|
Intelektualci: Izmedju
života za ideju i života od ideje?!
S pojmom ili, bolje rečeno, s fenomenom intelektualca prvi put
sam
se sreo tek kao srednjoškolac. Nitko mi tada, doduše, nije objasnio
ulogu ili cilj, a još manje se upustio u neku, ako ne definiciju, onda
barem kakav-takav opis "intelektualnoga poslanja". U to vrijeme
jednostavno bi se reklo: "On ti je intelektualac!", štoviše: "On je
hrvatski intelektualac!" To je bio ne samo kompliment dotičnoj osobi,
nego i izričaj koji je označavao njegov program. Ako se o njima
razgovaralo, onda je to uglavnom bio govor vezan uz konkretnu osobu,
štoviše, sasvim konkretni čin ili djelo, angažman nekoga od, ne samo
meni, radoznalu srednjoškolcu, "nedohvatljivih suvremenika".
Bilo je to početkom osamdesetih, kad se o njima govorilo iza dobro
zatvorenih vrata i zamračenih prozora. Sa strahopoštovanjem sam
pohranjivao riječi o tim ljudima i s mladalačkim oduševljenjem divio se
njihovoj hrabrosti zbog stradanja kojemu su bili izloženi poradi svoga
"zabranjenog angažmana" - javnog protivljenja režimskomu diktatu! Ali i
nadalje nisam uspijevao razabrati u čemu bi se u nekim njihovim
pothvatima sastojao intelektualni posao. Slične nastupe ili istupe
mogao je imati i osrednje ili jedva obrazovani sugrađanin domovine u
crveno okovane, ili pak neki student, čak i đak - i takvih je slučajeva
bilo!
Tako sam mislio sve dok nisam otišao na studij u inozemstvo u
drugoj polovici osamdesetih godina i imao mogućnost pročitati neke
biografije tih ljudi koji su još bili po komunističkim tamnicama ili
osuđeni na isključivu privatnost svoje intelektualne svakodnevice, bez
osnovnih sredstava za rad ili čak preživljavanje. Naknadno sam shvatio
da su u to vrijeme u Hrvatskoj intelektualci bili ljudi koji su ne samo
nešto javno rekli ili napisali, nego su pritom bili svjesni
dalekosežnosti svojih istupa za opće (uglavnom nacionalno!) dobro te
spremni na žrtvu kojoj su izlagali i sebe i cijelu svoju obitelj.
Sažeto rečeno: u ime istine, zbog većih, općih ciljeva po cijenu
evidentne žrtve, pa i stradanja javno kazati ili napisati (ne samo!)
"zabranjeno".
I. Što su intelektualci?
Nameće se pitanje što je intelektualac danas. I prije toga
upita
trebalo bi zapravo razjasniti očevidnu nejasnoću: Tko je to uopće
intelektualac? Postoji li njegova definicija, opis njegova rada, okvir
njegova poslanja?
Pojam kao takav koristi se u svakodnevnom govoru kao da postoji
oduvijek, a zapravo je, ako se smije tako reći, javno nastao tek u 19.
stoljeću. Bez namjere da se ovdje ponudi povijesni pregled uloge
intelektualca, koji je kao takav zapravo uvijek postojao u europskome
diskursu, valja reći da se u najširoj javnosti pojavio glede "afere
Dreyfus". Naime, pisci Émile Zola, Marcel Proust i drugi krajem 19.
stoljeća javno dižu glas za oslobađanje nevino optuženoga satnika
Alfreda Dreyfusa. Dakle, intervencija u aktualnome političkom diskursu
Francuske mjesto je javnog etabliranja, zapravo rođenja angažiranoga,
modernog intelektualca.
U svezi s angažmanom navedenih francuskih pisaca kao i nekih
hrvatskih književnika, pjesnika i drugih u vrijeme, primjerice,
Hrvatskoga proljeća, treba naglasiti da ih se ne sjećamo primarno kao
intelektualaca nego kao pisaca koji su u danom trenutku javno iznijeli
svoj stav, uvjerenje i slično unatoč društvenim zaprekama. Zapravo,
govor o intelektualcu nije nikada onaj iz perspektive povijesti, nego
je intelektualac uvijek suvremenik. Oni sami sebe pak nikada ne
nazivaju intelektualcima, nego taj epitet dobivaju od drugih. Štoviše,
intelektualac ne postoji odvojeno kao pojedinac, nego kao kolektiv,
grupa.
