|
PROSINAČKE ŽRTVE
Sjećanje na 5. prosinca 1918.
Na povijesnom trgu Zagreba grada,
Koji nosi ime Jelačića bana,
Mnogo Hrvatskih domobrana strada,
Od srpskih hordi s krvavog Balkana.
Bilo je to kobne godine one,
Kad Hrvate strpaše u srpski geto,
Ko guske u maglu kada nas gone,
Zajedništvo s njima postade prokleto!
Izdajice naše hrvatskoga roda,
Kojih je kroz povijest podosta bilo,
Kojima kroz trbuh prolazi sloboda,
Krvoproliće ovdje se zbilo!
Na trgu ovome povijesne nam slave,
Od srpskih hordi s njihova Balkana,
Prosinca petog padale su glave,
Desetine hrvatskih žrtvi Domobrana!
Njihova krv se ovim trgom proli,
Od krvničkih srpskih zločinačkih ruku,
Dok hrvatski narod jecaše u boli,
Vidjevši strašnu tragičnu poruku...
Godinama dugim mrijeti će Hrvati,
U zemlji svojoj od Jugo terora,
Za slobodu svetu krv će prolijevati,
Domobrani mladi hrvatskog otpora.
Na trgu ovome rušiše i Bana,
Prolaziše duge bleiburške kolone,
Stratištima brojnim Radića Stjepana,
Gušiše nas stalno iste snage one...
Olujnim bojem pobjeda je dana,
Da spomen ploču žrtvama podiže,
Naraštaj novi slavnih Domobrana!
Mate Ćavar
Spomenik prosinačkim
žrtvama na Mirogoju, kao spomen žrtvama velikosrpskog nasilja podignulo
je „Društvo hrvatska žena“, 1932. godine. Tog 5. prosinca 1918. godine,
petog dana velikosrpske tvorevine Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca,
obilježen je u Zagrebu, na Trgu bana Jelačića, prolivenom krvlju
hrvatskih vojnika koji su demonstrirali tražeći republiku,
ravnopravnost i socijalnu pravdu.
U cvijetu mladosti nevino prolivenoj krvi,
ovaj spomenik materinskom ljubavi postavi, 30. listopada 1932.
„Društvo hrvatska žena“
Pokolj hrvatskih rodoljuba je naredio orjunaš Grgo Anđelinović
Pokolj u Zagrebu naredio je Hrvat
dr. Grgo Anđelinović, rođeni brat djeda Vesne Pusić. Obitelj
Anđelinović sa Hvara - tri brata Grgo, Danko I Berislav - bila je
poznata po izrazito antihrvatskom i projugoslavneskom (prosrpskom)
djelovanju, a pokoljem na na centralnom gradskom trgu u Zagrebu dr.
Anđelinović se pohvalio u beogradskoj Skupštini riječima: "Ponosim se
svojim krvavim rukama!"
Na današnji dan 5. prosinca 1918. naoružani žandari na glavnom
gradskom trgu Jelačić placu u Zagrebu sa krovova zgrada mitraljezima su
nemilosrdno pobili, prema službenim verzijama 17 Hrvata i ranili
stotine drugih. Broj ubijenih bio je navodno još veći.
Čim je zlosretnog 1. prosinca 1918. proglašena nova država,
vidjelo
se kakva će ona biti prema nesrpskim narodima, a osobito prema
Hrvatima.
Zagrepčani, svjesni kako im je proslavom koju je organizirao u
Zagrebu Srbin Svetozar Pribičević zapravo poručeno kako će Hrvati u
Jugoslaviji biti građani drugog reda, u velikoj masi dolaze na tada već
prazan trg Bana Jelačića, a pridružuju im se nenaoružani pripadnici 25.
i 53. pješačke domobranske pukovnije iz Ilice.
No za njihovu je namjeru po svojim doušnicima doznao već
ranije dr.
