|
Nadbiskup Ivan Evanđelista Šarić, svećenik, pjesnik i domoljub
Veritas liberabit nos…
Piše: Christophe Dolbeau
Pred nešto više od dvadeset godina, na studenoga 1986., revija Les
Écrits de Paris mi je ljubazno ustupila prostor za obranu uspomene na
preuzvišenoga Ivana Evanđelistu Šarića, bivšega sarajevskog nadbiskupa.
Zašto, pitate se, braniti uspomenu na tog prelata o kojem se vrlo malo
zna u Francuskoj? Upravo stoga što je ona opet oblaćena – na 3. i 4.
kolovoza 1986. – preko jugoslavenskoga dopisnika u velikim pariškim
dnevnim novinama Le Monde. Novinar Paul Yankovitch, bivši šef kabineta
Vladislava Ribnikara, urednika Politike, suosnivača Jugopressa i
bivšega suradnika ministra Rankovića, pisao je, po titoističkom
običaju, čitav niz očitih neistina i praznih fraza. S ciljem da preko
svake mjere oblati nadbiskupa kako bi bolje diskvalificirao Katoličku
Crkvu, njezino svećenstvo i vjernike, a potom, čitavu Hrvatsku,
Yankovitch je optužio zbrda-zdola upravo Ivana Šarića jer je podupirao
navodnog ratnog zločinca Antu Pavelića, čak mu posvetio odu, bodrio
Ustaše, te čak zapovjedio nekoliko prisilnih preobraćenja. Optužbe «a
la Vichinsky» morale su biti nesmiljene i falila im je još samo mrlja
poniženja da bi bile savršene, poput one što su mađarski komunisti
dodali preuzvišenome Mindszentyiju, optuživši ga za trgovinu… donjim
rubljem!
Prošlo je otad dvadeset godina i dosta se stvari
promijenilo od tog vremena. Situacija je bez sumnje drugačija, ali još
uvijek se šire iste stare gluposti i izlijeva stara mržnja. Više se ona
ne oglašava (osim u pojedinim slučajevima) u Le Monde, ali se širi sada
preko Interneta, a preuzvišeni Šarić joj je i dalje jedna od glavnih
meta. Kako su raširene laži na njegov račun bile skandalazne prije
dvadeset godina, tako su i danas, i nalažu, sada kao i tada, jasne
odgovore.
Svećenik koji se uključuje
Rodom iz Doca odakle je došao na
svijet na 27. rujna 1871., Ivan Evanđelist Šarić pohađao je isusovačku
Travničku gimnaziju (1882.-90.) prije nego što je otišao u sjemenište i
završio bogosloviju u Sarajevu (1894.). Zaređen za svećenika na 22.
srpnja 1894., počinje ostvarivati svoje svećeničko poslanje u redu sv.
Vinka (1894.-96.) da bi uskoro potom postao kanonikom (1896.).
Blizak
suradnik preuzvišenog Stadlera i mladi doktor teologije (Zagreb,
1898.), Ivan Šarić je uskoro imenovan za pomoćnog vrhbosanskog biskupa
(27. lipnja 1908.) od Njegove Svetosti Pia XI koji mu dodjeljuje i
naslov in partibus biskupa cezaropolitanskog.
Po odlasku sarajevskog
nadbiskupa, posve očekivano ga on nasljeđuje i postaje, na 22. svibnja
1922., vrhbosanskim metropolitom. Odan svome geslu, Veritati et
Caritati, Ivan Šarić posvećuje ukupno 37 godina toj golemoj
nadbiskupiji koja obuhvaća površinu od ništa manje nego 22.000 km2, 108
župa i 360.000 vjernika. Na čelu katoličke zajednice koja je na tim
prostorima prisiljena na suživot s islamom i Pravoslavnom Crkvom, on je
primjer taktičnosti, a ujedno i odlučnosti, uvijek strogo pazeći – neka
oproste klevetnici – da ne povrijedi one koji ne dijele isti kredo.
Redovito obilazeći svoju nadbiskupiju, osniva, pred rat, dvadeset novih
župa, utemeljuje pokret za mladež Orao, promiče Caritas, podupire
društvo Napredak, zalaže se za razvoj Katoličke akcije i potiče procvat
katoličkog tiska.
