oružja iz Zadra
(koji je tada bio u sklopu Kraljevine Italije) u Liku, pri čemu je
posredovao Ante Brkan, ustaški povjerenik u Zadru. Oružje je iz Zadra u
Lukovo Šugarje podno Velebita prebacivao Ivan Devčić "Pivac" svojom
bracerom, dok ga je iz podvelebitskih mjesta u Liku prebacivao Drago
Devčić. U organizaciji su sudjelovali Josip Tomljenović "Joža"
(trgovac), dr. Andrija Artuković (odvjetnik u Gospiću), Marko Došen
(posjednik, inače zastupnik u hrvatskom Saboru tiekom Austro-Ugarske i
predsjednik H.D. Sabora tiekom NDH), Juraj Juco Rukavina (bivši k.u k.
častnik), Josip Japunčić (porezki činovnik) te Nikola Orešković
(trgovac). Tiekom priprema za ustanak ustaše su uspjele pridobiti još
nekolicinu novih članova, prvenstveno dvojicu narednika - Josipa Čačića
i Antu Malbašu - koji su trebali u odlučujućem trenutku razoružati i
preuzeti upravu u lokalnom vojnom garnizonu te tako onemogućiti
jugoslavensku vojnu intervenciju.
Već u srpnju je u Liku bilo prebačeno 5 obučenih ustaša, u
odorama
i punoj ratnoj spremi. Drugih 5 ustaša pristiglo je 28.VIII. sa zadnjom
većom pošiljkom oružja i letaka u Kusaču Dragu. Ustaše pristigle iz
Italije bile su smještene kod Mande Devčić u Lukovom Šugarju te poneki
u ostalim podvelebitskim mjestima. Dne 31.VIII. Zadar je napustio Ante
Brkan, a 3.IX. Jugoslaviju su napustili dr. Andrija Artuković i Marko
Došen, kako bi izbjegli moguću odmazdu jugoslavenskog vodstva ili
utamničenje.
Velebitski Ustanak
Ustanak je započeo u noći između 6. i 7. IX.
1932. godine. Nakon što su presjekli žice te onemogućili brzojavnu i
brzoglasnu vezu s Gospićem, ustaše, njih 14 ukupno, započeli su
pucnjavu na zgradu žandarmerije u Brušanima, u blizini Gospića.
Jerko Sudar je postavio pakleni stroj u podnožje zgrade, čija
je
eksplozija naniela veliku štetu zgradi. Pucnjava je potrajala još pola
sata, nakon čega su se ustaše povukle. Istovremeno s ovim, druga
ustaška skupina napala je kuće u kojima su stanovali žandarmerijski
narednik Jovo Batinica i podnarednik Dušan Sušnjar, ali su se obojica
izvukla samo lakše ranjeni.
Ustaše su se pri povlačenju podielie na dvie grupe.
Prvu grupu činili su: Petar Šarlija, Mile Barišić, Ventura
Baljak,
nepoznati čovjek pod nadimkom "stari" te najvjerojatnije Stjepan
Devčić. Pri okršaju 14.IX. kod sela Jadovno, ubijen je ustaša Stjepan
Devčić iz Lukovog Šugarja, po kojemu je kasnije nazvan i ogranak
Hrvatskog Domobrana. Na mjestu okršaja žandari su kasnije našli 4
ustaške kape, 2 revolvera, 6 paklenih strojeva, 6 pelerina, 5 ručnih
bombi, 6 vojničkih torba, 3 metra žice za paljenje eksploziva, 206
metaka za revolvere te dielove vojne opreme, a uz to ustaške listove
"Grič", "Ustaša" i "Hrvatski Domobran". Ostatak grupe stigao je u Zadar
prešavši talijansko-jugoslavensku granicu između Brebinja i Babin Duba.
Drugu grupu činili su: Ivan Devčić "Pivac", Pavao Devčić, Jure
Devčić i Rafael Ranko Boban. Oni su u Zadar stigli ukradenom barkom s
obalne strane, i to 18.X.1932. godine. Osim ovih gore navedenih, B.
