|
ANTUN GUSTAV MATOŠ
IZ SARAJEVA
Ex oriente lux!
Bijah
nekoliko dana u šeher-Sarajevu i doživjeh više no za mjesec dana u
Zagrebu. Naročito hrvatstvo Herceg-Bosne natkriljuje i optimistično
banovinsko mišljenje. Hrvati su tamo već sada organizovaniji i složniji
no ovdje, a što je za nas najpoučnije: gotovo svi su starčevićanci.
Dok je ovdje kod nas u Banovini plemensko, “slavensko”
osjećanje jače kod svih nestarčevićanskih stranaka od državnoga,
narodnoga, Hrvati anektiranih pokrajina odvajkada su pravaški, upravo
“frankovački” Hrvati, jer se tamo u praksi, naročito u posljednje doba,
vidi još očitije no u ostalim hrvatskim zemljama da su srpski državni i
hrvatski državni interesi dijametralno oprečni.
Zato je danas Sarajevo i Mostar najbolja škola
čistog hrvatstva.
Znam
ljude koji dođoše onamo kao naprednjaci i slavosrbi, a odoše kao tvrdi
starčevićanci. Gg. dr. Ivo Pilar, bar. Benko - “Artur Grado” - i
Mihovil Nikolić bez sumnje se u činu uvjeriše da Hrvati i Srbi nisu
isti “narod” - kako to unatoč svemu i opet onomad tvrdi g. Nikolić
Podrinski - jer ne mogu biti isti narod dvije plemenske skupine,
imajući pored sasvim različite kulturne još i sasvim oprečne državne
misli.
Dok na banovinskim prugama postupa kondukter sa mnom kao
pustahija, na bosanskoj uskotračnoj željeznici vlada se europski.
Sigurnost bosanske administracije nad banovinskom vidi se na svakom
koraku. Nedavno je Pokret usporedio bosanski budget sa amošnjim,
došavši za nas do sramotnih rezultata. Dok hrvatski kapital služi
Mađarskoj, bosanski se troši za Bosnu. Dok je nas Pešta dovela do
prosjačkog štapa, Austrija nije bosanskog novca harčila izvan Bosne i
to treba za budućnost upamtiti. Dok Beč dira samo u jezik, nameće
nijemštinu, ali podiže materijalno blagostanje svojih podanika, Mađar
ti ne nameće samo svoj kulturni nepoznati žargon, već ti siječe još i
kesu i otima imutak: to je danas razlika između bečke i peštanske
politike, pa ako ćemo o simpatijama, nije teško pogoditi koja strana mi
je simpatičnija.
Pošto se odmorismo u Bos. Brodu kod g. Mije Ergovića,
urara i draguljara, predsjednika podružnice hrvatskog “Napretka” i
pošto se o domaćim prilikama razgovorismo sa našim ljudima,
gostioničarom Grgom Potušekom i mjesnim župnikom, krenusmo noću za
Sarajevo.
Kroz mrak bjelasanje vode i crne konture sve viših
brda, a zorom krasne šumovite planine, magle na poljima i granama, pa
sela i zaseoci sa strmim drvenim krovovima, pretvarajući zgrade u
čardake, slične našim domovima na Uni, u Turopolju, pa drvenim
hrvatskim kurijama.
Jurimo srcem zemlje pored lijepe, široke vode Bosne sa
čudnim mlinovima, a ovo sunce, što se tmurno rađa u krvi i magli kao u
puščanom ljutom dimu, čini mi se sunce posljednjeg bosanskog kralja
Stjepana Tomaševića i tvoje sunce, Katarino i rimska koludrice!…
Nova stanica: nad zelenom rijekom ustremio se strmi
vis, na visu kao staro saće osjega gnijezda - drevni, sivi turski
konaci, buljeći dolje kao viteški prosjaci i slijepci, a među
starodrevnim strmim i kao u čađu prošlosti uronulim surim domovima
orlušina sura, stara kula: to je Vranduk, i tu je 1463. izgubio rusu
glavu Radivoj, knez vrandučki, braneći djedovinu od Osmanlija.
Od 1463. pa do 1908. duh se ovog surog, vranog Vranduka
nije gotovo ništa promijenio. Nad tim šumovitim vrhuncima gaze vjekovi!
