O TRAGEDIJI I KULTU ZRINSKIH I FRANKOPANA

Piše: dr. Julije MAKANEC

Pogrješno je mišljenje, da je osjećaj narodnosti tek iza francuske revolucije postao značajan historijski faktor. Francuska revolucija tek je posljednja etapa mnogovjekovnog razvoja narodnosnog osjećaja, a nije njegov stvaralac. Naš veliki pravnik i historičar Vladimir Mažuranić u svojim Prinosima za hrvatski pravno-povijesni rječnik spominje, kako se već u srednjem vijeku dokumentima može utvrditi zaziranje naroda od naroda, ljubav domaćega jezika, osjećaj narodnog poniženja i nepravde, osjećaj zajedničkoga podrijetla u času opće opasnosti, te piše i ovo: "Pojedine sitne zgode, slučajne opaske historijskih osoba, crtice naoko neznatne, često nas preneražuju po svojoj nalici sa sadašnjošću". (Str. 379.).

Jedna je od takvih crtica i pismo Nikole Zrinskoga, brata nesretnoga Petra Zrinskog, što ga je pisao podžupanu zagrebačkom Ivanu Ružiću, a u kojemu možemo pročitati i ove riječi: "Svjestan sam, da sam Hrvat, i nikada se ne ću odroditi". Nikola Zrinski dakle veli, da zna da pripada hrvatskom narodu, znade da bi bila sramota i izdajstvo "odroditi se" t.j. odreći se svoga naroda i raditi protiv njega. To pismo nepobitno je dokument nacionalne svijesti hrvatskoga plemstva. Što ta svijest nije bila tako izgrađena kao danas, što je bila ograničena samo na politički aktivni dio naroda, mi to možemo žaliti, ali mi tu svijest kao historijski faktum ne možemo poricati.

Kad su Hrvati došli u svoju današnju domovinu, iz krila narodnoga niklo je i ratničko plemstvo hrvatsko, koje je kroz duga stoljeća bilo nosilac hrvatske državne ideje. Nema sumnje o tome, da bi bilo najbolje, da su Hrvati već u desetom vijeku imali državu, koja bi bila izgrađena na nacionalnim i socijalnim shvaćanjima dvadesetog vijeka, nema sumnje, da bi bilo najbolje, da tada nije bilo nepismenih, da su svi uživali jednaka prava, da su se svi natjecali u nesebičnosti i čovječnosti i svi bili sretni i zadovoljni. Kao što je god to nesumnjivo točno, tako je i djetinjasto to isticati. Zamjerati na pr. kralju Tomislavu, što nije imao demokratsku državu s općim i tajnim pravom glasa, bilo bi isto tako pametno kao i prigovarati mu, što je jahao konja, a nije se vozio aeroplanom. Ozbiljnu čovjeku nije potrebno dokazivati, da svaku historijsku epohu valja ocjenjivati po realnim mogućnostima, koje su u njoj dane. Kada se te realne mogućnosti uzmu u obzir, onda je lako uočiti, da Hrvati moraju biti sretni, što su imali svoje vlastito narodno plemstvo, jer to je u doba, kad je feudalizam vladao u čitavoj Europi, bio jedini način, da široki slojevi hrvatskoga naroda ne postanu žrtvom franačkih, mađarskih i austrijskih osvajača, koji bi narod hrvatski zbrisali s lica zemlje tako temeljito, da mu se danas ni za ime ne bi znalo.

Čitav razvoj europske historije od srednjega vijeka do danas tekao je u smjeru sve jačeg utjecaja širokih slojeva na razvoj političkih prilika, i taj je utjecaj bio razmjeran napretku njihove prosvijećenosti i organizacione sposobnosti. Kako su se god prilike razvijale u velikim europskim zemljama, tako su se razvijale i kod nas. U vrijeme kulminacije evropskog feudalizma bilo je nosilac državne ideje hrvatske narodno plemstvo, poteklo iz obitelji starih župana, što su ih Hrvati u vrijeme prvih svojih kraljeva sami birali kao svoje poglavare. U doba poslije francuske revolucije, kad je građanski stalež konačno skršio premoć feudalnih velikaša, koji su međutim već bili postali pripuzi dvorskog apsolutizma, hrvatski su građani nakon izvjesne periode mrtvila iz ruku hrvatskih plemića preuzeli svetu baštinu borbe za državnu i narodnu ideju hrvatsku, a u XX. vijeku, u vrijeme buđenja najširih narodnih slojeva, hrvatsko je seljaštvo glavni nosilac hrvatske državne i narodne misli. Baš ta tisućugodišnja borba za vlastitu narodnost i državnost, neoboriv je dokaz, da Hrvati nikada nisu bili služnički narod, da oni nikada u svojoj historiji nisu željeli da budu bilo čiji rob, da oni nikada nisu trpjeli i nikada ne će trpjeti vlast bilo kojeg drugog naroda nad sobom.

