NAŠ NACIONALIZAM

I.

KAKO TREBA SHVATITI NACIONALIZAM

Gdjekada se zaboravlja na ovo razlikovanje. A nije ono nevažno. Baš naprotiv, nejasno pojmovanje nacionalizma kao, u primjeni, nečega, što u svakome pojedinačnom slučaju pripada samo jednom narodu, može vrlo lako dovesti do dviju nepoželjnih i nekulturnih krajnosti : do internacionalizma kao protupojma i negacije nacionalizma, ili do šovinizma kao njegove zloupotrebe u smislu pobijanja životnih, poviestnih i teritorialnih prava, drugih naroda.

Sva ta nastojanja nama susjednih naroda, išla su više ili manje sviestno za našim uništenjem. Zato, što je hrvatska zemlja liepa, plodna i bogata, zato, što ima - barem sa stanovišta zavojevačke politike - idealan geopolitički položaj, koji sam po sebi obećaje predominaciju na Balkanu, konačno zato, što bi se s obzirom na relativno riedku naseljenost amo izvrstno mogao prebaciti višak vlastitog pučanstva - zato su stranci težili za tim, da Hrvatske nestane. Oni su svoja susjedska prava i dužnosti eto tako shvatili i, s tim u vezi, preoblikovali su svoj nacionalizam postepeno u šovinizam.

Slučaj Rusije, osobito pošto je ona u lipnju 1941. zagazila u rat, dokazuje bjelodano, da i internacionalizam umije biti zavojevački, osobito ako je, kao što je to slučaj s ruskim boljševizmom, u tom smislu još i nasljedno obterećen. (Carska je Rusija naime bila i te kako imperialistička. Zbog toga i jest vodila neprestane ratove, da se na kraju uplete i u Prvi svjetski rat, gdje je konačno izgubila i glavu). Komunistički samodržci nesretne ruske zemlje, u isto vrieme dok su po svem svietu preko svojih agenata propoviedali mirotvorstvo, od prvog se časa svojega konačnog dolazka na vlast nijesu ničim drugim ni bavili osim naoružavanjem kao posljednjim i najjačim argumentom u pripremanju svjetske revolucije.

Sve nas to, ako prosuđujemo triezno i rodoljubno, vraća nacionalizmu, i to onome pravome, izpravno shvaćenom. U našem slučaju je to hrvatski nacionalizam. Kažem hrvatski, jer nacionalizam, koji ne bi nosio tog atributa, bio bi za nas Hrvate neupotrebljiv, pored toga, što bi bio i u sebi protuslovan. U biti je naime izpravna nacionalizma, da traži i zaštićuje probitke samo jednog naroda, samo svoga vlastitog. On dakle niče u sredini toga naroda, razvija se pod njegovim podnebljem i crpe snagu iz njegovih životnih sokova.

Treba posebno naglasiti, da zdravi, a to će reći etičkom sadržinom izpunjeni nacionalizam izključuje m r ž nj u na druge narode. Mržnja uviek deformira i sigurna je klica sukoba. Ona je bitni sastojak šovinizma, ali nacionalizam je ne poznaje. Njegov je zadatak zaštita i moralnih i političkih probitaka naroda, a mržnja na druge narode - odnosno sukob, koji se neminovno iz nje rađa - škodi u najvećoj mjeri i jednim i drugim probitcima.

Prirodno je i logično, da nacionalizam uključuje ponos. Nacionalist je ponosan na svoj narod, na njegovu poviest, izpunjenu bezbrojnim primjerima junačtva i plemenitosti. Ponosan je na duševne sposobnosti svog naroda, na njegovu bogatu tradiciju i visoku samoniklu kulturu. Izpunjen do zadnjeg atoma svog bića tim ponosom, nacionalist prezire sve nizko i čovjeka nedostojno, u prvom redu izdajstvo i kukavštinu, a suprotstavlja se bezodvlačno i podpuno svakom ugrožavanju probitaka i obstanka svog naroda i svoje Države, bez obzira na to, dolazi li ono iznutra ili izvana.Naš nacionalizam je neprestano predavanje svega sebe i svojih sila dobru narodne zajednice. On prema tome zazire od tuđinštine i tuđinaca, jer ti dobra ne nose. S njima se mogu uzpostavljati i najbolji odnosi, koji se čak nazivlju prijateljstvom i savezničtvom, no oni su samo dotle takvi, dok svatko može i smije ostati i doista i ostaje neograničen gospodar u svom domu.

II.

POVIESTNI RAZVOJ NAŠEG NACIONALIZMA

Po svojoj naravi nacionalizam može biti: idealistički, merkantilistički i imperialistički. Već samim nazivom dovoljno se kazuje, što to znači. Ne može se bez daljnjega jednom Englezu odreći, da je englezki nacionalist, ili jednom Talijanu, da je talijanski nacionalist. Ali ona vizija "Imperium Roma-num", koja je Talijanima lebdjela pred očima, učinila je njihov nacionalizam imperialističkim. Isto tako može se i mora reći za englezki nacionalizam (British Commonwealth!), koji je povrh toga još i merkantilistički, jer počinje i svršava kod trgovačkih probitaka.

Kad su se narodi stali formirati, kad je Evropa počela živjeti narodno, a ne više plemenski, ili samo državno, bez narodnog života (uzmimo za primjer državu Karla Velikoga ili Karla V.: ti su ogromni kompleksi zemlje živjeli samo državnim, a ne narodnim životom), u tome momentu, kad se počelo živjeti narodnim životom, stao se buditi nacionalizam. Najprije je sviest ljudi bila usredotočena na zemlju, na grudu, gdje su se rodili, gdje su se rodili njihovi pređi, oni su najprije voljeli svoj dom i iz te ljubavi prema domu razvija se domoljublje - patriotizam. A tek kasnije, kad se evropska misao sve dalje i dalje razvijala, došli su ljudi do spoznaje, da dom bez naroda ne znači ništa i, prema tome, da je narod prije doma. Od tada počinje da se budi i da jača i sazrieva ljubav prema narodu, prema naciji, i to je onda nacionalizam. Kada je nacionalizam u Evropi dovršen, to se ne može točno kazati, iako se uzima, da moderni oblik nacionalizma počinje tamo krajem XVIII. ili početkom XIX. stoljeća. Mnogi vole nadnevak Francuzke revolucije uzeti kao početak modernog evropskog nacionalizma. To je možda točno za francuzki narod, ili koji drugi, ali ne vriedi jednako za sve evropske narode.

Ovo je veoma lako razumjeti. Narod, koji je neprestano stajao pod pritiskom, počeo se malo po malo osjećati jedinstvenim, počeo je disati jednim te istim duhom, misliti jednom te istom mišlju, a kad misli u svega naroda budu jedne, onda je tu čas, da nacionalna misao procvate i dođe u snagu.

Sjeverni hrvatski krajevi primorani su osjetiti, da su južni krajevi Hrvatske isto što i oni, da su oni zaštita tih sjevernih krajeva, a isto tako južni krajevi osjećaju, da su sjeverni krajevi njihova dopuna i zaštita. Primorani su osjetiti, da onog momenta, kada ne bi bilo sjeverne Hrvatske, ne bi bilo ni južne i obratno. I zato je poznati ban Petar Erdody (XVI. st.), vodeći borbu protiv Turaka, često puta izjavio: "Mene srdce vuče u Bosnu". To su doslovce bile njegove rieči, a rekao ih je, jer je znao, da tamo stoje predstraže, avantgarda hrvatstva, napadnutog s iztoka. A koliko se Hrvatska imala i na sjevernoj i zapadnoj granici boriti za svoj obstanak, i to je također poznato. Baš iz te činjenice, da je Hrvatska bila obkoljena sa svih strana i da nije bilo izlaza, došlo je do zbijanja hrvatskih narodnih redova.

