|
Sarajevo, 16. svibanj 2020.
75. obljetnica
stradanja na Bleiburškom polju
Propovijed kardinala
Vinka Puljića na Misi za sve žrtve Drugoga svjetskoga rata te posebno
za žrtve Bleiburške tragedije
Predsjednik
Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine kardinal Vinko Puljić,
nadbiskup metropolit vrhbosanski, u zajedništvu s nadbiskupom
vrhbosanskim koadjutorom mons. Tomom Vukšićem i uz koncelebraciju 17
svećenika, 16. svibnja 2020. predvodio je Svetu misu u katedrali Srca
Isusova u Sarajevu za sve žrtve Drugoga svjetskoga rata te posebno za
žrtve Bliburške tragedije. Zbog aktualnih ograničenja u vremenu
pandemije koronavirusa dopušteno je da, osim svećenika, u katedrali
bude nazočno još samo 20 osoba. Svetu misu izravno su prenosili RTV
Herceg-Bosne, HRT, Laudato TV, Radio Marija BiH, Hrvatski katolički
radiji i drugi mediji. Propovijed kardinal Puljića prenosimo u
cijelosti:
Dragi brate u Biskupstvu!
Draga braćo misnici!
Draga braćo i sestre!
Biti prisutan i sudjelovati na ovoj Svetoj Misi za žrtve
Bleiburškog
polja, i za sve žrtve mržnje, ne može se bez posebnih drhtaja srca i
osjećaja duše. Spontano se u srcu budi poštovanje i osjećaj pouzdanja u
Boga. To je temeljni razlog zašto sam prihvatio u ime svih Biskupa u
hrvatskom narodu predslaviti Svetu misu molitvenog i vjerničkog spomena
na 75 godina stradanja ovih žrtava našeg naroda i drugih žrtava.
U prvom redu želimo moliti, da nas molitva pročisti od svih gorkih
osjećaja i negativnih naboja, koji se po ljudsku olako javljaju pri
sjećanju na ova stradanja. Danas smo sabrani u molitvi prikazujući
najsvetiji čin da pokažemo dužno poštovanje prema svim žrtvama. Tim
poštovanjem želimo čuvati dužno sjećanje na njih, ali i na cijenu
slobode, koju mi danas živimo ili još bolje: izgrađujemo. Time ćemo
obnoviti vrednovanje življene sadašnjosti, koja sve čini da gurne u
stranu vrednote žrtava. U tome nas utvrđuju i riječi sv. Ivana Pavla
II.:
"Očito je pak da je sudbina mira velikim dijelom povjerena ne
samo
institucionalnim formama, koje u svakom slučaju valja učinkovito
podrediti u iskrenom dijalogu i u poštivanju pravde. Sudbina mira ovisi
ponajviše o ponovno nađenoj solidarnosti srdaca koja, nakon toliko krvi
i mržnje, pretpostavlja hrabrost opraštanja. Potrebno je tražiti
oproštenje i oprostiti! To pak ne znači da i ljudska pravda ne smije
progoniti zločine to je dapače potrebno i nužno, ali pravda stoji
daleko od svakog slijepog nagona za osvetom, i daje se voditi jakim
osjećajem općeg dobra koje teži za popravkom onoga koji je zabludio"
(Ivan Pavao II., Pripravljeni govor Svetog Oca u Predsjedništvu BiH za
namjeravani pohod Sarajevu 1994.)
POŠTIVANJE ŽRTAVA
Humana kultura,
bila kršćanska ili poganska, oduvijek je gajila posebno poštovanje
prema pokojnicima i njihovim grobovima. Nažalost, tamo gdje je
zavladala mržnja, izgubio se taj osjećaj poštovanja. Mi ne možemo
zaboraviti svoje pokojne, bilo da su prirodnom smrću umrli, a pogotovo
ako ih je mržnja ubila. Posebno ne možemo zaboraviti one koji su
završili svoj zemaljski život u tako teškim prilikama, bili mučeni, i
kojima je na nečovječan način oduzet život. Tko izgubi poštivanje prema
takvim žrtvama, pitamo se koje i kakve vrijednosti u sebi nosi? Bojim
se živjeti s ljudima kojima ništa nije sveto ili koji su sposobni
gaziti po tuđim svetinjama!
U svom pismu o 50. obljetnici završetka Drugog svjetskoga rata
biskupi HBK su napisali:
"Mi ćemo stoga u ovoj obljetnici, ponizno pred Bogom i iskreno pred
ljudima, odati kršćansku počast svim žrtvama, u prvom redu žrtvama
drugoga svjetskog rata, ali i žrtvama današnjim, kao i onima koje su
prethodile drugome svjetskom ratu na našim prostorima te ispunile
krvlju i suzama gotovo čitavo naše dvadeseto stoljeće. Molit ćemo
vječni mir svima nastradalima. Pravo na život i dostojanstvo svake
osobe pod Božjom je zaštitom. Stoga svakoj nevinoj žrtvi dugujemo
jednako poštovanje. Tu ne može biti razlike ni rasne ni nacionalne, ni
konfesionalne, ni stranačke. Temeljna jednakost u dostojanstvu svih
ljudi proizlazi iz same naravi čovjeka, stvorena na sliku i priliku
Božju. Pojedinačne i osobito masovne likvidacije bez ikakva suda i
dokaza krivnje uvijek su i posvuda teški zločini pred Bogom i pred
ljudima".
