|
MARŠEVI SMRTI
Istinito svjedočanstvo Ivana Hrvoja o partizanskim zločinima
nad Hrvatima na Križnom putu i poslije...
Kao pripadnik Hrvatskih Oružanih Snaga - bio sam vodnik II.
Pripravne Bojne u Zagrebu već promaknut pod kraj rata u čin zastavnika
- bio sam u povorci smrti preko Bleiburga, Dravograda, Maribora do
Zagreba.
Nakon polaganja oružja kod Bleiburga, mislim negdje na 15. svibnja
1945., probio sam se kroz obruč sa oka 50 hrvatskih vojnika. Na
daljnjem putu vidio sam, odnosno bio svjedokom slijedećih dogadjaja.
Kad je dio povorke, u kojoj sam bio i ja, prešao preko drvenog
mosta kod Dravograda, dočekala nas je na lijevoj obali Drave grupa od
oko 50 partizana, naoružanih automatskim oružjem. Oni su razdvajali
časnike i dočasnike od vojnika i govorili nam, da ćemo ići vlakom u
Zagreb.
Kad smo došli do željezničke stanice, odvedoše nas nekoliko kuća
dalje, navodno da nas prebroje, uvedoše u jedno dvorište na lijevoj
strani ceste i zapovjediše nam da sjednemo. Nismo smjeli medjusobno
govoriti. Bili smo uvjereni da će nas likvidirati. Medjutim sa ceste
čuli su se povici: "Bježite, postrijeljat će vas!" Pet-šest partizana
potrčaše na cestu, da pohvataju one koji vicu.
poskačemo i mi, iskoristivši priliku i uletimo u gomilu. Partizani
otvore vatru na cijelu povorku, te ubiše iz svojih automata oko stotinu
Ijudi: vojnika , gradjana i žena. Vidio sam svojim očima neku ženu,
kako u strahu bježi prema Dravi, vukući za sobom djevojčicu staru 8-10
godina. Nije učinila ni 50 koraka od ceste, kad je zahvati rafal iz
automata, te pade mrtva zajedno sa svojom djevojcicom.
Isti dan poslije podne vidio sam na cesti izmedju Dravograda i
Maribora u jednom zaseoku, kako je neka djevojka izašla iz povorke s
bocom u ruci, da zagrabi vode na bunaru. U času kad je sišla s ceste
partizan na konju , naš pratilac pokosio ju je iz automata bez opomene,
ispalivši u nju možda 10 metaka.
Do Maribora smo isli cijela dva dana. Naši goniči-partizani,
jašući na konjima, počeli su na jednom mjestu, možda nekih 15 km. pred
Mariborom derati se iz svega grla: "Bando, trkom napred!" Pri tom su
počeli i pucati . Iako smo bili na smrt umorni, a usta nam se lijepila
od žedje, jer nismo jeli ni pili već puna tri dana, počeli smo se brže
gibati. Nakon 50-60 koraka trcanja mnogi su iznemogli ispali iz reda.
Oni su odmah bili pokoseni mecima iz automata. Tesko je reci, koliko je
tu Hrvata palo. Ja samo znam, da je u mojoj grupi tom zgodom bilo
ubijeno 40 do 50 Ijudi. Ne znam, koliko ih je palo u cijeloj povorci,
koja je bila najmanje 10 km. duga.
S nama je bio i jedan katolički svećenik, star oko 65 godina.
Imena
mu ne znam. Kako je bio iznemogao od trčanja, vukli su ga za ruke
mladji ljudi, da ne padne i ne bude ubijen. Nagovarali smo ga, da skine
tvrdi svećenički okovratnik, da ga ne prepoznaju kao svećenika. On to
nije htio. Molio se na glas Bogu i mi s njime da mognemo izdržati. Ipak
su ga partizani otkrili i navečer nekuda odveli. Ne znam za njegovu
sudbinu, ali drzim, da je sigurno ubijen.
