Odmetnička zvjerstva i pustošenja u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj u prvim mjesecima hrvatske narodne države

Predajem javnosti "Sivu knjigu" ministarstva vanjskih poslova Nezavisne Države Hrvatske, prvu ove vrste - koja prikazuje odmetnička zvjerstva i pustošenja u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj u prvim mjesecima hrvatske narodne države. Ta knjiga temeljena isključivo na službenim izvorima pruža neizmjerno potresno svjedočanstvo o djelu razaranja, što ga odmetničke bande poduzeše na području Nezavisne Države Hrvatske, o strahovitim zločinima i podivljalosti odmetnika, o desetcima tisuća uništenih hrvatskih života i miliardama raztepenog narodnog imetka. Težka srdca moram utvrditi, da ova knjiga sa svojim strahotama, o kojima svjedoči, predstavlja tek maleni izsječak iz djela uništavanja i razaranja, koje vrše odmetnici - a tek kasnija izdanja moći će zahvatiti veći dio tih zločina. Ona je već sada odraz neprijateljskog djelovanja, da se u cjelini dade odgovor na pitanja, koja se nameću pred jezovitim slikama umorstava i pljačke. Ta su pitanja:

Po skupljenoj gradji vidi se, da se odmetnici od samih početaka diele u dvie skupine, od kojih je jedna velikosrbska, a druga komunistička. Velikosrbska skupina sastavljena je pretežno iz elemenata okupljenih pod skupnim imenom četnika[/b]. Jezgra te skupine bijahu četničke formacije bivše jugoslavenske vojske, koji su još u doba mira bili spremani za gerilski rat, te po tome nose i ime četnici, što znači gerilski ratnici. Još prije prvog svjetskog rata imala je srbska vojska u svome krilu četničke postrojbe i iz redova tih postrojbi potekao je i Sarajevski atentat, koji je izazvao Prvi svjetski rat.

Druga skupina odmetnika sastoji se od komunista. Premda je organizacija komunističke stranke u Jugoslaviji bila službeno zabranjena, ipak je komunistička djelatnost, osobito u Hrvatskoj i Macedoniji, po velikosrbskim režimima bila ne samo trpljcna, nego u izvjestnom pogledu upravo podupi-rana sa nesakrivenom svrhom, tla se u tim zemljama oslabljuju zdravi nacio-nalizmi. Na taj način komunistička stranka kroz dvadeset i dvie godine obstanka bivše Jugoslavije izgradila je široku mrežu svojih ćelija, koje su najjače oružje imale na beogradskom sveučilištu. Ruka o ruku s beogradskim elementima stvorila je komunistička stranka u Srbiji razpoloženje koje je konačno dovelo do beogradskog puča i do izazivanja rata po pučističkoj vladi. Nakon razpada Jugoslavije komunisti nastaviše svoju djelatnost, a u otvorene terorističke i odmetničke podhvate predjoše odmih nakon 22. lipnja 1941. godine, kada su za to dobili izričiti nalog iz Moskve.

Utvrdivši tko su odmetnici u Hrvatskoj, dali smo već u suštini i odgovor na pitanje, koje ih pobude vode. Četničke bande jugoslavenske emigrantske vlade nosioci su velikosrbske misli. Njihov je cilj onaj isti, koji su imale prije prvog svjetskog rata, a koji su provodili kroz dvadeset i dvie godine u Jugoslaviji, kada je njihovo ime za hrvatski narod bilo istovjetno s najgorim terorom i zločinima. Velikosrbska nastojanja išla su uviek za tim, da Srbija priedje okvir svojih narodnih granica i svojhi narodnih mogućnosti, te da sebi podmetne susjedne narode. Nažalost velikosrbska stremljenja već preko 150 godina idu u prvom redu za uništenjem hrvatstva, premda Hrvati u prošlosti nikada ništa na žao Srbima učinili nisu, već su naprotiv od turskih vremena dalje u okviru svoje državne autonomije velikom broju srbskih izbjeglica pružili i krov nad glavom i zemlju dali i vjersku slobodu najšireg razmjera osigurali, a kasnije ih i u političkom i državnom životu angažirah na temelju najveće širokogrudnosti i pune ravnopravnosti. Velikosrbi su uviek Hrvatima o glavi radili. I kada je 1918. godine stvorena Jugoslavija, velikosrbski režimi Hrvatima su dobro učinjeno za srbstvo kroz vjekove platili okrutnim pokušajem uništenja hrvatskog naroda i samoga hrvatskog imena.

Četničke bande bile su kod toga najzloglasnija predstraža velikosrbstva.

Jedna i druga skupina bandita u prvom su vremenu najtjesnije suradjivali, te su u srpnju i kolovozu 1941. na pobudu komunista podigli nemire na različitim stranama, napose u Srbiji, Crnoj Gori, Hrvatskoj i slovenskim pokrajinama. Nesloga, koja u pitanjima europskog jugoiztoka vlada izmedju Moskve i Londona, došla je medjutim ubrzo do izražaja i u odnosu tih dviju banditskih skupina, koje su od kasne jeseni 1941. u medjusobnoj zavadi, te si sada putem podzemne štampe i tajnih krugovalnih postaja predbacuju zločine, koje su najprije zajedno vršili, a sada ih vrše odvojeno. Kako se iz rečenog vidi, ciljevi odmetničkih bandi u toliko su različiti, što jedni žele uzpostavu velike Srbije pod Karadjordjevićem, dok drugi žele sovjetsku Jugoslaviju. Ujedinjeni su medjutim i jedni i drugi svojim zločinačkim instinktima, morem prolite nevine krvi, te paklenom mržnjom na sve što je hrvatsko, kao i na novi poredak, koji se u Europi stvara pod vodstvom velevlasti osovine.

Najhitnija oznaka njihove djelatnosti jesi bjesomučna i krvoločna borba protiv golorukog i mirnog hrvatskog pučanstva. Foča, Goražde, Priedor, Krnjeuša, Višegrad, Drvar, Čajniče, Rogatica, Avtovac, Koraji, Gornji Ervenik, Prozor, imena su nekojih mjesta, kojih užasno stradanje poznato je nadaleko. Jednako tako poznata je sudbina Hrvata muslimana iz kotareva Gacko, Ljubinje, Trebinje, Nevesinje i Stolac. Stotine hrvatskih naselja stradalo je na sličan način. Most strave u Koči nekoliko puta bio je prizor užasnog klanja hrvatskog pučanstva po pomahnitalim odmetnicima. U selu Plolniku su prošle godine po odmlenicima organizirane prave klaonice za hrvatsku djecu. Sudbina hrvatskih žena koje su pale u odmetničke ruke ne da se opisati. Naprotiv sukob s oružanim snagama ti junaci iz šuma izbjegavaju gdjegod i kadgod im je to moguće. Protiv oružanih snaga nastupaju načelno samo iz zasjede i noću i onda kad imadu mogućnost malobrojne obhodnje ili posade iznenaditi brojčanom golemom nadmoći. Atentati na vlakove, u kojima stradaju seljaci, gradjani, radnici i slučajni prolaznici, te atentati na vlakove, koji prenose živežne namirnice za pasivne krajeve i veće gradove i pokušaji paljenja žetve daljnja su sredstva ovih bandita. O bestialnosti odmetnika neka svjedoče iz golemog niza dokumenata samo ova dva:

Četnici iz sela Dječ i Šagotić (kotar Bileće) uhvatili su 38 žena i djece, te ih odveli k Dušanu Popari na Planu, te porezali kose, a nekojima i oči izvadili, skidali ih do gola, te iste od veli do goruće kuće Salka Avdića, te sve žene pobacali u vatru. Zatim su četnici Spasoje Samardžić i još devetorica odveli petero djece u starosti od 4 do 15 godina, medju kojima Salka Avdića, Ibru Asima, Ragiba i Huslija Avdića. te Salku izvadili oči i bacili u jamu, a ostalima izvadili oči, poklali i ostavili ih na zemlji.

Na koncu nam je još izpitati, tko nosi odgovornost za odmetničke zločine. Neposredni krivci poznati su. To su bande, koje se većinom iz inozemstva ubacuju u Hrvatsku i njihovi vodje, koji su dobro poznati i koji ne će izmaći zasluženoj kazni. Za djelatnost četničkih rulja odgovorna je medjutim i skupina velikosrbskih emigranata u Londonu, koja se Krsti imenom neke jugoslavenske vlade, te njezin predstavnik razkralj Petar Karadjordjević. Razkralj Petar upravio je opetovane pozive svojim bivšim podanicima na obći ustanak, u kojima je harangirao na čine, koji su u ovoj "Sivoj knjizi" opisani. Takav jedan poziv uputio je preko londonskog krugovala 1. listopada 1941., a taj je poziv u obliku letaka po englezkim zrakoplovcima bacan nad Srbijom. Crnom Gorom i Hrvatskom. Dnevno članovi emigrantske velikosrbske skupine u Londonu pozivaju svoje pristaše, a napose pripadnike t.zv. Z-skupine na vršenje ubojstva i druge zločine.

No za četnička zlodjela snose punu odgovornost i oni koji ovu t.zv. jugoslavensku vladu u Londonu podržavaju, financiraju i svim sredstvima pomažu, te bilo preko nje, bilo izravno, bilo preko svojih častnika pružaju pomoć u novcu ili materijalu četničkim krvolocima.

"Siva knjiga" koju ovdje predajem javnosti, svjedočanstvo je, kako o zločinačkim sredstvima tako i o opakim ciljevima dušmana hrvatskog naroda, koji su ujedno dušmani svih sila novog poretka. Ona svjedoči, da naši protivnici žele ne samo lišiti hrvatski narod državne nezavisnosti i ponovo ga podjarmiti u državu, protiv koje se čitav hrvatski narod kroz dvadeset i dvije godine borio i u odlučnom času kao jedan čovjek u otvorenom narodnom oružanom ustanku digao, već taj narod žele ubijanjem i prostim klanjem, paležom i razaranjem hrvatskih naselja naprosto izkorieniti i s lica zemlje izbrisati, da budu konačno proveli ono, što su u versailleskoj Jugoslaviji započeli ali nisu uspjeli dovršiti.

ODMETNIČKA ZVJERSTVA I PUSTOŠENJA

U

NEZAVISNOJ DRŽAVI HRVATSKOJ

U PRVIM MJESECIMA ŽIVOTA HRVATSKE NARODNE DRŽAVE

Obrađeno i izdano po nalogu Ministarstva vanjskih poslova na osnovu dokaznog gradiva

Sastavio na temelju dokaznog gradiva po nalogu Ministarstva vanjskih poslova Matija Kovačić, savjetnik ministarstva

Naklada Hrvatskog Izdavalačkog Bibliografskog zavoda

Tisak Hrvatske državne tiskare u Zagrebu

NEZAVISNA DRŽAVA HRVATSKA

NA BRANIKU NOVE EUROPE

IZDANJE

MINISTARSTVA VANJSKIH POSLOVA NEZAVISNE DRŽAVE HRVATSKE

SATAVLJENO NA TEMELJU DOKAZNOG GRADIVA

ZAGREB

U LIPNJU 1942.

SADRŽAJ

Dokazno gradivo

UVODNA RIEČ

Knjiga sadrži dokazala o ciljevima i zločinima odmetnika. Hrvatska državna vlada razpolaže množtvom tih dokazala. Ona se sastoje iz prikupljenih službenih podataka,svjedočanstvava mnogih svjedoka te iz dokaznog gradiva, koje potječe iz redova samih odmetnika.

U svietlu ovih dokazala razplinjuje se sve, što su židovsko-slobodnozidarska, boljševičko-anglosaska i velikosrbska promičba iznosile o hrvatskom narodu i njegovoj državi.

Mračne sile spomenutog šarolikog družtva urotnika protiv pravde, duhovnog i materialnog napredka uobće, bile su na tlu NDH napregnule sve svoje snage, da europski jugoiztok, kome djelomično pripada i Hrvatska, učine područjem meteža i tako oslabe frontu Europe. Te sile bacile su ruku na mladi hrvatski državni organizam u prvim danima njeogovog života, dok još na razvalinama velikosrbske državne uprave nije imao organiziranu svoju vlast. Posljedci tog nasrtaja bili su težki za hrvatski narod, ali su u toj borbi skršene snage rušilačkog elementa, iz kojeg su se uviek javljali kršitelji europskog mira na Balkanu.

POZADINA, IZVORI I CILJEVI PROTUHRVATSKE ODMETNIČKE DJELATNOSTI

Bosna i Hercegovina sastavni su dio hrvatskog državnog tiela i žarište hrvatske državne misli kroz sva stoljeća,odkako je u Srednjem vieku stvorena hrvatska država. Ta je činjenica bila posljedak narodnostnog obilježja ovih pokrajina te njihove geopolitičke neodjeljivosti od hrvatskog sjevera, zapada i juga. Drina je drevna granica Hrvatske prema iztoku. Ova je rieka bila i stoljećima prije toga stalna granica između Iztoka i Zapada. Uz nju tekla je i međa Iztočnog i Zapadnog Rimskog carstva.

