OTKRIĆA ZLOČINA U HUDOJ JAMI OPISANA U POTRESNOJ KNJIZI

Prikrivena grobišta Hrvata u Sloveniji

Tajna stravičnih prizora pokolja poslijeratne 'industrije smrti': Mumificirani ostatci trupala u šest su slojeva složeni jedan na drugi

Žrtve su bili uglavnom muškarci u dobi između 25 i 29 godina, no pronađene ženske pletenice svjedočile su da je među njima bilo i žena. Žrtve su ubijane iznad jame i zatim bacane u jamu, a neke su bačene žive i usmrćene tupim udarcem u glavu

Kad su 24. srpnja 2008. godine rudari ušli u rudnik Hudu jamu i počeli rušiti prvu zidanu pregradu u Barbarinu rovu, ispred ulaza u rov nestrpljivo je čekala skupina slovenskih istraživača poslijeratnih masovnih ubojstava. Njihove informacije o tome tajnovitom mjestu bile su vrlo oskudne.

Dugo se govorkalo da je tu u svibnju 1945. godine umoren veći broj vojnika, no te glasine nikad nitko nije potvrdio. Znali su jedino da su njemačke okupacijske vlasti rudnik zatvorile 1944. i da je Barbarin rov odvojen, kako se pretpostavljalo, četirima zidanim pregradama.

Stoga su očekivali da će rušenjem pregrada brzo otkriti tajnu toga mjesta. No kad se ispostavilo da je iza prve srušene pregrade rov do vrha ispunjen jamskom jalovinom, njihova očekivanja naglo su splasnula.

Shvatili su da će proboj do prve jame, udaljene 150 metara, gdje je trebalo biti grobište, trajati puno duže nego što su planirali. Radovi su nastavljeni u rujnu nakon što je sklopljen ugovor s novim izvođačem, no kako se nasuti materijal u rudarskoj jami morao uklanjati ručno, lopatama, krampovima i kolicima, napredovali su otprilike dva i pol metra na dan.

Treću pregradu rudari su probili tek početkom veljače 2009. godine. Bila je izrađena od lijevanog betona bez armature i debljine 80 centimetara. Potom su naišli na drvenu pregradu i glineni čep debljine čak 1,4 metra, koji je sprečavao strujanje zraka u zatvoreni jamski prostor, a onda su shvatili da postoji i peta pregrada. Bila je od armiranog betona debljine 1,2 metra i na nju se naslanjala šesta pregrada od cigle.

Istraživačima je postalo jasno da je netko pomno prikrio tragove svojih nedjela i da će se obistiniti glasine o masovnom ubojstvu, no da bi stigli do stratišta, rudari su morali srušiti još pet pregrada! Najdeblja pregrada od ilovače, armiranog betona i cigle zajedno je bila široka gotovo pet metara.

Zadnja pregrada pala je 3. ožujka 2009., sedam i pol mjeseci od početka radova. Trebalo je srušiti jedanaest pregrada i ukloniti nekoliko stotina kubnih metara jalovine, cigle, betona i željeza da bi se oslobodio put do prve jame. Barbarin rov bio je zatvoren kao da je atomsko sklonište.

Prije nego što su srušili sve pregrade, rudari su naišli na dva odvojena ljudska kostura. Jedan se nalazio iza osme, a drugi iza devete pregrade. Željezni komad tračnice pronađen pokraj prvoga kostura i desetak metara iskopanog rova upućuju na to da su obje osobe preživjele zločin te da su pokušale pobjeći, no u tome ih je spriječila betonska pregrada.

Kad su se rudari povukli, u rov su ušli istraživači i kriminalisti i uputili se prema jamama. Koračali su kroz gomilu obuće i omči kojima su bile vezane žrtve, ali kad su došli do prve jame i osvijetlili je svjetiljkama, u dubini su vidjeli samo drvene trupce. Ljudskih ostataka nije bilo. Začuđeni, prekoračili su preko novog nasipa i nastavili dalje. Tada se ukazao šokantan prizor: ugledali su nezamislivu masu trupala.

Stajali su pred golemom bijelom masom kojoj nisu vidjeli kraja – pred gomilom još neraspadnutih tijela, ubijenih u rovu i zalivenih betonom. S užasom su shvatili da nisu naišli samo na kosti nego i na trupla s kosom, noktima, kožom, ušima. Bila su doslovno isprepletena jedna s drugima, kao da su u kolektivnom grču. Zbog nedostatka zraka trupla se, naime, nisu raspala. Bila su potpuno bijela.