Tragove tome hrvatskom nacionalizmu nalazimo i kod dubrovačko-dalmatinskih pisaca XVI. i XVII. stoljeća: Marulića, Zoranića, Gundulića i ostalih. Zatimosobito kod hrvatskih velikaških porodica, u prvom redu kod Zrinskih i Frankopana.

Spominjem to zbog toga, da podkriepim tvrdnju, da se u Hrvatskoj nacionalizam veoma rano počinje razvijati. Spomenuti pisci i ostali narodni radnici i prvaci svakako su predteče hrvatskog nacionalizma, koji će se začeti u XV. stoljeću, kad su iz sukoba s Osmanlijama nastale borbe za biti i ne biti, ne samo za hrvatske zemlje, koje su postajale sve manje i manje (do reliquiae reliquiarum), nego i za narodnost, koju su sve viša ugrožavali Turci, Madžari, Austrijanci, Talijani i Srbi. Prilike su bile one, koje su počele prve formirati hrvatski nacionalizam, a prvi, koji je na neki način formulirao taj nacionalizam, bio je Pavao Ritter-Vitezović, sa svojom svehrvatskom idejom, idejom o "velikoj Hrvatskoj".

On naime proteže Hrvatskoj ime na pet oblasti i to: Primorsku, od Raše do Skadra i na otocima od Cresa do Lastova, Zagorsku, Međurječnu ili Posavsku Hrvatsku, te Ovostranu, koja obuhvaća Istru i Kranjsku, i Onostranu Hrvatsku, koja obuhvaća Srbiju. To je tek za Vitezovića čitava Hrvatska, ili kako on kaže: "Tota Croatia" - "Croatia magna".

Smioni duh Rittera-Vitezovića išao je predaleko i posljedci njegova iztraživanja su u očima današnje znanosti dobrim dielom krivi. Ali je velika i pažnje vriedna činjenica, da je Ritter-Vitezović prvi nastojao naučno utemeljiti i opravdati hrvatsku nacionalnu misao i da joj je on prvi dao zamah i obseg. On je prvi unio dinamiku u hrvatsku nacionalnu misao. Zato njega spominjemo posebice, kao jednog od onih, koji među prvima sudjeluju na formiranju hrvatskog nacionalizma.

Iza njega dolazi dr. Milan Šufflay, da razradi filozofiju hrvatskog nacionalizma, ali ne da je tek postavi. To je već učinio Starčević, ili točnije: to je hrvatska nacionalna misao u svojem razvojnom toku učinila sama, pošto je toliko sazrela, da ju je Starčević mogao riečima formirati, a Šufflav zaodjeti u filozofsko ruho.

U svojim djelima: "Hrvatska i zadnja pregnuća Iztočnog Imperija", zatim "Kulturne struje na Jadranu", te "Značajke Hrvatske nacije", "Narodno pamćenje", "Hrvatska krv i zemlja" itd. iznio je Šufflay smisao hrvatskog hrvatskog naroda, hrvatske zemlje i hrvatske borbe, te definirao naše narodno jastvo. On govori iz činjenica i kaže tko smo zapravo mi Hrvati i koja je zapravo naša uloga. On osobito podvlači graničarstvo hrvatskog naroda, činjenicu, da se mi tu nalazimo na granici Evrope i evropske uljudbe, da se nalazimo tamo, gdje je pukao jaz između dva svieta, između iztoka i zapada, da se nalazimo na mrtvoj straži evropske misli i evropske uljudbe - a to je zapravo smisao hrvatskog naroda. Iz te činjenice proizlaze sve njegove dužnosti i svi njegovi zadatci, sve njegove vrjednote i sve njegovo značenje. Kada je dakle to učinio Šufflay, bila je gotova i posljednja priprava, da hrvatski nacionalizam, pošto ga je već Pavao Ritter-Vitezović u najgrubljim crtama koncipirao, a Starčević postavio kao ideologiju, od rieči postane djelo.

