RASKID RIMSKIH UGOVORA I VRAĆANJE NEZAVISNOJ DRŽAVI HRVATSKOJ OTRGNUTIH DIJELOVA

Kao i ljudi, države se rađaju u grču. One u početku nemaju snage uspješno braniti svoje probitke pred pohlepnim susjedima. Susjedne države, pogotovo velesile, nastoje iskoristiti nemoć takvih država u nastajanju i oduzeti im dio nacionalnoga i povijesnog područja i nametnuti im svoju prevlast. Tako je bilo i s Nezavisnom Državom Hrvatskom 1941. godine. Italija je iskoristila svoj tadašnji velevlasni položaj u Europi i nametnula joj Rimske ugovore, kojima joj je otela Sušak, Šibenik, Trogir, Split i Kotor s njihovim zaleđem i otocima ispred njih, izuzevši Paga, Brača i Hvara, a već prije toga jugoslavenske vlasti su joj prepustile Istru, Cres i Lošinj, Rijeku, Zadar i Lastovo (2). Tako je Italija zavladala gotovo cijelom istočnom jadranskom obalom, ozbiljno ugrozivši Nezavisnoj Državi Hrvatskoj izlazak na Jadransko more, ali joj to, naravno, nije bilo posve onemogućeno.

Naime, 25. srpnja 1943. u Italiji je izvršen državni udar, fašistički režim je svrgnut, Mussolini je uhićen i zatočen, a vlast je preuzeo general Pietro Badoglio. Među osovinskim silama, pa tako i u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, predviđala se je mogućnost, da bi Italija mogla kapitulirati i prijeći na stranu ratnih protivnika, te su se pomno pratila zbivanja u njoj. U Nezavisnoj Državi Hrvatskoj su se pripremali, da eventualni prelazak Italije na stranu Saveznika iskoriste za vraćanje otetih hrvatskih područja u sastav matere zemlje. Određivano je osoblje, koje će preuzeti hrvatsku državnu vlast u novooslobođenim krajevima. Tako su Pavelić i Budak, kao ministar vanjskih poslova, već u kolovozu 1943. priopćili dr. Oskaru Turini, prema njegovu svjedočanstvu, da je predviđen za glavara građanske uprave u Rijeci i cijelomu Hrvatskom Primorju, te u Istri i Gorskomu Kotaru (3).

U isto vrijeme hrvatski državni prvaci (Pavelić, Budak, Lorković, Navrati, Bulat i dr.) vijećali su o novonastalomu političkom stanju. Koji je konkretno bio sadržaj njihova vijećanja, ne zna se, ali obzirom na osobe koje su vijećale, a pogotovo na Bulatovu nazočnost, koji nije bio član užega državnog vodstva, i na Turinino svjedočanstvo, da mu je već u kolovozu pripoćeno, da je predviđen za glavara građanske uprave sjevernoga jadranskog područja, sa sigurnošću se može tvrditi, da su raspravljali o poduzimanju političkih koraka za vraćanje otetih dijelova Dalmacije, Hrvatskoga primorja i Istre u sastav Nezavisne Države Hrvatske. Politički potezi poduzeti kratko vrijeme nakon toga i za vrijeme idućih nekoliko dana samo pojačavaju ovu tvrdnju.

Istoga dana, dakle 8. rujna 1943., Paveliću i skupini suradnika, s kojima je vijećao, oko 23 sata pridružio se je njemački poslanik Siegfried Kasche, koji im pripoćava, " da po nalogu Ribbentropa izlaže odluke Fuhrera, da Hrvatska imade pravo povratiti izgubljena područja na Jadranu". Tom zgodom Kasche je izrazio " nadu, da će doći do proširenja baze vladavine, napose u pravcu Mačekove grupe, i to što brže, da bi se u tom povijesnom času povezale sve snage". Pavelić je, zahvalivši Hitleru, rekao, "da na tom radi i da će učiniti sve moguće" (6). Iz ovoga se ne smije izvoditi zaključak, da je zamisao o pripojenju Nezavisnoj Državi Hrvatskoj otetih hrvatskih krajeva na jadranskomu priobalnom području došla s njemačke strane. Ta zamisao je isključivo hrvatska, a Hitlerova poruka, koju je Kasche priopćio, bila je samo dokaz, da se Njemačka ne će tomu protiviti i da hrvatske državne vlasti mogu nesmetano ići u ostvarenje te zamisli. I one su zaista odmah za tim krenule.

