CRNA KNJIGA KOMUNIZMA U HRVATSKOJ

Piše: Tomislav JONJIĆ

Protiv strategije zaborava

U svjetlu te strategije zaborava, svako djelo koje hoće baciti svjetlo na pravu narav jugoslavensko-komunističkoga zločina nad hrvatskim narodom valja zdušno pozdraviti. Jedno od takvih jest i knjiga dr. Josipa Jurčevića, koju je pod naslovom Crna knjiga komunizma u Hrvatskoj (Zločini jugoslavenskih komunista u Hrvatskoj 1945. godine), u svibnju ove godine objavio Počasni bleiburški vod, u suradnji s još tri nakladnika (Institutum Historicum Croaticum - Beč, Croatian Herald – Melbourne, Dokumentacijsko-informacijsko središte – Zagreb).

Na šezdesetak auktorskih kartica, Jurčević daje vrlo sažet pregled međuratne povijesti prve jugoslavenske države, koja je zbog načina na koji je nastala i na koji je održavana, predstavljala tamnicu hrvatskog naroda. Ta se državna tvorevina raspala osovinskim napadom, te je proglašena Nezavisna Država Hrvatska. Vlast u njoj preuzeo je ustaški pokret, budući da se dotad središnja hrvatska politička snaga, Hrvatska seljačka stranka, praktično solidarizirala s jugoslavenskom državnom misli (auktor, doduše, ne izriče takvu ocjenu), time što je jedan dio njezina vodstva nastavio sudjelovati u jugoslavenskoj emigrantskoj vladi, a drugi se u zemlji potpuno pasivizirao. Nasuprot ustaškom pokretu pojavljuje se Komunistička partija, koja se tek nakon njemačkog napada na SSSR odlučuje na podizanje ustanka.

Usporedno s vojnopolitičkom borbom, komunističko je partizansko vodstvo sustavno i minuciozno pripremalo obračun sa svim političkim protivnicima i uvođenje autoritarnog (Jurčević smatra: totalitarnog) poredka. To je, kako pisac s pravom primjećuje, bila logična i neminovna primjena osnovnih postulata komunističke ideologije.

Kakva je uloga hrvatskih prvaka komunističkog pokreta?

Ukratko, Jurčevićeva Crna knjiga komunizma u Hrvatskoj ne donosi neke nove spoznaje, nego na sažet i samim time nužno pojednostavljen način, prikazuje što se dogodilo, i zašto se dogodilo. Zbog svoga opsega i očite ambicije da ponudi prve, osnovne informacije o ovome složenome i važnom pitanju, knjiga je rasterećena znanstvenog aparata, što znači da nema podrubnih bilježaka, a literatura navedena u prilogu predstavlja samo mali izbor dostupnoga.

Ta pitanja još čekaju na odgovor.

Vjerojatno se zbog sažimanja osnovnog teksta u Jurčevićevoj knjizi potkrala i poneka nepreciznost, poput tvrdnje da je Radić ubijen u Beogradu (24.), iako je on tamo tek smrtno ranjen, ili tvrdnje, da je Milana Šufflaya ubila jugoslavenska policija (24.), iako je posve pouzdano utvrđeno, da je Šufflay žrtva jugoslavenskog režima, dok sami izravni počinitelji nisu pripadnici jugoslavenske policije. No, upirati prstom u takve nepreciznosti, bilo bi nepotrebno cjepidlačenje, koliko god zauzimali stajalište, da prema svomu treba biti kritičniji nego prema tuđemu.

O tome, je li umjesno u zemljovid NDH koji prikazuje područje te države nakon 10. rujna 1943., uvrštavati i Rijeku, Istru i kvarnerske otoke, može se raspravljati, osobito s obzirom na to, da se doista može razlikovati nedovoljno definirani pravni status nekih od tih područja, od njihova stvarnog položaja. (Tužna je činjenica, da o tome u hrvatskoj historiografiji, osim slabo pismenoga paljetkovanja tzv. akademika Petra D. Strčića, jedva postoji suvisla rasprava.) No, oko Međimurja nema apsolutno nikakvih dvojbi: madžarska je vojska zaposjela to područje u Travanjskom ratu, te su nekoliko mjeseci kasnije u Budimpešti poduzeti koraci, koji bi se mogli izjednačiti s aneksijom tog područja Madžarskoj. No, hrvatska vlada i njezin državni poglavar te čine nikad nisu priznali, nego su ih uvijek smatrali protupravnim ponašanjem okupatora. O tome je vođen i niz oštrih pregovora, a u hrvatskome zakonodavstvu i u službenim hrvatskim publikacijama (političkim, vojnim, školskim, enciklopedijskim), Međimurje je uvijek tretirano kao sastavni dio NDH.