Na mariborskim ulicama bilo je silno mnoštvo hrvatskih
zarobljenika. Na onom dijelu ulice, gdje sam i ja bio, našlo se oko 20
Nijemaca. Medju njima su bili tri časnika. Njih su strahovito tukli, te
zatim odveli u jedan vrt kraj same ceste. Najprije su ih opljačkali te
jednom našli prsten i sat pod kapom, drugom malu konzervu u džepu, dok
treći nije imao ništa. Prisilili su ih, da legnu na trbuh, zatim ubili,
okrenuli lješeve te im razmrskali lica, da ih nitko ne može prepoznati.
U Mariboru nisu nas smjestili ni u kakav logor. Prenoćili smo
na
cesti. Oko 22 sata u noći počeli su partizani ponovo tragati po
gomilama ljudi. Svakoga, tko je imao oznaku čina ili bio obučen u bolje
odijelo, odvedoše nekamo u nepovrat. To je trajalo kroz cijelu noć.
Ujutro oko 4 sata narediše nam, da ustanemo i krenemo. Posli smo u
pravcu Ptuja. Krenulo je mnoštvo ljudi sutke ne znajući što im nosi
slijedeća minuta. Na izlazu iz Maribora u pravcu Ptuja nalazi se s
desne strane ceste rijedka borova šuma. Ja podjoh u šumu radi vršenja
nužde (pripominjem, u početku smo isli slobodno bez partizanskih
pratilaca). Preda mnom se ukaza jezovit prizor. Nekih 40 ili 50 koraka
od ceste bila su tri kratera od zrakoplovnih bombi, udaljen jedan od
drugog tek desetak koraka. Sva tri su bila napunjena do vrha lješevima
poubijanih hrvatskih vojnika. Na njih je bilo nabacano tek malo zemlje,
te je na dosta mjesta virila iz nje ruka ili noga. Legao sam na zemlju
na rubu jednog kratera i rukama odkopao malo zemlje.
Ugledao sam pred sobom mrtva čovjeka, vrlo mlada i glave rasječene na
tjemenu nekim oštrim predmetom. Mrtvaci nisu zaudarali, bili su, dakle,
ubijeni prošle noći ili prošloga dana. Načinim veliki znak križa i
vratim se na cestu u povorku.
Stigosmo do raskršća ceste prema Varaždinu na jednu stranu, a
Krapini na drugu stranu. U polju izmedju ta dva kraka ceste, na mjestu
udaljenu oko 40 metara, ležalo je oko 60 hrvatskih lješeva možda od
prošle noći. Nekoji su od njih bili potpuno goli.
Naš put do Krapine trajao je dva dana. Prenoćili smo uz put na
cesti. Putem smo čupali iz zemlje krumpir, koji je bio još posve zelen,
i jeli da bi utažili glad. Neki su jeli travu i sirove puževe. Ja sam
najviše jeo mladi tek iznikli kukuruz. Moram spomenuti, da je
stanovništvo u ovom dijelu Slovenije prema nama bilo više prijateljski
raspoloženo, pa smo doživjeli, da su znali dobaciti koji komad kruha.
To je u suprotnosti s držanjem Slovenaca na našem putu izmedju
Dravograda i Maribora, gdje su se seljaci zalijetavali medju nas, te
nam pod zaštitom partizana otimali razne stvari.
Došavši u Krapinu obkolio nas je jedan jači odred partizana. Tjerali su
nas dalje cijelu noć preko Trgovišća u Mirkovce, malo selo u blizini
Trgovišća. Tu su bile neke barake, koje su sagradili Nijemci. Zatim smo
otjerani dalje u selo Luku. Tu smo prenoćili u zgradi škole i po prvi
put nakon 6 dana dobili hranu: glavicu mladog luka i komadić kruha. Tu
su nam partizani oduzeli još preostale stvari kao satove, kutije za
cigarete, džepne nožiće, itd. Pred nama su ih bez ikakva stida medju
sobom razdijelili kao vojnici Isusove haljine. Odavle su nas otjerali
dalje uz željezničku prugu u pravcu Zagreba. Na tom mjestu bila su
ubijena od naših sprovodioca tri željezničara iz povorke. Bili su
poletjeli za komadom kruha, koji im je bacio iz vlaka neki željezničar,
dok je vlak polagano išao. Sva trojica su pala mrtva kraj jedne voćke
uz samu željezničku prugu.
Istoga dana stigli smo u logor Jankomir kod Vrapča, nekada
voćnjak, rasadnik. Tu smo ostali dva dana. Medju nama je bio jedan
mladić, Hrvat, tako bolestan da nije mogao stajati na nogama. Povremeno
mu je curila iz usta krv. Drugi mladić, koji je stalno bio uz njega
zatražio je od straže da mu dovedu liječnika. Na mjesto toga, dodjoše
dva stražara, po govoru Srbina, dovedoše bolesnog mladića do ograde, te
mu puškama razmrskaše glavu. Lješ su mu bacili u obliznji potok.
Neki hrvatski dočasnik u logoru kuhao je u limenoj posudi od
konzerve lišće, koje je padalo s drveća, jer hrane nismo više dobivali.
Pristupi mu neki stražar, počeo se derati na njega, da mu odmah preda
šibice i ugasi vatru. Kad ga je pogledao izbliza, postao je prava
zvijer, oborio ga udarcem kundaka na zemlju, te mu opet zapovjedio da
ustane, Čim je dočasnik dosao k svijesti. Na to ga odvede u jednu
zidanu zgradu, te zajedno s drugim partizanom poče tući tog nesretnog
vojnika željeznim komadima. Nesretnik je ostao mrtav. Na to ga oni za
noge odvukoše i baciše na smetište, odkud ga je tokom noći nestalo. U
Jankomiru smo ostali dva dana.
Nakon toga otjeraše nas u Prečko. Tamo smo stigli na 24. svibnja,
koliko se ja mogu sjetiti. Pošto je logor bio odviše pretrpan, ostali
smo u njemu tek dva do tri sata. Tu su oko 300 nas počeli vezati žicom.
Posto im je žice nestalo, morali su se drugi držati za ruke, dok smo
prolazili kroz Zagreb. Stigli smo u logor Maksimir. Tu nas je čekalo 6
teretnih automobila. U njih ubacise odmah one žicom povezane Ijude,
njih oko 250, dok nas nevezane utjeraše u logor. Znali smo, kuda voze
našu nesretnu braću. Dvadesetak minuta kasnije čuli smo štekanje
strojnica iz pravca Stare Ciglane. Mi izmolismo jedan Očenaš za pokoj
njihovih duša.
Slijedećih nekoliko dana - u Maksimiru smo ostali 6 ili 7 dana
-
dolazio je u taj logor neki vrlo mlad komunista. Morali smo stajati u
stroju, a on je obilazeći vadio iz stroja pojedine ljude, koje su odmah
vezali žicom i odvodili u neku bivšu staju, 50 metara izvan logora. Tu
su ih strahovito mučili. Svakodnevno čuli smo otuda bolno zapomaganje.
Kada su ih izmučili na mrtvo, tovarili su ih na teretnjake i
strijeljali opet tamo u blizini.
Iz logora Maksimir odveli su mene vezana sa još nekih 200 Hrvata u
logor "Kanal". Tu sam ostao sve do 29. lipnja 1945. Režim u logoru bio
je vrIo strog i svaka zgrada za se bila je ogradjena gustom bodljikavom
žicom. Na putu izmedju logora i stambenih zgrada stajao je stražar na
svakih 50 koraka, dok je po noći tu neprestano pralazila i obhodnja.