Dana 9. rujna 1943. u jedan sat Pavelić se je preko zagrebačke krugovalne postaje obratio hrvatskomu narodu. Rekao je, da je "hinbeni saveznik", dakle Talijani, bio "nametnuo hrvatskom narodu u času uskrsnuća Nezavisne Države Hrvatske ugovore i granice, kojima je velik dio hrvatske jadranske obale bio odtrgnut od tiela Hrvatske. (...) Današnjim danom sama je talijanska vlada svojim postupkom riešila hrvatski narod i hrvatsku državu svake obveze proiztekle iz nametnutih ugovora. Veliki vođa Reicha Adolf Hitler izjavio mi je večeras, da priznaje Nezavisnoj Državi Hrvatskoj granice, u kojima su uključene odciepljene hrvatske zemlje na Jadranu". Pozvao je hrvatski narod, da se okupi oko svojih oružanih snaga, koje će osloboditi hrvatske zemlje na Jadranu, i da se svi ujedinimo "imajući na umu samo sreću i slobodu hrvatskoga naroda, te svoju vlastitu Nezavisnu Državu Hrvatsku". Poseban poziv uputio je Hrvatima "Primorja i Dalmacije, koji" su "napustili svoje domove radi talijanskih nasilja" na njima izvršenih, da se pridruže hrvatskim oružanim snagama (7) .

"Dne 18. svibnja 1941. godine sklopljeni su između hrvatske vlade i talijanske vlade Rimski ugovori, i to: Ugovor o određivanju granica između Nezavisne Države Hrvatske i Kraljevine Italije, Sporazum o pitanjima vojničkog značaja, koji se odnose na jadransko - primorsko područje te izmjena pisama glede upravnog uređenja obćine Split i otoka Korčule. Ni jedne obveze iz ovih Rimskih ugovora nije talijanska vlada sa svoje strane izvršila, napose ne u pitanju granica, jamstva za političku nezavisnost i teritorijalnu cjelovitost te upravnog uređenja obćine Split i otoka Korčule, pa uslied toga ovi ugovori nisu nikada ni stupili u život. Naprotiv svi oni probitci Nezavisne Države Hrvatske, koji su gornjim ugovorima imali biti zaštićeni, bili su sa strane Kraljevine Italije trajno povrieđivani. Ovi su ugovori bili sklopljeni uz izričitu napomenu o članstvu ugovarajućih stranaka u u novom evropskom poredku. Nakon što je Kraljevina Italija bez znanja i pristanka svojih saveznika utanačila primirje s neprijateljskom ratujućom strankom, i time se izdvojila od dosadanjih saveznika, nema nikakve stvarne ni pravne mogućnosti, da bi i unapried sa strane Kraljevine Italije ti ugovori bili u život provedeni. S tih razloga kao podpisnik tih ugovora izjavljujem, da oni nemaju nikakove obvezatnosti ni za Nezavisnu Državu Hrvatsku" (10).

U hrvatskoj, a sigurno i u stranoj, javnosti postavljalo se je pitanje valjanosti razrješenja Rimskih ugovora, jer se radi o međunarodnim ugovorima dviju suverenih država, koji, načelno gledajući, obvezuju njihove ugovarateljice. Na to je pitanje s hrvatske strane odgovorio dr. Tihomil Drezga, tadašnji redoviti profesor na Pravnomu fakultetu u Zagrebu. Temeljito proučivši Rimske ugovore i činjenice s njima povezane, ustanovio je mnoštvo formalnopravnih i materijalnopravnih mana (nisu objavljeni u "Narodnim novinama", ne sadrže ratifikacionu klauzulu niti su ratificirani, prisila pri zaključivanju, protupravnost, neispunjenje činidbe s talijanske strane, nemogućnost ispunjenja te činidbe u novim okolnostima), koje ih čine ništavim. Stoga je na kraju analize zaključio: "Nakon pregleda glavnih razrješujućih razloga Rimskih ugovora ne će biti netočno reći, da će ovaj slučaj ostati u poviesti međunarodnog prava klasičnim primjerom opravdanog, na obće priznatim pravnim načelima utemeljenog, razrješenja međunarodnih ugovora". (12).

No, stvari se nisu tako povoljno razvijale, kako se je na hrvatskoj strani u početku mislilo. Dana 12. rujna 1943. njemački specijalac Otto Skorzeny je na temelju Hitlerova neposrednoga naloga oslobodio iz zatočeništva Mussolinija, koji je već 15. rujna preuzeo vrhovnu upravu fašističkoga pokreta u Italiji, uspostavivši na njezinu sjevernom dijelu Talijansku Socijalnu Republiku. Ponovnom pojavom na političkoj pozornici Mussolinija, kojemu se je Hitler oduvijek divio, počelo se je mijenjati njemačko stajalište prema vraćanju pojedinih dijelova istočnojadranskoga priobalnog područja Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, u korist talijanskih probitaka. Najprije se je počelo tvrditi, da se Hitlerova poruka upućena Paveliću 8. rujna 1943. o vraćanju "izgubljenih područja na Jadranu" odnosi samo na područja, koja je Italija prigrabila Rimskim ugovorima 18. svibnja 1941.

U skladu s tim je njemački pukovnik Voelker 16. rujna 1943. nudio Davidu Sinčiću, bivšemu općem upravnom povjereniku kod talijanske II. Armate, i Dragutinu Rumleru, bivšemu vojnom povjereniku kod te iste Armate, da uspostave hrvatsku vlast u Sušaku, ali im to nije dopuštao u Rijeci i Istri. Sinčić pak nije htio preuzimati vlast samo u Sušaku, jer nije imao za to ovlaštenje, bojeći se ujedno da bi time prejudicirao pitanje Rijeke i Istre. Dogovorno s generalom Rumlerom u Sušaku je uspostavljeno samo hrvatsko vojno zapovjedništvo, a građanska uprava predana je gradskoj upravi sastavljenoj od hrvatskoga osoblja (16).

