|
ŠTO SE TO U SRBU SLAVI
27. SRPNJA?!
-
Mali broj komunista u regiji, kao Gojko polovina, Đoko Jovanić, Stojan
Matić i Stevan Pilipović "Maćuka" sa šačicom drugih već su razgovarali
o potrebi oružanog ustanka.
U drugoj polovici lipnja (poslie Hitlerovog napada na svoga
dotadašnjeg saveznika Staljina 22. lipnja 1941., nap a.) neki su počeli
stvarati zametne podzemne "revolucionarne odbore". Oni su u drugoj
polovici srpnja počeli stvarati neke konkretne planove poglavito u Srbu
i Drvaru. Ali uloga bilo kakve političke organizacije kao što je bila
komunistička partija Jugoslavije u organizaciji ustanka bila je od
minimalne do nepostojeće.
Kako reče jedan komunistički aktivist: "Tu nije bilo ni
partijskog
vodstva niti dovoljan broj članova Partije."
Kako u svojim memoarima navodi komunistički komandant Kosta Nađ
situacija nije bila drugačija ni na širem području Like. Nađ kaže:
"Osim u riedkim slučajevima, naše partijske organizacije nisu igrale
nikakvu ulogu u organizaciji ustanka." (M. Bergholz)
Profesor poviesti na Concordia sveučilištu u Montrealu Max
Bergholz napisao je 2016. knjigu "Violence as a Generative Force"
(Nasilje kao plodonosna sila) u kojoj detaljno opisuje masovne pokolje
koje su u ljeto 1941. počinili tzv. ustanici u Srbu i okolici. Za temu
Bergholz je, za neki njemu poznat razlog, izabrao Kulen Vakuf i njegovu
okolicu. Bez obzira na to što ga je na to potaklo i koliko se trudio da
bude nepristran on, kao i većina drugih stranih povjestničara, pisaca i
novinara koji su se odlučili pisati o događajima u tim krajevima,
poglavito onim u zadnjih 100 godina, morali su se uglavnom osloniti
dokumente koje su im dostavljali oni čiji su roditelji u njima bili
glavni akteri.
Stoga nije čudno što Bergholz ustaše ne smatra vojnicima nego
nekakvim čoporima divljaka koji muče i ubijaju "Srbe" samo zato da
okradu njihovu imovinu. Četnici su za njega, "srbski nacionalisti" ili
"ustanici" i svi zločini koje su oni počinili nad hrvatskim narodom
bili su "osveta za ustaške zločine nad Srbima".
Ipak, iako u ublažujućem tonu, Bergholz opisuje niz zbivanja koja su
predhodila i bila uzrokom sukobima u tim dielovima Nezavisne Države
Hrvatske.
- Godine 1918. Stvorena je Kraljevina Srba, Hrvata i
Slovenaca,
kasnije poznata kao Prva Jugoslavija. Prije službenog proglašenja nove
države 1. prosinca vlada je objavila proglas da će uskoro biti
provedena agrarna reforma i da će srž te reforme biti razpodjela zemlje
onima koji je obrađuju a da će vlastnicima gubitak biti pravedno
plaćen. (Nu svatko je znao da ta "reforma" nije bila ništa drugo nego
do tada neviđeno orobljavanje bosanskih begova, kojima srbijanske
vlasti nikada nisu za odštetu izplatile niti jedan dinar, nap. a.)
…Dokumenti u arhivima pokazuju da su obitelji orobljenih bosanskih
zemljoposjednika sve do konca 1930ih od države tražile naknadu za
oduzete posjede. Nu sve je bilo uzalud. Sve oduzete zemlje razdieljene
su bosanskim Vlasima, novopečenim "Srbima". Po proglašenju zakona o
agrarnoj reformi bivši kmetovi nisu čekali da im beogradski vlastodržci
dodiele komade begovskih posjeda, nego su odmah uzeli stvar u svoje
ruke.
Tako napr. braća Mile i Lazo Tintor iz okolice Kulen Vakufa ne
žele čekati da im vlasti dodiele begovske posjede pa šalju pismo kralju
u Beograd u kojem pišu:
"Poslie 530 godina ropstva (Turci su u tom kraju tada bili nešto više
od 400, a Vlasi koji su za njima došli na posjede koje su napustili
Hrvati tek kojih 300 godina, nap. a.), i neizmjerne boli i patnje koje
smo morali trpjeti, sunce slobode i zora boljih dana je osvanula. Prema
rečima vašega kraljevskog visočanstva zemlja pripada onima koji je
obrađuju. Mi se iskreno nadamo da se to odnosi i na nas koji ovu zemlju
već 60 godina natapamo svojom krvi i znojem. Stoga mi nikada nismo ni
sanjali da će naš spahija zahtjevati da mu mi 1919. nešto plaćamo. U
časovima kad su svi veseli mi tugujemo, dok svi pevaju mi moramo
plaćati, dok je svako oslobođen mi ostajemo zarobljeni…."
Nekoliko dana prije nego su "robovi" Mile i Lazo Tintor
poslali
svome kralju ovo pismo oni su na begovoj zemlji pobrali odvezli i
spremili koliko im je bilo potrebno: pšenice, kukuruza, ječma, sijena i
graha, a sve drugo su uništili.
Nekoliko do tada bogatijih muslimana, među kojima je bio i Alajbeg
Kulenović vlastnik posjeda na kojem su Tintori sada uništavali ono što
je po ugovoru pripadalo njemu stajali su na njivi i niemo gledali što
se događa. Mile i Lazo su prišli Alajbegu i uz psovke i prietnje
uzviknuli: "Izgubi se i odlazi odavle!"
U mnogo slučajeva konfrontacije između bosanskih begova i
njihovih
najamnika bile su i puno gore od ove. Grupe bosanskih Vlaha
organizirane u tzv. Zelenom kadru otimaju vlastnicima zemlju, kradu sve
do čega dođu, pale kuće i ubijaju muslimane kako bogate zemljovlastnike
tako i one siromašne.
Neki iztražitelji tvrde da su ove grupe u Bosni i Hercegovini između
1918. i 1921. ubile nekoliko tisuća muslimana što opravdavaju izjavama
da se osvećuju "Turcima". Koliko se zna nitko za ove zločine nikada
nije priveden pravdi. "Naši su đedovi ratovali s Turcima", jedan od
lokalnih ljudi se prisjetio. "Naši očevi su bili solunaši iz 1. svj.
rata…"
Možda je, međutim, više važna bila percepcija da neki od onih
koji
su vršili nasilja nisu to činili radi osvete zemljoposjednicima, radi
promjene stoljećima starih propisa o zemljovlastništvu, niti u ime
"Srba" protiv "Turaka". Umjesto toga, pod tom krinkom oni su koristili
kaotično stanje kako bi se na brzinu obogatili…
Izviješće poslano ministarstvu unutarnjih poslova u Beogradu ukazuje da
je sa "Srbima" koji su bili uključeni u nasilja bio broj kriminalnih i
propalih tipova koji pod krinkom "srpstva" i pod maskama raznih
političkih partija nemilosrdno i protuzakonito uništavaju muslimane,
tajno ih ubijaju i kradu njihovu imovinu.
Naoružane grupe čiji članovi su pravoslavni Srbi (kao vođa
jedne
od tih grupa Stevan Obradović "Langa", iz sela Doljani u Lici) hodaju
okolo i teroriziraju stanovništvo…. Jedna od njihovih žrtava 1921. bio
je i muslimanski trgovac Mustajbeg Kulenović iz okolice Kulen Vakufa.
Žandari, kojih je većina u rodbinskoj vezi s ovim kriminalcima,
sve to gledaju kroz prste, pa razbojnici slobodno šeću ovim krajevima,
robe, pale i "iz osvete" ubijaju ne štedeći ni svoje sunarodnjake. Tako
u svibnju 1930. stanovnici sela Doljani tuže se žandarima da ih već
nekoliko puta terorizira i orobljava grupa na čelu s vrlo dobro
poznatim lopovima Todorom Medićem i Avramom Jovanićem zvanim "Buzdum".