Grga Anđelinović, netom imenovani šef policije u Zagrebu i razmjestio
na kuće broj 6 i 21 tri mitraljeza.
Do prvog sukoba došlo je u Frankopanskoj ulici kada se koloni
suprotstavio odjel mornara. Nakon što su domobrani ispalili nekoliko
hitaca u zrak mornari su pobjegli, a prosvjednici su se Ilicom zaputili
prema Jelačićevom trgu. Pošto su stigli na Jelačićev trg, vladine snage
počele su pucati iz okolnih kuća.
Kad je povorka građana došla na Jelačićev trg, istog trenutka
na
masu ljudi je s krovova otvorena vatra, bez milosti ili znaka
upozorenja.
Trg se napunio krvavim tijelima. Iste noći zagrebački garnizon je
razoružan, a ubrzo potom su ukinute 25. i 53. pješačka (domobranska)
pukovnija.
Radi tog krvoprolića zavladalo je u Zagrebu ogorčenje o kojemu
nitko nije smio javno govoriti, kako ne bi bio uhićen. Novine su morale
šutjeti, da ih ne stigne sudbina pravaškog dnevnika Hrvatska, kojem je
zabranjeno izlaženje.
Nakon pokolja na gradskim se ulicama pojavila brojna vojska novog
režima, čitavi odredi pješaštva i konjaništva. Uskoro su bile uvedene
izvanredne mjere; bilo je ograničeno radno vrijeme javnih lokala,
zabranjeno je okupljanje i javno oglašavanje.
Izjava Grge Anđelinovića u beogradskoj
skupštini 26.4.1921.
A evo što je orjunaš Grga Anđelinović sam rekao o svojoj ulozi u
pokolju 5. prosinca. Zagrebački časopis "Riječ" u broju od 30. travnja
1921. prenio je njegov govor u beogradskoj Skupštini održan 26. travnja
iste godine.
Oštro napadajući hrvatske pravaše da nerado gledaju na
ujedinjenu
Kraljevinu SHS i da pokušavaju isprovocirati nove nerede u Hrvatskoj,
Anđelinović se isprsio: "Ako bi Hrvatska jednog dana postala Irska, mi
ćemo opet biti žandari!"
Na to mu je glas iz publike, aludirajući na prosinačke žrtve, dobacio:
"Vi u tome imate prakse."
Anđelinović je odgovorio: Telefonski sam se obratio gospodinu
pukovniku Simonoviću i g.
potpukovniku Antonijeviću da mi kao šefovi i delegati srpske vojske
dođu u pomoć, jer ja neću moći da održim red u Zagrebu.
G. Simonović je kazao: Ja nisam dobio akt o ujedinjenju, ja
neću da prolivam hrvatsku krv, neću da se kaže da je ovdje u Zagrebu
brat Srbin pucao na brata Hrvata.
Gospodo, onda sam ja po svojoj dužnosti
smatrao da treba da prvi počnem, smatrao sam da je to moja dužnost i ja
se tim krvavim rukama, koje mi predbacuju gospoda od Hrvata, ponosim.
Tko su orjunaši Anđelinovići - ciljevi i djelovanje orjune?
Hrvatska
je u svojoj povijesti uvijek imala u politici, kulturi i javnom
djelovanju prisutne ljude koji su djelovali izrazito antihrvatski.
Žalosna činjenica je da dobar broj njih nije samo dolazio iz redova
stranaca ili nacionalne manjine Srba, već i od domicilnih Hrvata. Taj
kontinuitet antihrvatskog djelovanja nije prekinut do današnjeg dana.
Tri brata Anđelinović - Grgo, Berislav i Danko (djed Vesne
Pusić) - samo su tipski primjer tog djelovanja:
Grgo Budislav Anđelinović osim što je naredio pokolj Hrvata u
Zagrebu bio je jedan od osnivača Jugoslavenske demokratske stranke,
potom ministar u vladi dr. Antona Korošeca, pa veleposlanik Jugoslavije
u Pragu i Beču. Bio je orjunaš i režimski političar, te osoba od
povjerenja srbijanske političke elite i kralja osobno.