Biva mi, kao da se vraćam u domovinu iza pet stotina godina… A tamo,
iza onih gora i mutnih planina - tamo nam sinu prvo hrvatsko sunce,
tamo na Duvanjskom polju, sinu nam prvo zlato tvoje krune, junače
Tomislave, i u selu Stipančićima još se pokazuje mjesto gdje je sveta
misao hrvatska postala purpur, skrlet - kraljevina!
Treba se voziti od Zagreba pa do Sarajeva, u brzom vozu
prevaliti prostor kao između Pariza i Marseillea, prostor čistom
zemljom našom, pa da osjetite da misao Duvanjskoga polja mora danas
biti jača i življa no ikada! Zemljo, divna zemljo naša, kako malo smo
mi tebe dostojni!
Zenica sa golemošću svojih ugljenika i spoljašnošću
zadimljenog belgijskog ili engleskog rudarskog mjesta, pitoma polja oko
Visokoga, drevnog kraljevskog mjesta, onda lijepa kotlina sa vidicima -
Kiseljakom i Ilidžama, pa panorama šeher-Sarajeva sa modernim, novim,
zapadnjačkim gradom u kotlini oko Miljacke i sa rasturenim, kao bijeli
golubovi rastresenim muslimanskim kućama i konacima po obroncima
polugolog gorja, okrunjenog silnim utvrđenjima nad kojima gospoduje
begovska, gospodska visina Trebevića.
Ali, na žalost, ja ne obiđoh ni pola
lijepog Sarajeva, toliko me zaokupiše znanci, prijatelji, pa i
događaji. Stigoh onamo uoči Bajrama i ni usred Pariza ne bijah žrtvom
tolikih, najsuprotnijih senzacija. To bi bio izabran grad ljudi što
živu samo života radi, što doživljuju samo radi doživljaja. Tri
najglavnije europske povijesne struje, muhamedanstvo, katolicizam i
bizantinizam sastaju se tu u jednoj te istoj duši narodnoj, a da se ne
dodiruju. Dodajte još Hebrejce, najčišću, najplemenitiju
“Eškenazi”-pasminu, iz maurske Španije bačenu tiranijom raznih
Torquemada i Himenesa, živ dokaz najveće vjerske tolerancije islamizma,
pa onda doseljenike sa površnošću bečke ili peštanske “bijela
kafa”-kulture, i šarenilo toga poluistočnoga grada sinut će nam u
cijeloj njegovoj žarkosti persijskog ćilima.
U takvom bi mjestu zacijelo uživali dusi kuriozni,
skeptični i pustolovni kao Mérimée i Hamsun. Moj literarni kolega, g.
Mihovil Nikolić, priča mi da se u Sarajevu osjeća sto puta srećniji i
više kod kuće no u koterijama rastrovanom Zagrebu, odakle bi se i
pokojni naš Kranjčević znao vraćati kući kao iz tuđine.Dok je Zagreb
jedan svijet, Sarajevo je raskršće od pet svjetova, sa putovima u
Carigrad, Zagreb, Cetinje-Beograd, Beč-Peštu i Jerusolim. Koje šarenilo
samo na trgu i po “ćepencima” oko Husrevbegove divne džamije, okićene
lipom kao većina džamija i naših hrvatskih seoskih hramova!
Kakve žarke boje, kakvi tipovi, koliko sunčanih, žarkih
motiva za kičicu orijentaliste Brangwyna! Kao da se iz neba prosu korpa
sa crvenim patlidžanima, modrim grožđem, crnim šljivama i ćilibarskim
jabukama na šareni bosanski sag! A tri koraka odatle - Rudolfova i
Franje Josipa ulica sa modernim korzom, kafanama, dućanima, krasni
quaievi Miljacke sa modernim školama, uredima, zavodima i poduzećima.
Premda se do aneksije veliki kapital nije dao na velika
građevinska ulaganja u Sarajevu, premda tek sad počinje era velikih
gradskih poduzeća, Sarajevo ima već sada tramway, clubski život, crte
velegradskih tendencija, kakvih na žalost još dugo nećemo imati u
Zagrebu, ubijanom ljubomornošću mađarske politike financijske i
prometne.
