|
21. rujna 1991. na
zvjerski je način ubijen hrvatski domoljub
MUČKO UBOJSTVO VITEZA ANTE PARADŽIKA
TAKO JE GOVORIO ANTE
PARADŽIK
Ante Paradžik, (Ljubuški, 10.
veljače 1943.-Zagreb, 21. rujna 1991.)
Ne priznajemo ni jugoslavensku federaciju
(kao SDP) ni konfederaciju(kao HDZ)!
Mi smo za samostalnu, nezavisnu državu
Hrvatsku na cjelokupnom etničkom i povijesnom prostoru!
* * *
„Hrvatska stranka prava s ovoga mjesta upućuje
sućut cijelom
hrvatskom narodu.
Tu su sućut trebali uputiti crveni zlotvori –
hrvatski izdajnici koji su izvršili pokolj nakon Drugog svjetskog rata
nad hrvatskim narodom.
Ovdje je prva od otkrivenih jama u poratnoj
tragediji hrvatskog naroda.
Hrvatska stranka prava će tražiti da se
ispitaju i da se istraže sve jame u cijeloj Hrvatskoj, Bosni i
Hercegovini, Srijemu i Vojvodini...
Ja garantiram da nijedan narod nije stradao više od hrvatskog.
Dok je
židovski narod apsolutno i relativno najviše stradao u vrijeme rata,
Hrvati su apsolutno i relativno najveće ljudske gubitke imali nakon
rata.
Poratno razdoblje, tj. mir je, mjereći po ljudskim žrtvama i
krvoprolićima, Hrvatima bio tragičniji od rata, i to je neshvatljivo, i
to mora znati cijeli svijet!
DA NIJE BILO OVIH ŽRTAVA, NE BI BILO OVE LJUBAVI U KOJOJ SE
RAĐA NOVA HRVATSKA. Ni nove Hrvatske ne bi bilo da nije bilo ovih
žrtava. Nova Hrvatska se danas rađa iz naših tragedija na Bleiburgu, na
Križnom putu i u svim onim jamama u koje su bačeni oni kojima je
krivnja bila u tom što su se borili za svoju samostalnu Hrvatsku
državu...
A mi želimo živjeti na svom prostoru u miru i u svojoj slobodnoj
državi.
Želimo živjeti u ljubavi sa svim drugim
narodima i državama.
Neka je vječna slava i hvala svima koji su pali za svoju Hrvatsku!“
(Hrvatsko pravo, rujan 1990.)
* * *
„...Nema više tabu tema: Jazovka, Bleiburg, Pavelić, NDH. Mora
se već jednom reći istina o tim povijesnim događajima.
– Vi ste egzibicionisti, diletanti, vi će te
usporiti demokratske procese na
ovim prostorima – to nam govore, a mi im odgovaramo neka dobro zapamte
da će svaki Hrvat koji zahtijeva samostalnu hrvatsku državu biti
proglašavan ustašom.
Svaki Hrvat, bio to Josip Broz, bio to Bakarić,
Pavelić ili Franjo Tuđman, traži li samostalnu Hrvatsku, bit će
proglašen ustašom.
Stoga Hrvati konačno moraju shvatiti da je
Jugoslavija tamnica hrvatskog naroda i da im nema sreće ni slobode dok
žive u jugoslavenskoj zajednici...
Bilo koji Hrvat koji se bori za bilo
kakvu Jugoslaviju on je za nas izdajica hrvatskog naroda. Jer je to
uostalom rušenje učenja Oca domovine Ante Starčevića...
Hrvatska
stranka prava povesti će hrvatski narod da se realiziraju ta učenja i
konačno stvori hrvatska država...“
* * *
„U ovom povijesnom času sve bi se hrvatske političke stranke trebale
ujediniti.
Štoviše, predložio bih samo dvije stranke:
Hrvatsku stranku
i Stranku hrvatskih izdajnika.
A kada dobijemo svoju državu, svoju
slobodu, onda neka bude stotinu stranaka. Neka bude tada i političkih
svađa i više demokracije.
A što se tiče srpskih stranaka kao
jednonacionalnih stranaka, to se ne bi smjelo dopustiti.
Oni se mogu
angažirati u hrvatskim strankama, jer osnivanjem svojih stranaka oni
odmah stvaraju politički prostor, političko djelovanje i stvaraju
pretpostavku za svoju /srpsku/ državu.
Ne mogu Hrvati imati svoju
političku stranku u Njemačkoj ili Austriji.
Hrvata u Australiji ima oko
300 tisuća pa ne mogu zamisliti svoju stranku.
Takvi su zahtjevi
apsurdni...“
* * *
ZADNJI GOVOR ANTE
PARAŽIKA HRVATIMA PRIJE MUČKOG UBOJSTVA OD STRANE ANTIHRVATSKIH IZRODA
PO NAREDBI VRHA TADAŠNJE VLASTI RH
Bilo koji Hrvat koji se bori za bilo kakvu
Jugoslaviju on je za nas izdajica hrvatskog naroda...
Danas je komunizam najjači u Hrvatskoj!
Ja
ne nrzim Franju Tuđmana, ja sam njegov prijatelj. Mi smo imali stotine
sastanaka, tajnih, ali to je komunizam, ne može se on odreći jednog
boljševizma, komunističkog, generalskog...
Hrvatski narod nije komunistički, hrvatski
narod je katolički i muslimanski...
Pobijedio je stari i novi komunizam...
Hrvatsku pravaši grade na Drini, kako su govorili HDZ-ovci... Naš
program je Drina...
Zbog čega je ubijen
Ante Paradžik, zbog čega su Hrvata ubili - Hrvati?
Sjećate li se hrvatskog domoljuba, branitelja i nadasve
iznimnog čovjeka Ante Paradžika?
Ubili su ga, kao psa, 21. rujna 1991., kad se vraćao sa stranačkog
skupa iz Križevaca u Zagreb. Još se ni dan danas ne zna tko stoji iza
njegovog podmuklog ubojstva. Ne, nisu ga ubili Srbi, ubili su ga
Hrvati.
Prvooptuženi neki Vučemilović osuđen je zbog ovog monstruoznog
zločina samo na šest godina zatvora, drugooptuženi neki Matošević na
pet, a trećeoptuženi i četvrtooptuženi neki Čeko i Paško Palić na
četiri i pol godina zatvora. Riječ je o hrvatskim policajcima, a da sve
poprima "slučaj horora", svi su, valjda za nagradu, vrlo brzo
abolirani!
U osobnom automobili Paradžik je na mjestu ubijen, dok je njegov vozač
Branko Perković teško ranjen, a Ivica Oršanić, koji se također vozio u
istom automobilu, ali na zadnjem sjedalu prošao je bez ozljeda. Nakon
toga (što će drugo) vratio se u Kanadu, gdje je, razočaran, umro.
Paradžik je nekoliko godina za Hrvatsku robijao i u vrijeme
vladavine Josipa Broza, prošao je jedan od najgorih zatvora, onaj u
Lepoglavi, a znate tko je kao tadašnji javni tužitelj zastupao
optužnicu protiv njega? Slobodan Budak, koji je u vrijeme hrvatske
države bio ni malo ni više nego (da ti pamet stane) - "borac za ljudska
prava" (nešto slično kao navodni ubojica Perković).
Osim u Lepoglavi, ovaj je domoljub (r. 10. veljače 1943. u Ljubuškom)
kao jedan od organizatora Hrvatskog proljeća 1971. robijao i bio mučen
i u Brozovim logorima i u Ljubuškom, Zagrebu i Mostaru. Zanimljivo je
da su ga razni perkovići i slični neprestano progonili.
1976., da ti pamet stane, osudili su ga na dva
mjeseca zatvora zato što je na pozivnicama na svoje vjenčanje stavio
hrvatsku trobojnicu bez komunističke crvene zvijezde!
Zvjerski je ubijen kao načelnik Ratnog stožera Hrvatskih
obrambenih snaga (HOS-a) i član HSP-a, na čijem je čelu tada bio
Dobroslav Paraga, a on njegov zamjenik.
Kako to da ni nakon toliko godina od Paradžikova ubojstva nitko ne zna
i ne želi reći istinu - tko je naredio i zašto ubojstvo ovog istinskog
borca za slobodu, samo zato što je bio - Hrvat?
U početku hrvatskog obrambenog Domovinskoga rata, bivši
Udbaši, koji
su preokrenuli kapute i te kako su bili aktivni: Manolić, Perković,
Mustač, Degoricija, Gaži i drugi i navodno su dobro znali što čine.
Smrt nevinog Ante Paradžika osobito nas je pogodila, tim prije jer
smo ga poznavali i kao jednog od najproganjanijih osoba Hrvatskog
proljeća. 1972. ni krivog ni dužnog osudili su ga na tri godine
zatvora. Odležao je do posljednjeg dana, i to u jednoj od najgorih
kaznionica – Lepoglavi. Sve do početka devedesetih godina, zajedno sa
svojom obitelji, bio je proganjan i šikaniran. Ništa ga nije moglo
slomiti. Bio je spreman umrijeti za Hrvatsku, ali ne i od metka svojih
sunarodnjaka(?).
Obitelj mu je teško živjela u vrijeme komunizma, a nakon
njegove
smrti (da ne povjeruješ) također je prolazila pakao. Djeca mu nisu
mogla pronaći ni zaposlenje. Sina Mislava, koji je završio pravo, nije
želio zaposliti ni jedan hrvatski pravnik, odnosno odvjetnik, od kojih
neki i danas rade i busaju se u prsa kao „veliki“ Hrvati!
I on je doživio tešku sudbinu. U Zagrebu se jednog Božića bacio sa
zgrade i priključio se nažalost svojem ocu, ali i brojim drugim
hrvatskim ratnicima za slobodu – na nebu!
Nu, sad kad postavljamo pitanje: tko su srbijanski i ini
četnici
koji su krivi za ratne zločine, nije na odmet da saznamo i tko je kriv
za smrt Paradžika, Krljevića, Barešića i brojnih drugih?
Tko je kriv za one koji su se (navodno) sami ubili, a uglavnom su
dočekali slobodnu i samostalnu Hrvatsku, poput Zvonka Bušića - Taika?
Dosta je da i preko ovakvih stvari prelazimo
kao spužvom preko ploče!
Mladen Pavković,
predsjednik udruga hrvatskih branitelja Domovinskog rata 91.(UHBDR91.)
Podsjetnik...
Izjava Zvonimira R. Došena o ubojstvu
Paradžika
Da, drugovi u Večernjem listu opisuju kako je jedan od ubojica
Ante Paradžika kada je otvorio vrata automobila u kojem je prije
nekoliko sekunda Paradžik ubijen rekao - ubili smo svoje, ili svojega,
i time pokušavaju dokazati da je taj zločin bio neka vrsta pogrješke.
Nitko ne navodi da je u autu s Paradžikom tada
sjedio moj prijatelj i dugogodišnji suborac sada pokojni Ivica Oršanić
- Hrvat iz Toronta.
Dugo sam s njime o tome razgovarao poslie njegovog povratka u Kanadu.
O tome ću jednom kasnije obširnije,a za sada ću
navesti samo jedno što je pok. Ivica rekao:
"Zaustavili su nas na barikadi pogledali u auto
i kroz otvoren prozor upitali da im damo papire.
Ja sam izvadio kanadsku putovnicu i dok je
jedan u nju gledao drugi je s druge strane prišao i pucao u Paradžika.
Mene nisu ubili možda za to što sam bio strani
državljanin pa su se bojali reperkusija."
Prijedlog Stine
hrvatskih pradidova za sve pravaške frakcije je da odu na grob
viteza Ante Paradžika i možda se ondje dogodi čudo pa im Bog
prosvijetli pamet i otrgnu se mreži jala i raskola zarad neprijatelja
naših i ugledaju se na prave primjere pravaške svijesti i požrtvovnosti
poput poginulog viteza Ante!
ZAVJET
Ne ljubit tebe, mučenički dome,
Za tebe ne dat isti život svoj,
Oj, kak' bih mogo, kada na tlu tvome
Sa mlijekom majke duh usisah tvoj?
Da, ljubim tebe, al ljubavi sila
Ne da mi gledat, da robuješ ti;
Već sjeća me, da i u mojih žila
Prevruća krvca za osvetom vri.
Al mladom brzo skršili bi krila,
Jer dosudeni još nij' došo čas -
Al nij' daleko, domovino mila,
Pa sunce božje grijat će i nas.
A kad se narod na osvetu sjati,
I ja ko sinak ustati ću tvoj,
Pa s milim Bogom, s milimi Hrvati,
U osvetnički pohrlit ću boj.
Tad vrele krvce poteći će mnogo,
A smrt će harat, čudit će se svijet;
Nu tko tad smrti bojat bi se mogo,
Kad za dom mili slatko je umrijet.
Pa makar pao - za te past ću milu,
Slobodan mrijet ću - ne ko crni rob,
A ti tad, majko, u slobodnom krilu
Poginulom ćeš sinku dati grob.
Silvije Strahimir Kranjčević (1883.)
Sjećanje Mladena Pavkovića na Antu Paradžika:
ZA IDEAL ŽRTVUJEM ŽIVOT!
Jedan
od istinskih hrvatskih domoljuba Ante Paradžik (Ljubuški, 10. veljače
1943. – Zagreb, 21. rujna 1991.) ubijen je nadomak Zagreba, a još do
danas ne zna se tko je stajao iza ovog tragičnog događaja. Bio je jedan
od osnivača HSP-a i zapovjednik HOS-a, uvijek među prvima kad je
trebalo…
Tragično je svoj život u mladim godinama
okončao i
njegov sin, mladi pravnik, koji nije mogao podnijeti sve to što se
događalo oko njegova oca i obitelji, pa je usred Zagreba izvršio
samoubojstvo.
Neki bi možebitno rekli „takva su bila
vremena“, ali hrvatskih junaka uvijek se moramo sjećati.
Prije smrti Ante Paradžika s njim sam vodio
jedan
od posljednjih razgovora, koji će najbolje iskazati tko je bio i što je
sve preživljavao.
Tada sam uz ostalo napisao:
U vrijeme »Hrvatskog proljeća« Ante Paradžik
bio
je predsjednik Saveza studenata Hrvatske, jedan od vođa studentskog
pokreta i organizator poznatog studentskog štrajka. Zbog toga je 1972.
osuđen na tri godine zatvora, koji je u cijelosti izdržao u Lepoglavi.
Kasnije je bio još nekoliko puta hapšen. Kad bi Tito dolazio u Zagreb
on bi po četiri-pet dana završavao u – ćeliji. Kazne je izdržavao u
Ljubuškom, Mostaru, Zagrebu i Lepoglavi. Sve do prije godinu-dvije bio
je praćen, proganjan, šikaniran, ne samo on nego i cijela njegova
obitelj, prijatelji i poznanici. Devetnaest godina nije mogao dobiti
putovnicu. Rođen je 1943. godine u Ljubuškom, a diplomirao je na
Pravnom fakultetu u Zagrebu. Danas obavlja dužnost dopredsjednika
Hrvatske stranke prava, dopredsjednika Hrvatskog demokratskog kluba za
Centralnu Europu, dok je i glavni tajnik Hrvatskog društva političkih
zatvorenika.
Uhapsili su Vas 1971. godine, nakon onog poznatog studentskog
bunta?
Mene
nisu uhapsili, sam sâm se prijavio 13. prosinca 1971. Naime, čuo sam
preko radija da su moje kolege uhapšene dan-dva ranije, pa sam iz doma
na Trgu žrtava fašizma pobjegao i sakrivao se dva dana. U novinama i
ostalim medijima bilo je objavljeno da sam u bjekstvu. Međutim, sakrio
sam se u jednom stanu u Zagrebu i gledao sve što se tih dana događalo
na glavnim ulicama ovoga grada. Neki su željeli da bježim, da se na taj
način spasim, ali sam to kategorički odbio, tim više što sam bio
predsjednik Saveza studenata Hrvatske. Bio bi to, po meni, znak krivnje
i kukavičluka. Nisam želio nikuda odlaziti iz Hrvatske. Odlučio sam se
prijaviti i na taj način dokazati svoju istinitost i pravdu. Prijavio
sam se javnom tužiocu Slobodanu Budaku, a on me izručio predsjedniku
Okružnog suda, za kojeg više ne znam kako se točno zvao. Tamo sam dane
i noći bio ispitivan. Optuživan za najteža krivična djela. Pitali su me
o kontrarevoluciji, Komitetu »pedesetorice«, vezi s emigracijom,
špijunaži, terorizmu, o svim mogućim djelima za koje se dobiva čak i
smrtna kazna.
Kažu da je istraga mnogo teža nego sam zatvor?
Sigurno da je
daleko teža, jer onaj tko vodi postupak milom ili silom želi iznuditi
dokaze za krivično djelo. Naš zakon predviđa humani tretman u istražnom
postupku, jer bi se uvijek trebalo postupati po načelu In dúbio pro
reo. Dok se vama ne dokaže krivnja vi ste nevini. A nama je bilo mnogo
teže u istrazi nego na izdržavanju kazne.
Nego, da se vratimo na sama studentska zbivanja. Kako ih
danas doživljavate?
U
Hrvatskoj se doista javio nacionalni pokret koji je sigurno bio rak
rana jednopartijskom, totalitarnom, boljševičkom režimu. Biti veći
katolik od Pape je teško, isto tako biti pravednik i boriti se za
slobodu od samih komunista, onih koji su bili na vrhu, također je bilo
teško. Upravo smo mi bili ti koji smo se borili za pravo i slobodu
svoga naroda. Kad danas sagledavam zbivanja u Hrvatskoj i uspoređujem
ih s onima od prije 20 godina nalazim izuzetno mnogo sličnosti. Samo su
se okolnosti promijenile, kako u nas tako i u svijetu. Pada, ruši se
jedan totalitarni, bezumni, crveni komunistički sistem. Tada smo našu
borbu krvavo platili. A platili smo zato što smo sinovi seljaka,
radnika i onih koji nisu dobili rat. Lako je bilo nas žrtvovati i
imputirati nam najteža krivična djela, dokazujući nam da smo krivi na
jedan represivan način. Bili su nas puni kazamati tadašnjeg crvenog
režima. Bili smo mladi, razoružani, nemoćni, revolucionarni, pravedni…
Da li nekog posebno okrivljujete za patnje Vas i Vaših
prijatelja?
Kriv
je cijeli sistem. No, njega vodi skup pojedinaca, stoga bi više od
drugih bili krivi oni s najvišeg položaja: Tito, Kardelj, Bakarić i
ostali. Jedna država, jedan totalitarizam sigurno se štiti svim
sredstvima, a posebno vojskom, policijom, UDBOM, KOS-om i ostalim
javnim i tajnim organima. Njima je onda lako montirati i dokazivati.
Većina hrvatskih mučenika često spominje Tita…
On nije produkt
samo jugoslavenskih komunista, već cijelog svjetskog komunističkog
pokreta. Produkt onog sistema – da nije Tito bio bi netko drugi!
Odgovoran je, dakako, jer je i on vladao tim metodama, iako je bio
svjestan da vlada nehumano. Bio je uvjeren da je njegova istina, istina
iznad svih. Kad je slomio »Hrvatsko proljeće« 1971. u Karađorđevu on je
znao da mi nismo krivi. No, izbora nije imao: maknuti nas ili pada on!
Uvidio je da se ne uklapamo u tu komunističku vodu i da možemo dovesti
u pitanje čitav taj njegov režim i njihove stolice. Radije je žrtvovao
nas nego sebe.
A što kažete o Bakariću, koji je također godinama sjedio
(»žario i palio«) u hrvatskom i jugoslavenskom komunističkom vrhu?
On
je također produkt tog totalitarizma: žrtvovao bi sve da ostane na
vlasti. Išao bi iz desnoga ka lijevom samo da ostane u svojoj stolici.
To su ljudi od karijere, koji žele biti – vlast. Ona im je bila iznad
svega. Rušili su sve pred sobom, ništa im nije bilo sveto. Bakarić je u
Hrvatskoj bio najvažnija osoba 1971. godine. Da tragedija bude veća on
je ustvari idejni vođa, idejni začetnik hrvatskog studentskog štrajka.
Kad me pitaju tko je počeo štrajk i tko je njegov idejni začetnik
uvijek kažem da je on! Izmislio je taj štrajk da bi došlo do nemira i
svega onoga što se dogodilo u Hrvatskoj, da bi srušio demokratsku
struju koja je tada bila na čelu sa Savkom, Tripalom i drugima.
Najveći dio Vaše zatvorske kazne proveli ste u Lepoglavi…
Od
političkih zatvorenika, ili bolje rečeno patnika, koliko se sjećam tamo
su bili: Šime Đodan, Ivan Zvonimir Čičak, Drago Stipac, Jozo Ivičević…,
bilo nas je oko 25 političkih osuđenika. Na izdržavanje kazne išao sam
krajem 1972., a bili smo stavljeni u sobe s kriminalcima. Svaki
»politički« bio je odvojen jedan od drugoga, jer se mi nismo smjeli ni
sastajati.
Sve do dolaska mene i Čička oni su bili razjedinjeni,
preplašeni,
nisu bili organizirani. Mi smo odigrali jednu ulogu organizatora. Iako
se nije smjelo mi smo se povremeno sastajali, planirali. Znali smo da
će jednog dana doći do proboja demokracije u Hrvatskoj. Tada sam ja
plakao i rekao da se na ovim prostorima 20 godina neće ponoviti
sloboda. To se i ostvarilo. Sada se opet rađa »Hrvatsko proljeće« i
dolazi sloboda…
Mi smo se u zatvoru borili za prava političkih zatvorenika, a to
nije ni malo lako. Ni u jednom pogledu nismo bili izjednačeni s
drugima. Svi su imali određene privilegije osim nas. Mi smo uvijek bili
u najgoroj »C« grupi. Morali smo raditi kao da smo bili osuđeni za
prisilni rad, nismo mogli gledati televiziju, nismo mogli dobivati veće
pakete, a posjete i pisma također nam je dijelom bilo zabranjeno.
Sjećam se da smo prošli kroz sam pakao kad smo napisali jednu
peticiju, sa željom da budemo bar izjednačeni s drugim osuđenicima.
Tito, Moša Pijade, Čolaković i drugi politički zatvorenici prije rata,
koji su prije 41. ležali u Lepoglavi, imali su daleko bolje uvjete nego
mi u poslijeratnoj Jugoslaviji, koja se predstavlja humanom zemljom i
da ne govorim kako još sve ne. Zbog te peticije nisu nas primili na
pregovore, već su nas sve pozatvarali u samice!
Posebno su se okomili na Čička, Stipca, Matića i mene. Najavili
su da će iz Varaždina doći javni tužilac i da će nas ponovno optužiti
za pobunu u zatvoru, s optužbom da smo htjeli zapaliti zatvor, pobiti
zatvorenike! To naravno nije bila istina, to je bila izmišljena laž.
Javni tužilac je došao i nije prihvatio tu kvalifikaciju, ali su nas
četvoricu kaznili s mjesec dana samice. Tada smo počeli štrajk glađu.
Nisam želio uzimati ni vode, a ako se odreknete tečnosti, deveti dan
morate umrijeti. Smršavio sam 25 kilograma. Šesti dan nas je pregledao
zatvorski liječnik i prisilio da jedemo putem sonde. Stipac i Matić
pristali su na rad, a Čičak i ja nismo, pa su nas u samici zadržali još
dva mjeseca, dakle samo tada smo bili sveukupno – tri. No, ni tada
nismo pristali da odemo na posao.
Iz samice mene su prebacili u – izolaciju. Tamo sam proveo
daljnjih tri mjeseca. Kada sam bio u samici u sobi su bile dvije
pričvršćene daske uza zid koje su se uvečer u devet sati otvarale, a
ujutro u pet – zatvarale. Tu je postojala još jedna kibla za obavljanje
nužde, a dolje – beton. Prostorija je bila dosta mračna, gotovo bez
zraka. Kad sam izdržao svoju kaznu u samici sigurno je bilo minus
dvadeset! Kako nisam imao pokrivač vikao sam cijelu noć, mislio sam da
ću se smrznuti. Došli su stražari vidjeti zašto vičem, rekao sam da ne
mogu više izdržati, a tada su me istu noć prebacili u kotlovnicu, gdje
je također bila neka samica, a temperatura najmanje – plus četrdeset!
Dakle, za jednu noć od minus dvadeset do plus četrdeset! Tada opet
nisam mogao izdržati, vikao sam i nikome nisam dao spavati. Stražar mi
je rekao »crkni«, ali su me nakon natezanja kasnije ipak prebacili u
neku normalniju ćeliju.
Kakva je razlika između samice i izolacije?
U izolaciji,
također u maloj sobici, imate krevet, možete ležati, ali ni s kim ne
smijete razgovarati, kontaktirati. Čak ni sa stražarom. Ne dobivate
pisma, ništa. Mene nisu puštali ni na šetnju. Direktor Buđanovac je
dolazio k meni i uvjeravao me da popustim, ali, rekao sam: kako ću
popustiti kad nisam kriv? Tada sam znao govoriti – nedaj Bože da se
ovdje vraćam, jer ako ću imati samo jedan metak ubit ću ga! Pisao sam
generalnom sekretaru Ujedinjenih naroda Kurtu Waldheimu, ali ta pisma
nikada nisu stigla na njegovu adresu.
Jesu li Vas, osim psihički, i fizički maltretirali, kako u
zatvoru, tako i u vrijeme istrage?
Nisam
pravio nikakvih problema istražnim organima. Govorio sam što sam želio…
Često su me u vrijeme istrage više puta odvodili na saslušanje u toku
noći, ali nikada me nisu prisiljavali. Bilo je ucjena, to da. Meni je
znano da su druge, obične studente prisiljavali, ucjenjivali i tukli.
Čini mi se da su u tom pogledu prema meni kao predsjedniku Saveza
studenata i jednom od studentskih vođa, te još nekim drugima, bili
mnogo lukaviji. Znali su da je za naš slučaj zainteresirana svjetska
javnost i na taj način željeli su prikriti što se prikriti ne da.
Ubijali su nas psihički!
Na koji su Vas način dopremili na izdržavanje kazne u
Lepoglavu?
Čička
i mene su strpali u »crnu maricu«, nisu nam rekli kuda idemo. U
Lepoglavi su nas ošišali do gola, stavili nas u neku karantenu,
ispitivali…
Što ste sve radili u zatvoru?
Najčešće u drvnom sektoru, radio
sam razne stolice, ormare, pilio daske… Mislim da se pogon zvao »Gruba
2«. Bila je velika prašina, uvjeti nikakvi. Čak smo jednom za neku
Olimpijadu pravili kutijice za medalje. Kada bi znali oni sportaši tko
je izrađivao te kutijice, mislim da bi se odrekli i medalja i kutijica!
Politički zatvorenici osobito su bili »na meti« raznih
doušnika i cinkaroša…
Od
prvog dana smo bili okruženi s takvim ljudima. Ja sam i u zatvoru
slavio svaku svetkovinu, svaki hrvatski događaj. Čak smo držali i misu.
Cinkeri su naravno to iskoristili. Jednom su otišli u upravu i
prijavili nas da ih želimo istući, napasti. Jedan me optužio da se i u
zatvoru bavim politikom, da držim govore, itd. Ubrzo je dobio
premještaj u drugi zatvor. Kasnije sam saznao da su na njega drugi
zatvorenici pustili bačvu i noge mu polomili! Naime, ako vas premjeste
u drugi zatvor osuđenici već znaju da to nije »bezveze«, da je on dobio
privilegiju, da je nekoga ocinkao.
Da li je ovakvih ljudi bilo i među političkim osuđenicima?
Za
pretpostaviti je da ih je bilo. No, to se vrlo brzo otkrije. To rade
neljudi! Na tamošnjim sastancima često sam govorio da se cinkeri
poznaju, jer se svaki drugi – crveni. Njih ne voli ni jedan sistem, oni
ih samo lukavo koriste. Kad napuštaju zatvor njihova je karakteristika
– nepovjerljiv. Nesigurni su i za one za koje rade, za koga cinkaju. U
vrijeme rata takve bi prvo likvidirali. Za nas koji smo čvrsti i
pošteni kažu da smo »sigurni«. Mi smo doista sigurni i za prijatelja i
neprijatelja.
U Lepoglavi ste ukupno odležali tri godine. Jesu li Vam ipak
oprostili neki dan?
To
nisam tražio, a niti su mi oprostili. Čak sam odležao dan više: tri
godine i jedan dan! Zamislite, nisu nas iz zatvora pustili, kao što im
nalaže dužnost, u Lepoglavi, već su Čička i mene pustili u – Petrinji!
Noću su nas odvezli, kako nitko ne bi vidio kako smo i gdje izašli!
Rodbina i ostali su nas čekali na izlasku iz ovog kazamata, a oni su
nas prvo prebacili u Zagreb, u Petrinjsku, gdje smo prenoćili, a onda u
Petrinju. Čak smo mislili da se protiv nas otvara neka nova istraga.
Tih 24 sata bilo mi je teže nego sve tri godine robije!
Kako danas gledate na direktora jednog takvog zatvora? Koliko
je
on kriv, ili nije, za sve te »specijalne« tretmane, osobito nad
političkim osuđenicima?
Tada je šef bio Miloš Buđanovac. Osuđujem ga kao čovjek –
čovjeka. No, da njega nije bilo, bio bi neki drugi Buđanovac, neki
drugi Josip Putar. Taj sistem je postavljao i skidao podobne i
nepodobne. U tom sistemu nema ni dobrih sudaca. Ako ne slušaš
naredbodavca automatski ne možeš biti na tom položaju. Rekao bih da čim
ste vi bili šef zatvora u onom vremenu, vi ste sigurno bili loš čovjek.
Ti su se ljudi morali dokazivati svojim šefovima. Buđanovac je godinama
bio na čelu lepoglavskog zatvora, pa samo možete zamisliti kako je on
svoj posao »dobro« obavljao.
Vaše stradanje nije pogodilo samo Vas, već i Vašu obitelj?
Ne
samo moju krvnu obitelj, već su zbog mene nastradali i moji prijatelji
i poznanici. Čak su i oni koji doista nisu imali nikakve veze sa mnom,
s kojima sam se tek pozdravljao, morali ići na ispitivanje. Ja sam bio
u vojsci 1968. godine, a studenti koji su služili vojni rok 1971., 72.,
73., iz mojeg rodnog kraja podvrgnuti su ispitivanjima KOS-a, pitali su
ih da li me poznaju. Najvjerojatnije su se od mene morali ograđivati,
praviti se da me ne znaju, a ako su me znali bili su danima ispitivani
i praćeni, imali su velikih neugodnosti. Imam podatke da su neki ljudi,
koji su nosili prezime Paradžik, bili šikanirani, itd., a sa mnom se
nikada nisu poznavali.
Nakon izdržavanja zatvorske kazne u Lepoglavi,
pretpostavljamo da ste također nailazili na nepremostive teškoće?
No,
ipak sam tada uspio završiti studij. Osobito se sjećam maltretiranja u
vezi »paromlinskog« slučaja. Došli su po mene ujutro u četiri sata.
Ispitivali su me u vrlo teškim uvjetima. O omalovažavanjima da i ne
govorim. Svaki puta kad bi me vodili sucu istražitelju dobro su me
vezali. 4 mjeseca bio sam u samici. Nitko nije mogao doći sa mnom u
kontakt. To je bilo krajem 1975. godine. Tada su me uz ostalo optužili
da sam bio jedan od vođa podmetanja bombi u Paromlinskoj, kad je Tito
došao u Zagreb, proglasiti ovaj grad narodnim herojem, zatim da sam
postao član neke ustaške terorističke organizacije u Münchenu, da sam
dao zakletvu, a oni su mi prijetili da imaju slike. Laž do laži.
Optužili su me također da sam postao član jedne organizacije za rušenje
raznih objekata, ubijanja ljudi, itd. Naravno, povezali su me i sa
špijunažom. Za svako od tih djela bila je predviđena smrtna kazna.
Kako ste se izvukli iz ove farse?
Kroz čitav tok istrage imao
sam nevjerojatnu snagu, jer sam znao da je to montaža, montirani proces
i da za nijedno djelo nemaju dokaza. No, s obzirom da sam već prošao
nešto slično bio sam uvjeren da oni to itekako mogu »dokazati«, kao što
su »dokazali« štošta drugo i mnoge nevine Hrvate, rodoljube strpali na
dugogodišnje robije.
Razmišljao sam, ako me već slijeduje smrtna kazna ili 20
godina
zatvora, valjda ću biti u prilici da što skuplje prodam svoju kožu. Bio
sam uvjeren da ću negdje na sudu dobiti svojih »pet minuta« kada ću im
sve otvoreno reći, o sudstvu, državi, istrazi i da će to valjda
doprijeti u javnost.
Sve se to odigravalo krajem 1975. Maltretiranja su bila strašna.
Čak ni sudac nije smio sa mnom razgovarati, kao ni odvjetnik. Mi smo
uvijek razgovarali u nazočnosti suca ili nekog agenta. Ovo ispitivanje
bilo je daleko gore nego ono u vezi 71. To je bila razlika kao nebo i
zemlja. Režim istražnog zatvora se promijenio – na gore. Žalio sam se i
Vrhovnom sudu na produženje pritvora…
Međutim jednoga dana stražar mi reče: Uzmite stvari, idete s
nama.
Mislio sam da me vode u drugi istražni zatvor, ali – pustili su me van.
Nisam vjerovao. Tokom svih četiri mjeseca ovog pritvora ništa nisam
potpisao. Mjesec dana poslije ove robije dođe rješenje da u mojem
sučaju ništa nije bilo dokazano, da se oslobađam istrage! Još su mi
napomenuli da mogu tužiti državu. Nisam je tužio. No, neprestano su me
pratili u kinu, tramvaju, svugdje.
Kad je god Tito došao u Zagreb, Vi ste morali – u zatvor!
Nikada
se nisam radovao njegovu posjetu, jer sam znao da će agenti doći po
mene. Dolazili su svaki puta. Obično bi ujutro, oko četiri sata,
preskakivali ogradu, lupali po vratima i – otpremili me. Najprije vas
odvedu u stanicu milicije, pokupe podatke, a zatim vas stave u
Petrinjskoj u neku sobu, zajedno s još najmanje dvadesetak osoba.
Spavalo se »kao sardine«, kao na nekom kolodvoru. U tim situacijama
najčešće sam ostajao četiri do pet dana. Meni je već postalo normalno
da – Tito u Zagreb, a ja u zatvor! Što bih mu učinio? Da je sa mnom
spavao u istoj prostoriji ne bih ga dirnuo!
Vi ste imali neugodnosti i kad ste se vjenčali, ni tada Vas
»branitelji« socijalizma nisu ostavili na miru…
Tako
je. Naime, na pozivnici za svatove (u mom rodnom Ljubuškom) flomasterom
sam nacrtao: crven, bijeli, plavi. Oni su me tada optužili što na
trobojku nisam stavio petokraku. Digli su me sa svatova, i šest sati su
me u stanici milicije ispitivali agenti iz Sarajeva i UDB-aši iz
Ljubuškog.
Na svatovima je bilo tristo ljudi i svi su se stali buniti.
Kad su
me pustili, rekli su da ne smijem pjevati, pucati, ne smijem se
veseliti!? Drugi su mogli u svatova nositi hrvatske trobojke i sve
drugo, samo ja ne.
No, nakon sedam dana od vjenčanja, kad sam išao po ženu u
Ljubinje, u Stolcu su me dočekali, oko sedam uvečer, i rekli mi da sam
skrivio neku prometnu nesreću. Rekoh, nisam nikakvu, a oni – hajte s
nama u miliciju. Poslije su mi priznali da to nije zbog prometne
nesreće, već da je milicija iz Ljubuškog zvala (Stolac je udaljen nekih
četrdesetak kilometara) i da će oni doći po mene za dva sata. U
međuvremenu su me pretresli, pitajući me da li posjedujem nož, vatreno
oružje…
Ništa nisam imao, predao sam se i mirno sjedio. Kad su došli
ovi
iz Ljubuškog jednom milicionaru morao sam dati svoj automobil, a oni su
mene i tek vjenčanu ženu odveli u policijskom autu. Kad su me doveli u
Ljubuški rekli su da je to zbog one trobojke na pozivnici, a meni je
odmah laknulo. Mislio sam da je nešto teže, da nije kakva bomba, da mi
nisu montirali neku prometnu nesreću, ubojstvo… Kad sam čuo da je to
zbog trobojke sa smiješkom sam odgovorio: Ja to sigurno branim.
Odgovorili su: Vidjet ćemo, nemojte biti sigurni.
Nisu mi dali da odem kući, već su me zadržali u stanici milicije.
Sutradan, 7. prosinca 1976., odveli su me sucu za prekršaje. Računao
sam da će mi dati petnaest dana zatvora ili novčanu kaznu. Molio sam ih
da me kazne sa 15 dana, jer to nije nikakva krivnja. No, sudac je vrlo
brzo donio (maksimalnu) kaznu – 60 dana zatvora! Odmah sam morao na
izdržavanje.
To mi je bio peti Božić u zatvoru. Odveli su me u Mostar.
Nikakva
žalba nije pomogla. Smjestili su me u najgoru ćeliju. Nisam izdržavao
kaznu kao prekršajac već kao netko tko je osuđen na najstroži zatvor.
Što je bilo s Vašom putovnicom, jeste li mogli odlaziti u
inozemstvo?
Ni
govora! Putovnicu nisam imao punih 19 godina! Tri puta sam je tražio i
svaki puta su me odbili. Nisu mi je dali zbog »viših ciljeva«. No,
putovnicu nisu mogli dobiti ni moj brat, moja supruga, svastika…, čak
ni moji prijatelji. Cijela obitelj nije zbog mene imati putovnicu, mada
sa politikom nemaju veze.
Kada ste je, ipak, dobili?
Početkom 1990. godine i to na
intervenciju ministra vanjskih poslova Austrije. Naime, u Grazu se
održavao simpozij s nazivom »Hrvatska i Europa«, a dobio sam poziv jer
sam bio dopredsjednik Hrvatskog demokratskog kluba za Centralnu Europu.
Tada sam je dobio za dva dana. Tri dana sam bio u Grazu nakon 19
godina!
Kada ste zadnji put uhićeni?
Kada je Tito zadnji put posjetio Zagreb. Nisu me dirali, za čudo, kada
su njegovo mrtvo tijelo vozili iz Ljubljane u Beograd.
Vjerujemo da niste lako mogli doći ni do zaposlenja?
Nakon što
sam završio fakultet na razne natječaje diljem Hrvatske poslao sam oko
120 molbi. Nitko me nije želio primiti. Međutim, 1978. godine ipak sam
se uspio zaposliti kao referent za porodično pravo u Donjoj Stubici. Tu
su me odmah nastojali »ugurati« i za predsjednika Općinskog sindikalnog
vijeća itd., jer sam se veoma brzo istaknuo društveno-političkim radom.
Kad su već nakon tri mjeseca saznali tko sam i što sam automatski su
sve suspendirali. (Bio sam čak i predsjednik Komisije za provedbu
ZUR-a, predavač na svim sastancima…). Čak je onda i direktor, koji me
je primio u radni odnos, morao dati ostavku. Tada je došla druga
direktorica sa zadatkom da me prati, ali nije mi htjela dati otkaz.
Zbog te njene dobronamjernosti – izbačeni smo ona i ja. Već četiri
godine vodim radni spor sa Centrom za socijalni rad. Dobio sam sporove,
ali ni jedan neće realizirati. Sada sam u kompanji otvorio agenciju za
prodaju nekretnina, zamjenu stanova… Radimo da nešto zaradimo.
O odvjetničkom poslu niste razmišljali?
Jesam, ali već dva
puta su me odbili zbog prošlosti i krivičnog djela – kontrarevolucije.
Obratio sam se i Vrhovnom sudu, čiji je predsjednik bio Čedo Grbić, a
on je bez obrazloženja odbio moj prigovor, tako da nisam mogao biti ni
odvjetnički pripravnik.
Iz kojih ste se razloga priklonili Hrvatskoj stranci prava?
S
obzirom da četiri godine nisam imao posla mogao sam se posvetiti
pluralističkoj sceni Hrvatske. Bog je ipak dao da se jedno zlo zamijeni
dobrim. Jedan sam od najagilnjih političara koji je doprinio ovoj novoj
političkoj sceni u Hrvatskoj. Utemeljitelj sam HDZ-a i jedan od glavnih
kreatora njenog Statuta. Ja sam bio na prvom sastanku, a sa Tuđmanom
sam ostao sve do osnivanja HDZ-a. Tada smo se nas osam utemeljitelja
odvojili od Tuđmana, Šeksa, Brozovića i drugih i stvorili smo Hrvatsku
demokratsku stranku. Tako da sam i apsolutni tvorac Statuta HDS-a. Tu
se također nisam složio sa programom i nekim prvacima stranaka. Nakon
toga želja mi je bila da se osnuje Hrvatska stranka prava, kojoj sam
oduvijek pripadao, jer se bori za slobodnu, nezavisnu državu Hrvatsku.
Nas dvanaest, krajem veljače osnovali smo i tu stranku. Nagovorili smo
Paragu, koji je u to vrijeme bio u Americi, da bude predsjednik, a ja
sam – dopredsjednik. To je jedna demokratska građanska stranka, koja se
isključivo bori demokratskih sredstvima. Mi smo obnovili tu stranku
koju je 1929. zabranio kralj Aleksandar.
Da li Vam je ipak drago što je pobijedio HDZ?
Drago mi je,
osobito što je osnovana ta stranka. Međutim, nisam se mogao složiti s
njihovim političkim postavkama. Borio sam se protiv komunizma i njegove
nepravde. U toj stranci, nažalost ima dosta onih koji su se borili
protiv Hrvatske, koji su me progonili. S njima ne želim biti u stranci.
U HDZ su mnogi ušli radi karijerizma, položaja, radi lakšeg života i
probitaka. Neki su još jučer bacili »crvenu knjižicu«, a već danas
postali vatrene pristalice HDZ-a. Da je bar zadržana jedna selekcija,
kao naprimjer da nitko ne može biti član jedne takve stranke koji nije
»na vrijeme« vratio »crvenu knjižicu« ili da mogu biti svi oni koji
zadnjih pet godina nisu bili u Partiji. To bih pozdravio.
Mnogi su ipak u prošlom režimu »morali« biti članovi Saveza
komunista…
»Morali«…
Možda su trebali biti svi oni koji su imali položaje: suci, javni
tužioci, policija, vojska, direktori… Ali, nisu morali biti oni drugi,
niži, a pogotovo intelektualci. Ako je netko bio borac u toj Partiji,
ako se od početka borio iz uvjerenja – to je u redu i to pozdravljam.
Ja znam na stotine ljudi koji su ušli u SK isključivo radi karijere.
Najgore mi je kad mi sad neki koji su bacili »crvenu knjižicu« pred
nosom mašu i viču da su članovi HDZ-a! Takvi nisu po programu i srcu
članovi HDZ-a već radi karijere, zbog koje su bili i članovi SK. Ti će
poslije reći da su »morali« biti u HDZ-u, a da nikada nisu pripadali
toj politici.
Za kakvu se Hrvatsku zalažete?
Zalažem se prvenstveno za
samostalnu hrvatsku državnost u svojim povijesnim i etničkim granicama.
To možemo ostvariti jedinstvom, ljubavi i voljom. Eto, njemački narod
je gotovo bez ijednog metka srušio Berlinski zid, ujedinio Njemačku,
što je bio san svakog Nijemca. Oni su stvorili veliku Njemačku, pa
zašto mi jednim mirnim putem ne bismo mogli stvoriti Hrvatsku. Danas je
sloboda naroda zagarantirana. Više nema političkog totalitarizma. Ljudi
danas idu na Mjesec, pa zašto mi ne bismo mogli biti slobodni? Ja znam
da Hrvati oduvijek žele biti samostalni i slobodni, svoji na svome.
Što je za Vas ideal?
Za ideal žrtvujem život. Za mene je borba
za nešto takvoga daleko jača nego moj život. Najveći totalitarizam i
nepravda ne mogu me pokolebati, samo mi mogu dati više snage.
Osjećate li danas sigurnost…?
Bojim se… Velike promjene koje
su se u nas dogodile prije nekoliko mjeseci nisu garancija da sve ovo
opstane. Kroz proteklih 45 godina taložilo se mnogo nepravde…
Ljudi koji su i danas na vlasti, pa i dio onih koji su u
opoziciji
na jedan su način sudjelovali u prošlom ratu, tako da se ne možemo
oteti dojmu, koliko god bili demokrati, da oni ne nose ožiljak
prošlosti. Rat ne završava kad fizičke borbe prestaju, dakle u našem
slučaju 1945., on završava onda dokle žive generacije koje su ga
vodile.
Budući da još ima generacija na jednoj, drugoj i trećoj strani,
teško da se može oteti subjektivnoj taštini da možete biti pravedan kad
vam dođe netko tko je bio vaš protivnik u ratu.
Kada će biti sreće na ovom prostoru? Ako demokracija bude
dalje
rasla, dalje se širila, ako ne bude rata, ako odu u mirovinu i izumru
oni koji su vodili rat, bilo kao pobjednici ili poraženi, da daljnju
politiku i društvo vode sadašnje generacije koje nisu opterećene ratom…
Kako danas obitelj gleda na Vaš politički angažman? Da li Vam
možda kažu: dosta je, stani malo?
Ja
sam jedan od najprogonjenijih ljudi iz 71. Moji bližnji često se
pitaju, zašto mene progone? Možda zato što mi je otac bio u vojsci i
poginuo u Bleiburgu…
U meni je ta obavještajna služba i UDBA pronašla osobu da me
najviše progone kao jedan simbol. Ja sam inače malo tvrdi Hercegovac.
Više puta sam bio hapšen, bez posla, putnice, dok dio mojih kolega
imaju kuće, vile, materijalno su dobro situirani, a ja nisam, tako da
moja žena i djeca sigurno govore: tata, ti nemaš ništa, daj se malo
smiri, možda oni tebe proganjaju što si malo tvrđi, daj nekome pruži
ruku, itd.
Meni takvi razgovori teško padaju, ali ih ne prihvaćam, jer se
nadam da će istina pobijediti, da će doći na vidjelo, prava borba, da
ćemo dobiti slobodu u onom smislu da će svaki čovjek, bez obzira kojoj
pripada struji, dobiti upravo ono što mu pripada, ali po svojim
sposobnostima i zaslugama.
Žena baš to ne prihvaća, kaže: »Daj nam ga danas…«, kao u
očenašu,
a i djeca žele udoban život. Stoga sam kao u sendviču! Svoju političku
borbu smatram ispravnom i produktivnom, a najviše me koči onaj tko me
najviše i voli!
Razgovarao: Mladen Pavković
|
|
