|
PODIVLJALO ĆUDOREĐE
(Razmišljanje uz proglašenje
blaženim kardinala
Clemensa Augusta Grafa von Galena)
Piše: dr. Ružica Ćavar
Kao
što znamo, mi koje to zanima, u nedjelju, 9. listopada 2005. g., u
Bazilici sv. Petra u Rimu, tijekom euharistijskog slavlja, predvoditelj
Jose Saraiva Martins pročitao je apostolsko pismo kojim Sveti Otac
Benedikt XVI uzdiže na čast oltara slugu Božjega biskup Clemensa
Augusta Grafa
Novi blaženik rođen je 1878. g. u plemićkoj obitelji, u mjestu
Oldenburgu u Njemačkoj. Za vrijeme Drugoga svjetskog rata bio je biskup
u gradu Münsteru. U tim izuzetno teškim vremenima za njemački narod i
cijelu Europu zbog neljudskog i zločinačkog Hitlerova režima, kada se
totalno gazilo svako ljudsko pravo i ljudsko dostojanstvo, kada su se
ljudi masovno zlostavljali i ubijali, posebno Židovi, i odvodili u
zastrašujuće logore smrti, biskup Münstera Clemens August von Galen je
neustrašivo, po cijenu vlastitog života, snažno digao svoj glas u
obranu ljudskih života, ljudskog dostojanstva i svih najvećih ljudskih
vrijednosti koje u to vrijeme za vlastodršce nisu ništa značile. Tada
se od strane vlasti širio najpogubniji nauk da treba uništiti sve
nemoćne i neizlječive duševne i tjelesne bolesnike, koji su
neproduktivni i samo "opterećuju" društvo. To je se počelo i
prakticirati, posebno nad duševnim bolesnicima. Za obranu njihova
života, kao i svih drugih nemoćnih ljudskih bića, počevši od nerođene
djece do najstarijih nemoćnika, najhrabrije se u svojim propovijedima,
i pored najžešćih prijetnji, zauzimao münsterski biskup Clemens August
von Galen.
Njegovo životno i biskupsko geslo bilo je "Nec laudibus, nec
timore" - "Niti hvalom niti prijetnjama" (neću skrenuti sa Božjih
putova).
Zbog njegova zauzimanja za nemoćne i ugrožene i hrabrosti pri
tome dobio je od javnosti u tadašnjoj Njemačkoj najčasniji i znakovit
naziv - "Lav iz Münstera". U svojim propovijedima od 1941. g. često je
izgovarao proročke riječi: "Ako se jednom prihvati da ljudi imaju pravo
'neproduktivne' ljude ubijati..., onda je time načelno izrečena smrtna
osuda nama svima, kad budemo stari i starački nemoćni, neproduktivni. A
tada više nitko od nas nije siguran za svoj život. Nije moguće ni
zamisliti kako će podivljati ćudoredno vladanje, kako će općenito
nepovjerenje prodrijeti, sve do u obitelj, ako se taj užasni nauk bude
podnosilo, prihvatilo i prakticiralo." Od 1933. bio je münsterski
biskup, preživio je sve ratne i poratne strahote i zločine Drugog
svjetskog rata, a 18. veljače 1946. g. papa Pio XII imenovao ga je
kardinalom. Drugi dan nakon povratka iz Rima, gdje je primio
kardinalsku čast, razbolio je se, od svih stresova koje je proživio, i
preminuo 22. ožujka 1946. g. u svojoj 68. godini života.
Proročke riječi novoga blaženika sve više se ispunjavaju
Iako
Hitlera i njemu sličnih iz Drugoga svjetskog rata više nema, ima, na
žalost, puno onih koji u svijetu, pa i na našim prostorima, na više ili
manje sofisticiran način provode u djelo njihov nauk. To su svi oni
moćnici koji čine velike nepravde u današnjem svijetu, ne poštujući
nikakva prava čovjeka, obitelji ni naroda, koji poput valjka melju sve
pred sobom i ne vide nikog i ništa osim svojih osobnih interesa ili
interesa velikih koje oni zastupaju. U njih se ugledaju i oni manje
moćni, ali moćniji od drugih u svojoj sredini i svojoj okolini, pa i
oni tako postupaju prema nemoćnima ili nemoćnijima od sebe. U istu
kategoriju sljedbenika toga pogubnog nauka svrstala bih i sve one koji
sami možda ne čine najgore nepravde, ali i ne dižu svoj glas protiv tih
nepravdi i nasilja nad moralnim vrijednostima i moralnim ljudima,
pogođenim nasiljem nepravdi, pogotovo one koji nikad ne konkretiziraju
počinitelje nepravdi, kako oni sami ne bi ugrozili svoje interese i
pozicije. Tu u prvom redu mislim na duhovne, intelektualne i kulturne
predvodnike i istaknute pojedince, čiji bi se glas, za razliku od
običnih i manje poznatih ili nepoznatih ljudi, svakako morao i mogao
čuti. Takvi ljudi u svijetu i u nas znaju biti veoma glasni kako bi
sebe istakli ako se radi općenito i teoretski o velikim idejama mira,
tolerancije, dijaloga, solidarnosti i suživota među ljudima, narodima,
državama, vjerama, kulturama i civilizacijama, ali na žalost kada se
radi o konkretnim primjerima stradavanja nezaštićenih ljudskih bića i
naroda, onda sve teorije padaju u vodu i nigdje nema tih velikih
"vjernika" u jednog zajedničkog Boga, kao ni raznih samozvanih, a i
priznatih "humanista".
Primjerice, milijuni i milijuni nerođene djece, najnemoćnijih
i
najnedužnijih ljudskih bića, stradavaju iz dana u dan, iz godine u
godinu, pod srcem majke, i to od strane onih koji bi ih trebali najviše
voljeti i štititi, na strašnu žalost poglavito u bogatim zapadnim
zemljama kršćanske civilizacije i tradicije. Još je strašnije da se to
užasno zlo i nasilje događa baš po ljudskim pozitivnim zakonima koji bi
morali kažnjavati zlo i nikada ga ne dopuštati.
Nema čvrstih značajnika, velikana, poput "Lava iz Münstera",
da uzvikuju i sve čine u obranu nedužnih i nemoćnih. Nije dovoljno samo
ponekad prigodničarski, onako općenito, usput izreći koju osudu, nego
bi trebalo vikati i moliti se svaki dan, iz dana u dan, jer se to i
svako drugo zlo neprekidno i događa i sve više eskalira. Kad je tako
"podivljalo ćudoređe" prema toliko dragim, nježnim i perspektivnim, kao
što su nerođena djeca, kako onda ne bi prema starim nemoćnicima, kojih
je u tim zemljama sve više i više, a naravno nisu "produktivni" pa samo
"opterećuju" proizvođačku i potrošačku civilizaciju željnu zabave,
užitaka i uzbuđenja, po svaku cijenu! U tome kontekstu brzog bogaćenja
i užitaka, bez ikakvih moralnih skrupula, kada je sve dozvoljeno, sve
jednako, sve relativno, liberalno i globalizirano, naravna je i
trgovina djecom, i ženama i muškarcima, radi prostitucije, ropskog
rada, uzimanja organa, trgovina drogom, korupcija na sve strane i na
svim razinama itd itd. Zaista, više se uopće ne postavlja pitanje na
razini pojedinaca, obitelji, političke vlasti, pa u dobroj mjeri ni na
razini duhovne vlasti, što je dobro ili zlo, što je grijeh, a što nije,
već samo što je materijalno korisno ili nekorisno. Stvarno ili
dugoročno gledano to nisu nikakve ni materijalne koristi, niti bilo
kakvi stvarni probici, jer to beskrupulozno ponašanje, kao što već
vidimo, vodi i pojedince i čovječanstvo u jedan sveopći kaos i propast.
Prije nego bude puno porazbijanih glava, bilo bi dobro shvatiti da nama
ljudima, u osobnom i društvenom životu, moralne vrijednosti,
univerzalne i kršćanske, trebaju biti na prvome mjestu, po svaku
cijenu, bez čega nam sigurno nema budućnosti!