Ovaj Jovanić je bio vrlo blizi rođak Đoke Jovanića. U Donjem
Lapcu, s većinskim "srbskim" stanovništvom, zapaljeno je nekoliko štala
iz "osvete" jednih susjeda drugima. U hrvatskim selima se ništa takvoga
nikada nije događalo. Jedini zločini i nasilja u njima bili su oni koje
su činili ovi i ovakvi "srbski" razbojnici.
Osnutkom Banovine Hrvatske koncem 1939. i osnivanjem pokreta "Srbi
na okup" mržnja tzv. prečanskih Srba na sve što je hrvatsko dostignut
će svoj vrhunac.
Uz srbske oficire, žandare i većinu drugih državnih službenika
u
pokret su uključeni i svi ovi razbojnici. Održavaju se sastanci u
Mostaru, Glini, Vukovaru, Gradačcu, Otočcu, Brčkom, Derventi, Osijeku i
drugim gradovima s kojih se Hrvatima šalju poruke "Do istrage vaše ili
naše!"
Glavni organizatori i kolovođe ovih mitinga su pravoslavni popovi.
Oni skiciraju rezolucije o imperativu da se općine s većinskim
pravoslavnim pučanstvom odciepe od Banovine Hrvatske, što svakako
podrazumieva da te općine budu etnički "čiste".
Nu uza sve to, gdje god piše o orobljenim muslimanima
zemljoposjednicima pisac naoko "nema sigurnih podataka" pa skoro uvijek
kaže "neki lokalni povjestničari sugeriraju". Tako on, i ako piše i
potvrđuje arhivskim dokumentima da nikada nisu dobili naplatu za
oduzete zemlje, od kojih su živjeli, nije podpuno siguran je li
"agrarna reforma" osiromašila muslimanske zemljoposjednike koji su
živjeli u blizini Kulen Vakufa.
Po njegovom mišljenju ustaše su krive za grozne zločine koje su
"ustanici" u tim krajevima počinili nad hrvatskim pukom. Za njega su
komunistički nastrojeni četnici Gojko Polovina, Stojan Matić, Stevan
Pilipović i Đoko Jovanić bili umjerenjaci koji su u to vrieme tobože
bili protiv masovnog klanja djece, žena i staraca, a nije se potrudio
barem površno izpitati kako su tek "umjereni" bili Jovanić i Polovina
poslie završetka rata.
Nu uza sve to, kao dosliedan povjestničar on je u ovoj svojoj
knjizi detaljno opisao strahovite zločine genocida koje su "ustanici"
koje se svake godine 27. srpnja slavi u Srbu počinili nad mirnim
hrvatskim civilnim pučanstvom.
Jedan primjer pripisivanja četničko-partizanskih zločina njihovim
protivnicima
Poslie 2. svj. rata simpatije svih kanadskih državnih službi,
poglavito policije, koja je u to vrieme bila sastavljena od njihovih
ratnih veterana, okorjelih anglofila rojalista, bile na strani njihovih
"saveznika", Mihailovićevih četnika i Titinih partizana nije potrebno
naglašavati da su ti njihovi "saveznici", jugokomunistička udba i
lokalne četničke udruge, u svojim rukama imali lokalne političare,
većinu policije i drugih državnih službi, što potvrđuje jedan zločin
koji se dogodio u Hamiltonu 1958. godine:
U Hamiltonu je te godine živio bivši hrvatski vojnik Ljubo
Mišković. Ne znam je li bio domobran, ustaša, oružnik ili u nekoj
drugoj službi.
Iz nekih razloga volio se družiti i piti s lokalnim četnicima koji su
navodno bili njegovi susjedi negdje iz okolice Knina. Jedne noći Ljubo
je nestao. Nakon nekoliko dana njegovo spaljeno tielo nađeno na glavnom
groblju na York ulici u Hamiltonu.
Moj brat Krešimir i ja kao "djeca narodnih neprijatelja"
negdje 1946.
godine, - meni je bilo 5, a Kreši 7 godina - u našoj štali u Velebitu
gdje smo tada živjeli našli smo neku knjižicu sa sivo-plavim omotom -
ne sjećam se kako se zvala.
U njoj su bile slike žrtava nad kojima su četnici-partizani kod Srba u
Liki,1941. godine izvršili grozne zločine. Najviše mi se u pamćenje
urezala slika izmrcvarenog tiela učitelja Budaka, ne sjećam mu se
imena, kojem su četničko-partizanske zvieri izvadile srce, a na drugoj
je bila neka starija žena s izkopanim očima.
Kako bih o ubojstvu Ljube Miškovića saznao što više detalja, zamolio
sam jednog mog prijatelja, policijskog inspektora, da mi donese
Miškovićev dosije.
I, kad sam ga otvorio imao sam što vidjeti.
Pregledajući Miškovićev dosije vidio sam da je površnom obdukcijom
utvrđeno je da je Ljubo Mišković bio poliven benzinom i zapaljen.
U dosijeu, su bila, na nekom starom pisaćem stroju napisana dva ili tri
lista tako površne iztrage kao da se radilo o smrti neke životinje a ne
o ljudskom biću.
Znajući tko su bili iztražitelji, uobće me to nije začudilo.
Ali,
kada sam otvorio malu knjižicu koja je bila priložena tekstu iztrage
nisam mogao vjerovati svojim očima. Knjižica je bila podpuno identična
"mojoj i Krešinoj knjižici", s koricama iste boje i s istim slikama
izmrcvarenih tiela učitelja Budaka i one žene s izkopanim očima, samo
je tekst bio promijenjen tako da su sada te žrtve bili Srbi, a
počinitelji zločina ustaše - kojima je, kako stoji u zapisu, pripadao i
Ljubo Mišković.
Time je završena iztraga o mučeničkoj smrti Ljube Miškovića i njegovi
ubojice su mogli mirno spavati do časa kada su morali poći u svoju
"nebesku Srbiju".
Tako i Bergholz neke svoje tvrdnje u prvom dielu knjige
temelji na
informacijama koji je, najblaže rečeno, kao stranac slabo upućen u srž
onoga što se od provale Turaka na ovamo odigravalo u tim hrvatskim
krajevima dobio od lokalnih "istoričara" ili našao u dokumentima koji
su nekoliko puta prošli kroz sito i rešeto onih koji su te grozne
zločine počinili.
On ne zna da su se četnici u Srbu i skoro svim "srpskim" selima
pobunili onoga časa kad je proglašena Nezavisna Država Hrvatska, ali
(na temelju podataka koje je dobio od njihovih potomaka) onda su
nekakvi ustaše jednostavno ušli u sela Suvaja, Osredci i Bubanj i
masakrirala nevino stanovništvo samo za to da se dočepa njihova imetka.
Među ostalim podvalama koje su mu servirali potomci
najmorbidnijih
četničko-partizanskih psihopata, masovnih ubojica djece, žena i staraca
on piše kako su to ustaše činile.
Kao povod za uništavanje Boričevca i izpriku za bacanje u jamu kod
Brotnje 37 Ivezića i druge zločine, piše da je među tim "zlobnim
ustašama" bilo nekoliko Markovinovića iz Boričevca sudjelovalo u
zločinima u Suvaji, Osredcima i Bubnju i absurd da je Boričevac bio
neka vrsta velikog skladišta za svega što je tobože ukradeno iz mirnih
srpskih sela.
To nije nikakvo čudo kad znamo da dobar broj stranih (i
domaćih)
pisaca piše da je i "balvan revolucija" 1991. počela "radi ustaških
zločina nad mirnim srpskim stanovništvom". Tako i Kanađanka Carol Off u
knjizi "The Gosts of Medak Pocket" (Sablasti medačkog džepa) piše da su
se Srbi pobunili poslie što su Gojko Šušak i Branimir Glavaš u krov
neke srbske kuće izpalili "amburst" raketu.
