|
PARTIZANI I HRVATSKI
NAROD
Piše: Ivan GABELICA
U travanjskomu ratu 1941. godine Kraljevina Jugoslavija se je raspala
kao kula od karata. Na njezinim ruševinama uskrsnula je Nezavisna
Država Hrvatska, koja je obuhvaćala gotovo čitavo hrvatsko narodno i
povijesno područje, pogotovo nakon kapitulacije Italije u mjesecu rujnu
1943. godine. Hrvatski je narod s oduševljenjem dočekao uspostavu
vlastite državne nezavisnosti. On se je za nju, kako je to pred
jugokomunističkim sudom u Zagrebu 3. listopada 1946. rekao bl. Alojzije
Stepinac, «plebiscitarno izjasnio». Srbija je bila svedena na
predkumanovske granice. No, ni u tim granicama nije imala položaj
nezavisne države, izgubila je međunarodnopravni subjektivitet i bila je
njemačko okupirano područje. Time je srpski narod u cjelini doživio
snažan udarac.
Od naroda, pod čijom vlašću je bila cijela Kraljevina
Jugoslavija,
koja i nije bila ništa drugo nego Velika Srbija, postao je dijelom
nacionalna manjina, a dijelom je bio okupiran i nije mogao odlučivati o
svojoj sudbini. Razumljivo je, da su Srbi takvim položajem bili krajnje
nezadovoljni i da su bili podobni za kojekakve pobune protiv nove
stvarnosti.
Na čelo te pobune stavili su se četnici i komunisti. I
jedni i drugi imali su tradiciju u srpskomu društvu. Četnici su bili
ekstremna srpska nacionalistička organizacija, koja se je već nekoliko
desetljeća borila za ostvarenje srpskih imperijalističkih ciljeva.
Pobjedom Listopadske revolucije 1917. godine, kad su komunisti došli na
vlast u njoj, Rusija i Staljin su postali simbol komunističke vlasti u
cijelomu svijetu, pa tako i u Srbiji. Ta Srbija je bila kroz povijest,
putem pravoslavlja, tisućama niti povezana s Rusijom. Što je dobro u
Rusiji, moralo je biti dobro i u Srbiji.
Zbog toga se je i komunizam
brzo i uspješno širio Srbijom, a beogradsko je sveučilište između dva
svjetska rata bilo rasadište toga zla. I četnici i komunisti, koji su
se nazivali partizanima, borili su se za obnovu Jugoslavije, taj cilj
su stavljali na prvo mjesto, ispred svih ostalih, i to ih je međusobno
povezivalo, pa su u prvoj godini rata prelazili preko svih ideoloških
razlika i međusobno surađivali.
Četnici su se borili za monarhističku,
a partizani za boljševičku Jugoslaviju, pa su se zbog tih razlika,
kojima su kasnije pridošle i još neke druge, i zbog taktičkoga
razmimoilaženja tijekom borbe razišli i međusobno sukobili.
Velikosrpska komponenta je kod četnika bila otvorenija i naglašenija.
Partizani su nedvojbeno bili vojska Komunističke partije.
Raspadom
i razobličavanjem komunizma u svijetu, mnogi nastoje prikriti to
njihovo obilježje, pa se nazivaju antifašistima, ali se ne odriču
ciljeva i sadržaja partizanske borbe. Pri tomu se pozivaju na
činjenicu, da svi partizanski borci nisu bili ujedno i članovi
Komunističke partije Jugoslavije.
To je zaista točno, pa komunističkoj
varci nasjedaju i partizane nazivaju antifašističkim pokretom i neki
pošteni i dobronamjerni, pa čak i učeni Hrvati. Jezgru partizanstva
činili su komunisti i ostale pristaše bezuvjetne obnove Jugoslavije,
uglavnom Srbi i Crnogorci, uz zanemariv broj Hrvata i pripadnika drugih
naroda. Kasnije im se je, iz redova hrvatskoga naroda, pridružilo i
nešto prevarenoga i zavedenog, a pred kraj rata i dosta silom
mobiliziranog svijeta.