Bešćutnost
Primjer bešćutnosti takozvanih velikih,
političkih, vjerskih poglavara, intelektualaca, novinara i drugih
sličnih u svijetu, je nedavni slučaj (prije par mjeseci) mlade
muslimanke u Afganistanu koja je zbog grijeha preljuba po islamskim
zakonima bila osuđena na smrt i ubijena kamenovanjem. Mediji su o tome
samo blago izvijestili, bez ikakvog žaljenja i zgražanja, a nisu se
čuli nikakvi apeli "velikih" ni s muslimanske strane, pa ni kršćanske,
niti su prosvjedovale čak ni tako glasne ženske udruge u svijetu, pa ni
u nas, kao da je to sasvim normalno da u 21. stoljeću žene službeno
osuđene tako mučenički umiru. Tko zna koliko je još takvih slučajeva za
koje ni ne znamo. Presuda je izvršena u jednoj zemlji sa tobože novom
civiliziranom vlasti u prijateljskim odnosima sa tobože
najdemokratskijom zemljom svijeta - SAD-om, a ta zemlja je i članica
Ujedinjenih naroda. Sličan strašan slučaj bio je predviđen baš ovih
dana u zemlji Timoru u Aziji, gdje je jedan kršćanin, pastor, po
islamskim zakonima bio osuđen na smrt batinanjem baš na Bajram, najveći
islamski blagdan. O tome čak ni mediji u nas niju izvijestili, nego je
među nama vjernicima samo kolala SMS pourka potaknuta od jednog
svećenika, sa zamolbom da se molimo za život toga pastora. Mi smo se
mnogi molili i kasnije smo čuli, opet privatnim kanalima, da hvala Bogu
taj pastor nije pogubljen!
Zar to sve nije strašno i zar se ne bi trebali uključiti svi
vjerski i politički čelnici svijeta, kao i međunarodne institucije, da
se takvi slučajevi ne događaju? Također se po tim "zakonima" ne bi
smjelo osuđivati ljude na sakaćenje tijela i pravljenje teških
invalida, bez obzira kakav su grijeh i nedjelo počinili. Kad se već
puno govori o dijalogu među velikim religijama, osobito jednobožačkim,
pa kad se organizraju zajednički susreti čelnika i poglavara, pa i
zajedničke molitve, što je sve dobro i pozitivno, zar ne bi trebalo
pokrenuti i raspravu o pojedinim "svetim knjigama", temeljima tih
vjera, i vidjeti što nije u skladu s Božjom ljubavlju, da se to
izostavi, a ne se samo kurtoazno i površno izgovarati da su sve te
vjere za mir i ljubav i sve jednako dobre za ovozemaljski život i za
vječnost?
Posebno je tragično da u nekima od tih islamskih zemalja
postoje i službeno vjerske policije koje trebaju proganjati ljude druge
vjere i prosljeđivati ih "sudovima" koji ih mogu osuditi i na mučeničku
smrt. Naravno, nezamislivo je da bi kršćani tu gradili crkve, dok jedna
od tih zemalja (Saudijska Arabija) pomaže naveliko gradnju džamija
svuda po kršćanskoj Europi, i već ih ima na tisuće. Islam tvrdi da se u
Kuranu ništa ne smije mijenjati, te da sve treba poštivati kao svetinju
i sve izvršavati, a u Kuranu ima ajeta (članaka) u kojima se otvoreno
poziva na ubijanje kršćana i Židova dok ne prime namaz, odnosno islam.
(Ajet 89. iz 4. poglavlja, dio 12.; ili iz 49. poglavlja, dio 1.;
također ajet 54. iz 5. poglavlja, dio 8. i sl.) Za borce koji vode
"džihad", sveti rat protiv "nevjernika", ako poginu, po Kuranu odmah
idu u rajske dvore, dženet, gdje ih čekaju fantastična uživanja u
predivnim odajama za najveća uživanja i tjelesne naslade u najljepšoj i
najukusnijoj hrani, pićima i posebno djevicama oborenih pogleda, vječno
jednako mladima, kao što i ti borci ostaju vječno mladi u vječnim
užicima! (Poglavlje 78., dio 2.; poglavlje 56., dio 1. itd.) Koliko
takav vjerski nauk doprinosi ljubavi, miru i suživotu među ljudima i
narodima, meni baš nije jasno. No, želeći i moleći se za pravi i
pravedan mir u našoj domovini i u cijelom svijetu, smatram da bi i
vjerski i politički čelnici trebali, uz dobro poznavanje potrebnih i
vjerskih, i kulturnih, i političkih sadržaja, međusobno otvoreno i
naravno dobronamjerno razgovarati!
Kakvo je stanje u Republici Hrvatskoj - jesu li izumrli
lavovi?
Mi Hrvati, kao narod u cjelini i diljem svoje lijepe povijesne
domovine, uvijek smo imali veliki broj svojih lavova i sokolova i na
duhovnom, moralnom, političkom, vojnom, kulturnom, umjetničkom i na
intelektualnom, a posebno na planu mnoštva velikih, jednostavnih,
plemenitih majki i očeva, radnika i seljaka, mučenika za krst časni i
slobodu zlatnu. Takvih smo imali osobito u dvadesetom stoljeću. U tom
teškom i užasnom, ali i slavnom vremenu, glavnu i najsvetiju ulogu
odigrali su naši veliki i besmrtni kardinali: Stepinac, Šeper i
Kuharić, uz vitezove i mučenike za hrvatsku slobodu od 1918. g., na
temelju neuništivog nauka o povijesnom pravu na svoju samostalnu i
suverenu državu dr. Ante Starčevića, dr. Eugena Kvaternika i Stjepana
Radića, preko vitezova branitelja iz Drugog svjetskog rata, do dr.
Franje Tuđmana i vitezova branitelja Domovinskog rata, s kojima smo uz
velike žrtve i čudesnu Božju pomoć ostvarili devetstogodišnji san
obnove suverene i samostalne međunarodno priznate hrvatske države
Republike Hrvatske.
No, zašto smo danas pali na tako niske grane? Vjerujem, samo
zato što je, kao što svi vidimo, zlo tako snažno zavladalo u svijetu i
što se ti moćnici zla nisu mogli pomiriti sa činjenicom da se jedan
malobrojan hrabar i ponosan povijesni narod kao što smo mi Hrvati,
svojom vlastitom željom, kroz stoljeća i uz silne žrtve, usprkos svim
moćnim neprijateljima, izborio za svoju slobodu i samostalnost.
Mnogi od nih imaju svoje "Hrvate" koji se ne bi smjeli
ugledati u nas u pozitivnom smislu. Hoće pokazati i svojim
nezadovoljnicima i nama da se borba i žrtve za slobodu ne isplate.
Stoga su godinama od naše samostalnosti hranili među nama zmije
otrovnice, hijene, šakale, lisice i aždaje, a suzbijali i proganjali
ponosne lavove i sokolove. Ta hrabra i plemenita bića gotovo su izumrla
u Republici Hrvatskoj. Neki, hvala Bogu, na vrijeme pređoše u besmrtnu
vječnost i ostadoše u srcima nas svih, gdje im nitko više ne može
nauditi. Neki su se pritajili i zašutjeli, boreći se za preživljavanje.
Neke ucijeniše ili potkupiše. Najhrabriji su najviše progonjeni, te u
domaće ili strane rešetke zabrtvljeni. Najponosniji u svojoj snazi i
veličini nestadoše sa obzorja, ne dopuštajući da ih prljavština
progonitelja dotakne. Neki su se, na veliku žalost, i slomili zbog zla
i nepravde koja nas je snašla, pa u takvom mraku ne htjedoše više
živjeti. Neki hrabri i uspravni još su tu, ali se njihov glas teško
probija zbog mnoštva crnih ptičurina graktalica. U lijepo i bogato
stanište nekadašnjih lavova i sokolova, labudova i ptica pjevica,
useliše se gušteri kameleoni, crvi, gliste i ljigavi puževi, koje tu
razmnožiše ružne aždaje i krokodili iz tuđih, stranih mutnih voda. Neke
svijetle ptice htjedoše visoko letjeti i pjevati istinu o suncu i
slobodi, ali i njima kavezima prijete. Tu su još i bijele ptice
nebesnice, koje pod našim nebom žive već dvadeset stoljeća i kojima
nitko ništa ne bi mogao, jer njih izravno hrani Otac Nebeski. One bi
daleko mogle pronijeti glas o nesreći hrabrih lavova i crnim tmastim
oblacima nad svojim cvjetnim livadama, bistrim rijekama, širokim plavim
vodama, bisernim otocima i bogatim zelenim šumama, ali ukrutiše svoja
bijela krila puževskim ljepilom i ostadoše prikovane!
