Zločini tzv. armije BiH u Uzdolu 14. 9. 1993.

Dana 14.09. 1993   pripadnici “Prozorskog bataljona”, uz sudjelovanje još nekoliko postrojbi u ranim jutarnjim satima upadaju u selo Uzdol i pri tome čine nezapamćen zločin. Masakriraju i ubijaju sve što su stigli. Također, pljačkaju i pale sve što im dolazi pod ruku. Ubijaju starce od osamdeset godina, ali i djecu od desetak. U svom krvavom piru ubili su 41 Hrvata, 29 civila i 12 vojnika HVO-a.

Najmlađe žrtve bili su Stjepan Zelić (10) i njegova sestra Marija (13) koji su ubijeni s majkom na kućnom pragu. Ubijena je i djevojčica Jadranka Zelenika (12). Najstarija ubijena osoba u Uzdolu imala je 87 godina.

Osnovna škola na Uzdolu bila je pretvorena u vojarnu HVO-a, i kao takva, bila je jedan od glavnih ciljeva muslimanske vojske. Na putu do nje trebalo je proći kroz uzdolske zaseoke u kojima su i to jutro bili civili, koje su muslimani, onako “usput” pobili, da bi kasnije u nekim svojim knjigama imali hrabrosti i obraza tvrditi kako je te iste civile topništvom pobio HVO.

Ono što se taj dan moglo vidjeti na Uzdolu bila je jedino smrt na svakom koraku. Većina kuća i gospodarskih objekata spaljena je, poluizgorjeli leševi na pragovima kuća i u kućama, leševi djece i staraca po putu…

Iako je svima poznato tko je sudjelovao u ovome zločinu i tko je predvodio napad na Uzdol, tzv. haaški „sud pravde“ oslobodio je Sefera Halilovića, a u ovome slučaju ne vrijedi zapovijedna odgovornost  za Halilovića

Postoji čitav niz dokumenata od strane HVO-a, ali I tzv. ABiH koji jasno govore što se 14. rujna 1993. godine događalo na Uzdolu, tko je bio glavni zapovjednik operacije, ali i tko je na terenu bio izravni izvršitelj.

Enver Buza optužen je da je kao zapovjednik Samostalnog bataljona Prozor tzv. Armije RBiH počinio zločin protiv civilnog stanovništva u Uzdolu. U optužnici se navodi da su pripadnici ‘Samostalnog bataljona’, pod kontrolom optuženog, u rujnu 1993. izvršili napad na stanovništvo sela Uzdol i zaselaka Križe, Zelenike i Raiči, te ubili 27 civila hrvatske nacionalnosti.

Na suđenju Enveru Buzi,  zapovjedniku Samostalnog prozorskog bataljona tzv. Armije RBiH, za zločine počinjene u Rami, svjedok Tužiteljstva BiH rekao je kako je sredinom rujna 1993. u selu Uzdol vidio leševe i da je čuo kako je tzv. Armija RBiH počinila zločin.

Luka Markešić, bivši načelnik Sigurnosno-informativne službe (SIS) Hrvatskog vijeća obrane (HVO) u Rami , ispričao je da je 14. rujna 1993. dobio informaciju da se u selu Uzdol (općina Rama ) desio zločin nakon što su pripadnici ‘Prozorskog bataljona ABiH’ ušli u selo.

Prema svjedoku, od Tužiteljstva  u Livnu dobio je zadatak da ode na lice mjesta te prikupi informacije na terenu. Dodao je da je sa službenim kamermanom i Kazimirom Zelenikom obišao selo i identificirao  žrtve.

Markešić je kazao da su došli u zgradu Osnovne škole u Uzdolu, gdje je bilo smješteno zapovjedništvo Treće bojne HVO-a, i tu su vidjeli nekoliko pokrivenih leševa.

“Kada smo krenuli, znali smo za zločin i da ćemo nailaziti na masakrirane ljude. Zaticali smo grozne stvari. Ono što nikad nisam zaboravio – u kući Kazimira Zelenike zatekli smo oca, mamu i kćerku. Ubijeni, masakrirani…”, prisjetio se svjedok.

On je također ispričao da je na putu vidio djecu Zelić i njihovu majku – za njih je rekao da su bili “izrešetani”. Kako je kazao, zatekao je i zapaljeno, ugljenizirano tijelo ženske osobe.

Enver Buza je optužen da je, kao zapovjednik  Samostalnog bataljona Prozor tzv. Armije RBiH  počinio zločin protiv civilnog stanovništva u Uzdolu. U optužnici se navodi da su pripadnici ‘Samostalnog bataljona’, pod kontrolom optuženog, u rujnu 1993. izvršili napad na stanovništvo sela Uzdol i zaselaka Križe, Zelenike i Raiči, te ubili 27 civila hrvatske nacionalnosti.

Markešić je izjavio da je imao informaciju kako je isključivo Samostalni prozorski bataljon bio na tom području te da je Buza bio zapovjednik.

U sudnici je prikazan videozapis, za koji je svjedok rekao da je napravljen 1993. godine. Na snimku su se mogli vidjeti ubijeni civili i zapaljeni objekti.

Odgovarajući na unakrsna pitanja, svjedok je kazao da je od mještana i vojnika HVO-a saznao da su u Uzdolu bili pripadnici ‘Samostalnog prozorskog bataljona’.

Sud Bosne i Hercegovine donio je drugostupanjskuu presudu kojom je Enver Buza, nekadašnji v.d. komandanta Samostalnog bataljona Prozor Armije BiH, osuđen na osam godina zatvora za zločin u Uzdolu u općini Prozor-Rama.

Konačna presuda bivšem komandantu Samostalnog bataljona Prozor Armije BiH Enveru Buzi za zločin u Uzdolu u općini Prozor-Rama izrečena je 4. lipnja 2021. godine a sudac je bio Lukes Tihomir.

Prvostupanjska presuda kojom je Buza kao v.d. komandanta Prozorskog bataljona po komandnoj odgovornosti osuđen na 12 godina zatvora i proglašen krivim za zločin u Uzdolu, gdje je 14. rujna 1993. ubijeno 27 hrvatskih civila, propustivši da kazni podređene, je ranije poništena.

Apelacijsko vijeće je navelo da su pripadnici ove jedinice na okrutan i svirep način izvršili zločin nad 27 civila u Uzdolu, među kojima su bile žene, djeca i starija lica. Vijeće je konstatiralo da je Buza fizički bio blizu mjesta zločina, a kasnije od Službe javne bezbjednosti imao informacije o zločinu, dodajući da nije naredio istragu o dešavanjima u Uzdolu.
Suđenje Buzi počelo je 14. studenog 2016. godine i na ovu konačnu presudu ne postoji mogućnost žalbe.

Iz zapisnika Prosekture Kliničkog centra Split, od dana 17. 9. 1993. prilikom vanjskog pregleda tijela, smrtno stradalih 14. 9. 1993.:

Nazočni:

dr.sc. dr. Šimun Anđelović, sudski vještak,

prim. dr. Jakša Ivanović, sudski vještak,

Ivan Ćapina, pomoćnik vještaka,

Boro Katavić, pomoćnik vještaka,

Mile Čondić, pomoćnik vještaka

Ante Dadić, pomoćnik vještaka,

Milan Stamenov, pomoćnik vještaka,

Ivica Rubić, fotograf,

Željko Jović, fotograf,

Smilja Vuko, zapisničar,

Nada Ćapina, pomoćnica,

Vera Bašić, pomoćnica,

Ankica Jelaska, pomoćnica

Ustanovili su da je:

STJEPAN ZELIĆ

2. 1. 1983. – 14. 9. 1993.

Na sebi imao; šareni vuneni džemper, crvenkastoplavkaste boje, te donje gaćicebijelo-plave. Imao strijelne rane prsnog koša i trbuha, koje su nastale djelovanjem projektila iz ručnog vatrenog oružja.

