|
Ispovijest Josipa Joze Sutona o strahotama robijanja u
mostarskom zatvoru - Ćelovini:
Ćelovina spada među
najmasovnija komunistička morilišta hrvatske mladosti
Nakon bleiburške tragedije moj križni put vodio je pravcem Bleiburg -
Dravograd - Maribor - Krapina - Zagreb - Karlovac - Korenica - Split -
Metković - Čapljina - Mostar. Iz logora na Firulama u Splitu izdvojeno
nas je oko osamdesetak i ukrcano na brod za Metković. U Mostar nas je
stiglo 27, dok su svi ostali izdvojeni od Metkovića do Čapljine.
Prepoznavali su ih partizani i odvodili, za nas u nepoznato,
najvjerojatnije na neko odredište za smaknuće.
Pri dolasku u Mostar dočekala nas je skupina organiziranih huligana -
cigana, koji su uzvikivali: "Ustaše, ustaše, zlikovci, na vješala" i
slično. Pljuvali su po nama i gađali nas kojekakvim predmetima te
nasrtali na nas, a sprovodnici nas kao branili. Tako su nas dopratili
do Ćelovine.
Ulazeći u dvorište te zloglasne kuće, tu nas je dočekala i
preuzela skupina nekakvih goropadnih partizanskih balavandera obučenih
u odjeću od kostrijeti u šarenim gatačkim čarapama i opancima
kljunašima, s titovkama na glavama. Uz psovke, prijetnje i udarce
uvodili su nas jednoga po jednoga u zgradu kod nekoga oficira, koji nas
je nakon uzimanja generalije upućivao u zatvorske ćelije.
Kasnije sam saznao da je šef tih balavandera bio zloglasni
Ćima,
brat dr. Esada. Ćimića. Svi su ga oslovljavali s "druže komandire".
Kako i ne bi kad je bio komandir odreda za mučenje i likvidaciju
uhićenika. Isto tako saznao sam da je onaj oficir koji nam je uzimao
podatke i upućivao nas u ćelije imenom i prezimenom Dušan Duka Pudar,
poznati hrvatožder. Ćelovina spada među najmasovnija komunistička
morilišta hrvatske mladosti Ćelovinu je izgradila Austrija za zatvor
Okružnog suda u Mostaru. U nju se ulazilo, simbolično kazano, s kosom
na glavi, a iz nje izlazilo s ćelavom glavom. Po tomu je i prozvana
Ćelovinom. Za razliku od njene namjene, partizani su je pretvorili u
masovno morilište hrvatske mladosti. U nju su skupljali hrvatski živalj
s područja Hercegovine za masovno mučenje i likvidiranje.
To su sustavno činili. Organizirali su po čitavom hercegovačkom
području službu zloglasne OZN-e i u nju regrutirali najokrutnije
poslušne sluge velikosrpske politike, među kojima je bilo, nažalost, i
Hrvata. Te poslušne sluge svakodnevno su progonile i zlostavljale
hrvatski puk, i to jedan dio ubijali na terenu, među kojima i
sedamdesetak fratara, a drugi dio kupili po hercegovačkim selima i
zajedno s vraćajućim hrvatskim vojnicima i civilima, koji su uspjeli
preživjeti bleiburšku tragediju i križne puteve i domaći se živi do
Mostara, punili Ćelovinu, te tako zadovoljavali apetite velikosrpske
politike. U Ćelovini su se ćelije svakodnevno punile i praznile.
Zatočenici su isključivo u rukama oznaša, koji su nad njima imali
neograničenu vlast. Nikomu nisu odgovarali za svoje postupke, koji su
bili usredotočeni na uništavanje hrvatskoga bića. Za ostvarenje takvog
uništavanja bila su dozvoljena sva sredstva.
Moje svjedočenje
Uvjeti života po ćelijama bili su više nego
očajni. Tjeskoba, bez prostirača i pokrivača, stjenice, uši, glad, žeđ
i svi drugi jadi. Nitko nije imao bilo kakvu vezu sa svojom obitelji,
rodbinom ili s bilo kim izvan ćelije. Redovito su se provodila noćna
saslušanja, iznuđivanja raznih iskonstruiranih priznanja,
premlaćivanja, mučenja, samice, bolesti, hladnoća, izdvajanja i
odvođenja na stratišta. Stoga je Ćelovina postala strah i trepet za
hrvatski puk u Hercegovini. Narod je saznao da se u njoj masovno
zatočenici muče i ubijaju maljevima, hladnim i vatrenim oružjem,
bacanjem u jamu na Bišini, u Neretvu i drugdje, te da svaki onaj koji
uđe u nju, vrlo će teško, pa makar i ćelave glave, izaći iz nje.
