Zločini nad nevinom djecom bili su jedan od glavnih instrumenata monstruozne komunističke propagande

Jedan od niza spomenika “Pionirskom heroju” Pavliku Morozovu

 U selu Gerasimovki, oko 350 km. Sjeverno  od Jekaterinburga (za vrieme SSSR-a poznatog kao Sverdlovsk) do danas postoji  grob “heroja Komsomola i mučenika Sovjetskog Saveza” Pavlika Trofimovića Morozova.

Pavel Trofimović Morozov, koji je u ondašnjem boljševičkom tisku od milošte nazvan Pavlik (na hrvatskom Pavlić), rođen je u Gerasimovki 14. studenog 1918., preminuo 3. rujna 1932. godine.

Trinaestgodišnji Pavlik, “odani komunist i vođa mladih pionira u svojoj školi” postao je “narodni mučenik” jer je za vrieme nasilne kolektivizacije, koja je u komunističkom raju radnika i seljaka prouzročila strašni Gladomor u kojemu je na jedan od najstrašnijih načina živote izgubilo više od deset milijuna ljudi, zloglasnoj boljševičkoj političkoj policiji OGPU prijavio svoga oca Trofima, koji je u Gerasimovki bio sekretar seoskoga sovjeta, da je krivotvorio neke dokumente i “prodavao ih banditima i neprijateljima Sovjetskoga Saveza”.

Trofim je uhićen i osuđen na deset godina prisilnog rada u Gulagu, gdje mu je osuda preinačena u smrtnu kaznu, koja je odmah izvršena. 

“Pavlikova obitelj i rodbina osudili su tu Pavlikovu  izdaju i 3. rujna te godine njegov stric, djed, baba i jedan rođak ubili su Pavlika i njegova mlađeg brata Feđu.” Svi, osim strica koji je nekako uspio nekuda pobjeći, odmah su uhićeni i osuđeni na smrt strieljanjem.

Tisuće i tisuće telegrama iz svih krajeva SSSR-a molili su sud da prema Pavlikovim ubojicama nemaju ni trunka milosti. Boljševičke vlasti proglasile su Pavlika slavnim mučenikom “kojega su ubili reakcionari i izdajice Sovjetskoga Saveza”. Diljem Sovjetskog Saveza odmah su podignuti njegovi kipovi, njegovim imenom nazvane su mnoge škole i omladinske udruge. O njemu su napisane mnoge pjesme, čak i jedna opera koju je napisao jedan Židov.

Škola u Gerasimovki koju je on pohađao postala je svetište za mlade komsomolce u koje su svake godine na ekskurzije dovođena djeca iz svih dijelova boljševičkog imperija.

Kulturno središte mladih pionira nosilo je njegovo ime. Diljem Sovjetskog Saveza razpačavane su njegove slike u kojima on stoji izpod velike slike Lenjina, na kojima je pisalo:  “Ja obtužujem moga oca ne kao njegov sin, nego kao Pionir”.

Boljševički redatelj, ruski Židov Sergej Einstein, odmah je snimio film o Pavlikovom životu.

U svojim memoarima ruska Židovka Nadežda Mandelstam piše da je za vrieme boravka u jednom od Staljinovih gulaga upoznala nekog dječaka koji je ondje bio sa svojim roditeljima.

“Dječak je”, piše Mendelstam”,  danima denuncirao svoje roditelje kao izdajnike i žalio što nije, kao Pavlik, na vrieme prijavio svoje roditelje, ponavljajući  “Staljin je moj otac i ja ne trebam drugoga”.

U sovjetskim novinama objavljeno je da je za vrieme istrage slučaja Trofim Morozov njegova žena Tatjana izjavila da ju je Trofim tukao i da je kući donosio neke vriednosti koje je primao kao plaću za prodaju krivotvorenih dokumenata nu nigdje se ne kaže o kakvim dokumentima se radilo.

U svome govoru Komsomolu 1933. godine slavljeni ruski pisac, boljševik Aleksej Maksimović Peškov, alijas Maksim Gorki, opisuje herojsko djelo Pavlika Morozova  “dječaka koji je razumio da i osoba koja ti je rodbina po krvi može biti neprijatelj duha i da takova osoba ne smije biti pošteđena”.

I sve je to bila “nepobitna istina” do kolapsa boljševičkoga imperija 1991., kada su otvaranjem tajnih komunističkih arhiva izplivali dokazi da je legenda o Pavliku Morozovu bila jedna morbidna komunistička fabrikacija.