Bilješke o piscima predgovora i pogovora

Ali, ni jedan ni drugi se dosad u historiografiji nisu okušali ni jednim redkom, pa se sav njihov doprinos toj znanosti svodi na to, što moramo pretpostaviti da su povremeno kupili (a, bit će, i pročitali) poneku historiografsku raspravu. Nije ni to mala ni nevažna stvar, ali bi se ipak reklo, da ih to ne čini doraslima zadaći na koju su pozvani. Da su na nju pozvani iz drugih motiva, mogla bi svjedočiti i činjenica koja – koliko je poznato piscu ovih redaka, koji se inače posve neskromno smatra nezajažljivim čitačem – predstavlja presedan u svjetskim razmjerima. Knjiga, naime, nema uobičajenu biografsko-bibliografsku bilješku o auktoru, ali zato neoubičajeno ima – «bilješku o autoru predgovora» (11.).

Čime je pisac predgovora zaslužio biografsku bilješku?

Već na samome početku Vranyczany u prvi plan gura hrvatsko domobranstvo, koje je – po njemu – bilo sastavljeno od ljudi koji su «uglavnom pripadali hrvatskom političkom centru, kojega je zastupala demokratski nastrojena, antitotalitaristički usmjerena Hrvatska seljačka stranka», koja se razlikovala od ustaškog pokreta i komunističke stranke, jer su ovi (oboje) bili «radikalnog i totalitarnog usmjerenja» (6.). U domobranstvu se malo nakon uspostave NDH počelo javljati nezadovoljstvo, kako zbog brutalnih ustaških zločina, tako i zbog «ustupanja Dalmacije Italiji» (7.) Domobranstvo je slijedilo naputak vodstva HSS-a i ostalo pod oružjem, pripemajući se za nadolazeće događaje (7.), među kojima je posebnu važnost imao «puč protiv ustaškog režima koji im je nametnut silom», i kojemu je bila svrha «svrgnuti nositelja vlasti Pavelića, raspustiti totalitarni aparat i naknadno se pridružiti Saveznicima» (7.)

Slične su teze i Mate Meštrovića, koji smatra kako su «Nezavisnu Državu Hrvatsku osnovale nacistička Njemačka i fašistička Italija kao satelitsku državu» (74.). Kad je ratni rasplet bio već prilično jasan, Pavelić nije htio odstupiti s vlasti i tako spasiti i državu i vojsku (75.). Štoviše, odlukom o povlačenju, Pavelićeva je vlada posredno pridonijela povećanju broja žrtava (75.). U tom smislu, ključni krivci za Bleiburg su, prvo, Titovo komunističko vodstvo, drugo, Pavelićeva vlada i, tek na trećem mjestu, Britanci koji su Hrvate – makar protupravno – izručili ubojicama (76.)

Kaditi Mačeku i družini kao demokratima, može samo onaj koji misli da su posve nepoznate neke tužne stranice iz hrvatske povijesti, poput Lepoglave ili Krušćice, poput komesarijata u Matici ili jugoslavenskog nasilja u Akademiji, poput poništenja izbora ili uvođenja protužidovskog zakonodavstva, poput tepanja Hitlerovu Trećem Carstvu ili primjene šestosiječanjskog zakonodavstva. Tvrditi da je hrvatskomu domobranstvu (kojemu, onomu iz austro-ugarskoga doba, ili onomu koje u Kraljevini Jugoslaviji nije postojalo?) ustaška vlast nametnuta, može samo onaj koji se nikad ne će upitati, kako onda da nikad nije bilo nikakve pobune protiv te vlasti? I u istom kontekstu htjeti, da je NDH ustupila Dalmaciju Italiji, može samo onaj koji se nikad ne će upitati, tko je i kako podijelio BiH, i tko je i u kolovozu 1939., i u travnju 1941. i u listopadu 1944. i u svibnju 1945. čitavu Hrvatsku ustupio – Jugoslaviji. Bili su to, uostalom, isti oni, koji su u pregovorima s Italijom 1919., 1922. i 1938./39. pothranjivali talijanske aspiracije na istočnu obalu Jadrana.

