1. Hrvatski narod

NAČELA HRVATSKOG USTAŠKOG POKRETA

Obradio: Danijel CRLJEN - Zagreb, 1942.

1. Hrvatski narod

Hrvatski je narod samosvojna narodna (etnička) jedinica; on je narod sam po sebi, te u narodnosnom pogledu nije istovjetan s nijednim drugim narodom, niti je dio ili pleme bilo kojega drugoga naroda.

Teoretičari cijeloga svijeta dugo su raspravljali, koje su osobine odlučne, da se neku ljudsku skupinu smatra narodom. Jedni su tvrdili, da se narodom mora smatrati skupina ljudi, koji govore istim jezikom. I ako je ovo mišljenje najmjerodavnije kod širokih slojeva, ono ipak nije ispravno, jer ima raznih naroda, koji govore istim jezikom. Belgijskim je Valoncima na primjer materinski jezik francuski, a oni ipak nisu Francuzi. S druge strane događa se, da isti narod ima razne materinske jezike, kao na pr. Švicarci.

Drugi su smatrali, da zajednica gospodarskih probitaka označuje neki narod. Ovo se mišljenje odmah pokazalo vrlo labavim, jer su se često kosili probitci raznih skupina jednog naroda, dok su se poklapah probitci raznih naroda.

Treći su htjeli odrediti granice nekom narodu prema porijeklu i zemljopisnom smještaju, nu porijeklo je mnogima teško ustvrditi, a zemljopisni smještaj ništa ne znači za određivanje narodnosti.

Četvrti su uzeli kao polaznu točku narodne običaje i pjesme, nu i ti su doskora zapah u suprotnosti. Susjedni su narodi izmjenjivali međusobno svoje duhovno blago, poprimali običaje, slavili zajednički razne junake i pjevali im pjesme.

Sva su mišljenja sadržavala dio istine, a ni jedno joj nije potpuno udovoljavalo. Htjelo se je nepristranim suhoparnim istraživanjem činjenica ustvrditi nešto, što je zavisilo i zavisi od subjektivnih, osjećajnih elemenata. Najnoviji istraživači narodnosti došli su do zaključka, da je osjećaj glavno mjerilo kod određivanja narodne pripadnosti. Drugim riječima: ja nisam Hrvat samo zato što govorim hrvatski, niti zato što sam se rodio u hrvatskoj zemlji, niti zato što su mi hrvatski običaji domaći, a hrvatska pjesma draga, već sam Hrvat zato, što se osjećam pripadnikom hrvatskog naroda. Englez, Talijan ili Argentinac mogao bi se roditi u Hrvatskoj, govoriti hrvatski jezik, a zaboraviti svoj vlastiti, usvojiti naše običaje i navike, pa opet će se osjećati Englezom, Talijanom ih Argentincem. Pa i moderni narodoslovni teoretičari dolaze do zaključka, da je svijest o zajedničkoj pripadnosti glavni uslov, da bi se neka skupina ljudi smatrala narodom.

Zapitamo li se, što je utjecalo na razvitak svijesti o zajedničkoj pripadnosti kod Hrvata, moći ćemo utvrditi niz razloga, koji svaki za sebe ne može dovoljno karakterizirati neku narodnost, ali svi skupa međusobno dopunjeni i srodni sačinjavaju bit svakog naroda. To su:

a) Porijeklo i ime. Dokle god siže naše znanje o povijesnim činjenicama, možemo slijediti neprekinuti trag povijesti hrvatskog naroda. Nikada nije sačinjavao dio nekog drugog naroda. Nikada nije nosio drugog imena osim hrvatskog. Nikada se nije sastojao od raznih naroda. Iz svoje stare postojbine došao je kao organizirana narodna skupina pod imenom Hrvat u novu domovinu. Njegovo je porijeklo jedinstveno i nije nastao stapanjem raznih skupina, niti su njegova plemena potekla iz raznih krajeva. Još iz pradomovine donio je hrvatsko ime, koje nije bilo zamijenjeno, napušteno ili iskrivljeno.

b) Sudbinska povezanost kroz povijest. Koliko god nas kroz našu prošlost vijale i cijepale bure velikih događaja, ipak su naši pređi od doseljenja u ove krajeve do stvaranja vlastite države, za vrijeme njezinog opstanka, pa od njezine propasti kroz duga stoljeća borbi i patnja zajednički podnosili nemile udarce sudbine, i kolikogod su neki krajevi bili pošteđeni od nevolja, koje su se na druge predjele srušile svom žestinom, ipak je temeljna nit sudbine zajednička cijelom hrvatskom narodu, bilo u danima slave, bilo u vrijeme patnji, bilo za opstanka države, bilo kroz razdoblje borbe za njezinu uspostavu. Snaga pojedinog dijela hrvatskog naroda utjecala je uvijek blagotvorno na ostale dijelove, a stradanje jednog hrvatskog kraja odrazilo se je na razne načine u cijeloj hrvatskoj zemlji. Država Hrvatska bila je slava, ponos i snaga cijelog naroda. Gubitak slobode i tuđinski jaram teško su podnosili svi krajevi. Borba protiv Turaka okupila je sve Hrvate s mačem u ruci, a podla srpska tiranija tištila je jednako Slavoniju kao i užu Hrvatsku, Bosnu i Hercegovinu kao i Dalmaciju.

