|
Glavno sredstvo za
manipuliranje stvarnosti je manipulacija riječima
SF-pisac Phillip K. Dick rekao je: "Glavno sredstvo za manipuliranje
stvarnosti je manipulacija riječima. Ako možete kontrolirati značenje
riječi, možete kontrolirati ljude koji moraju upotrebljavati riječi."
Kako točno! Ali i apstraktno, jer je takva manipulacija
suptilna i
teška za uočiti. Evo nekoliko čestih primjera pojmova i izraza koji
možda i ne znače ništa ili predstavljaju svoju suprotnost. Skoro sam
upotrijebio izraz "kritičko razmišljanje", ali to je jedna od tih
besmislica. Ako postoji "kritičko" razmišljanje, to bi značilo da
postoji i "nekritičko" razmišljanje? Koji bi vrag to bio? A u biti,
postoji samo - razmišljanje. Ako ga nazovete "kritičkim" usmjeravate se
na segmente koji mogu potvrditi da ste "kritički" razmišljali, a
zapravo ste u korist unaprijed donesenih zaključaka odustali od
razmišljanja. "Kritičko razmišljanje" otkriva se kao istoznačnica za
"nerazmišljanje". Prikrivena (barem za one koji ne razmišljaju).
Programiranje riječi koje ne zahtijeva puno uvjeravanja
Zato -
samo razmišljanje. Razmislimo, recimo, o pojmu kojim su nas prije nekog
vremena obasipali mediji i političke elite, u vrijeme referenduma za
ili protiv ulaska institucije braka, kao muško-ženske zajednice, u
Ustav. To je primjer programiranja riječi koje ne zahtijeva puno
uvjeravanja, jer se od početka predmet rasprave oblikuje tako da je
pasivnom oku nametnuo što je ispravno, a što neispravno. Pojam je:
"tolerancija manjina". Što u stvarnom životu uopće znači - "manjina"?
Razmišljajući sam zaključio - jedno društvo se i sastoji isključivo od
brojnih manjina, ne postoji ta neka zamišljena "većina". Svi smo
manjine: Zagrepčani kao i Bjelovarčani ili Dalmatinci manjina su u
Hrvatskoj, biciklisti, automehaničari, nogometni navijači, fakultetski
obrazovani ljudi, poljoprivrednici, homoseksualci, nogometaši... Pa čak
su i Kinezi manjina, gledajući cijeli svijet. Ljudsko društvo se
sastoji od međusobno isprepletenih manjina, dok je "većina" hipotetski
pojam koji, ispada, nema uporište u stvarnosti.
Drugi dio pojma jest - "tolerancija". U nekoj knjizi Sri Sri
Ravi
Shankara sa čuđenjem sam pročitao da je tolerancija - loša. Kako sad
to? Pa učili su nas da je ona pozitivna ljudska vrlina. Objašnjenje je
bilo: tolerirati nekoga, zapravo znači - ne prihvaćati ga. Samo ga
trpiš. Tolerira li majka svoje dijete ili ga prihvaća, zapitao je
čitatelje. Kad se kaže da se nekoga "tolerira", ne kreće se od postavke
da smo svi jedno. Umjesto toga, jedan dio sebe tek trpimo. Znači da smo
u unutarnjem sukobu, u neskladu sa samim sobom. Umjesto da "toleriramo
manjine", ispada da bismo trebali "prihvaćati cjelinu". Cjelina je
sveukupnost naizglednih različitosti, koje su međusobno neodvojivo
isprepletene, a svatko od nas u isto je vrijeme pripadnik brojnih
"manjina". Znači li to da zagovaranje "toleriranja manjina", zapravo
znači neprihvaćanje vlastite cjelovitosti i stvaranje umjetnih podjela?
Svijet timskog rada - svijet bez novih ideja
Jedan od scenarija
izučavanih u Institutu Tavistocku, za potrebe destabilizacije nekog
društva (prema knjizi "Institut Tavistock", Daniela Estulina), jest
"segmentacija društva na manje dijelove". Estulin piše: "U tom
scenariju sve skupine - etničke, rasne, spolne - bore se jedne protiv
drugih. Nacije se raspadaju u regionalna skupine, a ta manja područja
cijepaju se na još manja područja prema etničkoj podjeli", a to se
naziva "jačanjem predrasuda unutar i izvan skupine dok ljudi nastoje
pojednostaviti svoje opcije i odabire. Pojavljuju se prirodne linije
društvenih podjela koje prerastaju u prepreke."
