|
DRŽAVNOPRAVNA IZJAVA O
RAZRJEŠENJU RIMSKIH UGOVORA
Dne 18. svibnja 1941. izvršen je diktat fašističke Italije protiv netom
obnovljene Nezavisne Države Hrvatske.
Njemačka, u čiju se je pomoć nadala Hrvatska,
spremala se na ratni pohod protiv Sovjetskog Saveza, te je u tom pravcu
bila i usmjerena njezina vanjska politika.
Kako je Italija bila jedini potencijalni saveznik Njemačke u
Europi, a unutarnje stanje bilo je vrlo težko zbog gubitka talijanskog
kolonijalnog carstva u Africi, mlada Hrvatska Država morala je postati
žrtva talijanskih teritorijalnih presizanja, te je Njemačka u tom
slučaju pokazala svoju nezainteresiranost za hrvatska prava na
jugo-zapadne granice.
9. rujna 1943. Italija je kapitulirala i
zatražila
separatni mir sa Saveznicima. Tom prilikom je Poglavnik izdao zapovied
Hrvatskim Oružanim Snagama da oslobode oteta područja i dao Izjavu o
razrješenju Rimskih ugovora, kako sliedi:
Dne 18. svibnja 1941. sklopljeni su između hrvatske
vlade i
talijanske vlade Rimski ugovori i to: ugovor o određivanju granica
između Nezavisne Države Hrvatske i Kraljevine Italije, ugovor o jamstvu
i suradnji između Nezavisne Države Hrvatske i Kraljevine Italije,
sporazum o pitanjima vojničkog značaja, koja se odnose na
jadransko-primorsko područje, te izmjena pisama glede upravnog uređenja
obćine Split i otoka Korčule.
Ni jedne obveze iz ovih Rimskih ugovora nije
talijanska vlada sa svoje strane izvršila, napose ne u pitanju granica,
jamstva za političku nezavisnost i teritorijalnu cjelovitost te
upravnog uređenja obćine Split i otoka Korčule, pa uslied toga ovi
ugovori nisu nikada ni stupili u život. Naprotiv svi oni probitci
Nezavisne Države Hrvatske, koji su gornjim ugovorima imali biti
zaštićeni, bili su sa strane Kraljevine Italije trajno povređivani.
Ovi su ugovori bili sklopljeni uz izričitu napomenu o članstvu
ugovarajućih stranaka u novom europskom poredku.
Nakon što je Kraljevina Italija bez znanja i
pristanka svojih saveznika utanačila primirje sa neprijateljskom
ratujućom strankom, i time se izdvojila od dosadanjih saveznika, nema
nikakove stvarne ni pravne mogućnosti, da bi i unapried sa strane
Kraljevine Italije ti ugovori bili u život privedeni.
S tih razloga kao podpisnik tih ugovora izjavljujem, da oni nemaju
nikakove obvezatnosti ni za Nezavisnu Državu Hrvatsku.
Dano u Zagrebu, dne 10. rujna 1943.
Poglavnik Nezavisne Države Hrvatske dr. Ante Pavelić.
Vlada Nezavisne Države Hrvatske uputila je ovu državopravnu
izjavu vladama njemačkog Reicha, Carevine Japana, Kraljevine Mađarske i
Republike Finske na njemačkom jeziku, vladi Carevine Bugarske i
Slovačkoj republici na hrvatskom jeziku, a vladama Kraljevine Italije,
Španjolske Države i Kraljevine Rumunjske na francuskom jeziku.
Upravne odredbe Dana 10. rujna 1943. imenovani su Poglavnikovim
odredbama ministar za oslobođene krajeve i glavari građanske uprave i
to: Glavar građanske uprave za područja oslobođene Dalmacije te velikih
župa Bribir i Sidraga i Cetina sa sjedištem u Splitu te glavar
građanske uprave za oslobođeno područje Gorskog kotara, Hrvatskog
Primorja i Istre te za područje velikih župa Modruš, Vinodol i
Podgorje, Gacka i Lika sa sjedištem u gradu Sušak-Rijeci.