Stjepan je poginuo, petstotinjak metara od kuće, bježeći, skoro gol, s mamom Ružom i sestrom Marijom, na cesti Zelenike – Bobari. Učenik je četvrtog razreda i najmlađi u obitelji. Još prije rata Stjepan je ostao bez tate Joze, koji iznenada umire. U ratu mu je stradao i brat Ivan, 24.1. 1993. Obiteljsku kuću i gospodarske zgrade obitelji Zelić muslimani su spalili. Stjepan je pokopan najprije u zajedničku grobnicu u prozorskom groblju, a 2002. godine u Memorijalni centar na Uzdolu.

MARIJA ZELIĆ

2. 9. 1980. – 14. 9. 1993.

Na sebi imala ljubičastu majicu kratkih rukava, crne duge gaće, bijelu majicu na naramenice i donje gaće. Ima prostrijelne rane prsnog koša s posljedičnim oštećenjem organa, nastale djelovanjem projektila ispaljenog iz ručnog vatrenog oružja; te krvne podljeve i oguljotine na koži lijevog oka i na licu s lijeve strane.

Marija je poginula na istoj cesti, Zelenike – Bobari, kao i brat Stjepan te mama Ruža, bježeći polugola. Marija je još prije rata izgubila tatu Jozu, a u ratu 24. siječnja 1993. brata Ivana koji je poginuo u Uskoplju. Marija je bila učenica šestog razreda osnovne škole na Uzdolu. U zoru, 14. rujna 1993., petstotinjak metara od kuće, na putu zajedno s bratom i majkom muslimanski ekstremisti ubili su malu Mariju. Sahranjena je najprije u zajedničku grobnicu u prozorskom groblju, a 2002. godine prenesena u Memorijalni centar na Uzdolu.

RUŽA ZELIĆ

25. 12. 1943. – 14. 9. 1993.

Na sebi je imala jaknu smećkasto plav kastu; ispod koje se vidi vuneni pulover i crni džemper dugih rukava; suknju plav kasto – crvenkastu; donje duge gaće; vune ne sive čarape i jednu gumenu cipelu; imala strijelne rane prsnog koša i trbuha i lijeve natkoljenice, nastale djelovanjem projektila ispaljenih iz ručnog vatrenog oružja.

Ruže Džalto udaje se 24. veljače 1965. Za Josipa Zelića s kojim je rodila šestero djece, četiri sina i dvije kćeri. Nakon kraće bolesti Josip umire u Splitu 27. svibnja 1992. i Ruže ostaje udovica sa svojom siročadi. Usprkos svemu Ruže je bila hrabra žena i nježna majka. U siječnju 1993. izgubila je i sina Ivana, koji je poginuo u Uskoplju. Od tada shrvana boli i tugom živi s djecom Markom, Marijom i Stjepanom. Bježeći sa svoje dvoje djece, Stjepanom i Marijom, muslimanski vojnici su je ubili na putu Zelenike – Bobari. Pokopana je najprije u zajedničku grobnicu na prozorskom groblju, a 2002. Godine prenesena u Memorijalni centar Uzdol.

KATA PERKOVIĆ

24. 11. 1922. – 14. 9. 1993.

Na sebi imala crnu sametnu haljinu s dugim rukavima; bijele duge ženske gaće, crne vunene čarape; smeđe pletene terluke te donju bijelu majicu; imala strijelne rane prsnog koša i donjih ekstremiteta s posljedičnim oštećenjem organa, nastale djelovanjem projektila ispaljenih iz ručnog vatrenog oružja.

Kata je rođena na Krančićima od oca Ilije Vlajčića i majke Matije Karača. Udaje se 1943. godine na Uzdol za Stipu Perkovića s kojim je rodila sedmero djece. Katu su svi zvali “Perkuša”, a nosila je i velike naočale jer joj je vid bio slab. Kata je bila i dobra domaćica i dobra majka. Ujutro rano 14. rujna muslimanski ekstremisti uletjeli su u Katinu kuću i ubili Katu, a njezine naočale zgazili. Muž Stipo čudom je ostao živ sakrivši se u ormar u sobi. Zbog gubitka svoje Kate, i od podnesene traume, Stipo je brzo umro u Dobrovniku. Kata je pokopana u zajedničku grobnicu na prozorskom groblju, a 2002. godine prenesena je u Memorijalni centar na Uzdol.

JANJA ZELENIKA

28. 8. 1931. – 14. 9. 1993.

Na sebi imala plavi džemper na kopčanje; plavu šarenu suknju, donje bijele gaće; sive tople čarape; seljačke gumene cipele i terluke; bijelu potkošulju kratkih rukava; na glavi crna marama s crvenim cvjetovima; ima strijelne rane glave s oštećenjem mozga, nastale djelovanjem projektila iz apsolutne blizine; te oguljotine na lijevoj strani lica i vrata.

Janje je rođena na Uzdolu, u zaseoku Zelenike, od oca Križana i majke Mare Kolakušić. Već u ranoj mladosti ostaje siroče bez majke. Otac Križan odlazi u II. svjetski rat i biva zarobljen i odveden u Rusiju, vraća se bez lijevog oka. Janje je sve to vrijeme živjela s braćom. Imala je tri brata i jednu sestru. Većinu života provela je čuvajući stoku jer je to bio obiteljski posao. Poznavala je svaku stazu od Uzdola do Komina, Lisine, Korita i Škarica. Janje se nije nikad udavala, živjela je s bratom Josipom. Bila je sitna stasa ali neobično snažna i izdržljiva. Kad je negdje u selu trebalo pomoći, Janja je uvijek bila spremna. Bila je velika vjernica i uvijek je molila. Rano ujutro, 14. rujna 1993. muslimanski ekstremisti upadaju u Zelenike, nadomak kuće ubijaju Janju, njezin brat Josipa čudom je preživio sklonivši se u šikaru tik do kuće. Janja je sahranjena na prozorskom groblju, a 2002. godine prenesena je u Memorijalni centar na Uzdolu.

MIJO RAJIČ

12. 9. 1924. – 14. 9. 1993.

Na sebi imao smeđi džemper; bijelu kariranu košulju s kockicama zelenkasto žućkaste boje; duge hlače smeđe boje sa ramenom, kožnim, tankim; donje hlače tamnosive; čarape vunene seljačke, bijele boje; imao strijelnu ranu glave nastalu iz relativne blizine, djelovanjem projektila iz ručnog vatrenog oružja, te još dvije stri jelne rane na lijevom i desnom bedru.

Mijo je rođen na Uzdolu, u zaseoku Rajiči blizu crkve, od oca Mirka i majke Ruže Rajič. Godine 1945. ženi se s Ivkom Mendeš iz Uzdola. S njom je rodio kći Katu koja se udala na Donju Vast. Kratko vrijeme je radio u Austriji, većinu života proveo je kao poljoprivrednik. Bio je radišan. Bio je poznat po tome što je pio samo vlahovo. Osobitu ljubav pokazao je prema ženi Ivki koja se 1980. godine šlagirala. Mijo se brižno brinuo i kuhao i čistio za svoju nepokretnu ženu. Tu njegovu ljubav, prekinuli su muslimanski ekstremisti 14. rujna 1993. Miju su ubili pred kućnim pragom, a nepokretnu Ivku u kući na bolesničkoj postelji. I Mijo i Ivka pokopani su na prozorskom groblju, a 2002. godine preneseni su u Memorijalni centar na Uzdolu.

IVKA RAJIČ, žena Mijina

29. 4. 1921. – 14. 9. 1993.

Na sebi imala crnu maramu, sa zeleno plavim cvjetovima; svijetlo-ljubičasti pulover; žutu majicu dugih rukava; donju potkošulju, bijelu; kariranu suknju; bijele, ženske donje gaćice; sive dokoljenice i crne, seljačke, gumene cipele; imala strijelne rane glave i prsnog koša, nastale djelovanjem projektila ispaljenog iz ručnog vatrenog oružja.