Još prije toga, sredinom 1980-ih disident pisac Juri Družnikov, koji je zbog pisanja istine bio izbačen iz Udruge sovjetskih pisaca, počeo je s izpitivanjem ove komunističke legende i poslie razgovora s preživjelim svjedocima napisao dokumentarni eksposé koji je 1988. na ruskom jeziku objavljen u Vel. Britaniji, a malo kasnije na engleskom i nekim drugim jezicima.

Na engleskom je 1988. objavljen pod naslovom “Informer 001: The Myth of Pavlik Morozov” (Prokazivač 001: Mit o Pavliku Morozovu).

Tu Družnikov poriče gotovo svaki dio boljševičke legende o “pioniru Pavliku”.

On napr. ukazuje kako različiti izvori u sovjetskoj literaturi o Pavliku uz slike različitih dječaka, navode i različite godine njegove starosti za vrieme smrti, te da Pavlik nije bio nikakav komunistički pionir.

Njegov otac nije, kako je  boljševička propaganda tvrdila, bio kulak nego šef, ili kako su to komunisti zvali, sekretar, lokalnog sovjeta. Prema verziji boljševičke propagande za Pavlikovo ubojstvo bili su odgovorni njegovi najbliži: djed, baba i druga rodbina, a Družikov dokazuje da su oni poslie dječakova nestanka bili teško ožalošćeni, da su slomljena srca organizirali potragu za njim i na boljševičkom sudu uporno branili njegovu i svoju nevinost. Nu to im ništa nije pomoglo, svi su osuđeni na smrt i strieljani.

U njezinoj knjizi “Comrade Pavlik: The Rise and Fall of Soviet Boy Hero” ( Drug Pavlik: Uzpon i pad sovjetskog dječaka heroja), britanska akademkinja specijalist za rusku kulturu Catriona Kelly u podpunosti se slaže s Družnikom da je gotovo sva boljševička službena verzija o Pavliku fikcija. Poslie pretrage službenih sovjetskih arhiva ona je zaključila da je to podvala uglavnom utemeljena na izmišljenim i površnim dokazima iz druge ruke navodnih svjedoka i da Pavlik nije prijavio svoga oca. Kelly također objašnjava kako je izticanje službene verzije mijenjano da se prilagodi promjenama vremena i propagandnim linijama.

U nekim opisima “zločin” Pavlikova oca nije bio krivotvorenje dokumenata nego krađa žita. U drugim on nije prijavljen tajnoj policiji, OGPU, nego nekome učitelju. U jednome drugom  Pavlik je ubijen dekapitacijom - rezanjem glave pilom. 

Jedna slika ga prikazuje kao mršavo izgladnjelo dijete, koje nema nikakve sličnosti s njegovim kipovima i slikama u dječjim knjigama. U nekim se navodi da je bio gotovo nepismen i da je bio primoran od njegove majke da prijavi oca, koji je napustio nju i djecu.

Ruski pisac Roman Brachman, autor knjige “Tajni spisi Josifa Staljina: Skriveni život”, tvrdi da je Pavlika da prijavi oca nagovorila njegova majka u nadi da će ga time zastrašiti i prisiliti da ostavi svoju ljubavnicu i vrati se k njoj.

Priča o “pioniru Pavliku” generacijama školske djece počimala je kao i sve druge bajke:

“U selu Gerasimovki živio je dječak koji je jednoga dana otišao u šumu brati gljive. On je znao razlikovati krivo od pravoga. Kada je njegov otac učinio nešto krivo, on ga je prijavio vlastima. Ime toga dječaka bilo je Pavlik Morozov. 

U Pavlikovom selu bilo je bilo je zlobnih ljudi, uključivši i članove njegove vlastite obitelji, koji nisu razumjeli što je krivo a što pravo. Kada je dječak otišao u šumu zlobni ljudi su tamo čekali.

I dječak više nikada nije viđen živ…..”  

I tako je nastao kult o Pavliku Morozovu. Kult koji je za sovjetsku djecu trebao biti primjer za izmišljanje svakovrsnih “nedjela” svojih roditelja koje bi, kao Pavlik, prijavljivali policiji.  Komunistička propagandna mašinerija Pavlika je proglasila “Pionirom broj jedan”.

O njemu su napisane, pjesme i knjige.  jedan židovski boljševik je o njemu napisao i operu.

“Budi kao Pavlik!, govorili su “mladim pionirima”  prilikom polaganja zakletve, pisalo je u novinama Tribuna na obljetnicu Pavlikove smrti. “Uči, voli svoju domovinu, odkrivaj i prijavljuj neprijatelje sovjetske snage i budi nemilosrdan s izdajnicima!”