Proglas Poglavnika dr. Ante Pavelića
hrvatskom narodu
Hrvatski narode!
Himbeni saveznik bio je nametnuo hrvatskom narodu u času
uskrsnuća Nezavisne Države Hrvatske ugovore i granice kojima je velik
dio hrvatske jadranske obale bio otrgnut od tijela Hrvatske. Kroz dvije
i pol godine hrvatski je narod sa najdubljom boli u duši trpio to
nasilje, a napose Hrvati tih krajeva pretrpjeli su na slobodi, na
životima i na imovini najveće patnje. Današnjim danom sama je
talijanska vlada svojim postupkom riješila hrvatski narod i hrvatsku
državu svake obveze proistekle iz nametnutih ugovora. Veliki vođa
Reicha Adolf Hitler izjavio mi je večeras, da priznaje Nezavisnoj
Državi Hrvatskoj granice, u kojima su odcijepljene hrvatske zemlje na
Jadranu. ”
Hrvatski narode!
U ovom povijesnom času okupimo se svi poput jednog čovjeka oko
svojih oružanih snaga, koji će u zajednici sa savezničkom Njemačkom i
njemačkim oružanim snagama osloboditi hrvatske zemlje na Jadranu. U
ovome času ljubavi prema Domovini, prema nesretnoj braći koju ćemo
osloboditi i prigrliti, ujedinimo se svi imajući na umu samo sreću i
slobodu hrvatskog naroda te svoju vlastitu Nezavisnu Državu Hrvatsku.
Hrvatskim oružanim snagama izdao sam zapovijed, da izvrše svoju
hrvatsku i vojničku dužnost.
Hrvati!
Poduprimo svi hrvatsku vojsku u izvršenju te njezine povijesne
dužnosti. Hrvati Primorja i Dalmacije, koji ste napustili svoje domove
radi talijanskog nasilja na Vama izvršenim, pridružujte se Hrvatskim
oružanim snagama, da Vam domovi budu opet Vaši! Od današnjeg dana
sloboda i nezavisnost Hrvatskoj nije više ničim ograničena.”
Razgovor s Dr. Antom
Pavelićem glede podpisivanja Rimskih ugovora
Negdje
početkom 1949. g. dok je pripremao knjigu ''NDH u svietlu dokumenata'',
Marko Sinovčić zamolio je dr. Pavelića za objašnjena o nekim pitanjima
koja se izravno i neizravno tiču Hrvatske. Radilo se uglavnom o
pitanjima oko podpisivanja Rimskih ugovora. Dr. Pavelić je vrlo rado
pristao na razgovor. Ovdie ćete moći pročitati dio toga razgovora koji
je objavljen u spomenutoj knjizi Marka Sinovčića, a po nama, vrlo je
zanimljiv radi otkrivanja istine oko dogadjaja u prvim danima Nezavisne
Države Hrvatske i tzv. ''prodaje Dalmacije'' Italiji.
- Ovih sam dana, Poglavniče, čitao u časopisu ''L'Europeo'',
a
zatim u časopisu ''Sloboda'' izvadke iz uspomena Filipa Anfusa. Tamo
on, medju inim kaže, da ste Vi na sastanku s Mussolinijem potvrdili
prijašnje sporazume s Talijanima i da ste zagarantirali njihovu
primjenu. Biste li mi o tome mogli nešto kazati?
Poglavnik - Nadam se da ćeš me nadživjeti, pa ćeš pri tome
imati
priliku čitati moje memoare, koji su napisani, ali će biti objavljeni
tek nakon moje smrti. U njima se o svemu tome podrobnije govori. Ovaj
čas mogu na Tvoje pitanje ukratko odgovoriti sliedeće: Nikada i ni u
kojem slučaju nisam za vrieme čitave moje emigracije ne samo sklopio
bilo kakav politički ili teritorialni sporazum s Italijom, nego ni to
pitanje nije nikada bilo pretreseno pri mojim razgovorima s
Mussolinijem, ili bilo kojom drugom italijanskom političkom osobom.
