|
Evo t´ naške domovine!
NAŠI LJUDI I KRAJEVI
Marin Bego, Hrvatska mladost, broj 4-5.
Zagreb, prosinac - siječanj 1943 - 1944.
"Liepa naša domovina" himna Hrvatskog naroda plamti divnim zanosom,
kojim vanredna ljepota Hrvatske zemlje napunja dušu čovječju. U srdcu
Europe, u žarištu njene kulture, kao golemi nasip prema Jadranskom moru
strši Dinarsko gorje - Slikovito gorje prema moru pada strmo i sliči
fantastičnim kazalištnim kulisama, pripremljenim za neku čudesnu priču.
S druge strane, prema kopnu, veličanstvene planine, obrasle šumama,
spuštaju se u osam gorskih tala sa sve niže i niže, što dublje ulaze u
kontinent, gdje se drobe u tisuće sjenovitih brežuljaka preko ciele
Bosne i Hercegovine sve do Hrvatskog Zagorja, da se konačno smire i
uztupe mjesta bezkrajnim žitorodnim ravnicama Hrvatske, Slavonije i
Sriema.
Iz ptičjeg leta, iz velike visine, ovako se prikazuje zemlja,
koju
su Hrvati, prigodom utrke naroda, za vrieme obće seobe početkom VII.
stoljeća za se osvojili, kroz vjekove mačem branili i zadržali do
danas. Na cielom tom prostoru, po vrletnim planinama, među šumovitim
brežuljcima, u dolinama i plodnim nizinama žive Hrvati. I kao što je
njihova zemlja pod blagim podnebljem liepa, raznolika i obdarena svakim
Božjim blagoslovom, takovi su i ljudi, koji tu zemlju punih četrnaest
stoljeća nastavaju. Razumije se, da kod toga ima veliki udio i
arijevska rasa, kojoj Hrvati pripadaju. Hrvati kao narod čiste i snažne
rase posjeduju prirodnu nadarenost, spremnost na žrtvu, ljubav za
cjelinu, za družtvenost i uljudbu.
Ali, kao što je raslinje pod južnim podnebljem bujno i raznoliko,
tako se i ljudi iz različitih krajeva Hrvatske razlikuju po ćudi i
temperamentu, po navikama i sklonostima, akoprem ih izta krv, izti
jezik i vjekovna sudbina, spaja u jednu nerazdjeljivu zajednicu, koju
nikad ni najezde divljih horda, ni družtvovni kataklizmi, ni najveće
nesreće, nisu mogli razbiti.
PRIMORSKI KRAJ:
Primorski Hrvati,
u neprestanom dodiru sa kulturnim svietom tipični su predstavnici
uljudbe i pozitivnih vrjednota Hrvatskog naroda. Nije bez važnosti, da
je najmoćniji Hrvatski kralj Petar Krešimir (1058.-1074.) upravo iz
Dalmacije proširio svoju vlast na Neretvansku nizinu i Bosnu i tako već
sredinom jedanaestoga stoljeća pod svojim žezlom zahvatio cieli
teritorij, koji je danas priznat Nezavisnoj Državi Hrvatskoj. Sve, što
je Hrvatski narod dao u kulturnom i družtvovnom pogledu, sve njegove
težnje i nastojanja kroz dugi niz vjekova, najbolje se odrazuju na
Primorju, u Istri i Dalmaciji, posebno u Splitu i Dubrovniku kao
središtima Hrvatskog Primorja.
U Splitu kao u otvorenoj knjizi odrazuju se svi vjekovi:
stari,
srednji, i novi viek. Od 128 egipatskih sfinga, koliko ih u svietu ima,
u Splitu su 4. Tu je palača cara Diokleciana, do danas najbolje
sačuvana građevina staroga vieka, tu su sredovječne kurije i tornjevi i
novovjeke zgrade, u svim stilovima, kojima se može podičiti Europa. Ali
za Hrvate je najvažnije, da je Split kolievka Hrvatskih kraljeva; tamo
su njihove zadužbine i grobovi. U Splitu je god. 1076- izabran prvi
Hrvatski kralj Dmitar Zvonimir; tu se rodio god. 1450. otac Hrvatske
umjetne poezije, filozof svjetskog glasa, Marko Marulić. Split je, kako
Marulićev suvremenik Hektorović pjeva "sreću imil, da je vavik gnizdo
razumnih ljudem bil". U zadnje doba, do prije ovog rata, postao je
Split omiljelim ciljem turista cielog europskog kontinenta. Nema
stranca, koji je jednom posjetio Split, da se nije opet u nj navratio.