SKINUTI VEO TAJNE
Duboko me
potresa činjenica da tijekom svih godina mojega dosadašnjega života – a
rođen sam u godini ove tragedije našega naroda – nije skinut veo tajne
i nisu otkrivena sva grobišta gdje su masakrirani i pobijeni naši ljudi
na tom putu i zakopani, bolje reći zatrpani, a negdje i zabetonirani.
Kada sam se rodio tada se ta nemila sudbina izljeva mržnje pod krinkom
pobjede događala bez suda i samovoljom onih koji su kipjeli od mržnje.
Rastao sam u ozračju kada se o tome samo šaptalo, ali se nije
smjelo naglas govoriti, niti bilo što zapisati. Tek bi se tu i tamo u
svibnju i lipnju pojavile svijeće na njivama gdje se nalaze grobnice –
ta stratišta gdje su se zločini događali. Sada su pomrli skoro svi oni
koji to pamte, te nema više ni svijeća na njivama i šumama na spomen
žrtvama mržnje.
Danas se spominjemo svih koji stradaše u logorima, planinama,
dolinama i poljima od Bleiburškog polja preko Dravograda i Maribora,
Ogulina i Gospića, Jazovke i maceljskih šuma, Jasenovca i Gline, Kozare
i Podgradaca, Križevaca i Bjelovara do Srijemske Mitrovice i Sarajeva,
Foče i Zenice, Širokog Brijega i Mostara. U svoju molitvu uključujemo i
sve stradalnike iz drugih gradova i sela bilo da znamo ili ne znamo
gdje počivaju njihovi posmrtni ostaci. Pitamo se kada će se dići šutnja
s tih grobova. To velikim dijelom ovisi i o današnjim nositeljima
vlasti!
"ISTINA ĆE VAS OSLOBODITI"
Jasno
je da treba stvarati klimu suživota, praštanja, pomirenja i vraćanja
povjerenja. Ali te važne životne postavke izgradnje mira počivaju na
temeljima istine. Ne može se graditi proces pomirenja i povjerenja, bez
nutarnje katarze, koja se oslanja na riječi iz Evanđelja: «Istina će
vas osloboditi» (Iv 8,32). Valja ljudski i vjernički svaku stvar pravim
imenom nazvati i ukazati na činjenice koje se ne mogu i ne smiju
zanijekati. Tek prihvaćajući istinu, koliko god ona može biti gorka,
ona oslobađa prostor za stvaranje povjerenja među ljudima. Tko ne želi
istinu taj se stavlja iza zla kojeg brani i tako podržava negativni
naboj među ljudima. Taj nije graditelj mira nego širitelj zla.
Nijedan se zločin ne može braniti. Tko se od zločina ne
distancira,
taj postaje sudionik i sukrivac zločina. To jednako vrijedi i za
pojedinca i za zajednicu.
Zločinom se zločin ne liječi! U tom smislu, kad je sv. Ivan Pavao II.
1997. godine bio ovdje u Sarajevu izgovorio je ove riječi:
"Oproštenje je, u svojemu najistinskijemu i najuzviše-nijemu
obliku,
čin čiste ljubavi", kao što je to bilo i pomirenje koje je Bog ponudio
čovjeku po križu i smrti svojega utjelovljenog Sina, jedinoga
Pravednika. Sigurno, "praštanje je daleko od toga da isključuje istinu;
ono je traži", jer "bitna pretpostavka praštanja i pomirenja jest
pravda". Trajna je pak istina da "tražiti oproštenje i oprostiti jest
put posve dostojan čovjeka" (Propovijed na stadionu Koševo, nedjelja,
13. travnja 1997.).
Nitko nema pravo zanemariti ove žrtve, za koje danas molimo. Mi
kršćani vjerujemo u život vječni i u uskrsnuće mrtvih, kao i u
besmrtnost duše. Iz te vjere molimo i odajemo dužno poštovanje zemnim
ostacima svih žrtava.
Isto tako, nitko nema pravo dirati rane boli onih koji pate
radi
gubitka, po ljudsku, svojih najbližih. Nitko nema pravo vrijeđati žrtve
onih koji su dijelove svoga tijela ugradili u ovu grudu. Ta gruda koju
Domovinom zovemo, jest posvećena tolikim žrtvama. Ako to ne znamo
poštivati, onda u nama nema ni ljudskog ni vjerničkog ni nacionalnog
dostojanstva. Ovim ne želim izazivati gorčinu niti mržnju, pogotovo ne
osvetu. Želim, međutim, jasno reći da pravi dijalog koji vodi pomirenju
počiva na prihvaćanju istine.