Iako su već godinama istraživali skrivena grobišta i doživjeli strašne scene, istraživači sada nisu mogli imenovati što su vidjeli. Kad su izišli iz rova, jedino pitanje koje im je prolazilo kroz glavu bilo je: "Je li to što smo vidjeli doista stvarno?" Bijes i užas miješali su se sa suzama suosjećanja.

Taj potresni opis otkrića poslijeratnog zločina u Hudoj jami donijeli su slovenski povjesničar Mitja Ferenc i arheolog Uroš Košir u svojoj opsežnoj knjizi "Prikrivena grobišta Hrvata u Sloveniji", što ju je upravo objavila Školska knjiga. Sveučilišni profesor Mitja Ferenc (1960.) bio je dugogodišnji član slovenske Komisije za rješavanje pitanja prikrivenih grobišta, u sklopu koje je provodio terenska istraživanja i evidentiranje grobišta u Sloveniji, a Uroš Košir (1987.), zaposlenik arheološke tvrtke Avgusta, sudjelovao je u ekshumacijama grobišta u Hudoj jami i Košnici te u terenskom istraživanju brojnih drugih poslijeratnih stratišta.

U svojoj knjizi sabrali su rezultate višedesetljetnih istraživanja o poslijeratnim likvidacijama i skrivenim grobištima u Sloveniji, a toj temi pristupili su s ozbiljnošću znanstvenika i s odgovornošću ljudi koji znaju da je u zemlji kojom hodaju zatrpan velik dio istine o prošlom stoljeću.

Pronalazak žrtava u Barbarinu rovu, pišu Ferenc i Košir, šokirao je slovensku javnost i uvelike promijenio odnos prema poslijeratnoj komunističkoj vlasti. Marko Vrhunec, nekadašnji šef kabineta maršala Josipa Broza Tita, objašnjavao je da je riječ o žrtvama poginulima u borbama koje su iz sanitarnih razloga pokopane u Hudoj jami, no ljudi mu nisu vjerovali. Odbacivali su i tvrdnje predsjednika slovenske boračke organizacije Janeza Stanovnika, koji nije negirao Titovu odgovornost, ali je izjavljivao kako je riječ o žrtvama koje su u naletu osvete usmrtile partizanske jedinice iz drugih dijelova Jugoslavije.

Ubrzo će se otkriti da su u zločinu sudjelovali i Slovenci. Naime, policijska istraga utvrdila je da su među počiniteljima ubojstava bili vojnici 1. bataljuna 3. brigade Vojske državne sigurnosti, odnosno slovenskoga Korpusa narodne obrane Jugoslavije (KNOJ), specijalne vojne jedinice koja je bila pod zapovjedništvom Odjeljenja za zaštitu naroda (OZNA). Likvidacije su proveli u svibnju i lipnju 1945., a sudeći prema iskazima nekadašnjih pripadnika tih jedinica, likvidatori su bili i pripadnici OZNA-e, oni koji više nisu bili među živima.

Nijedna saslušana osoba nije izravno optužila nijednu još živu osobu niti je u arhivima pronađen ijedan dokument koji bi teretio još žive zapovjednike jedinica koje su sudjelovale u ubojstvima. Zavjet šutnje nije prekinut ni nakon 64 godine. "Danas znamo", pišu Ferenc i Košir, "da su nakon završetka rata na slovenskom tlu ubijeni desetci tisuća vojnih i političkih protivnika. I te je protivnike pobjednička vlast prije pokolja morala uhvatiti, transportirati, stražariti nad njima i čuvati ih, a zatim skriti njihova grobišta, sanirati loše skrivena mjesta zločina i prije svega šutjeti te održavati šutnju o njima.

Svatko tko poznaje strukturu i djelovanje vodstva tadašnjih državnih tijela, a posebice partijskog vrha, zna da takva djela nisu mogla biti počinjena bez sudjelovanja i suradnje slovenskih vlasti." Detaljno opisujući grobište u Barbarinu rovu, Ferenc i Košir navode kako su mumificirani ostatci trupala bili složeni jedan na drugi u četiri do pet ili šest slojeva. Sva tijela, osim dvaju, bila su gola prije smrti, trupla su bila dobro očuvana pa je na njima još sve bilo prepoznatljivo.