U drugom središtu Hrvatskog primorja, u Dubrovniku, osjeća se bilo
cielog Hrvatskog naroda, od onog vremena, kad je taj narod došao u ove
krajeve. Na negda goloj litici, pred licem bezkrajne površine morske,
podigoše Hrvati grad, kojemu je po ljepoti težko naći premca, ogradiše
ga visokim mirima, tvrđama i kulama, zasadiše u njemu i oko njega sve
cvieće i južno raslinje tako, da se on danas izdiže kao iz velike
cvjetne bašte vanredan i divan u živoj izmjeni boja. Svaki stil i svako
novo nastojanje na polju arhitekture zastupano je u Dubrovniku. Na
polju privredne aktivnosti i kulturnog stvaranja Dubrovnik je postigao
vrhunac još u doba renesanse (oko god. 1500.), Hrvatska književnost
cvala je tu u XVI. stoljeću i takmi čila se najnaprednijim narodima.
Marin Držić još prije Moliera pisao je svoje drame, koje su i danas na
razporedu; Ivan Gundulić spjevao je prvi epos slobodi. Tisuću godina
samostalnog života dokaz je izvanredne diplomatske vježtine i
državničke mudrosti, a veliko bogatstvo i sjaj, plod su zamašitih
pomorskih podhvata i uzpješnog trgovanja po svim morima svieta.
Dubrovački trgovci dovažali su robu iz svih kontinenata i
promećali
onu iz svog Hrvatskog zaleđa. Dubrovački bankari snabdjevali su
Habsburge zajmovima u Beču i Madridu. Pjesnici s dubrovačkih žala
pjevali su Hrvatskim jezikom narodu, koji je u grad donosio plodove
svojih ruku, obavještavali ga i upućivali u sva najnovija pregnuća
ljudskog duha, dajući tako vidljiv dokaz, da književnost nije zabava,
nego koristni i ozbiljni narodni posao.
Hrvatski pomorci odlikuju se vedrim pogledom na sviet, hitrim
mišljenjem, duhovitošću, oštroumnim zapažanjem, odlučnim i sigurnim
nastupom. Imaju svoje određeno naziranje na sviet i njegove probleme.
Svoju Hrvatsku domovinu, a napose svoj primorski krš, koji rodi
izvrstnim vinom, maslinom i svakojakim južnim voćem, vole iznad svega.
Hrvati iz ostalih krajeva obično smatraju primorje siromašnim, budući
je u narodu 80% poljodjelaca, oni bogatstvo ocjenjuju prema plodnosti
zemlje u žitaricama. Primorci naprotiv drže svoj kraj najbogatijim,
obzirom na neizmjerne privredne i ekonomske mogućnosti, koje daje more.
I kako drugčiji mogu da budu ljudi u kraja, gdje sve trepti i
blista u sjaju žarkih boja, gdje oblici visokih gora, otoka, poluotoka,
morskih uvala i dražica odskaču u tako živim obrisima, kao da će
propjevati. Gdje bezkrajno more odsjeva, ziba se i uzdiše vlažnim
uzdasima, gdje sve titra kao u priviđenju i začarano se smieši od neke
nutarnje duboke radosti ...
LIČKI KRAJ:
Prielaz iz Primorja u
Liku po strmoj gorskoj kosi Velebita nije lagan; krajobraz se mienja,
ali ipak osjeća se blizina mora. Primorci i Ličani, po prirođenoj
bistrini duha, oštroumlju, razvi jenoj osjećajnosti i odlučnosti,
sasvim su slični. Ali Ličani razlikuju se od Primoraca upornošću, većim
samoodricanjem i odlučnom voljom, koja ja nepokolebiva kao masiv
Velebita.
Disciplina i samostega razvila je kod Ličana do najveće visine
njihove vojničke sklonosti i osobine. Požrtvovnost, marljivost, smisao
za red i rad, stvorila je od Ličana ljude jakog karaktera i morala.
S druge strane, čednost i skromnost njihovih žena pojačava kod
njih ljubav za obitelj za ognjište. Kod Ličana je ognjište podignuto na
oltar veće svetinje od ove on nepozna. Nema sumnje, da idilična tišina
Velebitskog gorja, neobična šumovitost i izvanredna romantičnost
Plitvičkih jezera utječu na ćud i karakter Ličana.
Plitvička jezera nalaze se između planine Male Kapele i
Plješivice.
Nastala su spajanjem dviju rieka, koje tvore Prokljansko jezero. Iz
Prokljanskog jezera ruši se voda vodopadom u drugo jezero, iz drugoga u
treće i tako se nižu jedan za drugim šestnaest čarobnih jezera, sva
obrasla u bujnom zelenilu grmlja i stabala. Zadnje jezero iz kojega
izlazi voda potokom Plitvice tvori vodopad visok 68 metara i teče dalje
pod imenom poznate rieke Korane. Tlo, na kojem se nalaze Plitvička
jezera od nepropustivog je granita. Dok nebrojene špilje, pećine i
rieke ponornice, koje teku po vapnenom kršu, neprestano mienjaju oblik
i tok, podliežući djelovanju atmosfera i vode, ovih 16 jezera ostaju od
izkona na svom mjestu, nepromienjena u svoj raz košnoj ljepoti. Ljepotu
kraja povećavaju prašume. Drvlja i stoke ima u Lici na pretek. Svuda
naokolo rastu vitke jele, hrast, omorika, borovi. Masiv Velebita,
prašume sa svojim tajans tvenim šumom daju ovom kraju neobični čar,
koji upodpunjttje velebna pjesma Hrvatskih voda iz 16 Plitvičkih
jezera. Plitvička jezera liepa su kao Hrvatska duša. Toj duši, njenoj
neta knutoj mladosti i djevičanstvu, čarobni vodopadi iz 16 granitnih
jezera pjevaju vječitu himnu.
BOSANSKI I HERCEGOVAČKI KRAJ:
Bosanski
i Hercegovački kraj je nepregledno more slikovitih brežuljaka
najrazličitih oblika i veličine, između kojih vijugaju potoci i rieke,
zelene se dubrave, polja i doline. Stvarajuća moć prirode pokazuje se i
u ovom dielu Hrvatske u svoj svojoj veličini i sjaju. Izvanredan
primjer prirodne krasote, njezine neizmjerne pronalazačke snage i
duhovitosti je romantični grad Jajce, koji se nalazi u srcu Bosne.
Ugniezdio se na visokom, šumovitom briegu između rieke Vrbasa i Plive.
Jajce je više nego ikoji drugi grad sačuvao orientalni karakter. Nekoć
je bio priestolnica Bosanskog kraljevstva, sjedište slavnog Bosanskog
kralja Stjepana Tomaševića. Pod samim gradom ruši se rieka Pliva niz
golemu liticu ravno u Vrbas, koji je proždire. Prekrasni slap pjeni se
medu zelenilom grmlja i stabala, pružajući jedinstvenu sliku neviđene
prirodne krasote.
Veličanstvena riedkost koju ovdje tvori priroda, kao da ima
neke
dublje značenje: karakter Bosanaca i Hercegovaca, njihova legendarna
hrabrost, nesebičnost, samopriegor, spremnost na žrtvu, sve se to na
mah, u zanosu, žrtvuje idealu, bez kojega ponosna duša ne može biti.
Energični, živog temperamenta, bistri kao suza u oku, sačuvali su
Bosanci i Hercegovci borben duh i neviđenu uztrajnost.
Dugo, neprestano ratovanje očeličilo je njihov značaj. Otac
Domovine Dr. Ante Starčević s pravom je kazao, da se je na teritoriju
Bosne i Hercegovine sačuvao rasno najčišći Hrvatski elemenat.
Romantičnost Bosanskog kraja odrazuje se najbolje u divnim lirskim
pjesmama "sevdalinkama". Takove tankoćutnosti, takovog ljubavnog zanosa
nema u svietu. Sladka omama završava podpunom predanošću sudbini,
pokornošću Bogu i višim silama "kismetom", da opet odjednom plane
neviđenom preduzimljivosti i skrajnom odvažnosti u slučaju rata.
Vojničke vrline Bosanaca i Hercegovaca nadaleko su poznate disciplina i
poslušnost, uztrajnost, neograničeni samopriegor i požrtvovnost uz
prirođenu inteligenciju i žarko rodoljublje čine od njih vojnika, pred
kojim svaki neprijatelj drhti i sve zapreke padaju.
HRVATSKO ZAGORJE:
Jesu li mali,
ubavi brežuljci Hrvatskog Zagorja oni, koji su se najdalje odkotrljali
od Velebitskog masiva ili pripadaju srednjeeuropskom subalpinskom
gorju, težko je u prvi mah odgonetati. Svakako oni su vrlo liepi i vrlo
plodni. Rode obilato grožđem, svakojakim voćem i povrćem. Posvuda
žubore brzi gorski potoci, obilja vode natapa gredice u polju i
vrtovima, gdje je savka stopa zemlje brižno obrađena Zagorje je
najnapučeniji kraj Nezavisne Države Hrvatske, dapače jedan od
najnapučenijih krajeva Europe.