Ivka je rođena na Uzdolu, u zaseoku Mendeši, od Antuna Mendeša i Kate Bradić. Godine 1945. udaje se za Miju Rajiča iz Uzdola. Sa svojim Mijom rodila je kćerku Katu. Ivka je bila domaćica. Zbog mukotrpna života 1980. godine razbolila se i ostala je nepokretna. Bila je prikovana uz krevet punih 13 godina. I pored muke i nemoći nije gubila nadu, uvijek je uza nju bio molitvenik i krunica. Rano ujutro 14. rujna 1993. muslimanski ekstremisti ulaze u sobu gdje je ležala nepokretna Ivka, i nju bespomoćnu staricu ubijaju. Njezina muža Miju ubili su na samom kućnom pragu. Ivka je pokopana u zajedničku grobnicu na prozorskom groblju, a 2002. godine prene sena je u Memorijalni centar na Uzdolu.

KATA LJUBIĆ

10. 9. 1948. – 14. 9. 1993.

Na sebi imala šareni pleteni pulover, zelenu tanku majicu kratkih rukava; donju majicu bez rukava; sivo-bijelu suknju; šarene torluke i crne gumene ženske cipele; imala strijelne rane glave s posljedičnim oštećenjem mozga, te strijelne rane na tijelu, nastale djelovanjem projektila ispaljenih iz ručnog vatrenog oružja iz relativne blizine.

Kata je rođena na Uzdolu, u zaseoku Križ, od oca Franje (Franca) Stojanovića i Serafine (Studenke) Rajić sa Studenčice. Udaje se 4. veljače 1970. za Ivan Ljubića iz Uzdola, zaseok Puare ispod Lisine. S Ivanom je rodila četvero djece, dva sina i dvije kćeri. Muže je radio u Dalmaciji, bio je miran i pošten i sa svojom Katom bio uzor mnogima. Kata je bila radišna i vesela žena. Živjela je s djecom i svekrom u Puarama. Svekar Mato uživao je baveći se stočarstvom. Prije rata napravili su kuću na Ceru i u nju se uselili. Početkom rata i Ivan i Kate priključili su se postrojbama HVO-a, Ivan kao vojnika, Kata kao kuharica. Rano ujutro 14. rujna 1993. Muslimanski ekstremisti ubili su u kući na Ceru svekra Matu zvanog Matešu, a ispred kuće Katu. Istog dana muslimani su ubili i Katina oca i majku. Kata je pokopana u zajedničku grobnicu na prozorskom groblju, a 2002. godine prenesena u Memorijalni centar na Uzdolu.

MATE LJUBIĆ

6. 11. 1923. – 14. 9. 1993.

Na sebi imao svijetlosivu jaknu; džemper plavkasti, dugih rukava; žućkastu košulju; zelenu špalirku; sametne crne gaće; vunene bijele čarape; donje duge hlače i crne seljačke gunačice; imao prostrijelne rane glave, prsnog koša i donjih ekstremiteta, nastale dijelova njem projektila ispaljenih iz ručnog vatrenog oružja iz relativne blizine.

Mato je rođen na Uzdolu od oca Joze i majke Kate Ivanko. Ženi se 1941. godine s Ivušom Rajič s Uzdola. S njom je rodio četvero djece: tri sina i jednu kćer. Matu su svi zvali Mateša. Bio je dobričak, ljudina, veliki šaljivdžija, malo je mucao. Živio je u Puara ma ispod Lisine i bavio se stočarstvom i poljoprivredom. Vazda je držao volove za bodidbu i jedan je od rijetki koji se bavio kozogojstvom. Bio je vrlo društven i susretljiv čovjek, posebno je volio razgovarati i družiti se s mladima. Volio je pjesmu i dobru šljivu. Godine 1988. postaje udovac. Živo je sa sinom Ivanom i njegovom obitelji. Zajedno s njima prije rata saselio je iz Puara na Cer u novu kuću. Rano ujutro 14. 9. 1993. muslimanski eksteremisti u kući na Ceru ubili su već boležljivog Matešu a njegovu nevjestu Katu pred ulazom u kuću koju su zapalili.

MARA RAJIČ

26. 11. 1938. – 14. 9. 1993.

Na sebi imala plavi pleteni pulover; ljubičastu majicu, dugih rukava; grudnjak bijele boje, crnu suknju, smeđe hulahopke i crne ženske šlape, imala prostrijelne rane prsnog koša i donjih ekstremiteta, nastale djelovanjem projektila ispaljenih iz ručnog vatrenog oružja.

Mara je kći jedinica Jake i Šime Marić. Radila je sve uobičajne poslove. Vrsno je pjevala. Dugi niz godina bila je započimala u crkvenom zboru. Prva je od ženskog svijeta naše župe položila vozački sedamdesetih godina. Bila je vrlo hrabra i čvrsta karaktera, iako je imala ponuda, nikad se nije udala, nije htjela ostaviti oca i majku. Početkom rata uključila se u postrojbe HVO-a i radila kao kuharica. Muslimani su je ubili s majkom ispred kuće. Pokopana je na gradskom groblju u Prozoru, a 2002. prenesena je u Memorijalni centar na Uzdolu.

ŠIMA RAJIČ

6. 7. 1914. – 14. 9.1993.

Na sebi imala debelu crnu maramu; crni debeli džemper, dugih rukava; debeli crni, tanki ogrtač, bez rukava; bijelu pamučnu majicu dugih rukava, izvezenu na donjem dijelu oko rubova i gornjem dijelu; crnu pregaču; donju bijelu majicu; bijele donje duge gaće; crne pletene čarape, dokoljenice; plave terluke; te ženske gumene cipele; ima prostrijelne rane kroz grudni koš, s oštećenjem unutrašnjih organa, nastale djelovanjem projektila ispaljenog iz ručnog vatrenog oružja.

Šima je rođena na Borovnici, župa Prozor, od oca Ivana Marića i majke Ruže Ljubić. Udaje se 1936. godine za Jakova Rajića zvanog Jaku, s kojim je imala kćer Maru. Tiho, mirno i pošteno je živjela svoj život, svi su je rado zavali baba Šime. Muž Jako se razbolio i umro 4. travnja 1990. Muslimanski vojnici ispred kućnog praga ubili su Šimu i njezinu kći Maru i tako posve ugasili obitelj pokojnog Jake. Šima je sahranjena najprije u zajedničku grobnicu na prozorskom groblju, a 2002. Godine prenesena je u Memorijalni centara na Uzdolu.

DRAGICA ZELENIKA

25. 4.. 1934. – 14. 9. 1993.

Na sebi imala zelenu majicu kratkih rukava; crni komplet od sintetike i plave hulahopke, imala dvije prostrijelne rane na stražnjoj strani prsnog koša, s desne strane, koje su dovele do oštećenja organa, nastale djelovanjem dvaju projektila ispaljenih iz ručnog vatrenog oružja.

Dragica je rođena na Uzdolu od oca Ante Kovčalija i majke Šime Budim. Udaje se 28. rujna 1955. za Ljubana Zelenika iz Uzdola. S Ljubanom je rodila sedmero djece, pet sinova i dvije kćeri, jedno dijete zarana umire. Muž je bio bolničar, pa je Dragica dosta toga naučila uz njega. Bila je uvijek raspoložena, susretljiva i mirna žena i majka. Voljela je zapjevati kako se kod nas piva. Godine 1988. umire muž Ljuban i Dragica ostaje na Uzdolu i živi sa sinom i nevjestom. Rano ujutro, 14. rujna 1993. muslimanski ekstremisti, zapalili su kuću te ubili Dragicu i zapalili je. Dragica je pokopana najprije na prozorskom groblju, a 2002. godine prenesena je u Memorijalni centar na Uzdolu.