Kako piše Glas Koncila?
Primjerice Glas Koncila, koji
bi trebao i mogao biti potpuno neovisan list i boriti se za sve bitne
moralne i duhovne vrijednosti, u prvome redu za ugroženoga čovjeka,
istinu i pravdu, u svome Komentaru od 9. listopada, pod nazivom
"Negativnosti su savladive", govori o pretvorbi i privatizaciji u
Republici Hrvatskoj u razdoblju od 1991. do 2000. g. Za to vrijeme i za
te procese papagajski ponavlja paušalnu sintagmu svih neprijatelja
hrvatske države, kako se ta pretvorba i privatizacija s pravom naziva
"pljačkom stoljeća", umjesto da bar taj vjerski neovisan list
objektivno govori i piše o "stoljeću pljačke" koja je pogodila i
potpuno opustošila hrvatski narod od 1918. do 1990.
Posebno bih istaknula najprije pljačku putem nepravedne
pretvorbe krune u dinar, čiju su tobožnju vrijednost bar tri-četiri
puta napuhali u odnosu na krunu, koja je sigurno bila jača od bijednog
srbijanskog dinara. Zatim raznim makinacijama i silom sustavno su i
nadalje prelijevali hrvatski kapital u Beogradski pašaluk, jer je
Hrvatska svakako bila gospodarski razvijenija. Nadalje, iza Drugog
svjetskog rata, uz sve ljudske i materijalne žrtve i pljačku, opet
pljačka pretvorbom kune u dinar prema vrijednosti kako su god htjeli.
Daljnjim ubijanjima, zlostavljanjima, prijetnjama i zatvaranjima, mnogi
su Hrvati istjerani u inozemstvo na ropski rad, kako bi zarađivali
devize za uzdržavanje svojih obitelji, ali su te devize morale najprije
ići u Beograd, da bi oni za te devize obiteljima kao milostinju dali
nešto dinara po svojoj volji. Nismo valjda zaboravili izreku za vrijeme
Hrvatskoga proljeća kako nećemo da "radnici idu na zapad, a devize na
istok". Pred sam Domovinski rat nismo valjda zaboravili ni upad
Miloševića u monetarni sustav Jugoslavije, pri čemu je uzeo zajedničkih
novčanih sredstava koliko je htio za opremanje ratne mašinerije, a taj
novac naravno nikad nitko nije vratio niti im to pada na pamet, kao ni
plaćanje ratne štete Hrvatskoj. Također pljačka i ne vraćanje Hrvatskoj
određenih graničnih teritorija i gotovo nikakva raspodjela ogromne
imovine bivše države.
Dobro se sjećam i jednog davnog spominjanja, prije
sedamdesetih
godina prošlog stoljeća, u Vjesniku, o velikim sredstvima koja je
tadašnja SR Hrvatska dala za izgradnju hidrocentrale Đerdap, građene za
potrebe Srbije, i kada je tadašnji visoki republički dužnosnik Jakov
Blažević odgovorio da mi u SR Hrvatskoj trebamo biti ponosni što tako
pomažemo bratskoj republici Srbiji! A o izgradnji potpuno besmislene i
nerentabilne pruge Beograd-Bar, sa stotinama kilometara tunela, da i ne
govorimo. Sjećam se da se tada spominjalo kako se radi o tako velikim
troškovima da se ni SAD ne bi usudile ići u jedan takav prijekt. Što se
tiče stvarne "pljačke stoljeća" na hrvatski način, vidimo da se ona
događa tek iza 2000. godine, od kada smo namjerno dovedeni u "dužničko
ropstvo" i kada je cijela Hrvatska stavljena na bubanj za sitne novce
svjetskim mešetarima i moćnicima, i prije bilo kakvog ulaska u Europsku
uniju. Pitanje je zašto bi nas tamo uopće primali, kada i ovako, uz
pomoć takozvane hrvatske vlasti, mogu uzeti od nas sve što ih je volja,
a prema nama nemaju baš nikakvih obveza. Sve ovo o čemu ja govorim nije
moguće da ne zna i pisac Komentara u Glasu Koncila, pa razmislimo zašto
onda piše kako piše?
Komisija "Iustitia et pax" HBK ispričava se Europi...
U
Komentaru Glasa Koncila od 9. listopada govori se i o tome kako se na
Skupštini Konferencije europskih Komisija "Iustitia et pax" u Lisabonu
prozivalo predstavnike Komisije "Iustitia et pax" HBK, okrivljujući
vodstvo Katoličke Crkve u Hrvatskoj što je u vrijeme do 2000. godine
"propustilo reagirati s katolički dovoljno autentičnim stavovima kada
je bila u pitanju privatizacija i socijalna prava unutar novoga
kapitalističkog sustava". Nazočni predstavnici Komisije "Iustitia et
pax" HBK, u kojoj Komisiji je predsjednik biskup dr. Vlado Košić, su,
prema Glasu Koncila, opravdavali tadašnje vodstvo Katoličke Crkve u
Hrvatskoj, kako je to vodstvo bilo dovedeno u zabludu krivim
informacijama od strane tadašnje (valjda "zločeste", ako ne i
"zločinačke") Tuđmanove (valjda "prevarantske") vlasti. Znači,
ispričavali su se, a nisu se upitali od kuda takvo mišljenje Europskih
biskupskih konferencija i njihovih Komisija "Iustitia et pax" o
Hrvatskoj, koja je tada bila u krvavom ratu, izložena strašnoj
agresiji, sa embargom na oružje i pritisnuta milijunskim mnoštvom
prognanika i izbjeglica, i zašto se te Biskupske konferencije i njihove
komisije "Iustitia et pax" nisu digle na noge, stale na stranu
katoličke Hrvatske, osudile agresiju na Hrvatsku i BiH i pokušale
zaustaviti rat?
Zašto predstavnici naše Komisije "Iustitia et pax" nisu objasnili
ostalima da se u Hrvatskoj nije radilo o nikakvoj pljački vrijednoj
spomena, da je Hrvatska već prije 1990. bila maksimalno opljačkana, da
se kroz ratne strahote i strašne ljudske i materijalne žrtve borila za
slobodu i golo preživljavanje stanovništva, s tolikim prognanicima i
izbjeglicama, te branila od agresora, koji je, naoružan neograničenim
količinama najubojitijeg oružja, uništavao sve pred sobom, pa tako i
privredne objekte i njihovu perspektivu, zbog čega su radnici ostali
bez radnih mjesta. Zašto im nisu rekli da se Katolička Crkva u Hrvata
pod vodstvom velikoga i svetog kardinala Kuharića zaista ponašala kao
Sveta Crkva i da nikada nitko, osim kardinala Stepinca, nije izgovarao
u vrijeme najgoreg rata tako svete riječi kakve je izgovarao kardinal
Kuharić i učio ratnike kako se trebaju ponašati prema neprijatelju.
Znači, nije problem u ondašnjem vodstvu Crkve, nego u današnjem, koje
ne objašnjava svima, a posebno bar drugim Katoličkim Crkvama u svijetu
o čemu se ovdje radilo, a o čemu se i danas radi!