Na spomeniku u Srbu su i dvije ploče na prvoj ćirilicom piše: "To je
bilo dvan'estoga jula kad pogibe dvan'est srpskih cura dvan'est cura,
dvan'est sokolova od ustaškog praha i olova. Ubio ih Markovljević bale
kad su mlade kukuruz kopale."
Na drugoj: "Jadne majke po šumama lete saka pita gdje je moje
djete,….Kažite nam naše kćeri mile, jesu li vas ustaše mučile ili žive
u jamu bacile.."
Prvo, nigdje u nijednom zapisu iz toga doba ne spominje se prezime
Markovljević, nego Markovinović. Pa je li moguće da, ako se takav
zločin uistinu dogodio, netko na spomenik ukleše da ga je počinio neki
"bale" s krivim prezimenom?
Drugo, Ako ih je "bale" sve pobio dok su okopavale kukuruz
zašto
ih majke sada traže po šumama i pitaju "jesu li vas ustaše mučile ili
žive u jamu bacile".
Što je također zanimljivo, vrlo dobro se sjećam da sam kad sam početkom
50ih pošao u gimnaziju u Gospiću morao čitati tu "pjesmu", samo je onda
pisalo da se zločin umjesto na "dvan'esti jula" dogodio na "dvan'esti
juna".
Za vjerovati je da ni Bergholz ovo nije mogao razumjeti, pa će
to
biti razlog da ovaj "ustaški zločin" nigdje ne spominje. Iako se kao
civiliziran čovjek zgraža nad svim zločinima Bergholz, kao i većina
stranih povjestničara koji ne poznaju mentalitet ovih krvnika, umjesto
pravog naziva rabi eufemizme kao; insurgent (ustanik), fighter (borac),
Serb nationalist (srbski nacionalist) itd.
U drugoj polovici knjige Brgholz ipak detaljno opisuje grozne zločine
koje su "ustanici" počinili nad hrvatskim civilnim stanovništvom i piše
da su među glavnim kolovođama "ustanka" bili notorni četnici kao Mane
Rokvić, Petar Đilas i Nikola Karanović.
Za Stevana Pilipovića "Maćuku" pisac kaže da je bio jedan od
onih
koji su se protivili ubijanju nenaoružanih civila, ali ne navodi kako
to da je poginuo u okršaju s malobrojnom hrvatskom jedinicom koja je
štitila kolonu izbjeglica iz Kulem Vakufa.
Rokvić će kasnije biti uhićen od hrvatskih vlasti i likvidiran. Pisac
krivnju za sve zločine prebacuje na ustaše, a ne zna, ili se pravi da
ne zna, da je taj isti Mane Rokvić u svojim govorima dok još u Lici
nije bilo ni jednoga ustaše govorio kako u tim krajevima ne smije ni
hrvatska mačka ostat na životu.
Bivši srbski žandar Petar Đilas će kao četnički major 1944.
poginuti u borbi sa svojim bivšim drugovima partizanima, a četnički
oficir Nikola Karanović će kasnije bili jedan od Titinih generala koji
će za masovna ubojstva nevinih ljudi biti nagrađen naslovom "narodnih
heroja".
- …Ustanici koji su prouzročili ovu paniku bili su miješana
grupa. Neki su bili obučeni u njihove stare odore vojske Kraljevine
Jugoslavije. Drugi obučeni u svoju civilnu odjeću….Neki su mahali rukom
izrađenim trobojnim srbskim zastavama, dok je šačica drugih izabrala
crvene, moguće radi simboliziranja komunizma i solidarnosti s
Sovjetskim Savezom. Ipak i među ovima se moglo čuti pozive na
rezurekciju Srbije i nestanak Hrvatske…(M.B.)
Paradoksi: Bergholz u svojoj knjizi najprije piše:
- Srbi su se koncem srpnja pobunili radi ustaških zločina početkom
srpnja 1941. u Osredcima, Suvaji u Bubnju, a kasnije kaže:
- Poslie kratkoga okršaja sa snagama Wehrmachta početkom
travnja
1941. i razsula jugoslavenske vojske većina "srbskih" vojnika je sa
sobom kući poniela lako oružje; puške i strojnice…
Slavko Kvaternik vrhovni zapovjednik vojske izdao je javno naređenje da
će svatko tko ne preda sav vojnički materijal i oružje biti uhićen i
izveden pred sud radi izdaje.
S pokušajima razoružavanja ovoga (pravoslavnog) puka počelo se
u
travnju najprije u području Bihaća i uskoro su se proširili na čitavu
sjeverozapadnu Bosnu i susjedne prostore u Lici, ali do polovice
svibnja postignut je vrlo mali uspjeh.
… Pokušaj lokalnih ustaša u području Kulen Vakufa u svibnju i
lipnju da razoružaju bivše pravoslavne vojnike donio je svega 100
pušaka, što ih je ostavilo u strahu. Oni su vjerovali da lokalni
seljaci imaju velike količine oružja i streljiva zakopanog u brdovitim
šumama na granici Like i Bosne…
Ta bojazan nije bila sasvim neutemeljena….
Od sedamdeset i jednog vojnika iz sela Osredci koji su u travnju
1941. sudjelovali obrani Kraljevine Jugoslavije više od polovice njih
doniela je kući svoje puške i streljivo. Ne izgleda da je ijedan od
njih predao svoje oružje….
U svibnju izviješća vojske NDH počimaju bilježiti sporadične
incidente u kojima pojedinci pucaju na ustaše u lokacijama u Lici i
dielovima sjeverozapadne Bosne uključivši i Kulen Vakuf. Ovo podiže
napetost, strah i sumnju u muški dio srbskoga pučanstva i vlasti sve
više vjeruju da oni spremaju napade…
Ovo je među službenicima NDH, vojnicima i lokalnim ustašama
povećavalo "psihozu" straha o tome što "Srbi" rade u šumama. Sve više i
više se vjerovalo da ovi ljudi, zvani "Četnici" planiraju neku vrstu
pobune…"
…Počele su se širiti glasine o prietnjama srbske pobune koji
će na
28. lipnja, poznatom kao srbski blagdan Vidovdan, u raznim dielovima
NDH. Kako se atmosfera straha povećavala Pavelić je 26. lipnja izdao
izvanrednu zapovied koja je ,prema piščevom shvaćanju, dovela do
eskalacije nasilja u lokalitetima gdje su četnici spremali pobunu.
Zapovied je glasila:
"Sve ustaške organizacije i svi zapovjednici ustaških oružanih
jedinica osobno su odgovorni za svaki nemir i njihova je dužnost
upotriebiti sve potrebne mjere da zaustave svaki nemir. Gdje god se na
prostoru Nezavisne Države Hrvatske pojave bilo koji pojedinci u grupi
tzv. četnika ili ostataka srbske vojske ili bilo koje druge osobe
kojima nije dozvoljeno nositi ustaške ili bilo koje druge vojničke
odore dužnost je svih vlasti protiv njih upotriebiti oružje. Ovo
uključuje redarstvo, ustaške jedinice i, ako je potrebno, tražiti pomoć
domobranstva".
Na koncu ovoga pisac kaže:
"U Pavelićeve zapoviedi uključeno je i upozorenje koje
opominje
ustaše da će bilo kakav (njihov) nezakoniti čin biti strogo
sankcioniran.
Ipak, Bergholz smatra da je ova Poglavnikova zapovied dovela do
eskalacije nasilja (ne kaže čijega). I ne samo to, on smatra da je to
lokalnim vlastima NDH "dalo zeleno svietlo za uporabu nasilja u
spriečavanju pobune".