U vrieme uzpostave osmanlijskog utjecaja u BiH nije na ovom području uobće bilo Srba niti pravoslavnih,kao ni prije, već jedino i izključivo Hrvati katolici i Hrvati bogumili. (Ova vjerska sekta pojavila se kao posljedica borbe, koja se u hrvatskoj državi u doba narodnih vladara vodila na pitanju narodne i latinske crkve )Dolazkom Osmanlija mienja se crkveno-vjerska slika Bosne i Hercegovine. Bogomilski su Hrvati ubrzo listom prešli na Islam ne izgubivši pri tome bitne oznake pripadnosti hrvatskom narodnom tielu. Sačuvali su naime i hrvatski jezik i hrvatsku sviest. O tome svjedoče i brojni turski povjestničari i putopisci onoga i kasnieg vremena.

Vodeći borbu s katoličkom Europom Osmanlije su prirodno pokazivali mnogo veću snošljivost prema pravoslavlju, budući da se carigradski patriarha prilagodio stvorenu stanju,dok su katolički Hrvati bili izloženi većim i manjim progonima, jer su rimski papa i njemački car bili nosioci borbe protiv turskog nasrtaja prema srdcu Europe. To je dovelo do toga,da je postepeno i velik broj katoličkih Hrvata u BiH prešao na pravoslavlje, bilo zato, što je katoličko svećenstvo bilo u širokim prostorima podpuno uništeno, bilo zato,da spasi goli život i imovinu. Tako je pravoslavni elemenat na području ovih dviju hrvatskih pokrajina postao treći brojniji činbenik uz muslimanske i katoličke Hrvate.

Valja priznati, da je ova veliko-srbska promičba u BiH,kojom je pretežno upravljala srbska državna pravoslavna crkva, bila dobro smišljena i provađana. Proširila se i na pravoslavne u ostaloj Hrvatskoj, koje je Hrvatska u vrieme stoljetnih borba s Osmanlijama primila kao bjegunce na svoje područje, primjerice u Lici.

Europa je na Berlinskom kongresu godine 1877.stvorila jedino izpravnu odluku, da se BiH, oslobođene od turskog vrhovničtva, ponovo uvrste u politički sklop, kome geopolitički, narodnostno i gospodarstveno pripadaju, u onaj sklop, u kojem je bila i ostala Hrvatska. To je bio velik korak u izpravljanju jednog nezdravog stoljetnog razvitka između Save i Drine.Jedini je nedostatak toga vanredno važnog koraka bio u tome,što unutar Austro-Ugarske monarhije nije bilo provedeno i sjedinjenje ovih dviju hrvatskih pokrajina s trojedinom hrvatskom kraljevinom.

POKUŠAJ SRBIZACIJE I BALKANIZACIJE HRVATSKIH ZEMALJA U JUGOSLAVIJI

U dvadeset godina obstanka veliko-srbske Jugoslavije provodio se iz Beograda smišljeni nacrt, da se hrvatski narod sustavnim slabljenjem na njegovu starodrevnom narodnostnom području učini najprije nesposobnim za odpor velikosrpskoj državnoj misli, a zatim podpuno nemoćnim obnoviti svoju vlastitu državu. Smišljenim naseljivanjem Srba u sjeveroiztočnoj Hrvatskoj, u tzv. slavonskoj Hrvatskoj, pokušalo se pomaknuti hrvatsku narodnostnu granicu daleko na zapad.

POZIV I ULOGA JUGOSLAVIJE U VERSAILLESKOM POREDKU

Razumljivo je i nepobitna činjenica, da je ta osnovna politika Beograda bila stalna i nepokolebiva. Kratkotrajno skretanje od ove politike bilo je samo prividno.Sve srbske političke stranke,a uz njih i Srbska pravoslavna crkva,odgajale su srbski narod u smislu gornjeg obćeg političkog pravca. Naslanjajući se na slučajno sretni izhod Prvog svietskog rata za njega te crpeći krivu pouku i zaključke iz njega, srbski je narod pod utjecajem svih ovih činbenika izgubio zdravo gledanje na svoj vlastiti probitak i na veliku evoluciju u Europi i svietu. Srbski je narod pod uplivom tih struja izgubio ravnotežu u ocjeni granica svoga poziva i svoje snage,a židovstvo i slobodno zidarstvo,te od njih odvisno novinstvo i ostala sredstva promičbe, prikovala su ga uz tabor neprijatelja Europe i neprimirljivih protivnika mirne europske političke i družtvovne evolucije, koju je nezaustavno stvarao duh vremena. Među srbijanskom inteligencijom bio je upravo tragično malen broj ljudi, koji su se nešto razlikovali od cjeline u gledanju na tok stvari i nastojali barem politikom "dobivanja vremena" spasiti i očuvati narod i tekovine iz rata god. 1914.-1918.

Uoči izvršenja obveze prema Velikoj Britaniji, jedinoj preostaloj zaštitnici Versailleskog poredka, politka Beograda upire oči u Moskvu.U Beogradu se grozničavo radilo,da se sklopi vojnički savez sa Sovjetskom unijom. To je bilo nagonsko oživljavanje jedne stare veze, kojoj ni promjena stanja u Rusiji god.1917., stvorena boljševičkom revolucijom,nije mogla zadati smrtni udarac. Samo tako možemo razumjeti, zašto je i Srbska pravoslavna crkva rukama i nogama radila u istom pravcu, ma da je boljševička revolucija uništila pravoslavnu crkvu na području velike eurazijske države.

BOLJŠEVIZIRANJE SRBIJE POSLIJE SVJETSKOG RATA

Podržavanju tog mentaliteta davao je Beograd od 1918.-1941. dovoljno hrane. Izopačeni javni i politički život pogodovao je boljševiziranju Srbije. Tako je primjerice srbska sveučilišna mladež uoči propasti Jugosalvije posvema pod utjecajem Moskve. Eto, takva je bila Srbija, kada je Jugoslaviju gurnula u rat protiv Europe.Nema prema tome ništa nejasnog u držanju jednog diela srbskog naroda prema hrvatskom narodu i njegovoj obnovljenoj državi. Ni poslije težkog izkustva u travnju godine 1941. znatan dio srbskog naroda nije umio svoje držanje prilagoditi novim prilikama.

HRVATSKA I HRVATSKI NAROD U TABORU NOVE EUROPE

Jedno od sredstava Beograda da oslabi i slomi pohod hrvatskog naroda za njegovu slobodu bilo je podupiranje komunističke promičbe u Hrvatskoj. Unatoč tome, što je ona tekla uporedo s osiromašivanjem hrvatskog naroda,unatoč težkim gospodarstvenim prilikama hrvatskog svieta na selu u istom razdoblju, i premda je hrvatski narod morao zbog posve ranodušnog držanja beogradskih vlada sabiranjem živežnih namirnica spašavati pojedine svoje krajeve od gladi, tako Hercegovinu - nije ni među najsiromašnijim hrvatskim stanovničtvom na selu ni u gradu, čak ni u godinama najveće svjetske gospodarske krize, komunistička promičba mogla naći željenog tla. To se vidjelo i u sudbonosnoj godini 1941., napose u ratu između osovinskih velevlasti i Jugoslavije. Nigdje za vrieme ovog rata nije na hrvatskom dielu bivše Jugoslavije iz hrvatske ruke izpaljena ni jedna puška na vojnike savezničkih naroda Njemačke i Italije ili dignuta ruka na pripadnike njemačke narodnostne skupine. Naprotiv, hrvatski je narod, koliko je samo mogao, zaštićivao pripadnike velikih savezničkih naroda od srbskih oružanih bandi.

SRBSTVO POSLIJE SLOMA JUGOSLAVIJE

Spomenute vojničke i četničke skupine povukle su se u šumovita brda s podpunom ratnom opremom.To je oružje imalo biti upotriebljeno za borbu protiv osovinskih vojničkih posada s ciljem, da se po mogućnosti što veći dio državnog područja bivše Jugoslavije kroz sve vrieme rata Osovine protiv Anglosasa i Sovjetske unije-za koju su vjerovali da će uću u rat protiv Osovine-drži u nesređenom stanju i učini gospodarstveno podpuno bezkoristnim za veliku borbu protiv Europe.U vidu se imalo podpuno ukočenje važnih prometnih veza,koje prolaze kroz područja bivše Jugoslavije,a spajaju Srednju i Jugoiztočnu Europu.

"U Beogradu ugušeni odpor prenio se je na pokrajinu. Po planinama su se počele okupljati oružane skupine. To su bile jedinice bivše četničke organizacije i skupine redovite jugoslavenske vojske. Nastupale su također i bande pobjeglih kažnjenika, koje su počinjale prava zločinstva. Protiv tih bandi počele su sve skupine borbu i uglavnom ih iztriebile. Sve šumske skupine dielile su se uglavnom u dvie: u četničko-vojničku i partizansku skupinu. Četničko-vojničko gibanje počelo je neposredno poslije sloma, dok su partizani aktivnije stupili u borbu tek poslije 22. lipnja. U Srbiji samoj četnici su se ograničavali na organizacijski posao, dok su djelovanje prenieli u Bosnu i Sandžak te zapoečli borbu s okupatorima.... Draža Mihajlović je do danas organizacijski povezao cjelokupno područje Jugoslavije i skupio sve četničko-vojničke elemente, koji su bili protiv suradnje s okupatorskim vlastima. Uslied položaja,u kojem je bio srpski narod, odklanjao je MIhajlović vojničke podhvate u samoj Srbiji, jer nije bilo izgleda za uspjeh,i jer se srbsko područje nije nalazilo u takvom položaju, da bi neprijateljski gubitci bili dovoljna protuteža za krv, koja bi se plaćala za takav ustanak. Na srbskom području nisu bile niti gospodarske, niti industrijske baze Osovine, niti su tekle komunikacije prema iztočnoj fronti. Zato je Mihajlović nastavljao djelotvornim pothvatima u Bosni i Sandžaku. U Srbiji je pak trebao mir, jer je ona bila zaleđe za operativne odjele u Bosni. Koncem kolovoza počelo je vodstvo partizana bez obzira na suglasnost skupina, koje su bile u borbi s okupatorima, i bez obzira na razpoloženje naroda na vlastitu ruku ustankom u zapadnoj Srbiji. Mihajloviću je bilo nemoguće da ostane po strani odnosno da uguši ustanak, započet u nepravom trenu, jer je smatrao svakoga koji je u borbi s okupatorima prirodnim saveznikom. No partizani su počeli svuda razbijati Mihajlovićeve organizacije. Da bi svoje ljude zaštitio i osigurao pučanstvo od partizanskog nasilja, odlučio se Mihajlović za akciju. Već prije je bio sklopio sporazum s vodstvom partizana glede vodstva akcija i uprave zaposjednutog područja, glede pliena i organiziranja pučanstva, da se opredieli za jedne ili druge."

OSTATCI SRBSKE VOJSKE POČINJU NAPADAJIMA NA NEZAVISNU DRŽAVU HRVATSKU

U biesu koji ih je obuzeo, odmetnici su izvršili prve zvjerske čine protiv hrvatskog stanovničtva u jugoiztočnoj Hrvatskoj. Dana 13.,14. i 15. travnja 1941. izkaljen je taj bies u obćini Čapljina u selima Ilići i Cim, kotar Mostar, gdje su 15.travnja zapalili domove osamdesetpet hrvatskih seljaka. (O tim se zlodjelima iznose dokazala u ovoj knjizi).

Raztrkanim skupinama bivše jugoslavenske vojske, koje su imale zadatak napadati iz busije savezničke snage u Srbiji i Crnoj Gori, a poslije 10.travnja 1941. i na području NDH, pridružila se još jedna vrsta odmetnika: u NDH bio je u trenu njezina osnutka velik broj Srba, koji su zauzimali razne položaje u bivšoj upravi, Srba, koji su se u vrieme bivše države težko ogriešili o hrvatski narod. Oni su mrzili sve što je hrvatsko, i od prvog dana bili nepomirljivi neprijatelji hrvatske narodne države. Oni su zbog svog osjećaja i svojih prijašnjih zlodjela prema Hrvatima katolicima i muslimanima bili sviestni da gube te položaje.