Josip Manolić za Glas Koncila vjerodostojan sugovornik
U
Komentaru Glasa Koncila od 16. listopada pod naslovom: "Dobivena bitka
i nove fronte", u kojem se izražava veliko veselje zbog početka
tobožnjih pregovora o ulasku Hrvatske u EU, govori se o nekakvim
"političkim snagama" u svijetu koje ne žele dobro Hrvatskoj, i to baš
ni manje ni više nego prenoseći riječi Josipa Manolića, koje je on
izrekao u interviewu u "Novom listu" od 7. listopada. Tu se, između
ostaloga, iz toga interviewa prenose i riječi o zločinima u Gospiću nad
nekoliko Srba, za koje su, na temelju dokazano krivotvorenih kaseta,
drastično osuđeni pukovnik HV-a Tihomir Orešković na 15 godina zatvora,
general Mirko Norac na 12 godina, te brigadir Stjepan Grandić na 10
godina zatvora. Te zločine su, po Manoliću, proizvele te neimenovane
"političke snage", a da su ovi osuđeni bili agenti tih snaga i
izvršitelji zločina, za što kao agenta tereti i Gojka Šuška, kad mu se
prohtije, pa valjda je takav agent bio i sam predsjednik Tuđman. Dakle,
svak tko je radio i borio se za Hrvatsku je agent, samo ne on, Manolić,
poznati "prijatelj" Hrvata i agent NKVD-a, pa zašto ne i ostalih
"politčkih snaga". On, koji je bio "strah i trepet", za mnoge hrvatske
žrtve i egzekutor, a posebno odlučivao i o životu i smrti mučenika
kardinala Alojzija Stepinca, je sada za Glas Koncila vjerodostojan
sugovornik i vjerodostojan svjedok vremena. I baš njega treba citirati,
čak i o navodnim hrvatskim zločinima u Gospiću, kao da tamo nije bilo
bar pedeset puta većih zločina nad Hrvatima i nad samim gradom Gospićem
od strane Srba, a koje zločine više nitko i ne spominje, a kamoli da se
zločince poziva na odgovornost!
Tko će se zauzeti za pravdu, ako neće ni Crkva?
Svi smo mi
ljudi pozvani da se, kao razumna, slobodna, osjećajna i moralna bića
(jer nam je Bog darovao savjest) borimo, s ljubavlju, za pravdu i mir u
svijetu, a najprije u svom okruženju, obitelji, narodu i domovini! To
je u prvome redu dužnost političara, jer su oni u demokratskim
društvima zato odabrani i izabrani ili su se prevarom i nasiljem
nametnuli. No, kao što vidimo, kroz povijest i danas, oni to rijetko
čine. Gledaju samo na osobne interese, kako ih oni nepromišljeno vide,
ili na takve interese naroda i države koju predstavljaju. Za ostvarenje
svojih sebičnih interesa i ciljeva oni ne biraju sredstva. Na žalost,
prema njihovu ponašanju i govoru, ti su interesi, na bilo koji način,
danas postali sasvim legalni, a i u glavama mnogih ljudi, uspavane i
zakržljale savjesti, postaju sve više i legitimni. Kako takvo ponašanje
bez poštivanja moralnih vrijednosti dugoročno svakako vodi u kaos i
propast pojedince, obitelji, narode i cijelo čovječanstvo, pa i planet
Zemlju, bilo bi potrebno shvatiti da nemoralno ponašanje političara
nije dobro ni pametno.
Preostajemo samo mi, autentični pripadnici Katoličke Crkve,
drugih kršćanskih Crkava i ostalih humanističkih vjerskih zajednica, da
se istinski zauzimamo, s velikom ljubavlju, pa naravno i kroz politiku,
za prave vrijednosti i za svakoga čovjeka, bez obzira na vjeru, naciju,
rasu, podrijetlo i socijalni status, kad god je taj čovjek ugrožen u
svome ljudskom dostojanstvu i nepovredivim i neotuđivim ljudskim
pravima, od kojih je temeljno i najvažnije pravo na život od začeća do
prirodnoga kraja. Koliko se u današnjem svijetu to najvažnije pravo na
život ne štiti i ne poštuje vidi se na žalost po tome da u više od tri
četvrtine zemalja svijeta postoje zakoni koji gotovo neograničeno
dopuštaju zakonsko ubijanje nerođene djece, dok se malo po malo
povećava i broj zemalja koje dopuštaju i zakonsku eutanaziju,
medicinski gledano, neizlječivih bolesnika, prema tobože njihovoj
želji. Došli smo već do toga da se mnogi stariji bolesnici boje otići u
bolnicu!
I u našoj državi Republici Hrvatskoj, svakako još iz 1978.
godine, vremena komunističkog režima, postoji i poštiva se vrlo
liberalan zakon koji dopušta masovno ubijanje nerođene djece, takozvani
Zakon o zdravstvenim mjerama za ostvarivanje prava na slobodno
odlučivanje o rađanju djece, iako hrvatski narod ubrzano izumire, jer
se iz godine u godinu povećava broj od preko 15.000 više umrlih nego
rođenih. Rađa se samo oko 40.000 djece godišnje, dok se pedesetih
godina prošlog stoljeća, prije uredbi i zakona o dopuštenom ubijanju
nerođene djece, rađalo oko 95.000 djece godišnje. U današnje vrijeme
umire oko 55.000 osoba godišnje i ta brojka neprekidno raste u odnosu
na broj rođenih koji se stalno smanjuje. O toj katastrofalnoj
demografskoj situaciji u Hrvatskoj gotovo se ne smije ni govoriti, niti
državne vlasti bilo što poduzimaju, jer to bi već bio nacionalizam. U
Hrvatskoj, kao i u mnogim drugim zemljama gdje se zakonski normalno
ubijaju nerođena djeca, kao znak "velikog dosega slobode, kulture i
civilizacije", donose se Zakoni o zaštiti i dobrobiti životinja, protiv
čega naravno nismo ni mi, zaštitnici ljudskog života, ali više je nego
apsurdno da nikako ne može doći u obzir da se donese Zakon o zaštiti i
dobrobiti ljudskog života od začeća do prirodnoga kraja. Mi udruge koje
se zalažemo za tu zaštitu i takve vrijednosti ne možemo dobiti nikakvu
potporu iz državnog proračuna, dok destruktivne homoseksualne udruge i
druge protuživotne udruge dobivaju sredstva šakom i kapom, uz sredstva
koja svakako primaju od vanjskih donatora i udruga sličnih sebi. Da zlo
bude veće, u nas se ubijaju nerođena djeca i u bolnicama u Zagrebu koje
nose časna i slavna imena poput Kliničke bolnice "Sestre milosrdnice" i
Kliničke bolnice "Sveti duh", a da se crkveno vodstvo ne zauzima da se
tim zdravstvenim ustanovama bar oduzme sadašnje ime.
Nemam riječi za strahotu te stvarnosti, a općenito
najstrašnije
je što se ta strahota ostvaruje baš uz pomoć liječnika koji su prigodom
primanja diplome prisegnuli između ostalog da će apsolutno poštivati
ljudski život od samog začeća. Također, ta strahota se ostvaruje i uz
pomoć prava i legalnih zakona. Zar suvremena i buduća medicina smije
biti ta koja i spašava i ubija ljudske živote, ili bi trebala biti samo
ta koja štiti i spašava ljudske živote, podjednako u cjelokupnom
trajanju i u svim razdobljima, od začeća do naravne smrti? Tome treba
služiti i pravna struka, jer ne može i ne smije štititi i zlo i dobro,
nego samo dobro, a zakonskim putem kažnjavati zlo!
Glavne medije u Hrvatskoj te teme ne zanimaju. Oni, prema
svakodnevnim programima, imaju "pametnijeg" posla. Oni sve
liberaliziraju, relativiziraju, amerikaniziraju, globaliziraju, daju
pravo javnosti svakome zlu, nasilju, divljoj i neograničenoj spolnosti,
perverzijama, perfidno izjednačuju što valja i ne valja i nekažnjeno se
vulgarno i primitivno rugaju pravim vrijednostima, vrijeđajući ljude
koji te vrijednosti poštuju i žive! Mi pojedinci proživotnog usmjerenja
i naše udruge bez prave potpore možemo svojom upornošću nešto učiniti,
ali ne baš puno i ni blizu koliko je potrebno. Najviše bi moglo učiniti
odgovarajuće državno vodstvo, a kad već toga nema onda bi crkveno
vodstvo trebalo imati odgovarajuće planove, pa vjernike pozivati i na
prosvjede za obranu bitnih životnih pitanja za budućnost naroda i
države, kao što se to radi u Španjolskoj, Italiji, Americi i drugdje.