ZORKA GLIBO

10. 1938. – 14. 9. 1993.

Na sebi imala crni, pleteni džemper, dugih rukava; pleteni pulover sa svijetlo tamnoplavim crtama; crne haljine kratkih rukava; crni kombine, bijela potkošulja; donje ženske polu duge gaće; sive, debele dokoljenice i šarene terluke, imala prostrijelnu ranu glave, više prostrijelnih rana na grudnom košu i donjim ekstremitetima,nastale djelovanjem projektila ispaljenih iz ručnog vatrenog oružja.

Zorka je rođena u Dobroši, od oca Mate Andričić i majke Dome Grubeša. Udaje se 22. Siječnja 1969. za Marka Glibu na Uzdol, u Bobare. S Markom je rodila tri sina. Muž je neko vrijeme radio u Libiji i po Hrvatskoj, a Zorka se uz majčinske obveze brinula za domaćinstvo. Po dolasku Marka u mirovinu živjeli su u Bobarima. Zbog ratnih opasnosti iz Bobara preselili su na Cer. Zora je bila vesela žena, s puno vjere i ljubavi živjela je svoj život. Već početkom rata 12. svibnja 1992. Zorkin život je zagorčala iznenadna pogibija najmlađeg sina Pere, koji je kao pripadnik HV poginuo u Derventi. U zoru 14. rujna 1993. muslimanski ekstermisti na Ceru, blizu kuće Domina i Franje Rajić ubili su Zorku, a njezin muž Marko zvani “Proja” sve to je vidio svojim očima. Sakrivši se u obližnji šumarak, izbjegao je sudbinu svoje žene. Zorka je najprije sahranjena u zajedničku grobnicu u prozorskom groblju, a 2002. Godine prenesena je u Memorijalni centar na Uzdolu.

DOMIN RAJIČ

21. 9. 1936. – 14. 9. 1993.

Na sebi imao plavi džemper dugih rukava; bijelu košulju dugih rukava; donju potkošulju; smeđe hlače s bijelim tankim prugama; donje kratke gaćice; pletene bijele čarape i crne cipele, imao prostrijelne rane prsnog koša, nastale djelovanjem projektila ispaljenih i ručnog vatrenog oružja.

Domin je rođen na Uzdolu od oca Ive i majke Ane Marić. Godine 1955. ženi se s Ivkom Blažević sa Solakove Kule. S Ivkom je imao četvero djece, dva sina i dvije kćeri. Radio je jedno vrijeme u Njemačkoj a nakon toga dulje vremena u Splitu sve do mirovine. Kao umirovljenik živio je sa ženom i sinom Ivom na Uzdolu. Bio je veseljak s mnoga šala i viceva. Jedno vrijeme kao domobran uključio se u obranu Uzdola. Rano ujutro 14. Rujna 1993. dok je pomagao ranjenom sinu Ivi, zajedno sa suprugom Ivkom, muslimanski ekstremisti su ih sve troje strijeljali. Domin je pokopan najprije u zajedničku grobnicu na prozorskom groblju, a 2002. godine prenesen je u Memorijalni centar na Uzdolu.

IVKA RAJIČ

16. 4. 1934. – 14. 9. 1994.

Na sebi imala crnu maramu, sa zeleno plavim cvjetovima; crni pleteni pulover, svijetloljubičasti pulover; žutu, tanku majicu, koja je pletena, dugih rukava; do nju potkošulju, bijelu; kariranu suknju; bijele ženske donje gaće; sive dokoljenice i crne, seljačke gumene cipele; imala strijelne rane prsnog koša i lijeve podlaktice, nastale djelovanjem projektila ispaljenih iz ručnog vatrenog oružja.

Ivka je rođena u Solokovoj Kuli od oca Martina Blažević i majke Ane. Godine 1955. udaje se za Domin Rajića na Uzdol. S Dominom je rodila četvero djece, dva sina i dvije kćeri. Ivak je bila vesela i darežljiva žena, uvijek spremna na šalu. Jedno je vrijeme pomagala u vojnoj kuhinji. Rano ujutro 14. rujna 1993. muslimanski eksteremisti najprije su ranili njezina sina Ivu. Dok su mu Domin i Ivka pružali pomoć, muslimani ih sve troje strijeljaju pred obiteljskom kućom. Ivka je pokopana u zajedničku grobnicu na prozorskom groblju, a 2002. godine prenesena je u Memorijalni centar na Uzdolu.

LUCIJA RAJIČ

26. 9. 1933. – 14. 9. 1993.

Na sebi imala crvenu maramu sa šarenim cvjetovima; smeđi platentni džemper dugih rukava; crni ogrtač bez rukava; smeđi pulover; bijelu vestu s ručnom izradom oko vrata; bijele duge gaće; smeđe dokoljenice; svijetlosmeđe terluke i gumene cipele; imala više prostrijelnih rana u predjelu grudnog koša te desnoj natkoljenici, nastale djelovanjem projektila ispaljenih iz ručnog vatrenog oružja.

Luca je rođena na Uzdolu, od Tome Barešić i Anđe Ivanko. Udaje se 20. studenog 1953. za Stanka Rajića, s kojim je rodila 7 djece. Iako krhka, bila je vrlo okretna, radišna i pobožna žena. Muslimanski vojnici ubili su je zajedno s mužem nedaleko od obiteljske kuće. Luca je najprije sahranjena u zajedničku grobnicu na prozorskom groblju, a 2002. godine prenesena je u Memorijalni centar na Uzdol.

STANKO RAJIČ

20. 5. 1927. – 14. 9. 1993

Na sebi imao kariranu jaketu, dugih rukava; svijetlosmeđi džemper, koji se zatvara patentom; kariranu crveno-bijelu majicu, kratkih rukava; sivkaste duge gaće, ispod kojih se nalaze još jedne sive gaće i bijele, duge, donje gaće; debele, bijele pletene čarape i crne cipele; imao veći broj prostrijelnih rana grudnog koša, te gornjih i donjih ekstremiteta, s posljedičnim oštećenjem or gana, nastale djelovanjem projektila ispaljenih iz ručnog vatrenog oružja.

Stanko je rođen na Uzdolu u Rajičima od Nike i Marije Stojanović. Oženio se 20. studenog 1953. s Lucijom Barešić. Bio je sitna stasa ali velika srca. Radio je po Dalmaciji i Austriji. S Lucijom je imao 7 djece, 4 sina i 3 kćeri. U zoru 14. rujna zarobljen je u obiteljskoj kući i odveden 100 metara do kuće Prskalove gdje je ubijen sa svojom ženom te Marom i Šimom Rajić. Pokopan je na gradskom groblju u Prozoru, a 2002. Godine prenesen je u Memorijalni centar na Uzdolu.

LUCA ZELENIKA

25. 4. 1906. – 14. 9. 1993.

Na sebi imala bijelu maramu, a ispod nje crnu okruglu kapu povezanu perlicama; crni džemper dugih rukava; crni debeli ogrtač, bez rukava; crnu podsuknju i bije le pamučne haljine, imala prostrijelnih rana grudnog koša, te gornjih i do njih ekstremi teta, s posljedičnim oštećenjem organa, nastale djelova njem pro jek tila ispaljenih iz oružja.

Luca je rođena na Krančićima, od oca Tome Ljubića i majke Luce Mazul. Godine 1930. udaje se za Jozu Zelenika na Uzdol i s njime je rodila devetero djece, šest sinova i tri kćeri. Dok je muž Jozo bio poljar, Luca je obavljala kućanske i majčinske poslove. Bila je dobra i vesela žena. Znala je često i rado govoriti mlađim nevjestama kako se treba poštivati muža, svekra i svekrvu. Lucu su svi od milja zvali “Krančuša”. Već 1971. Godine ostaje udovica i nastavlja živjeti sa sinom Stankom i nevjestom Domom. Stanko je umro iznenada 1992. godine, od tada Luca živi s nevjestom s kojom se dobro slagala. U zadnjim godinama života bila je slabog zdravlja. U zoru 14. rujna 1993. muslimanski ekstremisti ubili su staru i bolesnu Lucu na pragu obiteljske kuće. Luca je najstarija civilna žrtva rata. na Uzdolu. Najprije je sahranjena u zajedničku grobnicu u prozorskom groblju, a 2002. godine prenesena je u Memorijalni centar na Uzdolu.