Neka opće prihvaćena definicija intelektualca ne samo da ne
postoji nego po naravi stvari čini se da nije uopće moguća. Stoga kao
da je broj intelektualaca ujedno i konačni izbor različitih definicija
intelektualca. Ipak se okvirno može ustvrditi da je riječ o ljudima
koji su čitav svoj život posvetili promišljanju općih vrijednosti u
najširem kontekstu svijeta. Može se tomu dodati tvrdnja kako i drugi
ljudi to također čine, ali razlika je u tome što intelektualci to rade
profesionalno i (u najboljem slučaju) uglavnom nisu "vezani" uz neku
instituciju. Zapravo su intelektualci prvi globalisti, reklo bi se
imajući u vidu da je polje njihova promišljanja cjelokupnost svijeta i
vrijednosti koje drže svijet na okupu. No, premda je njihova pozornica
svijet, njihov sasvim konkretni angažman je redovito u okvirima
partikularnoga odnosno lokalnoga.
Naime, uočava se nastojanje da intelektualci naglašenije imaju
partikularno pred očima u svojim javnim nastupima, dočim globalni
angažman prepuštaju tzv. "samaritanskim globtroterima". Dok je prvima,
po svemu sudeći, temeljni cilj opća, cjelovita istina, drugi se pak
naglašenije zauzimaju za pravdu odnosno za ispravljanje nepravde.
Zacijelo je upravo fokusiranje istupa i uopće angažmana na partikularne
interese u novije vrijeme intelektualce podijelilo na desne i lijeve
(to vrlo zorno pokazuje npr. polemika između američkih i europskih
intelektualaca neposredno prije rata u Iraku) - što ih po naravi
njihova poslanja stavlja u kontradikciju.
Njihov intelektulani habitus ne definira u prvom redu talent ili
izrazita sposobnost govora ili pisanja, interpretiranje stvarnosti ili
pionirski istup kad su posrijedi supstancijalne društvene teme. Ne. To
bi bili više stručnjaci odnosno medijski specijalci za sve vrste
društvenih požara. Intelektualci pak posebni su upravo po autonomnosti
svoga djelovanja i nadasve po dosljednoj odgovornosti za istinitost i
prema istini. Oni ne iznose svoj stav kalkulirajući pritom koliku si
medijsku štetu osobno nanose zbog nekog tzv. presedana. Oni sami su na
neki način (opće)društveni presedan!
Strpljivo istraživanje, uporan rad ili osamljeničko
promišljanje,
javno prosvjetljivanje, stručnost za imaginarno ili status svojevrsnoga
"sekularnog duhovnika" - sve to još ne čini intelektualca ili cjelovita
intelektualca. Drugim riječima, intelektualci su sve to plus autonomni
stav i moralna prosudba, javnim zaprekama unatoč osobnoj koristi i na
njezinu štetu. Stoga se intelektualac uvijek nalazi pred dvostrukim
raskrižjem - prvo obuhvaća izbor: ostati živjeti s osjećajem
bespomoćnosti i samim time marginalnosti, ili se priključiti
establishmentu te na taj način postati dio institucija (politike,
gospodarstva, kulture, pa i znanosti). Drugi je procjep, čak i
načelnije naravi nego prvi, onaj između odluke za svrstavanje ili za
ostanak u samoći, dakle, između šutnje i govora.
Bez obzira na to za što se odluče, intelektualci su uvijek za
jednu od strana izdajnici. Nameće se pitanje: Jesu li intelektualci
danas otišli u šutnju ili u "izdaju"? Izgleda da su se odlučili za -
rezignaciju! Kako to?
II. Beznađe
Prije svega, da bismo izbjegli bilo kakav nesporazum, neka
bude tek
rečeno da ovo nije nikakav pokušaj difamiranja vjere ili pak izvjesno
dokazivanje "ateizma" intelektualaca. Dakle, nikakvo ćudoredno
izlaganje o stanju duše i duha, a još manje o moralnoj dijagnozi
današnjeg intelektualca!
U svjetlu dvojbe o tome kamo smjestiti današnjega intelektualca, i
pitanja je li otišao u egzil šutnje ili je pribjegao "izdaji",
postmoderni intelektualac se odlučio za treće, za beznađe (ateizam).
Doduše, ne baš zanemariv broj ih se odlučio za "izdaju" odlaskom iz
samoće i uključivanjem u (stranačku) politiku. U tom kontekstu
opravdano je razmišljanje koje se pita jesu li takvi uopće ikada i bili
istinski intelektualci ili su samo čekali povoljnu priliku da (konačno)
postanu politički kreatori, da prijeđu na stranu zacijelo svoga
(uvjetno rečeno) najvećega protivnika. Dakle, prestali su šutjeti
izdavši svoje poslanje. Ili su samo prestali šutjeti?! I obratno se,
kao treća mogućnost, isto može interpretirati utoliko da se tvrdi kako
su izdali svoje poslanje upravo kroz šutnju.