S izvjesnih se strana čuje, da su se posljednji Zrinski i Frankopan, s kojima se završava odsudna uloga plemstva u hrvatskoj državnopravnoj borbi, borili samo za svoje materijalne interese. Kad bi to bila istina, mi bismo to morali otvoreno priznati, pa makar kako nam teško bilo. Protiv klevete treba se boriti istinom i zato treba tu istinu najprije ogledati. Sedamnaesti vijek bio je vijek jačanja kraljevske centralne vlasti na račun vlasti velikaša, ali gubitak samostalne vlasti nije značio za velikaše gubitak na materijalnim dobrima. Još na dvoru Luja XV. vodili su velikaši takav život, da se rastrošniji i raskalašeniji nije mogao ni zamisliti. Zrinski i Frankopan mogli su postići najveće materijalne koristi od cara austrijskog Leopolda, samo da su bili spremni da budu oslonac njegove apsolutističke politike, koja je iz Hrvatske imala da napravi običnu austrijsku provinciju. Dvor je vanredno cijenio Petra Zrinskog i opisivao ga najlaskavijim priznanjima, što nije ni čudo, kad se uzme u obzir, da je Petra zbog njegova junaštva poznavala gotovo čitava kršćanska Europa. Šta sve ne bi dvor dao, da je toga slavnog velikaša mogao pridobiti za sebe! Ali Petar nije htio da postane sluga bečkoga dvora ni uz koju cijenu. Umjesto lagodnoga života, što ga je mogao imati kao austrijski sluga i Leopoldov dvorjanin, on je volio da izabere put časti, put otpora i borbe, put urotnički, put koji ga je na kraju krajeva stajao glave. Zrinski se uvijek borio s dugovima, financijsko stanje njegovo nikada nije bilo takvo, da bi s njime mogao biti zadovoljan. I umjesto da svoje energije posveti sređivanju svojih materijalnih prilika, on silne svote troši na rovarenje protiv austrijskoga dvora, na plaćanje svojih mnogobrojnih emisara i podmićivanje uglednih ličnosti, koje bi mogle poslužiti njegovim političkim ciljevima t.j. oslobođenju Hrvatske od habsburške vlasti.

Brat Petrov Nikola Zrinski na saboru hrvatskom od god. 1653. velikom se žestinom obara na grofa Emerika Erdödija zbog njegova okrutnog postupka prema seljacima-kmetovima. Grof Erdödi, blijed od uzbuđenja, ustaje i uzrujano odgovara, da se njegovi kmetovi nikoga ništa ne tiču i da nitko nema prava kritizirati njegov postupak prema njima. Nikola Zrinski, štiteći bijednoga kmeta izazvao je protiv sebe mržnju ovoga moćnog velikaša i poslije toga sabora kuća Zrinskih i kuća Erdödija žive u smrtnom neprijateljstvu. Sada treba upitati one klevetnike, koji u Zrinskima hoće da gledaju tek staleške egoiste, zabrinute jedino za svoju kesu, treba ih upitati ovo: Koji je egostički i materijalni interes mogao navesti bana Nikolu Zrinskog, da se zauzima za bijedne kmetove Erdödijeve i na taj način ovu moćnu velikašku obitelj otjera u naručje svojih protivnika baš u vrijeme kad je njegovo bistro državničko oko vidjelo konture buduće borbe, što će je kuća Zrinskih, kao najjači politički predstavnik Hrvatske, morati da vodi s jedne strane protiv turskoga barbarstva, a s druge strane protiv podmuklog habsburškog imperijalizma! Od toga je časa Erdödi stalno rovario i spletkario protiv Zrinskih, a kad je brat Nikolin Petar, pritiješnjen sa sviju strana tražio vezu s Turčinom, Erdödijevi su špijuni sve dojavili Beču. Tako je neprijateljstvo Erdödijevo, izazvano zauzimanjem bana Nikole za potlačeni puk hrvatski, bilo također jedan od uzroka tragične propasti Zrinsko-Frankopanske.