JADRANKA ZELENIKA

8. 1. 1981. – 14. 9. 1993.

Na sebi imala crvenu tutu; crvenu sportsku trenirku, dugih rukava, s natpisom sprijeda; te plavu majicu kratkih rukava; crne sportske gaće; crni kožni remen; bijelu potkošulju i bijele gaćice; imala veći broj prostrijelnih rana, koje su nastale djelovanjem projektila, ispaljenog iz ručnog vatrenog oružja.

Jadranka je rođena na Uzdolu, u zaseoku Zelenike, od oca Kazimira i majke Marice Stojanović. Pohađala je peti razred pučke škole. Bila je veselo i drago dijete. Posebno je voljela djeda i baku. Bila je nerazdvojna od njih. Iako je cijela obitelj izbjegla u Prozor, Jadranka se vraća s djedom i bakom na svoj Uzdol. Rano ujutro 14. rujna 1993. muslimanski ekstremisti ubili su i djeda i baku i malu Jadranku u obiteljskoj kući. I Jadranka i djed Ivan i baka Ruža, sahranjeni su na prozorskom groblju, a 2002. godine preneseni su u Memorijalni centar na Uzdolu.

IVAN ZELENIKA

1.6. 1930. – 14. 9. 1993.

Na sebi imao kariranu plavu košulju; smeđi kožni remen; jeans plave hlače; donje bijele duge muške hlače i smeđe čarape; imao prostrijelnu ranu glave s posljedičnim oštećenjem mozga, te prostrijelne rane tijela, nastale djelovanjem projektila ispaljenih iz ručnog vatrenog oružja.

Ivan je rođen na Uzdolu, od oca Mate i Jele Madžar. Otac mu umire već 26. Travnja 1932. iste godine majka Jela se udaje, a Ivan i brat ostaju kod stričeva koji su posve preuzeli skrb za njih. Ivan je zbog siromaštva hodao po najmu čuvajući stoku. Vrlo mlad odlazi na rad u Sarajevo. Ženi se 13. studenog 1953. s Ružom Rajič s Krančića. S njom je rodio jedanaestero djece, šest sinova i pet kćeri. Tri sina su mu umrla. Jedno vrijeme je radio u Austriji, a ostatak života proveo je u Zelenikama baveći se poljoprivredom i stočarstvom. Bio je snažan i pravedan čovjek. Nikad se u životu nije predavao. U ranu zoru 14. rujna 1993. U rodnoj kući, muslimanski ekstermisti ubili su Ivana, suprugu mu Ružu i unučicu Jadranku. Ivan je sahranjen najprije u zajedničku grobnicu u prozorskom groblju, a 2002. godine prenesen je u Memorijalni centar na Uzdolu.

RUŽA ZELENIKA

14. 4. 1931. – 14. 9. 1993.

Na sebi imala plavu haljinu s crnim šarama, kratkih rukava; svjetlo plavu potkošulju; duge bijele ženske gaće, imala strijelne rane, sjekotine na glavi, s razmekšanjem mozgovine, nastale djelovanjem oštrice sječiva, te djelovanjem težine samog predmeta. Ovakve rane se vide kod udarca sjekirom. Osim toga pronađene su četiri ulazne i četiri izlazne rane na prsnom košu nastale djelovanjem projektila ispaljenog iz ručnog vatrenog oružja.

Ruža je rođena na Krančićima od oca Kazimira Raiča i majke Anice Stojanović. Kao dijete ostaje bez oca koji je stradao 1943. godine kod Travnika, i živi s maj kom, sestrom i bratom sve do 13. studenog 1953. kada se udaje za Ivana Zeleniku na Uzdol. S Ivanom je rodila jedanaestero djece, šest sinova i pet kćeri. Tri sina su umrla. Bila je radišna i brižna majka, visoka stasa i jaka glasa. Voljela je pjevati gangu i bećarac. Znala je umješno tkati i plesti. Uživala je u uzgajanju cvijeća, napose ruža. Posebnu ljubav imala je prema unučadima. Unuka Jadranka bila je nerazdvojna od bake i djeda. Rano ujutro 14. Rujna 1993. muslimanski ekstremisti upali su u kuću i ubili Ivana, Ružu i unučicu Jadranku. Zajedno s mužem i unukom, Ruža je pokopana u zajedničku grobnicu na prozor skomgroblju, a 2002. godine prenesena je u Memorijalni centar na Uzdolu.

SERAFINA STOJANOVIĆ

12. 2. 1922. – 14. 9. 1993.

Na sebi imala crnu haljinu sa žućkastim točkicama; crni prsluk bez rukava; šarenu maramu; plave duge donje gaće; bijele kratke crne čarape; bijelo smeđe čizmice; bijelu potkošulju i duge bijele donje gaće, imala dvije posjekotine na glavi, koje su nastale, moguće, jakim udarcem mehaničkog sredstva, koje osim oštrog dijela ima i tupe dijelove.

Serafina je rođena na Studenčici, općina Konjic od oca Grge i majke Mare Rajić. Godine 1942. udaje se na Uzdol za Franju Stojanovića zvanog Franc. Po mjestu rođenja svi su je zvali Studenka. S mužem je izrodila sedmoro djece. I ona i njezin Franc bili su omiljeni u društvu i bili su priznati vjernici. Plod njihove vjere i molitve je i sin svećenik Ivan. Muslimanski ekstremisti ubili su Serafinu u kući a njezina Franca pred kućom. Stradala joj je i kći Kata na Ceru. Pokopana je na gradskom groblju u Prozoru, a 2002. Godine prenesena je u Memorijalni centar na Uzdolu.

FRANJO STOJANOVIĆ

6. 1. 1916. – 14. 9. 1993.

Na sebi imao plavi pulover bez rukava; svijetlosivu košulju dugih rukava; bijelu majicu bez rukava; sive hlače, sametne, s plavim naramenicama; duge bijele gaće i na nogama bijele, vunene čarape, imao četiri prostrijelne rane prsnog koša, nastale djelovanjem pro – jek tila ispaljenih iz vatrenog oružja.

Franjo je rođen na Uzdolu, u zaseoku Križ, od oca Tome i majke Ruže Papak. Ženi se 13. listopada 1943. sa Serafinom Rajič iz Studenčice. Sa svojom Serafinom rodio je sedmero djece. Sin Ivan je svećenik, misionar u Gani u Africi. Franju su svi zvali Franc. Bio je pojam ljudstva, poštenja. Vazda je imao uredne brkove i velike naočale. Uvijek se šalio, i nikad mu nije manjkalo viceva. Bio je vrlo pobožan, volio je svećenike i crkvu. Dobro je pjevao i bio je član crkvenog zbora. Iako je silno patio od komunista nakon II. svjetskog rata, nije se nikada predavao. Nesretnim slučajem sredinom osamdesetih Francu je izgorjela kuća, ni tada nije očajavao nego je uza šalu izgradio novu. Rano ujutro 14. rujna 1993., muslimanski ekstremisti ubili su Franca i njegovu Studenku ispred nove obiteljske kuće. Istoga dana stradala je i njegova kći Kata, žena Ivana Ljubić. Franc je pokopan u zajedničku grobnicu na prozorskom groblju, a 2002. godine prenesen je u Memorijalni centar.

MARTIN RATKIĆ

19. 1. 1925. – 14. 9. 1993.