Bajramski praznik čestitah sarajevskom načelniku, Esadu
efendiji Kuloviću, pa našim vrijednim književnicima gg. Safvet-begu
Bašagiću i Osmanu Nuri Hadžiću, gdje se upoznah sa nećakom mu Hakijom,
sasvim modernim čovjekom, filologom, đakom sveučilišta u Jeni,
obrijanim poput njemačkih profesora. Kod efendije Kulovića nađoh
engleskog konzula i francusku otmjenost u malom salonu carigradske
elegancije, gdje mi osim divnih ćilimova zape za oko divan, originalan
barokni sat.
Mi se Hrvati hvalimo da od muslimana unatoč srpskoj,
tobože turkofilskoj propagandi, uz nas pristaje cvijet njihove
inteligencije. Vođa hrvatskih muslimana, dika naša, Adem-aga Mešić,
proputovao je cijelu Europu, organizatorski je talenat prvoga reda i
taj bosanski self-made-man ne ustupa u svojim financijskim
sposobnostima nijednome pravoslavnome trgovcu. Osim njega dičimo se u
modernističkom muhamedanskom pokretu ljudima kao novinar Jakub-beg
Filipović, literati Bašagić i Hadžić, veterinar Šemsi-beg Salibegović,
liječnik dr. Mustafa Denišlić, dr. Abdul-beg Bukvica, dr. Halid-beg
Hrasnica i lijepa kita naprednih đaka koji su već poznati starčevićanci
kao dični naši prijatelji, beg Barjaktarević, i Zagrebu poznati
Uzur-beg Gradaščević, đak našeg sveučilišta i potomak Zmaja od Bosne.
A ne valja zaboraviti da i vođa filosrpskog pokreta među
muslimanima, Šerif Arnautović, bijaše još prije osam godina
starčevićanac. Srpska propaganda predobi dosta muslimana, jer je tobože
radila za suverenost carigradskog padiše. Iza najnovijih događaja u
Srbiji otvorit će se oči i tim zavedenim, inače čestitim elementima,
kod kojih je načelna opozicija od vjekova običajna.
Dok je u ostalim lijepim predjelima, kao npr. u
Švicarskoj, čovjek karikatura krasne prirode, u divnoj Bosni je
“ljudska raslina” - kako bi rekao Taine - najljepši proizvod zemlje.
Svijet je tu krasan, visok i naočit - naročito muškarci. Tu živu
najviši ljudi u Europi, najljepša europska rasa, sačuvana u prekrasnim
eksemplarima, naročito u islamskoj aristokratskoj kulturi. Tip
bosanskog plemića i danas nosi sve tragove etničke hrvatske
aristokracije, obično je plav ili kestenjast i u najvećoj fizičkoj
opreci sa levantinskim, cincarskim, crnim i blijedim tipom tzv. Vlaha.
Vođama bosanskih Hrvata smatraju se pored Adem-age
Mešića, koji većinom obitava u Tešnju, dr. Josip Stadler, vrhbosanski
nadbiskup, i dr. Nikola Mandić, odvjetnik. Veće suprotnosti no što su
između ovoga advokata i ovog crkvenog dostojanstvenika ne mogu se
zamisliti. Taj knez vojujuće crkve je u ponašanju demokrat, Mandić je
aristokrat. Ton u nadbiskupiji je ton obične naše građanske kuće, gdje
vas kućedomaćin nuđa šljivovicom, šaleći se i udarajući vas demokratski
po ramenima, dok je vila g. dra Mandića tako otmjena, njen gazda tako
odabrano elegantan kao konzul koje velevlasti. Mandić je oportunist
krasne, južnjačke pitome spoljašnosti, jedan od najkrasnijih ljudi koje
ikad vidjeh, dok je dr. Stadler i fizički tip onih neslomljivih
crkvenih prelata koji i u tribunskom svom profilu čuvaju
imperijalistične težnje svoje mramorne volje i njen rimski klasični
izvor.
Diveći se toliko ljudskoj energiji da joj se klanjam i
onda kada se dajbudi ne slažem u svemu sa njenim nosiocem, osjetih u
prvom dodiru sa presv. nadbiskupom vrhbosanskim onu iskru, onaj
neodoljivi magnet, koji kod velikih osoba ima privlačivost i za
heterogene elemente. – To je pravi nasljednik Strossmayerov, s tom
razlikom da je prvi starčevićanac u Bosni! – rekoh u sebi, posmatrajući
jovijalnost toga jako sijedog čovjeka koji ni pred carskim Bečom nije
zadrhtao… Kao stari Rimljanin, i on je velik stvaralac, velik
organizator i njegova poduzeća, počinjana malim sredstvima, zadivljuju
smionost najspekulantskijeg trgovačkog svijeta. On je svakako velik
biskup i – velik karakter. Ne znam je li najbolji političar, ali je
danas nesumnjivo najveći Hrvat, možda najveći čovjek u Bosni, od kojega
većeg ne vidimo u savremenoj Hrvatskoj.
