|
40 godina poslije krvave pogibije
U SPOMEN VIDOVITOG
GENERALA V. LUBURIĆA
Piše: J. Ivan Prcela
Moja definicija generala Luburića
Dne 11. svibnja 1969., pred tužnim skupom u Clevelandu ovako sam
definirao umno prodoran i vidovit duh generala-viteza Vjekoslava Maksa
Luburića: "Što čini jednoga lidera različitim od drugih ljudi u
poslovanju ili na bilo kojoj dužnosti? Lider se ne radja nego se kuje u
kovačnici života. Lider vidi ono što on uistinu jest a ne što bi mu
bilo drago vidjeti. Lider se ne boji prstom ukazati na istinu ma koliko
ona bila gorka. On je optimist kojega "željezni zakoni" determinizma
nisu dotaknuli. Kad on čuje drukčiji ritam, ne zabrinjava ga mogućnost
da on ide u raskorak. On se radije hvata originalne ideje i nastoji je
učiniti izvedivom. Lider je svjestan odgovornosti da mora tražiti nove
puteve i ispuniti nemoguće te ostaviti u baštinu svima onima koji se
oko njega okupljaju ne samo ideju koja do u dubine ispituje sve
dogadjaje nego i duh koji gleda na odlučnost u djelovanju kao na
osebinu koja je uvijek dobro došla i od koje se nikada ne smije
bježati."
Prema susretu s generalom Luburićem
Za te osebine generala Luburića mnogo puta sam čuo i o njima čitao u
godinama 1941-1945 Prvoga domovinskog rata, kada sam se kao mladi
franjevac molitvom i učenjem za život pripravljao na Visovcu, u Sinju i
u Makarskoj. Pedesetih godina prošloga stoljeća u Clevelandu sam o tome
junačkome hrvatskom generalu doznao od Bože Bagarića, hrvatskog vojnog
veterana iz Bukovice kod Tomislavgrada; od Štefa Crničkog, prekaljenoga
zagrebačkog Starčevićanca već u vrijeme kraljevske Jugoslavije; i od
Rudolfa Erića, legendarnog hrvatskog Domobranca u SAD-u još prije
NDH-a. O našemu dragome generalu doznao sam takodjer i od ustaškog
satnika Ante Pivca, sina Krešimirovog grada Šibenika.
Od spomenute četvorice i od drugih članova Kola hrvatskih vitezova (iz
ove udruge sredinom 60-tih godina nikla je dinamična organizacija
Američkih prijatelja hrvatskog narodnog o d p o r a) mnogo sam naučio o
prodornome duhu generala Luburića. Oni su me njemu toplo preporučili i
puteve mi utrli da se s njime u ljetu 1960. u Valenciji sastanem, kadno
sam na mojim putovanjima po Zapadnoj Europi posjetio najistaknutije
hrvatske javne djelatnike.
Za sastanak s generalom Luburićem pripravljao sam se
takodjer svojim posjetom fra Branku Mariću u franjevačkom samostanu San
Francisco El Grande u Madridu. Ovaj hercegovački fratar kao poznavatelj
Poglavnika Ante Pavelića i Maksa Luburića odveo me je da na Poglavnikov
grob u ime Ujedinjenih americkih Hrvata u Clevelandu položim velik
vijenac cvijeća. Medjutim, najviše sam upoznao veličinu duha generala
Luburića od njegovih velikih štovatelja prof. Pavla Tijana,
enciklopedijski obrazovanoga Senjanina, i od njegove supruge-junakinje
Nedjeljke Tijan Luetić, kćerke hrvatske državotvorne splitske obitelji
Luetić. Oni, i blagoslov Nadbiskupa Ivana Ev. Šarića baš na smrtnome
krevetu, uputili su me na točnu adresu generala Luburića u njegovome
poslovnome uredu u Valenciji.
Kao što sam nekoliko dana prije preko hrvatske sekcije Nacionalnog
španjolskoga radia u Madridu pred hrvatske domovinske slušatelje iznio
veličantsven uspjeh Petnaeste godišnjice blajburške tragedije u
Clevelandu (ona je 2. lipnja 1960. u analima američkog Kongresa u
Washingtonu, CONGRESSIONAL QUARTERLY, nadugo zabilježena) isto tako sam
nastupio i pred toplo-prijaznim generalom Luburićem.
Sastanak s junakom širokih pogleda
Budući da su Rezolucijom UA Hrvata u Clevelandu i brošurom S. W.