Kad je bana Nikolu Zrinskog god. 1664. razderao divlji vepar, spominje banov gost Bethlen u svojim memoarima, da su ljudi za njim plakali kao djeca za rođenim ocem. Kad je ban Petar uoči odlučnih priprema za ustanak naredio svećenicima na svome području, da sa propovjedaonica proglase, da se približuje kraj kmetstvu i robovanju, osjetilo se gibanje seljaka čak u Slovenačkoj. Njemački plemići u Štajerskoj i Kranjskoj vapili su za pomoć u strahu, da će se slovenački seljaci podići na noge protiv njih, da podupru Zrinskoga.

Pa kad se sve to zna, kad nepobitni historijski dokumenti ovako govore, kako se onda može tvrditi, da bi za hrvatskog seljaka bilo sasvim svejedno, da li u Hrvatskoj vladali Zrinski i Frankopani ili dotepeni njemački generali Auerspergi i Herbersteini sa svojom soldateskom, koja je palila i robila kuće seljačke, obeščašćivala djevojke i ljude stavljala na muke?

Da urota Zrinsko-Frankopanska uspije, to nije bilo samo u interesu tih dviju velikaških kuća, to je bilo u interesu čitavog hrvatskog naroda. Sasvim je sigurno, da bi čitava historija hrvatska krenula drugim putem, da su namjere Petrove uspjele, sigurno je, da bi nastali za Hrvatsku ljepši i časniji dani, negoli ih je dočekala iza mučeničke smrti njegove. Vijek iza smrti Petrove i Krstine najtužniji je i najsramotniji vijek naše historije. Plemstvo je nakon propasti najmoćnijih obitelji utučeno i sve više degenerira, borci za hrvatsku nezavisnost nestali su iz javnog života, a građanstvo i seljaštvo još nije dovoljno svijesno i prosvijećeno, da tešku borbu protiv moćnih dušmana primi na svoja pleća. Historičar Ferdo Šišić ovako karakterizira ovo stoljeće hrvatske historije: "To je doba propadanja, odnarođivanja i opće letargije. Nikakve ideje, ni domaće ni strane, ne uzbuđuju zamrla naroda, što više, taj isti uspavani narod počinje već da zaboravlja i svoj jezik". - To stoljeće bilo je stoljeće najstrahovitije narodne krize, što su je Hrvati do tada proživjeli, ali eto i tu je krizu žilavi narodni organizam sretno prebrodio.

Petar Zrinski i Krsto Frankopan odgojeni su u stoljetnim tradicijama svojih kuća, a u tim tradicijama glavnu je ulogu igrala borba protiv Turčina. Zato je shvatljivo, da Petar nikako nije htio da prihvati sugestije svojih mađarskih saveznika i potraži savez s Turčinom. Tek kad je vidio, da su mu se sve nade, što ih je stavljao u kršćansku Europu, izjalovile, da su ga izdali i Francuzi i Poljaci, da se lanci bečkoga apsolutizma sve više stežu oko Hrvatske, kad je ostao sam i očajan, tek onda je potražio veze sa sultanom. Ali kad je došlo do odluke, Petar se zaustavio. Sva se njegova unutrašnjost bunila protiv prijateljstva s vjekovnim dušmaninom hrvatskim, s Osmanlijom. On nije pošao putem, što ga je predlagao njegov bistri i odrješiti kapetan Bukovački, on je poslušao savjete biskupa Borkovića i patera Forstalla i - kad je već sve bilo prekasno - pokušao izmirenje s habsburškim dvorom. U toj njegovoj kolebljivosti, u tome, što nije na vrijeme shvatio da između njega i Beča ne može biti pomirenja i sporazumijevanja, jer su im interesi bili oprečni, u tome leži njegova tragična krivnja i glavni razlog njegove katastrofe. Čim je on sa svojim prijateljem Krstom došao u Beč uzdajući se u habsburšku benevolentnost, njegova je igra bila izgubljena. Tu ga je dvor imao u rukama i mogao je s njime raditi, što je htio. Dok je Petar Zrinski sa svojim drugom stajao pred dvorskim sucima istražiteljima i uzalud pokušavao da se iskupi iz smrtonosnih mreža, kojima su ga opleli, carska mu je soldateska izbacila iz čakovačkog dvorca teško bolesnu ženu Katarinu, pljačkala njegovu imovinu i razgrabila mu svete uspomene otaca. Za Petra Zrinskog nije bilo milosti kod Habsburga. Bio im je odviše opasan. Ministar Lobkovic motivira prijedlog smrtne osude ovim riječima: "Dok je god Zrinski živ, car nije siguran".