Jednoga prijepodneva prelazila je tim putem kraj logora jedna
starija i jedna mladja žena. Neki mladi zastavnik povika s prazora
barake: "Majko!" Žena zastade i mahnu sinu rukom. Na to stražar
uperi na zastavnika automat, a da to ovaj nije ni primjetio i ispali u
njega nekoliko metaka. Mladi zastavnik pade mrtav pred očima svoje
majke i sestre ili možda zaručnice. Ne da se opisati strahota ovoga
prizora. Odmah je dana uzbuna, pojačana straža i taj dan nitko nije
smio izaći iz barake ili primiti paket.
Dan nakon toga dovedoše partizani jednog majstora iz Zagreba, da
popravi pokvareni nuždnik. Trojica logoraša bila su odredjena da mu
pomažu. Ja sam bio medju njima. Mi smo mu ukrali škare za rezanje lima.
On se nije ljutio, a reći mu ništa nismo smjeli. Tuzno smo ga gledali i
on nas je razumio. Na odlasku nam reče: "Puno sreće!".
Nas troje spremali smo bijeg kroz kanal za prIjavu vodu. Taj
nije
bio pokriven i tekao je prema željezničkim radionicama. Ja sam dobra
poznavao taj dio grada. Mi smo čekali na nama pogodno ružno vrijeme.
Bila smo samo dvojica, jer su onoga trećega noć prije toga bili odveli
i strijeljali. Taj treći zvao se Ivan Herceg, soboslikarski obrtnik iz
Zagreba. On je osudjen na smrt i strijeljan, kako sam doznao zajedno s pravoslavnim
metropolitom Germogenom
iz Zagreba kod Stare Ciglane. Ja to mjesto dobra pamtim, jer su
partizani nama zatvorenicima u tzv. "ustaškim" barakama logora "Kanala"
govorili: "Za vas je šteta kugle. Sve ćemo vas poklati na šumarskom
fakultetu!" Stara Ciglana upravo je iza šumarskog fakulteta. Jedne
mračne noći s kišom i vjetrom, u jedan sat iza ponoći podjosmo puzući
iz barake, te ja koji sam bio prvi , škarama načinih otvor najprvo na
prvoj ogradi, pa na drugoj, te se svalismo u kanal pun dubokog mulja.
Kraj nas je prošla obhodnja, a da nas nije opazila. Za 5 minuta
stigosmo do zadnje barake, koja je ujedno najopasnije mjesto na našem
putu. Opazim kako iz barake izlaze neki ljudi. Čujem naredjenje: "Kada
bude gotovo, jedan stražar neka ostane ovdje!" Zatim počeše izvlačiti
ljude, njih oko 20 svezanih, u jednu napravu od betona nalik na bunker.
Dvojica s automatima stadoše na vrata i opališe nekoliko rafala. Čulo
se strahovito zapomaganje, psovanje i zazivanje Boga. Opet netko
naredjuje: "Raspali još!" Na to dvojica unidju u bunker i ispale
dva do tri rafala.
Nastade tišina.
Od groze
me oblio znoj, te nisam više osjećao ni nogu ni ruku. Došao sam k sebi
istom kad me je za nogu povukao Luka, moj drug koji je iza mene puzio.
Pužemo dalje do zadnje ograde na rubu većeg kanala. Za par minuta smo
na slobodi. Zaprepastimo se. Ova zadnja zapreka bila je od debelih
željeznih šipaka. Naše škare vise nisu koristile. Mi nesretnici vratimo
se "sretno" natrag u našu baraku prije nego sto je svijetlo bilo
upaljeno.
Dana 29. VI. 1945. bio sam odveden sa još drugih 19 Hrvata i
Hrvatica u zatvor tzv. OZNA II. u Zagrebu, Gjorgjićeva ulica broj 2. Tu
sam bio zatvoren sa još dvojicom u nekoj rupi bez prozora dva dana.
Kroz to vrijeme nismo dobili nikakove hrane. Dne 2. srpnja 1945. bio
sam odveden u sadašnji Kotarski sud u Ambruševoj ulici broj 2. Tu je
bio sud za tzv. "povredu nacionalne časti".