Pa ipak, dr. Nikola Mandić čini mi se podesniji za vođu
tamošnjeg našeg naroda. On je rodom odanle. On osvaja elastičnošću, ne
silom. Osim hrvatskih, njega ne vežu nikakvi drugi obziri. Kao najbolji
bosanski advokat on će bez sumnje biti najbolji član novog bosanskog
sabora. Kao svjetovnjak čini se svijetu pozvaniji za vođenje svjetovne
politike. Izvrstan je govornik. Mi se možemo samo ponositi da takve
dvije sjajne sile u Sarajevu vode hrvatski narod i nadamo se, unatoč
malim nesuglasicama, izbilim nedavno u Hrv. dnevniku, da će presv. g.
dr. Stadler i dr. N. Mandić znati ostati u istoj stranci, iako znamo da
je svaki od njih sila za po jednu stranku. Mi se obadvojicom ponosimo i
u novom bosanskom saboru ne vidimo dostojnog im protivnika, pa još ako
budu uz Adem-agu Mešića!
Matica naše organizacije u Bosni i Hercegovini je
Hrvatska narodna zajednica. Predsjednik joj je dr. Nikola Mandić,
tajnik Nikola Precca, a predsjednici su okružnih odbora: dr. Jozo
Sunarić (Banjaluka), dr. Milan Katičić (Bihać), fra Ambroz Miletić
(Mostar), Petar Zelenika (Sarajevo), fra Marijan Duić (Travnik) i dr.
Ivo Pilar (Donja Tuzla). Zajednica broji do danas cijelu vojsku, 48.000
članova, i zadatak joj je da oko sebe okupi sve što hrvatski osjeća u
onim krajevima.
Osim 36 pjevačkih društava i čitaonica imamo hrvatske
sokole u Banjaluci, Bihaću, Doboju, Jajcu, Konjicu, Mostaru, Bos.
Novome, Sarajevu, Travniku i Donjoj Tuzli, a Hrvati radnici su
organizovani u Sarajevu, Jajcu, Donjoj Tuzli, Zavidoviću i u Zenici.
Društvo “Napredak” u prvom redu se brine o hrvatskom podmlatku, šalje
našu mladu sirotinju u škole i zanate, a baš ove znamenite godine
izučiše zanate prva četvorica “Napretkovih” pitomaca: Antun Dalić
(knjigoveža), Tomislav Paškvan (strojarski mehaničar), Antun Sandrk
(pekar) i Milan Merli (sedlar). “Napredak” ima te godine dohotka preko
47.000 K, 29 podružnica i 34 povjerenika, a nanovo izabrani predsjednik
mu je naš poznati pjesnik i prokušani rodoljub, dr. Tugomir Alaupović,
profesor.
“Napredak” treba što prije stvoriti u Zagrebu, Osijeku,
Spljetu i ostalim našim gradovima podružnice sa ciljem da naši kalfe i
šegrti istisnu iz cijelog područja hrvatskih zemalja nehrvatsku
doklaćenu čeljad ne samo iz zanata nego i iz trgovina, koje već usred
Zagreba na sramotu našu služe kao konzulati protivničke i sa nama
nepomirljive misli.
Kada se Srbi usred Hrvatske mogu organizovati privredno i
novčano, ja ne vidim razloga zašto, za čije babe zdravlje, da i mi to
isto, isto tako ekskluzivno, ne činimo. U realnom radu za hrvatstvo su
nas, kako se već iz ovog kratkog pregleda vidi, hercegbosanski Hrvati
daleko natkrilili, a za kukavne, trule i nehrvatske prilike u Banovini
više je nego poučna činjenica da je ove godine “Napredak” poslao našim
novčanim zavodima 60 pisama, a na veliku našu sramotu odazvaše se samo
4, slovom četiri: Prva hrv. štedionica u Zagrebu, Hrv. poljodjelska
banka u Zagrebu, Prva lička štedionica u Gospiću i Činovnička zadruga u
Petrinji…
Prema tome hrvatska misao u Bosni razvijala i razvija
se i bez nas, nije djelo banovinske propagande – naprotiv:
hercegbosanski Hrvati organizovali su se i unatoč onom jadnom hrvatskom
saboru koji se na kukavička supilovska usta tako jadno i tako
izmećarski odricao našeg prava na pripojenje tih hrvatskih zemalja!