POMOĆ ODMETNICIMA IZ SRBIJE I CRNE GORE

"Prije četiri mjeseca bio sam na svom imanju u selu Staparima kod Užica. U to vrieme bili su Niemci u Užicama. Jednog dana Niemci su se povukli iz Užica i otišli prema Valjevu i Čačku. Odmah iza njih došao je u Užice vojvoda četnički Đokić i održao govor pred skupom, koji se okupio. U to vrieme u Užicama je bilo oko četrdeset vagona municije. Sutradan je Đokić uzeo petnaest sanduka municije i iz Narodne banke oko 4 000 000. dinara i podielio svojim vojnicima, kojih je imao sa sobom oko 150. i otišao u pravcu Višegrada (pogranično hrvatsko mjesto na Drini). Odmah iza njegovog odlazka došli su u Užice partizani iz Zlatibora, Krčabora i Jelove gore. Bilo ih je oko 300. i uzpostavili su svoju vlast. Dva dana poslije dolazka partizana Niemci su u Užicama bombardirali sa "Štukama" municiju, koja je ostala, i fabriku oružja. Poslije bombardiranja one mašine, koje su ostale, radnici su sklonili u trezor Narodne banke i počeli izrdom pušaka. Radnici su za 48.sati izbacivali po 300. do 400. pušaka. Ovo oružje koje su izrađivali,i municiju koju su također izrađivali, slali su po selima, a također su slali i Čiči (vođi partizana) na Romaniji (gorski masiv na području Sarajeva). Partizani su ostali u Užicama dva mjeseca i kada su Niemci ponovo uzeli Užice, mi smo se razturili na razne strane. Ja sam sa dva druga otišao preko Zlatibora i prebacio se u Sandžak u selo Radojnu. Tu se prikupilo više nas iz Užica i tu se formirao užički bataljun. Bataljun je imao tri čete, svaka po 45.-50. ljudi. U Novoj Varoši i okolici ostali smo oko mjesec dana, kada su tamo naišli Pećančevi četnici i otjerali nas. Onda smo se mi prebacili preko Priboja i Pljevlja u Čajniče (Čajniče i niže spominjanja mjesta nalaze se u Hrvatskoj). U Čajniču je izvršena mobilizacija i formirana je druga proleterska brigada. Brigada je imala 4.bataljuna. Poslije formiranja ciela je brigada otišla u Goražde, iz Goražda u Ustipraču, a odatle u Borike. Odanle smo otišli u selo Miliće, a odanle u Srebrenicu, poslije u Bratunac, a odanle u Vlasenicu. Pošto nismo naišli na četnike kapetana Račića, otišli smo u selo Rabar u Podromaniji. Tu smo ostali tri dana i odanle smo otišli prema Grivcima u Rogaticu, gdje sam zarobljen. Za vrieme ovoga **** nismo vidjeli nikakve borbe niti smo se s kime sretali. Kod Žljebova su Crnogorci vodili borbu s Hrvatima i tu su imali oko 150.žrtava. Pred sam napadaj na Rogaticu sakupili su nas na jedno brdo i rekli nam: "Sada vršimo napadaj na Rogaticu". Ja sam ranjen u samom početku napadaja i sakrio sam se pod automobil. Tu sam ostao do jutra. Kad sam ja ranjen, odmah pred mnom je ranjen još jedan drug u ruku. Kada smo krenuli u napad, bili smo dočekani strahovitom vatrom i uvjeren sam po svemu kako se odigralo, da je bilo oko 30. žrtava s naše strane."

Ogromna većina pravoslavnog stanovničtva, koje je inače manjina u spomenutim poviestnim hrvatskim pokrajinama, držala se mirno nakon propasti Jugoslavije pristupivši radu. Kasnije se stanovit postotak tog stanovničtva zaveden od srbskih popova i teroriziran te smućivan od odmetnika na sve moguće načine, njima pridružio. Ta se pojava primietila jače, kada je započeo rat Europe protiv Sovjetske unije. Širenjem najglupljih izmišljotina o toku i razvitku toga rata uspjelo je odmetnicima tu i tamo, posluživši se i najoštrijim prijetnjama, stanovit broj do tada mirnih pravoslavaca predobiti na svoju stranu. U krajevima udaljenim od upravnih središta, u zabitnim selima bez brzoglasnih veza, krugovala i pošte, među stanovničtvom, koje nije bilo u stanju pratiti razvitak događaja u svietu, nije nikakvo čudo što se našlo ljudi, koji su povjerovali da se boljševičke vojske pregazivši Rumunjsku i Madžarsku nalaze već u Srbiji i NDH, a da su i na pohodu u Berlin.

Ciela Europa bila je kroz ovo vrieme od nestanka Jugoslavije svjedokom jedne sustavne, zločinački neodgovorne promičbe Londona, Washingtona i Moskve, koja je išla za time, da se srbski čovjek ne pomiri s idejom nove Europe i ne pristupi mirnom stvaralačkom radu. U tome se London i Moskva upravo natjecali. Gotovo svako izdanje na londonskom ili moskovskom krugovalu u ovih godinu dana nije bilo ništa drugo nego poticanje Srba u Srbiji i odmetnika na području NDH na sve moguće zločine. U podpunoj odsutnosti osjećaja odgovornosti nije bilo nikakve razlike između onih srbskih bjegunaca političara u Londonu, koji su srbski narod bacili u nesreću, i onih boljševičkih govornika na moskovskom krugovalu, kod kojih nikada nije bilo ni najmanjeg obzira prema sudbini cielih naroda. I sam razkralj Petar nije zaostajao u tom nerazumnom djelovanju od svoje okoline, koja se sastoji od političara plaćenih od Engleza i Židova. Tako je srbski čovjek u jednom vremenu, kad je trebao doći k sebi i spoznati pravi put, bio izvrgnut promičbi, koja ga je navodila na zločinačke čine, štetnije za samo srbstvo, nego za stvar nove Europe.

MOSKVA, LONDON I WASHINGTON POZIVAJU SRBE NA GUERILSKI RAT

Petar II. s.r.

Početkom veljače godine 1942.pojavio se nad Romanijom kod Sarajeva jedan englezki zrakoplov, iz kojeg su se spustili padobranima Kawen Elliot, englezki pričuvni major, star 33.god. iz Londona, William Robert Chapman ,englezki vodnik, star 24.godine iz Barow in Furness, Petar Milković, narednik bivše srbske vojske, star 28.god. iz Gornjeg Daruvara i Pavle Crnjanski, pričuvni nadporučnik pilot-lovac iz Srbskog Itebeja. Oni su mislili da su se spustili u područje, gdje imaju vlast odmetnici. Međutim su pali u ruke hrvatskim vlastima i zarobljeni. Njihov je zadatak bio, da s vođama odmetnika izrade nacrte za daljnje djelatnosti većeg stila. To se jasno vidi iz pisanog naloga, koji su donijeli iz Aleksandrije, a koji doslovce glasi:

1.Dostaviti Vrhovnoj komandi podatke o:

2.Dostaviti Vrhovnoj komandi podatke o:

4.Dostaviti spisak lica, koja su se stavila na raspolaganje okupatorskim vlastima

6.Dostaviti spisak potreba u hrani, oružju i municiji, koje će biti najhitnije posle povlačenja okupatorskih trupa. Naznačiti i sve potrebne mere, koje će se tom prilikom morati preduzeti.

8.Upozoriti tajnu organizaciju da ne čini istupe prema okupatorskim vlastima, koje bi izazvale suviše oštre represalije i time možda čak onemogučile sav tajni rad.

10.Dostaviti podatke o svima važnijim događajima koji su se desili posle 6.aprila. Posebno vojničke, a posebno političko-administrativne prirode.

Ovaj zadatak kojega faksimile objavljujemo, osvjetljuje također najužu povezanost djelatnosti odmetnika s Londonom i Moskvom. Ujedno nam odkriva planove, kojima se bavilo englezko vojničko vodstvo u jugoiztočnom dielu Europe. Najveća odgovornost Englezke i Sovjetske unije za sve nemile događaje, koji su se odigrali u Srbiji i na području NDH, bjelodana je i nepobitna.

ZVJERSTVA ČETNIČKO-KOMUNISTIČKIH BANDI

Četničko-komunističkih zločinačkih napadaja u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj bilo je veoma mnogo. Jugoiztočna Hrvatska proživjela je uslied tih napadaja u prvoj godini slobodnog državnog života dane najtežih izkušenja i muka, vrieme, u kome su divljački nagoni odmetnika izpisali jezovite stranice u mnogim hrvatskim manjim ili većim naseljima. Nebrojene hrvatske obitelji pogodila je najbolnije zločinačka odmetnička ruka. Izgledalo je, kao da su se na ovom tlu povratila najmračnija vremena prošlosti Balkana....!

Hrvati, katolici i muslimani ubijani su i mučeni na grozne načine. I u paljenju njihovih domova i uništavanju imovine došle su do punog maha zločinačke osebine odmetnika. Ubijalo se često od reda sve, što je došlo pod dohvat četničko-komunističkog noža ili puške.

Četnici-komunisti ubijali su Hrvate i u skupinama. Žrtve bi svezali, odveli do kakve jame, ubijali nožem ili puškom i bacali u ponor. Žive ljude bacali su u zapaljene im domove, a bilo je i slučajeva, da su zakapali polužive ljude. Bilo je nekoliko primjera, kada su, da bi drastično očitovali svoju mržnju na Njemačku, Italiju i Hrvatsku, mučenim i umorenim Hrvatima, dok su još bili živi, urezivali u tielo slovo "U", simboličku oznaku Ustaškog pokreta, ili slovo "V"(Victoria).

Postradalo hrvatsko stanovničtvo nije svojim držanjem dalo nikakvog povoda za zločine ove vrste. Istina, očajni i do skrajnosti uzrujani hrvatski živalj izvršio je tu i tamo represalije u mjestima, u kojima je odmetnička djelatnost imala svoju djelotvornu pomoć, no baš ti osamljeni odgovori strahovito ogorčenog hrvatskog puka na neopisive zločine četnika-komunista dokazuju, da je hrvatski sviet sačuvao prisutnost i ravnotežu duha, iako se radilo o takvim četničko-komunističkim zločinima, koji mogu pomutiti duh i najplemenitijeg čovjeka.

Hrvatske državne vlasti, jer nisu imale na razpolaganju dovoljno oružja, nisu mogle u mnogim mjestima pravodobno pružiti dovoljnu pomoć napadnutim hrvatskim selima. Zbog toga su mnoga od njih težko stradala. Iz brojnih su sela dolazile neprestane molbe za pomoć. U tom pogledu značajno je i potresno pismo, koje je pokojni Reis ul ulema Fehim Spaho upravio maršalu Slavku Kvaterniku 6.prosinca 1941.

HARAČENJE ODMETNIKA PO SRBIJI

Srbijanac protiv Srbijanca, kao da su zakleti neprijatelji! Isto takav sviet nastupio je u središnjem i jugoiztočnom dielu NDH samo s jednom razlikom, što su ovdje žrtve odmetničkih skupina Hrvati, prema kojima su odmetnci njegovali izkonsku mržnju, a najjaču od vremena, kada je ustankom hrvatskog naroda u velikoj mjeri olakšano savezničkim vojskama da s malo žrtava raztepu srbsku oružanu silu i sa europske karte izbrišu posljednju versaillesku državnu tvorbu.

Odprilike do konca rujna 1941. surađuju četnici i komunisti u Srbiji, pojačani bivšim robijašima, složno protiv pobjedničke okupacione vojske, protiv Srba koi nijesu htjeli sudjelovati u bezsmislenom četnikovanju, i protiv Srba koji su pristupili suradnji s njemačkim vojničkim vlastima. Premda pod odvojenim vodstvima odmetnici su izmiešali svoje redove i prelazeći preko "ideoložkih" razlika i opreka te konačnih posebnih ciljeva išli zajedno. "Srbski boljševizam" - to bi zaista bila najbolja oznaka ovog razdoblja njihove djelatnosti u Srbiji i u Hrvatskoj. To se očituje i u emblemima, pod kojima nastupaju: srbska narodna zastava s crvenom zviezdom, četnička kapa s crvenom zviezdom, te lozinka : "Živio kralj Petar, živio Staljin!" i slično. Na hrvatskom području ima ta suradnja četnika i komunista nešto duži viek, jer je obje skupine osim mržnje na osovinske velevlasti vezala i snažna mržnja na hrvatski narod i državu.

RAZKOL U TABORU ODMETNIKA I NJIHOVO MEĐUSOBNO UBIJANJE

"Neki oficiri vođe četnika -veli se u letku- nijesu iskreno surađivali s partizanima, nego su išli za pljačkom....Dok su partizani vodili borbu, oni su se širili u pozadini paleći i pljačkajući"."Oni guraju srpski narod u istrebljenje muslimana". Ubijanjem od reda svih muslimana, klanjem i bacanjem u vatru žena i dece oni tjeraju u ustaše one muslimane koji nisu bili raspoloženi za ustaše.... Pljačkaju i ubijaju tako, da je 200. muslimana, koji su dotle u svemu pomagali partizane, otišlo u Kladanj, da se bore protiv nas i danas su postali ustaše. Zar to nije zločin protiv samog srpskog naroda? Može li biti strašnijeg zločina od toga, da se četnici, kada su muslimani iz jednog sela na položaju, za to vreme u njihovom selu poklali njihove žene, decu i mlađu braću. Bilo je četničkih jedinica, koje su neki oficiri vaspitali za pljačku tako, da su mnoge čete nesposobne za borbu, koje su pljačkale i samo srpsko stanovništvo. Baš srpsko stanovništvo u fočanskom srezu i drugim stranama ogorčeno je protiv četnika - u kojima su isprva gledali osloboditelje - zbog strahovitih zločina, koje su tamo izvršili i nad srpskim i nad muslimanskim stanovništvom, kao i zbog jezovite pustoši, koju su tamo ostavili. I takve četničke vođe kažu, da se bore protiv ustaša. Ali srpski narod želi stvarnu borbu protiv ustaša. On s prvom traži da ustaše budu uništeni, kao i svi drugi fašisti i neprijatelji."

"Mi najenergičnije ustajemo i protestujemo protiv svih nasilja i terorisanja, koja vrše neodgovorni četnici u našem selu. Mi smatramo nasiljem terati goloruke seljake u Navioce, da izvoze kukuruz, pa kad ovi nisu hteli ići, oduzeti im po tri metra kukuruza na silu, kundačiti ih i izvoditi na strelište, kao što je bio slučaj s Antom i Ilijom Bojićem, Danilom Jakovljevićem, Ostojom Krstićem, Dikom Milovanovićem i Neđom Tadićem. Ne slažemo se s time, da se mirna muslimanska i katolička sela pale i pljačkaju radi toga, što ta sela nisu od nas to zaslužila i što nama preti veća opasnost ukoliko se ovakova politika bude i dalje vodila. Ne slažemo se s time i najenergičnije protestujemo protiv toga, da se u naša sela dovode starci i nevina deca i na nečuven zverski način ubijaju i kolju. Također se ne slažemo sa nasilnim oduzimanjem stvari i božićnih pećenica od ljudi, koje su oni za sebe hranili. Isto tako da seljaci čuvaju četnički štab i pored seoske straže. Isto tako protestujemo protiv postavljanja novih odbora i vlasti pored već izabranog Narodnooslobodilačkog pokreta, koga je narod slobodno izabrao. Mi smatramo, da su partizani oslobodili ovaj kraj i da četnici nisu trebali ni dolaziti te tražimo da nas partizani dalje štite,pošto se ponašaju i bore kao pravi narodni borci. Mi se na kraju slažemo s poštenim četnicima a ne sa onima, koji sprovode Nedićevsku politiku izdaje".

