PAPA IVAN PAVAO II - APOSTOL ŽIVOTA, FENOMEN KOJI BUDI NADU I NAJBOLJI LJUDSKI PRIMJER I UZOR ZA NASLJEDOVANJE

Drugog travnja 2005. godine u 21,37 sati, u svojoj rezidenciji u Vatikanu preminuo je jedan od najvećih, a možda i najveći Papa nakon Sv. Petra, Ivan Pavao II, Poljak, Karol Woytila. Rođen 18. svibnja 1920. u mjestu Wadowicama, blizu Krakowa u Poljskoj, 263. Papa, najmjesnik Kristov i Petrov nasljednik, izabran je i proglašen 16. listopada 1978. godine, a na vječni počinak ispraćen 8. travnja 2005., uz u povijesti na sprovodu neviđeno mnoštvo od oko 5 milijuna ljudi iz cijeloga svijeta, oko 200 najviših predstavnika država, predsjednika, kraljeva i predstavnika svih značajnijih velikih vjerskih zajednica u svijetu, te je putem TV i radijskih postaja sprovodne obrede pratilo oko tri milijarde ljudi. Cijeli svoj ovozemaljski vijek proživio je ovaj Papa u dvadesetom stoljeću, a svojim završetkom života je otvorio vrata i dvadeset prvog stoljeća. Bio je, možemo mirne duše reći, najsjajnija zvijezda u tome mračnom dvadesetom stoljeću, u kome su se mnogi sljedbenici Zloga svim silama trudili da pogase sva Božja svjetla i da ga učine stoljećem laži, prijevara, najžešće mržnje i bezumlja, nasilja, ubijanja, rušenja, uništavanja svih plodova ljudskog duha i kulture, gaženja ljudskog i narodnog dostojanstva, pa čak prvi put u povijesti ljudskog roda, putem zakonskog ubijanja milijuna i milijuna najnemoćnijih i najnedužnijih ljudskih bića pod srcem majke, gdje bi trebali biti najsigurniji i najzaštićeniji, kao i to da se kao plod izopačenog ljudskog uma prvi put proizvela i uporabila atomska bomba, sa stravičnim posljedicama nad civilnim pučanstvom velikih gradova. Stoljeću u kom se perfidno najviše deklarativno govorilo o ljudskim pravima i pravdi i u kojem su se te vrijednosti najviše gazile. Stoljeću u kojem je bila i u kojem se najviše povećavala razlika između ogromne većine siromašnih i obespravljenih i manjine bahatih i bogatih. Stoljeću u kojem su se potirale i proglašavale nazadnim sve duhovne i moralne kršćanske i univerzalne vrijednosti. Stoljeću u kojem su milijuni ljudi ubijani i zlostavljani radi i zbog raznih totalitarnih ideologija. Stoljeću u kojem su stradavali milijuni nedužnih ljudi, žena, djece i staraca, kao izbjeglice ili žrtve trgovine robljem za gotovo besplatan rad ili prostituciju, pa i nasilno uzimanje organa. Stoljeću za koje je još Papa Pio XII rekao da ljudi više u većini ne znaju što je grijeh, a što nije, niti što je dobro ili zlo, što se smije, a što se ne smije, jer su toliko zaglušeni medijskom manipulacijom i bukom tobože naprednog proizvođačkog i potrošačkog društva i jer je u njima sustavno od kraja devetnaestog stoljeća gašeno Božje svjetlo. Slično je govorio i ovaj tek preminuli veliki Papa: "Živimo u svijetu koji gubi osjećaj za Boga i za grijeh. Stoga je u takvom okružju još važniji Kristov poziv na obraćenje, koji pretpostavlja svjesnu ispovijed vlastitih grijeha, te molitvu za njihovo oproštenje i za Spasenje." Glas toga velikog, poniznog i svetog Pape je na sreću preko 26 godina uporno i snažno odjekivao cijelim svijetom, na mnogim, pa i najtežim mjestima: "Otvorite vrata svoga srca Kristu Spasitelju. Samo On će vam donijeti pravi mir, ljubav, sreću i pravdu." Za vrijeme svoga pontifikata neumorno je putovao svijetom kako bi svima donio i svjedočio Krista. Posjetio je 117 zemalja, neke i više puta, među kojima je posebno i naša hrvatska domovina, koju je posjetio 5 puta. Povećao je na 179 broj zemalja sa kojima je Sveta Stolica uspostavila diplomatske odnose. Nikada i ništa mu nije bilo teško činiti za dobro ljudi, pa makar zbog bolesti jedva hodao i jedva govorio. Sve od sebe davao je u svakoj svojoj službi, i prije nego je postao Papa. Kao mladić, svećenik, biskup i kardinal, uvijek je bio blizak ljudima, posebno onima u nevolji, razumijevaćjući ih, suosjećajući s njima i voleći ih pravom Kristovom ljubavlju.