Na sebi imao kariranu jaknu; svijetloplavu košulju; bijelu majicu – špalirku; crni kožni remen; sive duge hlače; bijele duge donje hlače; pletene bijele vunene čarape i crne gumene cipele, imao prostrijelnu ranu prsnog koša, nastalu djelovanjem projektila ispaljenih iz ručnog vatrenog oružja.

Martin se rodio na Uzolu od oca Petra i majke Dome Trbar. Oženio se 26. 10. 1948. S Katom Piplica iz Uzdola. S Katom je imao tri sina i jednu kćerku. Bio je vrlo radišan i umjesni orač s volovima. Jedno vrijeme je radio u Austriji. Mirovničke dane živio je u Križu sa ženom Katom. Rano ujutro 14. 9. muslimanski ekstremisti napali su Križ, zapalili Martinovu kuću. Sa ženom Martin je uspio pobjeći do podruma bratove kuće. Tu ih nalaze muslimanski ekstremisti i ubijaju. Martinu su odrezali uho, a sin Fabijan uspio je pobjeći iako ranjen. Martin je pokopan na prozorskom groblju, a 2002. godine prenesen je u Memorijalni centar na Uzdolu.

KATA RATKIĆ

24. 11. 1928. – 14. 9. 1993.

Na sebi imala crni ogrtač bez rukava; crnu pregaču; bijelu haljinu koja je dijelom izvezena plavo crvenim vezom oko vrata; donje bijele gaće s narančastim prugama; bijele pletene čarape i crne gumene cipele, imala strijelne rane glave i tijela, učinjene iz apsolutne blizine, djelovanjem iz ručnog vatrenog oružja.

Kata je rođena na Uzdolu od oca Ivana Piplice i majke Ivke Tadić. Udaje se 26. listopada 1948. u zaseok Križa za Martina Ratkića, s kojim je rodila četvero djece, tri sina i jednu kćer. Kate je osim kućnih i majčinskih poslova obavljala i sve poljoprivredne poslove. Kata je bila visoka stasa i uvijek vedra i nasmijana. Voljela je zapjevati pjesmu našeg kraja. Uvijek je nosila našu narodnu ramsku nošnju. U zoru, 14. rujna 1993. Muslimanski ekstermisti u napadu na selo Križa, pronašli su u bratovoj kući Katu i njezina muža Martina. Tu su ih strijeljali, a sin Fabijan iako ranjen uspio je pobjeći. Muslimani su spalili i njihovu kuću i okućnicu. Kata je najprije sahranjena u zajedničku grobnicu na prozorskom gradskom groblju, a 2002. godine prenesena je u Memorijalni centar.

ANICA STOJANOVIĆ

5. 12. 1949. – 14. 9. 1993.

Na sebi imala crni pleteni pulover; šarenu vestu dugih rukava; donji tanki kombine; bijele ženske gaćice; najlon čarape svijetle boje; pletene bijele čarape; crne gumne cipele, ima prostrijelne rane glave, nastale djelovanjem projektila ispaljenog iz ručnog vatrenog oružja iz relativne blizine; prostrijelne rane sa stražnje strane na leđima i na potkoljenici.

Anica je rođena na Uzdolu od oca Stipe Perkovića i majke Kate Vlajčić. Udaje se 12. studenog 1968. za Peru Stojanovića s kojim je rodila sedmero djece, četiri sina i tri kćeri. Muž Pero dugo je radio u Austriji, a Anica je uz kućne poslove odgajala djecu i brinula se za svekra Matu zvanog Frka, koji je u II. svjetskom ratu izgubio nogu. Anica je bila vesela žena, uzorna majka i dobra susjeda i župljanka. U zoru 14. rujna 1993. muslimanski ekstremisti napali su selo Križ, Anica je sakrila djecu na tavan kuće, iako su muslimanski vojnici pucali oko kuće Anica izlazi među njih i galami kako bi spasila djecu. Muslimaski vojnici je ubijaju pred kućom. Anica je sahranjena najprije u zajedničku grobnicu u prozorskom groblju, a 2002. godine prenesena je u Memorijalni centar na Uzdolu.

ANTE STOJANOVIĆ

5. 3. 1923. – 14. 9. 1993.

Na sebi imao kariranu košulju dugih rukava; donje duge hlače i bijele pletene čarape; imao četiri prostrijelne rane, nastale djelovanjem projektila ispaljenih iz ručnog vatrenog oružja.

Anto je rođen na Uzdolu, u zaseoku Križ, od oca Jure i majke Anđe Ivanko. Oženio se 1938. godine s Milicom Crnjac iz Donje Vasti. S Milicom je rodio petero djece, tri sina i dvije kćeri. Žena Milica umire već 30. 4. 1958. godine. U jesen iste godine ženi se s Cvitom Meštrović iz Dobroše s kojom je imao jednog sina. Cvita umire 24. lipnja 1993. na Uzdolu, zbog učestalih provokacija MOS-a Cvita je pokopana obnoć. Antu su svi zvali “Brko” jer je uvijek nosio kratke brkove. Bio je veliki radnik. Radio je dugo u Austriji i Njemačkoj. Bio je strog ali pravedan i pošten. Volio je baviti se poljoprivredom i stočarstvom. Uvijek je imao dobre volove i konje. Rano ujutro 14. rujna 1993. Antu su nedaleko od obiteljske kuće ubili muslimanksi ekstremisti. Pokopan je najprije u prozorskom groblju, a 2002. godine prenesen je u Memorijalni centar na Uzdolu.

MARA GRUBEŠA

1. 5. 1943.–14. 9. 1993.

Mara je rođena na Uzdolu od oca Marka Zelića i majke Milice Stojanović. Udaje se 17. rujna 1966. za Pavu Grubeša. S Pavom je rodila sedmero djece, šest kćeri i jednog sina. Mare je bila duhom jaka, mirna i pobožna žena. Muž Pavo radio je u poduzeću po Hrvatskoj, a Mara je živjela skromno ali s ljubavlju s djecom. Pavo i Mara živjeli su skladno. Cijela obitelj, što je nasljedni posao od dida Šćepe, bavila se poljoprivredom i stočarstvom. Pavo se početkom rata pridružio postrojbama HVO-a. U ranu zoru, 14. rujna 1993. Pavo je sa suborcima bio na redovitoj smjeni, muslimanski ekstremisti napali su zaseok Zelenike. Mara je krenula pustiti goveda i ovce iz štale, muslimanski vojnici su je ranili i zatvorili u štalu koju su zapalili. Mara je tako izgorjela u štali, njezini zemni ostaci nisu poslani na obdukciju u Split. Kći Janja, koja je živjela s majkom, zahvaljujući Božjoj providnosti uspjela je pobjeći muslimanskim ekstremistima. Nakon rata shrvan bolom i tugom umro je i Marin muž Pavo. Mara je sahranjena najprije u zajedničku grobnicu na prozorskom groblju, a 2002. godine prenesena je u Memorijalni centar na Uzdolu.

JELA DŽALTO

5. 6. 1950. – 14. 9. 1993.

Jela je rođena na Uzdolu od oca Martina Stojanovića i majke Anice Zlatić. Dana 10. listopada 1975. udaje su na Uzdol, u zaseok Bobari, za Stipu Džalto zvanog “Džaja”. S mužem Stipom rodila je troje djece, kćer i dva sina. Džaja je radio u Austriji, a Jela je živjela u Bobarima odgajajući djecu. Bila je radišna žena. Prije rata izgradili su novu kuću i štalu. Početkom rata, zbog provociranja MOS-a iz Hera, Jela s djecom silazi u Rajiče i nastanjuje se u kuću Pere i Anice Prskalo. U ranu zoru 14. rujna 1993. muslimanski ekstremisti opkoljavaju kuću. Jela se povlači u potkrovlje. Muslimanski ekstremisti zapalili su kuću u kojoj je izgorjela Jela. Zahvaljujući prisebnosti, Jelina sestra Sofija Stojanović uspjela je s dvoje Jeline djece pobjeći iz zapaljene kuće. Brzo su zarobljeni i odvedeni u podrum kuće Slavka Mendeša. Zahvaljujući brzom protuudaru HVO-a ostali su živi. Zemni ostaci Jelini nisu poslani na obdukciju u Split nego su pokopani najprije u zajedničku grobnicu na prozorskom groblju, a 2002. godine preneseni su u Memorijalni centar na Uzdolu.