Njemu, kao čovjeku rođenom i odgojenom u zemlji koja nikada
nije
morala ratovati za svoju slobodu izgleda nije jasno da je tada bilo
ratno stanje u kojem se ne mogu rabiti mirnodobske mjere.
- Počevši na 24. srpnja u selu Nebljusi oni su izašli iz šuma i počeli
s napadima. Borci su odmah pregazili najmanje četiri sela i mjesta
ubijajući nekoliko ustaša, do zemlje paleći njihova zapovjedništva…
Prema izviješćima vojske NDH mnoga od ovih zapovjedništava su
bila
vrlo male izolirane baze u područjima gdje je pravoslavno pučanstvo
bilo brojčano daleko veće od svih drugih.
Naprimjer, izviješća NDH za kotar Drvar ukazuju na zabrinutost da se
ustaško zapovjedništvo sastoji od svega 11 ustaša na 25.000 "srbskih"
stanovnika…
- Do prvoga tjedna u kolovozu naglo pogoršavajuća sigurnostna
situacija podpaljena međusobnim efektima ustaškog i ustaničkog nasilja
pomogla je da prisili najviše vojne i političke vlasti NDH da ustašama
zapovjede deeskalaciju nasilja.
Nalozima vrhovnog vođe Ante Pavelića i vrhovnog oružničkog
zapovjedništva NDH zapovjeđeno je da "lokalne ustaške organizacije
odmah zaustave svaku akciju, i da one formacije koje su došle iz
Zagreba i drugih mjesta isto prestanu s svakom akcijom čišćenja,
indirektno priznajući da su neke ustaške grupe bitno djelovale izvan
svake vlasti osim svoje vlastite.
Njima je samo dozvoljeno braniti svoj teritorij i to jedino na
zamolbu kotarskoga predstojnika za razlog koji on odredi.…
Izgleda da je u drugoj polovici kolovoza sam Pavelić počeo izdavati
zapoviedi da se obustve sve krađe, nasilja i samovolje i tko god počini
takve radnje, bilo da su domobrani, ustaše ili civili, biti će priveden
sudu.
U jednoj zapoviedi stoji: "Opominjem sve Hrvate koji su se bez
ovlaštenja naoružali i ulaze u sela drugoga naroda da će se smatrati
kradljivcima i da će protiv njih biti poduzete najstrože mjere…
Nu, kako izgleda, ni to za pisca nije dovoljno.
Pljačke i masovna klanja nevinih civila
-
…U Kulen Vakufu dok se vatra širila od kuće do kuće kad se mrak spustio
grupa ustanika i broj lokalnih seljaka ostavila je masovnu grobnicu i
vratila se u središte grada gdje su držani zarobljeni ljudi i dječaci.
Smućeni i razjareni neki od njih su ušli u grupu i počeli po njoj u
krug hodati. Oni su zarobljenike grdili psovkama dok su istodobno krali
njihovu odjeću, satove, prstenje i novac.
Svakih nekoliko trenutaka moglo se čuti glas koji viče: "Ovaj
je
ustaša!" Drugi glas bi potvrđivao: On je ubio moga brata i oca!"
Pojedinac bi tada bio izvučen iz grupe i odveden u noć. Odmah malo
kasnije čuo se pucanj puške ili grgljanje onih kojima je grkljan bio
nožem prerezan….
- Negdje oko pola noći Petar Đilas, komandir kojega je Đoko Jovanić
postavio za zapovjednika straže koja je čuvala zarobljenike i za
spriečavanje pljačke Kulen Vakufa (već podpuno opljačkanog i
spaljenog?) zapovjedio je da se oko 400 do 420 ljudi i dječaka odvede u
nedaleki Martin Brod. Nije bilo pokušaja da se izdvoji one za koje se
sumnjalo da su bili ustaše - svi su morali ići…
Ustanici su ove zarobljenike postrojili u dugački dvored. Oko
4
sata ujutro grupa ustanika počela ih je goniti putem koji iz grada vodi
prema jugu. Kilometar od Kulen Vakufa kolona je na kratko vrieme
zaustavljena u blizini livade gdje su ustanici držali 900 do 1.000 žena
i djece.
Nitko se nije usudio javiti svojim ženama, majkama, sestrama i djeci.
Ukratko poslie toga ustanici su im zapovjedili da krenu dalje. Kako se
noć polako pretvarala u zoru zarobljeni ljudi i dječaci su počeli svoj
15 kilometara dugi put prema Martin Brodu.
U Kulen Vakufu ostale su grupe ustanika i lokalnih (srbskih)
seljaka. Neki su bili naoružani puškama i strojnicama. Ali mnogo više
ih je hodalo oko spaljenog grada s sjekirama, vilama i improviziranim
toljagama. Nedaleko od njih bilo je 1.400 do 1.500 nenaoružanih žena,
djece i staraca, koje su ovi naoružani ustanici i seljaci kolektivno
smatrali "ustašama".
Pisac i svatko iole pametan zna da nitko tko nije podpuno lud ne
bi vilama i sjekirama išao na naoružane ustaše. Pa onda je li ima netko
kome nije jasno koga su tim "oružjem" ove podivljale četničke bande
išle ubijati.
Bergholz ne zna da se isti način mrcvarenja i ubijanja
razoružanih
hrvatskih vojnika i civila sjekirama, vilama i motikama ponovio bezbroj
puta na Križnim putevima hrvatskoga naroda poslie završetka rata.
Jedan se dogodio se u Kozarcu u bosanskoj Posavini kad je kolona
izmučenih hrvatskih civila i, od Engleza razoružanih, hrvatskih vojnika
predanih kod Bleiburga Titinim krvnicima prolazila kroz Kozarac morala
je proći kroz rulju sjekirama, vilama i motikama naoružanih Vlahinja
koje su nepoznate izmučene ljude, bez ikakva probiranja, tim oruđem
ubijale vičući: "Ovaj je ubio mog Stevana! Ovaj je ubio mog Jovana..!"
Svađe za opljačkano zlato
Kad spominje međusobne svađe i obračune četnika u Kulen Vakufu pisac ne
zna za prave razloge osim, kako je čuo od nekih sudionika, da je do
njih došlo zato što su neki komunistički nastrojeni četnici tobože
zagovarali umjerenost u ubijanju žena, djece i staraca.
Nu glavni uzrok za svađe među četnicima bila je razpodjela
pljačke - koju i pisac na nekoliko mjesta spominje.
Prema izkazu moga sada pok. prijatelja Mile Đakalovića, koji je rođen i
odrastao u blizini Kulen Vakufa, jedna od najljućih svađa među
četnicima izbila je oko podjele opljačkanog zlata.
Kako i pisac navodi, zapovjednik turske tvrđave Mahmud-paša
Kulenović, dao je početkom 18. Stoljeća na tom mjestu izgraditi
naselje. U sred naselja dao je izgraditi liepu džamiju s visokim
minaretom.
On je naredio da se poslie njegove smrti sav njegov imetak preda
džamiji. Prema islamskoj tradiciji takva vjerska donacija na arapskom
se zove "vakuf".
Na temelju toga naselje je kasnije dobilo ime Kulen Vakuf
(Kulenovićev dar). Simbol na vrhu minareta Mahmud-pašine džamije bio je
obložen zlatnom oplatom od oko 2 kilograma zlata.
Prije nego su zapalili džamiju četnici oko bivšega žandara Đorđa
Pilipovića su s minareta skinuli zlatom obloženi simbol. Kad im je Đoko
Jovanić htio simbol oduzeti, s izlikom da ga treba poslati komandi u
Drvar, Pilipović je u njega uperio pušku a Đoko u njega svoj pištolj i
zamalo da nije došlo do krvavog okršaja. Jovanić je u svojim memoarima
napisao absurd da je Pilipović u njega uperio pušku zato što je na
stražu postavio drugog četnika, isto bivšega žandara Petra Đilasa.
-… Grupa ustanika žicom veže ruke na leđima 400 do 420 ljudi i
dječaka. U malim grupama ih gone gore u brda prema zapadu, prema mjestu
poznatom samo lokalnim seljacima kao Golubnjača.
Dok hodaju ustanici ih prisiljavaju da pjevaju srbske pjesme i stalno
kliču živio kralj Petar, monarh nedavno raspale Kraljevine Jugoslavije
čiji su rođendan poslie atentata na kralja Aleksandra 1934. lokalni
stanovnici slavili svakog 6. rujna. Kako se grupa nesretnih ljudi
penjala po vijugavom prašnjaom putu pokraj šljivika njihovi su povici i
pjevanje odjekivali dolinom.
Oko tri kilometra od Martin Broda gdje put naglo okreće lievo
prema selu Miljuši uz plato gdje su bile otvorene livade ustanici su
svojim zarobljenicima naredili da okrenu desno s puta. Prošli su kroz
šljivik i niz travnatu nizbrdicu kojih 35 metara do jedne udubine koja
je vodila prema rubu šume. Odmah iza prvih stabala bio je otvor
vertikalne pećine (jame). …
U grupi zarobljenika hodeći prema jami bio je i Mujo Dervišević otac
šestero djece iz sela Klisa:
"Vodili su nas u grupama od oko 16 do 20 ljudi. Prije moje
otišlo je
oko sedam ili osam grupa. Nitko od nas nije znao kud nas vode. Kad je
došao red na moju grupu i kad smo došli do jame tek tada smo shvatili
što se događa. Tu su oni ljude ubijali sjekirama, mesarskim noževima i
kratkim kosama, a onda ih na pola žive bacali u jamu. Oko pet ili šest
njih su ubijali a drugih desetak su bili stražari. Ja sam doveden do
ruba jame. Jedan od njih me pitao imam li što kod sebe. Kad je vidio da
nemam ništa viknuo je "jebem ti tursku majku, znači da su ti već sve
oduzeli!"
Kad je na mene došao red da budem ubijen ja sam nekako uspio osloboditi
ruke od žice kojom su bile vezane i počeo bježati što sam brže mogao.
Jedan od njih, čiji mi je glas bio poznat, počeo je vikati:
"Pobježe nam Mujo, jebem mu majku!" i počeli su za mnom
pucati.
Počeli su za mnom trčati uz uzbrdicu, ali ja sam se već dočepao guste
šume. Čuo sam gdje viču: "Ranjen je, brzo će crknuti, ajmo nazad!"
S tog mjesta nekolike stotine metara udaljenog od Golubnjače gledao sam
kako ljude stalno dovode, ubijaju i bacaju u jamu. Mogao sam jasno čuti
njihove jauke. To je trajalo oko sat-sat i pol vremena poslie moga
bijega. Poslie što je ubijena zadnja grupa čuo sam da ubojice glasno
viču: "Ajmo, završili smo svoj posao!" i pjevajući ostavljaju Martin
Brod.
Od 420 ljudi i dječaka koje su "ustanici" odveli iz Kulen
Vakufa u
Martin Brod, Mujo Dervišević je bio jedini koji je uspio pobjeći….
Poslie nekoliko kilometara tumaranja po šumi Muju je uhitila neka druga
grupa "ustanika" i predala ga svome komandiru Đuri Rašeti koji ga je
pod stražom poslao u Drvar.
Tamo je našao nekoliko komunistički orientiranih poznanika
koji su
ga nagovarali da stupi u njihov tabor. On im je odgovorio da najprije
mora ići u Kulen Vakuf i pronaći svoju ženu i djecu.
Upravo kad je htio poći jedan od njih mu je dao znak da mu se primakne.
Kad se Mujo primakao ovaj mu je tiho rekao: "Nemoj ići u Kulen Vakuf,
tamo je sve spaljeno i sravnjeno sa zemljom. Ni mačka nije ostavljena
na životu."
- …S ruba jame nedaleko od Brotnje gdje su žrtve (37 Ivezića,
djece, žena i staraca, nap. a.) bačene u smrt dva su mlada katolika
uspjela pobjeći u šumu.
Nedugo poslie uhitila ih je druga grupa ustanika. Kako bi se spasili
mladići su im rekli da su pravoslavni Srbi.
Sumnjajući u njihove izjave ustanici su im naredili da se pred
njima
mole Bogu kao pravoslavni 'rišćani'. Dječaci su molitvu izvršili bez
pogrješke, četnici su ih potapšali po ramenu, rekli "ovo su srpska
deca" i pustili.
Nu oni su uskoro, s još jedom mladom ženom koja je nekako sama uspjela
pobjeći iz Brotnje, odvedeni u glavnu ustaničku komandu u Srbu gdje im
je Đoko Jovanić počeo držati govor kako su on i njegovi komunistički
orientirani ustanici protiv kolektivnog ubijanja nevinih katolika i
muslimana i štošta drugoga. "Oni su u mene samo niemo zurili, a onda su
pokušali rukama zakriti svoja lica", zapisao je Jovanić. Jovanić, jedan
od glavnih kolovođa krvnika, koji je dobro poznat baš radi prepisivanja
svojih zločina drugima, pa kaže da kada se on idući dan vratio u Srb
(ne kaže odakle) "prestravljenih Ivezića više nije bilo".
Poslie napada na kolonu izbjeglica i zarobljavanja više od dvie tisuće
civila, većinom djece, žena i staraca, Mane Rokvić, koji je mjesec dana
ranije organizirao masakre katolika u Krnjeuši, i Nikola Karanović …
bez ikakva pokušaja da pronađu jesu li ljudi koje su zarobili ustaše,
kao ustanički zapovjednici zapovjedili su da se zarobljenike potjera s
puta prema mjestu zvanom Duliba.
Bećo Šiljedić je bio jedan od njih:
"Ustanici su odmah odielili muške na jednu stranu, a ženske i
djecu na drugu. Naše ruke su zavezali konopcima i pognali nas (muške)
prema Vrtočama. Dok smo išli nisam mogao ni sanjati što nas čeka. Počeo
sam naglas moliti Boga da nas spasi. Čuvši me, jedan od ustanika me je
kundakom puške udario po glavi tako jako da me i danas (1980.) glava
boli.
Doveli su nas do neke jame u Dugopolju. Onda su nam naredili
da
skinemo svu odjeću. Tek tada sam razumio što nas čeka. Počeli su pucati
u ljude i bacati ih u jamu. Onda je došao red na mene. Opalili su u
mene. Zrno mi je prošlo kroz rame i dio glave ali nekako sam osjetio da
to nije bilo dosta da me ubije.
Pao sam u jamu. Kad sam udario u dno čuo sam vapaje za pomoć. Jedan od
glasova mi je bio poznat. Bio je to glas Huse Galijaševića iz Kulen
Vakufa. On me je molio da uzmem nož i da mu prerežem grkljan jer više
ne more trpiti bolove. Uz rane od puščanih naboja obe noge su mu bile
slomljene. Dok smo mi govorili mrtvi ljudi su padali oko nas mnoge od
kojih sam poznavao. Više od 70 ljudi je ubijeno i bačeno u ovu jamu.
- ..Čitavo stanovništvo Boričevca, blizu 2.700 ljudi, koje je
u
srpnju pobjeglo u Kulen Vakuf, 23. kolovoza pješice i zaprežnim kolima
bježi prema Bihaću. Ustanici izgleda nisu znali za njihovo kretanje do
u kasno doba toga dana. Oni tada na putu napadaju dio kolone i
uspjevaju ubiti četiri i raniti osam ljudi.
