|
Zagreb, 27. 5. 2007.
MEGAZLOČINAC I
MEGAVARALICA TITO I HRVATSKA PRAVNA DRŽAVA
Piše: Dr. Ružica Ćavar
I 2007. godine, na dan 25. i 26. svibnja, bili smo svjedoci
komunističkog divljanja sa zločinačkim znakovljem i vampirskim plesom u
Kumrovcu, u Republici Hrvatskoj, rodnom mjestu famoznog i pravog Josipa
Broza, za kojeg ne znamo kako je i kada završio svoj život. Njegova
braća i sestre, rodbina i mještani su znali da takozvani maršal Tito
nije njihov brat, rođak ni mještanin Josip Broz, ali su o tome morali
šutjeti kao zaliveni, po cijenu svoga života. Današnji promućurni
Kumrovčani glede te zagonetke opet šute, jer im dobro dođe turistička
zarada utemeljena na lažima. Zaboravljaju na onu narodnu "Neka večere s
Bogom stečene".
Pravi identitet Tita, megazločinca, po broju žrtava desetog u
svijetu, lako bi se mogao ustanoviti DNK analizom njegovih posmrtnih
ostataka u takozvanoj "Kući cvijeća", ako ima ikakvo tijelo na tome
mjestu, sa usporedbom DNK još živućih rođaka i potomaka pravoga Josipa
Broza. To možda jeste pokojni sin Žarko i njegov sin Joško, dok za Sašu
Broz i njezina oca to već nije sigurno, s obzirom da je hohštapler i
prevarant Tito imao bezbroj žena i nepoznat broj djece. S takvim
nečovjekom, uz njegov izmišljeni rođendan, takozvana Hrvatska
televizija, od nedavno "Kugina kuća", kako je narod zove, od dolaska na
čelo Vanje Sutlića (pravim prezimenom Kuga), kao i drugih dirigiranih
televizija i ostalih medija, nas maltretiraju čak i obnavljanjem
sramotne štafete iz svih bivših republika bivše Jugoslavije i
beskrupuloznim slavljima u više mjesta, a posebno u takozvanoj "Kući
cvijeća" i glavnom centru Kumrovcu. Prethodno nas časte brijunskim
hvalospjevima i suvenirima s likom zločinca, te zaštitničkim gestama
njegove navodne unuke Saše Broz, koja zaštitom tobože velikoga imena
svoga djeda želi ostvariti veliku materijalnu dobit, a 10% od te dobiti
će "velikodušno" dati i u humanitarne svrhe. Ona bi određivala tko
smije i što se smije o njemu govoriti i tko smije snimati filmove, a da
to nipošto ne smije Tonči Vrdoljak, koji je rekao da je prilikom
njegove smrti pio šampanjac. Pitam se, što radi hrvatska pravna država.
S obzirom da u Republici Hrvatskoj postoji Kazneni zakon, kao i Zakon o
izmjenama i dopunama Kaznenog zakona, koji je donio Hrvatski sabor na
sjednici 9. srpnja 2003. godine: Članak 55: "Iza članka 151. dodaje se
naziv i članak 151a, pod naslovom: 'Veličanje fašističkih, nacističkih
i drugih totalitarnih država i ideologija ili promicanje rasizma i
ksenofobije', koji glasi: 1) Tko proizvodi, prodaje, uvozi ili izvozi,
putem računalnog sustava ili na drugi način čini dostupnim javnosti ili
u tome cilju posjeduje u većim količinama promidžbeni materijal kojim
se veličaju fašističke, nacističke ili druge totalitarne države,
organizacije ili ideologije... kaznit će se novčanom kaznom ili kaznom
zatvora do jedne godine. ..."