U letku pod naslovom "Hercegovci", koji je izdo partizanski "Narodno oslobodilački odbor za Hercegovinu", a podpisan je od poznatih "partizanskih" bandita Sime Babića, Rajka Vukoje, Vojina Čupine, Jove Ljubibratića, Jove Ratkovića, Radovana Papića, Laze Šalije, Riste Duka, Svete Zarajića i Đoke Pašajića kaže se doslovce:

ODMETNICI SAMI PRIZNAJU TEŽKE ZLOČINE

"Milane, vi ste ostali predsednik opštine. Nije samo da budete predsednik, nego i da pazite na sve redove u svojoj opštini. A veliki su redovi nevaljalih poslova. Jer po ovijem selima turskijem raspuštena je četa Drage Mitrovića i pravi velika nasilja, koje uopšte ne valja onako raditi, jer inače vi dobro znate, da mi nijesmo još ni jednog opasnog Turčina ufatili, već su ostale samo žene i sitna djeca pa nije dovoljno da mi to tako gnjavimo i progonimo, jer ćemo inače pogrešiti kod samog Boga. Kada pogorimo sve turske kuće i gnjavimo ono sirotinje, mogli bi Turci tako i nama da nanesu veliku štetu, pošto su svi Turci opasni sada u stijanam. Pa kada mi njihovo sve uništimo, mogli bi i oni da nama nanesu štetu. Nego kada budemo mi njih pobedili, onda ćemo mi krojiti zakone kako mi hoćemo. Molim te Milane reci Dragi neka ubuduće više ovako ne radi za ovo vreme, da se više ovako ne gnjave ili neka ih jedanput veštački pobiju".

Svoju neizrecivu mržnju na ustašku Hrvatsku prenieli su srbski partizani i na četnike, čim su ovi, videći svoju zabludu, počeli pokazivati znakove da obustavljaju borbu s NDH i hrvatskim narodom. Posvemašnji razvrat, koji su u odmetnički tabor unieli partizani, među kojima su do znatnog utjecaja i do vodećih mjesta došli Židovi, doveo je znatan broj četnika odmetnika do spoznaje, kamo sve to zapravo vodi, pa su priznali NDH i njezinu vlasti i vratili se mirnom životu, dok su nepopravljivi među njima utekli i pridružili se partizanima. Svoju mržnju na svoje dotadanje saveznike u odmetničkoj djelatnosti partizani izkazuju najbolje u proglasu,koji su 1.svibnja 1942. izdali "politički komesar" Miro Popara i partizanski "komadant" Petar Ilić.

U tom razdoblju "partizani" odmetnici gube svaku politčku oznaku. Njihovi odjeli postaju razbojničke bande, koje ubijaju radi ubijanja, pljačkaju i ruše samo zato, jer su to zahtievali probuđeni najgori ljudski nagoni. Ogrezli u krvi i zločinima izgubili su ti odmetnici svaku duševnu ravnotežu i svojim strašnim primjerom jednom zauviek poakazali i dokazali, kako nizko može pasti čovjek, kad apostane žrtvom boljševičke promičbe. Zločinačke osebine "partizana" upoznate su i drugdje u svietu, u Hrvatskoj su se izrazile možda u "ruskom" obliku, jer su ovdje "partizanske" bande nastupale na životnom prostoru jednog drugog naroda, prema kome po svom narodnostnom sastavu nisu imale nikakvog obzira.

Nu uz tu činjenicu ostaje iz te borbe, koju je hrvatskio narod završio s uspjehom, strahovita obtužba, jedna od najtežih, koje su europski i izvaneuropski narodi podizali protiv englezko-židovskog imperializma i protiv boljševizma. Ta strahovita obtužba pogađa još više onaj vodeći sloj srbskog naroda, koji je Srbiju još jednom bacio u rat protiv Europe i koji je hrvatskom narodu poslije više od dvadesetogodišnjeg proganjanja, ugnjetavanja i ponižavanja nanio svojom zločinačkom politikom u prvim mjesecima njegovog nezavisnog državnog života najteže, no uvjereni smo - posljednje boli.

O tim bolima neka govori dokazno gradivo,koje objavljujemo!

KRVOLOČNI ODMETNICI NA DJELU

TEŽKI ZLOČINI ODMETNIKA NA PODRUČJU HRVATSKE

UBIJANJE HRVATA U ČAPLJINI I OKOLICI

Četnički odjeli, koji su pripadali redovnoj srbskoj vojsci, napali su 13., 14. i 15. travnja godine 1941. hrvatsko stanovničtvo u Čapljini i okolici (Hercegovina). Stanovničtvo se spašavalo biegom, ali su od četničke ruke već u ovim prvim napadajima poginuli ovi Hrvati:

Kod ubijanja ovih Hrvata odigravali su se potresni prizori. Napadnuti narod bio je nenaoružan, pa se spašavao kako je samo mogao. Osim nabrojenih, koji su poginnuli, bilo je mnogo ranjenih. Nisu se štedile ni žene ni djeca. "Kolji sve po redu!" - bila je lozinka četnika. Kada su četnici, primjerice navodimo, napali dom Marka Vega iz Struge, pucali su i na njegovu ženu i nejaku djecu. U izkazu, koji je dala Ruža Vego, a koji objavljujemo u faksimilu, ubili su četnici Franu Vega, Markovu ženu, u času kad je u naručaju držala diete od šest mjeseci. Njoj su izpalili četiri hitca u glavu i ranili četvero njezine djece. Pucali su dum-dum nabojima.

SPALJENA MNOGA HRVATSKA SELA

Uporedo s napadajima na život hrvatskog pučanstva pristupili su četnici-komunisti već prvih dana nakon sloma Jugoslavije, sredinom travnja 1941. paljenju hrvatskih sela. Ta zlodjela vršili su služeći se bombama i petrolejem. 15. travnja 1941. navalili su četnici-komunisti, grupirani od ostataka bivše srbske vojske, i uz pomoć okolnog grkoiztočnjačkog stanovničtva, na hrvatska sela Cim i Iliće kod Mostara. Zločinci su nemilosrdno rušili kuće i ostale gospodarske zgrade, među ostalim tanetima iz topova i zapaljivim bombama. Ujedno su počeli ubijanjem stanovničtva ukoliko se isto nije sakrilo ili pobjeglo. Ova dva hrvatska sela podpuno su uništena. Iz izvješća, koja su o tome stigla, vidi se, da su zpaljene kuće 85. hrvatskih seljaka. Uništeni su domovi ovih stanovnika spomenutih sela:

Prigodom ovog napadaja ubijeni su u selu Cim:

U faksimilima objavljujemo izjave, koje su o napadaju na selo Ilići dali seljak Mustapić (kome je prigodom tog napadaja bombom ubijena žena) i zarobljeni četnik-komunista Milan Antelj iz Ziemlja.

STRAŠAN POKOLJ U HRVATSKIM SELIMA KRNJEUŠA I VRTOČE

Jezovit pokolj stanovnika ovih sela, koja su odmetnici i spalili, zbio se bez ikakvog povoda sa strane tamošnjih Hrvata.

Četnici-komunisti navalivši iznenada na selo Vrtoče, zaklali su uglednoga trgovca i gostioničara Josipa Matijevića i devet članova njegove obitelji.

Istoga dana izvršili su četnici-komunisti u susjednom selu Krnjeuši užasan pokolj hrvatskog stanovničtva. Mjesto Krnjeuša ima 12. katoličkih kuća sa oko 80. žitelja, koje su sve odreda opustošene i popaljene, a stanovnici gotovo svi poubijani. Kada su izvršili pokolj u Krnjeuši, četnici-komunisti su na mjestu, gdje su strieljali većinu ljudi, razvili veliku crvenu zastavu nabacujući se pri tom svim mogućim pogrdama na Poglavnika, Nezavisnu Državu Hrvatsku i Hitlera, iztičući, da će pod crvenom zastavom uzkrsnuti Srbija, a Hrvatske nestati. Odmetnika je bilo oko 1000. Kako su koju kuću opljačkali odmah su je i zapalili. Sve, koji su preživjeli prvi metež, hvatali su, vezali i zatvarali u školu, odvodili u šume u svoje logore u susjednim pravoslavnim selima. Tokom ciele subote i nedjelje, 2. i 3. kolovoza četnici su hvatali ljude, žene i djecu. Neke su od njih i dalje ubijali, neke vodili sobom, a neke bacali u bunare, zatim ih ubijali u bunaru iz pušaka i bunare zatrpavali zemljom.

Obćinskog načelnika Ivana Matijevića rezali su po licu,odkidali mu prste i on je izdahnuo u najstrašnijim mukama.

U kući Nikole Balena ubili su Nikolu Balena,

Nadalje su ubijeni Dane Balen(27.),

Dalje su ubijeni Mile Matijević(40.),

Isto tako se ne zna za sudbinu Petra Iveze(37.) i

Među ubijenima u Krnjeuši nalazi se nadalje:

Osim toga ubijeni su Dane Skender,

Nadalje su ubijeni Jure matijević, pok. Ivana, star 45. godina,

Kada je hrvatska vojska došla u Krnjeušu, našla je nekoliko lešina, koje nitko nije mogao prepoznati, a među ostalim i glavica jednog djetea, kojega se identitet nije mogao ustanoviti.

KRVAVA STRAHOVLADA U FOČI ZA VRIEME KOMUNISTIČKO-ČETNIČKE VLADAVINE

O tim jezovitim časovima u Foči postoje brojni izkazi svjedoka, od kojih objavljujemo ova tri izvješća:

"Kada su naši vojničari u Jabuci predali oružje, ja sam pobjegla u Foču i bila kod svoje tetke. Kada su naše trupe otišle iz Foče, odmah su se primietili u Foči četnici. Odmah se čula pucnjava topova, zvonjenje zvona, a vidio se je i pravoslavni sviet kako iz sela vri u grad. Kod crkve se igralo cieli dan. Nastala je pljačka muslimanskih kuća i ubijanje muslimana i muslimanki. Odmah su oduzete sve šivaće mašine i organizirani "vešteti" (radionice) za izrađivanje odiela i cipela i veša za četnike. Kod pljačke muslimanskih kuća i trgovina sudjelovali su osim naoružanih četnika i seljaci iz okolnih sela, koji su robu nosili na tovarima. Prilikom pljačke poginule su dvie pravoslavne žene. Kroz čitavo to vrieme nije se smio pomoliti na ulicu niti jedan musliman. Noći su bile strašne. Kroz cielu noć čula se pucnjava u gradu i okolici, u kojoj su nastradali mnogi muslimani. Nakon 5-6 dana vladavine četnika u Foči došao je po mene jedan četnik s jednom pravoslavkom, koje je poslao moj otac, da me dovedu kući, pa sam pošla sa još tri muslimanke i sa sobom ponijela našu odjeću u uzlovima. Odmah kod prvih koraka susrelo nas je 25. četnika i tražili su od nas da idemo s njima unatoč tome što je ovaj naš vodić tražio i molio da nas ne diraju. Tom prilikom je i naša pratiteljica prigovorila četnicima, da je njihov postupak neljudski, jer da se muslimani kroz čitavo vrieme nisu ogriešili o poštenje i obraz niti jedne pravoslavke. Iza ovih rieči četnici su ovu našu pratiteljicu htijeli nožem raztrgati, ali uza sve to mi smo odvedene u jedno dvorište, kojom zgodom su nas htjeli pretraživati i naše zavežnje. Tada su govorili, da mi žene nosimo našim ljudima municiju i oružje, a to da je protiv četnika. Ovom zgodom ja sam uspjela doletjeti do avlijskih vrata i sa užasnim vriskom od straha otvorila vrata i pobjegla. Ovaj četnik počeo me proganjati, ali sam se ja sklonila za onog drugog četnika, koji me je imao odvesti kući, i onda je tek ovaj svojim energičnim i odvažnim držanjem mene spasio. Kod svađe je rekao ovaj četnik, koji me je progonio, da me mora pretražiti, i ako kod mene nema oružja, ima nešto drugo za njega. Ja sam se tada sklonila u kuću Karahasovića, gdje sam se presvukla u pravoslavno odielo i tako zavila kosu, kako one zavijaju, te sutradan sa svojim pratiocem krenula put Jabuke. Odmah kod izlazka iz grada na željezničkoj stanici vidjela sam na jednoj hrpi pet muslimana zaklanih. Dalje idući putem vidjela sam gotovo na svakom koraku preklate muslimane u grabama kraj ceste, a u više njih zabijeni kolčevi. Nad njima su postavili njihove fesove. Svojim sam očima vidjela, da su ubili već u Foči Edhema Atibovića, kojega su našli sakrivena pod željezničkom ćuprijom. Zatim sam vidjela u Ustikolini ubijene: Hadži Kasima, Mula Abdića, Saćira Hodžića sa ženom, Omera Omerpašića, Ahmeta Sadžaka i Hasana Čengića, u Lokvama četvoricu, u Zaborku Hodžu Čauševića, u Jabuci Jakuba Mekića, u Kunjenovićima Ahmeta i Amzu Tarčina, u Bešlićima Adema Mekića sa dva sina, u Javićima sedmoricu Džoza, u Raskovićima nekog Muharema i Sulejmana."