Utemeljitelj i urednik (1992.) tjednika Nedjelja (što
će postati Križ, potom Katolički Tjednik), pokreće mala knjižna izdanja
Vrhbosanske savremene knjižice, kojih je izdao 55 brojeva. Ta velika
pastoralna aktivnost ne priječi ga da sudjeluje na euharistijskim
kongresima u Beču, Liverpulu, Buenos Airesu, Chicagu i Budimpešti, te
da, zauzvrat, i sam organizira veliki kongres u Sarajevu (1932.) ili da
se uputi na hodočašće u Svetu Zemlju. U zahvalu za njegovu apostolsku
žar, Sveta Stolica mu inače ne sprema slavu i hvalu imenujući ga
naizmjenice prelatom Njegove Svetosti, pomoćnikom Papinskog Dvora i
Rimske kurije.
Čovjek riječi, preuzvišeni Šarić objavljuje
mnogobrojne pjesme s vjerskim ili patriotskim nadahnućem (Pjesme, Sunce
i oblaci, Salve Regina, Hagija Sofija), stekavši time neupitan ugled u
hrvatskim književnim krugovima. Surađuje u katoličkom časopisu Vrhbosna
ali i Balkanu, piše u dnevnim novinama Narod čiji je cilj promicanje
«ljubavi i bratstva između hrvatskih katolika i muslimana» (ovu će
novinu jugoslavenska vlada zabraniti na 30. lipnja 1932.).
Višegodišnji
(virilni ili postavljeni) član Parlamenta Bosne i Hercegovine i dakle
protagonist političkog života, očito blizak nacionalističkom miljeu,
nimalo ne začuđuje niti a fortiori šokira što on piše, za Božić 1941.,
Odu Poglavniku. Nije li se za ovog potonjeg, osam mjeseci ranije,
plebiscitarno izjasnila većina hrvatskog naroda? Nije li to bio
praktični vjernik čiji službeni program nipočemu nije bio proturječan
učenju Crkve? Prisjetimo se da je, u ista ta vremena, glasoviti
katolički pjesnik Paul Claudel – kojega nitko ne smatra monstrumom –
slavio Philippea Pétaina u slavnoj Ode au Maréchal. Prisjetimo se isto
tako da se francuski visoki kler pokazao radije naklonjen Francuskoj
Državi: kardinal Gerlier (nadbiskup lyonski) izjavio je: «Pétain, to je
Francuska; a Francuska, danas, to je Pétain» (18. studenoga 1940.),
preuzvišeni Marmottin (nadbiskup reimski) ustvrdio je da «vjernici koji
odbiju poslušnost vichyijevskoj legitimnoj vladi čine smrtni grijeh»,
te preuzvišeni Dutoit (biskup arraski) tražio je da «slijedimo i
ukažemo povjerenje Maršalu Pétainu» (16. siječnja 1941.). Odobravao ga
je nuncij, preuzvišeni Valerio Valeri, koji je u Maréchalu vidio
«čovjeka providnosti», a takvu su poziciju zauzeli i preuzvišeni Feltin
(nadbiskup, Bordeaux), Guerry (pomoćni nadbiskup, Cambrai), Tissier
(biskup, Châlons-sur-Marne) ili Lusaunier (direktor Karmelićanskog
sjemeništa). Ti ljudi, uključujući preuzvišenoga Šarića, nisu bili niti
nerazumni ni glupi, i nisu isticali boje nijedne političke stranke (1).
Njihov izbor najvjerojatnije kaže da u datome razdoblju, obzirom na
informacije koje su im bile na raspolaganju, to nije štetilo njihovoj
savjesti. A njihovo a posteriori blaćenje, s pozivanjem na detalje koji
su otkriveni puno kasnije, pokazuje intelektuano nepoštenje.
Druga napomena: ta je oda književni uradak i ništa više. Može ga
se osuditi kao neprimjerena ili pretjerana, ali to ne daje nikome pravo
da diskreditira njegova autora u svojstvu svećenika. Sudi li se
kardinalu Richelieu, bivšem biskupu u Luçonu, po jednoj od njegovih
komedija Roxane, Mirame i Europe, ili velečasnom Prévostu po Manon
Lescaut i preuzvišenom Josephu Lavarenneu po njegovim djelima napisanim
za Théâtre de Guignol? I što misliti o župniku Pariniju, župniku
Brémondu, župniku Brantômeu, biskupu Antoineu Heroëtu ili kadinalu
Bernisu?
Treća napomena: preuzvišeni Šarić čovjek je svoga
vremena i njegova djela i ponašanje mogu se ispravno vrjednovati samo
naspram vrijednosti koje su tada prevladavale. Tvrdokorni domoljub, u
punoj je suglasnosti s papom Leom XIII koji je precizno naveo da
«nadnaravna ljubav Crkve i prirodna ljubav prema domovini proizlaze iz
istoga i vječnog izvora. Obadvjema je Bog stvoritelj i prvi razlog, iz
čega slijedi da između zadaća koje one nalažu ne može biti oprečnosti
niti proturječnosti» (2). Imajući u vidu to papinsko razmišljanje,
polemika oko potpore preuzvišenoga Šarića hrvatskoj vojsci djeluje vrlo
neumjesno. Crkveni dostojanstvenik i javni pristaša hrvatske
neovisnosti, bez sumnje je trebao čestitati onima koji su klali
kršćane, a nestanak Hrvatske postavili u temelj svoga programa! Sličan
skandal se dogodio 1966. oko propovijedi koju je kardinal Spellmann
održao za pješaštvo (G.I.) u Vietnamu («Bilo kakvo rješenje osim
pobjede je nezamislivo … Moramo pobijediti taj rat na način da spasimo
ono što nam je poznato kao civilizacija»).
Komentirajući taj slučaj,
povjesničar Pierre Dominique pritom podsjeća kako je biskup Gozelin
zatvorio vrata Pariza pred Normandijcima, Sveti Augustin vrata Hipona
pred Vandalima i Sveti Agnan vrata Orleansa pred Attilom; kako je Urban
II držao propovijed za Križare da ponovno osvoje Kristov grob, a Pio V
da uništi barbarsku flotu u Lepantskom zaljevu.
Zaključio je sljedećim
riječima o kojima bi protivnici preuzvišenog Šarića trebali
razmišljati: «Sva povijest Crkve, koja se stapa s povijesti kršćanstva,
je borba, oružana kada je to potrebno, da bi se obranio kršćanski
narod, koji čine – što se ne bi smjelo zaboraviti – ljudi, žene i djeca
koji imaju pravo na život i na slobodu, koji imaju pravo na obranu».
Za vrijeme rata
Po pitanju komunizma (koji je utjelovljen u
partizanskom pokretu), linija koju je slijedio preuzvišeni Šarić
također je u savršenu skladu sa voljom suverenih papinskih vladara.
Podsjetimo da je Njegova Svetost Pio IX govorio o «monstruoznoj
doktrini»,
Njegova Svetost Leo XIII o «smrtonosnu otrovu», dok je
Njegova Svetost Pio XI, nazvavši ga «duboko perverznim», preporučio da
se «niučemu s njim ne surađuje ako se želi spasiti od uništenja
kršćanska civilizacija i socijalni poredak». Vrijednost potonjeg
savjeta može se samo učvrstiti usljed barbarskog nasilja koje je
donijela boljševička revolucija, pokolja koje je zapovjedio Calles u
Mexicu, ili pogubljenja španjolskog klera (3)…
U takvim okolnostima, s
tim da se nije nikada bavio ničim drugim izuzev isključivo izravnim
interesima svoje nadbiskupije, može se čak istaknuti da je preuzvišeni
Šarić bio vrlo umjeren. Radi usporedbe, sjetimo se puno aktivnijeg
«angažiranja» nekih drugih vjerskih dostojanstvenika koji nisu Hrvati,
poput kardinala Baudrillarta i preuzvišenog Jean de Mayol de Lupéa.
Rektor pri Pariškom Katoličkom Institutu (Institut Catholique de Paris)
i član Francuske akademije (Académie Française), Alfred Baudrillart
pozdravlja njemački napad na SSSR sljedećim riječima: «Vrijeme gnjeva
je napokon došlo.
Kršćanski i civilizirani svijet sprema se u silnom
poletu na obranu i spasenje naše stare kršćanske civilizacije od
opasnosti od boljševizacije». Na 4. prosinca 1941., stavlja pod svoju
zaštitu Legiju francuskih dragovoljaca (Légion des Volontaires Français
- LVF) koja odlazi u borbu na ruski front. Preuzvišeni Jean de Mayol de
Lupé, prelat Njegove Svetosti, odlučno se uključuje u Legiju
dragovoljaca, a potom u Waffen-SS (Diviziju «Charlemagne»)-(4) gdje
služi kao vojni svećenik s činom Hauptsturmführer (5).
Posljednji je prigovor protiv preuzvišenog Šarića, taj
da je zapovijedao ili odobravao «prisilna preobraćenja». Pojasnimo da
se tu radi o jednoj od najotrcanijih fraza protuhrvatske propagande
(između 1891. i 1903., preuzvišeni je Stadler također klevećan zbog
navodnog prozelitizma).
Takvi progoni, kad ih je i bilo negdje drugdje
izuzev u mašti nekih iluminata, bili su posvema rijetki i, naravno,
državna i katolička hijerarkija uvijek bi ih osudila. Već u mjesecu
svibnju 1941., preuzvišeni Stepinac zahtijeva da se sva obraćenja vrše
uz vlastitu suglasnost obraćenika, te u više navrata skreće pažnju šefa
Države na to važno pitanje; prosinca 1941., biskupska konferencija
osuđuje nekoliko zlouporaba koje su joj došle na znanje, a preuzvišeni
se Šarić osobno pobrinuo da Poglavniku prenese prosvjed biskupa.
Na
kraju, Dr. Ante Pavelić i ministar Mirko Puk javno zabranjuju metode
prisile (6). Dodajmo da je Država Hrvatska imala više pravoslavnih
predstavnika i poglavara i da je Hrvatska pravoslavna crkva (čiji je
jedan episkop, preuzvišeni Spiridon Mifka, boravio u Sarajevu)
okupljala vjernike pravoslavne ispovijesti na čelu s metropolitom,
preuzvišenim Germogenom (Grigorij Ivanovic Maksimov).
U iseljeništvu
Ostaje spomenuti preuzvišenoga Šarića u
poslijeratnome vremenu, obzirom da neki njegovi klevetnici nastavljaju
tvrditi – sigurno da bi nas bolje uvjerili u njegovu zloćudnost – da se
on takoreći skrivao, što dakako uopće nije istina. Godine 1945., kada
je na stotine svećenika poklano, strijeljano ili zatvoreno, kad su
crkve oskrvnute, samostani zapaljeni i groblja sravljena, preuzvišeni
Šarić napušta Sarajevo, stiže u Austriju, potom u Švicarsku i napokon u
Španjolsku.
U izbjeglištvu barem ne će završiti kao preuzvišeni Tiso,
te preuzvišeni Stepinac, Reinys, Wyszynski, Mindszenty, Beran i Slipyj,
koji su zatvoreni ili deportirani. U Madridu je gost preuzvišenoga Eijo
y Garaya, gdje se ne krije nego stanuje u biskupskoj rezidenciji.
Ničega se ne odriče: na prosinca 1953., prvi je potpisnik memoranduma
koji su prognani hrvatski svećenici uputili predsjedniku Sjedinjenih
Država, a na jesen 1955., zauzima se kod argetinskih vlasti u obranu
svojih sunarodnjaka.
Jednako tako, nastavlja se baviti književnosti,
objavljuje šest ili sedam djela (među kojima i prijevod Biblije na
hrvatski), predvodi uređivanje monumentalne antologije Bosne i završava
prijevod Ben-Hura od Wallacea.
U 83. godini, na 22. svibnja 1954., slavi diamantni
jubilej, povodom kojega mu Njegova Svetost Pio XII upućuje osobnu
poruku. Dosta je oslabio zbog zdravstvenih tegoba, te će ga uskoro
primiti (1957.) jedan madridski starački dom, gdje će tri godine ostati
prikovan za krevet, dok ga ne otme plućna embolija, na 17. srpnja 1960.