No, najveći broj intelektualaca ipak se odlučio za stav: "tu
se
ništa ne može!" Odnosno: "Ja tu ionako ništa ne mogu promijeniti!"
Jedna takva rečenica ili, što je još gore, jedan takav stav beznađa
(začinjen često s izvjesnom mjerom cinizma) jest posvema defetistička
tvrdnja. To je nažalost najučestaliji stav naših dana - nipošto samo od
strane intelektualaca. Naime, takvo držanje niječe bilo kakav smisao
života, a samim time niječe i Boga. Mentalitet "ne može se ništa"
onemogućuje povezanosti, prijateljstva i samu ljubav (te u njoj
utemeljenu ljubav Božju). Ta navodna nemoć nije ništa drugo doli
"svakodnevni prešutni ateizam".
Upravo u tzv. bezizglednim situacijama ispit je utoliko teži kad
nisi u trendu i kad se izlažeš profesionalnoj i osobnoj opasnosti zbog
zauzimanja za opće dobro. Uzdasi nemoći i time aktivno hranjenje
osjećaja beznađa negacija je smisla života, dakle, više je od same
lijenosti. Jer, u konačnici od intelektualaca (i bilo kojega drugog
poziva ili poslanja) ne traži se da mijenjaju svijet jer su oni
"supersposobni" ili za takvo nešto posebno prikladni. Od intelektualaca
se pak s pravom smije očekivati da javno pomognu nazvati poteškoće,
fenomene i tzv. bezizlaznosti njihovim imenom i prezimenom - a to je
zapravo već početak rješavanja problema. Zasigurno postojeće inflacije
riječi i ispraznosti govora, buke obećanja i uopće banaliziranje
jezika, i te kako prividno opravdavaju uzimanje vlastite nemoći za prvu
suputnicu i reduciranje angažmana intelektualaca na slijeganje
ramenima.
No, to držanje skrštenih ruku u samih intelektualaca izaziva
itekakve posljedice. Stvara se ne samo osjećaj nego i uvjerenje da je
bilo kakav angažman suvišan, a sve to otvara put prema - konformizmu.
Naposljetku, razorna moć vlastite sredine prečesto stvara i od samih
intelektualaca vrlo aktivne propovjednike skeptičnosti.
Neizbježnim se čini pitanje odnosa Crkve i intelektualaca.
Preciznije, riječ je o intelektualcima unutar Crkve, jer bi u
protivnome značilo kao da su posrijedi dva subjekta. Dakle, primarno se
misli kako stoje stvari s intelektualcima u Crkvi (ne katoličkim
intelektualcima - to navodimo kako bismo izbjegli eventualni
nesporazum), i to u Crkvi na našim prostorima.
III. Crkva i intelektualci
Opće je poznato da je Crkva stoljećima bila nositeljica
obrazovnoga
i kulturnog života, ne samo u nas. Štoviše, i ne tako davno bila je
pionirom u znanosti, umjetnosti i uopće u kulturi. Od
prosvjetiteljstva, pa sve do naših dana rastuće sekularizacije, Crkva
kao da je sklonija zauzeti poziciju promatrača i djelovati više u
smislu reakcije na društvene, kulturne i socijalne tijekove. S druge
pak strane, dok su u prijašnja vremena pojedinci bili kritički korektiv
i "savjest Crkve" odnosno društva kao takva, posebice u zadnja dva
stoljeća, slijedom centralizacije u najširoj javnosti smanjuje se ili
čak dokida utjecaj pojedinaca te prema vani sve više nastupa
"učiteljstvo", tj. Vatikan - ne samo u ime zajednice nego prečesto i
umjesto zajednice.
Mišljenja (ne samo o pitanjima vjere nego i u stvarima spoznaje i
istraživanja!) kao da samo dolaze iz Rima, a do lokalnih zajednica
stižu preko priopćenja ili citata njezinih pastira bez osobita
nastojanja da se uzme u obzir specifičnost vlastite situacije. A
pojedinačni istupi se gotovo a priori gledaju kao privatni nastupi, kao
oni koji štete harmoniji i zajedništvu Crkve. Tako sve više nestaje
mogućnost autonomnoga i nadasve autentičnoga govora iz same
partikularne sredine, a da se istodobno pri tome uopće ne napušta okvir
naučavanja opće Crkve. Da je tomu tako, plod je ne samo spomenutoga
trenda u općoj Crkvi (centralizacija) nego čak dobrim dijelom inercije
intelektualaca ili pak, što je još gore, manjka intelektualnih
autoriteta.