S obzirom da je takozvani maršal Tito bio doživotni
predsjednik zločinačke i totalitarne države Jugoslavije, tamnice
nesrpskih naroda, i da je bio vođa zloglasne Komunističke partije
Jugoslavije i glavni komandant vojske koja je počinila stravične
zločine genocida nad hrvatskom vojskom NDH od oko 250.000 vojnika, koji
su se u dobroj vjeri na Bleiburškom polju predali Englezima, te
protivno Ženevskim konvencijama bili izručeni svojim krvnicima, Titovim
partizanima, kao i oko pola milijuna Hrvata civila, žena, djece i
staraca, koji su se povlačili sa svojom vojskom, i to genocida u
vrijeme mira, po završetku Drugoga svjetskog rata, s obzirom da je bio
na čelu vlasti koja je provodila teror i pljačku nad hrvatskim narodom
sve do 1990. godine, logično je da je za sve počinjene ratne i poratne
zločine po njegovu naređenju i odobrenju, upravo odgovoran Tito i
njegova totalitarna komunistička vlast, te da se Članak 151a Kaznenoga
zakona upravo odnosi na Tita i njegovu zločinačku ideologiju. Također,
s obzirom da je komunističku ideologiju i sve počinjene zločine u ime
te ideologije, kao što je poznato, osudila i Parlamentarna skupština
Vijeća Europe, rezolucijom br. 1481 od 21. siječnja 2006. godine, te
obvezala sve države u kojima su se dogodili zločini da po vlastitom
nahođenju analiziraju komunističku prošlost u svrhu razotkrivanja i
osude svih oblika političke, gospodarske, kulturne, duhovne i moralne
tragedije koja se dogodila u tim zemljama, te da pruže satisfakciju
žrtvama komunističkog terora i represije. U toj rezoluciji se zahtijeva
da se obilježe sva stratišta žrtava, da se žrtve dostojno pokopaju, te
da se uklone spomenici nositeljima masovnoga kršenja ljudskih prava i
po njima nazivi ulica i trgova.
Znamo da je i Hrvatski sabor 3. srpnja 2006. godine donio
jednu
mlaku izjavu pod nazivom "Deklaracija o osudi zločina počinjenih
tijekom totalitarnog komunističkog poretka u Hrvatskoj 1945. - 1990.",
iako konkretno ništa nije učinjeno, pa čak još uvijek najljepši trg u
Zagrebu, Kazališni trg, nosi ime maršala Tita, nositelja toga u
Deklaraciji tobože osuđenog zločinačkog komunističkog sustava.
Zašto je to tako i zašto se uz navodni rođendan toga zločinca
od strane vlasti i pravosuđa u Hrvatskoj dopušta daljnje vrijeđanje i
izazivanje hrvatskoga naroda, u kome sigurno nema obitelji iz koje nema
jedne ili više žrtava bleiburškoga i općenito genocida za vrijeme i
nakon Drugog svjetskog rata.
Kakvi su to bijedni ljudi i destruktivni duhovi, koji nemaju
nikakvog ljudskog osjećaja ni razumijevanja za tolike stravične žrtve
zloglasnoga zločinca, kojega veličaju i slave. Zašto hrvatska vlast ne
štiti dostojanstvo istine, pravde, pravosuđa i pravne države,
dostojanstvo žrtava i dostojanstvo patničkoga hrvatskoga naroda? Zašto
se ne primjenjuje članak 151a postojećeg Kaznenoga zakona? Drže se
sigurno Titove sugestije iz 1971. godine, kako se ne treba držati
zakona kao pijan plota. Takvo ponašanje vlasti i stanje pravosuđa u
Hrvatskoj, kada su u pitanju prava hrvatskoga naroda i hrvatskih
branitelja, ništa ne smeta ni moćnicima Europske unije, ni moćnicima
svijeta. Dapače, oni na to potiču sebi poslušničku vlast u Hrvatskoj.
Nije im bitna ni rezolucija Vijeća Europe br. 1481. Sviđa im se
komunizam jedino u Hrvatskoj, pa ga i pomažu, uz medije i svim drugim
sredstvima. Što bi inače značila ta bijedna manjina prema većini
poštenoga naroda, samo kada bismo imali pravu vlast. Takva licemjerna
antipravedna i antikršćanska Europa dugoročno sigurno nema budućnost.
Zaista, tko s đavlom tikve sadi dopodne, popodne mu svakako pucaju o
glavu.