c) Svijest hrvatske državnosti. I ako je hrvatski narod 800. godina živio bez svoje države, ipak je u njemu ustrajala duboko ukorijenjena svijest o postojanju hrvatske države i pravu, da je opet uspostavi. Ta je ideja živjela jednakom snagom u svim dijelovima hrvatskog naroda usprkos činjenici, da su razni dijelovi hrvatskog naroda stoljećima živjeli pod raznim gospodarima. I dok je takovo stanje druge narode dovelo do konačne propasti, Hrvati su bili toliko žilavi i otporni, te ne samo ne izgubiše svoje ime i jezik, već ni ne prestadoše radom ni borbom za ujedinjenje svih hrvatskih zemalja i za njihovo konačno smirenje u vlastitoj državi.

d) Narodne umotvorine i običaji. Istina je, svaki kraj ima svoje naročite običaje, svako selo svoje navike, svaki čovjek svoju vlastitu individualnost. Nu ipak zbir običaja i navika, težnji i tvorevina nekog naroda ima zajednički temelj, koji dokazuje organsku jedinstvenost svega što proizvodi duh i snaga nekog naroda. Hrvatske narodne pjesme bliske su svakom Hrvatu, bez obzira odakle je koji. Hrvatski narodni junaci poznati su jednako u svakom hrvatskom selu, a ličko kolo i slavonska poskočnica odrazi su istog narodnog veselja. Svaki dio hrvatskog naroda osjeća svojim sve što je nastalo u bilo kojem dijelu naroda, svjestan da tako osjećaju i moraju osjećati svi ostali dijelovi. Raznolikost narodnog blaga nije nikad navela čovjeka, da pomisli na nejedinstvenost naroda, već osjećajući sve te tvorevine svojima, divio se raznolikosti i stvaralačkoj snazi hrvatskog duha.

Činjenica da smo samosvojna narodna jedinica, kako to kažu ustaška načela, nije stoljećima uopće bila dovođena u sumnju. Bilo je mnogo pokušaja, da nas se uništi i izbriše, ali nije nikom palo na pamet, da počne dokazivati, da mi nismo ono što jesmo.

Prva zabluda u vezi s našom narodnom samosvojnošću bilo je nazivanje našeg narodnog preporoda u prošlom stoljeću ilirskim.

Iliri su bili narod, koji je živio u našoj domovini prije dolaska naših pređa u ove krajeve. Neki su naši povjesničari sasvim krivo mislili, da smo mi potomci tih Ilira, koji su međutim izumrli. Budući da su stari Iliri živjeli i na području Srbije, to su isti povjesničari smatrali da su i Srbi ilirskog porijekla. Zbog toga su naši idealni, ali i naivni preporoditelji nazvali ilirskim pokretom hrvatsko narodno osvješćivanje početkom prošlog stoljeća, želeći tom preporodnom gibanju privući i Srbe kao svoju tobožnju braću.

Ta je namjera naravno propala, jer je već onda bilo jasno kao i danas, da smo mi i Srbi dva svijeta. Hrvatska je pak narodna samosvojnost bila kompromitirana samom pojavom ilirskog imena, koje je oslabilo unutarnju snagu hrvatskog preporoda. Širi su naime slojevi hrvatskog naroda osjećali ilirski pokret tuđim, jer je nosio njima strano ime. Oni su instinktivno osjetili, da se tim imenom pobija hrvatska narodna samosvojnost, koja predstavlja pravo jamstvo opstanka hrvatskog naroda. To, razumljivo, ne umanjuje zasluge ilirskog pokreta, koji je prodrmao i probudio obrazovanije hrvatske slojeve vrativši ih svom narodu, od kojeg su se mnogi bili i suviše udaljili. Sigurno je ipak, da bi ideja isključivo hrvatskog osvješćivanja bila našla u cijelom hrvatskom narodu daleko jači odjek, i da bi učinak velikog rada naših preporoditelja bio veći i trajniji.

Duh ilirskog nijekanja hrvatske narodne samosvojnosti suzbio je i uništio na sjajan način Otac domovine Dr. Ante Starčević, preteča i inspirator Poglavnikova duha, njegovog nacionalnog radikalizma i državničke veličine.

Sve ono što je hrvatski narod nesvjesno stoljećima u sebi nosio, to je Starčević iznio na danje svijetlo, oblikovao, obrazložio i stavio u temelje naše narodne borbe. Mišlju istovremene borbe protiv svih hrvatskih vanjskih i unutrašnjih neprijatelja Starčević je najuspješnije suzbio sve protunarodne ideje, onemogućio sve nehrvatske zamisli i hrvatskoj samosvojnosti dao pravu osnovicu i neviđen polet.