Žrtve su bili uglavnom muškarci u dobi između 25 i 29 godina, no pronađene ženske pletenice svjedočile su da je među njima bilo i žena. Žrtve su ubijane iznad jame i zatim bacane u jamu, a neke su bačene žive i usmrćene tupim udarcem u glavu. To će poslije potvrditi i nekoliko svjedoka koji su prisustvovali likvidacijama u Barbarinu rovu.

Na temelju pronađenih vojnih predmeta, zaključeno je da je među žrtvama najviše vojnika NDH, zatim slovenskih domobranaca, a bilo je i civila. Vještaci su prema čahurama ustanovili da su u ubojstvima upotrijebljeni pištolji, puškomitraljezi i puške. Bilo je ondje i dosta sanitetskog materijala, ambalaže za lijekove i ortopedskih pomagala, što upućuje na to da su među žrtvama bili i invalidi i ranjenici. Ekshumacija posmrtnih ostataka u rovu sv. Barbare, nakon brojnih polemika tijela vlasti o tome kamo sa 763 kostura pronađena 2009., nastavljena je tek 2016. i 2017. godine te je otkopano još 647 žrtava. Tako se došlo do ukupno 1410 žrtava Hude jame. Antropološke analize pokazale su da je među njima bilo 16 žena. Sve žrtve bile su starije od 17 godina. Njihovi posmrtni ostatci pokopani su na mariborskom groblju Dobrava, a grobište Barbarin rov slovenska je vlada proglasila kulturnim spomenikom od državne važnosti.

Pavel Jamnik, voditelj policijske istrage poslijeratnih ubojstava kodnog naziva "Sprava" (Pomirenje), u svojim je istupima objašnjavao da je Barbarin rov udžbenička potvrda onoga što svjetska literatura koja proučava genocid i masovna ubojstva naziva "industrijom ubijanja".

Taj je rudnik, naime, jasno razotkrio tu "industriju" u svim njezinim fazama – od pronalaska lokacije i provedbe pokolja do zataškavanja. Kao što u tvornici na pokretnoj traci proizvode proizvod, tako su u rudniku ubijali. Kad je "proizvodnja" završila, pohranili su "proizvod" te zazidali rov, koji je desetljećima bio nedostupan i osiguran. Kad su "tvornicu" zatvorili, posadili su travu kako u budućnosti nitko više ne bi znao da je tamo ikad postojala i radila. O žrtvama se više nije smjelo govoriti. Što se događalo onima koji o zločinima nisu šutjeli, pokazuje slučaj Elze Premšak, koju je vojni sud u Celju 22. svibnja 1947. proglasio krivom za kazneno djelo špijunaže, jer je "neistinito prikazala rad tijela za zaštitu naroda navodeći kako premlaćuju zarobljenike i provode masovne likvidacije".

Navela je, među ostalim, da je u Hudoj jami likvidirano 1000 belogardejaca. Osuđena je "na smrtnu kaznu strijeljanjem i trajno su joj ukinuta politička i građanska prava". Ubijena je u dobi od 32 godine i trudna. Da je riječ o "industriji ubijanja", pokazuje i najveće poslijeratno stratište u Sloveniji – protutenkovski rov u šumi Tezno pokraj Maribora. Tamo je u svibnju 1945. godine majevička brigada 17. divizije 3. jugoslavenske armije, kojom je zapovijedao Kosta Nađ, pobila oko 15 tisuća zarobljenika, uglavnom ustaša i domobrana te crnogorskih četnika.

Tu brigadu Nađ je stavio na raspolaganje OZNA-i. Masovna ubojstva događala su se na povratku vojske NDH s Bleiburga. Oni koji nisu odvedeni na Križni put u Hrvatsku skončali su u kraterima bombi u Mariboru i okolici, a najviše ih je likvidirano u protutenkovskom rovu u Teznu, dugom nekoliko kilometara. O tome postoje i svjedočenja dvojice Travničana, koji su bili domobrani, a nakon zarobljavanja kod Dravograda mobilizirani su u partizansku jedinicu. Njihovi detaljni opisi likvidacija više tisuća hrvatskih vojnika rijetka su svjedočanstva (su)počinitelja zločina.

Kako je to izgledalo? Kamion bi do rova dovezao trideset izmrcvarenih zarobljenika u donjem rublju, koji su imali zavezane ruke i noge i još su po trojica bili vezani žicom, Travničani bi ih pridržavali pri silasku, privodili do rova i držali sve dok ubojica nije prislonio oružje na zatiljak i pucao. Zatim bi ih gurnuli u rov i vraćali se po sljedeće žrtve. Pokraj likvidatora stajala su još dvojica vojnika s puškama, koja su pucala u moguće žive žrtve u jami.