Zločini tzv. armije BiH u Uzdolu 14. 9. 1993

Popis i životopis ostalih poginulih na Uzdolu:

PERO KOVČALIJA

23. 3. 1967. – 14. 9. 1993.

Pero je rođen u selu Uzdol, u zaseoku Zelenike, od oca Slavka i majke Finke Glibo. Kao neoženjeni momak vraća se iz Njemačke i priključuje se postrojbama HVO-a. Bio je pripadnik III. bojne, s činom satnika. Pero je bio omiljen među svima, bio je strastveni sportaš i vrlo solidan golman. U noći dok je obavljao dužnost službujućega časnika, muslimanki vojnici, u svom diverzantskom napadu na Uzdol 14. rujna 1993., ubili su ga neda leko od zapovjedništva blizu Zeline kuće na Ce ru. Pero je najprije pokopan na groblju u Prozoru uz vojnu počast, a 2002. godine prenesen je u Memorijalni centar na Uzdolu.

SLAVKO MEDNEŠ

18. 5. 1945. – 14. 9. 1993.

Slavko je rođen u selu Uzdol, u zaseoku Mendeši, od oca Pave i Kate Vučić. S nepunih četrnaest godina ostaje bez oca, a majka je umrla dok je bio dijete, i odlazi na rad u Dalmaciju. Ženi se 1. veljače 1967. s Nevenkom Penava iz Ljubunaca, s kojom je rodio dva sina i tri kćeri. Cijela obitelj bavila se ugostiteljstvom u rodnom Uzdolu. Slavko je bio profesionalni vozač. Jedno vrijeme radio je u špediciji, poslije je bio vozač na liniji Prozor- Sarajevo i Prozor – Mostar. Početkom rata uključio se u postrojbe HVO-a. Kao pripadnik III. bojne radio je u sanitetu kao vozač. U napadu muslimana na Uzdol, 14. rujna 1993., zarobljen je u mjesnoj ambulanti i svezan. Poveli su ga kao zarobljenika i ubili vezanih ruku u šumarku nedaleko od škole. Pokopan najprije u prozorske groblje, a 2002. Prenesen u Memorijalni centar na Uzdolu.

BRANKO ŠEKERIJA

11. 1. 1958. – 14. 9. 1993.

Branko je rođen u Ivancima, župa Solakova Kula, od oca Stipe i majke Šime Kostić. Ženi se 11. studenog 1985. s Jelom Karača iz Donje Vasti s kojom je rodio dvije kćeri Lenku i Nadu. Živjeli su u Ivancima. Nakon što su ih muslimani protjerali, obitelj Šekerija nastanjuje se u D. Vasti. Branko se uključuje u postrojbe HVO-a. Bio je vrlo radišan i omiljen u društvu. Prilikom dolaska na smjenu na prilazu k Ceru, 14. rujna 1993. ubili su ga pripadnici MOS-a. Branko je sahranjen 16. Rujna 1994. uz vojne počasti na groblju u Prozoru.

JOSIP MARIĆ

6. 10. 1970. – 14. 9. 1993.

Josip je rođen u Donjoj Vasti, od oca Branka i majke Šime Škarica, kao drugo od četvero djece. Bio je neoženjen. Na nogometnim utakmicama uvijek je nosio šareni dres i zbog njega je dobio nadimak Šaronja. Pred sami početak rata vraća se iz Austrije i uključuje se postrojbe HVO-a. Pripadnik je III. bojne, u početku je bio vodnik a kasnije satnik. Josip je bio veseo i dinamičan momak. Bio je vrlo umješan u igri bilijara i nogometa. Svoje obveza u vojsci pedantno je vršio i bio je omiljen među vojnicima. U napadu pripadnika MOS-a na školu/vojarnu braneći prodor muslimanima iz sale u školu poginuo je na stepeništu. Josip je pokopan najprije na groblju Paljike, a 2002. godine prenesen je u Memorijalni centar na Uzdolu.

FRANJO ZADRO

27. 3. 1959. – 14. 9. 1993.

Franjo je rođen u Dobroši, župa Prozor, od oca Martina i majke Marušić. Franjo je bio ne oženjen i živio je s roditeljima. Od samog početka rata pridružio se postrojbama HVO – a. Vršio je dužnost bolničara u sanitetu III. bojne. Službu bolničara vršio je raspoložen uvijek pomoći. Muslimanski vojnici, pripadnici Armije BiH zarobljavaju ga u zgradi mjesne ambulante na Uzdolu i potom ubijaju. Franjo je pokopana 16. rujna 1994. na mjesnom groblju u Dobroši.

IVAN ZELIĆ

8. 11. 1959. – 14. 9.1993.

Ivan je rođen u Rumbcima, od oca Ante i majke Ljubica Vidakušić. Oženio se s Ljubicom Pavličević s kojom je rodio kći Mariju. Od samog početka rata uključio se u postrojbe HVO-a. Obišao je sve bojišnice od Ravašnice do Banjalučice. Bio je pripadnik I. bojne “Fofa” koja je dugo vremena držala crtu Škarice-Velika Kosa-Stožer. U ranu zoru 14. Rujna 1993. muslimanska vojska, pripadnici ABiH ubili su Ivana i Iliju na mjestu zavanom Pržina, 200 metara od škole. Ivan je pokopan na mjesnom groblju u Rumbocima.

IVO RAJIČ

11. 1963. – 14. 9. 1993.

Ivo je rođena na Uzdolu, zaseoku Cer, od oca Domina i majke Ivke Blažević. Ivo je kao neoženjen živo s roditeljima na Ceru. Po zanimanju bio je automehaničar, a bavio se i ugostiteljstvom. Početkom rata uključuje se u postrojbe HVO-a. Kao pripadnik III. bojne bio je satnik i radio je mehaničarske poslove za vojsku. U masakru susjeda muslimana 14. rujna 1993. najprije biva ranjen u obiteljskoj kući od ručne bombe. U pokušaju da dođe do pomoći muslimani ga zarobljavaju ispred kuće i zajedno s majkom Ivkom i ocem Dominom strijeljaju pred obiteljskom kućom. Ivo je pokopan najprije na groblju u Prozoru, a 2002. godine prenesen je u Memorijalni centra na Uzdolu.

ILIJA CVITANOVIĆ

23. 11. 1972. – 14. 9. 1993.

Ilija je rođen u Mostaru od oca Mate i majke Ruže Zečević. Kao neoženjen momak, živio je s roditeljima u Varvari. Od početka rata priključio se postrojbama HVO-a. Obišao je sve crte bojišnice od Ravašnice do Komina. Bio je pripadnik I. bojne “Fofa” koja je bila na ispomoći III. bojni, a držala je položaje Bukva-Velika Kosa-Stožer. Prilikom upada muslimanskih postrojbi na Uzdol, 14. 9. 1993. godine biva ubijen nedaleko od mjesta Pržina, 200 metara od škole, sa prijateljem Ivanom Zelićem.

ANĐELKO KOZARIĆ

2. 1. 1950. – 14. 9. 1993.