Ako, dakle, nisam o tome nikada nikakav sporazum sklopio, nisam mogao
nikada ni potvrditi ni njegovu primjenu zagarantirati.
- Znači da je time oborena i Perićeva tvrdnja, prema kojoj bi
ugovor izmedju Vas i Italije o priznanju talijanskih prava, postojao
još prije italijansko-jugoslavenskog rata?
Poglavnik - Naravno! I ne samo njegova, nego i svih onih,
koji
će se truditi, a takvih će biti, jer inače ne bismo bili ljudi - da me
prikažu kao izdajicu. Vidio si Perićevu argumentaciju. Ništa bolje neće
biti ni onih drugih. Težko je, kad se čovjek nema zašto zakvačiti.
Uvjeravam Te, da su svi ti dokazi mojih sadašnjih i budućih
superkritičara, a koji su više-manje 1945. bili moji lojalni suradnici
- a ja bih bio prema njima - počinio izdaju nad hrvatskim narodom
1941., ili možda još prije, da su velim Ti svi njihovi dokazi sazidani
na glinenim nogama.
Prema tome, kada kažem, da nisam nikada prije proglašenja
Nezavisne Države Hrvatske sklopio nikakvog političkog ili teritorialnog
ugovora s Italijom, onda time odgovaram Periću i svima, koji budu u
buduće takove tvrdnje iznosili.
- Prihvaćam Vašu rieč, Poglavniče, ali mi ipak dozvolite, da
Vas
podsjetim na jednu bilježku grofa Ciana. On pod nadnevkom 23. siečnja
1940. bilježi, da ste toga dana na sastanku s njime utvrdili glavne
točke priprema i djelovanja. Ne bi li se ovaj zapisnik mogao shvatiti
kao neka vrst sporazuma?
Poglavnik - Možeš shvatiti kako hoćeš, ali ja ću Ti odmah
reći o
čemu se radi. Kako Ti je poznato, Mussolini se često bavio mišlju da
napadne Jugoslaviju. Ta ga je misao posebno zahvatila početkom 1940.
godine. Tom prilikom pozvao me Ciano na sastanak u Rim i tu smo
pretresli pitanje ustaške akcije u tome pravcu. Ja sam od Ciana tražio
slobodu kretanja ustaša u Italiji i prema granici Jugoslavije. Ujedno
sam priobćio Cianu nacrt ustaških akcija, ali pod uvjetom da talijanska
vojska ne prelazi naše granice, jer da bi to moglo omesti uspjeh. O
budućim odnosima s Italijom nije bilo govora.
- Malo prije sam spomenuo Vaš sastanak s Mussolinijem. Možete
li mi kazati, koja je bila svrha toga sastanka?
Poglavnik - Nadam se, da si iz materijala, koji si sabrao
za
svoju knjigu mogao uvidjeti, da uza sav sporadični antijugoslavenski
stav Italije - Osovina nije htiela rušiti Jugoslaviju, nego ju je,
naprotiv, htiela još tiesnije privezati uz svoja kola. Tako je došlo i
do pristupa Jugoslavije Trojnom Paktu. Osovina se tome jako veselila,
ali je sve kratko trajalo. Kad je došlo do beogradskog puca, pozvao me
Mussolini u Rim. Čitav naš razgovor se kretao oko pitanja, da li će
doći do rata Osovine i jugoslavije. moraš znati, da je Italija imala
gorko izkustvo u ratu s Grčkom, pa se bojala obveza, koje bi za nju
mogle nastati, ako bi došlo do sukoba s Jugoslavijom. Zato je pokušala
posredovati izmedju Berlina i Beograda, da bi se sukob riešio na miran
način. Ja sam uvjeravao Mussolinija, da će do rata sigurno doći.