Ilirizam se je utopio u čvrstoj volji hrvatskog naroda, da bude samo svoj, a mjerodavni i pravi tumač te volje bio je Ante Starčević.

Drugi, daleko teži slučaj nijekanja hrvatske narodne samosvojnosti jest rađanje jugoslavenstva i stvaranje Jugoslavije.

Budući da su brojni povjesničari tvrdili, da smo mi Hrvati kao Srbi i Slovenci slavenskog porijekla, a Srbima je trebala velika država, koja bi zadovoljila njihovu megalomaniju, to su oni proglasili Hrvate, Slovence i sebe same dijelovima nekog novog naroda, koji je dobio i novo ime, kakovog povijest nije nikad zabilježila. Taj je čudnovati novi narod nazvan jugoslavenskim, jer je tobože slavenskog porijekla, a živi na jugu. A budući da je nakon svjetskog rata proglašeno načelo (koje je u ostalom bilo vrlo često pogaženo), da svaki narod ima pravo na svoju državu, to su Srbi zahtijevali, da i taj novosklepani narod dobije svoju jugoslavensku državu, u kojoj će naravno vladati srpska dinastija i haračiti lažni junaci s Kajmakčalana i drugih mjesta imaginarne srpske slave. U Versailleskoj Europi punoj laži i podvala nije bilo teško prodrijeti s tom glupom idejom, i tako se je zločinačkom' srpskom podlošću i glupošću demokratskih predstavnika sila pobjednica rodila Jugoslavija.

Nije ovdje mjesto iznašanju svih muka i progona, koje je hrvatski narod doživio, samo zbog toga što su ga »srpska braća« htjela uvjeriti, da su Srbi i Hrvati jedno. Teško je u povijesti naći težeg primjera sustavnog i upornog uništavanja narodnosne svijesti i smišljenog odnarođivanja od onog, koje su u Hrvatskoj provodili Srbi. Nu žive snage jednog naroda ne može zaista nitko i ništa uništiti. Čim je više jačala srpska promičba i njihov pritisak na naše krajeve, tim je više rastao životni hrvatski prkos sili, koja hara i prolazi, dok zdrav i snažan narod vječno ostaje.

Svi napori, da se hrvatska narodna svijest barem okrnji, doveli su uvijek do suprotnog posljedka. Hrvatski je narod ne samo ostao vjeran samome sebi, svojoj prošlosti i svome opstanku, nego je u najljućoj borbi prebrodio sve zapreke, koje su mu stajale na putu potpunom duhovnom, jedinstvu, idejnoj slozi i uskoj suradnji svih narodnih slojeva, te se je u najcrnjim danima Aleksandrove diktature našao ujedinjen, čvrst i otporan kao nikada prije. Sve što je do tada tek nesvjesno u srču nosio, postalo mu je jasno i sveto. Narodno jedinstvo i sloboda postali su mu jedini politički program. U času, kada ga je Istok htio prevariti nestvarnom jugoslavenskom idejom, on je ponovno ustao na obranu kulturnog Zapada svjestan, da time brani u prvome redu sebe. Nije žalio ni žrtava ni krvi, nije se bojao cijelu Hrvatsku u crno zaviti, samo da odoli udarcu, koji mu je prijetio uništenjem, da se othrva Ideji, da je samo razlomak, dio naroda, koji nikada nije postojao, i kao takav pripadnik jedne države, koja nije njegova.

Jedinstvo hrvatskog naroda u borbi protiv Jugoslavije dokazalo je najbjelodanije, kako je u njemu duboko usađen osjećaj i nagon za samoodržanjem, kako je snažna njegova volja, da bude samo svoj ili da nestane.

Budući da je Poglavnik poznavao tu borbu i nosio je dugo na vlastitim leđima, nama je danas jasno, da kod stvaranje prvog načela Hrvatskog Ustaškog pokreta iz Poglavnika nije progovorila samo njegova genijalnost, nego i vječna duša hrvatskog naroda.

Nekoji kažu, da treba mučati, kad se ne može stanje promijeniti ni narodu pomoći. Tako govore oni, koji znadu, da su krivi, i da o zlu rade. Kroz takovo mučanje došao je naš narod u današnje stanje, a ja sudim, ako je narod pametan i za sve zauzet, da mu mnogo koriste oni koji mu odkrivaju i pokazuju njegove neprijatelje i zlotvore, ljude koji ga bacaju u nesreću i u njoj ga drže dok ga ne mogu rinuti u drugu. (dr. Ante Starčević)

Bog i Hrvati!

Nema te ideje budućnosti, koja bi u narodnim redovima mogla imati snagu prošlosti! (dr. Milan pl. Šufflay)