Tri dana i tri noći pred svoju smrt Zrinski je proveo u mislima na svoju uništenu i osramoćenu obitelj, na nesretnu ženu i nejaku djecu svoju, koja su ostala među dušmanima bez njegove zaštite, mislio je na crn udes svoj i domovine svoje, tri dana nije uzimao hrane, i ujutro, pred izvršenje smrtne kazne, pao je u uzničkoj kapelici u nesvijest od tjelesne slabosti. Ali kad je stupio na stratište, kad je vidio pred sobom prestrašena i užasnuta lica, opet se u njemu probudila ponosna zrinska krv, i on je čvrstim i mirnim glasom rekao: "Ovi se siromasi više straše moje smrti nego ja sam". Umro je odvažno, bez straha, kao junak. Jednako preziranje smrti pokazao je i njegov drug Krsto.

Neposredno pred izvršenje smrtne kazne pročitana im je optužnica, koja je nikla iz temeljita proučavanja svega njihova djelovanja i njihove zaplijenjene korespondencije, i ta se optužnica sva rezimira u tvrdnji, da je Zrinski naumio odcijepiti Dalmaciju, Hrvatsku i Slavoniju od austrijske carevine. Znači dakle, da mu optužnica priznaje, da je težio za nacionalnom nezavisnošću Hrvatske. Ta svjedodžba, ta krvava bečka optužnica, što su je Petar i Krsto slušali na svom samrtmom času, govori čistu historijsku istinu o ciljevima zrinsko-frankopanske urote, i tu istinu ne može više nitko ni pomračiti ni oboriti.

Slaviti Zrinskog i Frankopana ne znači projicirati prošlost u sadašnjost. To znači samo biti pravedan prema vlastitoj prošlosti. Ne slave se Zrinski i Frankopani zato, što su bili feudalci. Feudalni sistem razvio se u golemu nepravdu prema seljaštvu, ali on je u općoj anarhiji iza propasti zapadno-rimskog imperija nastao kao nužni produkt historijskih i socijalnih sila i kroz duga stoljeća bio organizacioni princip čitavog evropskog društvenog i političkog života, dok se nisu ostvarili uvjeti, koji su omogućili njegovo uklanjanje. Na tom općem toku europske historije nisu mogli ni Zrinski ni Frankopani ništa promijeniti. Treba međutim istaknuti, da historijski dokumenti dokazuju, da Petar Zrinski nije pljačkao i mučio svoje kmetove, iako mu je nepravedno feudalno društveno uređenje davalo mogućnosti da to čini. Kao neoboriva istina stoji ovo: Petar Zrinski i Krsto Frankopan pali su na braniku hrvatske državne nezavisnosti.

Na Kosovu borilo se srpsko feudalno plemstvo za opstanak srpske države. Srpsko feudalno plemstvo bilo je tada kao i hrvatsko jedini politički aktivni dio naroda, a po svom socijalnom odnosu prema seljaštvu također se nije razlikovalo ni od hrvatskoga, a ni od bilo kojeg drugog europskog plemstva, a sigurno je, da su posljednji Zrinski i Frankopan bili humaniji i prosvjećeniji gospodari kmetu nego srpski kosovski plemići. Stjepan Radić, pišući u svome djelu "Suvremena Europa" (str. 50.) o kosovskom boju, nije napisao, da se napaćenog srpskog seljaka kosovska bitka nije ništa ticala i da on nema prošlost, nego samo sadašnjosti i budućnosti. Stjepan Radić napisao je o kosovskom boju ovo: "U njezinu (Srbijinu) padu bijaše toliko junaštva i toliko tragike, da je iz kosovske krvi nikla takova veličanstvena narodna epopeja, te pet stoljeća ropstva i rascjepkanosti ne mogaše srpskoga naroda oteti težnji za slobodom i jedinstvom: Srbija je na Kosovu polju klonula, ali ostadoše tu Srbi, da početkom XIX. stoljeća živom vjerom i seljačkom mišicom obnove srpsku državu i postave temelje srpskim nadama". Stjepan Radić dakle između starog srpskog feudalnog plemstva i suvremenog srpskog seljaštva ne ističe stalešku oprečnost, nego nacionalnu solidarnost. Kad je tako, onda i pravi sljedbenici i učenici Stjepana Radića moraju prema hrvatskoj prošlosti da budu bar toliko pravedni, koliko je Stjepan Radić bio pravedan prema srpskoj prošlosti. Loš je učenik Stjepana Radića, koji između posljednjeg Zrinskog i Frankopana, koji su pali na braniku hrvatske državne ideje, i suvremenog probuđenog hrvatskog seljaštva ističe stalešku oprečnost, a odbacuje nacionalnu solidarnost.