- Vi ste imali još jedan sastanak s Mussolinijem prije Vašega
povratka u domovinu, i to nakon proglašenja Nezavisne Države Hrvatske.
Ovaj put ste razgovarali o granicama?
Poglavnik - Već sam Ti rekao, da o granicama nije bilo
nikada govora za vrieme mog boravka u emigraciji.
- O kralju, dakle?
Poglavnik - Još manje. To će doći kasnije. Mussolini me je
pozvao da me pozdravi kao poglavara države i da mi izrazi čestitke. Tom
prigodom dotakli smo se i pitanja talijanskog poslanika u Zagrebu.
Mussolini mi je predložio jedno ime: Randi (doušnik u Ministarstvu
vanjskih poslova Italije). Ja sam odgovorio da nemam ništa protiv te
osobe, ali da bi mi bilo svakako draže, kada bi za to mjesto bio
imenovan Cortese, koji je nama učinio znatne usluge. Kako se Cortese u
to vrieme nalazio u Tokyu u svojstvu tajnika poslanstva, do njegova
dolazka imenovao je kao odpravnika poslova Casertana. Kasnije je
Casertano imenovan poslanikom, jer se dolazak Cortesea zategao, a
Italija je svakako htjela imati u Zagrebu poslanika, pa je tražila od
mene ''placet'' za Casertanea, koji sam ja odmah dao.
Prije raztanka Mussolini me pitao, kojim ću putem u Zagreb.
Rekao
sam mu, da ću preko Trsta. On mi je na to ponudio svoj osobni
zrakoplov. Ja sam odbio s motivacijom, da želim ući u Hrvatsku na čelu
mojih 700 ustaša.
- Nadam se, da mi ne ćete zamjeriti, ako Vam postavim još
koje
pitanje. Sada se već nalazimo na području Nezavisne Države Hrvatske.
Dana 13. travnja Vi ste stupili na njezino tlo. Kako to, da ste tek 15.
travnja ušli u Zagreb?
Poglavnik - To su dva razloga po sriedi, i to: prvo, na
putu od
Sušaka nailazili smo po svim mjestima na mase svieta, koje su nas
oduševljeno pozdravljale. Ja sam svugdje morao govoriti, i tako je
vrieme odmicalo. Navečer smo stigli u Dugu Resu. Doček je bio
veličanstven. Tek što smo stigli, približio mi se jedan njemački
častnik i zamolio me, da čim prije dodjem u Karlovac, jer da me tamo
čekaju njemački i talijanski zapoviednici.
Bilo mi je vrlo žao naroda, ali nije bilo druge nego čim prije
stici u Karlovac. Pozvao sam Sertića, rekao sam mu o čemu se radi i
izdao nalog, da odmah za mnom krenu u Karlovac, a ja sam se odvezao s
njemačkim častnikom.
Kad sam stigao u Karlovac njemački i talijanski zapoviednici
pozdravili su me kao glavara države. Poslije toga sam otišao u stan dr.
Nikšića.
- Tamo ste našli Anfusa?
Poglavnik - Ne, Anfuso je došao sutradan.
- Da li ste Vi znali, da on dolazi?
Poglavnik - Evo kako je bilo! Ja sam Ti , naime, zaboravio
reći
koji je drugi razlog, da sam u Zagreb stigao dva dana kasnije. Dido
Kvaternik me je uvjeravao, da situacija još nije čista, da je još uviek
revolucionarno gibanje, da još nije uzpostavljen podpuni red, pa da ne
bi bilo poželjno krenuti prema Zagrebu.