Skertića o Blajburško-mariborskim pokoljima (vidi CONGRESSIONAL RECORD
od 2. lipnja 1960.) već bile date smjernice za moje daljnje
istraživanje i promicanje istine o Blajburškoj tragediji, glavna svrha
mojega sastanka s generalom Luburićem bila je utjecati na njega da on
kao član Glavnog ustaškog stana napiše svoj iskaz, kako je došlo do
povlačenja Hrvatske Vojske prema Austriji. On me je velikom pozornošću
saslušao i obećao mi taj iskaz napisati i poštom mi ga u Cleveland
poslati. I ja sam njega pozorno saslušao i njegovim vidovitim pogledima
o izmirenju ustaških i partizanskih sinova u svrhu rušenja hrvatožderne
Jugoslavije toliko frapiran ostao, da sam na licu mjesta postao njegov
sljedbenik.
U tim časovima došle su mi na pamet riječi dr. fra Otona Knezovića,
koje sam u Chicagu pedesetih godina od njega čuo, naime, da jedino
general Luburić posjeduje sposobnost Hrvate ujediniti u rušenju
Jugoslavije i ponovnome ostvarenju Države Hrvatske.
Upravo zato, desetak godina kasnije sam na proslavi 20.
godišnjice
uspostave NDH-a ovako u Torontu izrazio Maksove državotvorne poglede:
"General Luburić Vam preko mene poručuje da U NARODNOM RADU
GLEDATE NAJPRIJE NA SLUŽBU DOMOVINI I NA SVEOPĆE DOBRO HRVATSKOG NARODA
I DA SE ČUVATE KULTA BILO KOJE POJEDINE OSOBE.
ON VAM SVIMA NAPOMINJE DA NE ISTIČETE NI
NJEGOVO IME
JER ISTICANJE POJEDINANACA VIŠE NEGO NARODNOG PROGRAMA URODJUJE
NEUSPJEHOM PA ČAK I TRAGEDIJOM ZA HRVATSKU STVAR."
Razgovori s povjesničarom Draganovićem i
drugi susreti
Iz Španjolske put me odveo u Rim, gdje sam u Zavodu Sv. Jeronima imao
duge razgovore s dr. K. Draganovićem kao najboljim poznavateljem
Blajburške tragedije.
S njime sam se dogovorio, kako ćemo zajednički raditi na pripremanju
djela, kojemu smo već u Clevelandu postavili čvrste temelje. Iz Rima
sam otišao u Klagenfurt a odavle u grad Bleiburg. Zatim sam vlakom
otputovao za Munchen i u njemu, radi
Mejunarodnog euharistijskog kongresa, desetak dana ostao. U tom glavnom
gradu Bavarske često sam se sastajao s dr. Brankom i s dr. Ivanom
Jelićem.
Tu sam od njih i od drugih istaknutih Hrvata, kao na pr., od don Vilima
Cecelje, fra Mirka Čovića, puk. Pjanića, puk. Batušića, dr. Buća, gosp.
M. Ilinića, itd. tražio suradnju i moralnu podršku u promicanju
Blajburške tragedije.
S istim planovima otputovao sam takodjer u London na duge razgovore s
dr. Jurjem Krnjevićem i s osobljem "Nove Hrvatske". O svim tim
posjetima javljao sam vidovitom generalu Luburiću jer me je on kao
revolucionarac, ratnik, general i sve od jeseni 1944. zapovjednik
Hrvatskog narodnog o d p o r a najbolje razumio u pitanju Blajburške
akcije. Prihvatio me je kao borca čvrste volje i spremna duha da, kako
je on često isticao, RAZVIJEM BORBU BAŠ S BLEIBURGOM, GDJE JE MASOVNIM
POKOLJIMA HRVATSKA VOJSKA ZAUSTAVLJENA.
Posljednje desetljeće života generala Luburića, tj.
razdoblje 1960-1969, prepuno je duboko-umnih njegovih tekstova, kako o
rušenju Jugoslavije iznutra treba ujediniti sinove hrvatskih ustaša i
partizana i kako se politički i vojno treba pripremati za ponovnu
uspostavu Države Hrvatske. Ti tekstovi su objavljivani u posebno
tiskanim letcima. Otiskivani su bili u Drinapressu, koju je on stvorio
velikom novčanom pomoći svojih vjernih sljedbenika. Na prvom mjestu su
to bili njegovi odporaši bojnik Stjepan
Fistrović iz Lima, Peru, i Stipe Šego iz Chicaga. Ta izdanja
Drinapressa su ne samo letci nego brojne knjige iz vojne znanosti. Tu
dalekosežnu Doktrinu generala Luburića širili su ogranci i članstvo H.