Mi Hrvati se još nismo rješili komunizma
Vidimo da od svih
tranzicijskih zemalja jedino u Republici Hrvatskoj cvjeta zločinački
komunistički sustav, koji je toliko zla nanio svijetu, a posebno nama
Hrvatima, koji smo od toga sustava postotno, prema broju stanovništva,
i najviše stradali. Interesantno da je osuda toga sustava usvojena
deklaracijom Europske pučke stranke i u parlamentu Europske Unije, i da
se u toj deklaraciji traži u svim europskim zemljama, osobito onima
koje pretendiraju na ulazak u EU, brisanje svakog spomena na to strašno
razdoblje, a da glorificiranje toga sustava u Hrvatskoj nikome izvan
Hrvatske ne smeta, nego se na razne načine čak i potiče. Nositelje toga
sustava i još žive zločince nitko službeno ne proziva niti ih
procesuira. Njihove udruge se potpomaže, a sljedbenike ohrabruje sa
najviših državnih instanca. Ta partija malo promijenjenog imena, kao
tobože nova politička stranka, na čelu sa istim čelnicima, na
nerazumljiv način je preuzela svu golemu imovinu bivše Komunističke
partije, opljačkanu od hrvatskoga naroda, diljem Hrvatske, te tu
imovinu koristi i prodaje ili iznajmljuje za veliku dobit, pa toj
"novoj" političkoj stranci, po ekonomskoj moći ni jedna druga stranka
nije ni blizu.
Po službenoj naredbi komunističkog zločinačkog režima
prekopana
groblja hrvatskih vojnika, branitelja hrvatske države iz Drugog
svjetskog rata, uništenih križeva i spomenika, što nisu činili kroz
povijest ni najgori barbari ni vandali, se ne obnavljaju, nego su i
dalje u šipražju na Mirogoju i drugim grobljima u Hrvatskoj. Jama
Jazovka, u koju su pored ostalih mnogobrojnih žrtava hrvatskih vojnika
i civila, bačeni i svi vojni ranjenici iz zagrebačkih bolnica, se
dostojno ne istražuje niti obilježava od strane takozvane hrvatske
vlasti, kao ni mnoge druge jame i grobišta diljem Hrvatske. Sljedbenici
tih istih zločinaca, kojima ništa nije sveto, su i zločinci koji su iz
vukovarske bolnice, pred očima svijeta, pokupili ranjenike i nakon noći
strahovitog mučenja iste pobacali i prekrili zemljom na Ovčari. Na
Mirogoju je obnovljeno i dostojno obilježeno i groblje njemačkih i
drugih vojnika poginulih u Drugom svjetskom ratu, što svatko tko ima
imalo ljudskog duha i ljudskih osjećaja može samo pozdraviti, ali nova,
tobože hrvatska vlast, i ne pomišlja da obnovi i obilježi groblja
ustaša i domobrana, hrvatskih sinova koji položiše svoje mlade živote
na oltar domovine. Ta vlast tetoši komunističke mega-zločince i njihove
sljedbenike i po svaku cijenu juriša gmižući u Europsku Uniju. Začudo,
ta "civilizirana" Europa tu ljigavu vlast i ne pita za necivilizacijske
postupke prema hrvatskim žrtvama stradalim od komunističkih zločinaca,
niti se zanima zašto još buja komunizam u Hrvatskoj, za razliku od svih
drugih zemalja u Europi. Jedino u Hrvatskoj se nije smjela provesti ni
lustracija komunističkih kadrova, bar da nam svakodnevno u javnosti ne
uništavaju živce, pa makar i ne bili osudjeni za svoje zločine po
ljudskoj pravdi, jer Božjoj sigurno neće izmaći.
Većina hrvatskoga naroda, kao žrtva komunizma, naravno da ima
drukčije stavove i želje, ali nažalost još uvijek nepravdu mora zasad
mirno trpjeti! Očito, zbog beogradsko-srpske mržnje, pretenzija na
hrvatsku domovinu kroz više nego stogodišnje razdoblje i megalomanskih
srpskih laži i kleveta protiv Hrvata, baš dok su njihovi zločinci
stvarno činili najgore zločine nad Hrvatima, uz njihove privilegirane
diplomatske okolnosti u zajedničkoj državi, tamnici Hrvata od 1918.
godine, mnogi u svijetu su povjerovali u te uporne laži, te zbog svega
toga prema hrvatskome narodu, potpuno neopravdano, postoje teške i za
nas vrlo štetne predrasude! Zbog tih predrasuda i naše inertnosti da
iznosimo svijetu istinu i pobijamo monstruozne laži neprijatelja, u
krivom uvjerenju da istina sama po sebi pobjeđuje, ali i radi
zakulisnih interesa nekih jakih moćnika, kontra našim interesima i
naših malobrojnih prijatelja, dovedeni smo u škripac da nam
neprijatelji ubacuju u njedra komunističku guju, hrane je i štite, kako
bi nas grizla iznutra i ometala nas da razvijemo svoja krila i
neopterećeni krenemo u perspektivnu budućnost uz rasvijetljenu i
raščišćenu prošlost. Ta bijesna guja, puna sotonske mržnje i otrova na
sve što bi moglo biti dobro i lijepo, toliko se udebljala i
razgoropadila da sad otvoreno, putem svojih debelih udruga, nama koji
smo se usudili braniti i obraniti bar ovu avnojevsku Hrvatsku i dio
Bosne i Hercegovine, prijeti, zamislimo, ni manje ni više, nego baš
lustracijom od 1989. do 2000.
Baš lijepo, što mi, zbog svoje dobrote i naivnosti, ne
učinismo
njima sasvim opravdano, hoće oni nama u svome poznatom komunističkom
stilu. Sa progonima hrvatskih branitelja časnika dragovoljaca, koje su
započeli 12. rujna 2000., nastavili su kontinuirano dalje, uz prethodno
započeto i za koji mjesec dovršeno otpuštanje s posla par tisuća
policajaca hrvatskih branitelja dragovoljaca, kako bi mogli neometano
uhićivati generale i druge časnike Hrvatske vojske, kao i tolike druge
hrvatske branitelje. Zemlju Hrvatsku i sve vrijedno rasprodaju bud
zašto, a i daruju pohlepnim susjedima, kako im se prohtije. Bruxelles
od nas, radi tobožnjih pregovora, traži nemoguće i još nas kao krivce
proziva zbog neriješenih "graničnih sporova", kao da mi pravimo
probleme što odmah ne damo sve što netko hoće uzeti. Mi izgleda nemamo
pravo ni na ove ostatke ostataka svoje domovine, koji su nam priznati
avnojevskim granicama i potvrđeni 1991. od strane Badinterove komisije,
a što su potpisale i te države susjede koje nam nezasitno odgrizaju
morski i kopneni teritorij. Glas nas koji razmišljamo o svim tim
nepravdama se slabo čuje ili uopće ne čuje, jer su, kao što je poznato,
svi utjecajni mediji u rukama onih za koje vidimo koliko nam žele
dobro!
Gdje je glas "Majke Crkve" dok se progone, zlostavljaju i
ponižavaju hrvatski branitelji i hrvatsko pravosuđe i zašto šuti
Komisija "Iustitia et pax" HBK?
Katolička Crkva u Hrvata, kroz
gotovo 14. stoljeća življenja na prostorima ove lijepe naše Domovine,
uvijek je bila uz svoj narod, posebno u njegovim velikim povijesnim
nevoljama. No, da li je to danas tako, kada su nam nakon desetak
velikih, teških, tragičnih, ali i svijetlih i slavnih godina, opet
nastupile olovne godine, pune zla, tame, apsurda, kaosa, te svakovrsnog
nasilja, poglavito duhovnog, i ponižavanja svega najboljeg u nama i
medju nama, godine bez poleta, bez veselja i nade? Prema ponašanju
vodstva naše Crkve, koje službeno ne prosvjeduje i šuti na tolike
konkretne nepravde i neistine koje pogađaju narod, posebno njegov
najbolji dio, hrvatske branitelje, u srž narodne duše, moglo bi se reći
da to vodstvo nije kao što bi trebalo biti! Svaka čast i hvala
pojedinim biskupima na njihovu osobnom iskoraku, kao i svekolikom
svećenstvu, koje je i danas, kao i uvijek, duboko utkano u svoj narod,
čiji je sastavni dio i s kojim predstavlja monolitnu cjelinu u dobrim,
kao i u teškim prilikama narodnog života.