S druge strane, mene je tako boljelo grlo, pa me liečnik
savjetovao, da još ne idem. Tako smo još 14. travnja kanili ostati u
Karlovcu. Tog jutra javljeno mi je iz Zagreba, da je tamo stigao
Anfuso, i da ima sa mnom razgovarati o vrlo važnoj stvari. Kako sam još
taj dan kanio ostati u Karlovcu, naredio sam da ga tamo dovedu.
Netom je stigao, priobćio mi je o čemu se radi. Naime, iz Zagreba
su poslali u Berlin i Rim brzojav, u kojemu traže priznanje Nezavisne
Države Hrvatske. U brzojavu upućenom u Berlin traži se samo priznanje,
dok se u onome, koji je poslan u Rim traži priznanje NDH u njezinim
etničkim i poviestnim granicama.
Anfuso mi je priobćio, da Mussoliniju brzojav nije jasan, pa
želi
da se konkretnije izjasnimo. Ja sam na to stilizirao drugi brzojav, u
kojem sam tražio samo priznanje, a pitanje granica, da se rieši
redovitim diplonatskim putem. Pozvao sam Slavka Kvaternika i predočio
mu koncept brzojava. On je smjesta izrazio svoju suglasnost i ja sam ga
nakon toga predao Anfusu, da ga odmah iz Karlovca uputi Mussoliniju.
Nu, kako su bile prekinute veze, savjetovao sam mu da osobno odnese
Mussoliniju, što je on i učinio.
- Niste li taj brzojav dali na odobrenje Niemcima? Anfuso,
naime,
kaže, da ste Vi taj brzojav tražili i dobili suglasnost Berlina.
Poglavnik - To nije istina, ja u tom pogledu nisam imao
što
razgovarati s Berlinom. Ja sam bio sviestan situacije. U našoj tek
uzpostavljenoj državi bilo je još grupa srbskih vojnika, dvie strane
vojske zauzimale su sve jače položaje, a mi smo bili bez vojske. Zar je
onda bio čas, da se čitava stvar zateže radi stilizacije jednog
brzojava? U tome času bilo je od najveće važnosti, da dobijemo
priznanje stranih država, a pitanje granica biti će naknadno riešeno.
- Kakvu je ulogu, Poglavniče kod toga svega odigrao
Veesenmayer?
Poglavnik - Kod mene nije odigrao nikakvu ulogu. On je bio
njemački agent, kojemu je bila povjerena uloga kod HSS-a, nakon što su
njezini predstavnici ušli u pučisticku vladu. On je imao izpitati odnos
HSS-a prema Beogradu i mogućnost njezina izkorištavanja u eventualnom
sukobu sa Jugoslavijom.
S ustašama je došao u doticaj sasvim slučajno, i to tako, da
je
Slavku Kvaterniku donio jedno pismo, koje mu je iz Berlina poslala
njegova kćerka. Slavkova kćerka, u brizi za svojim otcem, izašla je na
uzletište i pitala, da li netko putuje u Zagreb. Javio joj se jedan
nepoznati čovjek, kojemu je predala pismo. Bio je to Veesenmayer. U
tome pismu ona moli otca, da se sakrije, jer bi mu Simović mogao kakvo
zlo učiniti.
Naime, Kvaternik je 1918. u ime ''Narodnog Vieća'' pozdravio
srbsku vojsku pri ulazku u Zagreb. Na čelu te vojske nalazio se
Simović. Kad je Kvaternik kasnije prišao ustašama, zamjerio se
Simoviću. Veesenmayera je ukopčao s Kvaternikom dr. Iljadića i on bi
sigurno znao o tome nešto više reći.
- Kako su se, Poglavniče, držali Niemci prema nama u
travanjskim dogadjajima?
Poglavnik - Bili su nezainteresirani. Mi smo još kod
podjele
Judoslavije na interesne sfere Osovine pripali Italiji. Kad je došlo do
razsula jugoslavije NDH je ''ipso facto'' ostala u talijanskoj sferi.