Krizman u svojoj knjizi "Pavelić i ustaše" navodi da je u drugoj
skupini pri povlačenju bio i Jure Rukavina (Juraj Juco Rukavina) iako
je on uhićen u svojoj kući u Perušiću te mu je kasnije suđeno. Moguće
je da je ovdje Krizman mislio na Juku Rukavinu koji se u literaturi
spominje kao "otpušteni robijaš Jakov Jacketa Rukavina" (M. Colić). Od
članova prvog ustaškog roja na Velebitu spominju se i Krune Devčić te
gimnazialac Ivica Šarić (nekad i kao Frane Šarić), nu njihova uloga u
ustanku nije još posve razjašnjena.
Posljedice ustanka
Velebitski ustanak zadobio je u ustaškoj i
inozemnoj literaturi važno promičbeno značenje. U mađarskom i
talijanskom tisku, koji su u tom razdoblju imali neprijateljske odnose
prema jugoslavenskoj državi, Velebitski ustanak označavan je i kao
"revolucija", "narodna buna" i sl. čime se htjelo prikazati Jugoslaviju
kao neodrživu državu.
Sličan cilj imalo je i vodstvo Ustaškog Pokreta na čelu s
Poglavnikom koje je namjeravalo Velebitskim ustankom destabilizirati
Jugoslaviju, upozoriti strane države na nezadovoljstvo u Jugoslaviji te
predočiti hrvatskom narodu ciljeve Ustaškog Pokreta.
Ustaško glasilo "Grič" donielo je članak "Ustaše, nama je sudba
dosudila" iz autorskog pera dr. Ante Pavelića, u kojem se dr. Pavelić
razračunava s jugoslavenskom idejom te iztiče program Ustaškog Pokreta.
Jugoslavenska vlast u ovom slučaju je samo "pomogla" ustaškoj promičbi,
i to brojnim uhićenjima, ubojstvima i mučenjima ličkih seljaka, kako
onih "krivih" za Velebitski ustanak, tako i onih "nedužnih".
Suđenja obtuženima započela su sredinom 1933. godine, dok je
presuda izrečena 10.VII. iste godine. Na najveću kaznu osuđen je Juraj
Juco Rukavina, jedan od organizatora Velebitskog ustanka - kaznu smrti.
Srećom, kazna mu je, nakon zamolbe kralju Aleksandru, preinačena u
"vječnu" robiju, a nakon kraljeve smrti u 20 godina zatvora.
Zaključak
Velebitski ustanak, kao najznačajnije djelo ustaške
borbe, uz atentat na kralja Aleksandra, zasigurno je veliki poviestni
dogođaj u Hrvata. Tim ustankom, koji je imao za cilj stvoriti ponovno
slobodnu, cjelokupnu i snažnu Nezavisnu Državu Hrvatsku, ustaše su
ostvarile svoju "bit postojanja" - borbu za Hrvatsku Državu. I uzprkos
tome što nam poneki hrvatski neprijatelji spočitavaju "fetišiziranje
države" mi im kažemo: svaki narod svoju Državu ima, pa zašto ne bi i
hrvatski?
Zašto je jedino borba za hrvatsku državu
zločin, a sve druge su "narodno oslobodilačke"?
Zašto hrvatski narod na svojem teritoriju ne bi
imao sva prava kao i drugi narodi, ako ne i puno veća prava, jer je
ovdje nosilac uljudbe i tisućljetne državnosti?
Velebitski ustanak "težio" je tim pravima, i
zato je on HRVATSKI ustanak, čije ideale i mi danas, kao hrvatski
nacionalisti, moramo sliediti.
Nažalost, u Brušanima, mjestu gdje je započeo Velebitski
ustanak, danas se nalazi samo jedna bijedna ploča. Hrvatski ustaše,
koji su taj državotvorni ustanak započeli, zaslužuju puno više. Ali
najviše od svega - njihove žrtve zaslužuju počivati u Nezavisnoj Državi
Hrvatskoj!
Literatura:
1. Rudolf Horvat: Hrvatska na mučilištu, Školska Knjiga, Zagreb, 1992.
(pretisak)
2. Ante Moškov: Pavelićevo doba, Laus, Split,
1999.
3. Bogdan Krizman: Pavelić i ustaše, Globus, Zagreb, 1978.
Trpimir Gudar
|
|