Anđelko je rođen u Bulatovićima, općina Konjic, od roditelja Blaža i Luce Jarak. Oženio se s Danicom Ivanković iz Hasana, župa Solakova Kula, i s njom je rodio dvoje djece. Početkom rata napušta rodno mjesto i sa ženom i djecom dolazi u Gornju Vratnu Goru. Pošto su ih muslimani protjerali, a vrlo brzo i spalili Vratnu Goru, Anđelko s obitelji seli u Škarice a zatim na Uzdol. Od samog početka rata priključuje se postrojbama HVO-a, po dolasku na Uzdol uključuje se u III. bojnu, gdje je radio kao vozač vozeći vojnike na smjene. Ubijen je na Uzdolu 14. rujna 1993. od muslimanske vojske.

PERO LUČIĆ

21. 6. 1962. – 14. 9. 1993.

Pero je rođen u selu Vesela, općina Bugojno, od oca Ane i majke Anđe Lučić. Oženio se s Maricom Josić. Pripadnik je HVO-a od samog početka rata. Nakon pada Bugojna, kao pripadnik brigade “Eugen Kvaternik”, dolazi u Ramu i vrši službu tenkiste. Obavljajući tu dužnost s tenkom je obišao sve položaje. Rano ujutro, 14. 9. 1993. krenuvši tenkom ispred vojarne na Uzdolu prema položaju, muslimanski vojnici su ručnim bacačem pogodili tenk koji se odmah zapalio. Uz opekotine Pero i ostala dvojica tenkista izlaze iz zapaljena tenka, muslimanski ekstremisti ih dočekuju, zarobljavaju i mučki ubijaju. Pero je zaklan na stepenicama kod kuće na Uzdolu. Tim tenkista, Bugojanaca, bio je vrlo prihvaćen i poštivan na Uzdolu. Uvijek kad je bio škripac, spremno su išli tenkom olakšati obranu položaja.

VLADO MIJATOVIĆ

4. 4. 1966. – 14. 9. 1993.

Vlado je rođen u Bugojnu od oca Stipe i majke Pavlije Čović. Vlado je bio neoženjen. Od samog rata pripadnik je HVO-a. Nakon pad Bugojna dolazi u Ramu i kao tenkist uključuje se u obranu. Obišao je sve bojišnice, po dužnosti dolazi na Uzdol. Na Uzdolu kao ostali iz tima tenkista bili su prihvaćeni i puno žrtve su ugradili u obranu Uzdola. Rano ujutro, 14. rujna 1993. krenuvši tenkom ispred vojarne na Uzdolu prema položaju, muslimanski vojnici su ručnim bacačem pogodili tenk koji se odmah zapalio. Uz opekotine Vlado i ostala dvojica tenkista izlaze iz zapaljena tenka, muslimanski ekstermisti ih dočekuju, zarobljavaju te ih masakriraju.

FABIJAN GRABOVAC

8. 12. 1968. – 14. 9. 1993.

Fabijan je rođen u mjestu Guvna, općina Uskoplje, od roditelja Stipe i Mare Tomasić. Bio je neoženjen. Od početka rata pripadnik je HVO-a, tenkist. Dolazi na Uzdol i s ostalim tenkistima, koji su bili kao jedna obitelj, bio je uzor vojnicima u vršenju svojih dužnosti. Nikad mu nije bilo mrsko upaliti stroj i krenuti na Veliku Kosu pomoći vojnicima u rovovima. Rano ujutro, 14. rujna 1993. krenuvši tenkom ispred vojarne na Uzdolu prema položaju, muslimanski vojnici su ručnim bacačem pogodili tenk koji se odmah zapalio. Uz opekotine Fabijan i ostala dvojica tenkista izlaze iz zapaljena tenka, muslimanski ekstremisti ih dočekuju, zarobljavaju te ih masakriraju.

Pokoj vječni daruj im Gospodine!

Članak o stravičnom pokolju u Uzdolu u Svjetlu riječi iz rujna '93, kada se zločin najjasnije i vidio:

Tko je kriv za zločin u Uzdolu?

Dogodio se još jedan u nizu stravičnih pokolja nad Hrvatima u Bosni i Hercegovini koji su izvršile spodobe u uniformama tzv. Armije BiH. Grozota i najnovijega zločina ubija strahotom pomisli da akumulacija mržnje može ljudsko biće svesti do tako niske granice koja je i ispod razine divlje zvijeri. Djeca, žene, starci i starice, ubijeni i izmasakrirani u krevetima, na spavanju, ili upucani u leđa dok su bježali niz put, strahotno su svjedočanstvo o ubojicama koji čak nisu ni zvijeri preobučene u ljudske likove, nego nešto još niže, nešto iz začaranoga svijeta zlih duhova ili bezličnih neživih robota, Onaj tko takvim spodobama daje oružje u ruke i šalje ih u tobožnju obranu narodnih interesa zločinac je, bez dvojbe, veći i gori od njih samih.

No, zločin na Uzdolu je ujedno  granica preko koje se zaista dalje ne može ići, iza koje se ne može šutjeti u ime bilo kakvih tobožnjih hrvatskih interesa i probitaka, a pogotovo ne u ime licemjerja hrvatskih informativnih glasila i hrvatske politike kojim se svi ovakvi zločini eksploatiraju.

Ne zna se, naime, što je stravičnije: ili besramna politikanska radost hrvatskih dopisnika iz svjetskih metropola kojom su popraćena izvješća o tome kako su zapadni mediji ipak zabilježili ovaj zločin i prokomentirali ga u korist Hrvata ili pak bezdušnost kojom hrvatska politika iznova iz pokolja nad nezaštićenim Hrvatima bezdušno pokušava iscijediti poene za sebe bučno usmjeravajući pozornost javnosti i očajne rodbine pobijenih isključivo na zločince.

Monstrumi koji su ubijali i djecu u krevetu jesu zločinci, ali hoće li se itko već upitati što su radili oni koji su dopustili da monstrumi pristupe djeci na spavanju? Gdje je ta vojska koja brani hrvatski narod? Gdje su zapovjednici iliti časnici koji organiziraju život u ratnoj zoni? Hoće li itko od njih odgovarati za propuste koji su omogućili da horda divljaka prodre u selo i pomori nejačad, žene i starce, pa čak i vojnike na spavanju?

Neće, nitko neće odgovarati kao ni dosad jer svi propusti hrvatske politike u Bosni i Hercegovini uvijek imaju unaprijed spremno opravdanje, upakirano u parole. Dovoljno je reći da su muslimanski zločinci bili brojniji i već je zločin na Uzdolu opravdan a savjest hrvatskih vođa, ako je uopće imaju, umirena.

A upitate li one koji su za dlaku izbjegli pokolj i, ni sami ne znajući kako, uspjeli pobjeći ispod noža, reći će vam da se selo Uzdol nalazi samo tri stotine metara od neprijateljskih linija; da usprkos tome nekoliko rovova na liniji nije bilo popunjeno(bili su prazni); da su upravo onuda ležerno i bahato zločinci prošli i ušli u selo; da su pucali i klali po selu dok su branitelji i dalje mirno sjedili u rovovima ne sluteći što im se iza leđa radi(pucnjava ih nije zbunjivala jer nedisciplinirani vojnici pucaju selom kad im padne na pamet!); da je u seoskoj školi spavala čitava smjena vojnika a pred zgradom nije bilo straže, da su se zločinci, odslavivši svoj kanibalski pir, bez većih gubitaka istim putem vratili, ostavivši poruku da će tako uskoro doći i u Prozor. I hoće, ako organizacija obrane bude i dalje ovako funkcionirala, ako disciplina među vojnicima i postrojbama i dalje bude na ovakvoj visini i ako i dalje nitko za to nikome ne bude polagao račune.

Bit će još pokolja na radost dopisnika hrvatskih medija iz inozemstva i umirivanje savjesti hrvatskih političkih vođa. Samo, nakon kojega od njih će javnost postati svjesna da je i onaj tko zločin nije spriječio, a javio se da to hoće i može, također odgovoran za zločin? Na to ćemo, čini se, dugo još morati čekati. Do posljednjeg Hrvata u BiH!

*