Zatočenici u Ćelovini obično su bivali likvidirani, njihov život bio je
isključivo u rukama oznaša. Oni su odlučivali o njihovoj sudbini.
Zatočenici nisu imali pravo ni na kakvu zaštitu. Dželati koji su
odlučivali o njihovim životima, nisu nikomu odgovarali za svoje
postupke.
Oni su mogli u svako doba činiti sa zatvorenicima što god ih je volja,
mučiti ih, ubiti ih maljem, nožem, vatrenim oružjem, trovanjem,
vješanjem, davljenjem, bacanjem u jame i rijeke itd., i to s jednim
sustavnim ciljem - da se uništi što veći broj hrvatskoga življa.
Mučenja su bila redovito u primjeni. Načine tih mučenja
nemoguće je
iskazati. To su uglavnom glad, žeđ, premlaćivanja, prijetnje smrću,
vezanja, vješanja, samice te različita fizička i psihička
zlostavljanja, kao i svi drugi mogući načini koji uništavaju ljudsko
biće.
Uz takva mučenja i zlostavljanja oznaši su vršili i masovnu
likvidaciju zatočenika, primjenjujući najokrutnije metode. Evo nekih
koje ja osobno svjedočim:
Unutar Ćelovine postojala je "krvnička prostorija" u kojoj su
dželati ubijali zatočenike maljevima. Svojim očima gledao sam u toj
prostoriji zidove na kojima su ostaci rasprsnutoga ljudskog mozga.
Jedne noći ubačen je u moju ćeliju neki čovjek. Bačen je unutra
kao vreća.
Mi, koji smo unutra tamnovali nismo znali što to znači, niti tko je taj
čovjek, je li zatočenik kao i mi, ili kakav oznin žbir.
Kako god je ubačen, tako je ostao i dalje u istom položaju, uz duboke i
isprekidane jecaje.
Ujutro smo vidjeli da je taj patnik toliko premlaćen da mu je čitavo
tijelo bilo modro od udaraca, da je u vrlo teškom psihičkom i fizičkom
stanju i da je u agoniji. No, makar je bio u stanju bunila, saznali smo
da se preziva Herceg, da je dovođen iz Sarajeva i da je bio nekakav
činovnik.
Toga istoga dana prije podne iznijeli su ga od nas iz ćelija i
vjerojatno likvidirali.
Stravično je bilo ubojstvo Hamdije Hasanefendića,
gradonačelnika
Mostara, i njegove supruge. Oni su se povlačili iz Mostara prema
Sarajevu i dalje prema Zagrebu. Susreo sam se s njima na zagrebačkim
ulicama pred samo povlačenje prema Austriji. Nakon pada NDH i početka
bleiburške tragedije dotjerani su u Ćelovinu. Tu su ih mučili i u
najvećim mukama umorili u ćeliji broj, ako sam dobro zapamtio, 13 ili
14. Mučeni su oko tjedan dana. Njihovo jaukanje čulo se na ulicama oko
Ćelovine. Ispod vrata ćelije u kojoj su ih držali svezane i mučili,
vidjela se podlivena krv.
Nakon njihova umorstva dugo se vremena prepričavalo među zatočenicima
kako su u teškim mukama umoreni.
Na isti je način umoren i dr. Božo Nikolić, odvjetnik iz Mostara, i
mnogi drugi.
Jedne večeri, mislim da je to bilo u studenom 1945. godine, dok sam se
nalazio u jednoj podrumskoj samici, iznenadno su zagrmjeli rafali
strojnica i pucnji pušaka unutar Ćelovine i u dvorištu oko nje. Jedan
rafal završio je upravo pred vratima samice u kojoj sam se nalazio.
Ta pucnjava trajala je dvadesetak minuta. Nisam znao što se uopće
događa. Očekivao sam svake sekunde da će se vrata moje ćelije otvoriti
i da ću biti rafalom pokošen. Osluškivao sam hoće li se čuti daljnji
rafali i pucnji. Međutim, iza toga nastupila je tišina. Ja sam se iz
skupljenog položaja podigao i u napetosti, strahu i iščekivanju proveo
čitavu noć.