N. O d p o r a u SAD-u, Kanadi, Australiji, Južnoj Americi i u Zapadnoj
Europi.
Ta Doktrina širila se je i u našoj široj Hrvatskoj, prodrijevši čak i u
redove Komunističke partije u Hrvatskoj, na čelu s Mikom Tripalom. On i
ja učenici smo bili Franjevačke klasične gimnazije u Sinju još za
vrijeme Kraljevske Jugoslavije. M. Tripalo često se je služio
tekstovima generala Luburića, iz čije Doktrine je niklo i Hrvatsko
proljeće
Razbuktala vatra Blajburške akcije
U
godinama 1960-1969 razvila se je i razbuktala takodjer Bljajburška
akcija, kojoj sam ja bio na čelu.
Tu akciju je svim žarom promicao general Luburić, kako to možemo čitati
na mnogim, mnogim stranicama službenih odporaških glasila "Drine" i
"Obrane". One su preko odporaških organizacija po svijetu bile širene
pa je preko njih dopirala moćna riječ o mojemu pisanju, organiziranju
Blajburških komemoracija i pripremanju obsežne knjige OPERATION
SLAUGHTERHOUSE (Pothvat klaonica).
Stizala je i novčana pomoć, najviše od ogranaka HN O d p o r a, za to
monumentalno izdanje. Tolika je bila ta pomoć, da su zli jezici širili
"priče", kako ja spremam odporašku knjigu a ne djelo od sveopće
hrvatske vrijednosti.
Unatoč tome, ja sam baš udarnički vršio svoje DERŽANSTVO naprema svome
poklanome naraštaju, umnažajući i prevadjajući dokumente, podržavajući
korespondenciju, upravljajući sakupljanim novcem, itd., itd.
Upravo zato, general Luburić me je ranih 60-tih godina "mobilizirao" i
udijelio mi čin satnika, ali ja sam mu smjesta odgovorio, da on mene
kao američkog državljanina ne može mobilizirati niti imenovati
satnikom. Uz to sam nadodao, da ja samo želim biti njegov vjerni
suradnik Ivan Prcela.
On se na moj odgovor nije naljutio, nego me je čak skupa s puk. Erićem
i puk. Crničkim ubrojio u svoja TRI VELIKA. Ostao je on, dakle,
dosljedno vjeran onome što mi je već godine 1960. jednom pisao: "Ivane,
Ti iza sebe ostavljaš tako dobar dojam, da se prvi sastanak s Tobom ne
može nikada zaboraviti."
Eto, tako ja udjoh u krug TROJICE VELIKIH vidovitog hrvatskog generala
Luburića.
Pri koncu 1962. poštom sam primio iskaz generala Luburića,
kako je došlo do povlačenja Hrvatske Vojske prema Austriji. Ovim
dokumentom bili su još više utvrdjeni temelji mojega životnoga djela o
Blajburškoj tragediji.
Odmah sam počeo planirati svoje putovanje u Španjolsku za slijedeću
godinu, zapravo dug posjet našemu junačkome hrvatskom generalu. Tako, u
ljetu 1963. dva mjeseca sam proveo kod njega u gradu Carcagente, gdje
se je on pod zaštitom vjernoga prijatelja Padre Miguel Oltre krio u
jednoj iznajmljenoj kući u neposrednoj blizini franjevačke škole
Colegio San Antonio.
Rektor ove škole bio je taj učeni Padre M. Oltra. Do tada, za mene i
široku javnost Maksova adresa bila je jedino na poštanskim pretincima u
Madridu i Valenciji a toga ljeta točna adresa je postala - Calle Santa
Ana 33, Carcagente (Valenicia). Na toj adresi nalazila se je i
Drinapress, odakle se je po svijetu i u Lijepoj našoj širila POVIJESNA
Doktrina generala Luburića o rušenju Jugoslavije i o ponovnoj uspostavi
Države Hrvatske. Ta vrlo plodna izdavalačka kuća stvorena je od
poduzetnoga i vidovitog generala Luburića obilatom financijskom pomoći
njegovih sljedbenika, medju kojima su se najviše istakli bojnik Stjepan
Fistrović iz Lime, Peru, i Stipe Šego (rodjen i pokopan u Medjugorju)
iz Chicaga.