Taj brzojav se sastoji i od posebnog dijela, namijenjenoga samo Kascheu, kojim ga obavještavaju, da se osniva Operativno područje "Jadransko primorje", u koje ulaze talijanske pokrajine "Friul, Gorica, Trst, Istra, Rijeka, Kvarner i Ljubljana". Ovo ipak nije bilo definitivno nego samo privremeno, za vrijeme trajanja rata, određivanje pripadnosti tih područja. U brzojavu se, naime, izričito, kaže: " Ovim zasad po vojnim kriterijima provedenim uređenjem nije još ništa definitivno odlučeno o budućoj sudbini tih krajeva. Jednako tako nije namjera njemačke strane da u Poglavniku i hrvatskom narodu pobudi nadu u buduće priključenje tih krajeva Hrvatskoj. To bi vodilo samo razočaranjima " (17).

Po povratku u Zagreb Kasche je izjavio Poglavniku, da granice Operativnoga područja "Jadransko primorje" nisu državne nego administrativne (18). Stoga je hrvatska vlada nastavila borbu za vraćanje Krka, hrvatskoga dijela Istre i Rijeke i Sušaka sa zaleđem Hrvatskoj.Već 20. rujna 1943. hrvatska državna vlada je donijela zaključak , "da se donese zakonska odredba o protegnuću državne uprave na pripojene krajeve. Tom zakonskom odredbom, a na temelju zakona o unutarnjoj upravi, uključit će se jedni dijelovi pripojenih krajeva već postojećim župama, kao područje Splita i Kotora, a za druge dielove osnovat će se nove velike župe, kao za područje Ravnih Kotara sa Zadrom, te za područje Rieke i hrvatskog diela Istre" (19).

Kako je hrvatska državna vlada 26. rujna te godine priznala talijansku fašističku republikansku vladu, za talijanskoga poslanika u Hrvatskoj bio je imenovan Tamburini. Očekujući njegov dolazak u Hrvatsku, Budak je, kao ministar vanjskih poslova, poslao hrvatskomu poslaniku u Berlinu brzojav slijedećega sadržaja :" Saopćite odmah verbalnom notom talijanskom poklisaru, da on saopći svojoj vladi slijedeće: Hrvatska državna vlada očekuje, da će fašistička republikanska vlada nama saopćiti, prije dolaska ovamo njena poslanika Tamburinia, da vlada priznaje poništenje rimskih ugovora i naše pripojenje svih hrvatskih zemalja, koje su nam Talijani oduzeli tim ugovorima i ranije. Ukoliko to ne učini prije, svakako je potrebno, da sa sobom donese takovu službenu izjavu, jer bez toga ne bi mogla postojati nikakva suradnja, pa bi njegovo prisustvo samo negativno djelovalo" (20).

Za razliku od Rijeke i Istre, cijela Dalmacija je bila i de iure i de facto pripojena Nezavisnoj Državi Hrvatskoj. Zbog toga su odmah nakon 10. rujna 1943. učinjene razne upravne promjene. Ministar unutarnjih poslova na početku je dobio ovlast, da naredbenim putem postrojava velike župe. Sijelo velike župe Bribir - Sidraga premješteno je iz Knina u Šibenik, a velike župe Cetina iz Omiša u Split. Kratko vrijeme zatim u Zadru je osnovana velika župa Sidraga i Ravni Kotari, koja je obuhvaćala kotare Benkovac, Biograd na moru, Preko i grad Zadar. U Šibeniku je osnovana velika župa Bribir, u sastavu koje su bili kotari Bosansko Grahovo, Drniš, Knin i Šibenik, te grad Šibenik. Velikoj župi Dubrava pripojeni su kotari Korčula i Kotor. Ukinut je kotar Omiš, a u Visu je osnovana kotarska ispostava. Ukinute su carinarnice u Kninu, Omišu, Jelsi i Orebiću, a osnovane nove u Zadru, Šibeniku, Splitu, Herceg - Novom i Kotoru. Također je ukinuta župska redarstvena oblast u Omišu i Kninu, a njihove poslove su preuzele župske redarstvene oblasti u Splitu, Šibeniku i t. d. (21).

Valja napomenuti, da je i ZAVNOH 20. rujna 1943., dakle deset dana nakon Pavelića, donio odluku o priključenju cijeloga istočnojadranskog priobalnog područja "matici zemlji - Hrvatskoj, a preko nje novoj demokratskoj, bratskoj zajednici naroda Jugoslavije" (22). To njihovo priključenje značilo je samo zamjenu jednog ropstva drugim, jer se samo u vlastitoj državi može postići sreća i sloboda naroda, za čim ZAVNOH nije težio.

Bilješke: