|
Da se ne zaboravi...
Monstruozni partizanski
zločin na planini Ljubuši u Paklinama
Sedamdeset
jednu godinu nakon počinjenja partizanskoga monstruoznog zločina nad
šesnaest nedužnih žitelja Vedašića i dvoje žitelja Letke, na mjestu
njihove mučke smrti na planini Ljubuši, u Paklinama, postavljen je
spomen-križ i osamnaest kamenih ploče s imenima svake nedužne žrtve
Spomen na partizanski
zločin nad šesnaest nedužnih žitelja Vedašića i
dvoje žitelja Letke na planini Ljubuši (Pakline), 13. lipnja 1944.
godine.
Žrtve su bile stare između trinaest i
šezdeset godina.
Pobijeni i način njihove mučeničke smrti:
Ivan Miškić zv. Milan r. 1886. Pronađen potpunoMonstruozni partizanski zločin na planini Ljubuši
izmasakriran i satrven, kostiju potpuno izlomljenih, tako da su mu
tijelo morali donijeti u vreći.
Mirko Miškić, sin Ivanov (Milanov ) r. 1929. Pronađen
slomljenih kostiju i glave potpuno smrskane.
Ilija Miškić r. 1923. Odveden petstotinjak metara od
staja i strijeljan. Na pronađenom tijelu nije bilo vidljivih tragova
mučenja.
Josip Gudelj r. 1891. Također odveden podalje i strijeljan
zajedno s Ilijom Miškićem. Ni na njemu nije bilo vidljivih tragova
mučenja.
Anica Gudelj r.1914. Pronađena iznakažena tijela,
slomljene vilice koju je držala samo koža. Trbuh, noge i bedra su joj
bili isprobadani nožem.
Jakov Bokanović r. 1889. Po svjedočenju očevidaca
iznakažen do te mjere da ga se od straha nije moglo gledati.
Jozo Bokanović r. 1910. Mučen do smrti, a potom mu je
tijelo gorjelo na vatri. Nađen s odrezanom glavom koja je nađena
podalje od tijela. Ruku svezanih uzicom od pregače pokojne Ive Šteko.
Ante Bokanović Antuka r. 1903. Pronađen nešto podalje od
ostalih, ispod jedne litice gdje je bačen u šumu. Po ozljedama na
tijelu se vidjelo da je bio teško mučen i polomljen.
Ruža Bokanović zv. Krištuša r. 1910. Nađena na ledini
sklopljenih ruku, pa se pretpostavlja da se molila do smrti. Bila je
potpuno prebijena s počupanom kosom koja je bila bačena pored njezina
tijela.
Iva Šteko r. 1892. Pronađena iznakažena s očenašima u
ruci. Grudi su joj bile probodene i tijelo iznakaženo, a glava
probijena. Pretpostavlja se da je umrla u teškim mukama sklopljenih
ruku.
Jozo Papić Jokica r. 1917. Pronađen zajedno s ostalima
sa strašnim ranama po tijelu koje su bile nanesene nožem. Noge i ruke
su mu bile prebijene.
Bože Papić Boko r. 1907. Pronađeno tijelo bilo je zvjerski
unakaženo. Noge su mu oderali sve do nokata.
Bože Papić zv. Boškica r. 1899. Iznakažena i
polomljena tijela, s glavom bez vilice, pronađen zajedno s drugima.
Vilicu, nakon dvadeset sedam godina, pronalazi njegov sin Petar Papić i
polaže je u grob svoga oca.
Jozo Papić zv. Jozuka r. 1922. Također krvnički unakažen,
oderane kože s nagorjelim tijelom što bi moglo značiti da je stavljan
na vatru kako bi krvnici udovoljili različitim metodama mučenja.
Stojan Papić zv. Stole r. 1904. Unakažena tijela,
potpuno satrven u vlastitoj koži pronađen na zajedničkom mjestu
stravičnog zločina.
Blaž Bilić r. 1926. Njegovo tijelo je pronađeno potpuno
golo. Umoren na vrlo čudan način, bez vidljivih izvanjskih ozljeda.
Tijelo je bilo neuobičajeno dugačko i tanko što upućuje na to da su ga
krvnici mučili rastezanjem. Pretpostavlja se da je umro u strašnim
mukama.
Andrija Radoš r. 1931. Nađen potpuno satrven u
vlastitoj koži. Bio je dijete od trinaest godina, a mučen na najgori
način. Njegov otac je mučeničko tijelo svog djeteta s mjesta
zločina odnio u vreći.
Miško Ljubičić r. 1924. Pronađeno tijelo s mnogim
ozljedama od bodeža, a nogu oguljenih do nokata.
Svjedočanstva prikupljena u Duvanjskome
žrtvoslovu o tom strašnom događaju:
Početkom mjeseca lipnja 1944. partizani su došli noću u selo Vedašić i
odveli svu stoku u planinu Ljubušu. Tri dana iza toga događaja znalo se
da je stoka završila u Zvirnjači, ali nitko se nije usudio ići po nju
zbog straha od partizana koji su se nalazili na Ljubuši.
Ujutro 13. lipnja 1944. u selo je došla jedna jedinica
njemačke
vojske koja je preko Vedašića krenula prema Ravašnici budući da su se
gore nalazili njihovi položaji. Nijemci su tražili seoskoga glavara, a
u to vrijeme to je bio Ante Bokanović zvani Antuka. Od seoskoga glavara
tražili su da pođe s njima kao vodič jer nisu znali gdje je Ravašnica.
Antuki se nije išlo pa se opravdavao da ne razumije što mu govore
znajući da su na Ljubuši partizani. Nijemci su tada pitali ima li itko
da govori njemački jezik pa ih je netko uputio na Jozu Papića ”Jozuku”
i Božu Papića ”Boku” koji su se vratili iz Njemačke. Vjerojatno su
Nijemci znali da su partizani prije nekoliko dana otjerali seosku stoku
pa su im lagali da nekakva stoka luta po planini kako bi ih lakše
namamili da pođu s njima.
Antuka, Jozuka i Boko su pod prisilom krenuli s njima. Ubrzo
se po
selu proširio glas da su njih trojica s vojskom otišla po stoku u
planinu pa su ljudi spontano izlazili iz sela i krenuli za njima,
nadajući se da će dovesti svoju stoku kući. Neke od njih, uz povike,
vraćali su članovi njihovih obitelji budući da se znalo da su u Ljubuši
partizani pa su ih zbog toga tjerali da se vrate kući. Druge su pak
sustizali dalje u planini te ih uz svađu vraćali kući.
Tako je u koloni s vojskom ostalo 18 osoba – šesnaestoro iz
Vedašića i dvoje iz Letke. Kada su prešli područje između Jastrebovca i
Munjevca prema Ravanjskom polju, Nijemci su, vidjevši gdje je
Ravašnica, produžili svojim putem, ostavivši tako jadnu i prevarenu
čeljad da se sama vrati kući.
Na povratku su ih dočekali partizani koji su ih povezali žicom
i
na najzvjerskiji način mučili i ubili u jednom manjem docu nepoznatoga
imena.
Ruža Bokanović (kći ubijene Ive Šteko, rođena 1929.): Kada
su
naši otišli s vojskom tražiti stoku u Ljubušu, prošlo je oko desetak
dana, a da nema nikakvog glasa ni di su, ni šta su. Ti’ dana mi smo
kopale na Žmirinoj njivi kod harema. Kaže ti nama Perkuša (supruga
Jozipa Gudelja): ”Cure moje, ja ću vam malo zamišat uzlivače pa ja odo’
u grad. Neću li štogod čut šta je s našima.”
Mi smo kopale kukuruz. Čekajući Perkušu već smo
dobro i ogladnile, jedva držeć motike. Uto banu Perkuša od Kukanove
kuće. Kuka ko i kukavica. Čujemo mi di ona nabraje. Dođe k nama i veli
da je čula da su naši poginuli u Paklinama.
A to joj je rekla jedna Srpkinja iz Rašćana dok je sjedila pred
Božankušića kućom i plakala. Pita je Srpkinja zašto plače, a Perkuša
joj veli kako su naši otišli za mâlom i kako ji već danima nema. A ona
kaže Perkuši: ”Nemoj me odat, živim te Bogom kunem! Ja ću ti reć di su
vaši. Ja sam čula kad je moj diver sašo s Ljubuše i kaziva kroz plot:
Pobili smo Vedašićane.”
Dušo moja mila, mi se ujutro podignemo i pođemo
uz
planinu. Iđemo ji tražit i sve mi maštamo – sad ćemo mi nji srist.
Pošle smo ja, Ruška Milukića (kći ubijenog Milana Miškića), Mara Kodića
(kći ubijenog Jozipa Gudelja), Mara Juričušina (kći ubijenog Jakova
Bokanovića), tetka Čovića (maćeha ubijenog Miška Ljubičića), Stolinica
(supruga ubijenog Stojana Papića) i Mijo Bojkića (brat ubijenog Bože
Papića Boke).
Odozdo iđe Tale (otac ubijenog maloljetnog Andrije Radoša).
Stigo nas i nosi vrićetinu na sebi. Zagrno se. Kiša pada, a vrime bilo
varljivo, nekad sunce, nekad kiša.
Mi se podilili u dvi grupe. Jedni malo naniže,
jedni naviše pa ako nas ko trefi šta ćemo nismo nikom ništa krivi.
Uto stade Mijo Bojkića vikat s one ledine: “Aaa, evo ji!” Mi smo
sletili ozgar i odma smo ugledali pokojnog Mirka Milanova, pa na onom
srtiću pokojnog Jaketu, a u docu pobijeni leže sve jedno do drugoga.
Dok smo mi nabrajale i plakale, Tale je pronašao svoga sina koji je bio
sasičen u komade. Skino je sa sebe vriću, pokupio iskomadano tilo i sav
izgubljen reko: “Ljudi, ja moram ić.”
Među ubijenima nismo našli pokojnog Iliju
Miškića i
Jozipa Gudelja. Potlje ji je našla vojska, oko sto metara dalje prema
Zvirnjači. Onda nam je neko podvikno a mi smo se poplašili pa smo
pobigli kući ko bez duše.
Sutradan je moj pokojni brat Mate doveo vojsku u selo. Puna
auta vojske, bilo je i ustaša i domobrana. Kako niko u selu nije imo
daske, moj brat Mate je razvalio naša okna od žita da napravi držače na
volovskim kolima (kojima su dovezeni ubijeni ljudi).
Dan uoči svetog Ive, vojska ji je dotrala, a
pokop
je bio na svetog Ivu [24. lipnja]. Na pokopu nije bilo ni fratra ni
popa. Samo je pokojni Joca poškropio grobove.
Eto, tako je to bilo, dico moja. Kad sam već odrasla, čuvala
sam ovce i tada sam među svojim ovcama ugledala neku tuđu ovcu. Potrala
sam je kući računajući da će neko doć po nju sutradan. Tako je i bilo.
Ujutro kad sam istrala ovce došo je Hasan Đugum zvani Ćoro i traži od
mene da mu pomognem ufatit njegovu ovcu. A ja mu velim: ”Neću
krvniče!Ti si moju mater ubio, a život ti je spasila kad si bižo od
Švaba. Sakrila te je u kacu i pokrila aljinom.” On mi ništa ne reče,
samo je šuteć otro svoju ovcu.
Jure Radoš (Talin sin, brat ubijenoga
Andrije, rođen 1936.): Bio je u Duvnu jedan partizan Kasim Balić zvani
Žaka koji je uvik govorio: “Ako će ovi ljudi, čiji su pobijeni u
Paklinama, tužit, ja ću im biti svidok!”
Jedne prilike ostadošmo nas dvojica sami i on
mi reče da ja tužim, a on će biti svidok. Pito sam ga koga da tužim, a
on će mi: Muju Seferovića zvanog Dućur i Novicu Zečevića iz Kongore.
Oni sve znaju.
Tužio sam ji 1968. Okružnom sudu u Mostaru,
priko odvjetnika Vlade Marića iz Zagreba koji mi reče: “Tužit ćemo ih
mada će tužba biti odbačena, ali neka partizani vide da smo još živi i
da zaboravit nikad nećemo. Bilo bi dobro da i drugi članovi obitelji
pobijenih potpišu suglasnost za tužbu.”
Govorio sam Vedašićanima da se potpišu, ali
niko nije tio jer su se plašili Udbe. Ja se nisam plašio ni Udbe ni
bilo koga nakon što su mi sasikli brata u komade, a ćaću mučili i tukli
po zatvorima od čega je i umro. Vedašićani su mi nudili pare da mi
pomognu financijski u sudskom procesu.
Nisam to tio jer mi pare nisu tribale. Uskoro
je tužba odbačena kako mi je odvjetnik i govorio.
Žaka mi je tada još reko da su Dućur i Novica
Zečević ubili Jakova Bagarića iz Letke i zakopali ga kod pravoslavne
crkve u Ravnom. Zakopali su ga plitko pa su ga paščad iskopala i
rastrgala leš.
Petar Bokanović (sin ubijenog Jakova Bokanovića Jakete,
rođen
1931.): Kada su partizani noću pokupili našu stoku, jedan od nji je
prišo mojoj materi i upito je, zna li ko je on. Ona mu je rekla da ne
zna. Partizan je ponovio: ”Pa kako me se ne sićaš, ja sam Balkaz (Pere
Krakan) iz Stipanjića?!
I još da ti kažem: Muharem Kapetanović zvani
Mušan je jedan od onih koji ji je ubijo!”
Kad smo ja i moja žena Mara bili u Dortmundu u Njemačkoj, vozili
smo se u autu s jednim Srbinim koji se prezivo Topalović. On je bio
rodom odnekud iz Bosne, ali se odselio u Đakovo. S nama u autu bio je i
neki Omer Ceriković kojega je Topalović poznavao otprije.
Kada je Ceriković čuo da pričamo našim jezikom,
pito nas je odakle smo. Odgovorili smo da smo iz Duvna. Ceriković je
tada započeo priču kako poznaje naš kraj i kako je hodao našim
planinama naglašavajući kako su kršovite i da nemaju šume.
Onda nas je iznenadio rekavši: ”Sićam se kad su vuci na Ljubuši
pojili osamnestero ljudi!” A Topalović je dodao: ”Je, ali vuci na dvi
noge!”
Osjetivši da se Mara nakon ti riječi uznemirila
Ceriković je umuknuo. Poslije nam je Topalović reko da mu je Ceriković
ispričo kako je bio u Paklinama i kako je ubijo Vedašićane, a krv bi ga
zapljuskivala dok ji je klao.
Ana Šteko (rođena 1950.): Na misi koja
se slavi u Stipanjićima na Gradini, a svetog Iliju 1970. godine bili
smo ja i moj suprug Ivan i pokojna Pavica Šteko. Poslije mise svratili
smo kod moji na užinu. I tada je pokojna Pavica počela pričati kako je
sanjala da je u snu gledala kako ubijaju naše ljude u Paklinama.
Cili prizor iz sna bijo joj je nevjerojatno
stvaran. Čula je krike i zapomaganja te je u tom snu vidila i jednog
mladića koji stoji po strani i to sve nervozno i nemoćno promatra,
užasnut onim što vidi. Njenu priču prekino je Marko Brigić zvani
Šuletović koji je reko: ”Taj mladić sam bio ja. Ali šta ću, ljudi! Da
sam išta napravio, završio bi s njima u docu.”
Bože Bokanovića (suprug Ruže Bokanović, rođen 1931.): Kad
smo
bili momci, Bili Berošev iz Letke i ja, malo smo ko švercali. Otišli bi
u Ravno, kupili bi po dikoju kravu, dotraj bi u Duvno pa prodaji. I
tako se snalazili ko momci. Jednoč smo u Ravnom noćili kod jednog
Srbina. Sićam se da se prezivo Zelen.
I dok smo tako sidili i pričali u njegovoj
kući, on
ničim izazvan reče: ”Nisam ja, ljudi! Dice mi moje, nisam! Ali jesu
ravanjske žene i ljudi išli u Pakline i skidali odjeću s mrtvi
Vedašićana. I moja žena je među njima bila.”
Ana Ljubičić (rođena 1938.): U našu
gostionicu, 1970. godine svratili su: Hamid Đugum iz Oplećana, Rade
Bilanović zvani Ćasil iz Mandina Sela i neki Jovo sa Poljica kod Vran
planine. Sili su za stol i naručili litar šljive čačanke.
Čistila sam prozore kad je Hamid reko: ”E,
jesam ćeifio na malom Ante Bokanovića (trinaestogodišnji dječak Mate
Bokanović) kad sam ga zaklo i bacio u jamu. Sićaš li se Ćasile kad smo
ubijali vedašićku čeljad? A jesmo ji i pobili, bogati!”
A Ćasil će na to: ”Kako ne sićam i ja sam ji
ubijo!” Hamid je upito Jovu sića li se i on toga jer je i on tu bio.
Ovaj mu je odgovorio: ”Jesam tu bio, ali ja ji
nisam ubijo.”
Kad sam sve to čula, rasplakala sam se.
Šokirana i prestravljena od onoga što sam čula, uzela sam im bocu sa
stola vičući i psujuć na nji. Oni su se ustali i pobigli iz
gostionice.”
Anđa Bokanović Bićinica (bratana ubijenog Stojana Papića,
rođena
1923.): To ti je, sinko, bilo na svetog Antu 13. lipnja 1944. godine.
Vraćala sam se s mise. Približavajući se selu, vidila sam da kolona
ljudi iđe priko Razvala prema Pločnoj kosi. Kad sam došla kući, došo je
stric Stojan i pito me di je strina. Velim mu da su mi ljudi rekli da
je otišla s narodom i s vojskompo mâl.
”Kakav mâl, glavu će izgubit, odo ja po nju!”
viknu
mi stric. A meni se nije ostajalo u kući s dicom pa mu kažem: ”Striče,
neka ja ću ić po strinu.”
Stric mi nije dao, već je sam otišo. Poslije je strina pričala
da je stric kad ji je stigo viko na nju da se vrati kući. Strina mu je
govorila: ”Ajmo mi, Stojane, oboje kući. Nema od ovog ništa, nema ovde
nikakvog mâla.”
A on je reko: ”Ti se vrati kući, a ja odo s
njima još gori.” Kako je otišo, više se nije ni vratio.
Ante Križanac Čotakov (1927.-1992.) za
života je pričao da je kao maloljetni mladić čuvao ovce kod svog rođaka
Jurice Papića na Ljubuši. Čuvajući ovce, zaspao je. Probudivši se,
iznad sebe je ugledao tri partizana: Muju Seferovića Dućura,Gunju
Seferovića i Selima Đuguma zvanog Semper.
Svezali su ga žicom, maltretirali ga i mučili
cijeli dan. Potom su se počeli dogovarati kako da ga ubiju. Budući da
je bilo kasno i već je padala noć, Semper je predložio da ga ipak
puste, zaprijetivši mu da će ga ubiti ako ikada ikome ispriča što mu se
dogodilo i tko mu je to napravio.
Ovaj događaj su nam potvrdili članovi
obitelji pokojnoga Ante Križanca. Još jedan podatak: Selim Đugum zv.
Semper silovao je u Ljubuši Ivu Papić zv. Iveta i skupa s Mahom
Seferovićem zv. Gunjo staricu Anicu Gudelj zv. Krolinica nedaleko od
njezine kuće.
Napomena: Kod partizana Muharema Đuguma zvanog Grco bila je
duhanska
tabakera pokojnog Josipa Gudelja zvanog Jozip. Feko Seferović (brat
Muje Seferovića Dućura) uvijek kad bi ga netko pitao zna li tko je ubio
Vedašićane, pravdao bi se da on ne smije ništa o tome govoriti, inače
će ga ubiti te da je on samo čuvao stražu dok su ih drugi ubijali.
|
|