Nedvojbeno taj izrazito centralistički razvoj dovodi do
aboliranja
odgovornosti intelektualaca, tako da umjesto njihova neizostavno
potrebnoga prinosa stvara se situacija u kojoj se intelektualci
osjećaju suvišnima, što u konačnici uzrokuje njihovo tiho povlačenje. A
kao nadomjestak se onda ide u osnivanje ovakve ili onakve udruge
katoličkih intelektualaca i slično. Pojedinac koji je sve više, a
ponekad gotovo i isključivo dolazio i dolazi do izražaja jest upravo
sâm poglavar Rimokatoličke Crkve, papa. Činjenica je da su javna
očitovanja Crkve, u smislu prethodno spomenutih zadaća intelektualaca,
uvijek bila i naučiteljski proglasi. Stoga je društvenoj zajednici sve
teže postalo prihvaćati te glasove (vapaje) crkvenog vodstva, a
pogotovo naučiteljstva, kao objektivno rješenje odnosno mogući put.
Istodobno, pak svijet je, a to se osobito vidjelo pri sprovodu Ivana
Pavla II, pridavao upravo papi epitete globalnoga moralnog autoriteta.
Ali, opravdano se postavlja pitanje što je s (tzv. profesionalnim)
intelektualcima katolicima npr. u nas. Razgovarate li sa starijima, oni
vrlo brzo počnu žaliti za preminulim nesumnjivo priznatim hrvatskim
teolozima (V. Bajsić, T. Šagi Bunić, J. Turčinović i dr.), te se
istodobno s pravom pitaju gdje su danas intelektualci u Katoličkoj
Crkvi. I sam pokušaj odgovora na takav upit već je dobar ispit za
intelektualno poštenje, a da to istodobno ne preraste u bilo kakav
unutarcrkveni trač. Je li moguće odgovoriti na to pitanje? Jest! Kako?
Opasno. Zašto? Zato što je svaki odgovor u opasnosti da
pojednostavljuje i s druge pak strane počne etablirati iščezlu
kršćansku krepost "zamjeranja".
No, ipak neka bude rečeno kako u nas ne postoji autentični
teološki
govor, nego je ponajvećma riječ o pastoralno-homiletskim napucima,
naučiteljskim proglasima ili o referiranju iz prošlosti i o njoj.
Teološki govor je (uz dužno poštovanje prema iznimkama) uglavnom sveden
na prevodilačku primjenu iskustava stranih autora i njihovu prilagodbu
na hrvatske prilike. Nipošto ne želim reći kako treba stvarati hrvatsku
teologiju, ali i te kako sam mišljenja da je potrebno teološki
autentično interpretirati hrvatske prilike i to javno iznositi.
Javni i privatni govor u Crkvi
No,
i ono što sada postoji kao da prečesto sjedi na dvostrukoj stolici tako
da se može reći kako u Crkvi postoji javni i privatni govor njezinih
intelektualaca. Javni govor je ponajvećma skoro ministrantska služba,
govori se što se treba čuti i uopće se previše dozira kritika ad extra,
a pogotovu ona ad intra. Nije nikakvo čudo da takav govor jedva kod
koga u javnosti pobuđuje interes, to čini jedino ako je riječ o kakvoj
senzaciji. Ona druga skupina pak svjesno, proračunato postala je
privatnim intelektualcima, više u smislu trača i rezultata upitna
poštenja - što je nespojivo s poslanjem intelektualca, jer bez
pozornice javnosti nije moguć angažman intelektualca. Ono na što su
hrvatski intelektualci, primjerice, za vrijeme Hrvatskog proljeća bili
osuđeni, u novije su doba intelektualci iz Crkve sami sebe tamo
poslali. U Hrvatskoj kao da postoji i treća skupina, u javnosti vrlo
eksponiranih predstavnika Crkve, koji su na drugi način postali
privatni katolički intelektualci, jer se javno ponajvećma legitimiraju
svojim zvanjem (službom), ali ne i spoznajama i interpretacijama nekih
datosti.
Listajući stranice crkvene prošlosti, mnogi će intelektualac
(ne
samo) iz redova crkvene hijerarhije vrlo brzo naići na primjere i na
same osobe koje opominju i ujedno obvezuju svojom izrazitom
intelektualnom oštrinom promišljanja, kreativnom vjernošću i
dosljednošću javnog naviještanja istine - u zgodna i nezgodna vremena.