Zato hvala i neuvehla slava budi našim bosanskim radinim Hrvatima koji
su znali ostati Hrvati i onda kada ih se većina “narodnog” našeg
predstavništva u slavosrpskom Saboru kao Juda odricala!
Osim “Napretka” imamo mi u anektiranim krajevima 11
novčanih zavoda (u Busovači, Klobuku, Konjicu, Livnu, Nevesinju,
Orašju, Sarajevu, Stupu, Travniku, Ulicama kod Brčkog i Zenici). Pomoću
banovinskih novčanih zavoda treba osnovati uz najjaču (našu) bosansku
banku, npr. Centralnu banku u Sarajevu, agrarnu banku, da zastupa što
djelotvornije hrvatske interese kod skorog rješavanja tamošnjeg
agrarnog pitanja. Gospodar Bosne bit će onaj tko će imati većinu
bosanskog zemljišta. Zemlja je narod! Mađari već spremaju za Bosnu
agrarne milijune, spremaju se na osnivanje svojih banaka, pa apelujem
na rodoljublje Prve hrv. štedionice i naše Poljodjelske banke. Ako naši
i bosanski novčani zavodi postanu jedno, i Herceg-Bosna se mora
pridružiti Hrvatskoj. Političko jedinstvo nema temelja nije li
posljedica jedinstva moralnog i ekonomskog. Da je “srpstvo” kod nas tek
pojava religiozna i politička, da ne znači istodobno i najekskluzivniji
privredni i ekonomski separatizam, da iza Pribićevića i Medakovića ne
stoji Srpska banka sa dobrim organizatorom Matijevićem i legijom
novčanih zavoda i organizovanih trgovaca što napreduju u Zagrebu dok
Hrvati u Zagrebu kukavno tavore i propadaju, da “srpstvo” nije pojam
najekskluzivnijeg i antihrvatskog ekonomisanja u srcu Hrvatske, ne bi
bilo tako zarazno i tako opasno. Zato odgovorimo ekskluzivnim
organizacijama pravoslavnim - ekskluzivnim organizacijama hrvatskim.
Jer narod je organizacija, i mi nismo tako reći više narod hrvatski,
jer nismo hrvatska narodna organizacija.
Premda je Herceg-Bosna momentanim našim nehajem i
vladinim neoportunim pomaganjem srpstva tako rastrovana srbijanskom
propagandom da bi se i prepredeni Nikola Pašić zadovoljio - kao i
Supilo - njenom autonomijom sa nadom većine u beogradskom džepu,
hrvatska stvar ni danas ne stoji loše. Mi katolici smo sa muslimanima u
ogromnoj parlamentarnoj i statističkoj većini, to više što kmeti
katolici iščezavaju prama kmetovima Vlasima. Prema tome su katolici i
muslimani prirodni saveznici kod rješavanja agrarnog pitanja, prirodni
parlamentarni saveznici, kad i ne bi bili prema došljačkim,
doseljeničkim pravoslavnim elementima jedini domaći, autohtoni živalj
hrvatski. Dokazano je da kmetsko, dakle par excellence srpsko pitanje u
Bosni nije istovjetno sa kmetskim pitanjem u ostaloj Europi. Dok su
drugdje kmetovi starosjedioci, izgubivši pod feudalnim prilikama svoja
posjednička prava, u Bosni se hrvatski kmet starosjedilac većinom što
iselio što izginuo u borbama sa Polumjesecom i vjerskim heresima, dok
je vlaški došljak pao na opustjelu begovsku zemlju kao nadničar koji se
tek vremenom osjetio kmetom i tek u najnovije doba traži prava kmetska,
a ne nadničarska, upravo zakupnička.