Upoznavajući Doktrinu o rušenju Jugoslavije
Živeći puna dva mjeseca kod nezaboravnoga svog prijatelja i
suborca
generala Luburića, izbliza sam ga promatrao, slušao i pomagao mu u
Drinapressu. U to vrijeme on mi je za glavni zadatak dao da za
obljelodanjenje preuredim doživljaje Safeta Jaškića iz Osnabrucka u
Zapadnoj Njemačkoj. Prvu polovicu te Jaškićeve knjige sam preuredio a
drugu polovicu sam ostavio za dr. Dabu Peranića u Parizu jer sam, idući
na dnevnu svetu Misu i Pričest u franjevačkoj crkvi Sv. Franje, susreo
franjevačku trećoredkinju Ameliju Consuelo Mir pa smo si malo pomalo
obećali doživotnu vjernost, koja je 26. prosinca 1963. konačno
zapečaćena velikim sakramentom svete Ženidbe. Tih nezaboravnih dana u
Cargenteu, mnogo puta na licu mjesta sam se uvjerio, kako nas veliki
hrvatski general Luburić ljubomorno brani povijest Hrvatskog narodnog
odpora, korijenski pisanoga u vrijeme njegova osnutka 1944. i pedesetih
godina KORIJENSKI od njega obnovljenoga u prijateljskoj nam zemlji
Španjolskoj.
Po hrvatskim novinama njegov dragi H. N. ODPOR namjerno su izvrtali u
"Odbor", "Otpor" i tome slično.
NJEGA JE TO DO U DUBINE SRCA POGADJALO jer on je u tome vidio, da
protivnici i neprijatelji H. N. O d p o r a time žele promjeniti
smjernice toga dičnoga hrvatskog državotvornog Pokreta.
Iako su ga te pojave pogadjale, on je ipak sa mnom šale zbijao o
meni nadasve dragoj Blajburškoj akciji. Znao mi je dobaciti: "Ivane,
čime bi se Ti bavio i o čemu bi pisao da se nikada Blajburška tragedija
nije desila?"
Ja bih mu odgovorio:"Dragi moj Makse, u tome slučaju ja bih sigurno
pisao o dubini i visini, dužini i širini Božje i romantične ljubavi!"
Na to je on nadodavao: "Ivane, počekaj sa Ženidbom dok ne odrastu moje
kćerke Drina i Mirica!"
Te prekrasne djevojčice i njihova braća Domagoj (Donchi) i Vjeko mene
su od milja nazivali "Strikom Ivanom" i u srce su me dirali jer je u to
vrijeme njihov nježni otac bio sudski rastavljen od majke im Isabele.
Sud ih je povjerio skrbništvu NE njihove majke nego oca jer u njemu je
sud, isto kao i ja, upoznao VELIKOGA LJUBITELJA ŽIVOTA I ZAGOVARATELJA
JOŠ BROJNIJE SVOJE VLASTITE OBITELJI…
"Doličan doček" najvećega krvnika hrvatskog
naroda
Uvijek vjerni uputama vidovitoga generala Luburića, da hrvatsku borbu
vodimo u skladu sa zakonima zemlje u kojoj živimo, mi američki Hrvati
smo u zadnjoj trećini godine 1963. razvili vrlo zavidnu promičbu
sveopće hrvatske stvari.
Pod vodstvom Rudolfa Erića pripremali smo se za "doličan
doček"
Tita u Bijeloj kući kod Predsjednika Kennedyja. Ja sam pripremio jedan
dug opis najglavijih dijelova Blajburške tragedije - OSAM dugih i
predugih "marševa smrti" od Bleiburga do rumunjsko-jugoslavenske
granice. Te "marševe" sam ocrtao jasnom mapom i njih osvijetlio dugim
sastavom pod naslovom THE POSTWAR MASSACRES IN YUGOSLAVIA.
Na osam punih stranica velikog formata tu analizu dao sam tiskati
u nekoliko stotina primjeraka pa smo to poštom razaslali na mnoge važne
adrese, uključivši i Bijelu kuću. Američki Hrvati iz Clevelanda, New
Yorka, Chicaga i drugih gradova pod vodstvom R.Erića otišli su da pred
Bijelom kućom masovno prosvjeduju protiv Tita, dijelili su tu otiskanu
analizu o Titovoj strahovladi i o masovnim pokoljima hrvatskih ratnih
zarobljenika. Prosvjedi su dobro odjeknuli na televiziji i u američkim
novinama, uključivši čak i New York Times. I general Luburić čitavu
jednu stranicu "Obrane" posvetio je tim prosvjedima.
Na prosvjedima ja nisam bio jer sam ostao predavati svojim
razredima na Charles F. Brush High Schoolu u Lyndhurstu, Ohio. Američki
tajni agenti ipak me nisu pustili u miru, nego su me u toj školi došli
ispitivati o tobožnjim planovima, da mi Hrvati planiramo ubiti Tita.