Godine 1941. bježi u inozemstvo i tijesno surađuje s četničkim
krugovima, najpoznatije mu je prijateljstvo s popom Đujićem, pa nije
čudno da piše za kanadske četničke "Novosti".
Zanimljivo je da se, za razliku od tisuća Hrvata koji su bježali
iz Jugoslavije i pobijeni u tom zbjegu, slobodno vratio u Jugoslaviju
gdje je i umro u Splitu.
Drugi brat Danko Anđelinović, djed Vesne Pusić, bio je aktivni
član
Jugoslovenske demokratske stranke, a u 2. svjetskom ratu surađivao je s
četnicima Ilije Trifunovića i talijanskim okupatorom.
Uvidom u "Zbornik dokumenata "Narodnooslobodilačka borba u
Dalmaciji" (Split 1982.), dolazi se do zaključka da se Danko
Anđelinović, nakon proglašenja NDH, skrasio u Splitu, gdje je kao
bliski suradnik četničkoga vojvode Ilije Trifunovića Birčanina, kojega
je osobno Draža Mihailović imenovao komandantom svih četničkih snaga u
Lici, Dalmaciji, Hercegovini i Zapadnoj Bosni, odnosno na području
talijanske okupacijske zone u NDH, uživao punu zaštitu talijanskih
fašista. Četnički štab u Splitu, gdje je djelovao Danko Anđelinović sa
Đurom Vilovićem (bliskim suradnikom Draže Mihajlovića) bio je na
Solinskoj cesti br. 56.
Međutim, pred samu kapitulaciju Italije ORJUN-aši i četnici na
području Splita i Dalmacije podijelili su se na protalijansku i
protutalijansku frakciju.
Zahvaljujući toj podjeli Danko Anđelinović, kao i dobar dio
dalmatinskih četnika, približava se partizanskom pokretu, dok Đuro
Vilović ostaje vjeran Draži Mihailoviću, zbog čega je suđen i
strijeljan zajedno sa svojim ideološkim uzorom. (Više pročitajte ovdje)
Za svoga djeda dr. Danka Anđelinovića prof. dr. Vesna Pusić
tvrdi
da je bio poznati "hrvatski pjesnik", a zapravo je bio ne samo
odvjetnik već i "pjesnik jugoslavenskog velikosrpstva te se implicite
proglasio Srbinom. On nikad nije opisao hrvatskog čovjeka, uvijek su
Zagorci ili Dalmatinci." Više pročitajte ovdje.
Tu je još i treći brat Berislav Anđelinović, orjunaški batinaš i
ubojica. On je 1922. osobno ubio pravnika Šnidarića, a dvije godine
poslije Marka Zovku i za to zlodjelo nagrađen mjestom izaslanika za
tisak u washingtonskom veleposlantvu. Idejni je pokretač časopisa
splitkih orjunaša "Pobeda".
U ožujku 1922. utemeljuje zagrebačku organizaciju Orjune (dr.
Bero
Anđelinović kao oblasni čelnik, dr. Aleksandar Štulhofer, inž. Ilija
Čavlina, dr. Dane Anđelinović, dr. Grgo Anđelinović) - "u Zagrebu je
Orjuni naročito težak teren. Retki su koji je podupiru" - a 25. ožujka
izvodi prvi oružani napad na sudionike zabave "u prostorijama
separatističkog Hrv. Sokola. U borbi su se naročito istakli B.
Angjelinović, Lj. Belošević, E. Bulat, Gjuro Betner, Dalibor Bonači i
dr." Tom progodom dr. Berislav Anđelinović je ubio Matu Zovka.
Prosinačke žrtve samo su dio teškog križa koji Hrvati nose od stvaranja
Jugoslavije od strane domaćih izdajnika Hrvata.
|
|