Dok se od 60 naših novčanih zavoda odazivlju pomoću
“Napretka” tek četiri, navodi nam društveni tajnik dr. Milan Prelog
ovaj divan primjer hrvatskog požrtvovanja i patriotske svijesti: prvi
legat (200 K) zaveštala je “Napretku” blagopokojna Julijana Cerovac,
bolničarka u zemaljskoj bolnici sarajevskoj. Ime te divne hrvatske
sirote treba da zapamte žene hrvatske!
Kao muha u mlijeko padoh sa drugom med. M. Mikulićem u
Sarajevu u gostionu Frankini, gdje nađoh čelik-Hrvate i srodne duše -
“pasvandžije”. Pasvandžije (noćobdije) su svi naši sarajevski neženje i
bećari, svaki je od njih lampa u noći savremenosti hrvatske, a hrvatska
društvenost, kolegijalnost i pjesma su svjetlo kojim pasvandžije
tjeraju svoje sarajevske mrakove. U tom veselom društvu nađoh profesora
Stjepana Jankovića, mog dragog Sulju (Sulejmana) Suljagića, novinara
Radulovića, dušu pasvandžijâ Antu Ćilimovića, profesore Dujmušića,
Tandarića, Radoševića, bankovnog činovnika Kubovića, pa Draganića i
tolike druge, koji mi dokazaše da duh gostoljubivosti i društvenosti
hrvatske ne prestaje ni u gostioni. A što će vas, dragi moji
Zagrepčani, najviše (i najmanje) zapanjiti, među pasvandžijama nađoh i
Karla (ne Moora nego) Mohra! Sad ima zube, osjeća se izvrsno i radi kod
sarajevskog “Tagblatta”.
Glavna snaga i odlika Hrvata u Herceg-Bosni je
inteligencija. Mi smo najinteligentniji dio tamošnjeg pučanstva, a s
nama jednako osjeća i elita muslimanske inteligencije. Laže dakle i
opsjenjuje tko trubi u neukost bijelog svijeta da su Srbi inteligencija
onih krajeva. Hrvati danas imaju nekoliko najodgovornijih tamošnjih
vladinih mjesta usprkos dreci mađarskog šoviniste i srbofila Baćanja i
smušenog Gregora Tuškana, koji traži u delegacijama za činovnike u
Bosni strane podanike, Srbe iz Srbije. Bog mu ludu pamet rasvijetio!
Hrvati su najbolji bosanski profesori i nastavnici, a Herceg-Bosna nam
dade već poslije Jukića, od okupacije, duhova po kojima je njena
literatura i brojno više hrvatska no srpska: Alaupovića, Miličevića,
Adalberta Kuzmanovića (Kuzmu Novića), Bašagića, Osmana Hadžića itd.
Josip Milaković, Ljud. Dvorniković i Nikola Ostojić su Bošnjaci svojim
bosanskim djelovanjem, a Vjekoslav Jelavić je znao postati pariski
novinar, premda rođen Hercegovac. Moj nezaboravni prijatelj, sekretar
Hrvatske zajednice i dra Mandića, Nikola Precca, svršio je svoje
studije u Italiji, posvetivši svoje vrijeme i žrtvovavši svoju karijeru
našoj hrvatskoj stvari. Rasa je bosanska darovita, a jedan hercegovački
biskup prije okupacije, fra Marijan Šunjić, pisaše i govoraše još i
turski, arapski, persijski, latinski, talijanski i francuski. Zemlja
Jakovljevićeva, fra Ang. Miletića i Grge Martića, zemlja Zovka,
Buconjića, Glavaša, fra Marijana Markovića i dra Ivana Šarića je zemlja
inteligentna i većina njene inteligencije je hrvatska, samo hrvatska.
Ona postade i novom domovinom, ona dade groba i
najboljem glasniku moderne hrvatske inteligencije: S. S. Kranjčeviću.
Bosna mu dade kruha i mira, kojega ne bi bio našao u užoj svojoj
domovini, premda je Srpska riječ vladi zamjerala što tome “kuferašu” u
teškoj bolesti daje punu plaću i što ga ne penzionira…
 Kada
dođoh u posjete velikome pjesniku, njegova gospođa, koja je u ovo tri
godine njegovog umiranja pokazala mnogo heroizma, ne mogaše me više
pustiti k njemu.
Drugi dan bijaše već mrtav.
Mrtvoga,
pokojnoga ga nađoh u dalekom Sarajevu gdje mi samo on bijaše sasvim
poznat. On je to, čini se, znao, pa se šalio pred svojom suprugom kako
je on tobože jedini hrvatski književnik kojega nisam “opatrnuo”.