Treba napomenuti i to, da su Zrinski i Frankopani imali daleko teži i kompliciraniji položaj nego srpsko plemstvo na Kosovu. Dok je srpsko plemstvo imalo jasnu i čistu situaciju, dok je ono imalo da se bori samo na jednoj fronti, na fronti protiv Osmanlija, uživajući moralnu potporu čitave kršćanske Evrope, Zrinski i Frankopan bili su izdani od sviju, prepušteni sami sebi i svojoj nesreći, zapleteni u neprozirne diplomatske intrige i kombinacije, živeći stalno u dilemama, koje su razdirale i dušu i tijelo. Dok su udruženi neprijatelji Zrinskih i Frankopana bili daleko jači od srpskih protivnika na Kosovu, financijska snaga, a po tome i vojnička moć Zrinskog i Frankopana daleko je zaostajala za snagom ujedinjenog srpskog plemstva u kosovskoj bitci. Okupljeni nevjerom i izdajstvom, ojađeni u duši, Zrinski i Frankopan dugo su izdržali u neravnoj borbi, koja im je postupno lomila snagu duha i volje. Njihova je tragika daleko složenije i intimnije prirode nego tragika kosovskih junaka, pa zato nije ni mogla toliko utjecati na maštu širokih slojeva kao kosovska katastrofa, ali su se ipak njihovi krupni likovi duboko urezali u narodnu svijest.

U 7. knjizi Sabranih djela Ante Radića, pod naslovom Glavne misli hrvatske pučke seljačke stranke stoji ova rečenica: "Staro ili historijsko državno pravo vrijedi nama prije svega toliko, koliko vrijedi djedovska baština". (Str. 33.). Zatim se na str. 34. veli "U staro vrijeme vodili su borbu za naše državno pravo velikaši", a na istoj stranici mogu se pročitati i ove rečenice: "Svako pravo na svijetu propada, ako ga nitko ne brani". "Zato treba da na obranu našega prava ustane cijeli narod, pa i puk".

Tim je rečenicama stajalište Ante Radića jasno utvrđeno.

A sada treba iz toga stajališta izvesti logičke zaključke.

Tko priznaje hrvatsko historijsko državno pravo kao pozitivan faktor u narodnom životu, tko u njemu gleda svetu djedovsku baštinu, taj ne može napadati kult Zrinskih i Frankopana, a da se dođe u sukob sa samim sobom, jer djedovska se baština mora čuvati, a ne smije se rasipati.

Tko kao Ante Radić u našem starom državnom pravu gleda gotov temelj, na kojemu hrvatski narod može dograđivati svoj dom (Sabrana djela, VII, str. 33.), taj ne smije napadati kult junaka, koji su pali na braniku toga državnog prava, a ako ga napada, onda siječe granu, na kojoj sjedi.

Klevetanje Zrinskih i Frankopana treba prepustiti nesavjesnom i vulgarnom cinizmu onih, kojima nacionalna historija uopće ne znači nikakvu vrijednost i koji se u duši protive i samom opstanku nacija kao posebnih političkih i kulturnih cjelina. U tome se pitanju svijesni i izgrađeni Hrvati i oni nikada ne mogu naći na istom terenu, dok sami sebe dobro razumiju.

(Tekst dr. Julija Makanca, objavljen u Hrvatskoj reviji, god. X/1937, br. 5, str. 225.-230.)

Navik on živi ki zgine pošteno!

NASLOVNICA

ARHIVA

Hrvatska Hrvatom!

Nema te ideje budućnosti, koja bi u narodnim redovima mogla imati snagu prošlosti! (dr. Milan pl. Šufflay)