Razmjeri i užas genocida - rodilja i tek rođeno dijete u
koloni smrti pokošeni rafalom
Bilo mi je 7 godina 1944. godine, i sjećam se genocida nad Hrvatima u
mjestu Srijemska Kamenica, gdje smo, s majkom, radi preživljavanja,
došli iz Hercegovina za vrijeme Drugog svjetskog rata. Taj zločin se
dogodio odmah po ulasku u mjesto takozvane Narodnooslobodilačke vojske,
u listopadu 1944. godine. Bila sam pošla u prvi razred osnovne škole. U
mjestu je bilo oko pola Hrvata i oko pola Srba. Srbi su Hrvate
starosjedioce zvali "Šokci", a Hrvati Srbe "Raci" (jer su tek oko
polovice 18. stoljeća došli iz Raške u Srijem i Vojvodinu). Živjeli su
svaki u svome dijelu sela, a mi djeca smo zajedno išli u školu. Za
vrijeme NDH nije bilo gotovo nikakvih problema. Po dolasku nove vlasti,
školska nastava je bila privremeno prekinuta i zavladao je teror svake
vrste nad Hrvatima. Ubrzo je došlo naređenje da se svi muškarci Hrvati,
od 16 do 60 godina, jave "narodnoj vlasti", s tim da će se odmah
vratiti oni koji nisu krivi, a da će se suditi onima koji su krivi! Oni
koji su mislili da su krivi, naravno da se nisu ni prijavili, ali nitko
od prijavljenih nije se više nikada vratio. Mi smo djeca ponovno pošli
u školu zajedno. Sjećam se da se jednom postavilo pitanje, pojedinačno
nama djeci: "Tko ima oca?". Nitko od hrvatske djece nije imao oca, osim
mene, jer je moj otac još bio u Hercegovini, te došao k nama 1946.
godine, kada se već bila donekle smirila situacija, dok su sva srpska
djeca imala oca. Kasnije sam saznala da se tada u Srijemskoj Kamenici
nije vratilo 196 muškaraca. Tako je bilo i u drugim mjestima diljem
Srijema i cijele hrvatske domovine, gdje su masovno stradavali mladi
ljudi Hrvati, te posebno intelektualci. Tada se već bila dogodila i
Daksa u Dubrovniku i mnoge druge Dakse, gdje su pristigli partizani.
Stoga zaista nije čudo da je u svibnju 1945. s vojskom krenulo u
izbjeglištvo više od pola milijuna Hrvata svih dobi i staleža.
Što je se događalo i kakav masakr nakon izručenja hrvatske
vojske i naroda od strane Engleza Titovim partizanima, manje više je
poznato. Spomenut ću samo tridesetak tisuća krvnički pobijenih u
Kočevskom Rogu kraj Maribora i strpanih u kilometrima duge tenkovske
rovove, od strane Sime Dubajića, koji je tu bio komandant, i Milke
Planinc, koja je bila komesar 11. dalmatinske brigade i određivala
najbolje SKOJ-evce za krvnike, kako je javno govorio Simo Dubajić. On
to otvoreno priznaje i hvali se u raznim intervjuima za novine, a o
tome je napisao i knjigu "Život, greh i kajanje (Od Kistanja do
Kočevskoga Roga)". Knjiga je izdana u Beogradu 2006. godine i bila je
izložena na srbijanskom štandu na međunarodnom sajmu knjiga u
Frankfurtu 2006. godine.
Takvih masovnih grobišta je do sada otkriveno u Sloveniji oko
200, gdje se smatra da je pogubljeno oko 200.000 Hrvata, u Hrvatskoj,
duž križnih putova postoji 700 grobišta, u BiH 90 grobišta, sve onih
koji su pobijeni od 15. svibnja do kraja lipnja 1945. godine.
Samo na Maceljskom gorju u Hrvatskoj, blizu Slovenske granice,
je oko 170 grobišta, sa oko 15.000 žrtava. Ekshumirane su žrtve iz 23
grobišta, te je 1.163 kostura, među kojima 21 svećenika i oko 400
časnika hrvatske vojske, dostojno pokopano u novu grobnicu, uz novu
spomen crkvu u selu Fruki. Blagoslov grobnice je bio za blagdan Svih
Svetih 2005. godine. Žrtve su većinom ubijane tupim predmetima, da
pucnjeve ne bi čulo okolno pučanstvo.
O kakvim strahotama se radilo i kakvi neljudi su mogli
izvršavati taj krvnički posao, opet neka ilustrira samo jedan detalj i
strašan primjer. To sam vidjela u dokumentarnom filmu, snimljenom 1991.
godine i ponovno prikazanom na HTV-u 15. svibnja 2007. godine u kasnim
satima, iza ponoći. Između nekoliko svjedočanstava preživjelih,
svjedočile su dvije Slovenke, koje su te strahote gledale svojim očima.
Htjele su pomoći, ali im nije bilo dozvoljeno. Naime, govore da je
jedna mlada žena iz kolone smrti pala na cestu i rodila zdravo muško
dijete. One su htjele uzeti i spasiti bar to dijete. No, partizanski
pratilac kolone na konju žene je grubo otjerao, a rodilju i dijete samo
pokosio rafalom iz strojnice! Zar samo taj zločin, kada bi bio i
jedini, nije u nebo vapijući grijeh krvnika, zbog čega sigurno nisu i
neće ostati od Boga nekažnjeni već na ovome svijetu! A koliko je samo
nadalje takvih strahota bilo?
Nakon desetak dana naređenog masakra nedužnih žrtava, zločinac
Tito već se pohvalio na mitingu u Ljubljani, 26. svibnja 1945. godine,
riječima: "... Ruka pravde, osvetnička ruka naroda, već je stigla
većinu...".
Mnogi takozvani antifašisti, poput Fumića (Savez
antifašističkih boraca), Badovinca (Savez društava "Josip Broz Tito"),
Goldštajna i sličnih, danas kao ne znaju koliko je bilo žrtava i
nasuprot činjenicama, umanjuju ih, te opravdavaju nemogućim
opravdanjima i slave zločince, umjesto da priznaju i osude zločine
komunizma koji se ne smiju skrivati iza antifašizma.
Koje su ljudske vrste te osobe, da se još poput Saše Broz,
navodne Titove unuke, još i ponose sa zločincima? Ona, kao, voli svoga
djeda, pa čak glumi i suze, a dobro ju je upitao Milan Ivkošić u
Večernjem listu od 26. svibnja 2007. godine, a koliki zbog njezina
djeda nikada nisu vidjeli svoga djeda, a ja dodajem, ni oca, ni strica,
ni ujaka, ni tolike druge najbliže.
Želim podsjetiti te takozvane antifašiste, da ako ne vide
sami, ako nama ni činjenicama ne vjeruju, trebali bi bar vjerovati
svome zločincu Aleksandru Rankoviću, koji krajem siječnja 1951. godine,
kao ministar unutarnjih poslova FNRJ u saveznoj skupštini izjavljuje, a
što je objavljeno i u Politici, 1. veljače 1951. godine, kako je "od
1945. godine do siječnja 1951. likvidirano 586.000 neprijatelja naroda,
a kroz naše logore prošlo je 3.777.776 osoba"! Od toga broja je sigurno
bar 90% Hrvata, a što se vidjelo i na popisu pučanstva iz 1948. godine,
kad je od svih naroda FNRJ jedino Hrvata bilo manje nego prije rata, pa
se vidi prema kome je izvršen genocid.
Bleiburg i Jasenovac se ne mogu uspoređivati
Zapravo i
objektivno i jedan i drugi simbol stradanja su stratišta Hrvata u
kontinuitetu od Bleiburga, na Križnim putevima, do Jasenovca i dalje.
Jasenovac, koji je za vrijeme krvavoga rata bio istinski radni logor za
one koji su, kao komunisti i partizani, rušili NDH i koji je u to
vrijeme bio pod kontrolom Međunarodnoga Crvenoga križa, kao i ostali
zatvori u NDH, je u vrijeme mira, nakon rata, postao samo jedno usputno
stratište za oko 30.000 Hrvata iz kolone smrti.
Poznato je da Tito nikada nije posjetio Jasenovac. Svjesno je
znao da su i na tom mjestu njegove žrtve, pa podsvjesno nije imao snage
doći na mjesto svoga zločina.
Sve ostalo glede Jasenovca su megalomanske i monstruozne laži,
kako bi se opravdali vlastiti zločini, prebacilo ih se na žrtve i
nametnulo Hrvatima osjećaj krivnje.
Pošteni ljudi imaju potpuno pravo da ni najmanje ne vjeruju u
stare laži o milijun i četiristo tisuća ili sedamsto tisuća žrtava u
Jasenovcu, a niti u najnovije o 80.000 žrtava, što ništa nema veze sa
istinom.
Komemoracija Bleiburških žrtava 2007. godine, ustaške odore i
don Živko Kustić
Šezdeset i druga obljetnica Bleiburške tragedije hrvatske vojske i
hrvatskoga naroda je posebno značajna, jer je prvi put misno slavlje
predvodio hrvatski kardinal i metropolit, uzoriti mons. Josip Bozanić.
Održao je znamenitu propovijed, između ostalog s riječima kako je
previše tragično i žalosno da još nitko od zločinaca nije javno
odgovarao pred ljudskom pravdom niti se pokajao. Ta velika propovijed
uznemirila je mnoge duhove u nas i u svijetu. Predsjednik Republike
Hrvatske, odmah je, za vrijeme svoga posjeta, prozvao Austriju što
njezina policija nije intervenirala protiv par ljudi u ustaškim
odorama, iako nije bilo baš nikakvog incidenta ni uznemiravanja.