Dva agenta ispitivala su me u jednoj sobi na domak direktorovom uredu.
Odmah sam im odvažno odgovorio, da mogu biti sigurni da ja ne ću pucati
na Tita iz svojega razreda, ali ako ga slučajno netko u Washingtonu
ubije, ja ću organizirati svečani program zahvalnosti Bogu, da je taj
najgori medjunarodni zločinac konačno "dolično" završio. Na to će oni
meni, da se uopće ne slažu s mojim mišljenjem. Odgovorio sam im, da se
ne radi o nikakvom mišljenju, nego o dokazanim činjenicama iz najnovije
povijesti moje rodne Hrvatske. Te povijesne činjenice, kako im rekoh,
ja stručno istražujem i o njima već pripremam obsežno djelo. Za dokaz
toga istraživanja dao sam im našu ukusnu brošuru o OSAM "marševa smrti"
uzduž cijele Jugoslavije.
Ni tri tjedna nisu prošla od toga mojega neugodnog razgovora s
američkim tajnim agentima, kadno u Dallasu 22. studenoga 1963. bi
ubijen Presjednik Kennedy.
Američke tajne službe više su štitile krvnika Josipa Broza Tita nego
svoga mladoga i popularnog presjednika!!
General Luburić prati me u novu fazu mojega
života
Unatoč iznenadnom ubojstvu Predsjednika Kennedyja, moji planovi za
vjenčanje s mojom cargagentijskom odabranicom nisu bili prekinuti pa
par dana prije Božića 1963. ja se opet nadjoh u kući dragog mi
prijatelja generala Luburića. Iz te kuće od njega sam čak i otpraćen
bio u župnu crkvu Nuestra Senora de Remedios u Carcagenteu. Pred tom
čudotvornom Gospinom slikom 26. prosinca vjenčao sam se sa svojom
Amelijom Consuelo Mir. Na njezinoj lijevoj strani klečala joj je majka
Remedios a na mojoj desnoj strani kum mi je bio general-vitez Vjekoslav
Luburić. Padre Filibero Mir, brat moje odabranice i k tome
svećenik-franjevac, u ime Crkve Kristove je blagoslovio naše vjenčanje
a propovjednik nam je bio Padre Miguel Oltra, veliki, veliki prijatelj
našega kuma generala Luburića. I četvero generalove djece bili su na
toj nezaboravnoj svečanosti. Moja A. Consuelo "Chelo" i ja otišli smo u
Madrid na naše bračno "putovanje". Tri puna tjedna odsjeli smo u Hotelu
Nacional blizu željeznicke postaje Atocha. Taj hotel smo si izabrali
jer smo znali da tu odsjeda naš kum general Luburić kadgod ga put vodi
u Madrid. U prekrasnom glavnom gradu Španjolske morali smo biti radi
mnogih, mnogih procedura na američkom veleposlanstvu za što skoriji
ulazak moje supruge u SAD. Zahvaleći baš Padre Miguel Oltri, prijatelju
našega kuma, i njegovom uplivu na američkom poslanstvu, moja Chelo
dosta brzo je dobila papire za ulazak u Ameriku.
Za vrijeme našega trotjednoga boravka u Madridu u posjet nam je došao
naš kum general Luburić. S njime je bio Padre M. Oltra i još jedan
njegov franjevački subrat.
Sav sretan general je meni na poklon donio tek u Buenos Airesu
objavljenu knjigu na španjolskom - LA TRAGEDIA DE BLEIBURG u izdanju
revije "Studia Croatica". Prije nekoliko mjeseci za tu knjigu, na
nagovor generala Luburića, ja sam poslao dvadesetak iskaza o
Blajburškoj tragediji, sakupljenih od dr. Krunoslava Draganovića. Za to
izdanje poslao sam takodjer dugi iskaz generala Luburića o povlačenju
Hrvatske Vojske.
U toj knjizi taj njegov iskaz nisam našao, ali drugi iskazi iz
moje pripremane knjige OPERATION SLAUGHTERHOUSE bili su na španjolski
prevedeni i u to izdanje uključeni. U tome novo-objelodanjenom djelu
uzalud sam tražio nekakvo priznanje za dvadestak iskaza, od mene njima
u Buenos Airesu dostavljenih.