Tu sam bio u jednoj ćeliji sa stricem od V. Mašine, koji je bio
vlasnik tvornice čarapa u Zagrebu, koliko se ja sjećam. Čuo sam, da je
bio strijeljan, no sigurno ne znam.
Iz ovog zatvora bio sam prebačen dne 8. srpnja 1945. u Okružni
sud
na Zrinjevcu, gdje je sudio Vojni sud II. armije. Tada sam već bio
teško bolestan uslijed zlostavljanja i gladi, pa me je u sudnici iz
prizemlja na drugi kat nosio mladić iz Srijemskih Karlovaca sa jednim
domobranskim bojnikom, kojemu sam ime zaboravio, ali je zvučalo kao
talijansko ime (kao Martini, Zorini, Dorini ili slično).
Usput napominjem, kako se u logoru "Kanal" sastavljao zapisnik o
mojoj "krivici" kojeg je sastavljao moj "isljednik" neki Ivan "Suster"
(vjerojatno samo nadimak "Šuster"). Tu me je spomenuti Šuster tri puta
na mrtvo isprebijao, jer nisam htio podpisati zapisnik, kojeg je on
napisao. On nije unio moje izjave u zapisnik, već je napisao zapisnik
po svojoj volji, pun laži, tako da bih ja na temelju tog zapisnika
bezuvjetno bio osudjen na smrt, da sam ga podpisao. Ovako sam došao na
Vojni sud, a da moj zapisnik nije bio podpisan.
Poslije rasprave , bio sam donešen u ćeliju, gdje se je
nalazio odvjetnik Dr. Kumičić, ravnatelj opere Lovro pl.
Matačić, general Lukić, pukovnik Čanić
i jedan mladi svećenik iz Srijema. Svi ovdje spomenuti bili su sa mnom
sudjeni dne 17. srpnja 1945. u vremenu od nepunog jednog sata.
Sudio nas je sud sastavljen od četiri člana, a predsjedao je Vlado
Ranogajec, po činu kapetan. Evo kako se je sudilo:
Bio sam odveden pred sud u praznu dvoranu. Dolaze sudci. Tužitelj, neki
poručnik (rekli su mi, da se zove Molnar) čita optužbu, i završava
riječima: "Neka mu se sudi po članu 1 ili 3 ili po članu 1-3." To je
išlo vrlo brzo. Jedan član Sudskog vijeća viče: "Bandite, jesi li
razumio, glavu dolje, sada će biti odmazda". Drugi sudac viče:
"Branioca nemaš, a sam se nemaš pravo braniti". Konačno progovori
Ranogajec, kao predsjedatelj: "Pošto je utvrdjeno, da si narodni
neprijatelj, i po svom uvjerenju Ustaša, nemas mjesta medju čestitim
ljudima". "Stražaru, vodi ga ". Odveden sam natrag u ćeliju oko 4 sata
poslije podne. Oko 6 sati poslije podne istog dana ponovo sam bio
priveden u neku drugu sobu pred nekog poručnika, koji me je samo
upitao, da li znadem, koliko je ulaza bilo u logoru Jasenovac.
Odgovorio sam, da ne znam. Vraćen sam bio opet u ćeliju.
Drugi dan ujutro u 8 sati dolazi Ranogajec sa jakom pratnjom i
čita
osude. Meni je pročitao 8 godina tamnice. Bio sam sretan, jer sam
spasio život, premda sam si želio umrijeti i riješiti se svih muka.
U okružnom sudu u Zagrebu, bilo je vršeno vješanje u dvorištu
svake noći onih, koji su bili na smrt osudjeni. Njih su stražari
jednostavno bacili niz stubište, tako da su mnogi od njih umirali
slomivši kičmu na stubištu. Nas ostale tjerali su svako jutro, da
peremo stubište, koje je bilo puno krvi.
Slijedećih dana poslije moje osude bio sam odveden sa gore
spomenutom grupom u Sesvete kraj Zagreba, pred drugi Vojni sud. Tu su
se samo pregledavali spisi. Dr. Kumičića i generala Lukića ponovo su
preslušavali, te psovali Lovru pl. Matačića, jer nije navodno htio ići
u Moskvu davati Koncert.