Inženjer Ragib Kolaković, upravitelj šumarije u Foči, izviestio je velikog župana Velike župe Vrhbosna o četničko-komunističkim zločinima u Foči početkom prosinca 1941.

Prema neprovjerenim podacima ubijene su i ove osobe:

Svjedok Nuzeir Trkulj, sin pokojnog Trkulja, trgovca u Foči, izjavio je 29. siečnja 1942. u zapisničkom izkazu kod zapovjedničtva Vojne krajine u Sarajevu, da su četnici-komunisti, kada su preuzeli vlast u Foči poubijali, koliko on znade, ove Hrvate muslimane i katolike:

Dalje je Nuzeir Trkulj u svom izkazu rekao:

Znali su posljednju kilu brašna odnijeti iz kuće pa što nisu poubijali, to je od gladi poumiralo. Kada su išli tražiti od komandanta mjesta nešto hrane, odbijao ih je govoreći da idu svome Paveliću. Ja sam se krio u kućama. Našu jednu kuću uzele su sestre Sergija Mihajlovića, četnika, pa pošto je s njima dolazio Sergije sa svojim bratom drom. Pavlovićem, i pošto ih je moj brat posluživao, kada je Sergije spomenuo, da će dr. Pavlović ići u Ljuboviju, zamolio sam ga da povede i mene, te je ovaj to i učinio. U Ljuboviji sam dobio propustnicu za Beograd, ali su me u Loznici zaustavili i ja sam se vratio u Ljuboviju. Kada su tamo došle njemačke vlasti, ja sam se u čamcu prevezao preko Drine sa drom Hasom Čemilićem i njegovom ženom u Srebrenicu, a odavle sam preko Zvornika i Tuzle došao u Sarajevo. Od Mesića do Ljubovije putovao sam šest dana i putem vidio logore četničke i partizanske u Rogatici, Vlasenici, Srebrenici, Hramu, Bratuncu i Drinjači. Tom sam prilikom čuo pričati od četnika, da će zauzeti Sarajevo, a za to da su učinili sve potrebno, naime, da su sve svoje ljude u mjestu naoružali revolverima i kad oni napadnu Sarajevo, da će njihovi ljudi u mjestu podići ustanak te poklati i poubijati sve što je hrvatsko, katoličko i muslimansko i time uništiti "leglo tursko i katoličko". Čuo sam kako pričaju, da imaju tek nakon toga, kad osvoje Sarajevo, poklati sve što diše hrvatskom dušom, a to je bez obzira sve katolike i muslimane. Također sam čuo kako govore, da se s nama ne mogu pomiriti i da su oni zaključili: mi ili oni".

"Treći dan ulazka u Foču pustio je kapetan Mihajlović zarobljene šofere na slobodu radi vožnje četnika, a oružnici i domobrani ostali su zaključani i na večer u 9. sati svi su bili strieljani i bačeni u Drinu.

Isti dan četnici su počeli hvatati civile po gradu, a osobito su tražili i pitali za bjegunce iz Rogatice. Ovo sam doznao otuda, jer sam osobno čuo, kako po gradu viču: "Gdje su Rogatičani?" i njih su prvenstveno hvatali i od reda ubijali tako, da su ih klali i na muke stavljali, a nakon tih zvjerstava bacali u Drinu. Nisam osobno vidio kada su četnici klali i mrcvarili građane, ali su se u mojoj prisutnosti hvalili, koliko je koji od njih zaklao građana muslimana. Vidio sam svojim očima cielu čupriju krvavu, i u vodi pod mostom mrtve izmrcvarene ljude i žene. Ovaj pokolj građana trajao je oko deset dana, jer su se građani odmah počeli skrivati, a četnici su ih tražili po kućama, hvatali i klali. Četnici su hvatali i poklali građane u gradu Foči tako, da su samo ostavili zanatlije, koji su njima trebali. Poklali su mještane iz Foče i sve bjegunce, osim ono zanatlija, koje su ostavili za svoju upotrebu.

Gledao sam po dvadeset ljudi svezanih žicom, gdje ih vode četnici na most radi kljanja i ubijanja. Kako sam čuo, najviše su se izticali u klanju i mrcvarenju, kao i u pljački, rogatički četnici i to: Kosorića četa i četa iz Goražda, koji su prvi upali u Foču i izvršili pokolj. Poslije nekoliko dana otišli su Goraždani i Kosorića četa na dopust i na katolički Božić došli su skupa u Foču, te su poubijali sve ono, što je ostalo, zapalili tri džamije, opljačkali cielu Foču a nakon toga otišli na položaj na Borač.

"Dne 26. prosinca 1941. kad su četnici-komunisti harali i palili po Foči, ja sam bio živi svjedok ovih događaja: Toga dana došli su u moju kuću meni poznati četnici-komunisti i to: Danilo Hadžiluković, Boro Blagojević, Mitar Šahin, Božko Bednić, Mato Rašević, Obrad Dostić i Vuković iz Jošanice i odveli mene, moga brata Jusufa i Jusufova sina Smaila kod Čohodar-džamije. Tu smo zatekli još mnoge građane, od kojih sam poznavao: Avdagu Bačvića, Muju Bačvića, Aziza Bačvića, Suljagu Isanovića, Smaila Isanovića, Edhema Isanovića, Iziza Isanovića, Safeta Isanovića, Hasana Isanovića, Edhema Isanovića sina Mehmedovog, Murata Aganovića, Muju Aganovića i Jusu Čebu. Tu su nas pretražili i sve vrednije stvari, koje su kod nas našli, opljačkali. Zatim su nam ruke još jače žicom stegli. To su bili strašni bolovi. Napominjem, da su u mojoj kući ostavili moga sina Ismeta. Nakon što su ga izmjerili puškom, jedan je rekao, da se taj ustaša ostavi, jer nije opasan, budući je bio manji od puške.

Među ostalima ubijeni su:

U ovom svom izkazu Mahmud Z. Pašić veli na kraju: "Prema podatcima poginulo je u samom gradu Foči oko tisuću mužkaraca i žena.

POKOLJ HRVATA U GORNJEM ERVENIKU, OBLJAJU, UGARCIMA, LUKI, KORITAMA, ŠTIKOVU I VRLIKAMA

Izvješće ustaškog stožera Bribir i Sidraga, koje objavljujemo, sadrži imena zaklanih Hrvata u Gornjem Erveniku i Štikovu. Petru Puču iz Štikova izkopali su četnici-komunisti noževima oči, Mari Vujović, Petrovoj ženi, staroj 40. godina, odrezali su sise i stavili joj devet mjeseci staro diete da siše odrezane sise. Boji Vujović, Petrovoj kćerci, odrezali su prije nego što su je ubili, prste na rukama. Žrtve u ostalim spomenutim selima poubijane su iz pušaka i revolvera.

Frane Šimić

Isti ustaški stožer javlja, da su prigodom četničko-komunističke pobune u Bos. Grahovu, odnosno u Drvaru, poubijani ovi Hrvati:

Ivan Špiranović, Matin

Stjepan Barać, iz Livna, ubijen sa ženom i osmero djece u Kapeli

U Štikovu su zaklani ovi Hrvati:

Milana Lucića

BEZPRIMJERENA OKRUTNOST ČETNIKA-KOMUNISTA

Među najjezovitije zločine, koje su srbsko-pravoslavni odmetnici izvršili nad Hrvatima muslimanima, pripada svakako pokolj, koji je na najnečovječniji način izvršen u selu Koritniku. Čovjeku se mora naježiti koža i na samo sjećanje na ovaj događaj. Tu su odmetnici pokazali sav svoj sadizam, sve najgroznije strane svoje duše. Naprosto je težko dokučiti, da može biti ljudi,koji su kadri izvršiti i ovakova zlodjela.

"Onoga dana, kad je hrvatska vojska potisnula četnike do iza Gostilje, došao je sutradan u Koritnik Vuko Medenica sa 20. četnika, među kojima su bili Stjepan Nikolić, Stevo Šušnjar, Čedomil Šušnjar-svi iz Hubave, te Velizar Gavrilović, Dragomir Gavrilović i Đorđe Grujić iz Koritnika. Ostali su bili nama nepoznati. Napried navedeni seljaci bili su obučeni u seljačko odielo, a oboružani puškama i noževima. Municiju su imali u džepovima. Oni drugi nepoznati bili su obučeni svi u vojnička odiela s "redenicima" preko ramena i oko pasa, s puškom i nožem, a imali su gotovo svaki po jednu bombu.

UZ POKLIKE "ŽIVIO KRALJ PETAR, ŽIVIO STALJIN!" UNIŠTENO JE HRVATSKO SELO KORAJ I POUBIJANO MNOŽTVO HRVATA

Naoružanih bandita bilo je oko stotinu. U vrlo kratkom vremenu njihovog boravka u Koraju, dok nesretnom narodu nije stigla pomoć hrvatske vojske, popalili su banditi jedan dio sela i na životinjski način poubijali mnogo ljudi. Tragedija, koja je pogodila tamošnji seljački narod, bila bi još veća, da su banditi imali vremena nastaviti svojim zločinačkim djelovanjem.

"Točan broj žrtava u Koraju ne može se ustanoviti, jer se je pučanstvo raztrkalo širom prema Čeliću i Brčkom, odvezavši, što je u brzini moglo uzeti, no moglo bi biti 200 najviše 300 svih ubijenih i zaklanih. Popaljenih kuća ima 150, a najgore je postradala čaršija, gdje su se nalazile ljepše zgrade. Kako je navedeno, u pokolju su svi sudjelovali, te su u glavnom ubijali dječake od 12-15 godina. Žene su pljačkale, a mala djeca su nosila slamu i palila kuće sve s poklikom kralju Petru i Staljinu. U mjestu je podpisani našao još nekoliko desetina lešina zvjerski iznakaženih, a nekoliko i nagriženih od pasa, koje njihovi nisu mogli niti dospjeli pokopati. Krvoločtva koja su počinili komunističko-četnički banditi, prelaze ljudsku maštu i spadaju u Srednji viek, pa ću navesti samo dio iz te grozne tragedije.

PALJENJE HRVATSKIH DOMOVA U SELIMA KOTARA TREBINJE

HRVATI, KOJI SU OD ČETNIČKO-KOMUNISTIČKE RUKE POGINULI U SELIMA MLADOŠKOVCI, OPAČIĆ I ODŽACI

Iva Kelo, pok. Nikole, iz Mladoškovaca

Spomenuto obćinsko poglavarstvo javlja nadalje da su prigodom četničko-komunističkih napadaja nestali i ne zna se za njihovu sudbinu ovi Hrvati iz Odžaka:

SKUPINA SPALJENIH I ZAKLANIH HRVATA U SELU TUHOLJ, KOTAR KLADANJ

"30. prosinca 1941. izvršeno je čišćenje pobunjenika komunista i četnika sa šestom i sedmom satnijom oružničke dobrovoljačke legije i dvadeset oružnika pod zapovjedničtvom kotarskog predstojnika g. Afdage Hasića i oružničkog narednika Petra Kralja. Kod dolazka u selo Tuholj našli smo u štali Mehmeda Meškovića 28. mužkih lešina, koje su pobunjenici zaklali, a zatim povezane u štali zapalili. Prepoznate su i to:

Omer Mujić, star 21. godinu

JEZOVIT POKOLJ HRVATA U AVTOVCU, KOTAR GACKO

Dostavljaju se podatci o zvjerstvima četnika, koje je dao nadporučnik Dragutin Šimunčić, zapovjednik III. satnije, 24. listopada 1941.: "1. kolovoza o.g. ušao sam zajedno sa savezničkom talijanskom vojskom u popaljeno mjesto Avtovac, koje je bilo napadnuto od četnika 28. VI. u jutro. Tek poslije borbe, koja se vodila cieli dan, četnici su uspjeli na večer 28. lipnja ući u Avtovac, koji su opljačkali, poubijali sav muslimanski živalj, koji je ostao u Avtovcu i nije se mogao evakuirati, a zatim su zapalili mjesto. Pri ulazu u samo selo sa lieve strane puta pred mostom bio je leš jednog djeteta od 6-8 godina, koje je bilo zaklano nožem i bačeno u livadu kraj puta. Samo mjesto bilo je podpuno opljačkano. Sve muslimanske kuće bile su zapaljene i izgorjele su do temelja. Nasred sela nalazila se razbijena poštanska blagajna, koju su četnici nasilno otvarali. Na pragu jedne muslimanske kuće vidio sam leš jednog čovjeka, koji je bio zaklan nožem, razporen mu je bio grudni koš, izvađeno srdce i stavljeno na grudi. Pred jednom drugom kućom naišao sam na jedan leš čovjeka od svojih 30 godina, koji je također zaklan nožem, odrezano mu je spolno udo i stavljeno na trbuh. U jednoj jami nađena je jedna zaklana žena, kojoj su bile odrezane ruke. Na garištu jedne muslimanske kuće nađen je pougljen leš jednog čovjeka, koji je bio vezan, te je svakako živ bio bačen u vatru. U jednom žitu više sela nađena je zaklana jedna žena. Osim toga pronađeno je još nekoliko leševa muslimanskih Hrvata, koji su bili poklani od četnika. Odmah poslije ulazka talijanskih četa u Avtovac, došli su i muslimani, koji su pobjegli iz Avtovca i okolnih mjesta i odmah pristupili ukopu svojih poginulih mještana."