Naše društvo i um premreženi su izrazima koji sadrže
proturiječnosti i suprotnost od naše predožbe o njima. Recimo,
suvremeni pojam "timski rad" se prikazuje kao nešto pozitivno, ali
drugi pogled, s uključenom sviješću i razmišljanjem, otkriva da je
zapravo riječ o - uprosječivanju. Nikada "kolektivni um" nije iznjedrio
izum ili umjetničko djelo. To su proizvodi pojedinačnih inspiracija.
Svijet timskog rada biti će svijet bez novih ideja. "Timski rad" se
može promatrati i kao prikriveni psihološki fašizam; odskakanje u toj
kvazi-obiteljskoj strukturi, u kojoj nadzirani postaju i nadzirači,
neminovno vodi do konfrontacije s većinom iz tima, dok na kraju
kreativna osoba, u želji za izbjegavanjem sukoba i životom u skladu s
okolinom, ne popusti dragim prijateljima i kolegama koji ne shvaćaju
čega su dio i koji mu samo žele dobro. Zahvaljujući pojmu "timski rad",
težnja za skladom i suradnjom pretvara u konformizam. Tko bi rekao?
Isto vrijedi za još popularniji pojam - "javno mnijenje" ili -
"javno mišljenje". Velika se važnost pridaje nečemu što ne postoji.
Pojedinačni umovi ne stvaraju javno mnijenje, njega stvara neki
pojedinačni um koji određenim metodama, psihološki obrađuje druge
pojedinačne umove, da bi ih gurnuo u nevidljivu, ali ipak prisilnu
kolektivizaciju - u mentalitet roja.
Božanska iskra razuma u svakom umu
Vjerovanje da javno
mišljenje može biti odrednica istine filozofski je besmislena, može se
pročitati u knjizi "Institut Tavistock", jer "ono isključuje ideju
racionalnog pojedinačnog uma." Još piše: "Svaki pojedinačni um sadrži
božansku iskru razuma i stoga je sposoban za znanstvena otkrića i
razumijevanje otkrića drugih ljudi. Dakle, pojedinačni je um jedna od
rijetkih stvari koja se ne može svesti na neki 'prosjek'. Razmotrimo
npr. ovo: u trenutku kreativnog otkrića moguće je, ako ne i vjerojatno,
da je znanstvenik koji dolazi do nekog otkrića, jedina osoba s takvim
mišljenjem o prirodi, dok svi drugi imaju drukčije mišljenje ili ga
nemaju. Možemo samo zamisliti kako bi izgledala anketa javnog mišljenja
o Keplerovom modelu solarnog sustava nedugo nakon što je objavio svoje
djelo 'Harmonija svijeta': 2 posto za, 48 posto protiv, 50 posto
neutralnih."
Isto vrijedi za pojmove "divljaci - civilizirani ljudi", jer u
"divljim" plemenima vlada daleko veći sklad nego u "civiliziranim",
mada nas je Freud pokušavao uvjeriti da je civilizacija ona tanka
barijera koja sprječava čovjeka da potone u "divljaštvo". No, "divlja"
plemena često nemaju ni riječ za silovanje ili krađu, kao ni problem
socijalnih razlika ili prekomjerne populacije.
Izraz "tranzicija", također sadrži zamku, primijetio sam čitajući
udžbenik iz zemljopisa za 7. razred. "Tranzicija" se u medijima
predstavlja kao pozitivan proces promjene iz totalitarnog društva u
demokratsko. Udžbenik donosi precizniju razinu definicije - tranzicija
je proces pretvaranja državnog vlasništva u privatno. No, ti
"privatnici" koji kupuju državne imovine su zapravo korporacije,
nadnacionalni entiteti veći i bogatiji od mnogih država. Imaju
neizmjeran utjecaj na socijalnu situaciju društva, ali nikakvu obavezu
prema građanima. Dakle, pravi prijevod riječi "tranzicija" jest -
preuzimanje državnih i društvenih dobara od strane nadnacionalnih
kompanija. Koliko sad pozitivno zvuči izraz - "biti zemlja u
tranziciji"? I kada je tranzicija gotova? Kad država ostane bez
strateških dobara!?
Pod krinkom antifašizma, nameću fašizam
Čini nam se da su se
današnje prilike beskrajno udaljile od terorističkih režima nacizma i
komunizma, ali možda je i to samo igra riječi. Svjedoci smo sužavanja
sloboda, a talijanski pisac Ignazio Silone, bivši komunist, davno je
rekao: "Novi fašizam neće reći: 'Ja sam fašizam'. On će reći: 'Ja sam
antifašizam'." Doista, već se godinama vidi da političke strukture s
ustima punim antifašizma, promiču predaju Hrvatske Europskoj uniji,
koja predstavlja fašističku državu ako se krene od definicije fašizma
kao - spoja jake centralizirane neizabrane vlade i korporacija. Dakle,
pod krinkom antifašizma, nameću fašizam. Briljantno, doista! Često se
divim suvremenim društvenim inženjerima. Imamo demokratski poredak i
što bismo sad još htjeli? Iza lažnih imena skrivena je činjenica da
postoje centri moći koje nitko ne može kontrolirati, da postoji moć
koju nad biračima imaju izabrani političari, da postoji moć medija i
financija oligarhije.
Same igre riječi: u vrijeme referenduma o ulasku u EU,
protivnici
su zvani "euroskepticima", dok su ovi drugi valjda bili toliko normalni
da za njih nije bila potreba neka posebna riječ. Njih nitko nije zvao,
recimo, "kroatoskepticima". Suvremena politička korektnost za ideje,
koje nisu u skladu s uspostavom mjerila i vrijednosti onoga što je
George Bush najavio kao Novi svjetski poredak, ima niz etiketa koje
služe kao neka vrsta zabrane kretanja u tom smjeru. Pod isprikom
branjenja "sloboda", ljudima se oduzima sloboda, pa je sve izvrnuto.
Možda je zato u ovom trenutku povijesti zapravo jedino "napredno" za
ljudski rod - biti "konzervativan"? Takve čudne i zbunjujuće sklopove
Orwel je nazvao - dvomišljenjem. Crno je bijelo. Napredno je nazadno.
Ali, dvomišljenje ima moć nad ljudskim umovima samo dok su sapeti u
riječi, a prestaje kad se shvati bit pojmova i pronikne u tu, u svojoj
biti, tek igru riječima.
"Otac i majka" izbačeni iz švedskih vrtića
Recimo, u zemljama
članicama EU-a, za provedbu politike ravnopravnosti rodnog identiteta
koristi se pojam "gender mainstreaming". I dok u Hrvatskoj, donekle,
imamo prijevod tog pojma, mada opet zakukuljen u dvomišljenje ("rodno
osviještena politika", ali možda se radi o nametanju određenih ideja
redizajna ljudskog društva zahvaljujući neosviještenosti ljudi o
ukupnosti zbivanja), u njemačkom, kako piše Gabriele Kuby, njemačka
autorica knjige "Svjetska seksualna revolucija", ne postoji riječ
"gender mainstreamnig", pa ljudi niti ne znaju da ih "već godinama
podvrgavaju programu preodgoja, i Vlada i europski autoriteti i jedan
dio medija."
Kuby piše da u londonskim i švedskim dječjim vrtićima, koji
slove
kao posebno napredni, odgajatelji zabranjuju uporabu riječi "otac i
majka" i zamjenjuju ih rodno neutralnim riječima. Što je razlog tim
apsurdima?, pita se ona i nudi odgovor: "Budući da na tom području više
nema anomaliteta, pojam normalnoga postaje tabu i označen je kao
ideološki nepodoban."
Dobar primjer manipulacije riječima su naputci EU-a (koji želi
ukinuti državne suverenitete) od prije koju godinu, da pripadnici
unijskog političkog života više ne bi trebali govoriti - "moja zemlja",
nego - "zemlja koju najbolje poznajem". Našim umovima se vlada kroz
riječi. U mentalnom eksperimentu pokušajte Bušmanima objasniti što je
to "revolucija". Njihova društvena i mentalna struktura uopće nemaju
prostora za revoluciju, bilo kao pojam, bilo kao djelatnost.
Pojam političke slobode oblikovan je u staroj Grčkoj i u
početku je
podrazumijevao da čovjek može živjeti na uobičajen način. Onaj tko je
ljude u tome sprječavao i tko ih je želio preodgojiti, zvao se -
tiranin. Prema tom viđenju, danas su na vlasti tirani. Ali opet - trik
je u riječima! Alexis de Tocqueville (kako piše crnogorski politolog
Saša Marković u knjizi "Manifest protiv imperije - prilog povijesti
američkog neoimperijalizma"), koji je promišljao poredak u SAD-u, nakon
što je izgubio oduševljenje za demokraciju u SAD-u - a zastario mu je i
izraz "tiranija većine" - uzaludno je tragao za adekvatnim izrazom koji
bi opisao oblik ugnjetavanja karakterističan za demokratsko društvo,
jer riječi "despozitam" i "tiranija" nisu bile prikladne. Nemojte
ugnjetavanju dati ime, nemojte ga označiti rječju i nitko ga neće biti
svjestan.