Protivno crnoj legendi, nije bilo nikakve tajnosti oko njegova pokopa,
s tim da je misu slavio Apostolski Nuncij preuzvišeni Antoniutti, u
prisutnosti preuzvišenog Munoyerroa, generalnog vojnog vikara,
preuzvišenog Lahiguerra, pomoćnog biskupa Madrida-Alcaláe, preuzvišeni
Juan Ricote, pomoćni biskup Madrida, te preuzvišeni Zacarías de
Vizcarra, pomoćni biskup Toledoa.
Pokopan na groblju Nuestra Senora de
Almudena, njegov grob će tijekom 37 godina predstavljati jedno od
najposjećenijih hodočašća hrvatskog iseljeništva, da bi danas
metropolit Vrhbosne opet našao svoju rodnu zemlju.
Pri prijenosu u
domovinu, njegove posmrtne ostatke preuzela je Crkva Svetog Josipa na
Marijinu Dvoru gdje je svečanu misu predvodio, na 26. travnja 1997.,
preuzvišeni Vinko Puljić, u pratnji preuzvišenih Pere Sudara, Franje
Komarice i Ratka Perića, te fr. Petra Anđelovića.
Suočen s previranjima usljed I. svjetskog rata, s teškoćama i
sukobima prve Jugoslavije, s krvavim podjelama iz II. Svjetskog rata, i
konačno, s nezasluženim surovim prognanstvom, preuzvišeni Ivan
Evanđelist Šarić znao je pretrpjeti sva ta iskušenja s ustrajnošću i
obazrivosti, bez da ikada povrijedi uzvišene zahtjeve svoga svetog
poslanja.
Dobar pastir, ali i pažljiv učitelj, književno nadahnut i
vjeran zaštitnik nacionalnoga identiteta, njegov lik ostaje na čast
kako Crkvi tako i hrvatskoj zajednici Bosne i Hercegovine.
Christophe
Dolbeau
Bilješke:
(1) Tvrditi, kao što to neki čine, da je preuzvišeni Šarić,
nadbiskup u svojoj državi, «tajno» pripadao Ustašama jednostavno se
pokazuje kao djetinjarija.
(2) Sapientiae Christianae - 1890.
(3) 13 biskupa i 6832 svećenika je ubijeno, od kojih 5147
između srpnja i prosinca 1936…
(4) Zaređen za svećenika 1900., Jean de Mayol de Lupé (1873.-1952.)
bio je kapelan reda Sv. Grgura (Ordre de Saint-Georges Constantinien).
Vojni je svećenik u razdoblju od 1914.-1918., i biva ranjen na
bojišnici la Somme. Vojni je svećenik u Bessarabie, u Bulgarskoj, u
Siriji i u Marocu, i postaje vitez Počasne Legije. Kanonik a potom
rimski prelat, biva duhovnik obitelji Bourbon; također je prijatelj
Njegove Svetosti Pia XII. Svećenik je u Legiji Francuskih dragovoljaca
(LVF) 1941., i biva odlikovan Željeznim križem 1943., nakon čega
prelazi u Waffen SS (tu je preraspoređen uz suglasnost kardinala
Suharda i Sibilia da mladi ročnici ne bi ostali bez ikakve duhovne
pomoći). Osuđen je na 14. svibnja 1947. na 15 godina zatvora za
povrjedu nacionalnog dostojanstva, zatvoren u logor u La Châtaigneraie
gdje slavi svoj svećenićki jubilej. Ranije je oslobođen, na svibnja
1951., i preminuo je lipnja 1952. u Versaillesu.
(5) Ako preuzvišeni Mayol de Lupé služi isključivo kao
duhovnik, za
razliku od njega, Georges Thierry d’Argenlieu (1889.-1964.), član
Karmelićanskog reda (Ordre des Carmes) i zaređen za svećenika 1925.,
služi u vojsci generala de Gaullea kao načelnik stožera (1940.),
sudjeluje u borbama u Dakaru, potom u Ekvatorskoj Africi. Promoviran u
kontra-admirala 1941., te vice-admirala u prosincu 1944., Thierry
d’Argenlieu (a crkveno Louis de la Trinité) postat će visoki povjerenik
i glavni zapovjednik u Indokini (1945.); postat će i kancelar reda
Ordre de la Libération.
(6) Preko priopćenja od 30. kolovoza 1941., Ante Pavelić je
preporučio izvršenje smrtne kazne nad vršiteljima nasilja vjerske
naravi.
.
|
|