Danas pak svjedočimo u privatnim razgovorima tolikoj elokventnosti,
dočim se u javnom nastupu prakticira nevjerojatna sposobnost za
autocenzuru, pa čak i onda kad je pitanje stati se u obranu pojedinaca,
koji u Hrvatskoj ponekad znaju biti izloženi "bespoštednom gaženju", a
ti isti su pak prije svega nekoliko trenutaka s dotičnim ugodno
ćaskali. Ako navedeni primjer i jest drastičan (bilo bi lijepo da je
riječ o samo jednom slučaju!), i on pokazuje da su neke osnove
pobrkane.
Stoga je dopušteno i opravdano pitati naglas. Prvo: Je li šutnja
tih intelektualaca samo strpljivo čekanje, čak znak razboritosti u
odmjeravanju trenutka kad je potrebno javno progovoriti? Drugo: Je li
možda posrijedi puko kalkuliranje i bojazan da se ne bi izložilo svoj
ugled "neugodnim istinama"? I treće: Ili je posrijedi koketiranje s
javnošću, sa svjetskim moćnicima ili čak čišćenje prostora za vlastite
zakulisane igre? Ne, nisu to tek retorička pitanja. Gdje je odgovor?
Svaki upit sadrži dio odgovora o stvarnosti intelektualaca u Katoličkoj
Crkvi na ovim prostorima.
Bilo kako bilo, Crkva ne smije napustiti arenu života, bilo da
joj
to savjetuju drugi ili vlastitom inercijom. Jednako tako izdala bi
svoje poslanje ako bi se pomirila s postojećim situacijama. Javni se
angažman ne može svesti na povremene izjave, osude ili na diplomatski
govor. Zauzimanje za cjelovitu istinu, traženje točaka odnosno
vrijednosti koje ovo društvo drže zajedno jest postulat intelektualca -
a pogotovu kršćanina. Kad je ugrožen sasvim konkretan čovjek, kad se
gazi elementarna istina, onda nema čekanja ili sklapanja pogrešnih
kompromisa. U protivnom će sumnja u postojanje crkvenog establishmenta
samo dobiti svoju potvrdu.
Brinuti se o moralnoj i inoj ispravnosti pojedinaca ili društva
kao takva jest hvalevrijedan angažman, ali ne progovoriti o istima u
vlastitim redovima jest dvoličnost. Kritička mišljenja i te kako
postoje, ali nema hrabrosti za javni kritički govor i diskurs. I ovi
reci nisu nikakva hrabrost, nego govor iz zabrinutosti, pa i briga za
"intelektualno dostojanstvo katolika" - o čemu je i sam novoizabrani
papa Benedikt XVI. sa zabrinutošću nedavno govorio.
U bivšoj državi u službenome, javnom govoru postojali su
kulturni
radnici, odnosno znanstveni djelatnici, profesori, filozofi, umjetnici.
Međutim, intelektualac kao takav u to je vrijeme bio proskribiran, bio
je disident, nepoželjan i društveno opasan - javno nepostojeći poziv!
Bez sumnje, bilo je samozatajnih pojedinaca koji su se zdušno posvetili
poslu u svojoj profesiji, pa i onom radu i istraživanju koji su
koristili "istini i općem dobru" - bilo je rezultata, prinosa protivnih
režimskom stavu, ali njihovi angažmani nisu bili javni.
IV. "Hrvatski intelektualci"
Devedesetih godina činilo se kao da je Hrvatska zemlja s
proporcionalno najvećim brojem intelektualaca. Sve je vrvjelo od javnih
poziva na istinu oslobođenu ikakvih atributa; od poticaja na zajedničko
dobro, bez stranačkih ili osobnih konotacija; gotovo proročki govori i
pozivi na svekoliko obraćenje! Činilo se da je milina da se može raditi
u zemlji, doduše ratom srušenoj i svekoliko ranjenoj, ali s tako puno
nesebičnih narodnih tribuna! Jednostavno, zasukati rukave, iskreno,
dosljedno i samo naprijed!
Međutim, svi ti zanosni pozivi p(r)okazaše se konvertitskim
privatnim pričama: tako bivši "zabranjeni intelektualci" mahom završiše
u politici, profesorske katedre zauzeše ili sačuvaše mnogi sumnjiva
nivoa, ali podobni, bez ikakva ili nedovoljno naglašena osjećaja
odgovornosti prema općem dobru; akademici pak neprestano mahaše
zaslugama (iz) prošlosti, pisci su se sukobili sa stvarnošću i
emigrirali, a nadolazeći postmoderni intelektualni kapaciteti mladosti
uputiše se u ispunjenje doživljaja bez povratka na pozornicu
zajedničkog dobra.