Ta podjela je svečano potvrdjena na sastanku izmedju Ciana i
Ribbentropa nakon proglašenja naše države. Za dokaz tomu neka Ti služi
i ovaj primjer. Uoči mog polazka na sastanak s Cianom u Ljubljani,
posjetio me oko 10 sati navečer Kasche i uručio mi brzojavnu poruku
njemačke vlade, koja je glasila: ''PRIOBĆITE POGLAVNIKU, DA NA
SUTRAŠNJIM PREGOVORIMA O GRANICAMA IZMEDJU HRVATSKE I ITALIJE NJEMAČKA
NIJE ZAINTERESIRANA''.
Kako vidiš situacija nije nimalo ohrabrujuća! Nu, s drugu stranu,
Niemci su nam prišili ''Pflaster'' na tu ranu. Istoga dana poslali su
drugi brzojav koji je glasio: ''U BUDUĆIM PREGOVORIMA IZMEDJU HRVATSKE
I NJEMAČKE, NJEMAČKA NE ĆE TRAŽITI NIKAKVIH TERITORIJALNIH USTUPAKA''.
- Spomenuli ste, Poglavniče, sastanak u Ljubljani. Biste li
mi htjeli nešto o tome reći?
Poglavnik - S Cianom sam se sastao u Banskim Dvorima.
Netom je
sastanak počeo, Ciano je raztvorio veliku zemljovidnu kartu, na kojoj
su već bile povučene granice. Postavio mi je dva priedloga. Prema
prvom, granična crta bi išla do Samobora, do preko Karlovca, Dinare i
Mosora do crnogorske granice, a prema drugom nešto zapadnije, ali u tom
slučaju Italija bi tražila vojni savez.
Ja sam na to odmah odgovorio, da na takvoj bazi ne mogu uobće
razgovarati. Pitao sam, da li njima više vriedi Dalmacija ili
prijateljstvo sa Hrvatima. Vi hoćete, rekao sam im, Dalmaciju, a ne
vodite o tome računa, da je ona pasivni kraj, a Italija ima dosta
pasivnih krajeva. Ona ima već dosta potežkoća s prehranom, pa zar si
još hoćete dozvoliti luksus, da hranite još jedan milion ljudi, i to ne
Talijana?
Na to se javlja jedan general i kaže ''da njih vode stratežki
razlozi''.
Ja sam mu na to odvratio, da ne razumijem, kakvi bi to bili
stratežki razlozi u doba zrakoplova, i topova dalekog dometa.
On mi na to odgovara, da su Talijani vodili dva rata za Dalmaciju i da
je se zato ne će odreći.
Ja sam mu odvratio - da će onda voditi - i treći!
Zatim se opet javlja Ciano i pita me, kako bih ja to riešio?
Odgovorio sam mu da nemam naslova, da postavljam teritorialne
ustupke i zato ne mogu tražiti da nam vrate Zadar, ali kako poznam
situaciju Zadra, sve što sam pripravan ustupiti, jest malo okolice
Zadra i Trogir. Ciano je bio suglasan, ali nije mogao donieti nikakove
odluke prije nego se konsultira s Mussolinijem.
Savjetovao sam ga da ga brzoglasno nazove, što je on i učinio.
Mussolini mu je dogovorio: ''Io non posso essere
rinunciatore!'' (Ja ne mogu biti onaj koji se odriče).
Trebaš znati da je Mussolini nakon prvoga svietskoga rata oštro
napadao i nazivao odricateljima one talijanske političare, koji su se u
Rapallu odrekli Dalmacije. Nije htio da se njega sada isto tako
nazivlje.
Time je moja borba za Dalmaciju bila znatno otežana. Kad mi je
Ciano priobćio Mussolinijev odgovor, ja sam odvratio, da onda o tome ne
možemo više razgovarati. Zaključili smo, da se pregovori nastave
redovitim diplomatskim putem.