Zagorci su vrlo vješti zemljoradnici i vrtljari, trudbenici od
jutra do mraka plodna zemlja obilato nagrađuje njihovu marljivost i
trud. Čista, biela nošnja Hrvatskih Zagoraca, njihovih žena i
djevojaka, koja na gradskim ulicama djeluje upadljivo, ovdje, u
Zagorju, u zelenom okviru stabala i vrtova doimlje se vrlo ugodno
ukusno. Posvuda odskaču svježi mlazovi vode. U sjeni stabala mali
potočić okreći, mlinsko kolo, zastaje uz zelenu ogradu vrta i dvorišta,
kao da se želi ukopčati u gazdinstvo, po kojem se igraju djeca i trči
domaća živad.
Ljeti, kad voćke dozrievaju, vide se posvuda ljudi u polju: među
zelenim granjem, koje se savija pod težinon ploda, kao da su se zapleli
veliki bieli leptiri.
Kao vojnici poznati su Zagorci po svojoj srčanosti i
uztrajnosti.
Varaždinska "vražja divizija" proslavila se u svjetskom ratu i stekla
neumrlu slavu. Zagorje je koljevka Hrvatskog plemstva. Njihovi otmieni
dvorci i klieti vide se na daleko. To plemstvo u zajednici s narodom
vjekovima se borilo i sačuvalo "stare Hrvatske pravice", ono je
sudjelovalo u svim narodnim pokretima i dalo značajan prilog stvaranju
kulturnih i materialnih dobara.
SLAVONSKI KRAJ:
Velebno primorsko
i velebitsko gorje, prašume, tisuće zelenih brežuljaka, čarobna jezera,
vodopadi rieka i brzih gorskih potoka odpjevali su svoju pjesmu, tlo
zemlje spustilo se i smirilo zauviek. Iztočno od Zagreba pa kroz cielu
Slavoniju i Sriem, prostiru se nepregledne žitorodne ravnice, kojima
nema ni kraja ni konca. Ova plodna najbogatija nizina, žitnica je
Hrvatske. Rubom nepregledne ravnice teče s južne strane rieka Sava, sa
sjeverne strane Drava, koje obe utječu u središnju europsku rieku
Dunav.
Izvanredna plodnost zemlje omogućuje lagan i bezbrižan život
Slavonaca i ublažuje u njima Dinarsku žustrinu. Nigdje nije vidjeti
kamena. Unaokolo seoske male drvene kućice poredale se uzduž ceste:
tiču se jedna druge ramenom. Visoki, oštri krovovi, čisti bieli zastori
iza stakala na prozorima dočaravaju izvana intimni nutarnji ugođaj.
Neizmjerna je prostranost slavonske ravni!
Čitava putanja sunca, kad jutrom izađe na jednoj strani, dok uveče
zapadne na drugoj, kreće se na njoj. Za dugih ljetnih dana sve se
privida kao u snu: neosjetljivost tvrdih predmeta unaokolo, titrava
izmjena boja i zvukova, plača i smieha. U tom prostranstvu svrt naše
tuge i žalosti, sve brige i obziri morali bi izgledati bezkrajno
smiešnim, ali nije tako. Pustopašnost, širo kogrudnost i ekspanzivna
suosjećajnost Slavonaca prelazi kadkad u slabost, koja je bez sum nje
odraz bezkrajne jednolične nizine, što sve daje, a ništa ne traži. Samo
kad popodnevni vjetrić uzbiba valove dozrelog žutog klasja, sumorni
pogled oživi i zadovoljno kruži u nedo gled po bezkrajnoj ravnici, koja
se sva prenemaže od težkog ploda ...
Ali uza svu plodnost i bogatstvo tla, vrije kod Slavonaca
zamrla
djedovska ratnička krv, zajednička svim Hrvatima. Tko drugčije misli,
neka se sjeti ratničkih čina, koje su slavonski Trenkovi panduri
počinili za vrieme sedmogodišnjeg rata, neka se sjeti Vojne krajine sa
sjedištem u Požegi i napose svećenika junaka fra Luke Imbrišimovića,
koji je mačem u ruci sa svojim Slavoncima toliko puta u krvavim
okršajima suzbio biesne navale Turaka.
Ne, ni plodnost zemlje,
ni obilje, ni lagodan život,
ništa ne može odviknuti od borbe onoga,
koji se borbi raduje,
jer ju je u krvi nasliedio i na nju navikao.
"Vele gore, veli ljudi,
rujna lica, rujna vina,
silni gromi, silni udi,
|
|