Istinski intelektualni altruisti zašutjeli su potpisujući
primirje
sa svojim vremenom ili su čak ušutkani. Zemlja ostade bez negdašnje
"savjesti nacije" odnosno "savjesti društva"! Dogodilo se da su bivši
dedinjsko-brijunski miljenici, bježeći pred belističkim urušavanjem
drage im "jugodomaje", bez ikakva prizvuka odgovornosti za očuvanjem
barem koliko-toliko partikularne im domovine, napustiše zemlju i
postadoše tzv. novi "hrvatski intelektualci", zapravo, kako se sami
vole izjašnjavati, "prognani intelektualci iz bivše Jugoslavije", u
najboljem (?) slučaju iz Hrvatske.
Dakle, hrvatski intelektualci kao da jedino postoje u svekolikom
egzilu, bilo to u bijegu iz kulturne javnosti odnosno društva po kojemu
se legitimiraju, bilo u egzilu šutnje. Poneki samozvani intelektualci,
uglavnom plaćeni od otvorenih društava, uz svu svoju grlatost čini se
kao da ništa bitno ne mijenjaju na stvari - jer oni nisu prijatelji
cjelovitih istina, nego segmentarnih činjenica voljom svojih
naručitelja.
Intelektualci u egzilu
Naime, promatrač sa strane vrlo brzo dobije dojam kako je
politika
do te mjere prisutna u hrvatskome javnom diskursu da je postala gotovo
isključivim govorom (u) javnosti. Stoga se ne treba čuditi kako jedva
postoji mogućnost kakva javnoga diskursa o stvarnoj realnosti,
objektivnome traženju orijentira i preispitivanju vrijednosti, a kamoli
da se zađe u neka viša promišljanja transcendentnoga. Ne začuđuje,
dakle, da izvjesni politički vrh u svojim postupcima uspijeva biti
dosljedan jedino u povezivanju dviju misli svojih viceva. I ti isti sa
svoga "trona" neizravno sugeriraju: predstavljati evidentne pojave
dobrodošlo je samo u fikcijama, poželjna praksa je isključivo ona u
teorijama. Tako zapravo zadovoljavajući govor preostaje samo onaj u
pjesmama. A pjesnici su ionako čuđenje u svijetu. Čudake pak treba
"dokinuti" ili prisiliti da emigriraju.
A oni "snalažljiviji" se pak kongenijalno angažiraju upravo
prilagođivanjem takvoj situaciji. Frustrirani intelektualci angažirali
su se u politici i nema toga kompromisa na koji neće pristati. Nasuprot
tomu istinski su intelektualci postali žrtvama razorne moći
politikanstva vlastite sredine. Stoga se bilo koji načelan govor o
stanju društva osuđuje kao reakcionaran i nacionalistički nastup. Nije
nikakvo čudo da je izvjesna preostala grupa "tih boraca protiv
vjetrenjača" učinila zaokret u desno. To se (nažalost!) događa svagdje
i uvijek kad su ugrožene temeljne sastavnice identiteta. A
establishment, ne samo onaj politički, ponižava ih i ignoriranjem
progoni.
No, čitav taj proces nije završen, on i dalje "kuha". Tako u
međuvremenu imamo novi tip hrvatskog intelektualca. On se radije
pojavljuje na televiziji negoli da piše - jer se ipak primarno želi
svidjeti. Taj postmoderni verbalni zabavljač zaokupljen je
konkuriranjem drugima i napustio je univerzalne vrijednosti istine,
slobode itd. Za njega uopće nije bitno sačuvati srž svoga identiteta, a
to je nezavisnost, jer mu je bitnije da ima kolumnu u nekom tjedniku
ili na televiziji. Nikakvo čudo da ih se onda ne prosuđuje po onome što
stvarno rade, nego po onome što pišu, govore. I njihova autonomija se
sastoji u tome da izjavljuju iz impetusa dopadljivosti bez
odgovornosti. Prigodničarske izjave i nastupi nacionalnih institucija
(HAZU, Matica i dr.) postaju više dokazom njihove šutnje, a ne govora.
A ulogu javnog intelektualca kao da su preuzele nevladine udruge, koje
se ionako već prema potrebi lako može ušutkati.
Kako se onda suprotstaviti tim izgleda tipično hrvatskim
iracionalizmima? Istina, razočaranje je oduvijek bilo prisutno kad se
govorilo o intelektualcima i ta kritika je manje-više bila nemilosrdna.
Može biti da su prije očekivanja od intelektualaca bila prevelika, te
utvrdivši trenutno stanje dobiva se dojam kao da se od njih jedva još
nešto očekuje. Je li to kraj uloge intelektualca u hrvatskom društvu?