Makar su na sva zvona proklamirali borbu protiv
njemačkih i talijanskih okupatora, glavno težište borbe stavili su na
rušenje Nezavisne Države Hrvatske, uništavanje njezinih prometnica,
paljenje općinskih i školskih zgrada i ubijanje civilnoga hrvatskog i
muslimanskog pučanstva. Po tomu je taj pokret bio izrazito
protuhrvatski, jugoslavenski i srpski. Sve glavne položaje u njemu
držali su komunisti. Oni su bili istodobno najviši i politički i vojni
dužnosnici. Isključivo sami su određivali taktiku, strategiju i ciljeve
borbe, a obični borci su to samo izvršavali. Na to nisu imali nikakva
utjecaja.
Komunistička je partija u svakoj, pa i u najmanjoj,
partizanskoj postrojbi imala svoga povjerenika, zvanoga politički
komesar. Prema pismu Josipa Broza, upućenom 16. siječnja 1943.
Pokrajinskomu komitetu KPJ za Makedoniju, «politički komesar je delegat
Partije u vojsci, što je, naravno, konspirativno za nečlanove Partije».
Dakle, partizanski se borci dijele na dvije neravnopravne
kategorije: na članove i nečlanove Partije. Nečlanovi Partije ne smiju
znati stvari, koje znaju članovi, iako se one neposredno tiču njihove
borbe. Prema tomu pismu, zadaća je političkoga komesara «opšta
politička propagandna djelatnost u jedinici među svim partizanima...,
briga o ljudstvu u vojsci..., opšta kontrola rada štaba u ispunjavanju
zadataka i dužnosti i, najzad, odgovoran je za boračku sposobnost i
moralni i politički nivo i jedinstvo svoje jedinice».
Taj politički
komesar je vrhovna vlast u vojnoj postrojbi, ali nečlanovi Partije o
tomu ništa ne smiju znati. U vojnim postrojbama, piše Broz, «odnos mora
biti postavljen tako da Partija stvarno bude rukovodilac, ali da to ne
smije kočiti samostalnost i inicijativu vojne komande», odnosno nikako
se ne smije dogoditi, da se umanjuje i «gubi rukovodeća uloga Partije»
ili da se «gubi i ne osjeća uticaj partijske organizacije u jedinici»
(1). Prema tomu, bez ikakve je važnosti, jesu li ili nisu svi
partizanski borci bili članovi Partije, kad su svi oni stajali pod
njezinim neumoljivim nadzorom i bezuvjetno se pokoravali njezinim
naredbama. U zapovijedanju partizanskim postrojbama primjenjen je
izrazito boljševički model.
Dakle, partizanstvo je ne samo
protuhrvatski, jugoslavenski, nego i tipično komunistički, boljševički
pokret. Borci toga pokreta redovito se nazivaju partizanima, a njihove
vojne postrojbe u početku redovito imaju pridjev «partizanski», koji iz
naziva vrhovnih vojnih tijela nije napušten do kraja rata. Stoga je
pogrešno partizane nazivati antifašističkim pokretom i tako skrivati
njihove stvarne značajke, dajući im demokratski prizvuk, što oni nikako
ne zaslužuju, tim više što se ni sami nikada nisu tako nazivali. Naziv
«antifašistički pokret» neprihvatljiv je i zbog drugih razloga.
Po
svomu logičkom značenju antifašizam je negativan pojam, koji se ne može
definirati. On kazuje samo protiv koga i protiv čega se je netko borio,
a ništa ne kaže o tomu, za što se je dotični borio. Taj tzv.
antifašistički pokret u svijetu i nije imao svoja načela i svoju
ideologiju, a bez toga se ne može ni govoriti o pokretu. Osim
zajedničkoga cilja, pobijediti protivnika, Staljin i Josip Broz s
jedne, a Churchill i Roosevelt s druge strane, nisu zastupali nikakva
zajednička načela i ideje. Antifašizam je prazan pojam, koji u
hrvatskomu javnom životu služi samo za prikrivanje protuhrvatske,
jugoslavenske, srpske i komunističke naravi partizanskoga pokreta, pa
je zato štetan i treba ga izbaciti iz upotrebe.