Kakav je bio osobni život toga velikoga čovjeka i velikoga Pape?

Svi znamo da je kao dijete od devet godina ostao bez svoje majke. Tada ga je otac odveo pred sliku Majke Božje Czestohowske, Zaštitnice Poljske, i rekao mu: "Od sada je samo ovo tvoja majka!" Te riječi nježni i osjetljivi dječak nikada nije zaboravio i istinski je Gospu uzeo za svoju Majku, te za cijeli život ostao "Totus Tuos" ("Potpuno Tvoj"), što je i njegovo svećeničko i papinsko geslo, naznačeno i u njegovu papinskome grbu! Nakon majke, kao dječaku, umro mu je ubrzo i stariji brat, mladi liječnik kojega je dječak toliko volio i divio mu se. U njegovoj dvadesetoj godini života umro mu je i otac, kojega je jedino imao i kojega je toliko puta zaticao kako se moli na koljenima. Tako je ostao potpuno sam od obitelji, u najteže vrijeme, na početku Drugog svjetskog rata i tolikih stradanja u njegovoj domovini Poljskoj, kao i u cijeloj Europi. Kao svršeni gimnazijalac, da bi preživio, radi najteže radničke poslove u kemijskoj tvornici i kamenolomu i ujedno pokušava studirati. Sve obiteljske žalosti i patnje, kao ni sve životne poteškoće, nisu ga slomile, nego su ga, uz njegovu iskrenu i čvrstu vjeru u Božju pomoć, upravo prekalile, očeličile i oplemenile u borbi života i praktično mu pomogle da bolje razumije i shvati sve patnike i ljude u raznim nevoljama. U svim tim mladenačkim previranjima, gledajući i proživljavajući i tolika ratna stradanja nedužnih ljudi, on se, sigurno po Božjem nadahnuću, odlučuje na tajno studiranje za svećeničko poslanje. Smatrao je da mu dužnost nalaže, kao čovjeku i vjerniku, da na svakome mjestu gdje se nalazi maksimalno daje sve od sebe, iz ljubavi prema ljudima i za njihovo svako dobro. Iz te ljubavi i zanosa za ljude imao je silnu energiju za sva područja pozitivnog ljudskog djelovanja, kao što je književnost, poezija, gluma, druženje s mladima, planinarenje, šport, skijanje, pomaganje starijima itd. Stoga je, zbog svoje dobrote, znanja i jednostavnosti, bio zapažen i postizao mnoge uspjehe. To ga je, kao krakowskog nadibskupa i kardinala, nakon kratkotrajnog pontifikata od samo mjesec dana Pape Ivana Pavla I, 1978. godine dovelo na čelo Katoličke Crkve u Vatikanu.

Drukčiji Papa od svih dotadašnjih

Ni jedan Papa prije njega nije tako spontano i hrabro uveo tolike promjene u stilu papinskog vladanja i nije se toliko otvorio i približio svijetu i svakom pojedinom čovjeku, osobito mladima, koji su toliko ugroženi svim mogućim zlima ovoga modernog svijeta, kao i svim drugima koji toliko pate u ovome svijetu zbog tlačenja i iskorištavanja moćnika i nemilosrdnika. Interesantno je da ovaj veliki Papa, koji je toliko blizak svim ljudima, nikada ni za dlaku nije popustio u pravim Kristovim nečelima života. Čini se da su ga upravo zbog toga mnogi uvažavali, pa čak i oni koji su se uporno drukčije izjašnjavali, ponašali i zauzimali. To jedinstvo u poštivanju onoga koji uz veliku ljubav ima čvrsta načela u bitnim stvarima za opće dobro, što makar podsvjesno i protivnici osjećaju, zapravo svi ljudi zdravoga razuma i shvaćaju. To smo najbolje vidjeli nakon Papina preminuća, kada se čitavi svijet, bez obzira na različitost vjere i uvjerenja, od najbogatijih i najobrazovanijih, do materijalno najsiromašnijih i najjednostavnijih, našao ujedinjen oko njegova odra, želeći mu iskazati svoju privrženost i veliko poštovanje. To je veliki znak da ljudi zapravo čeznu, svjesno i podsvjesno, za pravim životnim vrijednostima, u prvom redu za iskrenom ljubavlju. Čeznu za onim što je ovaj veliki Papa uvijek isticao, da etika mora imati prvenstvo nad tehnikom, osobe nad stvarima, duh nad materijom, te da mir svijeta osvisi od prvenstva duha i da je uvijek važnije biti nego imati. U takvom poimanju stvari, kako to ljudi intuitivno i osjećaju, je prava nada za čovječanstvo.