Ako su, kao što vidimo, u ovo vrijeme potpuno zakazale
oficijelne političke strukture u obrani narodnih i državnih interesa,
nije li moralna dužnost "učiteljice i majke", osobito ako predstavlja
preko 90% stanovništva, da svom snagom stupi na javnu scenu i uz Božju
pomoć spašava svoj narod - svoju djecu?
Naprotiv, naša crkvena hijerarhija, putem pisanja glavnog
glasila zagrebačkog Nadbiskupskog duhovnog stola i pojedinih izjava
glasnogovornika HBK, podržava nepravde i odobrava progone i slanje
hrvatskih generala na haaško stratište na temelju monstruoznih
optužnica. Takodjer se crkvena hijerarhija ograđuje od časnih riječi
velečasnog Zlatka Suca o generalu Gotovini i hrvatskim braniteljima, te
ga putem svog glasnogovornika proziva, vrijeđa i ponižava, nazivajući
ga nerazumnim i nesvjesnim čovjekom s kojim netko drugi može
manipulirati, dok se pojedini biskupi, kad se usude zauzimati za pravdu
i istinu, moraju javno opravdavati da to sve čine u svoje osobno ime!
Kako drukčije, nego najblaže rečeno oportunizmom, nazvati šutnju
crkvene hijerarhije, kad se od strane međunarodnih čimbenika, poput
Haaškog tribunala i vodećih tijela Europske Unije, te političkih
dužnosnika Velike Britanije i SAD-a, bezgranično vrijeđa, ponižava i
lažno optužuje cijeli hrvatski narod i njegov obrambeni i
osloboditeljski Domovinski rat?
Kako objasniti šutnju "Majke Crkve" kad se progone, uhićuju i
otpremaju u Haag ili domaće zatvore najzaslužniji časnici i drugi
branitelji, hrvatski sinovi; kada se, umjesto najveće slave i
zahvalnosti, progoni glavnog generala pobjedničke Hrvatske vojske,
najhumanijeg i najzaslužnijeg viteza osloboditelja hrvatskoga naroda,
obiteljskog čovjeka Antu Gotovinu; kada se za njim, koji je posljednji
bedem hrvatske časti i dostojanstva, kao i dostojanstva Domovinskog
rata, sramotno raspisuju tjeralice, obećaju novčane nagrade za izdaju
najčasnijeg časnika i najvećeg narodnog dobročinitelja i spasitelja i
kada se stvaraju sveobuhvatni i izvanredno skupi akcijski planovi
potjere i uhićivanja, na sreću sve bezuspješno?
Ne boji li se to crkveno vodstvo da tako narodu pokazuje loš
primjer, te da, kao i aktualna politička vlast, pokušava navući na
hrvatski narod povijesno prokletstvo, što Bog neće dati, jer, hvala
Bogu i na sreću svih nas, narod suprotno misli! Takodjer, kako
objasniti šutnju kada se nezamislivim pritiscima ponižava hrvatsko
sudstvo, da mora osuditi hrvatske branitelje, bez obzira što nema
nikakvih dokaza o njihovoj krivnji? Sudi im se i po nekoliko puta za
iste optužbe od kojih su više puta bili oslobođeni, sve dok, od
izmijenjenog suda i izmijenjenog raspravnog vijeća, napokon ne budu
drastično osuđeni. Hrvatski branitelji u hrvatskoj državi, za čije
postojanje su i najzaslužniji, pukni zemljo, moraju biti osuđeni, makar
i na temelju bilo kakvih krivotvorina, kao što je slučaj dokazano
krivotvorene kasete, na suđenju pukovniku Oreškoviću, generalu Norcu i
brigadiru Grandiću u Rijeci, te jasno krivotvorenih transkripata
Brijunskog sastanka Glavnog stožera Hrvatske vojske prije "Oluje", za
potrebe optužbe u predviđenom suđenju generalima Gotovini, Markaču i
Čermaku. Kako je ljudskoj osobi, makar samo zdravog razuma, to moguće
mirno promatrati i o tome šutjeti?
No, najstrašnije poniženje hrvatskih branitelja, hrvatskoga
pravosuđa, hrvatske države i hrvatskoga dostojanstva, događa se u
Splitu na ponovljenom suđenju osmorici branitelja zbog navodnih zločina
nad "srpskim civilima" u vojnom zatvoru u Lori! Zar nije u Nebo
vapijući grijeh i najveći zločin protiv ljudskog dostojanstva da se na
sud pozivaju i dolaze "svjedoci" koji su u Republici Hrvatskoj u
odsutnosti osnđeni kao ratni zločinci, poput Vojkana Živkovića,
ubojice, snajperista i pripadnika Mladićevih elitnih postrojbi,
osuđenog na 22 g. zatvora, kao i toliki drugi njemu slični.
Činjenica jest da su i Hrvati, iako u obrani, u teškim ratnim
okolnostima počinili sporadično i po koji zločin i zlodjelo, što je za
svaku osudu, ali je također činjenica da je Hrvatska i prije 2000. g.
procesuirala sve otkrivene počinitelje i osudila ih. Bilo je oko 4.000
takvih postupaka. Sve počinitelje nije bilo moguće otkriti, što se ne
događa ni u miru, s kamoli u ratu. Ni jedna druga vlast ni država
uključena u rat nije sudila počiniteljima zločina na svojoj strani, pa
opet se Hrvatskoj stalno nameće neka krivnja. I sami međunarodni
čimbenici su izračunali da su 90% svih zločina u Hrvatskoj i BiH
počinili Srbi, a 10% zajedno Hrvati i muslimani Bošnjaci. Po kakvoj se
to onda logici Hrvatsku prisiljava da neprekidno, uz veliku medijsku
pompu, uvijek ponovno istražuje navodne hrvatake zločine nad Srbima,
diljem Republike Hrvatske, i masovno sumnjiči i maltretira hrvatske
branitelje i njihove obitelji? Dobar broj njih i osuđuje, kao što smo
rekli. Ako slučajno ne prvi put, onda im se sudi i po nekoliko puta.
Stoga nije nikakvo čudo da boluju od PTSP-a, da se ubijaju i da ne vide
nikakve perspektive života.
U isto vrijeme Hrvatsku se prisiljava da odustane od
procesuiranja Srba koji su evidentno počinili strašne zločine. Ne mora
čovjek biti pravne struke, kao što nisam ni ja, nego samo zdravog
razuma i dobronamjerna srca, uz elementarno poštenje, da bi logično
razmišljao i shvatio da sud ne mora po svaku cijenu osuditi nekoga za
zločin koji mu se pripisuje, pa bio on sa bilo koje strane u ratnim
događajima.
Zna se da sud može objektivno nekoga osuditi samo na temelju
materijalnih dokaza ili, ako nema materijalnih dokaza, onda na temelju
vjerodostojnih svjedoka! Sad svi razmislimo, jesu li vjerodostojni
svjedoci u suđenju hrvatskim braniteljima pobjednicima, oni "svjedoci"
zločinci koji dolaze sa neprijateljske, agresorske, zločinačke,
poražene strane?
Zaista, ti naši optuženi branitelji su pravi sveci ako to sve
mogu podnijeti da ne polude i pokušaju sve oko sebe razbiti i srušiti.
Oni koji im to krajnje nemoralno sudsko nasilje prešućuju, zaista ne
mogu biti drugo nego zločinci protiv svakog morala i dostojanstva. Mi
ostali, koji bi to mogli mirno promatrati i ništa ne učiniti ako bi
išta mogli, bili bi slični onim prvim zločincima protiv svakog morala.