Ideje u nas ulaze pomoću riječi
U predgovoru novom izdanju
(1949.) svojoj knjizi iz 1930., "Vrli novi svijet", Aldous Huxley je
napisao: "Revolucija ne može biti istinski revolucionarna kada se
djeluje na vanjski svijet, nego samo kad se djeluje iznutra, u duši i
tijelu ljudi." Herbert George Wells, član Fabijanskog društva i mentor
Aldousa Huxleya je još 1928. napisao knjigu "Otvorena zavjera: koncepti
svjetske revolucije", u kojoj je razmatrao kako postići Novi svjetski
poredak (što je naslov njegova romana iz 1940.), tobože radi svjetskog
mira i ljudskog razvoja.
Ono što 'otvorenu zavjeru' čini otvorenom, piše Estulin, nije
osmišljavanje nekog tajnog plana niti razotkrivanje popisa članova
nekog užeg kruga bogatih i moćnih, "za koji tipični zaluđeni populist
pretpostavlja da čini tajnu vlasti i moći u svijetu. Prije bi se moglo
reći da je otvorenom čini razumijevanje kako ideje, filozofije i
kulture oblikuju povijest. Ono što čini neku zavjeru, u dobre svrhe ili
zle, je sklop ideja koje utjelovljuju pojam o tome što znači biti
čovjek i zamisao o čovjekovoj ulozi u sveopćoj povijesti."
A ideje u nas ulaze pomoću riječi.
"Sloboda" je često korišten termin u SAD-u, ali američki Ustav je, kako
piše Saša Marković, više okrenut "formalnoj slobodi i proceduralizmu
nego jednakosti. U tekstu Ustava nema riječi jednakost, a ni socijalnih
odredaba. Riječ jednakost se ne spominje ni u Povelji prava koja je dio
Ustava od 1791.". Tko zna, možda je moguće i to - sloboda bez
jednakosti i socijalne pravde? Povjesničar James Allen Smith je smatrao
da je cilj američkih ustavotvoraca bio izbjegavanje demokracije,
stvarajući sistem koji će narodu dati što je moguće manji politički
utjecaj. To su uspjeli koristeći riječ - "sloboda".
Charles Byrd, jedan od najutjecajnijih povjesničara prve
polovice
20. stoljeća u SAD-u, smatrao je da je pisanje Ustava bilo djelo male i
vrlo aktivne grupe ljudi koji su, prije svega, bili zainteresirani za
svoju imovinu: "Ustav je u biti bio ekonomski dokument temeljen na
konceptu da su privatna prava na vlasništvo ispred države i da su izvan
dometa populističke većine".
Liberalna demokracija, totalitarna u srži
Američki Kongres
je 26. srpnja 1947. donio Zakon o nacionalnoj sigurnosti kojim je
stvoreno Vijeće za nacionalnu sigurnost i CIA. Time je, kako piše Saša
Marković, napravljen politički sustav koji će u vanjskoj formi imati
sve atribute liberalne demokracije, ali će u srži biti totalitaran. U
njemu je vrlo malo otvorenih zabrana koje karakteriziraju klasične
totalitarne sustave, ali se preko korumpirane političke elite, tajnosti
u radu vojno-industrijskog kompleksa, velikih ovlasti i zlouporabe
sigurnosno-obavještajne zajednice, kontrolom velikih medija i filmskom
propagandom Holywooda, stvorilo ono što američki pisac Gore Vidal
naziva - "prihvaćeno mišljenje". Vidal parafrazira filozofa Humea koji
kaže da Nekolicina drži Mnoge pod kontrolom pomoću Mišljenja. Tko
odstupa od Prihvaćenog mišljenja biva guran na margine društva, a u
nemalom broju slučajeva i procesuiran kao - neprijatelj države i
žigosan.
Spomenuto Prihvaćeno mišljenje se u ljude kodira pomoću
riječi.