Najveći borac za život i obitelj

Posebno je se ovaj apostol života, svim svojim bićem, kao Papa, ali i ranije, najsnažnije i najodlučnije zauzimao za toliko ugroženi ljudski život svakog ljudskog bića, bez razlike, od začeća do prirodne smrti, i uporno apelirao da se taj život u svim državama i zakonski zaštiti. Borio je se i za ljudsko dostojanstvo i najveću odgovornost u spolnom životu ljudi, za predbračnu i bračnu moralnu čistoću, za vjernost i ljubav u braku i obitelji, a protiv svega što ubija i ponižava život, ljubav i ljudsko dostojanstvo, kao što su sve vrste kontracepcije, umjetnih oplodnji, zamrzavanja i uništavanja začete djece i eksperimentiranja sa začetim ljudskim životima u smislu pokušaja kloniranja ljudskih bića ili tobože terapijske produkcije ljudskih organa, kao i drugih sličnih postupaka. Borio je se za život i dostojanstvo starijih i bolesnih osoba, a protiv toliko protuljudskih i protubožanskih postupaka usmrćivanja, tzv. eutanazije. Jednom rječju, uvijek se snažno zauzimao za, kako je sam najčešće govorio, kulturu života, za zdravlje i dostojanstvo ljudi, a protiv ozračja smrti i uništenja čovječanstva. Zauzimao se i za borbu protiv SIDE na dostojanstven način, te za razumijevanje i svaku skrb za takve bolesnike. Sve za život, zdravlje i dobro obitelji činio je na temelju vjere i Božjih zapovijedi, ali i znanstvenih medicinskih, bioloških i psiholoških argumenata do kojih je dolazila Papinska akademija za život, koja pri Svetoj Stolici djeluje dugi niz godina i koja je sastavljena od najboljih svjetskih znanstvenika i stručnjaka, uglavnom katolika. Na bazi takvih argumenata i u najboljem skladu sa naukom vjere, najznačajnija su tri dokumenta koja je izdala Sveta Stolica - tj. njezina Kongregacija za nauk vjere. To su enciklika Humanae Vitae (Ljudski život), koju je potpisao i objavio Papa Pavao VI, 1968. godine, te naputak Donum Vitae (Dar Života), 1987., i enciklika Evangelium Vitae (Evanđelje Života), 1995., koje je potpisao i objavio Papa Ivan Pavao II. Također je značajno izdanje "O ljudskoj spolnosti", objavljeno 1995. U tim dokumentima je na znanstvenoj i vjerskoj osnovi sve rečeno čega se na području spolnog i bračnog života treba držati vjernik katolik, a što je jedino istinski dobro i za svaku osobu i za svaku obitelj, bez obzira na vjersko uvjerenje. Obitelj, kao oaza ljubavi, života i sreće, u kojoj se stvaraju i odgajaju novi ljudi, uvijek mu je bila na srcu i stvarno najvažniji temelj svakog društva i naroda i zalog za budućnost. Posebno je isticao i cijenio ulogu majke i žene u obitelji i u društvu i zauzimao se za poštovanje žene i majke, a protiv svake diskriminacije i potlačenosti. Izdao je i jedan službeni dokument Svete Stolice o poštivanju žene. U obitelji je napose poticao na zajedničku obiteljsku molitvu, za koju je uvijek naglašavao da je treba sačuvati i promicati, jer da obitelj u kojoj je Bog, zajedno moli i zajedno ostaje. Govorio je, Boga uvijek treba stavljati na prvo mjesto, a onda će i sve ostalo biti na pravome mjestu, te budite hrabri, gledajte naprijed i neka vas Bog blagoslovi i štiti Sveta Majka, Kraljica Života i Kraljica Obitelji. Osobno bih dodala, a to je naravno i Papin stav, da je najveće zlo za obitelj ako zaboravi na Boga i ljubav prema novom životu koji se začeo, pa se taj život, ne daj Bože, uništi. To je najveće zlo i grijeh i za svaku pojedinu osobu, ženu ili muškarca, u braku ili izvan braka, koji taj užasni zločni čine ili u tome na bilo koji način sudjeluju. Tu više ne može biti ni osobne ni obiteljske sreće ni zdravlja. No i za to najveće zlo, najveći grijeh i nesreću, ima lijeka, i to jedinog i djelotvornog. To je iskreno pokajanje, ispovijed, prekid s ranijim načinom života, uz molitvu Bogu za oproštenje. Bog će tada sigurno sve oprostiti i primiti pokajnika u svoj zagrljaj, prema onoj našoj pjesmi: "Milosrđe Božje veće, nego naše sve krivine, Božja ljubav pustit neće, skrušen grješnik da pogine."