Ne, jer mjesto traže, gube ga ili dobivaju oni sami, a njihov angažman
nije plod samilosti društva koje im dopušta ili zabranjuje djelovati. A
stanje je takvo kakvo jest upravo zato što su u hrvatskome društvu
intelektualci napustili svoju primarnu ulogu - dakle, "suicid uloge
intelektualca"! Budućnost ne postoji i ona sama od sebe neće doći,
budućnost treba stvarati. A ona je moguća ne samo poticanjem svjesnijeg
života društva kao takva nego i budnim posvješćivanjem i življenjem
pojedinaca - a za to nije potrebna neka osobita hrabrost ili
nadarenost, nego samo i jedino poniznost kojom bi se prihvatila
situacija kakva jest da bi se onda uopće mogla promijeniti.
V. Kakva intelektualca trebamo
Zapravo, svi su ljudi u određenu smislu riječi intelektualci.
Po toj
logici pitanje je suvišno. To bi istodobno značilo pitanje čovjeka kao
takvoga. No, svi ljudi nemaju funkciju intelektualca. Izvjesna
inflacija intelektualnoga, čega smo svjedoci, nije nipošto pokazatelj
da ih je previše, nego da su takvi kakvi jesu postali suvišnima. I
diktature su imale i imaju svoje stručnjake i profesionalce, ali to
nipošto ne znači da su takvi pojedinci bili ili jesu intelektualci,
autonomni i nesebični kritičari stanja društva. Njima je ta mogućnost
rada od strane režima uskraćena, dočim su ovi drugi sami sebi dokinuli
tu ulogu.
Ako se slažemo s tvrdnjom da je intelektualac čovjek koji traga za
istinom od općeg značenja, te je onda što je moguće cjelovitije,
jasnije i zanimljivije predstavlja javnosti sine ira et studio, ako
smatramo da je njegovo poslanje aktivno se uključiti u događanja, ali
ne kroz vođenje politike, nego korigiranje čitave politike, nadalje,
ako je njegova zadaća probuditi zaboravljeno, povezati zanijekane
činjenice i čimbenike, upozoriti na alternativne putove - onda takve
intelektualce trebamo.
No, oni nisu nikakav čarobni štapić ili sveznadari za sva
pitanja
pred kojima stoji neko društvo. Oni jesu ili bi barem trebali biti
smirujući pol razborita promišljanja i nesebični optimisti, kritički
glas konstruktivne alternative i nesalomljivi ljudi s idealima, ljudi
koji ne žive od ideje nego za ideje. Stoga, imati darove, talente i
slično nije nikakva povlastica ili luksuz nego još veća obveza u
traženju istine i brige oko zajedničkog dobra.
Postati takvim intelektualcem nije nešto što se jednom zauvijek
nauči poput nekog posla ili aktivnosti, odnosno stekne nekom titulom
ili pozicijom, nego je mukotrpno iskustvo koje je neprestano izloženo
svakodnevnim mijenama života društva, a kojima svoj interes istinski
intelektualac ne može uskratiti. S druge strane, pretpostavka za
njegovo ostvarenje nije samo dobra izobrazba, nego i poštenje - jer uz
sav respekt prema njegovim intelektualnim sposobnostima, bez angažmana,
dakle, bez konkretne aktivnosti u javnosti prestaje biti intelektualcem
i ostaje možda dobar stručnjak, znanstvenik. Najveća sigurnost
intelektualca jest zasigurno kompetencija, ali tek kompetencija
povezana s moralnom veličinom javnoga nastupa čini ga kompletnim
intelektualcem.
Nedvojbeno taj djelatni compassio za svijet i u
svijetu
raskrinkat će udobno licemjerje i nepravde društva - prouzročene ne
samo od politike i drugih moćnika nego i od tzv. nezavisnih, a zapravo
distanciranih intelektualaca. Živjeti te konstante budnosti,
bezrezervno zagovaranje istine s objektivnošću i rezolutnošću prije ili
kasnije dovodi do sukoba, pa čak i do križa u životu. U protivnom pak
bojno polje života prepušta se ignorantima i polupismenim
karijeristima, što dodatno opravdava pitanje mnogog našeg suvremenika o
tome trebamo li uopće (takve) intelektualce!?
Istinski angažirani intelektualci izloženi su neprestanim, ne samo
niskim udarcima novinarčića i politički polupismenog establishmenta,
nego nadasve svakodnevno prolaze kroz razapetost između, s jedne
strane, angažmana i, s druge strane, postulata neovisnosti. I u tim
nedoumicama trebaju neprestanu i posvemašnje iskrenu podršku cijelog
društva.