Ali navedenim značajkama partizana protive se tvrdnje, koje se
ponekada iznose u hrvatskoj javnosti, da su u tomu tobožnjem
antifašističkom pokretu Hrvati sudjelovali u velikom broju i
nadprosječno više nego i jedan drugi narod bivše Jugoslavije. Ako je to
istina, onda taj partizanski, odnosno novoimenovani antifašistički
pokret, nije mogao biti ni protuhrvatski ni srpski, nego samo
općejugoslavenski pokret, pa ni komunistička Jugoslavija nije Hrvatima
silom nametnuta, a bile bi netočne i Stepinčeve riječi, da se je
hrvatski narod «plebiscitarno izjasnio za hrvatsku državu». Stoga je tu
tvrdnju potrebno provjeriti, što ne će biti teško, jer o tomu postoje i
hrvatski i partizanski i inozemni izvori, a oni su međusobno podudarni.
U svomu govoru održanom 1944. u Zagrebu, u Hrvatskomu državnom
saboru, dr. Mladen Lorković, ministar vanjskih poslova Nezavisne Države
Hrvatske, iznio je, na temelju izvješća Ministarstva oružanih snaga od
3. siječnja 1944. podatke, prema kojima su 1942. godine partizani
najvećim dijelom bili Srbi (domaći i Srbijanci) i Crnogorci – oko 90%;
Hrvati (katolici u Gorskomu Kotaru, Primorju, Dalmaciji, vrlo malo u
krajevima sjeverno od rijeke Save, te muslimani u Bosni) oko 8%.
U
partizanskim stožerima Srbi su također u većini, ali osim nešto Hrvata
i Slovenaca, u njima ima dosta Židova. Prema tim istim izvorima,
partizansko je vodstvo u 1943. godini razvijalo organizaciju svojih
postrojbi na cijelomu hrvatskom državnom području, a provodilo je i
prisilnu mobilizaciju, osobito među Hrvatima sjeverno od rijeke Save i
bosanskohercegovačkim muslimanima, pa je i nacionalni sastav tih
postrojbi bio izmijenjen.
Na kraju 1943. Srbi (domaći i Srbijanci) bili
su i dalje u izrazitoj većini, oko 75 – 80%; Hrvati (katolici i
muslimani) oko 15 – 20%, s tim da se naglašava, da među njima ima dosta
prisilno unovačenih i Slovenci oko 3 – 5%. U partizanskim stožerima
Srbi su u većini, slijede ih Židovi, a tek onda dolazi nešto Hrvata i
Slovenaca.
Izgleda, da njemački vojni krugovi ističu još veći udio Srba
u partizanskim vojnim postrojbama na području Nezavisne Države
Hrvatske. Lorković tvrdi, da mu je jedan visoki i mjerodavni njemački
general priopćio, da se po njihovim podacima partizani sastoje 80 – 90%
od Srba (2). U skladu s ovim podacima je i izvješće apostolskoga
vizitatora Marconea, poslano kardinalu Maglioneu u Vatikan 8. svibnja
1943., u kojemu se tvrdi, da su četnici «svi redom raskolnici», a
pobunjenici, očito misleći pod tim izrazom na partizane, «gotovo svi
rasklonici», dakle pravoslavci (3).
Na slične zaključke nas navode i partizanski izvori, samo što su
oni u počeku manje konkretni, ali ne ostavljaju ni najmanje dvojbe, da
se partizanstvo u golemoj većini sastoji od Srba i Crnogoraca, jer
Hrvati ne će da idu u partizane. Komunisti su uporno nastojali stupiti
u dodir s hrvatskim seljacima, ne bi li ih privukli u partizane, ali im
je sav napor bio uzaludan.
To se vidi iz izvješća dr. Pavla Gregorića,
člana Centralnog komiteta KP Hrvatske, podnesenoga u svibnju 1942.
Dajući ocjenu dotadašnjega rada komunista u sjevernoj Hrvatskoj, Ivo
Marinković, poznati komunistički prvak, u prosincu 1942. je zaključio:
«Naši drugovi nisu uspjeli da uvjere hrvatskog seljaka da je jedini
pravi put pristupanje partizanima, i u tom pravcu treba još mnogo da se
radi» (4). O tim odnosima prema partizanima, ne samo hrvatskoga nego i
drugih naroda s područja bivše Jugoslavije, sigurno je Broz znao
najviše, pa je on s partizanske strane i najvažniji svjedok.