Ili, ako se uzme u razmatranje i razmišljanje nezakonito i
besmisleno optuživanje hrvatskih novinara od strane Haaškog suda, te,
po hrvatskim zakonima i Ustavu, potpuno nezakonito njihovo uhićivanje i
slanje u Haag, čovjek zdravog razuma se pita, kako ovo i sve prethodno
može činiti jedno imalo normalno pravosuđe? Kako to da ni jedna
pravosudna institucija ili udruga ne reagira na takvo očigledno
ponižavanje hrvatskoga sudstva i pravne struke? Zar zbog takvih
nepravdi ne bi trebala reagirati i Komisija "Iustitia et pax" HBK? Zar
ne misle da nepravda i nasilje prema jednima, prijeti svima? I zar ne
bi s tim sudskim nepravdama trebali upoznati sve europske i svjetske
Komisije "Iustitia et pax", Biskupske konferencije Europe i svijeta,
naravno Svetog Oca Benedikta XVI i sve relevantne međunarodne
institucije? Ako to ne učini Komisija "Iustitia et pax" Hrvatske
biskupske konferencije, zašto onda uopće nosi to časno ime ("Pravda i
mir")?
Što se želi postići stalnim suđenjima hrvatskih branitelja?
Razmislimo i upitajmo se što se uopće želi postići tim stalnim,
kontinuiranim istragama i suđenjima hrvatskim braniteljima, uz
orkestrirano linčovanje u medijima zbog truna zločina nad Srbima,
zanemarujući gredu srpskih zločina nad Hrvatima i hrvatskom zemljom? To
može ići u nedogled, jer sigurno nema malo većeg, pa i manjeg mjesta u
Hrvatskoj iz kojeg poneki Srbin nije otišao u četnike, pa tamo poginuo
ili slučajno nestao na bilo koji način. Time se programirano stalno
frustrira hrvatske branitelje i javnost, a u očima i ušima ljudi u
zemlji i svijetu stječe se upečatljiv psihološki dojam da su Hrvati
zločinci, jer im se stalno sudi, a jadni Srbi su naravno žrtve!
Najočitiji primjer za tu zamjenu teza i stvarnosti je aktualni
slučaj pompozne istrage zbog navodnog zločina nad Srbima u Osijeku.
Kaže se da su tijekom rata u Osijeku nestala 32 "srpska
civila" medju kojima kažu i 30 Hrvata. Usput rečeno, poznato je da je
se o tome već vodila istraga još u to vrijeme, ubrzo nakon saznanja o
nestancima, i donijeti su određeni zaključci. S druge strane, poznato
je da je u Osijeku tijekom agresije i granatiranja grada, osim ogromnih
materijalnih šteta, poginulo 874 civila, među kojima dosta žena i
djece, te da je bilo preko 4.000 ranjenih. Nismo valjda zaboravili i na
ostale goleme hrvatske žrtve u preko 140 masovnih grobnica, do sada
otkrivenih, veliki broj žrtava po selima i gradovima tijekom
agresorskog osvajanja i okupacija, oko tisuću žrtava hrvatskih staraca
i starica preostalih u UNPA-zonama, oko 1.000 ubijenih u srpskim
logorima, da dalje ne nabrajam. Dobili smo tijela od oko tristo
ubijenih logoraša. Nitko ne postavlja pitanje zašto su oni, većinom
civili, tamo odvedeni i zašto su tamo od batinanja mučenički ubijeni.
Mi moramo samo biti "sretni" da smo njihova mučenička tijela dobili
kako bi ih dostojno pokopali. Valjda bi i za te hrvatske žrtve netko
trebao odgovarati, ako se samo po sebi ne smatra da su hrvatske žrtve
uvijek i svugdje, pa sada i u vlastitoj državi bezvrijedne, dok su
srpske, ma kako bile male, jedino vrijedne pažnje, istrage, osude što
više Hrvata, makar i ne bili krivi, te sveopćeg vječnog sjećanja i
žaljenja!
Najveći grijeh je ne braniti branitelje i kakvo trebamo
sudstvo
Logično bi bilo da se i glede svih ljudskih žrtava stradalih tijekom
agresije na Republiku Hrvatsku od 1991.g., odnosno tijekom Domovinskog
rata, dogovorimo kojim redosljedom ćemo ih istraživati i kažnjavati
počinitelje. Normalno bi bilo u svakoj normalnoj državi, osobito kao
pobjednici, da se najprije rješavaju daleko veće žrtve nedužnog
napadnutog naroda te države, pa zatim i žrtve zločina na
neprijateljskoj agresorskoj strani. Ako već u nas nije ništa normalno,
po mome mišljenju Hrvatski (državni) sabor bi o tome trebao donijeti
odluku. Ovako, mi svi, neprekidno uznemiravani i frustrirani raznim
nepravdama, ponižavanjima i aferama, nikako ne možemo naprijed, ni u
kom pogledu, ali vjerojatno je baš takvo stanje nekim moćnicima i cilj.
Stoga mislim da taj gordijski čvor programiranoga kaosa u
Hrvatskoj jedino svojim angažiranjem može presjeći Crkveno vodstvo, s
obzirom da ima oko 90% pučanstva u svome članstvu. Majka Crkva uvijek
treba biti na strani svoje progonjene i ugrožene djece, kad se
političko vodstvo ne zna i neće brinuti za narod. Crkva ne smije
pustiti naše branitelje da ih bilo tko ponižava i maltretira. Ona treba
jasno reći da ne smije biti osuđen hrvatski branitelj na temelju iskaza
nevjerodostojnih svjedoka ili raznih krivotvorenih materijala. Ako nema
materijalnih dokaza krivnje i optuženi branitelj kaže da nije kriv, kao
i svjedoci njegove obrane, valjda je najmanje što okrivljeni u svojoj
državi, za koju se žrtvovao, može očekivati to da se više vjeruje njemu
i njegovim svjedocima obrane, nego li nevjerodostojnim svjedocima
optužbe iz neprijateljskih agresorskih redova i agresorske države.
Čak ni neprijatelj, za kojeg sa velikom sigurnošću znamo da je
počinio zločin, ne mora biti osuđen po svaku cijenu. Sud po svaku
cijenu jedino mora štititi i čuvati svoj dignitet kako bi građani
poštivali i imali povjerenje u sudstvo. Dužnost je pravosuđa i države
da pokuša počinitelje zločina privesti ljudskoj pravdi i suditi im na
temelju čvrstih dokaza i vjerodostojnih svjedoka. Ako to ne uspije ne
mora se nitko previše uzrujavati, nego ga prepustiti Božjoj pravdi, a
ta će mu, posebno ako se ne pokaje i ne zamoli oprost od Boga i žrtve,
biti daleko teža od ljudske pravde i u ovom i na drugom svijetu. Dakle
počinitelj zločina sa bilo koje strane, ako se radi o ratu, ili ako se
radi o bilo kojem zločinu, sigurno nije osobno profitirao ukoliko ne bi
bio osuđen po ljudskoj pravdi. Bolje bi mu bilo da to bude, ako je
stvarno počinio zločin. Po osudi, imao bi vremena razmišljati o svome
zločinu i pokajati se, što je za zločinca najbolje rješenje.
Zločin, kazna, oprost
Smatram da je daleko teže i opasnije za
čovjeka biti zločinac, nego žrtva zločina. Čestiti ljudi sigurno nikada
ne bi htjeli biti zločinci, ni po cijenu vlastitog života.
Svakako, bolje je biti žrtva nego počinitelj zločina. Žrtva
koja ne
mrzi čovjeka zločinca, nego samo zlo koje je on počinio i oprosti mu,
ili ako tako postupe najbliži preminule žrtve, sigurno će Bog onima
koji su žrtvu podnijeli i oprostili na razne načine uzvratiti
stostrukim blagoslovima već i na ovome svijetu, njima osobno ili
njihovu potomstvu, a posebno u vječnosti, a najveći blagoslov će im
svakako biti unutarnji mir duha i duše, što se ne da ni s kojim drugim
bogatstvom usporediti. Isto tako i zločincu, ako se ne pokaje i duboko
ne zažali zbog svoga zločina i ne pokuša nadoknaditi štetu žrtvi, uz
njegov unutarnji pakao, Bog će ga još kazniti stostruko na razne
načine, pa i njegovo potomstvo, ako se to potomstvo ne poveže s Bogom i
ne zažali zbog zla koje je njihov roditelj ili predak počinio.