S izbjeglicama je došao izvještaj domobranskog satnika (kasnije
bojnika) Vladimira Vebera zapovjednika posade u Kulen Vakufu u kojem
kaže:
"U Kulen Vakufu još ima tisuće izbjeglica iz okolnih
muslimanskih
sela i postoji bojazan da će eventualni proboj četnika rezultirati
golemim katastrofalnim klanjem čitavoga pučanstva."
Veber je naglasio osobitu zabrinutost da bi "svako masovno krvoproliće
imalo posebno bolne odjeke među muslimanima diljem Bosne." Dokazi
sugeriraju da su se vlasti NDH u Bihaću složile s ovom procjenom…
Petnaest seljaka čitavo posliepodne brani svoje selo koje
napada više stotina četnika
…Borci
(kako Bergholz voli liepo nazivati četnike) pod zapovjedništvom
komunistički orientiranog komandira Stevana Pilipovića "Maćuke" 4.
rujna sišli su s brda oko sela Ćukovi i počeli žestoki napad…
Oko 15 naoružanih stanovnika sela odbijaju se predati i viču
kroz
prozore: "Čukovi se nikada nisu predali, nitko ovo selo nikada nije
zauzeo, nećete ni vi!"
Razvila se ljuta bitka. Čitavo posliepodne seljaci sa svojih prozora
pucaju po ustanicima. Kako je komunistički zapovjednik Gojko Polovina
kasnije opisao: "Naši borci nisu mogli zauzeti ni jednu njihovu kuću
dok je nisu zapalili.Tek kad su vidjeli da gori oni (branitelji) bi je
napustili i otišli u drugu, koju opet ne bi napuštali dok nije počela
gorjeti."
Poslie oko pet sati borbe ustanici su zapalili gotovo sve kuće
u
selu. Tek onda su se branitelji Ćukova povukli prema jugu u obližnje
selo Orašac…
Dok je bitka trajala Munira Dedić je ostala u Ćukovima sa svoja tri
mala sina. Kad je planula jedna od najzadnjih kuća ona je konačno
odlučila bježati s djecom u Orašac. Nedaleko od Ćukova dostiglo ih je
nekoliko ustanika i bez imalo sustezanja svih četvero ubili na licu
mjesta. Prije Munire i njezine djece još dvie žene su pobjegle iz
Čukova. Ustanici su ih opazili nedaleko izpred sebe, pojurili i
dostigli. Još jednom oni (ustanici) svoje zarobljenike ubijaju na licu
mjesta…
Sve se to događa pred očima i pod zapovjedništvom Stevana
Pilipovića "Maćuke", ali pisac i dalje inzistira da je on bio
umjerenjak "moderat" koji je bio protiv ubijanja civila.
Strahoviti pokolji žena i djece
Polovina
se izgovara, ali u njegovom izgovaranju on nesviestno potvrđuje da to
što se danas slavi u Srbu nije bilo ništa drugo nego zločinački podhvat
udruženih četnika.
- …Polovina je pokušao maknuti žene i djecu iz ove opasne
situacije, piše Bergholz, ali jedan pojedinac - i sada bez nekoliko
ključnih zagovarača za suzdržljivost koji su noć prije iznenada otišli
(ne kaže kuda i za što) on jednostavno nije bio dosta snažan smanjiti
napetost ngomilanu kroz mjesece nasilja, a posebno tijekom prošloga
dana… On nije imao drugoga izbora nego prestravljene žene i djecu
pješice poslati u Bjelaj. Na putu do toga sela žene i djeca su morali
proći kroz veliku rulju ustanika i seljaka. Neki su držali puške. Puno
više ih je nosilo sjekire, kose i improvizirane toljage. Mnogi su bili
pijani i do tada su već, poslie što su ih opljačkali, zapalili skoro
sve zgrade u Kulen Vakufu….
-…Među stotinama žena i djece na putu za Bjelaj bila je Hana Štrkljević
s njezino troje djece i nije imala izbora nego pokušati proći kroz tu
rulju:
- Čim smo pošli naišli smo na grupu od oko 200 ustanika i
seljaka
koji su bili naoružani raznim vrstama oružja… puškama, sjekirama,
kosama, vilama, kolcima. Dočekali su nas vrištanjem i psovkama. Bio je
to kaos. Bilo je nemoguće bilo što razumjeti kroz pucnjavu, viku,
psovke, batinanje, plač djece i vrisku žena. Prestravljeni od smrti
ljudi su bježali u svim pravcima, ja s grupom žena i djece prema Uni.
Deset ustanika i seljaka trčalo je za nama psujući nam ustaške majke i
vičući da nas sve treba pobiti. Čuvši to ja sam s moje troje djece
skočila u Unu. Isto je učinila i Zlata Kosović-Demirović s njezinih
dvoje djece. Ne znam kako, ali Zlata se nekako uspjela spasiti uhvatiti
mene za ruku i izvući na suho, dok se jedna od mojih malih djevočica u
vodi držala za nekakav ogranak.
Kad smo se našle na obali rijeke tek onda smo vidjele da naša
druga djeca nisu bila tamo, dvie moje i dvie njezine. Onda je Zlata
poludjela. Slomljene duše ona je ustala potrčala i opet se bacila u
vodu. Bila je na površini rijeke svega nekoliko sekunda prije nego se
utopila. Ja sam bila podpuno izvan sebe. Nisam znala što činiti. Možda
bih i ja bila učinila što i Zlata da me ustanici i seljaci nisu opet
počeli proganjati.
-…Obale rijeke Une i dva mosta preko njezine smargdno-zelene vode
naglo su pretvoreni u mjesto masovne smrti. Naoružani sjekirama, kosama
i toljagama seljaci i ustanici gonaju djecu i žene u svim pravcima kroz
livade u blizini rijeke.
Onima koje uhvate režu grkljane, probadaju trbuhe ili zabijaju
sjekire u vratove i leđa. Majke prerezanih grkljana, kao Ajša
Galijašević, padaju na krvavu zemlju. Neke od njihovih beba i male
djece, koje su seljaci i ustanici promašili ubiti, polako puzaju oko
već ili uskoro mrtvih tiela njihovih majki.
Sve više i više od očaja poludjelih majki nemaju izbora nego trčati sa
svojom djecom prema rijeci Uni. Mnoge su se skupile na mostu preko
brzice koja se zove Buk, gdje su se našle u stupici. S obe strane prema
njima su nadirale grupe seljaka i ustanika. Prestravljene žene i djeca
okretali su se sad lievo sad desno tražeći izlaz, ali jedini put s
mosta koji nije vodio prema razjarenoj rulji bio je ravno u vodu.
Kao Hana Štrkljević i Zlata Kosović-Demirović one su se
spremile s
djecom skočiti u rijeku radije nego pasti u ruke onima koji su ih
naumili ubiti.
Majke su uzimale svoju djecu i bacale ih u vodu a onda su i same
za njima skakale. Nitko od njih nije znao plivati. Njihova tiela bi
nekoliko sekunda plutala na površini prije nego ih je hladna brzica
povukla na dno, a onda su nestala bez traga.
Druge žene su trčale do obale, ali bi onda stale paralizirane
jer
nisu mogle svoju djecu bacati u rijeku. Lokalni seljaci su ih stigli i
onako ukočene gurali ih u rijeku da se utope kao i one druge.
Neki od ovih seljaka su ih tukli kolcima i kamenjem koje su našli na
obali. Šaka mladih ljudi i dječaka koji su nekako bili ostali u mjestu
isto su počeli skakati u rijeku. Neki su to činili kad bi se oteli
ustanicima i seljacima koji su ih uhitili i htjeli kolcima ubiti. Kao i
žene i djeca i oni su se utopili u hladnoj vodi rijeke.
Neke žene i djeca pokušali su se sakriti u kukuruzima u
blizini
rijeke ali ustanici i seljaci su sustavno češljali kroz stabljike
kukuruza i većinu odkrili i ubili. Dokazi potvrđuju da su u ovom lovu
počinjena silovanja….