Jedino "priznanje" sam našao, što se u knjizi spominje NE jedan, nego
tri Odbora za istraživanje Blajburške tragedije - u Clevelandu, Rimu i
Buenos Airesu. Od godine 1960. do konca 1963. po hrvatskim novinama se
znalo samo za jedno tijelo KAO ODBOR a eto, tada se na stranicama
knjige LA TRAGEDIA DE BLEIBURG iznenada pojavila tri "Odbora"!!
Upravo zato, ta knjiga se spominjala onda a i dandanas se
PROTUČINJENIČNO spominje (vidi članak Zvonimira Springera u ZBORNIKU
Četrvrtoga žrtvoslovnog kongresa) kao majka drugih knjiga o Blajburškoj
tragediji.
Činjenicno stanje je skroz drukčije jer ja sam svome životnome djelu
čvrste temelje postavio već godine 1960. i iz njega dosta dokumenata u
Buenos Aires poslao.
Neprestana borba oko iskaza generala Luburića
Nakon povratka u Cleveland opet, iako oženjen, dao sam se svim žarom na
prevadjanje mnogih dokumenata o Blajburškoj tragediji. Najviše me je
ipak zanimao iskaz generala Luburića o povlačenju Hrvatskih oružanih
snaga prema Austriji jer sam tu njegovu analizu smatrao
kamenom-temeljcem mojega već pripremanoga životnog djela. Iskaz
generala-viteza DOSLOVNO sam na engleski preveo i onda ga svome
suuredniku dr. Guldescuu, profesoru povijesti na Fayetteville State
Teachers' Collegeu u Sjevernoj Karolini, na uvid poslao.
Njemu se je smjesta neobično svidio taj Maksov opis ondašnjih
dogadjaja. Taj američko-hrvatski povjesničar onda je taj vrijedni
dokument preuredio i u engleskom jeziku za američku čitalačku publiku
savršeno dotjerao te onda meni kao odgovornom uredniku natrag dostavio.
Odmah sam vidio, da je taj iskaz toliko preuredjen da sam ga izmedju
redaka s engleskog na hrvatski preveo. Taj preuredjeni i dobro
organizirani tekst generalu Luburiću sam poštom poslao, da on engleski
tekst odobri i potpiše. Nakon nedugog čekanja, manuskript sam natrag
primio sa sljedećom napomenom:
"Svaki prevod i pregrupiranje dovodi do manjih ili bitnijih pogrešnih
interpretacija i posebno kad to čine osobe koje ne poznaju predmet
izbliza."
General Luburić kao istinoljubiv i izvanredno nadaren
pisac pred mene je na više od dvije gusto tipkane stranice pomnjivo
napisao ŠESNAEST svojih ispravaka koje je "bezuvjetno potrebno u tekst
unijeti jer ćemo se izvrgnuti ruglu, kritici i ima ih previše koji bi
to jedva dočekali. Ima tako velikih kontradikcija u izjavama, da se to
jednome vojniku nikada ne bi oprostilo."
Čim sam te BEZUVJETNE ispravke u ruke primio, spremno sam ih sve u
generalov iskaz unio i tako ispravljen čitav tekst dr.Guldescuu natrag
poslao. On se je sa svim ispravcima potpuno složio i manuskript mi
poštom poslao, postavivši mi i on svoj NEOPOZIV UVJET, naime, da iskaz
generala Luburića u našu knjigu mora ući kao Treće poglavlje. Inače, on
(Guldescu), prestaje biti moj suurednik. Dr. Guldescu je tako postupio
jer je, što se tiče generalova Poglavlja, od mene znao za
"povuci-potegni" stavove mnogih hrvatskih povjesničara i drugih pisaca
.
Ta grmljavina je od mene detaljno opisana u HRVATSKOM HOLOKAUSTU
od 2001. i od 2005. godine.pa ne želim više ulaziti u te dobronamjerne
ali i zlonamjerne kritike.
Nestanak dr. Draganovića, pogibija gen.
Luburića i izlazak mojega djela
U ljetu godine 1967. ja sam opet otputovao u Carcagente, ali
ovoga
puta sam sa trudnom ženom i dvoje male djece boravio u rodnoj kući moje
supruge. Ja sam si ipak našao vremena da budem sa svojim dragim kumom
generalom-vitezom Luburićem. On je posebnom nježnošću oca svoje četvero
djece moju dječicu grlio i ljubio a mojemu četveromjesečnom sinčiću
Josipu od srca je zaželio da jednom postane hrvatski general ili
hrvatski kardinal. U generalovoj iznajmljenoj kući opet sam s njime
mnogo razgovora vodio i s njime opet pomnjivo, pomnjivo njegovo dugo
Treće poglavlje pregledao. ON GA JE PREDA MNOM ČAK I U ENGLESKOM
PREVODU TU NA LICU MJESTA POTPISAO.