O tome papa Benedikt XVI. ovako naučava:
"Obrana istine, njezino ponizno i uvjereno iznošenje te
svjedočenje
za nju vlastitim životom zahtjevni su i nezamjenjivi oblici ljubavi
koja se doista raduje istini (usp. 1 Kor 13,6)" (Benedikt XVI., Caritas
in veritate – Ljubav u istini, br. 1).
POVIJEST PISATI NA TEMELJU ČINJENICA, A
NE NA POLITIČKOJ PODOBNOSTI
Sada
se piše nekakva povijest u kojoj bi se relativizirala stradanja, jer
tobože treba graditi povjerenje i stabilizaciju u regiji. Sjećanje na
ove žrtve nije huškačka mašinerija, kakva je bila pred Domovinski rat
iz ’90-tih godina, nego je čuvanje vlastitog dostojanstva koje treba
gajiti ljudsko i vjerničko poštivanje nevinih žrtava.
Želim, stoga, ponoviti: Nitko nema pravo zanemariti žrtve za
koje
danas molimo. Mi kršćani vjerujemo u život vječni i u uskrsnuće mrtvih,
kao i u besmrtnost duše. Iz te vjere molimo i odajemo dužno poštovanje
zemnim ostacima svih žrtava.
Zahvaljujem svim istinskim istraživačima i tragateljima za
povijesnom istinom koji skupljaju činjenice. Ne može se sotonizirati
jedno znakovlje pod kojim su se činili zločini a drugo znakovlje pod
kojim su ovi zločini učinjeni veličati i nametati javnosti kao simbole.
Danas, obilježavajući 75. obljetnicu bleiburških žrtava, koje
su
bile žrtve mržnje i nasilja, želimo dići dostojanstveno glas poruke da
se zaustavi manipuliranje žrtvama.
Povijest se ne gradi politizacijom i manipulacijom, nego na
temelju činjenica uvažavajući uzroke i posljedice. Želimo da se
prestane s dvostrukim mjerilima u poštivanju žrtava mržnje i masakra.
Svaki pokojnik ima nekoga koji krvari u srcu ne samo zato što pokojnika
nema jer su mučeni i ubijeni, nego zato što se niječe povijesna istina
u ime neke političke "istine", mitologije i moći koje se povode nekim
drugim interesima.
IZGRADNJA CIVILIZACIJE LJUBAVI
Ulazeći
u Jeruzalem i gledajući s maslinske Gore svoj voljeni grad Jeruzalem,
Isus je nad njim zaplakao: "O kad bi ti znao što je za tvoj spas!"
(usp. Lk 19,42). Kako ne bi zaplakao kada je njegov voljeni grad
prezirao objavljenju i naviještenu mu Istinu. Poput Isusa, danas
stojimo pred svojim narodom i uzvikujemo: Kad bi ti znao cijeniti žrtve
svojih predaka, bio bi sposobniji graditi sadašnjicu i današnjicu.
Budućnost naroda gradi tko kolijevku njiše. Toliko čitamo Bibliju i od
nje nismo naučili kako je Izabrani narod doživljavao svoju domovinu kao
dar Božji. Ona je sveta jer ju je Bog nama darovao, ona je sveta jer je
natopljena krvlju tolikih nevinih žrtava, tolikim suzama i znojem naših
predaka. Naši predci su nam namrli najsvetije: svetu vjeru, kupelj
krštenja, pobožnost prema Majci Božjoj, znak našeg identiteta: Krst
časni i slobodu zlatnu djece Božje, vjernost Petrovu nasljedniku.
Tijekom Velikog jubileja 2000. godine, Sveti papa Ivan Pavao
II. nas je hrabrio ovim riječima:
"Primivši oproštenje i spremni opraštati, kršćani ulaze u treće
tisućljeće kao vjerodostojniji svjedoci nade. Nakon stoljeća označenih
nasiljima i razaranjima i nakon posljednjeg stoljeća koje je bilo kao
nikad dramatično, Crkva nudi čovječanstvu koje je zakoračilo na prag
trećega tisućljeća Evanđelje opraštanja i pomirenja kao pretpostavku
izgradnje istinskoga mira" (Ivan Pavao II., Nagovor uz molitvu Anđeo
Gospodnji, nedjelja, 12. ožujka 2000.).
Ne može graditi civilizaciju ljubavi tko nije hrabar istinu
prihvatiti i poći putem Kristova Križa koji moli za svoje neprijatelje
i prašta im. Mi želimo biti vrijedni potomci onih koji su nam u baštinu
ostavili vjeru u Krista, ljubav prema Crkvi i Domovini, te duboko
poštovanje prema svim ljudima, posebno prema svim nevinim žrtvama. Tu
svetu baštinu trebamo voljeti, za nju živjeti i mrijeti i u baštinu
budućim pokoljenjima ostaviti.
Zaključujem s riječima pape Franje:
"Crkva ima zadatak naviještati Božje milosrđe, to živo srce
evanđelja, koje na svoj način mora doprijeti do srca i uma svake osobe"
(Franjo, Misericordiae vultus – Lice milosrđa, br. 12).
|
|