Seljake u Krnjeuši koje nisu ubili u zapaljenoj katoličkoj crkvi
ustanici su odveli u selo Zelinovac gdje su ih zatvorili u nekoliko
kuća i štala koje su onda zapalili. Onda su počeli ubijati svu stoku. U
ovom slučaju nasilje se pretvorilo u obće uništenje oko 400 katolika
koji nisu na vrieme uspjeli pobjeći i paljenje gotovo svih građevina.
Za vrieme napada na Vrtoče 2. kolovoza ustanici traže otca
Miroslava Matijevića ustaše koji je navodno bio u Kulen Vakufu. Njegovo
ime je bilo Josip Matijević. Posli što su ga pronašli odsjekli su mu
glavu, stavili je na kolac i nosali po selu dok su ubijali druge,
uključivči i njegovu suprugu kojoj su također odsjekli glavu i stavili
je na kolac.
Josip Matijević je invalid. Njemu je noga bila amputirana za to što mu
je srbski žandar prije rata pucao u nogu jer je navodno u ruci imao
hrvatsku zastavicu.
Početkom rujna 1941., Marko Orešković "Krntija" napisao je
uputstvo tzv. organizaciji partizanskih odreda. U uputstvu on kritizira
zločine koji su se dogodili tijekom Ustanka u Srbu:
"Navešćemo nekoliko slučajeva, koji su nam se gorko osvetili
usljed nedostatka discipline. Paljenje Boričevca, ne samo što je to
ogromna materijalna šteta, već se slobodno može reći da je još veća
moralna. Zar bi se Kulen Vakuf toliko držao da se u njemu narod nije
plašio iste sudbine Boričevca, a to su nam i sami poručili.
Glamoč koji je bio očišćen od ustaša, i umjesto da se
neprijatelj
progoni do unštenja, naši partizani su zasjeli u zauzeti Glamoč i
udarili u pijanku, što je neprijatelju omogućilo da se sabere i prikupi
snage i bez ikakve muke istjera naše partizane iz Glamoča.
Uzmimo slučaj sa Čorcima. Hrvatski seljaci dobrovoljno su odložili i
predali oružje partizanima i bratski ih dočekali očekujući bratsko
razumijevanje sa strane naših partizana, no, međutim, našli su se neki
neodgovorni elementi u našim redovima, koji su naknadno zašli kroz selo
i revolverima terorisali mirne seljake i žene, što je svakako, usljed
opasnosti po život, natjeralo stanovništvo da napusti selo i pobjegne u
šumu tražeći ponovo oružje od ustaša da bi branilo goli život. Bilo je
i takvih slučajeva, da čak neki elementi iz naše sredine vrše nasilje
nad ženama, a bilo je slučajeva gdje su klane žene, djeca i sve što se
zateklo u kući…."
Orešković je dobio nadimak "Krntija" dok je u Beogradu vozio stari
razpadajući taksi (krntiju) nap. a.).
Po službenoj verziji, "ubili su ga četnički elementi u
Narodnooslobodilačkom pokretu i bacili u jamu, 20. listopada 1941.
godine u selu Veliko Očijevo, prilikom njegovog povratka iz Drvara u
Liku".
Krajem osamdesetih godina, javila se još jedna verzija Oreškovićeve
smrti, koja dovodi u vezu i njegovo navodno protivljenje prema
službenoj politici KP Hrvatske.
Gojko Polovina, zapovjednik tzv. Šeste ličke divizije, opisao
je
Oreškovićevu pogibiju u časopisu Student, i u svojoj knjizi
"Svedočenje: Prva godina ustanka u Lici" i naveo da su ga ubila dvojica
partizana u selu Velikom Očijevu. Polovina ne navodi njihova imena
vjerojatno zato što su ubojice za vrieme njegova pisanja vjerojatno
negdje bili na visokim pozicijama u SFRJ-u.
Sam Polovina je, po vlastitom svjedočenju, znao da je zapovijedao
grupama pobunjenika koje su se sastojale samo od Srba i da su vršile
neopisive zločine nad hrvatskim pučanstvom.
Ivo Banac tvrdi da su ga ubili Srđan Rodić, Dušan Jovičić i Jovica
Šipka, članovi KPJ ćelije u Očijevu.
Bergholz piše o jednom slučaju koji se dogodio u selu veliki
Cvjetnić:
Izgleda da je to bilo rano u kolovozu, komunist Marko Orešković
Krntija i njegov kolega Đoko Jovanić došli su u selo raztumačiti da se
ustanici namjeraju boriti protiv ustaša, ali ne i protiv svih Hrvata.
Dok su im seljaci pekli jaja sin loklnog pravoslavnog popa se
primakao Jovaniću i upirući prstom u Oreškovića Krntiju upitao: "Je li
taj Hrvat?"
Jovanić mu je navodno odgovorio: "Jet, pa šta onda?"
Popov sin mu je pvišenim glasom odgovorio: "Ajde da ga
ubijemo! Hrvatima i muslimanima se ne može vjerovati!"
Slično se dogodilo i s Jakovom Blaževićem. - Ustanik Brato Šašić je bio
iz pravoslavnog sela blizu Donjeg Lapca. On je prije rata povremeno
radio u Beogradu kao radnik na ukrcavanju i izkrcavanju riječnih
brodova i bio poznat kao komunistički simpatizer. Ipak, on je odmah
uhitio Jakova Blaževića sekretara okružnog komiteta komunističke
partije kad je u selo došao s drugim komunističkim aktivistima. Zašto?
"Zato što je Hrvat!", Šašić je izjavio ustaničkom komandantu.
…Jedan od ustanika je opisao atmosferu u Donjem Lapcu odmah
poslie nihovoga ulazka u to mjesto:
Neki Srbi već govorili da sve Hrvate treba pobiti i da ih treba
pobiti za to što su Hrvati. Nečije bivše ponašanje više nije vriedilo….
Djecu i žene su isto smatrali neprijateljima koje je potrebno
zatrti, idući čak tako daleko da su ih uzpoređivali sa životinjama čiju
se reprodukciju treba zaustaviti. Poslie što je zaklao ženu i njezino
dijete u prvom tjednu ustanka jedan ustanik je vikao:
"Zaustaviti ove kuje da ne legu paščad!"
Drugi su jedva dočekali da uptriebe takav mentalni sklop u
kojem je
percepcija pripadnosti jednoj etničkoj kategoriji sada određivala kako
s njom treba postupiti.
Uzprkos (navodnom) zgražanju i gađenju komunistički orientiranih
zapovjednika nema dokaza koji bi sugerirali da su se oni potrudili
ustanoviti tko je točno bio odgovoran za ova ubojstva, niti kazniti
počinitelje.
Kao što su masakri jasno pokazali ovi su zapovjednici -
zagovornici obuzdanosti - bolovali od prilično velike nedostatka
(nebrige, nap. a.) za kontrolu nad mnogim koji su počinili ubojstva.
I tako, osim pisanja nekoliko srditih pisama i poziva za promjene oni
su vrlo malo poduzeli protiv njih. Zapravo, dokazi ukazuju na njihovu
spremnost da toleriraju njihovu prisutnost na vodećim pozicijama.
Istaknuti vođe ustanka iz redova komunista poslije rata su
ponavljali priču o Kulen Vakufu i okolnim selima kao jakom "ustaškom
uporištu", makar su mjesto branili domobrani i samo jedan dio mještana.
Također se pričalo o teškim borbama za "oslobođenje" mjesta, makar se
operacija svodila na proganjanje zbjega i pokolj civila. Zapovjednik
ustanika u Kulen Vakufu Đoko Jovanić postao je kasnije general JNA i
ađutatant Josipa Broza Tita.
Stojan Matić jedan od zapovjednika napada na Ćukove i Orašac, za svoje
sudjelovanje u tim akcijama odlikovan je ordenom narodnog heroja.