Teško je iskazati moje ondašnje osjećaje i psihičko stanje.
Znao
sam da je to Ćelovina u kojoj je sve moguće. Moja nemoćnost prema ovome
da je sve moguće, činila me je, čak bih kazao ne htijući, ravnodušnijim
i prema životu i prema smrti, pa i prema svemu što će se sa mnom
dogoditi.
Ujutro oko 9 sati stražar je otvorio vrata i kazao mi povišenim i
zapovjedničkim glasom "Izlazi ovamo!". Pošao sam prema vani, ali
ugledavši ispred vrata u krvi mrtva čovjeka, stresao sam se i zastao.
Stražar je u tom trenutku viknuo: "Gazi ga, bando jedna, tako ćeš i ti
završiti!" Prekoračio sam preko njega i pošao hodnikom pred stražarom
prema stepenicama koje vode iz podruma u prizemlje gdje se nalazi WC.
Od samice iz podruma do WC-a u prizemlju ležali su pobijeni ljudi.
Nabrojao sam ih devet. Među njima prepoznao sam Šimuna Romića Antina,
zv. Sušica, rođenog 1916, godine u Rakitnu, Bio je to stravičan prizor!
Kasnije sam saznao da je te kobne večeri ubijeno 26
zatočenika.
Najviše ih je ubijeno unutar zgrade, po hodnicima i stepeništu.
Nekoliko ih je ubijeno i ispred ulaznih vrata.
Teško je točno kazati što se te večeri događalo unutar Ćelovine.
Sjećam se da se govorkalo kako su pobijeni nasrnuli na stražara pri
otvaranju vrata njihove ćelije, s namjerom da pokušaju bježati, jer su
saznali da će biti likvidirani. No čini mi se da je to malo vjerojatno,
jer kamo su mogli bježati kad je Ćelovina opasana visokim zidinama
tri-četiri metra, s jednim velikim metalnim vratima, koja su bila
uvijek zaključana i čuvana od dvojice stražara i danju i noću.
Najvjerojatnije je ovaj zločin uslijedio na ovakav način zbog
zadovoljavanja bolesne mašte njegovih izvršitelja i zbog zadavanja
straha ostalim zatočenicima.
Leševi pobijenih nisu odmah sklonjeni s mjesta smaknuća, nego su
ostavljeni na tim mjestima čitav dan, valjda zbog zastrašivanja ostalih
sužanja, kojih je bila krcata Ćelovina.
U Ćelovini su mjesecima 1945. godine vršena masovna smaknuća
zatočenika. Svi oni koji su se uspjeli vratiti s povlačenja, morali su
najprije doći u Ćelovinu. Osim toga, Ozna je odreda zatvarala ljude na
području Hercegovine te na takav način punila i praznila Ćelovinu.
Punila je uhićenicima s terena i dovoženim mučenicima križnog puta, a
praznili je masovnim likvidacijama.
Od moga dogona u tu zloglasnu "kuću", krajem lipnja 1945. godine,
pa do konca te godine, oznaši su svaku noć odvodili veće skupine
zatočenika prema Nevesinju i na Bišini, obronku Veleža, ubijali ih i
ubacivali u jamu.
U predvečerje svakog dana izlazio bi na hodnike Ćelovine po
jedan
oznaški oficir s popisom u rukama i naredio bi stražarima da stanu na
odškrinuta vrata ćelija. Zatim bi on čitao iz toga popisa imena
zatočenika, a stražari bi prenosili pročitana imena u ćelije. Prozvani
bi izlazili iz ćelija i svrstavali se u redove. Nakon završenog
prozivanja, izdvojeni su odvođeni, za nas neprozvane, u nepoznato.
Uglavnom, nisu se više vraćali među nas.
U početku nismo znali zašto se vrše ta izdvajanja i kamo odvode te
ljude. Štoviše, prozivani su se radovali, misleći da napuštaju Ćelovinu
i da odlaze svojim kućama. Mi neprozvani čak smo se žalostili što nismo
prozvani. Međutim, kadi smo kasnije saznali da te prozvane vode u
posebnu prostoriju i po noći odvoze na smaknuće, svaki dan, a osobito
kada se primicala prozivka, dočekivali smo sa strepnjom jer smo znali
da svaki prozvani odlazi u smrt.