U SELU PLOŠNIKU NAPRAVILI SU ČETNICI-KOMUNISTI KLAONICU DJECE

"Kada su odmetnici na 2. veljače 1942. navalili i zapucali na selo Košutica, narod je iz njega pobjegao glavom bez obzira. Svatko je krenuo kud je mislio da će izbjeći neprijateljskom kuršumu. Vidio sam kak su neprijatelji susreli mnoge grupe i vratili ih od stare i nove ceste. Ja sam s jednom svojom nevjestom krenuo oko jednog humka i sklonuo se u Luburuč-polje, gdje sam se susreo s ostalim bjeguncima, a odavde smo šumom Kratelje došli u Knežinu. Mnogi su bjegunci bili natjerani u tjesnac između Rosovače i sela Vidrića, gdje je na njih otvorena užasna pušćana vatra. I tu su mnogi izginuli. U Knežinu nas je došlo oko tri tisuće bjegunaca, s kojima sam ostao do 6. veljače o.g. i sutradan krenuo saonicama do Podromanije, a odavle u Sarajevo. U selo Košuticu pobjeglo je sve što je ostalo na životu iz sela Oškoplje, Čukojevići, Kusturiće, Kalimanići, Babija, Rađevići, Točionici, Dindići i Plošnik, koja su sela odmetnici popalili i absolutno opljačkali. Sviet koji je iz tih sela pobjegao, jesu samo žene i ženska djeca. S njima je svima moglo biti najviše troje do četvero mužke djece. Kod mene je bilo oko 60 bjegunaca. Pričale su mi te žene, da su jedne večeri vidjele kako su jednom doveli u selu Plošniku 27 mužke djece i kako ih je jedan od odmetnika onako stojeći stavljao na svoje koljeno i klao, dok su drugi tu djecu držali za noge i ruke, a izvršilac je u to vrieme stavivši glavu djeteta na svoju lievu nadkoljenicu hvatao diete lievom rukom za bradicu, a desnom klao. Ove su mi žene pričale još i durga čuda i zulume, izvršene nad našim svietom, koje nisu od suza i grčevitog plača mogle ni izpričati. Napried su navedene moje rieči i pripravan sam po potrebi na njih i zakletvu položiti."

Iz ovog izvješća vidimo, da su četnici-komunisti napali sela Oškoplje, Čukojevići, Kusturiće, Kalimaniće, Babiju, Rađeviće, Točionice i Dindiće i opljačkali sva ova sela, a zatim ih zapalili. Kakva su sve zvjerstva radili četnici-komunisti, vidi se po tome, što su na tisuće Hrvata onoga kraja, budući su bili nenaoružani, bježali glavom bez obzira da spase svoje živote!

POKOLJ HRVATA MUSLIMANA U KOTARU LJUBINJE

Džafer Zelenterović

Asima Bakšić

Nadalje su ubijeni od četničko-komunističke bande:

Tahir Salman

U ovom velikom pokolju sudjelovali su kao krvnici:

UBIJANJE HRVATA MUSLIMANA U RUDU KOD VIŠEGRADA

"Kada su četnici osvojili Rudo, s njima su došli od domaćih Đorđe Mandić, Rajko Jakovljević, Joso Barbarac, Petar Starovlah, Slavko Popović, Gojko Vuković, Vaso Mikavica, Desimir Jakovljević, Vitomir Čedo i Branko Perirčić, Zdravko Teodorović, Mlađen Peričić, i mnogi drugi. Ovi partizani otišli su nakon osam dana u Rogaticu. Iza toga je Đorđe Mandić organizirao svoje oružnike, koji su počeli maltretirati i pljačkati muslimanski sviet, a ubili su Mustajbega Resića i ženu, Huseinbega Dolića, Husu Lagumđiju i njegova sina Mehmeda, a zapalili kuće svih vidjenijih muslimanskih familija i u Rudome i selima, te orobili sve njihove imetke, a osim toga maltretirali njihove žene i djecu. Tražili su Sefka Hadrovića i Mehu Dostovića, koji su brdima i dolinama bježali do Mioča, gdje ih je primietio učitelj Savić, zapovjednik Mioča. Ovaj je izdao naredbu svojim ljudima, koji su ih uhvatili kod tunela poubijali te bacili u vodu.

Jakoč Mustafa, v.r.

KRVOPROLIĆA U SREBRENICI I OKOLICI ZA VRIEME ČETNIČKO-KOMUNISTIČKE VLADAVINE

O danima strahovlade u Srebrenici i okolici izjevio je Muharem Đozić Abidov, rodom iz Srebrenice, u zapisnik sastavljen 27. siečnja 1942. sliedeće:

MRCVARENJE HRVATA MUSLIMANA I BACANJE ŽIVIH U PONOR U KOTARU BILEĆE

Huso Čatović, Hrvat musliman, star 58. godina, seljak iz Đeča, obćina Plana, izjavio je u zapisnik Krilnom oružničkom zapovjedničtvu u Bileću 29. listopada 1941. kao očevidac borbe s četnicim-komunistima kod sela Đeča: "Vidio sam kako su četnici-komunisti Vukoja Rajko, Vaso Božo i Vukoja Nikola iz sela Pađana izvadili Hasanu Čatoviću drvetom oba oka. Saćiru Čatoviću odrezali su uho i uboli ga kolcem. "U isto vrieme uhvatio je Božo Vukoja Husniju Čatovića te ga ubio na mjestu udarcima kundaka. Za sudbinu obitelji Muse Čatovića (4. člana), Avde Čatovića (7. članova), Muše Čatovića (10. članova), Saćira Čatovića (6. članova), Zulfe Čatovića (5. članova), Hašila Čatovića (5. članova), Ibre Čatovića (6. članova), Murata Čatovića (3. člana), Bećira Čatovića (3. člana), Tahira Čatovića (8. članova) i Mehmeda Čatovića (12. članova), Begana Čatovića (2. člana), Džafera Čatovića (1. član) i Osmana Čatovića (5. članova) ne zna se. On je vidio kako je četnik Vaso Vukoja odveo Džafera Čatovića u zapaljenu kuću i ovaj je u njoj izgorio. Svima su opljačkali i popalili kuće i odtjerali stoku.

Began Avdić, star 36. godina, iz sela Šakotića, obćina Plana, iznosi u zapisnik, da je bio očevidac u borbama sa četnicima-komunistima od 26. -27. kolovoza kako su ovi, među njima Gavrilo Samardžić i Vojko Nedžo, njihov vođa Danilo Babić, uhvatili oko 38. ženskih i djece te ih doveli kod Dušana Popare na Planu te porezali kose, a nekima vadili oči, skidali ih do gola, te iste odvodili do goruće kuće Salka Avdića, te sve ženske pobacali u vatru. Nadalje je vidio kako su četnici Spasoje Samardžić i još devetorica doveli petero djece u starosti od 4-15 godina, među kojima poznaje Sajka Avdića, Ibru Asima, Ragiba i Husliju Avdića, te Sajku izvadili oči i bacili u jamu, a ostalim izvadili oči, poklali ih i ostavili na zemlji."

NIZ TEŽKIH ZLOČINA KRVOLOČNIH ODMETNIKA

POGIBIJA TRIDESETORICE HRVATSKIH ORUŽNIKA I DOMOBRANA U KOTARU KNIN

Dana 29. srpnja 1941. napali su četnici-komunisti oružničku postaju Plavno kod Knina te ubili oružnike: Šimu Bačića, Luku Šćerbašića, Matu Lukanca i Tomu Bezuka. Dan kasnije napali su u selu Polači kod Knina i poubijali oružnika Ivana Runju i domobrane Milu Budžeta, Nazifa Porića, Đuru Pozdrijana, Stjepana Božića i Matu Šušića.

POGIBIJA HRVATSKE SELJAČKE OBITELJI MRAVUNAC U BLAGAJU

"PLAĆU TRAŽI OD USTAŠA"

Prilog snimka.

JEZOVITO UMORSTVO JEDNOG HRVATA MUSLIMANA

"10. studenog 1941. rekviriran je luksuzni samovoz marke "Hansa"br. 659. i vlastniku istoga Ibrahimu Latiću zapovieđeno je, da vozi četiri naoružana domobrana koji su pratili transport hrane iz Sarajeva za našu posadu u selu Mokrom. Izpred Mokrog kolona je napadnuta od četnika i razpršena. Ibrahim Latić je ranjen u prsa i bježao je ranjen natrag, ali je nakon kraćeg vremena klonuo.

P. n. glavara, pročelnik, glavno-stožerni pukovnik Verić, v.r.

UNIŠTAVANJE HRVATSKIH DOMOVA U OBĆINI GLAMOČ

Obćinsko poglavarstvo u Glamoču izviestilo je dopisom od 5. siečnja 1942., broj 4616/41. ustaški logor u Glamoču, da su popaljena sela ove obćine:

U selu Odžaku jedna katolička i jedna muslimanska,

MUČENIČKA SMRT LUGARA NIKOLE LJESKARA U KESTENOVCU

"Dana 21. rujna 1941. obkolili su četnici-komunisti u selu Kestenovcu, obćina Krstina lugare imovne obćine Cetin-grad Milu Grdića, iz sela Ruševice, obćina Cetin-grad, i Nikolu Ljesara, starog 28. godina, iz sela Grabovsko, obćina Cetin-grad. Lugar Mile Grdić počeo je bježati, ali su ga četnici-komunisti u biegu iz pušaka ubili. Lugara Nikolu Ljesara uhvatili su živog, svukli ga do gola, svezali mu ruke i noge i uškopili ga. Izrezali su mu najprije spolne organe, zatim mu sjekli prste na rukama i tako ga mučili, dok je davao znakove života. Zatim su lešinu odvukli u neko grmlje i tamo zatrpali granjem. Tvrdi se da je kod istog ubojstva bio i vođa četnika-komunista bivši poručnik Rakinić."

POPALJENE HRVATSKE KUĆE U TAVIJI KOD BOS. KOSTAJNICE

POUBIJANI ZAROBLJENI ORUŽNICI U LUKAVCU, KOTAR NEVESINJE

Tu je nađen i pomoćni oružnik Antun Lorenc, težko ranjen. On je izjavio, da su četnici-komunisti, kojih je bilo više stotina, njih razoružali i odmah nakon toga odvojili kaplare Iliju Zovka, Ramadana Bjedića i domobrana Franju Grizela, da ih strieljaju. On misli da su ih strieljali, ali na kojem mjestu ne zna. Za sudbinu ostale četvorice oružnika nije znao ništa reći.

ČETNIČKO ZVJERSTVO NEDALEKO GLINE

Kotarska oblast u Glini izviestila je Ravnateljstvu za javni red i sigurnost svojim dopisom od 6. rujna 1941. broj 359 sliedeće:

Svoje djelo izveli su na zvjerski način tako, da su Žinića najprije vezali lancem, a po tome nožem izrezali. Razparali su mu trbuh tako, da su crieva izpala iz utrobe, a osim toga izrezaše mu na više mjesta lice. Težko ranjeni Žinić umro je dva-tri sata kasnije u najgroznijim mukama."

GNJUSNI ZLOČIN ODMETNIKA U SELIMA KLJENKU I VRIECI, KOTAR STOLAC

DVIE NJEMAČKE OBITELJI POGINULE OD ČETNIČKO-KOMUNISTIČKE RUKE

Častnik za vezu kod vojničkog zapovjedničtva Srbije izviestio je u studenom 1941. Njemačko poslanstvo u Zagrebu o ovom zločinu četnika-komunista u blizini Bieljine:

Dne 25. veljače 1942. našla je oružnička obhodnja postaje Cavtat u selu Duboka Ljuta umorenog jednog njemačkog državljanina Paula Thiela u njegovom stanu. Kod umorenog nađena je jedna cedulja, na kojoj je pisalo: "Smrt izdajicama, smrt fašizmu!" Ovo umorstvo izveli su partizani.

DVOSTRUKO UBOJSTVO U SELU KRMINE, OBĆINA KRUPA

U KOTARU VIŠEGRAD POUBIJANO VIŠE TISUĆA HRVATA

"Pučanstvo ove oblasti proživljuje danas najcrnje dane u svome životu. Sela popaljena, pučanstvo umire od gladi i bolesti po ulicama Višegrada, u koliko je izbjeglo iz svojih seoskih domova u grad. Do danas je u ovom kotaru poubijano do 6 000. Hrvata muslimana i katolika. Ta se brojka stalno povećeva. Na koji se način uništava naše pučanstvo od strane četničko-komunističkie akcije primjera radi navodi se samo ovaj slućaj: U selu Brokanu, kotar Višegrad, sakupljene su u mjesecu prosincu godine 1941. u jednu kuću 82. osobe. Nakon toga su u kuću bačene bombe. Kuća je kasnije zapaljena i u njoj su izgorjele 82. osobe. Ovakovih nedjela i sličnih od strane spomenutih ima bezbroj."