Na
savjetovanju u Vrhovnomu štabu u Stolicama 27. rujna 1941. u svezi s
razvitkom partizanskoga pokreta u Hrvatskoj, dao je ovakvu ocjenu:
«Slabost partizanskog pokreta u Hrvatskoj je u tome što obuhvaća srpsko
stanovništvo na Kordunu, u Lici itd., a međutim vrlo mali broj Hrvata –
seljaka. Najsvjesniji dio radništva odazvao se je pozivu Komunističke
partije i stupio u partizanske redove. Ali ni ti odredi nemaju dovoljno
podpore od hrvatskog stanovništva ...» (5).
Bijesan zato što Hrvati ne
stupaju u partizanske redove, Broz je u svomu članku pisanom polovicom
travnja 1942. optužio Mačeka i Hrvatsku seljačku stranku, da su «glavna
smetnja u Hrvatskoj da hrvatski narod nije do sada stupio masovno, po
primjeru srpskog, crnogorskog i slovenačkog naroda, u oružanu borbu
protiv okupatora», oni su mu, dakle, «glavna smetnja za opći narodni
ustanak protiv okupatora u Hrvatskoj» (6). I u članku «Nacionalno
pitanje u Jugoslaviji u svjetlosti Narodnooslobodilačke borbe»,
napisanom između 10. i 15. prosinca 1942., Broz je nastavio s pohvalama
Srba zbog njihovog sudjelovanja u partizanima.
On tu, naime, piše, da
se u partizanskim redovima, «od samog početka pa do danas, nalaze u
ogromnoj većini baš Srbi, umjesto da bude obrnuto». Ti Srbi u
partizanima nisu, po Brozu, bilo kakva većina. «Baš srpski, crnogorski,
bosanski i lički partizani i brigade koje su bile sastavljene gotovo
isključivo od Srba vodili su i danas vode nemilosrdnu borbu ne samo
protiv okupatora već i protiv četnika Draže Mihailovića i ostalih
neprijatelja ugnjetenih naroda».
Dakle, partizanske postrojbe
sastavljene su gotovo isključivo od Srba, kaže Josip Broz. Ostali
narodi, pa i Hrvati, zanemarive su mu veličine. Takvo stanje nije bilo
samo u jednom trenutku, nego je trajalo od početka rata pa do kraja
1942. godine, kada on piše taj svoj članak. «Srpski je narod», tvrdi
Broz, «dao i još uvijek daje najveći doprinos u krvi...», pa poziva i
druge narode, da slijede taj primjer (7). Sličnih tvrdnji moglo bi se
još naći u njegovim «Sabranim djelima».
Naravno, 1943. godina donijela je mnoge političke i vojne
promjene,
koje su išle na ruku partizanima. Najvažniji takav događaj bila je
kapitulacija Italije u rujnu te godine. Po višoj vojnoj zapovijedi
talijanska vojska je partizanima predavala oružje i područja, u kojima
se je nalazila, prije nego što su je hrvatske i njemačke postrojbe
uspjele razoružati i zaposjesti ta područja.
Partizani su iskoristili
privremeno zaposijedanje pojedinih sela i gradova, pa su proveli
prisilnu mobilizaciju i tako povećali udio Hrvata u svojim redovima.
Taj udio je zbog raznih razloga lagano rastao sve do jeseni 1944.
godine. Tada su se iz južne Hrvatske povlačile hrvatske i njemačke
vojne postrojbe, a na njihovo mjesto dolazili su partizani, koji su
nastavili s prisilnom općom mobilizacijom pučanstva u svoje postrojbe.
Zahvaljujući toj činjenici, broj Hrvata u partizanima, na području
današnje Republike Hrvatske, nadmašio je broj Srba, ali je razmjerno,
prema udjelu jednih i drugih u ukupnomu pučanstvu, daleko zaostajao za
Srbima.