Ubijanje se provodilo neprestano, stanke su bile samo ako je kamion sa zatvorenicima kasnio. Kad bi u rov nabacali ljude jedne na druge u nekoliko redova, pomaknuli bi se naprijed duž rova. I tako danima. Taj postupak događao se po cijeloj dužini rova. Dok su bili "na zadatku", vojnici nisu odlazili u vojarne, nego su noćili u šumi. Žrtve su poslije ubojstava bile loše zakopane te je grobišta sljedećih tjedana i mjeseci trebalo sanirati i pokriti.

Posmrtni ostatci u protutenkovskom rovu u Teznu pronađeni su u travnju 1999. kad se počela graditi autocesta. Istraženo je samo 70 metara rova, onaj dio potreban za nastavak gradnje autoceste, i ekshumirano je 1179 kostura. Pokopani su na mariborskom groblju Dobrava. Naknadnim sondiranjem 940 metara rova ustanovljeno je da i tamo leže žrtve, no one još čekaju odgovor na pitanje što učiniti s rovom punim trupala, koji je teško dostupan i neprohodan jer je potpuno obrastao.

Mitja Ferenc smatra da bi ekshumacija u takvim uvjetima bila prevelik zalogaj te da je najpametnije područje urediti kao spomen-park. Partizanski dokumenti ne ostavljaju dvojbu: ubojstva zarobljenika bila su pomno isplanirana. Povrđuje to i godišnji izvještaj OZNA-e za 1. Armiju, iz kojeg se vidi da je "za posao pronalaženja ustaša, četnika, krvnika, koje je trebalo likvidirati" bilo zaduženo sedam oficira OZNA-e. Njihovi kriteriji bili su: "Sve ustaše i SS-ovce likvidirati, naročito oficire. Također likvidirati i domobranske oficire, osim onih koji su prema podatcima partijske organizacije ili OZNE saradjivali sa NO pokretom.

Do zauzimanja Zagreba, OZN I. Armije likvidirala je 7000 narodnih neprijatelja, od koga broja najveći dio ustaša, oko 2000 SS-ovaca i Čerkeza, manji broj četnika i oko 70 izrazitih neprijatelja civila... Na sektoru Zagreba i Celja OZN I. Armije likvidirala je oko 10 000 ustaša, SS-ovaca i četnika." Iz dokumenata i svjedočenja preživjelih, pišu Ferenc i Košir, možemo zaključiti da to nikako nije bila osveta, nego sustavna, planska likvidacija ratnih zarobljenika koja je operativno osmišljena tjednima prije završnih bitaka Drugoga svjetskog rata.

Žrtve su bili i civili, među njima djeca i njihove majke. Mnoge žene najprije su bile silovane i potom ubijene. O "čišćenju" protivnika odlučivao je najuži jugoslavenski državni vrh, a naredba je morala doći od Josipa Broza Tita, ali nije poznato kada i u kojem obliku. Likvidaciju Hrvata u najvećoj su mjeri provodile jedinice svih četiriju jugoslavenskih armija, koje su na kraju rata djelovale na slovenskom teritoriju, ali uz znanje i pomoć slovenskih jedinica i vlasti. U Sloveniji je dosad evidentirano gotovo 750 prikrivenih grobišta, a istražena su 224 stratišta i ekshumirano je tek 8455 žrtava.

Osim rudarskih okna i protutenkovskih rovova, grobišta su i kraške jame, te obične rake koje su se kopale za pogubljenja. Njih je najviše, ima ih po cijeloj Sloveniji. Na mnogima su poslije uređeni ribnjaci, parkirališta, voćnjaci, neka je grobišta otkrila priroda, neka su se pojavila slučajno tijekom građevinskih iskapanja. Na karti Slovenije, koju su Ferenc i Košir uvrstili u knjigu, gotovo da nema kraja bez križa i točke koji označavaju jamu, rov ili šumski ponor.

 Od Maribora do Kočevskog roga, od Celja do Krškog, posvuda su tragovi likvidacija provedenih od svibnja do ljeta 1945. godine. Najveća grobišta – Tezno, Kočevski rog, Crngrob, Mostec, Macelj i Huda jama – postala su sinonimi za poslijeratne zločine jugoslavenske komunističke vojske nad razoružanim vojnicima i civilima, od kojih su mnogi bili Hrvati; procjenjuje se da ih je pobijeno između 80 i 100 tisuća. Knjiga "Prikrivena grobišta Hrvata u Sloveniji" monumentalno je djelo Mitje Ferenca i Uroša Košira. Ona nije ni politički obračun ni optužnica, nego znanstveno svjedočanstvo. Ona ne govori o osveti, nego o dostojanstvu. Ne bavi se ideologijom, nego sjećanjem, bez kojeg nijedan narod ne može razumjeti vlastitu povijest.