Kao da ga sada tu gledam: na odru u uskoj sobici,
mršav i izmučen ko Krist, žut ko neven, tananih crnih brčića i
neobrijane bradice, oćelavjelih sljepočica na neobično maloj lubanji.
Ko zvono, što ga s gorda vrha
Ods'ječe munje ljuti rt,
Te tresne, jekne, pa se skrha
I oplače si samo smrt.
Pogreb
bijaše dostojan velikog pjesnika i sarajevskih Hrvata. Maticu hrvatsku
nije nitko zastupao. Ni vijenca ne posla najboljem svom suradniku. G.
Plavšić, tajnik Društva hrvatskih književnika, pokojnikov šurjak,
učinio je u tim teškim časovima udovici neocjenjivih usluga, vodio i
udesio sve kako treba, i time je vrlo zadužio našu literaturu. Hvala
mu!
O tome slavnom pogrebu već čitaste. Oko lijesa
stupasmo: Alaupović, Nikolić, Milaković, Miličević, Stj. Dvorniković,
Kuzmanović i ja, a dragog pokojnika unesosmo sa kola na groblje pošto
se s njim govorom oprostiše Milaković, Miličević i Dvorniković.
Ponajbolji pjesnikov prijatelja, Osman Nuri Hadžić, izostade zbog
nenadane bolesti. Svi plakasmo, ali jedne suze nikad ne zaboravih:
bijaše diskretna, gospodska, savjetnička, ali – hrvatska. I presv.
gosp. Kosta Hörmann plakaše s nama literatima i boemima… Pokojnome
pjesniku bijaše glavnim dobrotvorom, i hrvatski narod ne smije toga
zaboraviti. Hvala mu!
Pođoh u Sarajevo veseo, pjevajući -
Kad ja pođoh na Ben-bašu na vodu
I povedoh bijelo janje sa sobom -
- a vratih se tužan, svjedok tragičnog, tužnog
i velikog događaja.
No iako je gubitak jednog velikog pjesnika, preminulog usred
svoje
muževne dobe, nenadoknadiv gubitak i za veće i zahvalnije narode od
hrvatskoga, Kranjčević nam ostavi grob na mrtvoj straži hrvatskoj kao
zavjet hrvatske misli u Bosni. Taj besmrtni grob će živjeti, besjediti
i raditi, jer grobovi heroja, heroja misli kao i heroja djela, djeluju
kao žive duše. Takvi grobovi osvajaju.
Daj bože da grob Silvija Strahimira Kranjčevića ne bude
posljednji veliki hrvatski grob u Sarajevu! Kao mučenik klonu veliki
naš pjesnik na pragu onoga novoga hrvatstva i onoga novoga doba kamo
nas tako bolno i tako silno pozivaše kao njegov Mojsije na pogledu
Kanaana, zemlje obećane…
Hrvatsko pravo, Zagreb, 7. i 10. XI. 1908.; SD, XI.
|
ZAVJET
Ne ljubit tebe, mučenički dome,
Za tebe ne dat isti život svoj,
Oj, kak' bih mogo, kada na tlu tvome
Sa mlijekom majke duh usisah tvoj?
Da, ljubim tebe, al ljubavi sila
Ne da mi gledat, da robuješ ti;
Već sjeća me, da i u mojih žila
Prevruća krvca za osvetom vri.
Al mladom brzo skršili bi krila,
Jer dosudeni još nij' došo čas —
Al nij' daleko, domovino mila,
Pa sunce božje grijat će i nas.
|
Silvije Strahimir Kranjčević
Senj,
17.veljača 1865. – Sarajevo, 29.listopad 1908.
|
A kad se narod na osvetu sjati,
I ja ko sinak ustati ću tvoj,
Pa s milim Bogom, s milimi Hrvati,
U osvetnički pohrlit ću boj.
Tad vrele krvce poteći će mnogo,
A smrt će harat, čudit će se svijet;
Nu tko tad smrti bojat bi se mogo,
Kad za dom mili slatko je umrijet.
Pa makar pao - za te past ću milu,
Slobodan mrijet ću - ne ko crni rob,
A ti tad, majko, u slobodnom krilu
Poginulom ćeš sinku dati grob. |
|
|