Još jedan od zapovjednika ustanika u toj akciji i klanju
nevinih
civila prije i poslie njega Nikola Karanović, postao je general i
zapovjednik kopnene vojske JNA.
O pokolju - gdje se bilježi čak i klanje trudne žene kojoj je rasporena
utroba se za vrieme komunističke vladavine nije smjelo govoriti. To
klanje i čerečenje trudnice ovi vampiri će kasnije pripisati ustašama.
Tek poslie svađe između četnika rojalista i onih komunistički
orientiranih Karanoviću, koji je na koncu stao na komunističku stranu,
rečeno je da treba obrijati bradu tako da više ne izgleda kao četnik.
Nakon masovnih likvidacija nevinog pučanstva i pustošenja
Kulen
Vakufa i okolnih sela ustanici su se povukli u planine. Stanovništvo se
u njih nije vratilo do kraja rata. Život se u Kulen Vakuf vratio vrlo
polako i samo djelomično nakon rata. Mahmud-pašina džamija, kao simbol
normalnog funkcioniranja života, obnovljena je tek 1981. godine, punih
39 godina nakon zločina.
Kako bi u nikad nezacieljene rane preživjelog pučanstva ponovno trljali
sol krvnici su u centru Kulen Vakufa uz osnovnu školu 3. studenog iste
godine podigli spomenik svojim "palim borcima". Dok je počastna straža
partizanskih veterana iz tih krajeva (bivših "ustanika" - četnika,
masovnih ubojica tisuća civilnog pučanstva Kulen Vakufa i okolice) s
vijencima u rukama stajala kod improvizirane pozornice djeca su oko
spomenika igrala kolo. Glavni govornik bio je; nitko drugi nego Nikola
Karanović.
Džamija je 1992. je ponovo uništena u novom etničkom čišćenju
toga
područja od strane novih četnika, sinova i unuka onih iz 1940ih.
U Boričevac se nitko od prognanih nije usudio vratiti do završetka
oslobodilačkog rata 1995. godine. Možda spomenik "narodnim herojima" i
danas tamo stoji nedirnut. Jer većina današnjih "Bošnjaka" su vrlo
čudan narod. Za njih nisu neprijatelji oni koji su nad njima nekoliko
puta izvršili genocid, nego oni koji su ih branili.
Kakve su spodobe bili ovi "ustanici" opisao je jednom i
komunist Šime Balen:
"Ispričat ću vam što mi se u početku rata dogodilo u Drvaru. U
jednom trenutku na improviziranu pozornicu, pošto se izredalo nekoliko
govornika, iskoči golem čovjek, sav krvav od zgrušane krvi, i počne:
'Braćo Srbi, gledajte me! Zaklao sam 47 Kranjaca!' (U zapadnoj
Bosni Hrvate zovu Kranjci.) Uzeo sam nož, derao se, i zaredao od
kranjske kuće do kuće dok ih nisam 47 zaklao!'
Sekretar komiteta skoči k meni i poviče: 'Šime, govori kao Hrvat!'
Skočim na binu i počnem: 'Braćo, ja sam Hrvat iz Zagreba!'.
Nastao je tajac. Šok. Nastavio sam: 'Šalje me Komunistička partija iz
Zagreba, mene i mnoge druge Hrvate da pomognemo vama, braćo Srbi!'. Ne
umišljam si, ali da to nisam učinio (odnosno da nije učinila KP), od
deset tisuća okupljenih sigurno bi u četnike otišlo njih 90 posto."
Što znači da je 90% tih četnika prešlo u partizane.
Savka Dabčević Kučar u knjizi "Sedamdeset i prva '71: hrvatski snovi i
stvarnost" opisuje kako je Srb (u vrieme Maspoka) 1971. opet postao
stožerno mjesto okupljanja četnika.Na skup je došla i hrvatska
partijska delegacija na čelu sa Savkom Dabčević-Kučar. Zgranuta onime
što je doživjela i vidjela tada, usred komunističke Jugoslavije gdje su
Hrvati bili obespravljen narod sveden na razinu etničkog vegetiranja:
"Jedan od izraza raspoloženja te skupine bio je miting u Srbu,
na
dan koji se slavio kao dan ustanka naroda Hrvatske, 27. srpnja 1971. Tu
nije bilo bitno pokazati tko su Srbi u Hrvatskoj, nego i organizirano
prikazati i dokazati da je tu srpska Hrvatska. Naime, razni visoki
vojni funkcionari i drugi političari na službi u Beogradu, povezani s
navedenom skupinom, organizirali su proslavu u Srbu kao svesrpsku
proslavu…
Bio je vedar, sunčan dan. Kad smo se pojavili na improviziranoj
pozornici, na otvorenom, pred golemim mnoštvom ljudi (dovezenih),
osjetili smo prema sebi zid otpora i mržnje. To je bio miting
velikosrpske bodlje mržnje prema hrvatstvu i Hrvatskoj. Nikako ga
drukčije ne mogu shvatiti!
Ta manifestacija bila je dobro organizirana sa
željom da nam se pokaže njihova snaga, a poruka je bila: Velikosrpstvo
je tu, iza nas!
S dna provizorne pozornice pošli smo prema naprijed, prema
mnoštvu. Ljudi, dovučeni autobusima iz Bosne i Vojvodine i tko zna
odakle sve, bili su umorni, znojni, pripiti (rana jutarnja rakija), s
prijetećim raspoloženjem. Bili smo im tu - na dohvat ruke. Mi - za koje
se tvrdilo da želimo ponovno "klati" Srbe u Hrvatskoj!
Organizatorima je cilj bio organizirano
prikazati i
dokazati da je tu "srpska Hrvatska", svojevrsna demonstracija sile i
prijetnje, uz jasnu poruku "Budite mirni, velikosrpstvo je tu, iza
vas!"
Kad su počeli govoriti, opet ovacije Draži Markoviću, pa Đoki
Jovaniću, i parole, parole, parole, Jugoslaviji, Titu, Partiji,
bratstvu i jedinstvu i sl. - ali ne i Hrvatskoj. Jesam li to u svojoj
zemlji, gdje li se to nalazim? - ogorčeno sam se pitala. Jesmo li mogli
(morali) to spriječiti?
Na povratku u Zagreb zapisala sam u svoj notes: Miting
uzbuđenja.
Mrze nas, i ne će se libiti za četništvo proliti krv. Strašno?
Smiješno? Opasno? Prijeteće? Sve to. Stvari se kreću prema raspletu!
Mnogo godina poslije događaji su potvrdili moje slutnje i sumnje."
Nu danas to ništa ne smeta "antifašiste" poput Stipe Mesića, Ive
Josipovića, Zorana Pusića, "povjesničara" Hrvoja Klasića i druge
jugokomunističke gamadi.
U svom govoru na prošlogodišnjem derneku vampira u Srbu Klasić
se žali:
"…Nažalost, mi se već godinama na ovakvim mjestima poput Srba, mog
Siska, Jasenovca ili Jadovnoga ne okupljamo samo kako bismo se
prisjetili prošlosti. Okupljamo se, nažalost, jer smo zabrinuti za
budućnost. Zabrinuti smo za život u društvu u kojem je normalno da
ulice nose imena po ustaškim političarima, u kojem se dižu spomenici
ustaškim vojnicima i u kojem je normalno da se na ulicama i stadionima
uzvikuju ustaški pozdravi. Nije normalno da se na ovakvim mjestima
okupljamo pod ovolikom pratnjom policije, to nije normalno društvo…"
Naravno da to nije normalno društvo. Jer da je normalno ne bi
hrvatska policija štitila spomenike masovnim ubojicama svoga naroda i
spodobe kao što ste vi. U svakom normalnom društvu takve morbidne
spodobe davno bi završile na kraju konopca.
Za Dom Spremni!
Zvonimir R. Došen
|
|