A ništa od toga ne da se braniti znanstvenim argumentima.

I fama o «uroti Lorkovića i Vokića» prikazana je potpuno nepovijesno, izvan konteksta i u sukobu s činjenicama. Jer, svaki plan prestrojavanja na stranu saveznika, morao je poći od nekoliko važnih čimbenika.

Drugo, morale su postojati vojničke pretpostavke za savezničko prihvaćanje hrvatske vojske. Najkasnije nakon iskrcavanja u Normandiji utrnula je svaka iluzija o mogućemu savezničkom iskarcavanju u Dalmaciji, a takav plan nikad nije ni bio napravljen. Bez iskrcavanja na hrvatskoj obali, nerealno bi bilo očekivati da je hrvatsko prestrojavanje moguće.

Mogli su obojica, i Vranyczany i Meštrović, ne samo pročitati uspomene pukovnika Ivana Babića, nego od toga najpoznatijega hrvatskoga vojnog bjegunca (iliti: dezertera), naustice doznati, kako su ga Angloamerikanci dočekali, kad im je prebjegao i na svoju ruku ponudio prelazak hrvatske vojske (domobranstva) na savezničku stranu. Strpali su ga iza žice, i dali nekom ćati da ga sasluša. Domobranstvo je, pak, nastavilo braniti državu, ne hajući za Babića. A otprilike u isto vrijeme švicarski je generalni konzul u Zagrebu, Friedrich Kaestli, javio Bernu, kako ga iz samog vrha hrvatske vlasti pitaju, bi li švicarska diplomacija pomogla Hrvatskoj da uspostavi veze s Londonom i Washingtonom. Iz Berna su mu strogo zabranili svaku aktivnost u tom smjeru. A istodobno je Konfederacija omogućila da se talijanski urotnici, preko Cianova bivšeg tajnika Anfusa, Hrvatima poznatoga iz karlovačke epizode u travnju 1941., služe švicarskom diplomatskom valizom pri komunikaciji sa Zapadnim saveznicima. Italiju se na Zapadu htjelo, Hrvatsku se nije htjelo. Ni na Zapadu, ni na Istoku.

Peto, svrha «puča» bi za Hrvate mogla biti korisna samo ako se njime htjelo sačuvati hrvatsku državu. U vodstvu središnjeg dijela HSS-a takve ambicije nikad nije bilo. Jer, ne valja u svim tim politikantskim kuknjavama nikad smetnuti s uma, da su tzv. urotnici kontaktirali i s četnicima i s partizanima, a da su u tim dodirima najdalje odmakli bili Ivanko Farolfi i August Košutić, koji je kasno ljeto 1944. i odmaglio u šumu. Mačekovim je pobočnicima bilo uvijek lako pregovarati i s četnicima i s partizanima; jedino su prema suradnji s ustašama imali nepremostive rezerve. Ovima je, naime, neovisna hrvatska država bila ključni uvjet.

Šesto, hrvatskomu se državnom vodstvu vjerojatno može pripisati odgovornost za Farolfijevu smrt. Ostale je Pavelić dao pustiti prije povlačenja iz Zagreba. Kad se uopće govori o njihovu uhićenju i pritvaranju, valja imati na umu da se ono zbiva svega mjesec dana nakon pokušaja atentata na Hitlera. Hitler je urotnike od 20. srpnja 1944. dao nemilosrdno potrijebiti, Pavelić je prema svojima postupio neusporedivo blaže, najprije ih smjestivši u kućni pritvor. Smaknuće nikad nije dolazilo u obzir. Zašto? Vranyczany i Meštrović znaju odgovore na sve, pa će znati odgovor i na to. I kad se sugerira da je Pavelić dao smaknuti Lorkovića kao mogućeg suparnika na Zapadu, treba se upitati, zašto je onda Mačeka – neusporedivo poznatijega, važnijeg i utjecajnijeg suparnika u zapadnim krugovima - oboružao pratnjom i novcima, pozivajući ga da sudbinu Hrvatske sad napokon uzme u svoje ruke.