- Nego, Poglavniče, kod Ciana i Anfusa naišao sam na nekoliko
mjesta na izraz: - talijansko-hrvatska personalna unija i carinska
unija. Tko ih je predlagao i kako je ta stvar tekla?
Poglavnik - Jednu i drugu stvar su predliožili Talijani.
Onu
prvu Talijani su već predlagali kod pregovora sa Mačekom i na nju su
pristali Mačekovi izaslanici. Sada su je predložili i meni.
Sviestan opasnosti, koja nam od tuda dolazi i znajući za
prikrivenu mržnju, koja vlada izmedju Savojske kuće i Mussolinija, pa
da bih to osujetio, zamolio sam talijanskoga kralja, a da za to
Mussolini nije znao, da bi on kao starješina Savojske kuće, koja je u
Hrvatskoj poznata još iz doba Eugena Savojskoga, predestinirao jednu
osobu iz te kuće za hrvatskoga kralja.
Kad je kralj na to pristao, obaviestio sam Mussolinija redovotim
diplomatskim putem. To mu, naravno, nije bilo milo, ali nije mogao
ništa protiv odluke svoga kralja.
Što se tiče carinske unije, stvar se odigrala na sliedeći
način: -
nju je forsirao Ciano, a iza Ciana je stajao Conte Volpi. Ja sam
shvatio o čemu se radi. Bile su u pitanju hrvatske šume. Zato sam se
energično opirao.
Kad to pitanje nisam mogao riešiti redovitim diplomatskim putem,
zatražio sam sastanak s Mussolinijem. Do tog sastanka je došlo u Tržiću
7. svibnja. Tamo sam iznio razloge, zašto Hrvatska ne može pristati na
carinsku uniju.
Mussolini je shvatio i rekao sliedeće: ''Non si deve fare
niente
che potesse gettare un ombra sulla indipendenza della Croatia! - Ne
smije se ništa učiniti, što bi moglo baciti sjenu na nezavisnost
Hrvatske!''
* * *
Čitajući ovaj razgovor možemo se malo
vratiti u prošlost i na osnovu pročitanoga predočiti si situaciju u
kojoj se nalazilo državno vodstvo Hrvatske u prvim danima NDH. Država
je u svom početku, bez vojske, Njemačka diže ruke od nas, a Italija na
pritišće svojim zahtjevima, a uza sve to ostatci srbske vojske
maltretiraju hrvatsko pučanstvo u nekim selima itd. Kao što smo već
pisali na stranici NDH, naše vodstvo bilo je u velikoj dilemi, ili
potpisati Rimske ugovore i žrtvovati jedan dio Hrvatske ili ne
potpisati i prepustiti cielu Hrvatsku Italiji koja je zauzela
neprijateljski stav. Trebalo je stvoriti odluku: ili pristati na
amputiranu Hrvatsku i u njoj omogućiti samoobranu ili postati igračka u
talijanskim rukama? Ni jedna država nije nastala bez krvi i odricanja,
pa tako nije mogla ni Nezavisna Država Hrvatska.
Zato Rimske ugovore treba razumieti i njihova podpisnika s
naše
strane ne osudjivati. Bili su bolni, ali mi smo uz njihovu cienu imali
svoju državu, čije smo granice prema Jadranu mogli jednoga dana
proširiti, kao što smo zaslugom onoga istoga podpisnika Rimskih ugovora
i proširili.
Kvaternik je rekao za Pavelića, da je on jedini u tim danima
gledao u sve karte. Nije li on u tim kartama vidio i slom talijanskog
imperija i i vraćanje izgubljenoga hrvatskoga teritorija? Svi dokumenti
stoje uz dr. Pavelića. Možda to mnogima nije po volji, ali tok poviesti
ne možemo zaustaviti.
Ako je netko kriv za Rimske ugovore, krivi smo mi, Hrvati,
zato što smo htjeli svoju državu!
|
|