Upravo zato njezin je ton potresniji od bilo koje retorike, jer iza svake točke na zemljovidu stoji ljudska sudbina, ime koje još nije pronađeno, kosti koje još čekaju na dostojan ukop. Ona je važna i zato što dvojica slovenskih znanstvenika progovaraju u ime mrtvih te što su odlučila preuzeti moralnu odgovornost za prostor koji pamti više nego što bi itko htio priznati. Stoga je ova knjiga i moralni dokument vremena. Ovo djelo posebno je važno za Hrvate. Prvi put na hrvatskom su jeziku objavljeni sustavni, znanstveno potkrijepljeni i dosad najcjelovitiji podatci o masovnim zločinima nad Hrvatima u Sloveniji.

U njoj nema velikih riječi ni osuda, samo činjenice koje ne dopuštaju zaborav. U više od 130 slovenskih grobišta leže tijela Hrvata: vojnika, civila, žena i djece. Osim što potvrđuje razmjere stradanja Hrvata nakon Drugoga svjetskog rata, ova knjiga pokazuje da istina ne mora dolaziti samo iz hrvatskih izvora. Istinu o desetcima tisuća hrvatskih žrtava u Sloveniji ne pišu Hrvati, nego Slovenci, što joj daje simboličnu težinu koja nadilazi granice i ideologije.

Ferenc i Košir podsjećaju da su procesi istraživanja i obilježavanja grobišta u Sloveniji bili dugotrajni i često praćeni otporom. Od prvih civilnih inicijativa 1990-ih do donošenja Zakona o prikrivenim ratnim grobištima i pokopu žrtava (2015.) trebalo je proći više od dva desetljeća.

No istina je, pišu autori, "izašla iz zemlje i više se ne može zatrpati". Kad se danas spomene ime Huda jama, u svijesti ljudi više se ne pojavljuje samo slika zazidanih rovova i isprepletenih kostura nego se javlja i pitanje: kako je moguće da je Slovenija toliko dugo šutjela? To pitanje odzvanja i na stranicama ove knjige. Iako je napisana jezikom znanosti, ona u svojoj srži govori o onome što je duboko ljudsko: o potrebi da se mrtvima vrati dostojanstvo, a živima mir.

Knjiga "Prikrivena grobišta Hrvata u Sloveniji" važna je za povjesničare, ali i za cijelo društvo, jer pokazuje da suočavanje s prošlošću ne smije biti privilegij pobjednika, nego dužnost svakog čovjeka. Slovenija je, unatoč političkim otporima, postupno otvorila svoje jame i priznala ono što se desetljećima nije smjelo ni izgovoriti, a Hrvatska tek treba sustavno slijediti taj primjer – ne radi optuživanja, nego radi istine.

Žrtva bez imena ostaje dvaput ubijena: jednom u trenutku smrti, drugi put u trenutku zaborava, zato svaka ekshumacija, svaki križ i svaka ploča s natpisom postaju mali čin uskrsnuća.

Više od tri desetljeća nakon osamostaljenja Slovenije i Hrvatske mnoga su grobišta i dalje bez križa i natpisa. Neka su obrasla šumom, neka ograđena, neka jednostavno prešućena, ali svako od tih mjesta mali je Bleiburg, točka na kojoj se prošlost susreće s današnjom šutnjom.

"Najmanje što možemo učiniti jest dostojno označiti ta mjesta i omogućiti dostojanstven pokop", poručuje Mitja Ferenc.

To nije pitanje politike, nego pitanje civilizacije. Knjiga Mitje Ferenca i Uroša Košira otvara prostor za dijalog koji je desetljećima bio zabranjen. Svaka jama, ploča i neistražena šuma podsjetnik su da su poslijeratni mir i ideološka pobjeda bili kupljeni šutnjom i strahom. A šutnja, pokazuje se, ima duži vijek od zločina.

Stoga je ovo djelo poziv na sjećanje i Sloveniji i Hrvatskoj, jer nijedna država ne može biti slobodna dok ne pogleda u svoje jame. (VL, 8.11.2025.)

Žarko ivković