Drugi  “pijonir-heroj” bio je Kolja Myagotin iz sela u okolici Kurgan u zapadnom Sibiru. Čije je glavna ulica nosila njegovo ime. Prema komunističkoj propagandi Kolja je vlastima prijavio kulake koji su za vrieme Gladomora skrivali žito i tako postao “Pijonir-heroj broj 2”, prvi od nekoliko desetaka kasnijih “nasliednika Pavlika Morozova”.

Proglašeno je da su kulaci sedam tjedana poslie Pavlikove smrti, 25. listopada 1932., za osvetu ubili Kolju. OGPU je odmah uhitio dvanaest seljaka “Koljinih ubojica” koji su osuđeni za “terorizam protiv države”. Trojica su odmah strieljana, a drugi poslani na dugu robiju u nekom od tisuća Gulaga.               

Nu kada je inženjer Inokenti Hlebnikov koji je radio u električnoj centrali u Kurganu, poslie kolapsa Sovjetskog Saveza  počeo iztraživati taj slučaj Koljini ljudi u Koljinom selu su mu rekli da je priča o njegovoj smrti opaka boljševička falsifikacija i da je Kolju ubio agent NKVD-a jer je izgladnjeli dječak na kolektivnoj farmi ukrao šaku sjemena suncokreta.

Hlebnikov je bio Kozak sin običnih radnika (robova, nap. a.) na jednom od Staljinovih kolhoza. Kada je Staljin u ožujku 1953. umro on je kao  pitomac  vojne akademije u Moskvi bio član počasne straže kod njegova lijesa. Stojeći pokraj lijesa jednoga od najvećih zločinaca u povijesti Hlebnikov se, kako je kasnije izjavio, prisjetio kako mu je njegova majka pričala o množtvu njegovih rođaka koje je taj krvnik pobio. “I dok sam stajao uz njegov lijes u mojoj utrobi prolomio se protest”, izjavio je kasnije Hlebnikov.

Poslie razpada Sovjetskoga Savaeza Hlebnikov je pravosudnim organima poslao nekoliko peticija u kojima je tražio rehabilitaciju seljaka koji su bili obtuženi i stradali za njegovo ubojstvo i vrhovni sud Ruske federacije donio je 1996. odluku da njegovo ubojstvo nije bio nikakav “akt državnoga terorizma”, da je sve to bila jedna monstruozna komunistička fabrikacija i da Kolja Mjagotin  nikada nije bio “Pijonir”. Sud je također rehabilitirao sve koji su obtuženi i stradali za njegovo ubojstvo.

Ta odluka Vrhovnoga suda uvjerila je Hlebnikova da i legenda o Pavliku Morozovu nije ništa drugo nego jedna perverzna komunistička fantazija i on je na polovici arka papira 1997. napisao peticiju koju je predao okružnom sudu u Gerasimovki tažeći da sud rehabilitira Pavlikovu obitelj.

Dvije godine i dva mjeseca kasnije Hlebnikov je dobio odgovor, ali ne od okružnog suda u Gerasimovki nego od istoga onoga vrhovnoga suda, koji je legendu o “Pijoniru” Kolji Mjagotinu nazvao monstruoznom komunističkom fabrikacijom, u kojoj kaže: “Mi u ovome slučaju obtužene (za Morozovo ubojstvo) smatramo pravilno osuđenima i nezaslužnim za rehabilitaciju:”

Mnogi će se možda čuditi kako to da je taj sud koji je prije neto više od dvije godine zaključio da je legenda o Kolji Mjagotinu perverzna komunistička podvala i rehabilitirao one koji su za njegovo ubojstvo podpuno nevini stradali sada okrenuo kabanicu i drugi podpuno isti zločin proglasio stvarnim događajem ii pravednom osudom onih koji su zbog njega nevini stradali.
Odgovor je jednostavan. Te godine na vlast u Rusiji došao je dopukovnik KGB-a, nasliednice zloglasnoga OGPU-a, Vladimir Putin.

Što je ovdje važno napomenuti jest da su poslie implozije komunističke strahovlade u svim pstkomunističkim državana, pa čak i u Rusiji kao centrali te najkrvavije ideologije u povijesti čovječanstva, nove tzv. demokratske vlasti počele s rehabilitacijom nevinih komunističkih žrtava. 

Jedina država u kojoj do dan danas nije rehabilitirana ni jedna od više od 500.000 nevinih komunističkih žrtava je “demokratska, antitotalitaristička Republika Hrvatska”.

Za Dom Spremni!

Zvonimir R. Došen