Prema istraživanjima Mladena Ivezića, broj Hrvata i Srba u
partizanima pod zapovjedništvom Glavnog štaba Hrvatske tek početkom
rujna 1944., gledano u apsolutnim brojkama, bio je odprilike podjednak
(8), a 30. studenoga 1944. Hrvati su nadmašili Srbe. Tu treba
napomenuti, da su ispod vlasti Glavnoga štaba Hrvatske bili izuzeti
Vinkovci i područja istočno od njih, ali mu se je vlast prostirala na
livanjsko – duvanjsko područje, pa se može reći, da je jedno s drugim
bilo kompenzirano i da je taj štab odprilike pokrivao područje današnje
Republike Hrvatske.
Pod njegovim zapovjedništvom bio je 30. studenoga
1944. ukupno 121.341 partizanski vojnik, od toga 73.327 ili 60 , 40%
Hrvata, a 34.753 ili 28, 64% Srba, dok razlika odpada na ostale narode
(9). Od ukupnoga broja stanovnika, u Hrvatskoj je, prema popisu od
1948. godine, bilo 79, 2% Hrvata i 14, 5% Srba. Dakle, u Republici
Hrvatskoj Hrvata je u partizanima bilo gotovo 19% manje nego je njihov
udio u ukupnomu pučanstvu, dok je Srba bilo gotovo dvostruko više od
njihova udjela u ukupnomu pučanstvu.
Valja napomenuti, da je 6. lička
proleterska brigada, sastavljena uglavnom od Srba, bila upućena u
Srbiju i istočnu Bosnu, pa bi razmjerni udio Srba u partizanima bio
veći, a Hrvata manji, da je i ona uzeta u obzir pri računanju. No, u
Istri, dijelovima hrvatskoga priobalnog područja i na nekim otocima,
zbog talijanskog nasilja bolje je uspijevala partizanska promidžba, pa
je bio i veći odlazak u partizane. Zato je u Republici Hrvatskoj
razmjerni udio Hrvata u partizanima sigurno veći nego među
bosanskohercegovačkim ili srijemskim Hrvatima. Da se je taj udio
računao za Hrvate kao cjelinu, onda bi on u odnosu na ostale narode s
područja bivše Jugoslavije sigurno bio manji nego što je to iskazano
samo za Republiku Hrvatsku.
U isto vrijeme, dok je u Republici Hrvatskoj bilo 73.327 Hrvata u
partizanima, u Hrvatskim oružanim snagama (domobranstvo, ustaška
vojnica, oružništvo) bilo ih je oko 150.000, dakle dvostruko više.
Uzmemo li u obzir, da je među hrvatskom vojskom moralo dolaziti do
demoralizacije i da je barem polovica partizanskih boraca silom
otjerana u partizane, možemo zaključiti, da ni 20% hrvatskoga naroda
1945. godine nije pristajao uz pokret, pa zvao se on partizanski ili
antifašistički, koji mu ruši hrvatsku državu, gazi vjeru i otimlje
njivicu. On je čvrsto stajao uz Nezavisnu Državu Hrvatsku, koja mu je
jamčila i čuvala sva ta dobra.
Dakle, daleko je od istine tvrdnja, da je hrvatski narod
nadprosječno i više nego i jedan drugi narod bivše Jugoslavije
sudjelovao u partizanima. Bilo je upravo obratno.
Bilješke:
1. Josip Broz – Tito: Sabrana djela, sv. 13.,
Beograd, 1982., str. 196. – 197.
2. Mladen Lorković: Pod jednom kapom, Sarajevo,
1944., str. 44. i 45.
3. Jure Krišto: Katolička crkva i Nezavisna
Država Hrvatska 1941. – 1945. – Dokumenti, sv.2., Zagreb, 1998., str.
268.
4. Fikreta Jelić – Butić: Hrvatska seljačka
stranka, Zagreb, 1983., str. 158. i 172.
5. Josip Broz – Tito, nav. Dj., sv. 7., str.
137.
6. Isto, sv. 10., str. 27.
7. Isto, sv. 13., str. 100.
8. Mladen Ivezić: Genocid nad Hrvatima
zapovijeda Tito, Zagreb, bez godine izdanja, str. 399. – 400.
9. Nikola Anić: Oružane snage NOP – a Hrvatske
u
vrijeme njezina oslobođenja podkraj 1944. i na početku 1945., «Časopis
za suvremenu povijest», br. 1., Zagreb, 1985., str. 103., 104. i 123.
|
|