Zamislimo samo...

O, kako bi bilo divno kada bi se bar mi kršćani katolici, a ima nas oko bar milijardu u svijetu, a i svi drugi kršćani, ugledali u našeg Papu Ivana Pavla II, i slijedili Krista i njegov nauk onako kako ga je ovaj Papa slijedio. Također, kada bi tako učinili sljedbenici i drugih velikih humanističkih religija, prema svojim učenjima, a i svi drugi koji se smatraju humanistima, prema svojim humanim uvjerenjima, gdje bi nam samo bio kraj i kako bi bilo lijepo živjeti na ovoj divnoj zemlji koju nam je Bog dao. Mnogi će možda reći: "Ne možemo mi svi biti kao Papa!" Jasno je da ne možemo svi biti Pape, ali je pitanje, zašto svaki na svome mjestu, pa i na svojim najjednostavnijim poslovima, ne bi mogli biti kao Karol Woytila? Zašto ne bi mogli, kao on, svugdje pokazivati svoju dobronamjernost za sve ljude i za prirodu, to jest životom svjedočiti Kristovu ljubav? Naime, i kardinal Bozanić je 4. travnja, predvodeći svetu misu zadušnicu za Papu u zagrebačkoj katedrali, rekao u svojoj homiliji kako je Papa Ivan Pavao II za njega bio karizmatik, mistik i prorok! Bojim se da bi većina ljudi, zbog tih, blagopokojnom Papi namijenjenih atributa, mogla misliti da su to samo posebni Bogom predodređeni ljudi, kakvi mi obični smrtnici nikako ne možemo biti. Ja također držim da je Papa zaista posjedovao sve te rečene osobine, ali da je on najprije bio istinski vjernik, istinski molitelj i da je istinski volio Boga i sve ljude. Na temelju tih primarnih stvarnosti koje je on praktično živio i svjedočio, postao je zaista sve što u njemu vidi i kardinal Bozanić, kao i mnogi drugi ljudi, a bio je svakako i natprosječno pametan i mudar čovjek. Vjerujem da nam je Bog svima omogućio te predispozicije i te duhovne stvarnosti i darove, samo ako mi to stvarno hoćemo i ako se za to molimo. Ako netko od nas nije sretan i nema pravu vjeru, a svjestan je da mu je vjera potrebita, treba se moliti da mu trojedini Bog podari vjeru. Bog to sigurno jedva čeka i uvijek svakome od nas ide u susret raširenih ruku. Jedino što sigurno neće, to je da nam se nameće bilo što, makar i za naše dobro, pa ni vjeru ni ljubav prema ljudima i prirodi, jer iznad svega poštuje našu slobodu, bez koje ne bismo ni postojali kao ljudi. Isto tako, ako ne osjećamo ljubav prema ljudima ni prema prirodi, prvenstveno prema svojim bližnjima ili prema drugima koje susrećemo i kojima smo potrebni, a što bi nas najviše i usrećivalo, potrebno je opet dobro raditi i moliti se za pravu ljubav, i ona će sigurno doći. Papa Ivan Pavao II je kao Papa sigurno svaki dan molio krunicu i druge molitve, a što je sve činio i od djetinjstva i mladosti. Koliki od nas, pa i posvećene osobe, to stvarno čine i nastoje po svaku cijenu živjeti po Božjim zapovijedima, kao što je živio Papa, a svima bi nam to bila dužnost kao kršćanima, a potrebno bi bilo i svim ljudima, ako žele biti sretni i u životu korisni za sebe i druge!? Ako tako ne činimo, zašto se onda čudimo što nismo kao Karol Woytila i što nismo sretni? Još je Raoul Follerau, francuski kršćanski humanist i veliki dobročinitelj, kojeg su zvali "apostol gubavaca", u svojoj oporuci napisao: "Najveća nesreća koja vam se može dogoditi jest da ne budete nikome korisni!". Također je govorio: "Nije potrebno neprestano lutati svijetom da biste pronašli sreću. Vaša je radost u dobru koje činite, u veselju koje širite, u smiješku koji će oko vas procvasti, u suzama koje ćete obrisati!". Ili, kao što je davno rekao sv. Augustin: "Ne mora nas Bog uvijek naći kao pobjednike, ali nas uvijek treba naći kao borce!"