Sjećam se kako su se prozivani iz moje ćelije pri izlazu opraštali
od nas koji ostajemo. Njihove su riječi bile uglavnom sljedeće: "Zbogom
braćo! Ako netko od vas ostane živ i ako sretne nekoga od moje
obitelji, rodbine ili poznatih, kažite mu kakva je moja sudbina!"
U nekim ćelijama, osobito onim koje su bliže glavnom ulazu u
dvorište Ćelovine, ili onima od kojih su prozorčići okrenuti prema tomu
ulazu, često su zatočenici čuli u tihoj noćnoj tišini kako dolaze u
dvorište vozila, kako u njih ubacuju kao vreće svezane žrtve, od kojih
su se čuli prigušeni jecaji.
Te žrtve uglavnom su odvozili cestom prema Nevesinju, na Bišinu.
Tu su ubijani i ubacivani u tamošnju jamu, za koju dr. Srećko Božičević
u svojoj knjizi "Jame (kao) grobnice" navodi da je oko 1980. godine,
istražujući jedan izvor - pećinu u Nevesinju, doznao od investitora, ne
navodi mu naziv ili ime, pored ostalih speleoloških objekata, i za jamu
na planini Velež - prijevoju Bišini uz cestu Mostar - Nevesinje. On
dalje navodi na stranici 59. te knjige da se ta jama koristi kao
legalno smetlište, da iz njezina tamnoga i zjapećeg grotla širokog oko
l0 metara, iz nepoznate dubine izbija dim mirisave paljevine raznog
otpada, da je uz njen rub otvora napravljena betonska rampa (prag), na
kojoj se zaustavljaju kamioni, vozeći unatrag da izbace svoj teret u
dubinu jame, da je pri kraju rata "progutala" na stotine konjskih
zaprega i ostalog materijala i tisuće ljudi, da se svakodnevno godinama
istresa u nju po desetak kamiona nevesinjskoga smeća, da je bivši kotar
Mostar izdao nalog i rješenje za ovaj deponij.
Vezano ta tu jamu dr. Božičević navodi i ovo: "Kada sam kazao
da je
onaj koji je to dopustio pravi zločinac nad zdravljem i čistoćom
brojnih izvora u nižim horizontima i da bi ga radi toga trebalo
kazniti, odgovoreno mi je - pokušajte. On je sada delegat u Skupštini u
Beogradu i zaslužan je za naš kraj!"
U tu jamu bačeno je zasigurno tisuće i tisuće hercegovačkih Hrvata
katoličke i islamske vjere. Najviše ih je ubačeno u lipnju, srpnju,
kolovozu i rujnu 1945. godine. To su bili mjeseci u kojima su se
uglavnom vraćali preživjeli hrvatski zarobljenici nakon pada NDH i
hrvatske tragedije koja se dogodila na Bleiburškom polju u Austriji.
Brojne hrvatske majke u Hercegovini, čiji su se sinovi povlačili kao
hrvatski vojnici, umrle su u uvjerenju da su im ti sinovi poginuli ili
ubijeni negdje oko Bleiburga ili drugdje dalje od Mostara, pa čak i u
nadi da su se spasili prelaskom preko granice. Međutim, ako su se
uspjeli živi domoći hercegovačkog tla, završavali su u Ćelovini ili u
Sjevernom logoru u Mostaru, odakle su masovno odvoženi na stratišta, a
pretežito na Bišinu do te bezdanske jame u koju su ih ubacivali, s
nastojanjem da se zamete svaki trag tom zločinu.
To su obično činili u noćnim satima, bez moguće prisutnosti javnosti.
Jer je lokacija te jame na planinskom i dosta nepristupačnom terenu, pa
je prikladna za masovne zločine, skrivene od javnosti.
Da bi se onemogućilo svako eventualno istraživanje izvršenih
zločina u toj jami, neki su od nalogodavaca ili sudionika toga zločina
naredili da se ta jama puni nevesinjskim smećem i da se to smeće u njoj
spaljuje i na takav način spriječi otkrivanje zločina.
O likvidacijama u Mostaru 1945. godine progovorio je Ante Barbir,
jedan od prvih šefova opunomoćstva OZN-e za Hercegovinu. Zapravo, nakon
nekoliko desetaka godina proteklih od izvršenih masovnih zločina u
Hercegovini, našao sam se jedne prigode u društvu s Antom Barbirom u
Zagrebu u prisutnosti Kreše Primorca i Jure Šimunovića, oba iz Zagreba.