Ustaštvo je nacionalno-politički svjetovni nazor. Ono je produktivni i ofenzivni oblik hrvatskog nacionalizma. Njegov je zadatak:

1. Braniti i čuvati hrvatsku narodnost i to u slobodi i državnosti, jer je to jedino najsigurniji i najpodpuniji oblik, u kojem se hrvatska narodnost može sačuvati i obraniti. Taj zadatak ustaštva, to je njegova nacionalno-politička dužnost.

Kako vidimo, ovo sve proizlazi jedno iz drugoga. Ne može se i ne smije zamisliti ustaštvo nego samo kao nacionalno-politički svjetovni nazor. Ustaštvo je sinonim za čisti bezkompromisni hrvatski nacionalizam. Taj nacionalizam nije ustaštvo izmislilo, nije ga ono prvo donijelo, kao što smo to vidjeli, ali ono ga je do kraja pročistilo, destiliralo i, što je još važnije, ono ga je počelo pretvarati u djelo. Ono je sačuvalo zamisao, da naš nacionalizam treba imati ofenzivni karakter, da treba natrag osvojiti hrvatska državna i narodna područja, jer treba ponovno biti hrvatsko, što je bilo hrvatsko. To su sve tako grandiozne zamisli, i tako velike i težke, da nije čudo, što se mnogi ljudi nisu s tim činjenicama pomirili.

Robovanje je naš hrvatski narod bacilo na nizke grane, njegove su posljedice sve negativne pojave, kojih imade tako mnogo u javnom životu i protiv kojih se treba boriti ne samo riečima nego i na terenu. Na terenu treba svakome biti jasno (a to valja prije svega svojim primjerom i svojim radom pokazati), da ono, što je baština robstva i što je robsko, mora biti izkorienjeno, izrezano zahvatom oštrog noža. Ako ostanemo samo nacionalisti, čisti hrvatski nacionalisti, onda ćemo uobće i ostati. Ako vjera, ako credo ustaštva ostane hrvatski nacionalizam, onda će ostati ustaštvo, a ako ostane ustaštvo, ostat će i hrvatska država. Odatle vidimo, kako je velika naša zadaća, kako je ogromna naša dužnost. Ako smo mi nacionalisti, a mi to jesmo, mi se ne ćemo bojati toga zadatka, i ne ćemo uzmicati pred tom dužnošću, nego ćemo je izvršiti podpuno i do kraja.

III.

ZAKLJUČNE MISLI

Na primjer, pitanje nacionalizma. Svakako ih ima dosta, za koje je ono već riešeno. Na dvojak način rie-šeno, prema tome, kako se tko orientirao. Jedni ne vida uobće razloga, zašto bismo se i dalje bavili tim pitanjem. Sada su, kažu, na dnevnom redu kudikamo znatnije stvari. Kroji se sudbina Evrope i svieta, a neki bi dokoni htjeli razpravljati o nacionalizmu. Kao da se time može dobiti rat, što ćemo biti, ili što ne ćemo biti nacionalisti.

Ima ovo stanovište mnogo privlačivosti u sebi, ali je ranjavo. Zaboravlja na dvoje. Prvo, na pitanju, da li nacionalizam ili internacionalizam (sa svim konzekvencijama u oba slučaja) zaoštrio se sukob i izbio je rat. I to rat, kakva čovječanstvo još nije upamtilo. Pitanje dakle nije nevažno. A drugo, kaotični red, anarhični poredak - sve je to contradictio in se. Znači, da će se ipak, i poslije ovog rata, morati pristupiti stvaranju nekakva reda i poredka među državama i narodima. Pri tome izbor nuždno ne će biti velik: vratit ćemo se na nacionalni ili internacionalni oblik državnog i narodnog života i vladavine.

Čudno je, da to nekima još nije ušlo u sviest. Oni, čini se, zaboravljaju ono osnovno, što daje ton čitavom našemu javnom životu i što je dalo smisao našoj borbi. Ta borba nije bila ni kratka ni laka, da bi je se smjelo omalovažiti. Bila je tako uporna i žilava, toliko je u njoj bilo fanatizma, da je sasvim očigledno, da je nismo zapodjeli zbog česa god. Ipak bi bilo ugodnije živjeti u miru izbjegavajući sve sukobe i trzavice povijanjem šije pred svakim, tko se proglasio našim gospodarom! Ali mi to nismo htjeli. Mi smo Hrvati predpostavili rat miru, jer smo narod, jer smo nacija - jer je nacionalizam naš politički svjetovni nazor.