Unatoč tadašnjem protivljenju dr. Krunoslava Draganovića (s njime su se
slagali R. Erić i drugi vodeći odporaši) da generalov iskaz udje u moje
životno djelo, dr. Guldescu i ja u to vrijeme bili smo jedini za to da
generalovo Treće poglavlje udje u sastav knjige OPERATION
SLAUGHTERHOUSE.
Moj suurednik i ja smo to Poglavlje smatrali najbolje pisanim
stranicama, kako je uopće došlo do povlačenja Hrvatske Vojske i kako se
je ono u duhu već onda postojećega Hrvatskog narodnog o d p o r a u
djelo provadjalo. General Luburić je do u dubine svoga srca bio
potresen držanjem čak i njegovih VELIKIH da, u svrhu postignuća
Draganovićeve analize Blajburške tragedije, njegova vlastita analiza
bude iz knjige potpuno ispuštena.
Nakon kratkoga vremena što sam se sa svojom dječicom u Cleveland
povratio, hrvatskim se svijetom pročula vijest, da je dr. Draganović u
blizini grada Trsta od Udbinih agenata ugrabljen, u nutrinu Jugoslavije
odveden i smrskane glave u bolnicu u Splitu doveden. Udba je tim
nasilničkim činom mislila, da je i djelu o Blajburškoj tragediji smrtni
udarac zadala. Baš u tome duhu i HRVATSKA REVIJA je u Buenos Airesu
pisala. Zloguki proroci ipak su se grdno prevarili jer nestanak dr.
Draganovića s hrvatske iseljeničke pozornice izlaženje DEFINITIVNOGA
DJELA (riječi su to sveučilišnog američkog profesora C. Michaela
McAdamsa) o Blajburškoj tragediji ustvari je pospješio. Uklonjeno je
dugogodišnje zatezanje dr. Draganovića pa sam ja kao odgovorni urednik
dugo očekivane knjige čvstu odluku stvorio, da iskaz generala Luburića
ulazi u moje životno djelo i ono će bez daljnjega zatezanja konačno
biti objelodanjeno.
Ta moja NEOPOZIVA odluka najviše je obradovala generala
Luburića, jednoga od najvećih rušitelja i kraljevske i
srbo-komunističke Jugoslavije. Tom mojom odlukom obradovao se i
povjesničar dr. Guldescu. On i ja dali smo se smjesta na traženje
izdavalačke kuće. Nakladničke usluge ponudio nam je i sam general
Luburić, nastojeći mene pridobiti da OPERATION SLAUGHTERHOUSE bude
tiskana u nakladi Drinapressa.
Iz sveopće-hrvatskih narodnih interesa tu generalovu ponudu ja sam
kategorički odbio. Moj suurednik dr. Guldescu napokon je našao
izdavalačku kuću Dorrance Publishing Company u Philadelphiji, koja je
prihvatila da sa mnom potpiše ugovor za objelodanjenje knjige. Ugovor
sam s tom tvrtkom potpisao i točno na Veliki Petak 1969. o tome sam
javio svome kumu generalu Luburiću.
On mi nikada nije na tu vijest odgovorio jer. 20. travnja 1969. on od
Ilije Stanića Livaje, upletenoga u za hrvatski narod i za H. N. O d p o
r štetne terorističke mreže Hrvatskog revolucionarnog bratstva, bi
metalnom šipkom u glavu smrtno dotučen, dok si je u svojoj kuhinji kavu
pipremao.
Taj legendarni i dalekovidni branitelj Države Hrvatske u vječnost je
odselio, umrijeviši NE u krevetu nego USPRAVNO NA NOGAMA STOJEĆI, baš
kako je on meni svome dragome suborcu često proricao.
U proljeću godine 1970. moje životno djelo pred izlaskom se
u Philadelphiji nalazilo, kadno iz newyorske "kuhinje", gdje je čitav
moj manuskript bio u rukama dr. Mate Meštrovića, žestoki vjetar u
Cleveland preko Rudolfa Erića zapuhnu pa mi ovaj vodeći čovjek H. N. O
d p o r a pred Ivanom Džebom, Ivanom Ćorićem i preda mnom, dakle, pred
TRI IVANA, i pred školom hrvatske župe Sv. Pavla jedne nedjelje
zapovijed dade da smjesta zaustavim tiskanje knjige OPERATION
SLAUGHTERHOUSE jer ona uvelike vrijedja Zapadne Saveznike!!