VI. Prekinuti beznađe šutnje
Opravdani su zabrinuti upiti kako danas intelektualno opstati
u
društvu s toliko "buke" i "bijega" - bez obzira na to živi li se
fizički u zemlji svoga primarnoga kulturološko-duhovnog izričaja ili
negdje drugdje? Kako javno govoriti, a istodobno ne "prodavati krivu
harmoniju", nego na crti primarne vokacije intelektualnog nastupa
iznositi "neugodne (i ugodne!) istine"?
Društvo koje politički ignorira i banalizira s jedne strane
najevidentniju činjenicu života, a to je smrt (mislimo na žrtve
nedavnog rata i poraća), i s druge strane u većini svojih promišljanja
ne uvažava opće činjenice, dapače, činjenice se velemajstorski
banaliziraju, takvo društvo je neozbiljno i samo sebe zapravo dokida. O
stečaju vrijednosti, kojima su stečajni upravitelji mediji, o
sveprisutnoj dvoličnosti u kontekstu prethodno navedenoga jest gotovo
izlišno govoriti. Da... I...?! Što je činiti?
Zasigurno, veći je izazov i zahtjevnija je zadaća, tj. veća je
potreba upravo za intelektualcima što su problemi teži i situacija
složenija. Jer, nema situacije u kojoj nešto nije moguće i javno
poduzeti. Nije fraza ako se kaže: istinski vjernik je čovjek nade.
Stoga je primjereno očekivati malo više vjere u naših intelektualaca.
Ta vjera iz nade nije samo neko kršćansko vjerovanje, to je čak i
životna maksima nevjernika. A ako bude vjere da je ipak i u najcrnjem
tunelu života pojedinca i društva nešto moguće, onda će opet biti nade
za sve osobne i društvene tzv. "beznadne slučajeve", jer ih je
obuhvatio angažman drugoga, a to nije ništa drugo doli početak
preobrazbe društva.
Izlišno je stoga pitanje, koje se tako učestalo može čuti, o tome
trebamo li danas intelektualce. Naime, točke kolektivne tvorbe
identiteta, koje stvaraju povezanosti i drže društvo skupa, u kojima je
primarno poslanje interveniranja upravo intelektualaca (nipošto samo
njih), ne smiju se prepustiti političkim ili intelektualnim najamnim
radnicima. Bez sumnje, poslanje i rad intelektualaca je prečesto
sizifovski posao. Zauzimati se za nove standarde duhovnoga života i
diskurse teže je negoli svakodnevno javnost bombardirati defetističkim
i nihilističkim konceptima, koje nam nude ponajvećma mediji. Rezultat
toga je nadasve zabrinjavajuće diskreditiranje duha i intelekta, te
bilo kakva idealizma ili altruizma - čak njihovo javno ismijavanje.
Ako uz sve poteškoće, koje nisu nipošto za podcjenjivanje,
intelektualci ta mjesta i dalje budu prepuštali besciljnim
proizvođačima pristanka i polupismenim karakterima, onda je nadasve
legitimno postaviti pitanje opravdanosti postojanja takvih
intelektualaca. Njihov nestanak s (polu)javne pozornice i brisanje iz
naivnih kataloga "hrvatske pameti" omogućili bi barem rađanje novih
intelektualaca. A to nipošto nije samo stvar vremena ili neki biološki
proces, nešto što će samo od sebe doći, nego zadaća i odgovornost svih
ljudi, za što nije potrebna neka osobita hrabrost ili znanje, nego
intelektualno poštenje, zapravo samo poštenje.
Stoga je opravdano pitanje Blaisea Pascala "nije li čak zločin
živjeti u miru istodobno uništavajući istinu". Upravo iz tog nemira
nastala su ova razmišljanja o šutnji intelektualaca i ujedno zamjeranja
intelektualcima. Ako pak ovaj kamenčić bačen u more šutnje
intelektualaca na ovim prostorima pokrene barem malo učmalu vodu i
konačno potakne na fair i dobronamjernu diskusiju, nadasve zbog
posvemašnje zabrinjavajuće diskreditacije duha i intelekta a ne toliko
diskreditacije intelektualaca, onda se ovaj kamenčić skromno ugradio u
mozaik zajedničkog dobra. U protivnome pak nam ne preostaje ništa drugo
nego čak i javno uskliknuti: Avanti diletanti!
Frane Prcela, O.P. (Chicago)
SVAKI
SIN DOMOVINE DUŽAN JE SLUŽITI SVOM NARODU HRVATSKOM I SVOJOJ DOMOVINI
HRVATSKOJ!
ZA DOM SPREMNI!
|
|