Dne 19. srpnja 1945. odvezli su nas u Popovaču na rad. Bili smo
smješteni u zgradu nekog starog mlina. Kako nije bilo dosta mjesta, te
smo spavali na ledini kao stoka. Radili smo na čišćenju željezničke
postaje, koja je bila tokom rata ostećena.
Jednog dana dovedoše partizani nekog snažnog čovjeka svezanog,
te
su ga objesili o granu jednog hrasta, koji se je nalazio nedaleko od
logorske zgrade. Na vecer istog dana odvezali su ga od grane, na kojoj
je visio, te su mu svezali ruke i noge, tako da se nije mogao micati,
niti braniti od mravi, koji su mu ulazili u nos i uha. On je neko
vrijeme vikao, a zatim je prestao vikati. U jutro su mu odriješili
noge, no on nije mogao niti stajati. Jedna žena nije mogla gledati to
mučenje, nego je navalila na stražu, jednog je partizana ogrebla po
licu. Partizani su ju nekuda odvukli svezavši ju prije toga, te je
poslije nismo više vidjeli. Na sve psovke partizana, taj čovjek im se u
lice smijao. Rečeno nam je, da je taj čovjek bio Veliki župan
bjelovarskokriževačke županije. On je bio odpremljen u Zagreb na
ponovno sudjenje.
Iz Popovače sam bio odpremljen sa jos 200 osudjenika na rad u selo
Stružec. Tu sam ponovno obolio od zlostavljanja i gladi. Tu sam se
vukao do 15. kolovoza 1945. te sam tada bio odpušten na kućnu njegu,
jer u bolnicama nije bilo mjesta. Bilo mi je dozvoljeno kretanje po
Zagrebu, ali nakon amnestije, dobio sam izgon iz Zagreba.
Nakon izgona iz Zagreba preselio sam se sa
svojom obitelji u Osijek. Tu sam radio kao dimnjačar.
U Osijeku su se strijeljanja i pokapanja vršila uvijek noću u
tzv. Staroj Tvrdjavi na lijevoj obali Drave, na baranjskoj strani.
Tu su se vidjeli prizori, kako su roditelji, braća i djeca dolazila
te pokušala obilaziti svježe grobove ubijenih tokom noci oko zidova
tvrdjave, te uz put, koji vodi prema Kisdardi. Blizu tih grobova nije
se moglo doći, jer je partizanska straža branila pristup. Rodbina je
bacala cvijeće preko ograde na grobovima, a mnogi su klečali na tom
putu i molili se Bogu.
Kao dimnjačar imao sam pristupa i u zgrade zatvora, te sam
mnogo
toga vidio. U zgradi zatvora u Osijeku vršio je pokolje neki
partizanski časnik sa nadimkom "Bubalo", koji je klao Hrvate na taj
način, da je vezane žrtve polegao potrbuške, te je jednom rukom podigao
glavu, a drugom rukom je prerezao grkljan svakoj žrtvi. Ne zna se
koliko je taj koljač Hrvata poubijao na taj način, ali se zna, da je
taj broj vrlo velik. Jednog dana, zimi 1945. taj "Bubalo" je poludio.
U istom zatvoru u Osijeku u jesen 1945. osudjeno je na smrt 48
hrvatskih intelektualaca. Oni su strpani u jednu ćeliju, te bombama
poubijani. Medju njima bio je i vrli Hrvat Šeper. To je bilo
učinjeno zato, jer su obitelji ovih na smrt osudjenih čekali na
ulicama, kada će ih komunisti izvesti u spomenutu Staru Tvrdjavu i tamo
ubijati, jer je bila svima poznata smrtna osuda.
Za ovo gore napisano jamčim svojom bitnošću.
Ivan Hrvoj v. r.
Dalbywagen, Švedska 15. svibnja 1963.
|
|