Naivno je sve to! Uobće ima - ili točnije rečeno - bila je tu kod nas jedna politika, koja se nije pokazala ni najmanje doraslom sudbonosnim časovima, što ih upravo proživljujemo. Ona nosi u sebi nešto djetinjasto, neozbiljno - na pokus. Počiva na suviše mladim tradicijama i pozivlje se na sumnjive autoritete. Zato je danas (hvala Bogu!) u temeljitu razsulu.

Mi ostali međutim razlikujemo. Mi razlikujemo nacionalistu uobće od hrvatskog nacionaliste, i to oboje od fašiste. Razlikujemo politiku, koja se može voditi, od one, koja se mora voditi, jer je diktira zdrav razum i jer se drugojačije jednostavno ne može. Razlikujemo osobne probitke od obćenarodnih i na osnovi svega toga opredjeljujemo se tako, kako narodu jedino može biti od koristi i kako, u ovom času, jedino ide.

Naš nacionalizam nije od jučer. On je star koliko je stara i borba za očuvanje hrvatske narodnosti i obnovu hrvatske države. Nije pisan perom po papiru, nego mačem i krvlju. Nije izmišljen, nego doživljen. Organski se razvio iz nas samih, iz narodne duše, iz onoga, što smo htjeli i trebali. Iz vapaja za pravdom se razvio, iz čežnje za slobodom. I zato je naš: ni od koga naučen, ni od koga posuđen. Nikao je i klijao u poštenim i junačkim hrvatskim srdcima, kao što diete klije u utrobi majke. Naš je to, hrvatski nacionalizam.

Zašto za sebe govorimo: mi? Jer se izjavljujemo za narod, jer smo uz narod, jer smo narod. Sviestno i dragovoljno smo čvrsto izmiešali i povezali sudbine, da se ne zna, koja je čija, da je, upravo, narodna i pojedinačna naša samo jedna jedina, jedna te ista sudbina. Narod to osjeća. On zna, da nisu njegovi oni, koji sazivlju demagožke skupštine, nego oni, koji s njim i za njega misle, za njega rade i za njega se bore. Oni su njegovi, koji žive i umiru za nj.

Tako nacionalizam pojednostavnjuje oblike života. Pojednostavnjuje ih i oplemenjuje. Stvara jasnu i čistu situaciju prvodeći oštro lučenje zdravih i narodu koristnih od onih, što razaraju i donose štetu. Nacionalizam pita samo za djela i po njima sudi. Pita, koliko se i kako radilo za narod i ne priznaje rodoljublje ni zasluge nikome, tko nije mogao svojim radom zasvjedočiti ljubav prema narodu. Radom, u kojemu se gubi vlastito ja, a ostaju samo probitci zajednice.

Borba za Hrvatsku, za njezinu slobodu i državnu samostalnost, nije dovršena, štaviše, ona možda još nije ni u svojoj kritičnoj fazi. Sporedno je uostalom, na kojemu smo stajalištu svojega golgotskog puta. Glavno je, da smo se na nj odlučili i da smo pripravni podnieti i razpeće, jer tako se, samo tako, osigurava Uzkrs.

Neka sumnjaju skeptici, neka se rugaju zluradi. Neka primaju izdajice svoje srebrenike. Hrvatska ih, jedne i druge i treće, prezire i odbacuje. Ona je jača od njih, jer je na strani dobra i pravde, a na toj je strani i Bog. Ona će pobiediti, jer je svojim prsima štite sinovi pobjede. Prsi junaka, goli životi predanih boraca nepropustni su i neprobojni bedemi.

"Naši pogledi"svezak 3. - Naš nacionalizam, Zagreb, 1944.;