Tko je pametan i mudar?

Nije natprosječno inteligentan i mudar onaj koji to misli da jest i koji je zbog svoje umišljenosti ohol, nego onaj koji je otvoren za pravo znanje, vjeru i ljubav, to jest kojem ta mudrost dolazi odozgo, onako kao što je napisao apostol Jakov u svojoj poslanici i kao što je natprosječno bio pametan i mudar naš Papa Ivan Pavao II: "A mudrost koja dolazi odozgo jest prije svega čista, zatim mirotvorna, blaga, dobrostiva, puna milosrđa i dobrih plodova, postojana i iskrena." (Jakov 3, 17) Ili, kao što je Bog rekao kralju Davidu: "Učit ću te (da budeš mudar), put ću ti kazati kojim ti je ići, savjetovat ću te, oko će moje bdjeti nad tobom." (Psalam 32, 8) Dakle, najvažnije je živjeti i raditi po Božjim zapovijedima, kako bi mudro i pametno živjeli, kako bi se mogli dobru nadati u ovom životu i u vječnosti, te kako bi stekli i poštovanje od ljudi, ali najviše Božju pohvalu i nagradu, kao što je to stekao Papa Ivan Pavao II, a možemo uz naše zalaganje, molitvu i Božju pomoć i mi svi, svatko na svome mjestu gdje smo u životu postavljeni. Papa je, na svakog s kim se susretao i na svakog tko ga je vidio, ostavljao dojam Božjeg čovjeka, jednostavnog i dragog, koji stvarno u Boga i Bogu vjeruje i koji stvarno voli svakog čovjeka. On je svakome dobronamjerno rekao istinu, s ljubavlju, i nitko se na njega ne bi naljutio. Još mi je u sjećanju jedan članak o ovom Papi u našim novinama, mislim u Vjesniku, od prije čini mi se dvadesetak godina. Sadržaja se baš ne sjećam, ali se vrlo dobro sjećam znakovitog naslova. Točno je u naslovu velikim slovima pisalo: "PAPA VJERUJE!". Čudila sam se i pomalo smijala. Razmišljala sam, zar smo zaista dotle došli da se čudimo što i Papa vjeruje? Sada vidimo koiko je to Papino vjerovanje stvarno autentično, dragocjeno i spasonosno. No, najveći dojam na mene je ostavio sam susret sa Papom, koji vjeruje. Bilo je to na Čistu Srijedu, 4. ožujka 1992. godine. Mi hrvatske majke išle smo u posjet Papi. Na audijenciji srijedom, u prepunoj dvorani hodočasnika, naša je grupa bila naprijed, u prvom redu. Papa je došao u dvoranu, uz burno oduševljenje, pozdravio i nas, te kao bijeli anđeo mira prolazio pored nas, blagoslivljao hodočasnike i rukovao se s onima u prvom redu. Predale smo mu naše darove, a ja i zahvalnicu u ime Hrvatskoga pokreta za život i obitelj, za sve što je do tada učinio za hrvatski narod i hrvatsku državu. Na moje riječi da sam tu u ime Hrvatskoga pokreta za život i obitelj, on je zastao, posebno me blagoslovio, ponovio riječi "za život i obitelj" i utisnuo mi prstom križ na čelo, te mi dao bijelu krunicu u ruku. Taj Papin križ na svome čelu i njegov blagoslov uvijek s najvećom zahvalnošću osjećam, a krunicu na koju molim i fotografiju s Papom čuvam kao najdražu uspomenu. Mi Hrvati zaista imamo preobilje razloga biti Bogu i dragom Papi Ivanu Pavlu II neizmjerno zahvalni na izuzetnoj ljubavi koju je prema nama iskazivao, a i mi smo takvu ljubav prema njemu osjećali. Iako su svi Pape, kroz cijelu našu povijest, veoma cijenili veliku odanost i privrženost Hrvata Svetoj Stolici, ipak nitko nam nije bio kao Papa iz Bijele Hrvatske, Ivan Pavao II. U najtežim danima Domovinskog rata, prije mnogih drugih, priznao je našu državu Republiku Hrvatsku i tako potaknuo druge značajne države i Europsku uniju da isto učine. Posjetio nas je čak pet puta u razdoblju od 9 godna, i to tri puta u Republici Hrvatskoj i dva puta u Bosni i Hercegovini, te beatificirao u