Tijekom razgovora u kojemu smo dotaknuli i masovne likvidacije
hrvatske mladosti u poratnim godinama u Hercegovini, Barbir je sasvim
otvoreno, to sam dobro zapamtio, progovorio o prilikama u Hercegovini
1945. godine i, pored ostalog, kazao da se u Mostaru u Ćelovini i u
Sjevernom logoru prikupilo oko tri tisuće hrvatskih mladića, pretežito
zarobljenika, koji su u Mostar pristizali nakon pada NDH. On kao šef
OZN-e za Hercegovinu pitao je, kako je kazao, tadašnjeg ministra za
unutarnje poslove Republike BiH Uglješu Danilovića što će učiniti s tim
mladićima. Nakon nekoliko dana dobio je nalog da ih likvidira.
Prema njegovu kazivanju, on taj nalog nije izvršio, bilo mu je žao
te hrvatske mladosti, nego je jedan veći broj poslao u partizanske
radne brigade, jedan broj pustio na slobodu, a jedan broj zadržao u
logoru, odnosno u Ćelovini. Zbog neizvršenja naloga ministra
Danilovića, Barbir je bio, kako kaže, smijenjen s te dužnosti te, kako
je naveo, iza toga nikad više nije obnašao neku značajniju dužnost,
unatoč tome što je bio stari komunist.
Pripomene uz svjedočenja
Naprijed prikazana svjedočenja su
jedan odlomak iz opisa viđenja i proživljenosti bleiburške tragedije i
križnoga puta, koji je još u rukopisu, neobjavljen. Ova svjedočenja sam
usredotočio uglavnom više na masovne nego na pojedinačne zločine, koje
su počinili oznaši u mostarskoj Ćelovini za vrijeme moga sužnjevanja u
toj "kući straha, mučenja i smrti", od kraja lipnja 1945. do 15.
veljače 1946. godine.
Ta moja svjedočenja o zločinima jugokomunista počinjenim nad
hrvatskim pučanstvom unutar i izvan Ćelovine, tj. u njoj i izvođenjam
iz nje na druga stratišta, pretežito na obronak Veleža - Bišinu u jamu
kraj puta koji vodi od Mostara prema Nevesinju, jedan su doprinos za
otkrivanje povijesne istine o kojoj se desetljećima šutjelo jer se o
njoj nije smjelo ni misliti, a kamoli govoriti i pisati.
Istina je to o kojoj treba progovoriti, govoriti i pisati, istina
koju moraju saznati mladi naraštaji te dobro je znati i zapamtiti, a ne
zaboraviti tko su počinitelji tih stravičnih zločina. Ona su, čak bih
kazao, moja ispovijed za obilježavanje 70. obljetnice pada NDH i
hrvatske tragedije koja se zbila na bleiburškim poljanama u Austriji
15. svibnja 1945, godine. Nalogodavce i izvršitelje tih zločina treba
reći imenom i prezimenom te identificirati njihove žrtve. Planovi i
nalozi po kojima su oni činili zločine o kojima svjedočenja govore,
stizali su im linijom Beograd - Sarajevo - Mostar. Dakle, svi su ti
zločini djela velikosrpske politike i sustavne provedbe velikosrpskog
programa. Istina, među izvršiteljima je, nažalost, bilo i nekih
nevoljnih Hrvata,
koji su postali slijepe sluge jedne politike, politike u koju su se na
vješt način ubacili četnici u partizanskim odorama, politike kojoj je
bio i ostao cilj optuživanje, zlostavljanje i uništavanje hrvatskoga
narodnog bića.
Što ima žalosnije, nego kada rođeni sinovi svoga naroda ubijaju taj
isti svoj narod?
Stoga smatram neodgodivim da se pristupi istraživanju žrtava
Ćelovine i ostalih stratišta po Hercegovini te posebno, kad to budu
okolnosti dopuštale, da se istraži jama na Bišini i utvrde njene žrtve.
Isto tako smatram potrebnim da se pristupi obilježavanju svih grobišta
na području Hercegovine, u kojima su hrvatske žrtve koje je pobio
jugokomunistički sustav.
|
|