Trebamo uvijek uzeti u obzir da je duhovno i duševno, strašno
biti neraskajani zločinac i neoslobođen od Zloga. Imamo ga zašto i
žaliti, jer on nikad nije samo zločinac nego je žrtva zloga duha, tj.
sotone. Treba se i moliti za njih, ali i boriti se protiv njih dok su u
snazi, kako bi ih onemogućili da čine zlo nama ili našim dragima ili
drugima, posebno nedužnima i nemoćnima, ali i samima sebi. Najvažnije
bi bilo uvjeriti ih unaprijed de ne čine zlo i da ne postanu zločinci.
Nitko osim žrtve i žrtvinih bližnjih nema pravo opraštati zločine, ali
i žrtva i njezini bližnji, koji su također žrtve, trebaju opraštati
samo duhovno, a nikako ne pravno. Posebno država u ime žrtava nema
nikakvo pravo opraštati onima koji su počinili zločine ili bilo koja
kaznena djela, ni duhovno, a pogotovo ne pravno, jer time čini nepravdu
žrtvama, pokazujući da ih ne cijeni, da njih kao žrtve obezvrjeđuje i
ne poštuje, a nikako ne čini dobro ni zločincima, jer im onemogućava
katarzu, držeći ih u površnom uvjerenju da i nisu veliko zlo učinili,
dok ih to njihovo zlo iznutra sigurno razjeda, razara i uništava, kako
duhovno-duševno tako i tjelesno.
Zapovjedna odgovornost, posebno Stipe Mesića za zločine nad
Vukovarom
Što se tiče zapovjedne odgovornosti za zločine koji su počinjeni, ona
se ne može pripisati zapovjednicima braniteljima svoga naroda i svoga
teritorija, ukoliko nisu osobno i službeno zapovjedili određeni zločin
i nisu znali za zločin, dok su na strani agresora svi zapovjednici
odgovorni za sve zločine učinjene u agresiji, jer je agresija sama po
sebi najveći zločin protiv mira, te svi agresorski zapovjednici trebaju
odgovarati i pred ljudskom pravdom, bez obzira što će svakako
odgovarati pred Božjom! Agresorski zapovjednici i idejni začetnici
agresije (SANU) su još više odgovorni za zločine od samih počinitelja
zločina, koje su i namjerno opijali ili drogirali, a najviše napajali
lažima i mržnjom, kako bi mogli počiniti od zapovjednika planirane
zločine, jer zaista prisebnom čovjeku, kao od Boga stvorenom ljudskom
biću, nije jednostavno činiti zločine nad drugim ljudima, osobito
nemoćnima, zarobljenima, ranjenima... Tako smatram da je i sadašnji, na
žalost, predsjednik Republike Hrvatske Stipe Mesić, kao predsjednik
predsjedništva Jugoslavije i vrhovni zapovjednik tzv. JNA, u vrijeme
najgroznijih zločina nad Vukovarom 1991. g., jedan od najodgovornijih
za te strašne zločine i svakako bi trebao odgovarati pred Haaškim
sudom, kada bi taj sud i najmanje držao do svoga digniteta. No,
vjerojatno je on zato "pokajnik" koji umjesto da optužuje svoje
sudrugove, ostale zapovjednike te zločinačke armije, on i dalje vodi
rat protiv Hrvatske, optužuje Hrvatsku kao žrtvu svojih i svoje armije
zločina, osobno svjedočeći i šaljući nelegalno tone transkripata iz
predsjedničkih arhiva tužiteljstvu u Haag.
To sam ga jednom i pitala u radijskoj emisiji
"S predsjednikom na kavi".
On je prepoznao moj glas i obznanio to slušateljstvu, iako nije pravilo
u toj emisiji da se slušatelji uz svoja pitanja predstavljaju, te
odgovorio da ga ti zapovjednici nisu htjeli slušati. Ja sam mu na to
rekla da je onda te zapovjednike trebao poslati u mirovinu, za što je
imao neusporedivo daleko više razloga nego kad je bez ikakvih pravih
razloga umirovio hrvatske generale, te da je trebao obavijestiti sve
relevantne međunarodne institucije da ga njegovi generali ne slušaju i
da čine agresiju na Hrvatsku, te dramatično zatražiti intervenciju.
Kako on to nije učinio, svakako je odgovoran i najviše kriv za sve
zločine koje je ta armija počinila u Republici Hrvatskoj i BiH. Dakle,
ako ima i najmanje savjesti, trebao bi se dragovoljno sam prijaviti u
Haag, kako sam već napomenula, i za svoje osobno dobro!
Uvijek ima razloga za nadu
U ovoj teškoj situaciji u kojoj se
nalazimo svi mi i naša domovina, ne smijemo klonuti duhom ni gubiti
nadu, jer je u krajnjoj liniji sve u Božjim rukama i sve se može
preokrenuti u naše opće dobro. Svi smo odgovorni i trebamo činiti s
ljubavlju sve što možemo. U prvom redu trebamo se moliti za Domovinu i
za Božju pomoć, da znamo što nam je najbolje raditi. Molit ćemo za mir
i svaki napredak u našoj domovini i posebno za slobodu naših
osloboditelja i branitelja.
Mi u Zagrebu, u ime Hrvatskoga pokreta za život i obitelj,
Društva "Hrvatska žena" i Marijine legije, već više od pet godina na
rečene nakane molimo sv. krunicu žalosnih otajstava, s razmatranjima
vezanim za prilike u našoj domovini, svakoga petka u 10 sati, pred
likom Majke Božje od Kamenitih vrata. Započeli smo ubrzo nakon prvih
spektakularnih uhićenja časnika hrvatskih branitelja u Zagrebu, Gospiću
i drugim gradovima, 12. rujna 2000. godine.
U isto vrijeme započela je molitva sv krunice, klanjanje pred
Presvetim oltarskim sakramentom i sv. misa za domovinu i hrvatske
branitelje i u svetištu Sveta Mati Slobode u Zagrebu na Jarunu, također
svakoga petka u 18 sati, što vodi don Petar Šimić. Mislimo da bi bilo
dobro i potrebno kada bi se takve molitve sv. krunice i sv. mise na
iste nakane proširile na sve župe diljem naše domovine Republike
Hrvatske i Bosne i Hercegovine, kao i svuda po svijetu gdje postoje
hrvatske zajednice. Kad Bog dopušta toliku, jedinstvenu u povijesti,
nepravdu i patnju kroz koju moramo prolaziti mi i naši hrabri
branitelji, najzaslužniji za našu slobodu i državu, sigurno Bog s nama
ima i posebne nakane za koje se moramo pripremiti i pročistiti! Neka mu
je za sve najveća slava i hvala! Stoga mislimo da bi najbolje bilo kada
bi naši biskupi, kardinali i svećenici župnici pozvali cijeli hrvatski
narod na molitvu krunice i sv. misu, bar jedanput tjedno, te i sami
predmolili sv.krunicu, uz pozive na obraćenje i život cijeloga naroda
po Božjim zapovijedima.
Predložili bismo također podizanje velikih križeva, što je u
dosta mjesta već i spontano započelo, na brdima iznad svih naselja gdje
Hrvati katolici kao većina žive, diljem Republike Hrvatske, Bosne i
Hercegovine i cijele naše domovine, gdje god je to moguće. Ti križevi
bi bili, ono što i jesu, vidljivi znakovi naše vjere, žrtve, patnje,
naše ljubavi prema svima i predanosti Kristu Spasitelju, a time i naše
neuništive nade u budućnost. Bili bi znak našeg životnog opredjeljenja
i svjedočenja životom za te najveće vrijednosti koje križ predstavlja
za sadašnjost, budućnost i vječnost!
Tada bi se svakako i sigurno, uz Božju pomoć i zagovor Svete
Majke, Kraljice Mira i Kraljice Života i Obitelji, otvorili svi
kreativni putevi poleta, snage i hrabrosti, da izaberemo i političare,
čestite i poštene ljude, te sačuvamo i unaprijedimo svoju lijepu
domovinu na svim područjima plemenitog ljudskog življenja, kao primjer
cijelomu svijetu!
|
|