našoj domovini troje naših velikih blaženika: mučenika kardinala dr. Alojzija Viktora Stepinca, 3. listopada 1998. g.; sestru Mariju od Propetog Isusa Petković u Dubrovniku 6. lipnja 2003. i uzornog mladića Ivana Merza, u Banjoj Luci, 22. lipnja 2003., kao što je i ranije u Vatikanu već bio proglasio svetima naše blaženike Leopolda Bogdana Mandića, 16. listopada 1983., i Marka Križevčanina, 2. srpnja 1995. godine. Stoga, s najvećom ljubavlju i zahvalnošću čuvajmo uspomene na ovoga svetoga Papu i u prvom redu ostvarujmo u svome životu, osobnom i narodnom, sve one duhovne i moralne vrijednosti na koje nam je on ukazivao. Svojim zauzimanjem najviše je doprinio slobodi Istočne Europe od bezbožnog i zločinačkog komunizma, te rušenju Berlinskoga zida, kao simbola toga totalitarizma. Zbog takvog djelovanja i utjecaja bio je i gotovo smrtno ranjen 13. svibnja 1981., na Trgu sv. Petra u Rimu, ali mu je život spasila Gospa Fatimska, koja se toga datuma ukazala u Fatimi 1917. godine. No, to ranjavanje i posljedično druge ozdljede i bolesti, učinile su ga i Papom patnikom, koji se nije dao zbog toga pokolebati niti natkriliti u ljubavi i razumijevanju za sve koji u bolesti pate i tako sudjeluju u Kristovim patnjama za spas svijeta. Bio je svim srcem za ujedinjenu Europu, ali Europu koja će se izgrađivati kao humana i solidarna zajednica europskih naroda i država, na svojim kršćanskim temeljima i moralnim načelima. Želio je da u toj izgradnji i zajedništvu sudjeluje i hrvatski narod, koji je Europi uvijek pripadao i štitio je, kao Antemurale Christianitatis, od povijesnih uništenja. Sigurno nije želio da država Hrvatska ulazi u europsku političku asocijaciju pod besmislenim ultimatumima i ucjenama, ponižena, prezadužena, obezvrjeđena, najmonstruoznije lažno optužena i pretvorena u zločinačku državu, a hrvatski narod ponižen, na koljenima ili puzajući, bez ikakve časti, ponosa i dostojanstva, iako je te najuzvišenije duhovne osobine uvijek posjedovao i najviše njegovao kroz tisućljeća. Posebno sigurno nije želio niti odobravao da u te nepravedne političke strukture gazimo preko pravde, istine, slobode i suverenosti, za koje vrijednosti smo tolike žrtve podnijeli. Zar da gazimo preko dostjanstva bilo kojeg nedužnog čovjeka, a time i svakog osobnog dostojanstva? Zar nam ljudi ikada smiju biti sredstvo dolaska do bilo kakvog cilja, a napose zar ikada smijemo plaćati bilo koje ciljeve cijenom prodaje i žrtvovanja Molohu najboljih, najpoštenijih, najpožrtvovnijih i najzaslužnijih sinova, za našu državu i slobodu, kao što su generali hrvatske obrambene i osloboditeljske vojske i drugi hrvatski branitelji, a i nekadašnji politički dužnosnici? Negdje, iz ozbiljnih izvora, svojevremeno sam pročitala da je Papa Ivan Pavao II, u vrijeme borbe Poljaka za svoju slobodu od komunističkog jarma, u vrijeme radničkih sindikata "Solidarnost" 1989. godine i velike prijetnje sovjetske intervencije, čak zaprijetio Rusima da će se u tom slučaju i on sam pridružiti svojim sunarodnjacima, makar morao napustiti Papinsku službu u Vatikanu! O tome Papinom činu iz Vatikana se šutjelo, ali je činjenica da Rusi nisu intervenirali, a Poljska je postala slobodna, kao i druge zemlje toga bloka. Možemo li se mi Hrvati nadati kojem sličnom odlučujućem činu, u smislu zaštite našeg nacionalnog dostojanstva, naših branitelja i naše države, u današnja naša teška vremena, od strane naših aktualnih visokih političara ili najviših Crkvenih dostojanstvenika?