Recimo, "kapitalizam" bi trebao podrazumijevati akumulaciju kapitala
kod pojedinca koji će, razvijajući svoj posao, razvijati i društvo, ali
pojedinac ne može danas ništa akumulirati osim duga, pa stoga taj
ekonomski poredak i nije "kapitalizam". Zovimo ga preciznije -
"korporatizam". "Komunizam" je, pak, predstavljan kao suprotnost
"kapitalizmu", ali je sastavni dio njega bila akumulacija kapitala, ali
od strane države. Preciznije bi ga onda bilo zvati - "državni
kapitalizam". Ako uočimo sličnosti komunističke države i korporacija,
možemo tada i "komunizam" nazvati "korporatizmom". Paroles, paroles,
paroles...
Obratite pozornost i na razinu jezika u informativnim emisijama -
mnoštvo imenica, kratke rečenice, jednostavni vokabular, kratki
izrazi... Sve se to, piše Daniel Estulin, radi sa svrhom. Preko ljepote
i složenosti jezika čovjek prenosi ideje i načela kulture iz jedne
generacije u drugu. Pukim imenovanjem predmeta, jezik postaje nalik
nečemu što potiče iz fiksnog, brojčanog svemira: pas, kriminalac,
privreda, bomba... nema tu pokušaja upošljavanja uma, jedino se želi
usaditi određena slika u čovjekov mozak. To je ispiranje mozga, s
kumulativnim učinkom, koje postupno mijenja paradigmu društva.
U početku bijaše - riječ
Jezik televizijskih vijesti vuče
korijene iz lingvističkih radova napravljenih tijekom 2. svjetskoga
rata i ideja o uklanjanju nacionalnih jezika u korist "temeljnog
engleskog", budućeg svjetskog jezika, s vokabularom od 850 riječi. "Taj
uvrnuti koncept", piše Estulin, "osmislio je britanski jezikoslovac C.
K. Ogden, koji je tvrdio da većina ljudi nije u stanju razumjeti riječi
unutar engleskog jezičnog korpusa u njihovom sadašnjem, zamršenom
obliku." Korištenjem "temeljnog engleskog" u masovnim medijima, velikom
broju ljudi može se prenijeti jednostavna poruka bez spoticanja o
zamršene misli.
No, ljudske sposobnosti stvaranja hipoteza i kreativnog
rasuđivanja
ne mogu se uklopiti u vokabular od 850 riječi. U Institutu Tavistock
znaju da su ideje moćnije od oružja, da treba upravljati načinom na
koji ljudi misle, u prvom redu znanošću, područjem gdje ljudske
sposobnosti kreativnog rasuđivanja i stvaranja hipoteza postaju sila za
poboljšanja. Ako upravljate načinom na koji ljudi razmišljaju, možete
upravljati i načinom na koji reagiraju na događaje, te preokrenuti
postojeći niz pretpostavki o društvu.
Estulin piše da su ljudi talijanske renesanse govorili jezikom
koji je dvjesto godina ranije oživotvorio pjesnik Dante Alighieri, koji
je živio od 1250. do ranih 1300-tih, a trudio se osmisliti jezik koji
bi oživio najdublje ideje ljudske misli. Bez Danteovog dara u vidu
talijanskog jezika, koji je sam oblikovao preko tisuću lokalnih
narječja, renesansa ne bi bila moguća, kaže Estulin. Njegov rječnik
koristio je Boccacio u Decameronu, nizu lascivnih, satiričnih
pripovijesti koje su trebale nasmijati depresivne ljude kugom pogođenog
srednjeg vijeka. Usput su učili talijanski. Isto je Geoffrey Chauser,
autor "Kanterberijskih priča" učinio za engleski jezik, urnebesnim
pripovijetkama koje su zabavljale Engleze, a pritom su učili jezik.
Slični primjeri postoje u Francuskoj i Španjolskoj, pa je Estulin
zaključio da su jezici koje su stvorili pjesnici, uzdigli stanovništvo
kojim je vladalo neznanje i koga je bilo lako podčiniti. Jezici su
stvorili nacije, a ne obratno. Jezikom ih se danas nastoji i uništiti.
Ovakvim razmišljanjem dolazimo do novih razina smisla rečenice
- U
početku bijaše riječ. Snalaženje u "materijalnom" svijetu, koji nije
ništa drugo nego sklop mentalnih koncepata, misli i pojmova u našem
umu, omogućava nam Riječ. Tko želi vladati ljudima, mora prvo zavladati
smislom Riječi. Ali smisao Riječi na kraju se, ipak, oblikuje u našem
umu. To je izvor, mjesto gdje počinju i sloboda i tiranija.
Krešimir Mišak
|
|