Presudan je odnos prema hrvatskoj državnosti, a ne prema ideološkim pitanjima

A nije tako bilo. Hrvatska borba za oslobođenje i uspostavu neovisne države, koja se – ne hrvatskom voljom – pretvorila u krvavi hrvatsko-srpski rat, srpskom je pobunom i pasivnošću središnjeg dijela HSS-a postupno dobila i obilježja građanskog rata. Od lipnja 1941., kad su komunisti na poziv Moskve nasrnuli na Hrvatsku, a Hrvatska se pridružila pohodu na SSSR, taj je rat dobio još jednu, ideološku dimenziju. No, to je trajno ostala sporedna značajka: ustaškom je vodstvu bio prihvatljiv svaki onaj, tko je bio za hrvatsku državu (Pavelić: «Ustaša je svatko tko je za hrvatsku državu.»), neovisno o tome, je li «crven kao kukurijek» ili je anglofil stare škole, poput Vinka Kriškovića.

Iz odgovora na nj, proizlaze odgovori na sva ostala.

Baš radi toga je među Hrvatima bilo moguće unovačiti svega par stotina ili, uvrh glave, par tisuća odanih pristaša fašizma, nacionalsocijalizma i komunizma. Onima, koji su ta, ideološka pitanja, stavljali u prvi plan, hrvatski je narod i 1941. i 1991. okrenuo leđa, instinktivno osjećajući da su zapravo oni okrenuli leđa svom narodu. Radi toga je ovdašnja kuknjava nad Mačekom i mačekovštinom ili pokušaj manipulacije, ili posljedak nerazumijevanja povijesnih procesa.

Predbacivati ustaškomu pokretu, da je od sudjelovanja u političkom životu odbio Mačeka i njegove pobočnike, znači prešućivati činjenice i ignorirati notornu istinu, da je Maček bio u položaju sam birati s kim će i kako će graditi hrvatsku državu. On je to odbio, prije Pavelića i neovisno o Paveliću. I kad je vidio da su stvari krenule u krivom smjeru, on je i u ljeto 1943., i u ljeto 1944. odbio pomoći. Htio je surađivati s Petrom I. Karađorđevićem i Dražom Mihailovićem, ali nije htio surađivati s Antom Pavelićem. Onim istim Pavelićem, koji je u veljači 1942. u Hrvatskome državnom saboru, pred diplomatskim zborom i pred budnim očima fašističkih i nacionalsocijalističkih cerbera, pozvao Krnjevića i družinu da, kad već ne žele stati uz bok ustašama, u inozemstvu formiraju hrvatsku izbjegličku vladu. Ne jugoslavensku, nego hrvatsku! I tada bi im svatko mogao skinuti kapu do poda. Jer nije sramota biti u emigraciji, i nije sramota osuđivati – pa i bezuvjetno - vladu i režim. Sramota je i izdaja sudjelovati u neprijateljskoj, jugoslavenskoj vladi; sramota je biti protiv svoje države!

I ako se hoće još, ako se hoće naći prispodoba i pouka: Franji Tuđmanu se svašta spočitavalo i spočitavat će mu se, s razlogom ili bez razloga, ali će ostati jedna trajna i nepromjenjiva njegova zasluga: kad se ukazala prva prigoda da proglasi hrvatsku neovisnost, on nije oklijevao. Za razliku od 1941., u Tuđmanovo je vrijeme bilo i drugih skupina i stranaka, koje su htjele neovisnu Hrvatsku. No, nitko to nije rekao tako jasno i tako glasno. I upravo je radi toga Tuđman dobio plebiscitarnu potporu. U prvom je redu njegova zasluga, da je ta država stvorena i obranjena, čime su stvorene pretpostavke za društveni, gospodarski i politički razvitak hrvatskog naroda.

Hrvatski se političari mjere hrvatskim, a ne jugoslavenskim mjerilima.