POKOLJ HRVATA MUSLIMANA U SELIMA OCRKAVLJE, RATAJE, MREŽICA I JABUKA

"Kotarska izpostava u Kalinovcu dostavlja 13. prosinca 1941. sliedeće:

UBIJANJE HRVATA MUSLIMANA U SELIMA PRAČA, LUNJE, RENOVCI, SOČICAMA I MODRIKU

Izpostava kotara Rogatica u Prači podniela je izvješće o pustošenju i zločinima, koje su četnici-komunisti izvršili u Prači u kotaru Rogatica. To izvješće, koje je po velikom županu Velike župe Vrhbosna dostavljeno podpredsjedniku vlade dru Džaferu Kulenoviću 30. siečnja 1942. glasi:

POKOLJ HRVATA U SELIMA BUKVIĆI I GOLUBIĆIMA

Kotarska oblast u Kalinoviku izviestila je 25. ožujka 1942. podpredsjednika vlade dra Kulenovića o zločinima četnika-komunista u selima na području ove kotarske izpostave. U tom se izvješću veli:

MOST GROZE U GORAŽDU

"Dok sam čuvao stražu na mostu, vidio sam često puta po noći, kada se malo smrklo kako četnici dovode gradjane i seljake, muslimane iz Goražda i okolice, te ih na mostu kolju i ubijaju i bacaju u Drinu. Tom se prilikom znao čuti vrisak, očajni krik, plač i molbe ubijanih. Malo sam poznavao svieta u Goraždu, pa ne znam reći tko je sve ubijen, ali mislim, da će od mene više znati moj brat Relja. Četnici su podpuno opljačkali muslimanske trgovine. Dosta je četnika bilo, koji su na šubarama imali mrtvačke glave. Kada smo pošli na položaj, išli smo pod četničkom i srbskom zastavom."

"Nas 17. svezali su četnici-komunisti žicom i odveli na drinski most. Tu su nas klali i bacali u Drinu. Ja sam bio sedmi po redu. Mene su povalili na most gola i onda me jedan četnik udario nožem u vrat i četiri puta po tielu. Tada su me bacili s mosta u Drinu. Žica na ruci mi je pukla i ja sam se zaustavio na mostu na gvoždju u vodi. Imao sam snage da sam se sakrio pod most, dok su sve ostale poklali i pobacali u Drinu i otišli s mosta. Bilo je to u noći po prilici tri sata po akšamu. Ja sam se vukao izpod mosta sve do zadnje kule, gdje sam skočio na suho i otišao izpod iztočne tržnice kroz groblje i preko polja kući. Na pol puta sam pao i ostao ležati, jer sam bio nemoćan i ranjen. Nekoliko sam puta padao na sniegu, dok sam došao do kuće. Tu me je brat previo. Ja sam se skrivao. Kasnije su dolazili Luka Vrečo iz Bara i Bogdan Knezović, četnici-komunisti, da me ponovno kolju, ali su u tome bili spriečeni."

ČETNIČKO-KOMUNISTIČKA STRAHOVLADA U GORAŽDU I OKOLICI

Kotarski sud u Goraždu

Nepozvana pristupa Mejira Alikavazić, žena Mujina, iz Mravinjca, i daje ovu

KAZNENU PRIJAVU

Uz četnike Ljubomira Furtula iz Mravinjca, Risto Tane, Mile i Mićo Delić,svi iz Crkvine,Bogdan Stavnjak iz Brda,Vide Furtula, žena Ljubomira, Joka Furtula, kći Ljubomira, Dejan i Uroš Begović, oba iz Kamena, činili su s ostalim mi nepoznatim četnicima, najgrdja zločinstva. Oni su bilo osobno, bilo poticanjem, ubili i poklali 29. osoba u kući Sulje i Asima Fejzića. Zatim su zapalili sve kuće, koje su izgorjele i lešine u njima.

Dovršeno:

------------------------------------------------------------------------------------

Od suda prisutni:

Nepozvana pristupi Dževada Hodo, žena Šerifa iz Potrkuše, koja daje ovu

KAZNENU PRIJAVU

Dokaz: Ibro Mamonja Aganov, iz Oglečeva, Bejda Mamonja, Ibrova žena.

Dokaz: Melća Čović, žena Ahmetova, Džehva Čović, žena Bajrova i Kada Čović, žena Omerova, iz Čovića.

-------------------------------------------------------------------------------------

Od suda prisutni: Alija Omersoftić, sudac

KAZNENU PRIJAVU

Dokaz: Aiša Tvica, žena Šerifa, iz Suhotića-Miljeno

-------------------------------------------------------------------------------------

Kotarski sud u Goraždu

Nepozvana pristupi Džehva Hodo, žena Rašidova iz Potrkuše, i daje ovu

KAZNENU PRIJAVU

Dokaz: Sevda Hodo, žena Selimova, iz Potrkuše,Hadžira Kovačević Mujrova, Fata Kovačević, žena Muratova, iz Potrkuše, Smajo Kurtović iz Vranjića i Osman Hodžić iz Vranjića.

Dovršeno:

-------------------------------------------------------------------------------------

KAZNENU PRIJAVU

Dokaz: Mejira Tanjo, žena Omerova, iz Bogušića, Almija Deševac, žena Slakova iz Mravinjca

stom prilikom pod istim okolnostima i na istom mjestu ubili su Milan Begović, Mićo Delić i Savo Drakula, svi iz Kamena moga muža Adema Hodu iz Potrkuše.

Dovršeno: Tahirbegović, v.r.

Kotarski sud u Goraždu

Od suda prisutni:

Pristupaju nepozvane Hodo Paša, žena Avdije iz Vranjića, Habiba Kurtović, žena Suljova, iz Vrannjića, Hodo Derviša, žena Smajova, iz Vranjića i Fata Adžem, žena Sulje, iz Vranjića i daje ovu

KAZNENU PRIJAVU

Dokaz: Hadžan Bajrović Alin, iz Vranjića, Tale Kurtović iz Vranjića

Istom prilikom i na istom mjestu zaklali su Dane i Mile Delić, Dimitrijini, moga muža Sulju Kurtovića.

Habiba Kurtović, v.r.

Dokaz: isti svjedoci kao gore.

Istom prilikom i na istom mjestu zaklali su Dane i Mile Delić, Dimitrijini, moga muža Sulju Adžema.

Fata Adžem, v.r.

--------------------------------------------------------------------------------------

Od suda prisutni:

KAZNENU PRIJAVU

Dokaz: Alija Tanjo iz Gočela, obćina Podhranjeska.

--------------------------------------------------------------------------------------

Od suda prisutni: Alija Omersoftić, sudac

KAZNENU PRIJAVU

Dokaz: Bejda Ahmedspahić, žena Hrane iz Karauzovića, Ibro Ahmedpašić iz Karauzovića, Hamid Kadrić, Hasanov iz Karauzovića.

Istom prilikom pod istim okolnostima odveli su gore navedeni četnici moju braću Himzu i Edhema i ubili za selom Dragolji.

Dovršeno: Tahirbegović,v.r.

------------------------------------------------------------------------------------

DRVAR JE IZGLEDAO KAO GROBLJE.....

Bila sam u Drvaru, kada su četnici-komunisti ušli u Drvar. Čim su ušli u Drvar, četnici-komunisti su sve stanovničtvo iz kuća iztjerali, sve kuće pretražili i stanovničtvo odveli izvan mjesta u jedan logor. Tu su odielili Hrvate od Srba i to odmah po skupinama kako su ih dovadjali, pa su znali u pojedinoj skupini odvojiti 40-60 ljudi, koje su odmah odvodili u Kamenicu, koje se nalazi na brdu i tamo ih ubijali. Te ljude, koje su dovodili u Kamenicu, vezali su i vezane iz logora odvodili. Čula sam, da su u Drvaru i bližoj okolici poubijali oko 300 Hrvata. Poslije toga u Drvaru je ostalo vrlo malo Hrvata, po mojem mišljenju oko 15 do 20. Za vrieme navale komunista-četnika na Drvar odpor su davali mladi ustaše u Hrvatskom domu, njih oko 30, koji nisu mogli odbiti navalu, pa kad su zarobljeni, sve su ih komunisti-četnici odveli svezane u Kamenicu i sve poubijali. Ostali Hrvati nisu bili naoružani, da bi mogli dati odpor. U to vrieme nije se samo govorilo o četnicima, nego i o komunistima, jer su zajednički radili. Za vrieme njihove vlasti u Drvaru, oni su držali sastanke, na kojima su držali razne promičbene govore, ali se danas tih govora ne mogu sjetiti, ali se sjećam iz tih govora, da su napadali Poglavnika, Hitlera i Musolinija, ustaše i fašiste. Znadem, da su ubili tri Hrvatice, i to neku Ćorić Andjelku, Altarac, kojoj imena ne znam, te jednu Dalmatinku, kojoj ne znam ni imena ni prezimena. Koliko se danas sjećam, nakon godinu dana od dogadjaja, poubijani su od četnika-komunista medju ostalim ovi Hrvati u Drvaru:

Od naoružanih 30 ustaša bila su trojica iz Drvara, a ostali iz drugih mjesta, dok su ostali Hrvati ustaše u samom Drvaru bili nenaoružani.

Ubijanje su u Kamenici vršili, kako sam čula nad jednim ponorom, a koji su ih ljudi od komunista-četnika ubijali, ja nisam vidjela, ali sam čula, da su u svojim redovima imali najgore ljude iz sela i da su oni to ubijanje vršili. Kod napadaja na sam Drvar nisu ti komunisti-četnici bili svi od reda naoružani oružjem, već su nekoji imali i lopate i sjekire. Poslije zauzeća Drvara po komunistima-četnicima, nastale su u Drvaru nesnosne prilike, jer je ponestalo živežnih namirnica, pa sve što su komunisti-četnici radili, bilo je na štetu cielog mjesta, jer se poslije u drvaru nije dalo izdržati. Dravr je izgledao kao groblje. Ja sam ostala u Drvaru, jer nisam mogla nikuda. Kad su u Drvar ušle talijanske čete, komunisti-četnici su pobjegli, ali su na briegu još zapalili sve radničke kolonije, tvornicu celuloze i kolodvor. Kada su se kasnije četnici i komunisti posvadili i počeli raditi četnici za sebe a komunisti za sebe, popalili su četnici u selima Kamenici, Šipovljanu, zaselku Pasjak, Crljevici kuće svima onima, koji su prešli na stranu partizana.

Mara Došen, v.r.

UBIJANJE HRVATA KOD JEDNOG PONORA U KOTARU FOČA

Adem Gaćanin, sin poginulog Šabana Gaćanina, iz Prače, star 17. godina, koji je sretno izmakao jezovitoj smrti, izjavio je u zapisnik, danom u kotarskoj izpostavi u Kalinoviku 12. prosinca 1941. sliedeće:

Prvog su svezali mene, a dok su vezali moje suputnike katolike, ja sam izišao pred han i munjevitom brzinom pobjegao prema Kalinoviku. Četnici su za mnom trčali i četiri puta na mene pucali. Ja bih bio pobjegao, ali na svu moju nesreću susreo me u blizini pilane u mjestu Ponori jedan seljak Srbin, debeo i visok sa šalom oko glave, i rekao mi: "Neš pobjeć Turčine, balinsku ti majku!" Uhvatio me za prsa i bacio na zemlju. U to su doletjeli četnici i počeli me udrati kundacima u prsa a onda me poveli opet do hana, svezali žicom i vodili me s učiteljem Škrabom uz potok rekavši, da idemo u Dobro Polje, da nam dadu propustnice. Kada smo došli do jedne porušene kasarne, za koju su mi poslije rekli da je na Krbljinama, krenuli smo s puta preko jedne njive. Oni su nam rekli da se odmorimo. S nama su bila trojica četnika. Rekli su nam: "Tko ima hljeba neka jede" ali nitko nije mogao jesti.

Poslije kraćeg vremena rekli su trojici katolika Hrvata da skidaju odiela te su ovi odmah počeli skidati sa sebe odiela. U blizini našeg sjedišta bila je jedna provalija dosta duboka. Jednog od mojih suputnika, mehaničara iz Višegrada, koji mi je putem govorio da ima ženu u blagoslovljenom stanju pred porodom, odveli su više jame, odmah ga ubili i bacili u jamu. Drugi mehaničar Hrvat katolik, koji je bio podnarednik, molio je četnike da se pomoli Bogu. Oni su mu dopustili, ali mu nisu dali dovršiti, nego su ga ubili.

Kada sam u noći izašao iz jame, bio je mrak. te noći sam nekuda lutao po velikom sniegu preko najviših brda i došao do nekog mlina pokraj nekog sela, za koje sam kasnije saznao, da se zove Vlaholje. Tu mi je jedan čovjek pokazao put u Kalinovik, te sam neopažen od četnika došao.

HRVATICAMA, ŽENAMA I DJEVOJKAMA U SELU MEĐEDI REZALI SU DOJKE

Na priloženoj su snimci koju je snimio zapovjednik satnije II. bojen Vojne krajine satnik Marko Vrkljan, vide se 2. muslimanske djevojke sa odsječenim dojkama, prerezanim grkljanima, dok je pokriven razsječen trbuh i odsječene genitalije.

KAKO JE IZGLEDALA ROGATICA POSLIJE ODLAZKA ČETNIKA-KOMUNISTA

Pod četničko-komunističkom vlašću nalazila se neko vrieme i Rogatica, veće hrvatsko mjesto u jugoiztočnoj Hrvatskoj. Rogatica je pretrpjela najteže dane.