Na tu autoritativnu zapovijed R. Erića, predsjednika Odbora za
istraživanje Blajburške tragedije, ja sam odvažno kao odgovorni urednik
knjige odgovorio, da mu ja
poslušnost KATEGORIČKI ODKLANJAM i da će knjiga naskoro iz tiska izići.
Sredinom godine 1970. knjiga je konačno na svijetlo izišla i
otpremljena je bila na mnoge Delegate u Organizaciji Ujedinjenih
Naroda.
Ona je otišla i u Državno tajništvo u Washingtonu i tu se je uvijek
nalazila na "Jugoslavenskom desku". Stigla je i u ruke mnogih
sveučilišnih profesora povijesti i političke znanosti pa je svima njima
i američkim novinama SKUPA S DOKTRINOM GENERALA LUBURIĆA nagovještala
skori raspad hrvatožderne Jugoslavije.
Zaključak
U svijetlu svega u ovome
dugome članku iznesenoga, u ime ubijenog generala Luburića, u ime
njegovih pokojnih sljedbenika, u ime svih zivućih i umrlih veterana
Prvoga i Drugoga domovinskog rata a poglavito u ime STOTINA TISUĆA
hrvatskih narodnih mučenika apeliram na sve državotvorne Hrvate i
Hrvatice u našoj široj domovini i u svijetu da proučavaju dalekovidnu
Doktrinu generala Luburića i moćnu poruku mojega životnoga djela
OPERATION SLAUGHTERHOUSE / HRVATSKI HOLOKAUST.
Doktrina generala Luburića i moje životno djelo još uvijek sve Hrvate i
Hrvatice moćnom porukom pozivaju da čvrsto stoje na braniku naše VJEČNE
Hrvatske protiv mnoštvu njezinih neprijatelja iznutra i izvana.
Svi moramo s velikom zahvalnošću poštivati hrvatske branitelje jer oni
su svojom nevino prolivenom krvlju natopili sve kuteve Hrvatske, Bosne
i Hercegovine te čak i susjednih država.
Ne smijemo dozvoliti raznim demagozima i revizionistima da nam
razvodnjavaju i iskrivljuju povijest Blajburške tragedije i uvijek
državotvornoga H. N. O d p o r a.
Ova dična hrvatska organizacija osnovana je od hrvatskih državnih
vlasti već u jeseni 1944. a NE pedesetih ili sedamdesetih godina
prošloga vijeka.
Baš u 25. godišnjici H. N. O D P O R A ubijen je njegov zapovijednik
general-vitez Vjekoslav Maks Luburić.
Hrvatska braćo i sestre u domovini i širom
svijeta, nadasve ustajte protiv iskrivljivanja povijesti naše VJEČNE
Hrvatske.
Crni izdajice hrvatskog naroda Prvome i Drugome domovinskom ratu svim
silama nastoje nakalamiti nekakav magloviti i hrvatožderni
"anitifašizam", tj. srbo-komunizam i jugo-partizanstvo.
Medjutim, nadljudska borba hrvatskih branitelja u razdobljima 1941-1945
i 1991-1995.bila je čista hrvatska državotvorna borba protiv i prve i
druge Jugoslavije. Ta nadljudska borba za Drzavu Hrvatsku, ako se u
obzir uzmu sve okolnosti i mnoštvo neprijatelja iznutra i izvana,
čistija je nego borba ijedne druge države na svijetu.
Da je to prava pravcata povijesna istina,
svjedoči nam u prvome redu Bl. Alojzije
Kardinal-Mučenik Stepinac, najveći hrvatski domoljub svih vremena.
To
nam svjedoče i nekoliko hrvatskih biskupa-mučenika; to nam svjedoče
takodjer više od ŠEST STOTINA svećenika-mučenika; to nam poglavito
svjedoče STOTINE TISUĆA drugih narodnih mučenika. Njihova nevino
prolivena krv neprestano vapi pred Božjim prijestoljem, pozivajući sve
nas da u uzvišenoj hrvatskoj borbi nikada
ne smalakšemo nego da do zadnjega svoga daha s Božjom pomoći ustrajemo.
Eto, u to ime neka je vječna slava generalu-vitezu Luburiću i
STOTINAMA TISUĆA drugih hrvatskih mučenika!
Neka po zagovoru njihovom nad Hrvatskom i nad čitavim hrvatskim narodom
uvijek vladaju samo BOG I HRVATI!
J. Ivan Prcela
Cleveland, Ohio, 11. veljače 2009.
|
|