Ephraim Zuroff, dežurni antihrvatski dušobrižnik i ljubitelj srpskih
laži, kojeg ni najmanje nije briga za tisuće židovskih žrtava za
vrijeme Drugog svjetskog rata u Srbiji, koja je već 1942. godine prva
javila Hitleru da je Srbija "judenfrei", jer su već svi pobijeni koji
su živjeli na teritoriju Srbije. Odmah je također pozvao Austriju da
provede punu istragu o tobože fašističkim simbolima (ne znam kojima) na
komemoraciji u Bleiburgu, nazvavši to sjećanje na tolike nedužne žrtve
i zločin bez presedana "fašističkim demonstracijama i ismijavanjem
austrijske odluke da zabrani uporabu nacističkih simbola, kao i Zakona
o zabrani poricanja holokausta" (koji li su tamo bili nacistički
simboli i kojeg holokausta, kad se u Bleiburgu radi o hrvatskom
holokaustu).
Par ustaških odora proziva i Živko Kustić u svojoj kolumnici
"Jutarnja propovijed" u Jutarnjem listu od 18. svibnja, pod naslovom
"Tko vreba na hrvatski ponos?", gdje misaono kombinira kakvu "strašnu"
štetu te odore, posebno na mladim osobama, nanose ponosu hrvatskoga
naroda.
Zašto tako, don Živko? Zar nisu tu baš najteže stradali
ustaše, kao najhrabriji branitelji svoje i naše NDH? Zar ćemo žaliti
žrtve, a prezirati njihove odore? Jesu li oni u toj odori branili svoje
ili su osvajali tuđe, pa da bi se oni i mi trebali stidjeti? Ili
mislite da bi se mi njih trebali stidjeti zato što su, kao branitelji
hrvatske države, tako ocrnjeni i oklevetani, ili što su te odore
podmuklo i smišljeno oblačili i neprijatelji NDH, pa činili zločine u
ime nositelja tih odora?
Ustaše, povijesno i objektivno gledajući, nisu bili nikakvi
fašisti ni nacisti. Bili su samo branitelji svoje države, koju su
čekali, kao i mi svi, 839 godina i najveće su žrtve jer su voljeli svoj
narod i svoju zemlju.
Ako su pojedinci i napravili koji zločin, kao i u svim
ratovima, bili su drastično kažnjeni od vlasti NDH, čak i smrću, iako
su i to bili nekontrolirani odgovori na strašne zločine protivničke
strane prema Hrvatima.
Sam nadbiskup Stepinac je u to vrijeme, 20. studenog 1941.
godine, pisao pismo poglavniku Paveliću: "Ne želimo prikazati ove
pogreške kao sustav, nego kao čine neodgovornih činitelja, koji nisu
bili svjesni svoje velike odgovornosti i posljedica... jer ste i Vi,
Poglavniče, sami javno osudili nasilja raznih nazovi-ustaša, štoviše,
dali ih i strijeljati zbog izvršenih zločina. Zaslužuje svako priznanje
Vaša odlučnost da u zemlji vlada pravda i red...", ali u kaosu
građanskoga rada do pravde, reda i mira nije bilo četnicima i
partizanima, koji su rušili hrvatsku državu, pa se oblačili i u ustaške
odore, te činili zločine kako bi optužili ustaše i pridobili jadni
narod na svoju stranu.
Zar ne vidite, don Živko, što nam i sada rade, nakon
pobjedonosnog Domovinskog rata? Trebamo li se i sada stidjeti naših
branitelja, vrhovnih zapovjednika i "zločinačkog pothvata"?
Mi, pošteni Hrvati, kakvih nas je najviše, to sigurno nećemo!
Bit ćemo ponosni na svoje branitelje kroz cijelu povijest, posebno za
vrijeme Drugog svjetskog rata i ovog Domovinskog rata, i uvijek, jer su
najviše zaslužni i najveće su žrtve.
Jedina nam je želja i molitva Bogu da se više nikada strahote
ne ponove i da naši sinovi i unuci opet ne budu morali ginuti za
domovinu. Trebamo živjeti za domovinu i raditi za budućnost, a najprije
birati takvu vlast koja neće biti podložna pokvarenim moćnicima Europe
i svijeta, te ponižavati sebe, hrvatski narod i njegove branitelje, već
pošteno čuvati i razvijati svoju zemlju i štititi narodne interese.
Dr. Ružica Ćavar
predsjednica Hrvatskog pokreta
za život i obitelj
|
|