Grad Rogatica bio je opustošen i pružao je sliku mjesta, u kome su obitavale divljačke horde. Narod, ukoliko je uspio spasiti život, s uzhićenjem je dočekao našu vojsku. Na toj šaki preostalih ljudi, koji su preživjeli sve četničko-banditske hirove, odražavalo se zadovoljstvo, što im je uspjelo spasiti se iz čeljusit nemani. Ljudi, žene i djeca odavali su sliku izgladnjelih i izpaćenih stvorova. Grozna je bilo to gledati."

UMORENOM DOMOBRANU STAVILI SU TAMBURU U RUKE KAO DA SVIRA ...

"U noći izmedju 5 i 6 studenog 1941. napadnuta je od strane četnika posada Maljevica. Tom prilikom ubijen je domobran Mehmed Alija Djedović, rodom iz sela Mionice, kotar Gradačac, star 27. godina, oženjen, otac troje djece. Iznakaženo tielo ubijenog nadjeno je u ovom stanju: izvadjeno desno oko, dva uboda u vrat, tri uboda u prsa i desna noga odsječena sjekirom. Mrtvome je u ruke stavljena tambura kao da svira.

ZAROBLJENE HRVATSKE DOMOBRANE BANDITI SU STRIELJALI I BACALI U PONORE

Luka Marić, domobran 4. satnije 2. bojne 14. pješačke pukovnije, rodom iz sela Majar, obćina Levanjska Varoš, kotar Đakovo, izbjegao je kao nekim čudom sudbini, koja je zadesila njegove drugove. On je pogibiju svojih drugova opisao dne 7. rujna u zapovjedničtvu svoje pukovnije u Bileću ovim riečima:

Kad smo svi bili povezani u grupi po deset, a posebno grupa od 13. domobrana, pozvali su nas da idemo za njima na stanicu, a nekoliko četnika je išlo iza nas. Išli smo preko nekih stiena i došli u neku dolinu, gdje se je moglo primietiti, da je bila poorana zemlja. Zaustavili su nas i zapoviedili, da se svi okrenemo na lievo. Tada nam je jedan izmedju njih, koji je čini mi se važio kao njihov zapoviednik, kazao: "Vi se Hrvati niste htjeli boriti za Jugoslaviju a sada ste došli da se borite protiv nas." Onda je naredio, da dignemo lieve ruke u vis (koje nam nisu bile vezane) i pozvao je prvu grupu od desetorice napried. Išli su tako polako jedno par koraka od nas, a onda sam primietio, kako su prvu dvojicu udarili kundacima otraga pozadi vrata (ne znam da li po glavi ili po vratu), i oni su odmah pali i za njima ostalih osam, jer su svi bili vezani za te prve. Nestali su, jer je pred njima bila jama, koja se nije uslijed tame mogla primietiti. tada su pozvali sliedeću grupu od desetorice. Ja sam se nalazio u trećoj po redu grupi. Uspjelo mi je malo oslabiti veze od užeta, s kojim sam bio vezan sa domobranom Djanićem, i da izvučem ruku, što mi je bilo moguće zbog mraka. Tada sam se munjevitom brzinom bacio na lievu stranu u jednu šikaricu, pa dalje počeo bježati kroz grmlje i po sniegu. U tom času opalilo je za mnom oko dvadeset metaka, ali me ni jedan nije pogodio, a nisu odmah potrčali za mnom, jer su imali još da svrše sa dvie grupe. I tako sam uspio izmaknuti sigurnoj smrti i lutajući samo po noći stigao sam na morsku obalu i u Dubrovnik, gdje sam se javio zapovjedniku posade, odakle sam upućen u svoju jedinicu. Tvrdim, da su svih 42. naša domobrana bačena u gore spomenutu jamu, odakle sam u biegu čuo jedno tri podmukle detonacije, kao da su bile bačene bombe. Isto mogu mirno reći, da su se naši svi držali junački i bez jednog krika, osim nekoliko izuzetaka, padali u jamu pred krvožednim četnicima. Svima poginulima ne sjećam se imena osim njih 19. s kojima sam bio u bližim odnosima kao drug i čija sam imena rekao svom zapovjendiku satnije."

UŽASNI DANI U KOTARU ČAJNIĆE ZA VRIEME KOMUNISTIČKO-ČETNIČKE STRAHOVLADE

Seifko Čelik, sin pokojnog Junuza, star 51. godinu, rodjen u selu Trebeševu, kotar Čajniče, izkazao je u zapisnik kod zapovjedničtva Vojne krajine u Sarajevu, dne 8. veljače 1942. o komunističko-četničkim zločinima sliedeće:

Seifo Čelik, v.r.

Alija Opuč, sin pok. Muse, rodjen 1915. u Čajniču, dao je pred zapovjedničtvom Vojne krajine u Sarajevu izkaz u zapisnik glede ubijanja muslimana u Čajniću. On navodi podpuno suglasno kao svjedok Seifo Čelik te dodaje, da osim gore navedenih zarobljenika poznaje još Zdravka Nelezića iz Dvorišta i Božka Tadića iz Čajniča, za koje kaže da su svi bili pravi krvoloci, dočim za Božka Tadića nije primietio, da je bio medju četnicima-komunistima. Svjedok je izjavio, da je na svoj izkaz uviek pripravan priseći.

UBIJANJE HRVATA U SELIMA KOTARA TREBINJE

"Kakva Hrvatska nema je više!

Obitelj Ibre Dedovića od 8 članova, Huse Dedovića od 7 članova, Šabana Zečića od 7 članova, Hamse Zečića od 4 člana, Heidera Zečića od 6 članova, Salka Pizovića od 8 članova, zatim još 9 osoba iz Prisoja. Aliji Vlačiću ubili su majku kod kuće u Prisoju, Čamila Zečića zaklali su na "Dječu", a 4 člana obitelji odtjerali i bacili u jamu. Svima napried navedenim opljačkali su i popalili kuće.

Napried navedene četnici su poubijali iz strojnice zato, što su se Murat Prvan, Meho Dedović, Huso Telarević, Fehrat Kostorica i Šaban Zečo počeli buniti, kada su komunisti izabrali oko 80 djevojaka, uveli ih u tamošnju postaju i vršili nad njima nasilje. Ovom nasilju bio je vodja Dmitar Radanović, trgovac iz Divina, koji je tom prilikom rekao: "Kakva Hrvatska, nema više, što god uhvatimo sve pod nož!"

SPALJENA HRVATSKA SELA MOČILE, RADIĆ MALI, BOROJEVIĆI, TADIĆI I BEGOVIĆI

Zapovjedničtvo oružničke postaje u Dvoru izviestilo je 23. kolovoza 1941. brzoglasno da su četnici-komunisti opljačkali i upalili sela Begovići, Borojevići i Tadići. Ubijeno je više seljaka. Od oružnika i ustaša, koji su pritekli u pomoć seljacima spomenutih sela poginulo je pet momaka.

NAPADAJ NA SELO HRVATSKO POLJE, KOTAR OTOČAC

"Napadaj je izvršen oko 7 sati na večer 20. listopada 1941. Napadaj je izvršila četničko-komunistička banda. Tom je prilikom ubijen u svojoj kući od bombe i spaljen zajedno s kućom Silvester Filičić, trgovac iz istog sela. Poslije detonacije bombe izpaljeno je oko 50 metaka na istu kuću. Napadača je bilo oko 50, a možda i više. Mi kao susjedi spašavali smo iz spaljene kuće, što se je dalo spasiti, a za to vrieme bande su iz neposredne okoline na nas pucale, kojom je prilikom ranjeno još dvie žene, a moguće još koja osoba, jer je selo raztrkano i još se ne zna točno, što se je kome dogodilo, jer se hrvatsko stanovničtvo razbježalo iz svojih kuća. Napadaj je trajao sve do 2 sata u noći. Narod je duboko potresen ovim podmuklim napadajem, osobito s obzirom na činjenicu, što je narod za vrieme napadaja čuo kako četnici i komunisti dovikuju da do 25. listopada moraju izginuti svi Hrvati."

. . .

PISMO REIS UL ULEME FEHIMA SPAHE MARŠALU SLAVKU KVATERNIKU

Molim vas, ekselencijo, od sveg srdca,da svoje dobro i plemenito srdce otvorite za siromašne patnike i poduzmete sve, da ih što prije spasite i da njihova sela što skorije konačno očistite od komunističko-četničkih bandi."

6. prosinac 1941.

SURADNJA ČETNIKA I KOMUNISTA

RASKOL ČETNIKA I KOMUNISTA I MEĐUSOBNE OPTUŽBE ZA ZLOČINE

U ovom razkolu nastupaju obje skupine pred svoje sljedbenike najtežim optužbama. U njima priznaju najgora i najteža nasilja nad hrvatskim pučanstvom i potvrđuju obstojnost prvotnog zajedničkog nacrta, da onemoguće izgradnju NDH. Nepobitno uglavljene zločinačke osebine odmetnika ocrtane su u mnogo letaka, u kojima se međusobno napadaju. U tom pogledu značajan je letak "partizanskog" vodstva pod naslovom "Zašto se bore partizani u Bosni i Hercegovini". U tom se letku veli među ostalim:

Veoma je značajna rezolucija, koju su "partizanski" raspoloženi pravoslavci sela Jablanice stvorili 17. siečnja 1942., koju su onda "partizani" razširili u obliku letka. Ta rezolucija glasi:"Mi najenergičnije ustajemo i protestujemo protiv svih nasilja i terorisanja, koja vrše neodgovorni četnici u našem selu. Mi smatramo nasiljem terati goloruke seljake u Navioce, da izvoze kukuruz, pa kad ovi nisu hteli ići, oduzeti im po tri metra kukuruza na silu, kundačiti ih i izvoditi na strelište, kao što je bio slučaj s Antom i Ilijom Bojićem, Danilom Jakovljevićem, Ostojom Krstićem, Dikom Milovanovićem i Neđom Tadićem. Ne slažemo se s time, da se mirna muslimanska i katolička sela pale i pljačkaju radi toga, što ta sela nisu od nas to zaslužila i što nama preti veća opasnost ukoliko se ovakova politika bude i dalje vodila. Ne slažemo se s time i najenergičnije protestujemo protiv toga, da se u naša sela dovode starci i nevina deca i na nečuven zverski način ubijaju i kolju. Također se ne slažemo sa nasilnim oduzimanjem stvari i božićnih pećenica od ljudi, koje su oni za sebe hranili. Isto tako da seljaci čuvaju četnički štab i pored seoske straže. Isto tako protestujemo protiv postavljanja novih odbora i vlasti pored već izabranog Narodnooslobodilačkog pokreta,koga je narod slobodno izabrao. Mi smatramo, da su partizani oslobodili ovaj kraj i da četnici nisu trebali ni dolaziti te tražimo da nas partizani dalje štite, pošto se ponašaju i bore kao pravi narodni borci. Mi se na kraju slažemo s poštenim četnicima a ne sa onima, koji sprovode Nedićevsku politiku izdaje". Podpisani: Pero Janković, Marko Bojkić, Milan Tešić, Savo Janković, Branko Todić, Vasilije Janković, Cvjetan Božić, Ostoja Janković, Đoka Todić, i još 89. pravoslavnih seljaka.

U noći na 5. lipanj 1942. napali su partizani hrvatsko selo Prekope kod Gline uništivši 27. seljačkih domova. Napadaj je izvršen noću oko tri sata. I ovdje je izbio na svietlo sav duševni i moralni razvrat, koji je obilježavao bande. Nenaoružani narod napali su bacajući bombe na kuće i paleći ih polivši ih prije toga petrolejom. Ubili su i dvojicu stanovnika tog sela, kojima nije uspjelo pobjeći u polje. "Partizanske novine" od 13.svibnja 1942. izvješćuju o zločinačkom napadaju partizana na selo Turkoviće kod Ogulina. Napadaj je izvršen 9. svibnja i partizanski letak opisuje ga ovako: "Uništena je vodovodna stanica, zapaljena državna zgrada, kao i pilana i nekoliko kuća narodnih izdajica". U letku pod naslovom "Hercegovci", koji je izdo partizanski "Narodno oslobodilački odbor za Hercegovinu", a podpisan je od poznatih "partizanskih" bandita Sime Babića, Rajka Vukoje, Vojina Čupine, Jove Ljubibratića, Jove Ratkovića, Radovana Papića, Laze Šalije, Riste Duka, Svete Zarajića i Đoke Pašajića kaže se doslovce: "Uporedo sa borbom, koju su vodili protiv okupatora i ustaša, naši hrabri partizani poveli su borbu protvi petokolonaša svih vrsta, počev od kolebljivaca u svojim redovima, pa do otvorenih izdajica i krvnika naših naroda-protv četnika, koji su se u zadnje vrieme upetljali u krvavo kolo oko okupatora". Pod "petokolonašima" smatraju partizani cieli hrvatski narod, jer surađuje na svim linijama s narodima Osovine. To se osobtio vidjelo prigodom strahovitog pokolja Hrvata u Priedoru.

Malo niže objavljujemo faksimile pisma zapovjednika jedne odmetničke čete "Komadantu opštine borićke". Iz toga se pisma vidi, da su se sami odmetnici pobojali obsega koji su dobili njihovi zločini. Iz pisma se i odrazuje strah pred odmazdom sa hrvatske strane. Tekst pisma glasi:

Objašnjenje: