MLADEN SCHWARTZ

Mladen Schwartz (Zagreb, 17. travnja 1947. - 14. rujna 2017.)

je bio hrvatski nacionalistički filozof, pisac, političar, osnivač i vođa Nove hrvatske desnice

Životopis

Mladen Schwartz je rođen 17. travnja 1947. godine u Zagrebu u obitelji hrvatskih Židova.

Odrastao je i školovao se u Beogradu. Nakon svršetka studija filozofije u Beogradu kod mjesnih predstavnika novomarksističke škole Praxis, Schwartz je 1973. godine bio prisiljen pobjeći od progona kao protumarksist i hrvatski nacionalist u Saveznu Republiku Njemačku. U Njemačkoj je djelovao s vodećim predstavnicima hrvatskog političkog izbjeglištva, osobito s Brunom Bušićem. Schwartz je pisao za brojne hrvatske iseljeničke novine i časopise te je također pisao i za nekoliko nehrvatskih glasila, posebice za konzervativni münchenski dvomjesečnik Criticon. Između ostaloga, bio je urednik mjesečnika Hrvatski list, predsjednik Židovskog odbora za slobodnu Hrvatsku, suosnivač i član upravnog odbora Hrvatskog državotvornog pokreta.

Po povratku u Hrvatsku tijekom demokratskih promjena 1990. godine, napustio je Hrvatski državotvorni pokret nakon sukoba s novim suradnicima i započeo je kratkotrajnu suradnju s obnovljenom Hrvatskom strankom prava, osobito kao urednik pravaškog glasila Hrvatsko pravo. Schwartz je kasnije napustio stranku jer mu je, kako je tvrdio, politika Dobroslava Parage bila preliberalna, te je 1994. godine osnovao svoju političku stranku Nova hrvatska desnica.

Od 1999. do 2005. godine je uređivao je svoj tiskani i međumrežni časopis Ultimatum! čiji je rad nastavljen 2011. godine pod novim nazivom Novi Ultimatum!. Od 2010. do 2013. je vodio i uređivao međumrežni blog Schwartze Garde. Također je djelovao u Hrvatskom krugovalu Toronto te je tijekom 1999. godine uz Predraga Raosa vodio OTV-ovu televizijsku emisiju Zemlja-zrak, koja je pod upornim pritiscima javnih medija skinuta s programa nakon 21. epizode.[1]

Mladen Schwartz je također održavao kontakte i suradnju s desničarskim strankama i pojedincima u Europi i svijetu, primjerice, s Njemačkom nacionaldemokratskom strankom.

Bio je kandidat na saborskim izborima 2011. na neovisnoj listi Hrvoja Mirkovića u I. izbornoj jedinici te kandidat na hrvatskim izborima za Europski sabor 2013. godine.

Preminuo je 14. rujna 2017. u 71. godini života nakon duge i teške bolesti.

Političko stajalište

Schwartz je zastupao stav blizak konzervativnoj revoluciji, kao i Novoj desnici i neofašizmu. Zalagao se za narodni prevrat i narodnu diktaturu. Isticao je vriednosti kao što su hijerarhija, autoritet, aristokracija i elitizam, pri čemu je kao glavne neprijatelje isticao liberalno-demokratsku i komunističku diktaturu parlamentarističke dekadencije. Odbacivao je multikulturalizam unutar pojedinačnih država, ali ga je podržavao na globalnoj razini. Za židovstvo tvrdi kako je na osnovi lažnovjerskog holokausta uspostavilo svjetsku prevlast u političkom, ćudorednom, pravnom i gospodarskom pogledu te kako djeluje kao država na tuđem tlu (Izrael) i kao država u državi, što se odnosi na povlaštene židovske manjine u nežidovskim državama.

Kritizirao je hrvatsku službenu politiku zbog prihvaćanja liberalno-demokratske ideologije i prakse te podređenosti zahtjevima međunarodne zajednice, a osuđivao je i američke ratove u Afganistanu i Iraku kao imperijalne pohode usuglašene i s ciljevima cionizma. Smatrao je potrebnom borbu protiv dekadencije, predviđajući i pripravljajući Novi Eon, novu epohu veličine i duha, i u tomu je vidio najvažniju zadaću svoju i svojih istomišljenika našeg doba. U svojoj knjizi Što je to - desnica? predlaže fašističku ideju kao sredstvo i poticaj u otporu globalizaciji, demokratizaciji te inim zlima ovog doba.

Filozofski pogledi

Mladen Schwartz je sljedbenik tradicionalne i bezvremenski shvaćene metafizike, bez koje nije mogao uopće vidjeti mogućnost mudroslovlja kao jedno od pozitivnih znanosti različitih ogranaka znanja. U spoju panteizma, monizma i dualizma, razmotrio je svijet kao prostor u kojemu dva osnovna načela, Sve ili Ništa, u različitim mjerama naznačuju pojedinačne stvari. Dok u metafizici ideja nadosjetilnosti dolazi do izražaja, u ovom svijetu do izražaja dolazi komplementarna ideja hijerarhije. Schwartz je za razliku od egalitarizma skovao pojam "diversizam", na kojemu je isto tako osnovano njegovo čovjekoslovlje, kao i njegova aristokratska praktična filozofija (etika, estetika, politika).

Književna djela

Mladen Schwartz je napisao više tisuća objavljenih sastavaka, rasprava i eseja. Osim toga, autor i suautor je idućih knjiga:

Autor:

Protokoli, Židovi i Adolf Hitler, Zagreb 1997., ISBN 953-6321-04-1

Hrvatska nakon Tuđmana - Studija o nacionalnom usudu, Zagreb 2000.

Što je to - Desnica? O jednoj mrcvarenoj kategoriji, Zagreb 2001.

Laž, zločin i smrt demokracije - 101 razlog protiv pukovlađa, Zagreb 2003., ISBN 053-98181-2-5

Novi Protokoli sionskih mudraca ili Kako uništiti svijet, Zagreb 2004.

Članci i pripovijesti, Rijeka 2004.

Schwartz o Starčeviću - Nepoznato i neobično o Staromu, Zagreb 2007., ISBN 978-953-98181-4-0

Bleiburg i Haag - Kako propadaju hrvatske države, Zagreb 2009., ISBN 978-953-98181-6-8

Bruno Bušić: Junak - prorok - mučenik, Zagreb 2012., ISBN 978-953-98181-7-1

Suautor:

Mladen Schwartz, Rudolf Grulich, Hans-Peter Rullmann: Menschenrechte und Religionsfreiheit in Jugoslawien, Königstein 1986.

Mladen Schwartz, Hrvoje Lorković, Antun Pinterović: Das kroatische Trauma - Kulturpsychologisches über ein Volk am Rande der Vernichtung, Koblenz 1991.

ZAVJET

Ne ljubit tebe, mučenički dome,

Za tebe ne dat isti život svoj,

Oj, kak' bih mogo, kada na tlu tvome

Sa mlijekom majke duh usisah tvoj?

Da, ljubim tebe, al ljubavi sila

Ne da mi gledat, da robuješ ti;

Već sjeća me, da i u mojih žila

Prevruća krvca za osvetom vri.

Al mladom brzo skršili bi krila,

Jer dosudeni još nij' došo čas -

Al nij' daleko, domovino mila,

Pa sunce božje grijat će i nas.

A kad se narod na osvetu sjati,

I ja ko sinak ustati ću tvoj,

Pa s milim Bogom, s milimi Hrvati,

U osvetnički pohrlit ću boj.

Tad vrele krvce poteći će mnogo,

A smrt će harat, čudit će se svijet;

Nu tko tad smrti bojat bi se mogo,

Kad za dom mili slatko je umrijet.

Pa makar pao - za te past ću milu,

Slobodan mrijet ću - ne ko crni rob,

A ti tad, majko, u slobodnom krilu

Poginulom ćeš sinku dati grob.

Silvije Strahimir Kranjčević (1883.)

Grobari, grob, uzkrstnuće

I ja i Nova Hrvatska Desnica, ruku na srce, kroz duge smo godine izrekli o vladajućim politikantima, o vlastodržcima nad onim što je 1990 imalo biti obnovljeno kao Hrvatska Država, puno oštrih rieči, pa i ponečega što se nazivlje invektivama, osobnim uvrjedama, smatrajući da nam sam predmet dopušta nesmiljeni polemični, pače pamfletistični stil. O svojim protivnicima s vlasti (u koju, dakako, uključujem i današnju oporbu, ali bome i ono što nazvah Antihrvatskom!) sve do danas, eto, dopuštam sebi verbalne okrutnosti zbog kojih me neriedko pitaju jesu li ti ljudi doista tako loši, nema li u njima baš ničega čime bi možda ipak zavriedili sućut i ponešto blaži ton.

Priznajem da se i sam pokadkada zapitam smiem li tako grubo govoriti o kakvim-takvim sunarodnjacima, o braći ljudima i Božjim stvorovima. Osudimo ih mužki i na smrt, ali ih nemojmo toliko vriedjati i ponižavati!

S takvim prigovorima, izvana i iznutra, načelno bih se i složio.

Nedvojbeno ponetko od dotičnika imade i boljih osobnih značajki.

O tomu nam je prosudjivati od slučaja do slučaja.

Nisu to baš sve ogavna čudovišta, rodjeni zločinci, ljudski odpad koji nikomu na svietu nije simpatičan i drag, koji je bezostatno nepošten, sebičan, lažljiv i kradljiv, koji nimalo u sebi ne krije subjektivne dobrohotnosti, sposobnosti, marljivosti, pa možda čak i stanovitoga domoljublja.

No kada ih tako bez milosti seciramo i korimo, to je izključivo zbog njihove objektivne uloge u poslu razgradbe Hrvatske Nacije i Države.

Tu ne može biti kolebanja, ali ni oprosta, tu prestaju vriediti čak i konvencionalna pravila puke pristojnosti, jer tu se radi o biti ili ne biti Hrvatstva, i stoga je tu jedino najenergičniji povišeni ton primjeren i umjestan.

Naša borba je borba protiv samih okvira ovoga sustava, u srži krivog, nepoštenog, nepravednog, nenarodnog. Pritom se mora pomesti sve koji predstavljaju njegove exponente, u onoj mjeri u kojoj oni to jesu i hoće biti. Sustav protiv kojega se borimo opravdava borbu svim legitimnim sredstvima. Svi njegovi temelji su laž. Laž je demokracija, laž su liberalizam i liberalni kapitalizam, laž srljanje u europske i svjetske, civilne i vojne integracije, laž je pripuštanje srbskih neprijatelja natrag na mjesto zločina, uza sve povlastice koje taj povratak prate, dok hrvatski narod grca i pati i propada. Laž su današnje hrvatske granice, laž je pristanak na posvemašnje židovladje te njegovu mitologiju jasenovca, aušvica i holokausta, nedodrljivih svetinja današnje hrvatske zbilje.

Laž je da smo pobiedili u ratu, laž je da smo izvojštili i uzčuvali Državu, laž je ono što su novi naraštaji Hrvata prisiljeni slušati o poviestnim svojim junacima, laž je da se, za ljubav neprijatelja, moramo odreći svoje svete poviesti, laž je da smo dužni prinositi žrtve, izručivati na milost i nemilost svoje plemenite heroje, nekakvim bjelosvjetskim "sudištima", laž je da moramo ratovati, na dalekim prostranstvima prijateljske nam Azije, u judeo-američkim imperialnim ratovima, laž je da moramo popustiti anglo-srbskom teroru nad hrvatskim jezikom, laž je, riečju, takozvana Republika Hrvatska, jer niti je ona res publica ako bi to imalo značiti stvar naroda, niti je uobće Hrvatska.

Ono što ona u svojoj zbiljskoj biti uistinu jest, moglo bi se ponajbolje opisati imenom "srbo-židovska pseudodržava Vrabče" (po ludnici u predgradju Zagreba), ili, u najmanju ruku (prema genialnoj dosjetki Trpimira Gudara): "bivša jugoslavenska republika Hrvatska".

Pružajući nacionalni odpor samim temeljima sustava, razumljivo je po sebi da se moramo uzprotiviti i njegovim nositeljima, stečajnim upraviteljima, štoviše, grobarima Hrvatske. Hrvatska na naše oči ubrzano srlja u propast. Onomu, tko je sliep, pa tvrdi kako će se sve riešiti kada "udjemo u EU", kao što se nekoć čarobni nestanak svih problema očekivao "ulazkom u komunizam", tome nije pomoći.

Mi smo danas suočeni samo s dva moguća razpletaja, tertium non datur: ili će, na ovome putu, Hrvatska u dogledno vrieme (za pet ili deset, dvadeset ili trideset godina) konačno doista propasti, što znači da više ne će biti hrvatskoga naroda na svojem tlu i sa svojom vladom, nego će se ostatci hrvatskoga pučanstva pomiešati do neprepoznatljivosti s afroazijskim, talianskim, židovskim, srbskim i tko zna kakvim došljacima koji će dominirati bivšim hrvatskim područjem; ili će se, u najkraćem roku, mobilizirati od naroda prepoznate, pozvane i pučkim pučem izvikane državotvorno-nacionalističke elite, koje će, na čelu s karizmatskim Vodjom, čeličnom šakom podvući crtu, započeti Sve Novo, te provesti fundamentalne, revolucionarne reforme na svim poljima nacionalno-državnoga života.

Zadrtim i zaludjenim demokratima zacielo se ne će svidjeti nacionalna revolucija i nacionalna diktatura, ali njih se ne će ni pitati: važnija je nacija od demokracije!

Zato, tko još i danas spasonosne promjene očekuje od potrošenoga političkog establishmenta, od aktualnih veleizdajničkih izroda, od stranaka ovih ili onih, od uviek novih, uviek sliedećih, uviek budućih, režiranih i manipuliranih "izbora" - taj se izravno, svjestno, dragovoljno stavlja na stranu neprijatelja, o kojemu će Buduća Hrvatska morati povesti računa.

Jedino spasonosno jest, naprotiv, - okupljati zdrave snage: počev od spontanih malih temeljnih zajednica, slobodnih drugarstava, te ih postupno okupljati onako kako od grude sniega nastane ubitačna lavina, ili od niza potočića na Sjevernom moru - smrtonosna plima.

Djelujemo li tako, pobjeda je naša!

Mladen Schwartz

Narod u ogromnoj većini prezire Euniju

"...Dvadesetak posto izlaznika, a od toga 5 posto "nevažećih" (bezvriednih) listića. Što to govori? Svakako, puno toga. Da narod u ogromnoj većini prezire Euniju, i/ili: da zna da mu glas ne vriedi ništa; da mu je svejedno tko će biti izabran...

Napokon, ovi izbori, već i stoga jer je na njih izašao tek djelić biračkoga tiela, ne predstavljaju izraz narodne volje, pa ni volje ovog i ovakvog, danas na žalost zavedenog, zaluđenog i manipuliranog naroda, nego rezultat puke manipulacije, izborne procedure i izravne podvale. Kako je i bilo programirano, i kako se moglo predvidjeti, u EU-parlamentu "predstavljat" će nas prokušani i pouzdani slugani novoga nam gospodara, čiji će jedini posao biti da, kao i do sada, anticipiraju gazdine zapovjedi dok ih ovaj još nije niti izgovorio, te da ih smjesta pokorno izvršavaju.

Mladen Schwartz

Otvoreno pismo Zuroffu II

PROSLOV za hrvatskoga te inog čitatelja:

židov Ephrajim Zuroff, jedan od najustrajnijih i najozloglašenijih hrvatskih neprijatelja, nasljednik "lovca na naciste", hohštaplera i varalice Wiesenthala, ne spava i ne miruje: vrag mu ne da mira. Prati on, prati, do u pojedinosti, stanje "židovskih prava" u RH, ne bi li u redovitim razmacima u toj zemlji dijagnosticirao kakav novi simptom "antisemitizma", tako potreban židovskim šovinistima i gospodarima svijeta za lakši obračun sa svojim arijskim žrtvama. Pritom mu je pouzdano pri ruci partizan Stjepan Mesić, Zuroffov marljivi teklič još od vremena kada je iz ruku svojega gazde Ephrajima dobio, te iz Jeruzalema u Zagreb prenio, ljutu optužnicu protiv časnoga ustaškog borca Dinka Šakića.

U času najnovijega Zuroffova ispada, partizan Mesić boravio je u svojemu četvrtom (!) posjetu židovskoj uzurpatorskoj državi na tlu arapske Palestine. To je imao biti nekakav oproštajni posjet dragoj mu zemlji, prije mirovine, u trajanju od puna četiri dana; inače se danas državni posjeti odvijaju munjevito i traju dan, najviše dva. Mesić je taj boravak, po svojoj skandaloznoj navadi, iskoristio da iz inozemstva, uporabom hrvatskih TV-kamera, šalje packe hrvatskoj politici, osim toga je, uz prigodne antifašističke bljuvotine te najave nove rasprodaje hrvatskih ostataka židovima, posadio već drugo drvce u židovskom holo-svetištu "jadvašem", a vjerojatno je dio vremena potrošio i na prigodnu krađu kamenja sa svete utvrde Masade (židovski Gvozd i Siget ujedno!), čime se je već za prvoga posjeta bio proslavio. Naravno da je sa židovskog tla i ovoga puta zdušno blatio Nezavisnu Državu Hrvatsku, ponavljajući bedastu mantru po kojoj ona tobože nije bila ni nezavisna ni država, a niti Hrvatska, nego su u njoj, umjesto hrvatskoga naroda, glavnu riječ imali "razbojnici". Zaključio je da hrvatskim školama treba više nastave povijesti. A mi smo upravo mislili da mesićevci povijest hoće prepustiti povjesničarima. Jest, onu hrvatsku i hoće, ali hrvatski đaci morali bi dobiti u izdašnijim porcijama mitološki židovski "holokaust". Holo, ne Bleiburg! Kao prokušani kurir šovinističkog mešetara Zuroffa, zacijelo je Mesić svojemu gospodaru i ovoga puta dojavio ono što je Zuroffa potaknulo na histeričnu reakciju, a mene na slijedeće Otvoreno pismo istomu.

Nu prije pisma još par bilježaka. Za Mesićeva boravka u Izraelu (predsjednika je, uostalom, kući dovezao privatnim zrakoplovom neki židovski tajkun, jer se predsjednički "avion" pokvario!) tamo je bio i bivši RH-ministar "obrazovanja" (sic!), Dragan Primorac. Tvrdeći kako mu je cionistički premijer Netanyahu prijatelj, vukao je uporno za rukav ostarjeloga i očito senilnog predsjednika Pereza, koji ga ali nije ni primjećivao. Primorac je, kako veli, od Izraela dobio "potporu za svoju predsjedničku kandidaturu"! To je po prilici kao kada bi neki Šlomo Aušvic, ili Izrael Holokaust, sav sretan i ponosan dojurio u Jeruzalem iz Hrvatske, hvaleći se da ga Hrvatska podupire u njegovoj kandidaturi za predsjednika Erec Israela! Ne, nije poznat usporediv slučaj političara koji hoće postati šefom svoje države, pa za to traži potpore u inozemstvu, još k tomu neprijateljskom, a ujedno spremnom na notorno miješanje u unutarnje stvari strane zemlje!

Treba li za ovaj uvod još svinjarija židovskih i židoljubnih? Dok pišem, židovskom protektoru RH Slavku Goldsteinu u New Yorku izlazi prijevod njegove zloglasne protuhrvatske knjige "1941 - godina koja se vraća", s poznatom porukom da je 1941 bila zločin, te da se zločin, pokapanjem i druge jugovine, ponovio 1991. I taj uspjeh židovskoga mešetara provincijalni hrvatski mazohisti proslavljaju kao da je napravljeno nešto dobro za Hrvatsku! U isto vrijeme, punom parom zahuktao se nekakav "centar za istraživanje antisemitizma", koji je uzurpirao pola berlinskoga Tehničkog sveučilišta, onako kako je zloglasni i ogavni holomal, spomenik navodnim židovskim žrtvama "nacizma", zaposjeo umalo pola područja grada Berlina. Razmahao se taj "centar" (koji uhljebljuje čitavu jednu pacifističku vojsku germanoždernih nacional-mazohista, filosemitskih fanatika i/ili profitera) kojekakvim semestralnim ponudama, seminarima, kolokvijima i predavanjima, projektima, konferencijama i priredbama, radom ljetnoga sveučilišta za novačenje svježih židoljuba, publikacijama, časopisima, izdanjima knjiga, i sve to uz potporu goleme knjižnice i pismohrane... (By the way, ne paliti! - ima i važnih desnih materijala!) Neka Hrvatica, Zadranka Vulesica (Marija), tu je zadužena za prekopavanje po cro-antisemitizmu, pa budimo budni...

Nu ni to još ne bi bilo sve: nakon po zlu zapamćenoga ambasadora Meiroma u Zagreb je nastupio novi Erecov poklisar, neki Yosef Amrani, čija je prva izjava bila da je "ugodno iznenađen ljepotom Zagreba". A što je drznik očekivao, da ga je gradova ljepota morala iznenaditi? Što li mu je ispričao predšasnik?!

Dalje: Budući da židovima još uvijek nije vraćeno što ultimativno i ustrajno zahtijevaju (njihova navodna imovina), sada su se, preko svoje masonske lože B'nai B'rith, obratili njemačkoj kancelarici Angeli Merkel, eda bi Njemačku, kao najpouzdanijeg i najpokornijeg židovskog vazala (koji je židovima istu odštetu za nepočinjeno isplatio barem već deset puta), iskoristili da od Hrvatske zatraži blago. Njemačka je, naravno, obećala pritisak na RH, u kojoj nikomu ne pada na pamet istražiti podrijetlo navodne židovske imovine, ali i istražiti hrvatsku lojalnost predaka pohlepnih tražitelja, prije negoli bi se uopće i pomišljalo na njezin "povrat".

Da bi se još jedanput sve te židovske intervencije, sve te izlete u tuđe poslove, koji ih se nimalo ne bi smjeli ticati, istaknulo i opravdalo, Javier Solana, vodeći eurobirokrat u judeo-masonskoj službi, podsjeća usred Jeruzalema, nagrađen frenetičnim pljeskom okupljenih židova i židoljuba, kako je Erec Israel član "europske unije" i bez formalnoga članstva! Eto tako, isto kao što se židovske nogometne momčadi, kojekakvi azijatski izraelski makabiji, natječu po euro-ligama, kao što izraelski azijatski hermafroditi sudjeluju na natječajima za pjesme Europe... Izrael je dijelom Europe, gospodo, ta ne potječu li siroti holokaustirani židi iz Njemačke i Poljske...?! Ali bi onda članicama EU morale postati i Argentina i Sjedinjene Američke Države i Južna Afrika, čije talijansko, španjolsko, englesko, nizozemsko i kakvo sve ne pučanstvo također korijeni u našemu starom kontinentu bijele rase!

Židovski Talmud poučava:

Nežidovska je duša od nečista duha, te se nežidovi nazivlju svinjama.
Nežidov je kao pas. Nežidovi nisu ljudi nego zvjeri.
Nežidov je u usporedbi sa Židovom kao majmun prispodobljen čovjeku.
Kršćane ne zovite ljudima.
Židove, uvijek nastoj prevariti kršćana! Trgujte s kršćanima jer imaju novca.
Nežidov je stvoren da služi Židovu. Nežidovu se smije činiti nepravda. Dužnost je prevariti i opljačkati nežidova.
Sva zemlja ima pripasti nama Židovima. Židovi imadu pravo podčiniti sebi ostatak čovječanstva.

I napokon, uvodno o povodu pisma Zuroffu: Hrvatski uljudbeni pokret pod vodstvom dr. Tomislava Draguna najavio je za konac prosinca 2009 da će u središtu Zagreba, kako se i doliči, otkriti dostojni spomenik velikom obnovitelju Države Hrvatske nakon skoro jednoga tisućljeća, Poglavniku Anti Paveliću. I eto, vijest došla do Mesića, a od Mesića nije dalek put dežurnom protuhrvatskom mrzitelju, istražitelju i veleinkvizitoru Zuroffu. Nije proteklo dugo, a on se oglasio drskom izjavom objavljenom u židovskom dnevniku "The Jerusalem Post" u članku nekoga Briana Blondyja (Blondie je, koliko pamtim, bilo i ime Hitlerova psa ovčara). Zuroff po običaju blati NDH i pripisuje joj megazločine prepisane iz srpske propagande. Pavelićevu Hrvatsku ne zaboravlja označiti kao "najkrvoločniju zemlju osovinskoga saveza". Na članak toga lista reagirao je u svojemu dopisu hrvatski desničar prof. dr. Tomislav Sunić, ali je istoga dana TJP objelodanio i pismo telavivske RH-ambasadorice Marice (Matković), koje je više negoli sramotno. Zuroff, dakle, ponavlja srpske laži o Jasenovcu i njegovim stotinama tisuća nedužnih žrtava, Hrvatsku naziva "najkrvoločnijom saveznicom Osovine" i nada se da će "zdravi ljudi" onemogućiti podizanje Pavelićeva spomenika u Zagrebu. Tom Sunić na ovo je uglavnom dobro uzvratio: da je bilo oštrije, židovski mu list ne bi pisma niti donio. Sve u svemu, Sunić poučava židovskoga čitatelja da je u Poglavnikovoj vladi bilo i muslimana i židova, da je Tito likvidirao stotine tisuća Hrvata i Nijemaca nakon rata, pa predlaže da se Zuroff i kompanija malko pozabave jugokomunističkim zločinima. Nu, dok ovako odgovara hrvatski nacionalni intelektualac, inače također u hrvatskoj diplomatskoj službi, ambasadorica Marica piše kao da i ne predstavlja Hrvatsku, nego pokojnu jugovinu. Ona, uime svojega ministra Jandrokovića (koji je nedavno tek malo osvijetlao obraz prosvjedujući zbog švicarske diskriminacije pjevača Thompsona), u najponiznijem podaničkom tonu uvjerava židovske gazde kako je podizanje Pavelićevih spomenika u RH zabranjeno (kojim to točno zakonom?!) te da ne će biti tolerirano ni od države, a niti od građana (je li ih intervjuirala, provela anketu?! hoće li građani spomenik srušiti?!). Slijede najljigavija uvjeravanja o tomu da RH oštro osuđuje sve moguće diskriminacije, galama protiv povijesnog revizionizma, te skandalozna tvrdnja da je Hrvatska nastala s partizanskim "zavnohom", a NDH je bila "takozvana". Tako se ponaša predstavnica RH u stranoj državi, a dužnost bi joj tek bila zapravo osuditi petljanje izraelskih građana i općila u nutarnje stvari suverene hrvatske države!

Mladen Schwartz Ephrajimu Zuroffu

Ephrajime Zuroffe! E moj nesretni Zuroffe!

Što to čujem? Opet Ti vrag ne da mira! Opet se petljaš u nutarnje stvari hrvatske države! Ne sviđa Ti se da je netko od naših domoljuba najavio kako će, na obljetnicu njegove smrti, u dane kršćanskoga blagdana Božić, otkriti skromni spomenik velikom obnovitelju hrvatskoga suvereniteta i slobode, Poglavniku Anti Paveliću. Zar je doista tako lijepo u koži lažljivca, obmanjivača, opsjenara, hohštaplera i profesionalnog mrzitelja, osvetnika Wiesenthala? Zar Židov ne može nad Talmud? Jesi li vjernik? Držiš li da je Tvoj židovski narod izabran među svima, nad sve druge narode? Je li on to samo vjerski, ili i politički? Prisvajate li si pravo, legitimaciju, za doslovnu prevlast nad svim narodima, da svima sudite, sve pokoravate, sve moralno i novčarski izluđujete i iznuđujete? Jer, ponašate se kao da ste neupitno i bezostatno već ozbiljili cilj Sionskih mudraca, da već sada vladate čitavim svijetom! Uspostavljate svjetsku državu s braćom vam masonima (ne-židovskim židovima), gradite države u državama svojih gojskih žrtava, veliki njemački narod sveden je na marionetu židovske nadvlade, čak je i velevlast Amerika pod vašom komandom, a izraelska uzurpatorska država na tlu arapske Palestine predstavlja osebujnu naddržavu, za koju ne vrijede pravila takozvane "međunarodne zajednice", uostalom fantomske tvorevine koju ste prizvali u život tek kako bi držali pod nadzorom arijske nacije, koje vidite kao kukavno, manjevrijedno gojsko roblje.

Nije mi jasno zašto bi Tvoj mitološki "holokaust" bio veća katastrofa negoli moj Bleiburg. Ili uistinu mniješ da su svi mučki likvidirani Hrvati bili zlotvori, dočim su Tvoji mrtvi Židovi svi odreda pripadnici anđeoskih legija! Ne sviđa Ti se moj Poglavnik. Valjda je terorist, monstrum, nečovjek. Ali Ti ne smeta Tvoj cionistički kolovođa David ben Gurion, koji poziva na genocid nad palestinskim Arapima sredstvima terora, otimačine, izgladnjivanja... Ne smeta Ti cionistički terorist Menahem Begin, koji diže u zrak jeruzalemski hotel King David sa stotinom Engleza, među kojima ženama i djecom. Ne smeta Ti "Arik" Sharon (koji sada već godinama leži u komi, a nazvao je, cinično, psa mojim imenom!) sa svojim masakrom tisuća civila u logorima Sabra i Šatila (pri čemu si mu, mlad i nadobudan, zdušno asistirao)! Čak nisam zapazio da dižeš glas protiv onoga krila cionizma koje je izravno kolaboriralo s mrskim Ti Adolfom, ne samo radi savezništva protiv Engleza, ne samo radi dogovora o razdvajanju od Nijemaca i iseljavanju iz Njemačke, nego i temeljem iskrenih političkih simpatija za nacional-socijalizam. Židovi imaju pravo na političke preferencije, pače na zločin, na pokolj, na masakr, a Hrvati nemaju pravo ni na slavljenje svojih neupitnih veličina! I to samo zato jer se Židovu prohtjelo da im to pravo uskrati!

Koga, Zuroffe, predstavljaš? U čije to ime govoriš? U ime židovske religije, izraelske države, judeomasonske internacionale...? U ime cionističkog pokreta? Zašto bi sve to trebalo uopće biti relevantno za Hrvate, za njihovu samosvijest i savjest, za način na koji oni uređuju stvari svojega nacionalnog opstanka? Zašto bi se nas uopće trebalo ticati što Ti i Tvoji zadrti, umišljeni, talmudski šovinisti držite o onomu što mi radimo kod svoje kuće?

Ti si svakako demokrat, kao i svi vi židovski radbi gospodari svijeta, koji nam pokušavate nametnuti taj najneljudskiji i najtiranskiji među političkim ustrojima, liberalnu demokraciju, eda biste čim djelotvornije i uspješnije vladali nižim rasama. Ali kao demokrat moraš biti svjestan da Tebe i Tebi slične hrvatski narod nikada, ni na kakvim izborima, nije birao, ni za predsjednika niti za guvernera, za tutora ili protektora. Zato, čovječe, shvati da Ti nismo dali riječ, ovdje nemaš pravo glasa! Zato konačno zašuti! Stranac si, nepozvan si, neprijatelj si, i zato - dalje ruke od Hrvatske, dok o tomu još smiješ slobodno odlučivati!

Tvoj cionistički šef generalštaba Gabi (sic!) Ashkenazi upravo usred židovskoga protektorata Njemačke posjećuje tamošnji (!) holo-muzej, i s toga mjesta poručuje da će "Židovi sami nadzirati svoju budućnost". Dakle svoju, a ne njemačku, ne hrvatsku! Također: sami, a ne preko drugih. To hoćemo i mi: sami nadzirati svoju prošlost, sadašnjost i budućnost. Stoga, bavi se židovskim ratnim zločinima i židovskim zlikovcima, napadaj umjetnu, uzurpatorsku, terorističku, rasističku, genocidnu državu Izrael, brini se o spomenicima što ih se podiže i otkriva u Tel Avivu, a Hrvatsku i Hrvate, naše svetinje i spomenike, naše ratove i našu politiku, zaboravi jednom zauvijek! Jer, hrvatska je povijest samo hrvatska stvar, i nad hrvatskom prošlošću, njezinim tumačenjem i prosuđivanjem, ima suverenitet samo hrvatska država i hrvatska nacija!

Dolje židovski šovinisti i mrzitelji Hrvatske Države, izvana kako i iznutra!

Živjela slobodna, suverena, samostalna, nezavisna Hrvatska Država!

Mladen Schwartz

Vođa Nove Hrvatske Desnice

U Zagrebu, dne 20. studenoga 2009

Heroji, zločinci, sveci

[Hrvatski krugoval Toronto, 5. lipnja 2011]

Hrvatska braćo i sestre!
Hrvatski narode gdje god živiš!

Uz niz tekućih, rutinskih i manje važnih, tri su markantne teme obilježile protekle dane: Dvadeseta obljetnica Hrvatske Vojske, uhitba srpskoga generala Ratka Mladića te posjet pape Benedikta XVI Zagrebu. Ta tri dogođaja nisu tek u slučajnoj kronološkoj svezi; njihova cjelina odašilje određenu jedinstvenu poruku o junaštvu, zločinu i svetosti s ciljem anesteziranja žrtve: Hrvati! Bog i Vojska pouzdano vas čuvaju, a pravda je (kako olinjala plitka mudrost netočno veli) spora ali dostižna. I svi ti dogođaji, svaki na svoj način, podcrtavaju naš usud u euro-nato-haaškim integracijama.

U Zagrebu je svečano proslavljen 28. svibnja, Dan oružanih snaga i Hrvatske kopnene vojske. Dogodilo se je to na istom onom stadionu nogometnoga kluba "Zagreb" u Kranjčevićevoj ulici, na kojemu je 1991 godine vrhovnik Tuđman postrojio prve postrojbe Zbora narodne garde. Ove godine bilo je, kroz nekoliko dana, i puno popratnih sadržaja, vijenci, izložbe, koncerti, misa, promaknuća, dan otvorenih vrata, pokazna vježba... Na stadionu pak, čak je bila pripuštena tradicionalna Tuđmanova garda kojoj se ljevica toliko izrugivala. A sve to tek za zasjeniti prostotu, kako bi se narod utješio nakon Haaških presuda i kako bi Jacina klika dobila i slijedeće izbore. Da je njima do vojske, oni bi ju i imali, ponosnu, veliku i jaku. I ne bi ju slali u tuđe ratove. I ne bi dopustili sramotu, absurd, da se krvava žrtva hrvatske vojske koja nam je izvojštila slobodu posvećuje, kako opetovano reče Jadranka, posvećuje, dakle postaje svetom - ulaskom u Euniju, koja će nam oduzeti i zadnje ostatke ostataka nacionalno-državne slobode. I nije slučajno da na istoj stadionskoj svečanosti predsjednik Josipović demonstrativno dodjeljuje visoko odličje kontroverznom generalu Špegelju, a ratnoga ministra obrane Šuška nitko niti jednom riječju nije spomenuo.

I da slavlje bude još veće, istoga dana rulja od oko 6 tisuća imbecila luduje u Kumrovcu, na svojoj nastranoj nekrofilnoj crnoj misi u počast šumskoga maršala. Glavni govornik, a tko drugi nego Titov pijunjir drug Stevica Mesić, koji Titu usput priznaje da je - kao svaki čovjek! - imao mana i slabosti (valjda je pretjeravao s cigarama i viskijem!), ali strateški da nije griješio. Tako je! nepogrješivo je strateški uništavao Hrvatsku za račun svoje velikosrpske jugovine, baš kao čitavoga života i njegov sljedbenik Mesić.

Netko je držao da treba slaviti i ulov srpskoga zločinca-kapitalca. Ratko Mladić sada je, pred šesnaestu obljetnicu svojega genocidnog pokolja u Srebrenici, tobože lociran pa uhićen, iako su Srbi dobro znali gdje je, samo su čekali povoljan trenutak za uhitbu. Hrvati pak ponijeli su se poput zlurade a strašljive djece, skrivene iza tate, veseleći se kada kazni zločestog brata, a sutra će i njih. Jer, tata Haag nam je zajednički neprijatelj, nama i našim srpskim neprijateljima. Trebali smo zato mi sami kazniti svoje dušmane, odmah, na vrijeme, osudom prijekoga ratnog suda, neumoljivom pravdom koja može značiti samo smrt. A euforija zbog Mladićeva transferiranja doista je neumjesna, ne samo zato jer time zapravo pohvaljujemo Srbiju koja ga je izručila. Što je važnije, Mladić u Haagu koristi samo Srbiji, da, kako Tadić reče, sa Srbije bude zbrisana ljaga (kao da joj je Mladić jedina ljaga!), da nas Srbija što brže stigne u utrci prema Uniji, pa da u njezinim okvirima opet možemo prakticirati jugo-bratstvo i jugo-jedinstvo.

Ratko Mladić uostalom nije neki osobiti monstrum; takvo viđenje pretpostavilo bi da su Srbi inače anđeli. On je normalan srpski ratnik. Tako Srbi vode rat, još od Srednjega Vijeka: okrutno, nesmiljeno, divljački, genocidno; bez plemenitosti, bez poštivanja neprijatelja. Haag ipak ganja i Srbe, ali u duhu ravnovjesja, da bi potom ostao dojam izvorne hrvatske krivnje. Ratni put Mladićev po Dalmaciji i Bosni znamo. Ali u Haagu sudit će se Mladiću samo za zločine u Bosni, koja bi trebala biti nekakva druga država. Škabrnja, Kijevo, Zadar, Šibenik, Peruča, Požega... - to mu je oprošteno. Brammertzu se ne da ove zločine uvrstiti u optužnicu, pa da mu teta Jadranka još i sedam puta pošalje dokumentaciju, kako ona sada, tek sada, revno najavljuje. Jer, dolaze izbori!

I tako se pomalo zaokružuje poslijeratni usud ključnoga srbozločinačkog četverolista Slobo-Karadžić-Mladić-Hadžić; Babić, a i neki drugi Srbi, mrtvi su, Martić je u Haagu. Sada se samo čeka Hadžić, nova "zanimacija", kako bi kazala vulgarna pseudolatinština, nova hajka, pa kada urodi plodom, sreća će biti potpuna.

I, kao vrhunac proteklih desetak dana: prvi posjet Benedikta XVI: Rimski biskup, Petrov nasljednik, Kristov namjesnik, patrijarh Zapada, pontifex maximus, sluga slugu Božjih i apsolutni izborni monarh Države Grada Vatikana - u Zagrebu! Papa je došao u apostolski pohod na Nacionalni susret katoličkih obitelji. Crkva skrbi za obitelj, trebala bi i politika, ali se to ne može izolirano, izvan cjelovitog reformskog zahvata jake Države. Papa je, prema rangu i protokolu, bio gost hrvatske Države i Crkve, i dvodnevni je boravak organizacijski i ceremonijalno protekao uglavnom bez gafova; Hrvati su pokazali da, kao i uvijek, izvrsno funkcioniraju kada moraju raditi stegovno, držeći se propisanoga u roku, pokoravajući se autoritetu i štujući hijerarhiju, kao u vojsci, u ratu, umjesto da svi o svemu blebeću i ne znaju što će.

Profesionalni naivci od Papina su posjeta očekivali, štoviše su sa sigurnošću proricali kako će Papa izvući generale iz Haaga a Stepinca proglasiti svetim, i još nešto, ne sjećam se točno, valjda će nam maknuti Titovo ime trgu u Zagrebu, ili nešto slično. Od svega toga, Papa nas je samo - mnogi će se tomu poveseliti - snažnim udarcem u leđa ubrzano pogurao u Eurouniju. Sveti se otac požurio pa je već u zrakoplovu pružio potporu "maloj Hrvatskoj" da uđe kamo spada. (Usto je tom prigodom ustaštvo strpao u isti koš s komunizmom, a Stepinca nazvao "humanistom" [sic!], za razliku od Pavelića, koji da je bio Hitlerova marioneta; isto je to doslovce ponovio i u zrakoplovu na odlasku!) Samo, dočim Hrvatska naravno spada u Europu, to još ni izdaleka ne znači da bi trebala spadati u Eurouniju, nije to isto! U Hrvatskom narodnom kazalištu na Titotrgu Papa je ovo mišljenje ponovio, a biskupi i politikanti oko njega to su dva dana objeručke prihvaćali. I tako Sveti otac Nezavisnu Državu Hrvatsku smatra prividno neovisnom državom, dok u istom dahu nasljednicu te države tjera da potpuno izgubi neovisnost pristupanjem europskoj tamnici naroda! Ne treba posebno ni isticati kako je Papin posjet bjelosvjetska ljevica izrabila eda bi još jednom Hrvatsku povezala s ustaškim "zločinima".

Zato je i bio pozvan, kao predizborni adut za euromane, bez obzira na sve hvalevrijedne sadržine i nedvojbeni vjersko-ćudoredno-pastoralni smisao njegova dolaska. Svi su se bojali politizacije Papina posjeta, ali su potajno željeli, zapravo naručili upravo ovakvu politizaciju. Mi pozdravljamo boravak Njegove Svetosti na svetom hrvatskom tlu, ali ne možemo a ne uzvratiti mu upitom: ako je Eunija tako dobra, zašto u nju ne uđe Država Grada Vatikana, i zašto se, u duhu srodnih integracija, ne ode Papina Švicarska garda malo boriti u Afganistan i Irak, jer u Rimu ionako nema puno posla? Papa nas je tješio kako Hrvatska u EU može uščuvati svoje kulturne i vjerske vrednote. Za vjerske vjerujemo, ako to znači da Hrvatu ne će biti zabranjeno sudjelovati na sv. Misi. Ali nacionalna država je više od kulture, i ona je nešto drugo negoli dominantna religija njezinih stanovnika. Nacionalne države nema ako nije suverena.

Šteta da je nekima više zasmetala Papina vožnja po dakako sramotnom Titotrgu negoli njegova osuda Hrvatske da skonča u protitovski antifašističkoj "europskoj uniji".

Današnji Papa Benedikt zavrijeđuje višestruki respekt. Ali Papa je po zapravo vrlo svježoj, kasnoj katoličkoj dogmi nepogrješiv tek kada ex cathedra određuje vjerske dogme i članke ćudorednoga nauka (znamo da se na I Vatikanskom koncilu Strossmayer, uz masu drugih sudionika, i tomu protivio), i to je do sada izrabljeno samo jednom, kod donošenja dogme o uznesenju Marijinu (pod pontifikatom pape Pia XII, 1950). In politicis, u političkim stvarima, a i u svim drugim pitanjima, Papa je zabludiv kao i svaki drugi kršćanin ili čovjek uopće, i nema te sile koja će nas spriječiti da se svim snagama i nadalje borimo protiv, kako gazda-Joco upravo poetično reče Papi, urastanja Hrvatske u Eurouniju.

Dolje judeo-masonska "europska unija", tamnica svih europskih naroda!

Živjela Europa suverenih nacionalnih država!

Živjela suverena i slobodna, samostalna i nezavisna Država Hrvatska!

Borba se nastavlja - Za Dom Spremni!

Mladen Schwartz

Prvi Svibnja i hrvatski radnik

Hrvatska braćo i sestre!

Proslavili smo, i trebali smo proslaviti, Deseti Travnja. Danas je Prvi Svibnja, ili, kako ga se sjećamo iz vremena jugotamnice naroda, takozvani "prvi maj". Nije li on blagdan, nije li on sinonim pokojnoga marksističkog komunizma, njegove demagogije i razbijanja naroda na suprotstavljene klase? Nije li, za razliku od nacionalnoga Desetog Travnja, to ipak internacionalni, nadnacionalni i protunarodni dan, kojega se bolje ne prisjećati?

Istina je da prvosbivanjske svečanosti korijene u socijalističkom pokretu XIX stoljeća. Nadnevkom se obilježavaju krvavi radnički prosvjedi iz Chicaga 1886, i isprva je uspomenu na ovu epizodu njegovao pokret međunarodne ultraljevice. Ali radnika se može štovati i ako ga se ne mistificira u nekakvu posebnu, progresivnu, po definiciji poštenu klasu, koja ima povesti i dobiti rat protiv natražnjačke i neljudske buržoazije. Dapače, shvatimo li radništvo kao zbiljski stališ u cjelini narodnog organizma, koji valja čuvati zajedno, a ne razbijati na rivalske frakcije, odat ćemo i radniku primjereno mu štovanje.

Nije slučajno da se socijalistički "prvi maj" ubrzo počeo slaviti i u "buržujskim" državama liberalne demokracije, a jednako tako i u autoritarnim režimima nacionalnoga zdravlja i spasa, ustrojima radikalne desnice kakvi su, u protimbi spram tiranskoga komunizma kao i dekadentnoga parlamentarizma, počeli nicati diljem Europe dvadesetih godina prošloga stoljeća.

Prvi Svibnja obilježavaju jednako Roosevelt i Churchill, Staljin i Tito i Mao Zedong, Mussolini i Hitler. Dan hrvatskoga radnika slavio se i u godinama Nezavisne Države Hrvatske, koja je u najtežim uvjetima štitila radnički stališ, gradila radnička naselja, štovala dostojanstvo rada i radnika. U Ustaškim načelima, usput rečeno, zapisana je i skoro marksistička tvrdnja kako je izvor sviju vrijednosti - rad. Prvi put blagdan je u Hrvatskoj proslavljen 1942. Poglavnik je toga dana primio izaslanstva hrvatskih radnika i seljaka i govorio im o društvovnoj pravici u novostvorenoj Državi. A niti nekoliko dana pred slom 1945 nije se zaboravilo na Državni blagdan rada. Tom prigodom u zagrebačkoj Radničkoj komori govorio je državni savezničar (vođa sindikata) Ivan Oršanić, i zatražio da se Država mora uščuvati pod svaku cijenu. Ta bilo je vrijeme drugačijih prioriteta. Danas se "pod svaku cijenu" ruši Država potonućem u Euniji.

Danas se "pod svaku cijenu" ruše i dostojanstvo i prava hrvatskoga radnika. Važno je da su se nakotile već skoro bezbrojne parazitske udruge sindikata, koje se bez ikakva uspjeha beskrajno natežu sa svojim pajdašima iz vlasti, a bilo bi daleko bolje da se te sindikaliste časno pomete, da se sami pošteno maknu, te njihova izobilna, koliko i nezavrijeđena beriva podijele - umjesto ponižavajućega maksimirskog graha, umjesto gladi što ju je ovaj nenarodni regiment namijenio svojim podanicima - da se podijele hrvatskom radniku, kojega su puna usta otuđenim sindikalistima jednako kao i vladajućim izrodima.

Danas, umjesto da svim silama skrbi za hrvatski radnički stališ i cjelinu nacionalne zajednice, svojim usrljavanjem u Euniju izdajnička nam klika stavlja u izgled slobodnu invaziju nepreglednih masa egzota, čija će jeftina radna snaga hrvatske radnike još jednom otjerati u pečalbu, ovoga puta konačno bez povratka. I malo treba onima neosvještenima - jer još uvijek nije nacionalna svijest obuzela čitav narod, i mnogi se još nisu pomirili s propašću voljene im titovine - malo im dakle treba da zavape, nekažnjeno, kako se i priliči ovom liberalnom smeću od lažne države, kako je u juzi bilo bolje. Bilo je bolje nego u Hrvatskoj? Ma nemojte! Nekome je, u ponečemu, časomice, prividno, i bilo bolje negoli sada, u ovoj podgrijanoj posthrvatskoj minijugoslaviji. Da je doista Hrvatske Države, ne bi nitko imao razloga predavati se nedostojnoj jugonostalgiji. Da je Hrvatska Država uistinu nacionalna, ona bi bila i socijalna. Jer nacionalist nikada ne će svojega brata ostaviti da gladuje, da prebire po smeću kako bi se prehranio, da besposlen trune prepušten posvemašnjem uzaluđu i beznađu, da bolestan umire pred bolnicom jer nema novaca platiti liječnika.

Kada nema kruha, pokušava se cirkusom bez kruha. Već drugi put crna se kraljica Jaca srdačno ljubi s vojnikom Purdom, kojega se eto i dokraja instrumentaliziralo ne bi li bankrotirani Hadeze još jednom zasjeo na vlast. Zabavlja se narod navodnim spasonosnim pothvatima kojima će Haaški generali... što? Biti oslobođeni? Biti osuđeni na blaže kazne? Zabavlja se, cjelodnevno, podaničku rulju spektakularnim vjenčanjem jednoga britanskoga kneza, kako bi stradalnici mogli načas zaboraviti na nevolje što im ih je osigurala nenarodna vlast, i kako bi usred takozvane "republike Hrvatske" dali oduška svojim zatomljenim monarhističkim instinktima. Danas je slijedila i nova zabava: Svaka čast velikomu papježu Ivanu Pavlu II, svjetovno Karolu Józefu Wojtyłi, koji je svojom karizmom markantno obilježio razdoblje crkvene povijesti, i Crkvino je da ga štuje blaženikom, sutra svecem. Dotični je Papa, iako nije mogao, a zacijelo niti htio iz okvira zadanih problematičnim Drugim Vaticanumom, višestruko zadužio i Hrvatsku, koju je iskreno volio i čiji je jezik, kao nadareni poliglot, također naučio. Ali se dobro sjećamo i nespretne izjave pontifeksove sa zagrebačkoga Hipodroma, da će se Sava opet morati ulijevati u Dunav. Ne, ne će se ulijevati, ako Hrvat hoće opstanka. Nikada više jugoslavije, a to znači i ove na manjem prostoru, koja nas danas izgladnjuje. A niti nečega nalik juzi, što je u sadašnjemu času svakako monstruozna "europska unija".

Pokojnoga se Papu slavi, novi nam Papa naskoro stiže u posjet. Pozdravimo ga, nekoć uglednog konzervativnog teologa Josepha Ratzingera, koji je, na čelu onoga što je ostalo od davne sv. Inkvizicije, naslijedio našega kardinala Franju Šepera. Papa Benedikt XVI, dobro si došao u Hrvatsku, ako to nije zato da bi pomogao utjerati nas u novo ropstvo, misleći da nam činiš uslugu. A glede Titotrga, gdje će u Kazalištu imati neke susrete, mislim da je naivno od Pape očekivati neki znak prosvjeda. Njegov je predšasnik Pavao VI primio samoga Tita skupa s Jovankom, još gore dakle nego što je Trg, i nije ga nimalo smetalo. Niti ovaj Papa u toj ipak razmjerno marginalnoj stvari ne će se miješati u unutarnje poslove Erhazije. Titotrg neka miču Hrvati. Ali mirnim prosvjedima (opet jedan ovih dana slijedi) to zacijelo ne će postići.

I kada već povezah Prvi Svibnja s kršćanskim temama, podsjećam i na današnji katolički blagdan sv. Josipa Radnika, tesara iz kuće Davidove, zaručnika Bogorodičina, kojega je 1687 Hrvatski sabor proglasio nebeskim zašitnikom Kraljevine Hrvatske. Živio hrvatski radnik, živio rad hrvatske nacije na svoje vlastito dobro, moralno i materijalno!

Borba se nastavlja, nacionalna i socijalna!

Za Dom Spremni! - Naprijed u Boj!

Mladen Schwartz

Post-haaška Hrvatska

Hrvatska braćo i sestre!

Hrvatski narode u gradu Torontu, u Domovini i gdje god te ima!

Tjedan dana dijeli nas od skandalozne, zlikovačke presude te velikih prosvjeda što su uslijedili. Predvodnici otpora tih dana, Trusić, Vekić i Sačić, a potom i trenutačni čelnik Hrvatske stranke prava, formulirali su nekoliko točaka kojih su ozbiljenje ultimativno zatražili od hrvatskih vlasti. Navodim ove najbitnije: prestanak progona hrvatskih branitelja, oslobađanje svih naših ratnika u hrvatskim kazamatima, poništenje abolicije i sudski progon srpskih zločinaca, prekid suradnje s Haaškim tribunalom, odgoda pregovora s Eunijom...

Režim reagira u neprilici. Obećaje kako će poduzeti nekakvu diplomatsku ofenzivu (kako to niste do sada?!), mobilizirati još bolje odvjetnike (kao da su odvjetnici krivi!), još sposobnije "stručnjake", osobito one inozemne i međunarodne, pa i olimpijske športaše (sic!), pa će iskoristiti neku studiju Akademije pravnih znanosti Željka Horvatića, onda će se ponovno natjecati da zagrebačka Vlada postane amicus, amica curiae, prijateljica dakle neprijateljskoga suda, iako je to već jednom propalo, a nije niti posve jasno čemu bi uopće imalo služiti. Napokon, crna kraljica Jaca najavljuje Ustavni zakon o braniteljima, kao da ga nije mogla donijeti i prije, i kao da će on zapriječiti daljnji progon hrvatskih ratnika. Ma ne radi se o papirima, radi se o politici! A politika, ista politika, nastavlja se i dalje! Ili će netko doista ozbiljno vjerovati da su te najave iskrene, da bi njihova provedba uopće išta mogla mijenjati tek od sada, a oni isti veleizdajnički politikanti koji su lovili i ulovili generala Gotovinu i s razlogom strjepili od njegova oslobođenja - da će ti isti najednoć započeti raditi na oslobađajućoj presudi prizivne instance! Predizborni trikovi i blefovi i laži na tekućoj vrpci!

Tko hoće, neka vjeruje. Tko želi biti prevaren, neka bude. Činjenice govore drugačije. Slijedi novi progon hrvatskih branitelja na svim razinama. Haaške žrtve mogli bi postati i Tuđmanovi ministri Ivan Vekić i Jure Radić, pa Miroslav Tuđman, Markica Rebić, pa general Rojs i drugi generali sudionici veličanstvene akcije Maestral, kojom je mogla biti oslobođena čitava naša Bosna i Hercegovina: Ademi, Sopta, Krstičević (ništa mu dakle nije pomoglo što se priklonio svojemu nasilnom umirovitelju Mesiću), onda Filipović, Jelić, Glasnović, a spominje se i ubijeni general Korade. Junačku vukovarsku doktoricu Bosanac i nadalje se, na zapovjed Beograda, sukladno tajnim sporazumima Hrvatske sa Srbijom (ili, bolje reći, obratno), o kojima sam već govorio, redovito povlači po obavijesnim razgovorima, a i veliki broj branitelja ovih dana prolazi istu torturu, i očekuju se nove masovne uhitbe, navlastito temeljem Haaškoga privremenog pravorijeka, te tvrdnji i formulacija iz presude sudca Orieja. I tako se još jednom potvrđuje moja prastara teza o tomu da će Mesićeva takozvana "individualizacija krivnje" uroditi stvarnom kolektivizacijom krivnje hrvatskoga naroda i države, ove, prošle i svake, koliko god da to formalno i ritualno poricali njezini promicatelji iznutra i izvana. I da se rečeno makar i simbolično podcrta, baš su ovi dani odabrani za umirovljenje još šestorice hrvatskih ratnih generala.

Jedna je zanimljiva posljedica Haaškoga skandala da su se neki sada, s preko desetljeća zakašnjenja, sjetili neslavne, uistinu veleizdajničke uloge bivšega predsjednika Mesića s dilanjem transkripata. Mesić, koji se nakon slegnuća situacije vratio sa svojih mešetarenja u dalekoj nam Kini, sada po običaju laže li laže, poriče svoju ulogu u odavanju državnih tajni za potrebe Haaga, prebacuje krivnju danas na Karamarka (koji je izmišljotine svojega negdašnjeg pajde Mesića uvjerljivo odbacio), sutra na Tuđmana juniora, Šeksa i Jarnjaka. A Mesićevi transkripti (koje su pred kamerama doslovce raznosili, razvlačili strani, špijunski novinari), povijesna je činjenica, poslužili su jednako obrani Miloševića, kao i osudi Gotovine. Na sve to predsjednik Josipović uzvraća: nema problema, ako su transkripti autentični. Nema dakle problema odavati državne, vojne tajne, ako su istinite. Zavrijedio je skladajući pravnik, doktor Smrt, kako ga zove vaša sugrađanka u Torontu, Nobelovu nagradu za pravo, ali takve još nema.

Pustimo tu kronologiju užasa, znamo da će se nastaviti, ne će nam pobjeći. Ionako se stvar ponovno potrošila, ishlapila. Umjesto za danas najavljenoga veleskupa na splitskoj Rivi, tamo sada prebrojavaju rane turiste, da nas valjda njihov bogečki konzum spasi od bankrota. Ta dolazi turistička sezona, pred pseudouskrsnim zečevima ustuknuli su, skupa s uskrslim Kristom, i pobjednički generali.

Kako god se dovijali vlast i oporba i nespretni, preuranjeni revolucionari: kvalifikacija "udruženoga zločinačkog pothvata - UZP" ostat će. Kazne će ostati, možda budu neznatno snižene. Bosanska šestorka bit će drakonski kažnjena, a uža Hrvatska time optužena za agresiju na "inozemnu državu". Bosna i Hercegovina - inozemstvo! A u Srbiji, kojoj je Haaški skandal dao vjetra u leđa, dolazi uskoro na vlast Toma "Grobar" Nikolić, vraća se iz Haaga Šešelj, a Hrvatska se razoružava, osim kao pomoćna trupa judeo-američkog imperijalizma u Afganistanu i Iraku.

Ipak još koje slovo utjehe i nade u spas. Reakcija je na Haag bila kratkoga daha, jer niti na etabliranoj desnici nema Vođe, jedinstva, velikih ciljeva, osim ovih trenutačnih, od kojih se apsurdno očekuje da ih ostvari upravo - neprijateljska garnitura na vlasti. Svejedno, stvari se gibaju, a naskoro će kucnuti čas! Sveti čas nacionalno-državne slobode! Treba ga znati ugledati te izrabiti, a to je dano u dio najzdravijim snagama, elitnim, hijerarhijski ustrojenim. One ne spavaju, ali se i ne istrčavaju. One se pripravljaju na odlučni boj. To znači, kako sam već opetovano poručivao, biti ni pesimist, niti pak neutemeljeno biti optimist, to znači biti aktivist, action directe kada joj sazrije vrijeme, a sazrijet će, bez imalo dvojbe!

Ova vlast mora past! Ali do tada mi moramo oformiti alternativu. Radimo na tome.

Ovom narodu treba procesa ozdravljenja, jer su ga kontinuirana, sukcesivna ropstva do srži obolila. Treba doći trenutak da se digne glava, da se podignemo s koljena, iz ovoga pužećeg i gmižućeg stava! Trenutak ponosa, časti i slave! Za to se hoće vlade koju ovaj narod u svojemu sadašnjemu stanju ne će i ne može izabrati, jer mu nije ni dana na izbor, i jer ju ne umije prepoznati. Kada jednoga skorog dana ta vlada zavlada, prva će joj zadaća biti obnova hrvatske duše. I počam od zdrave nacionalne jezgre, ona će u konačnom broju koraka obnoviti i čitavu narodnu substanciju, te od zavedenog, zaluđenog naroda po sebi konačno istesati ponosnu i samosvijesnu naciju za sebe. I ponavljam što sam već ovdje govorio: ne bira narod vladu, nego zdrava vlada bira, stvara novi narod. Inače nam spasa nema, neka se nitko u tome ne vara!

Čestit budi kršćanski blagdan Uskrsa svim hrvatskim kršćanima: katolicima, pravoslavcima i protestantima. Da nikada više vjere i religije, denominacije i konfesije, ne dijele hrvatski narod, da se ne stvaraju nego da nestaju umjetni, vjerski narodi, po neprijatelju izmišljeni kako bi se ponizio, smanjio, uništio narod Hrvata! Osobite čestitke onome što je još preostalo, što je još neporaženo od naše zdrave pobjedničke vojske, od njezinih ratnika i vojvoda, jer dan se odlučne bitke bliži. Sretan vam svima Uskrs - a hrvatskoj braći grčkoga zakona: Hristos vaskrese - Vaistinu vaskrese!

Pod okriljem uskrsloga Boga, kako nas to Kršćanstvo uvjerava, uvijek za sveti nam Dom nepokolebivo spremni, uvijek svjesni da se sveti rat, nacionalni džihad, nastavlja svim primjerenim sredstvima, kročimo dalje

Naprijed u boj!

Mladen Schwartz

Presuđeno hrvatskom ratu!

Piše: Mladen Schwartz

Hrvatska braćo i sestre!

Hrvatski narode, gdje god da si!

Presuđeno je hrvatskom ratu! Dogodilo se ono za što smo dobro znali da će se dogoditi, a nadali smo se, prkoseći bjelodanosti, da ipak ne će. Kako bi i moglo biti drugačije! Neprijateljski inozemni sud, na insceniranom staljinoidnom procesu, našao je naše junačke vojvode krivima. Krivima jer su se borili za hrvatsku državu i obranili hrvatski narod od hordi s Istoka te njihovih petokolonaša. Veliki vojvoda Hrvatskoga Naroda, general-pukovnik Ante Gotovina, dobio je 24 godine, a general-pukovnik Mladen Markač osuđen je na 18 godina. General-pukovnik Ivan Čermak je oslobođen, kako bi se Čermaka kompromitiralo, zabio klin među generale i u puk, a Haag se prikazao objektivnim i poštenim sudom. I da su nekim čudom i ostali oslobođeni, ne bi se ovih dana trijumfalno spustili na zagrebački Trg bana Josipa Jelačića Bužimskoga, jer će žalbene procedure obiju strana potrajati, po ritmu zlikovačkoga Haaškog tribunala, još najmanje dvije godine. Farsa se nastavlja.

Hrvatska je poražena u Haagu, ali taj nas se poraz ne tiče, ne treba nas se ticati, samo ako smo svoji i želimo biti svoji. Je li kriv Haag i Bruselj? Kriv je onaj koji nam ih je dao, Haaga i Eurouniju, eda bi im na pladnju bezuvjetno servirao našu svetu Domovinu. Kriva je diletantska klika, veleizdajnička banda, krivi su hrvatski robovi koji uvijek iznova tragaju za novim gospodarom, vlasnikom i sudcem.

Nedostojno se dočekivao i ovaj dan, kada su pročitane presude. Koncilaška je Crkva pozivala na post i molitvu premda su osude već bile kuvertirane, a zna se da Bog, ne baš toliko da ne može, koliko ne će mijenjati ono što je bilo, što se dogodilo. Neki su se odputili na hodočašća, simo i tamo. Netko je naložio da se unaokolo povezuju žute vrpce, a generalima, za slučaj da ih se oslobodi, naložio odvezivanje tih vrpca diljem Hrvatske, kao da ne bi imali prečeg posla! Mogli ste im još smisliti i svladavanje, preskakanje nekih prepona, rješavanje zagonetki, kao uvjet da konačno dospiju u svoje kuće. A protuhrvatski špijunski mediji potpirivali su u beskraj nagađanja, napetost, nervozu, pače paniku. Histerični cirkus, navijačko natjecanje: hoće li biti robija ili oslobađajuće. Brojile su se minute, sekunde, kao pred ispaljivanje kozmičke rakete. Što li će sada biti? Kao da će biti nešto drugo od vječne hrvatske patnje, koja se može okončati samo pobjedom u borbi!

A nakon objave monstruoznih osuda, odnekuda se zatražila trodnevna državna žalost (dočim TV-programi prikazuju na tekućoj vrpci - komedije!). Smijmo se, plačimo i sjedimo prekriženih ruku - što bi od toga moglo biti draže neprijatelju! U kakvim se dobrohotnim, a beznadno nastranim glavama rađaju takve bedastoće?!

U povodu izricanja presude našim pobjedničkim generalima, dva su veleskupa uprigođena na glavnom mjestu u središtu Zagreba. U petak, 15. travnja, pod vodstvom Trusića i Vekića, nakon molitve, na video-zidu usred Trga bana Jelačića, okupljeni je puk primio k znanju sramotnu osudu. Dan poslije, subota šesnaesti, u organizaciji Sačića i drugova, protiv nje se prosvjedovalo. Obojica organizatora, oba dana, zatražila su da se ne pojavljuju stranke, da ne zlorabe općenacionalnu prigodu za svoje probitke, što bi svakako bilo prihvatljivo da ni oni sami nisu na stanovit način vezani za stranke. Uglavnom smo čuli da je General preko odvjetnika odvraćao od prosvjednih skupova, očekujući oslobađajuću presudu. Uz dužno štovanje, ta presuda nije samo njegova osobna stvar, ona je stvar hrvatskog naroda i države.

Režim se također uspaničio i reagirao kako mu i priliči. Koliki su se samo bojali da Gotovina ne bude pušten na slobodu! Koliki među onima koji su ga nemilice lovili i ulovili, locirali i identificirali i transferirali. Mesić je, na dan izricanja presuda, zbrisao u daleku Kinu. Kosorica Jadranka danima je pozivala da se reagira "mirno i dostojanstveno", jer da se prosvjedima ništa ne rješava. To bi bilo u redu da je od naroda tražila primjereno držanje u času nevolje. Ali u primisli joj je bilo da bi se "nedostojanstveni nemir" morao okrenuti protiv stvarnih krivaca ove skandalozne osude, među kojima su i ona i njojzi slični, nedvojbeno. A prosvjedima se, jasno, ne mogu poništiti sramotne presude, ali se mogu pomesti oni koji su ih skrivili.

Uostalom, valja dodati: u ovom slučaju, reagirati " mirno i dostojanstveno" znači reagirati kao ovca. A netko je nekoć rekao: bolje živjeti jedan dan kao lav, negoli sto godina kao ovca! Doduše, ovca nema dostojanstva, koje Jaca očekuje od svojih i Haaških podanika. Ali danas biti dostojanstven znači biti upravo nemiran i neposlušan i buntovan! I biti domoljub znači biti revolucionaran! I biti Hrvat znači pružiti nesmiljeni otpor samim okvirima ovoga nenarodnog sustava koji je urodio i sadašnjim kriminalnim osudama naših osloboditelja! Jer bez toga otpora nema, ne može biti budućnosti narodu Hrvata, da se nitko u tome ne vara, jer nije fraza nego ljuta zbilja!

I još je Jaca Kumrovica pozvala, otrcano i banalno, na hladnu glavu i vruće srce. A ja vam kažem, nema hladne glave uz vruće srce, uz njega je i glava vruća, i volja vruća. To ne znači biti nerazuman, kako ona drži da bi ušutkala pravedni narodni bijes. To znači da je ljudsko biće, hrvatsko biće, jedinstveno, da nije shizofreno, da smo iz jednoga komada istesani, jer ne može glava prkositi srcu kada je na djelu odluka da ne budemo tuđinsko roblje!

Još gorje negoli Jaca reagira ubogi Joco: pomalo se smijući, veli da ovim presudama ne će propasti svijet. A režimska dalekovidnica odmah podsjeća kako je za Hrvatsku tobože važniji završetak pristupnih pregovora nego presuda generalima u Haagu. Da je Ante Gotovina, skupa sa svojim drugovima, zločinac, da su eurointegracije hrvatski nacionalno-državni interes, to bi bilo samorazumljivo. Ovako, to samo znači radi novoga robstva žrtvovati osloboditelja. Nakon presuda pak nisu imali ništa pametnije negoli najavljivati da će Hrvatska tražiti status "prijateljice suda", najavljivati nekakav ustavni zakon o braniteljima (dosta nam je bio ustavni zakon o suradnji s Haagom!), te raspirivati smiješne nade u uspjeh sudske žalbe, jednako režim, oporba i novopečena udruga "Hrast". Možda Generalu za dvije godine smanje osudu s 24 na 23. Reakcija srpskoga predsjednika Tadića, koji je, bez ikakve ozbiljne zagrebačke reakcije, otvoreno priželjkivao osudu: kazne su primjerene, pomirba sada će biti lakša, kaže Tadić. Nedvojbeno će se s time suglasiti i pajdo mu Joso, koji je još za Račanove vlade marljivo radio na Haaškim optužnicama. U najmanju bi ruku sada svi skupa trebali podnijeti ostavku. Ali ne će, jer se osjećaju pobjednicima, a i nama se baš ne žuri, dok ne dovršimo pripreme za alternativnu vlast.

Presude su pale. Borba se nastavlja. Da su generali nekim čudom oslobođeni, mi bismo se radovali i slavili, ali nam na pamet ne bi došlo zahvaljivati Haagu da je, kako robovi vele, "dokazao nevinost" naših ratnika. Na sudu se ne dokazuje nevinost nego krivnja. Haaški je sud od samoga početka razotkrio svoje zločinačko lice, kao i oni koji su ga prizvali u život. Od ilegalnog "ustavnog zakona" o Haagu, kojim je zapravo poništen ustav, od veleizdajničkoga prijenosa mjerodavnosti za osloboditeljske akcije poput Oluje na Haaško tužiteljstvo, pa preko konstrukcije o "udruženom zločinačkom pothvatu (koja se može primijeniti tek na Haag i njegove duhovne oce), pa sve do kolektivizacije hrvatske krivnje, koja nam je neprimjetno servirana uime mesićevske tobožnje "individualizacije krivnje", do ideoloških doskočica o zapovjednoj odgovornosti i ravnovjesju krivnje te do izjednačavanja agresora i žrtve, što je sve na tekućoj vrpci produciralo kriminalno Haaško sudište u dosluhu s domaćim hrvatskim obožavateljima komične, koliko i fatalne Carle del Haag. Ne priznajemo nikakav Haag, kao što ga od samoga početka nismo priznavali, unatoč galami i prijatelja i neprijatelja! Ne priznajemo Haag, ali bogme ne priznajemo niti onu neojugoslavensku lažnu državicu pod lažnim imenom Hrvatska, koja je tom Haagu kumovala.

Jer, teško je naći u prostorima i vremenima svjetske povijesti primjera da jedan narod, tek što je obnovio svoju državu, dušmanu oprašta a sudi onima koji su mu donijeli spas i nakon rata što ga je po vlastitu dojmu dobio, u kojemu je pobijedio, sudi samome sebi.

General-pukovnik Ante Gotovina - a govorim danas, za ovu zgodu, samo o njemu, ne zaboravljajući general-pukovnika Markača, ne zaboravljajući našu bosansku šestorku i sve druge naše junake - general Gotovina posve je neobičan čovjek, domoljub, nacionalist i ratnik, šarmantni i karizmatični avanturist burna životopisa, ali nije jednoga časa oklijevao kada se je trebalo staviti na raspolaganje Naciji. General Gotovina velika je figura Hrvatskoga Rata. Prošao je pobjedonosno sva ratišta: Zapadna Slavonija, Livno, Split, Maslenica, Tomislavgrad, Dinara, Glamoč, Grahovo, Knin, Oluja, Maestral. General je zapovjednik legendarne Prve gardijske brigade Tigrovi. Zapovjednik je Splitskoga zbornog područja. Bori se protiv srpskoga generala Ratka Mladića. Dospijeva na domak nekoć glavnoga hrvatskog grada Banje Luke, iz koje srpski uljezi begaju glavom bez obzira, i srušena bi bila velikosrpska tvorevina u hrvatskoj Bosni, da nije vrhovnik Tuđman popustio američkom pristisku, jer već je bila u glavama međunarodnih mešetara zamišljena podijeljena Bosna i Hercegovina, da nikada ne bude više hrvatska. Nikada? To ćemo još vidjeti!

General Ante Gotovina kanio je odgovarati na upite Haaga, tadašnja mu vlast to nije dopustila. Izdajica, izrod Mesić umirovio ga je s ostalim vodećim generalima čim je prigrabio vlast, bojeći se jake nacionalne vojske, znajući razmjere svoje predviđene, izprogramirane veleizdaje. Gotovina ne prima optužnicu, sklanja se, strašljivi mu Račan čak u tomu pomaže. Skriva se skoro pet godina, tko će znati po kojim sve zemljama i krajevima. Ne prihvaća poziv da se vrati i povede narod, što je bio vrlo razuman prijedlog, jer će, ako pothvat i ne uspije, i tako skončati u Haagu. Trenutak nesmotrenosti, slijedi uhitba, slijedi beskrajno Haaško natezanje, Gotovina propušta prigodu osobno se braniti, odaslati poruku svijetu. I dok se odlučuje o njegovoj sudbini, još jedan mu zaplotnjački udarac biva zadan iz redova jugo-hrvatskih renegata, trojica ozloglašenih strvinarskih žurnalista Đikić, Krile i (časnoga prezimena) Pavelić objavljuju o njemu lažljivu knjigu "Gotovina: Stvarnost i mit", kako bi Haaškom tužiteljstvu pružili dodatnih lažiju, kao da ih oni nemaju već i previše.

Ako ga ikada oslobode - a ne ćeš Generale čamiti još četvrt stoljeća, prije će Eunija propasti negoli Ti, mi i hrvatski narod! - očekujemo od Generala da ne odlazi sa svojom Dunjom u francusku mirovinu, da se ne posvećuje turizmu i pecanju u svojim Pakoštanima, jer hrvatski ga narod treba. Gotovina je danas možda jedini koji bi uistinu, čvrsto i pouzdano mogao ujediniti hrvatsku državotvorno-nacionalističku desnicu, čitavu zdravu Hrvatsku. Koliko god zaveden i zaluđen, hrvatski bi ga puk prepoznao, prihvatio, plebiscitarno odobrio. Gotovina bi mogao, kada god zaželi, biti premijer ili predsjednik, vođa generalske junte ili siva eminencija vladavine nacionalnih civila.

Uime Boga u visinama i uime svetoga Hrvatskog Naroda:

Ne priznajemo ni Haag ni Bruselj, niti njihove zagrebačke slugane, ne priznajemo ni Washington, ni Beograd, a bome niti Jeruzalem. Poput Beograda, žalosno je reći ali tako je, Zagreb nam je, ovakav kakav je, postao inozemstvo! Hoćemo li dopustiti da to traje?! S Gotovinom ili bez njega, oduprimo se braćo! Da bi preživjela, da bi živjela Hrvatska!

Za Hrvatski Dom - Naprijed u boj!

Deseti Travnja 1941. - 2011.

govor

Hrvatska braćo i sestre!

Veliki dan, veliki nadnevak, velika obljetnica!

Deseti Travnja simbol Države. Sedamdeset nas već godinica dijeli od svetoga, uzvišenog časa kada je, uime Poglavnika Ustaškoga pokreta, nakon 839 godina uskrsnula Hrvatska Država, Nezavisna Država Hrvatska. Dogodilo se je to voljom svega zdravoga u hrvatskom narodu, voljom akumuliranom stoljećima bezdržavlja ili ograničenog suvereniteta. Ne "voljom naših saveznika", kako je to, u prokušanoj podaničkoj maniri, proglašavajući državu pridodao vojskovođa Slavko Kvaternik. Stjecaj okolnosti dao nam je saveznike, dijelom iskrene, većim dijelom himbene (kakav je bio pogotovu onaj talijanski), ali do Države dovela je borba Hrvata, i ona Poglavnikova, što je Kvaternik također istaknuo.

Deseti Travnja simbol je obnovljene Hrvatske Države, štoviše, on je simbolom Hrvatske Države uopće. Niti jedan od usporedivih nadnevaka sadašnje Erhazije, takozvane Republike Hrvatske, koju jedan naš suborac s pravom zove "Bivšom jugoslavenskom republikom Hrvatskom", niti jedan blagdan što ga je vladajuća klika u ovih 20 godina predložila za dan Države, Slobode, Ustava, Razdružbe, Neovisnosti i čega sve još (ma i demokracije!), niti jedan dakle ne izdržava usporedbu s Desetim Travnjem. Svi su oni mlaki, neodređeni, dvojbeni, svaka ih nova vlada mijenja i narod ih s pravom ne zadrži u pamćenju (a ne sjećam se niti sam svega toga, naveo sam po redu te nadnevke u knjizi "Hrvatska nakon Tuđmana").

A Deseti Travnja je jedan, jedinstven, jasan, prepoznatljiv. On sokoli i bodri, uzdiže srca i vodi naprijed!

10. i 11. Travnja. Sjećamo se još dobro riječi naših bivših, poslije demokratiziranih Ustaša, Vinka Nikolića ili Ive Korskoga: Dobar je Deseti Travnja, ali ne valja jedanaesti. Hoće kazati: dobar je bio čin oslobođenja, uspostave državne slobode, ali nije valjala vlast što je u njoj uspostavljena. A ja odgovaram: Vlast je bila jako dobra, koliko je god to bilo izvodljivo u onim teškim okolnostima svjetskog, europskog, hrvatsko-srpskog i hrvatskog građanskog rata. Vladavina Poglavnika Ante posvjedočila je čudo od pravica i pravednosti, od primjerenih sloboština i stvaralaštva, od socijalne skrbi, gospodarskog procvata, zdravog državotvornog nacionalizma spremnog na nesmiljenu samoobranu, od strogoće i dostojanstva, časti i ponosa, sigurnosti i stege, reda i rada. Tko pak drži da nije bila suverena, neka pogleda na ovo današnje ruglo od izrođenog veleizdajničkog režima, od ove podgrijane juge u malom kojom još uvijek, u koaliciji sa svim mogućim i nemogućim tuđinskim silnicama, vlada šumski takozvani "maršaltito", dočim su NDH, Ustaški pokret, Poglavnik i Deseti Travnja opet izvan zakona. Danas ovaj sveti nadnevak slave neopartizansko-židovske klike u knjižnici nazvanoj po partizanskom idolu nekom Ogrizoviću, i slave ga tako da pljuju na Deseti Travnja, a time i na onu i na ovu državu (ni ovakva polukrepana nije im po volji i ukusu!), i pljuju na sve što je pravim Hrvatima sveto.

NDH i RH. Doista je uputno, za ovu prigodu barem ukratko, povući paralelu između države Ante Pavelića i države tandema Joco-Jaco. Ona je država bila kratkotrajna, četiri godine samo, ova već traje dvadesetak, ali zapravo je i ova skončala nakon četiri godine: trajala je dok je trajao rat. Prva nakon poraza završava Bleiburgom, druga nakon pobjede Haagom. Obje završavaju dekroatizacijom po unutarnjem i vanjskom neprijatelju. NDH se oslonila na Njemačku i Italiju, RH na Ameriku i Euniju. U prvoj je podijeljena nacija vodila građanski rat, u drugoj je jedinstveni narod pobijedio Beograd, da bi marionetska zagrebačka klika potom pobijedila hrvatski narod. NDH je privremeno izgubila dio Dalmacije, a RH je privremeno izgubila takozvanu "krajinu". NDH je hrvatske muslimane starčevićanski držala Hrvatima, a na dijelu područja NDH, u našoj hrvatskoj Herceg-Bosni, koja je sada ubogi inozemni protektorat, vodio se devedesetih krvavi bratoubilački rat između Hrvata dviju vjera, uostalom ionako u međuvremenu dobrim dijelom ateiziranih. Nezavisna se Država Hrvatska prostirala na oko 100 tisuća četvornih kilometara, a ova njezina neslavna i nevoljka nasljednica jedva na polovici toga prostora. Netko će možda misliti da sve razmjerne manjkavosti ove današnje tvorevine iskupljuje njezin liberalno-demokratski ustroj, za razliku od fašizma kojemu se u srodnom okružju priklonila ona država četrdesetih. Neka mu bude, tom demokratu, neka bude svakomu za kojega je važnija nekakva lažna ili prava, nu jednako pogubna demokracija, od žive i bogodane nacije. Netko će drugi pak svim silama dokazivati kako NDH nije bila fašistička, i tako, prihvaćanjem neprijateljske ideologije i antifa-vrednota, naivno povjerovati da bi neprijatelj tada odobrio i Poglavnikovu državu i sve nas koji do nje držimo. Neka i takvomu bude, tom antifašistu, jer ne zna što govori i nema mu pomoći.

Pogrješke NDH? Je li naša Nezavisna Država Hrvatska, na čelu s elitnim Pokretom i karizmatskim Vođom, ipak negdje i pogriješila? Ako jest, tumačivo je to onim teškim unutarnjim i vanjskim okolnostima, koje su dobro poznate. Ali ne želim ju ekskulpirati pod svaku cijenu. I onim palim junacima i nama današnjima dužni smo bezostatnu istinu. Zato tek navodim bitne prigovore koji joj se s nekih strana upućuju: Logori, Dalmacija, Bleiburg. Ali na njih moram i odgovoriti. U logorima bili su smješteni neprijatelji Nezavisne Države Hrvatske, zvali se oni Hrvati ili Srbi, Cigani ili Židovi. Nepravedno smaknuti? U onakvim uvjetima, iznimaka, kolateralnih žrtava, uvijek ima, i one nikada ne mogu obezvrijediti samu borbu, sam cilj, svetinju nacionalne državnosti. Dijelovi Dalmacije već su Rapalskim sporazumom 1920 prepušteni onoj prvoj jugovini, a glavnu riječ pritom imao je Hrvat Ante Trumbić. A ne čujemo da se njega stalno proziva "izdajicom" ili prodavačem Dalmacije. Zašto ne? zato jer je su-stvarao jugoslaviju umjesto Hrvatske! Poglavnik je pak morao pristati na privremeni odstup dijela svetoga nam tla, kako bi izbjegao puno veće zlo, a teritorij je ubrzo dobio natrag (8/9 rujna 1943, u času kapitulacije Italije). Talijanski Duce bio je iznimno jak čovjek, Italija je, kao jedan, strastveno bila uz njega, i samo još jači muž, poput Poglavnika, mogao je u onom trenutku toliko spasiti koliko je doista spasio. Uostalom, nitko od kritičara ne spominje da je Poglavnik prisjedinio BiH. Zato jer kritičarima i nije do hrvatskoga probitka i veličine, nego jedino do blaćenja onih koji su, za razliku od njih jugoslavena, Hrvatsku spašavali, branili i uvećavali. Najteže je pitanje Bleiburg. Jedno je pritom jasno: Poglavnik i Ustaše nisu bježali, nisu izdali narod. Jesu naivno vjerovali da će se vojska i puk povlačenjem (te potonjom predajom demokratima) spasiti, i pripravljali su nastavak borbe u novoj emigraciji. Mogli su se i nastaviti u Domovini boriti, da je bilo oružja. Je li bilo ili zašto nije bilo - to prelazi okvire ove prigode.

Što je uslijedilo. Nakon ratnoga poraza u savezništvu s Reichom, okončana je 15. svibnja 1945 godine ta herojsko-tragična avantura što je bila započela Desetoga Travnja. Države više nema, tek šugave karikature na mini-području pod imenima nekakve "federalne", "narodne", "socijalističke" republike Hrvatske, pa sve do današnje Erhazije. Hrvatski je narod, nakon Bleiburškoga genocida i križnih putova, doživio i preživio obnovu jugovine, komunističku diktaturu, povremene takozvane liberalizacije, zaokrete i retuše, djelomičnu obnovu hrvatske strasti i volje s Hrvatskim proljećem, nakon toga represiju ali i dijalektično preživljenje nekih proljetnih zasada (ustav 1974!), pa konačni odlazak jugo-vladara Tita Broza, onda desetljeće kaotičnog, anarhoidnog pluralizma, pa kratkotrajnu obnovu državnosti, veliki obranbeno-osloboditeljski Domovinski rat, te susljedno sustavno, posvemašnje poniženje, onehrvaćenje u službi unutarnjeg i vanjskog neprijatelja, sustajanje usmjereno izravno u propast, gorje i od reliquiae reliquiarum, i obiju jugoslavija, gorje od mađarolaca i slavoserba, i autonomaša i talijanaša, i orjunaša i komunjara, gorje od hrvatske šutnje i hrvatskih povijesnih stratišta.

Današnji Deseti Travnja. I tu smo gdje jesmo. Kako dalje? Odgovoru na to pitanje posvećeni su svi naši napori, sve naše snage. Ne predajemo se, ali istinu moramo prepoznati i pravim imenom nazvati. Samo je simbolično kako danas proslavljamo slavni Dan. Tek što nismo u katakombama, čujem da još ima nekih u Zagrebu, možda slijedeće godine budemo tamo. I jugoslavija i Hrvatska dobro su znale što je Deseti Travnja. Jugosi su bili u strahu, snimali panične filmove u stilu "umrijet ćeš Desetog Travnja", bojali se bombi i atentata - na žalost ih je premalo bilo! Hrvati su, oni pravi, sjećali se svojih heroja, slavili potiho, u potaji, snujući bolja vremena. A danas? Jedva da smo složili i ovih par skromnih, samozatajnih komemoracija, svaka čast i hvala našim svima pravašima, hopovcima, desničarima. Mnogi su, i pravaši među njima, zaboravili što je danas! U Njemačkoj, tek u Stuttgartu predviđeno je razmjerno skromno slavlje u hrvatskim prostorijama, u organizacii A-HSP. U Frankfurtu, trebao se još prije održati veliki skup također u organizaciji A-HSP, kadli zabrane prostoriju, kao kada je trebao pjevati Thompson, a ljevičarski "Frankfurter Rundschau" digao je histeričnu galamu. I ne samo to, najave otpor stotina crvenih njemačkih antifašista. Takvi uvijek tamo ometaju i ruše desne skupove, jer onda redarstvo, tobože spriječavajući sukob, na koncu zabrani, razjuri desni skup, u našem slučaju hrvatsko-nacionalistički. U Njemačkoj, za 17 godina svojega života i rada i borbe u toj tradicionalno prijateljskoj nam zemlji (kao i u početcima ove tekuće Hrvatske), održao sam niz desetotravanjskih govora, i nikada nas redarstvo nije zabranilo, niti su se podivljali ljevičari pojavili da nas ruše. Sada, kada neki vele da imamo hrvatsku državu, sada valjda obje strane misle da Deseti Travnja više nije potreban. I zato na nas huškaju antifašističku ološ. Ali, potrebniji je nego ikada!

Neprijateljski Deseti Travnja. Umjesto da se danas čitav narod digne, da se osvijesti, da sabere snage za novu borbu, bez koje ćemo brzo propasti - dopušteno je notornom neprijatelju divljati na ovaj dan, dan koji u naslovu svoje seanse banda krsti "neslavnom obljetnicom". Spomenuo sam već njihov skup. Do sada se baš nisu ufali ovako otvoreno i izazovno. Rekoh gdje se napast roji, to je ona knjižnica Ugrizović na Preradovićevu trgu, u 18 sati 10. travnja, pa možda još netko uspije tamo prosvjedovati, šutke, tek strogom nazočnošću, da ga ne uhiti neprijatelj, jer još moramo navečer slaviti! Sudjeluju: neki lijevi navodni povjesničar Hutinec, pa notorni jugo-komunjara Zuppa (di verdura), pa znani nam Puhovski (nemam vremena ovdje još i o njemu!). Evo samo par riječi četvrtoga među sudionicima najavljene crne protuhrvatske mise u Ugrizu, zloglasnoga Ive Goldsteina, iz njegove hrvatožderne knjižurine "Hrvatska 1918 - 2008): "S proglašenjem 'nezavisne' (piše pod navodnicima, njegov Izrael nema navodnike!) Hrvatske 10. travnja 1941. ostvaren je cilj kojem je skupina hrvatskih ekstremista (vidi-vidi!), uz slabiju ili jaču podršku (sic! židovu dragi srbizam) nekih drugih krugova u Hrvatskoj, godinama težila." (Ivo Goldstein, Hrvatska 1918 - 2008. Europapressholding - Liber, Zagreb 2008, str. 211) Dakle, godinama, a ne jedno skoro cijelo tisućljeće! Dakle, šaka ljudi, fanatika, valjda izdajnika Goldsteinove juge. A onda još i neki opskurni, neimenovani "krugovi". Gdje je u svemu tomu - hrvatski narod, Dei Gratia Natio Croatorum (milošću Božjom Nacija Hrvata), kako ga, ponosno i svečano, zove junak i mučenik Kvaternik? Ta zašto bi narod bio za svoju državu (ako nije židovski, židovska)? - mnije blento, mešetar, zlikovac Goldstein. Nije čudo, ovo je njegova država, a ne naša, nas koji smo se za nju borili!

Braćo i sestre Hrvati! Dopustite mi poneku završnu riječ! Poglavnik je kazao, da nije bilo Starčevića, ne bi bilo niti one Hrvatske Države 1941. A hrvatski, ustaški junak Dinko Šakić parafrazira: Da nije bilo Nezavisne Države Hrvatske, ne bi bilo niti Tuđmanove. Sada ni te više nema, što ćemo se zavaravati! I zato je imperativ našega trenutka, učiniti sve da ponovno osvane, da uskrsne Država Hrvatska, nadahnuta i Desetotravanjskim duhom. Ali ne će je nikada više biti ako budemo samo tragali za zaštitnicima. Ovi vladajući izrodi tragaju, ali to što nađu i nalaze, to ne će biti zaštitnici Hrvatske, to su jamci njihove ogavne Antihrvatske koja je već prodrla u sve pore i ne da nam mira. Tko nije svoj, taj je svačiji. Dok bude domaćih izdajica, imat ćemo tuđina za gospodara. Zovite me imenom kojim hoćete, samo ne imenom izdajice. To iz svoje Valhale, iz svoje Vječnosti, dovikuje, grmi Otac Domovine. Slušajmo ga, slušajmo Staroga, slušajmo Kvaternika, slušajmo Poglavnika, osluškujmo mističnu poruku Desetoga Travnja, čujmo što nam poručuje narodna duša. I ne ćemo pogriješiti!

Živio Deseti Travnja, na vijeke vjekova!

Živio veliki hrvatski narod!

Živjela Država Hrvatska, koja je bila i koja će biti!

Borba se nastavlja - Za Dom Spremni!

Naprijed u boj!

Mladen Schwartz

Zagreb,1. travnja 2011.

Hrvatska građanska buna

piše: Mladen Schwartz

Kako smo pravodobno i predvidjeli, hrvatska građanska (tek pomalo i seljačka) buna istrošila se, ishlapila je i splasnula, pa se dakle koncem ožujka 2011 mirne duše i savjesti već smije sastaviti provizorni sažetak, uz komentar, procjenu i prognozu.

Počelo je s ratničkim skupovima. Zapravo su branitelji prosvjedovali na Jelačićplacu već 15. siječnja, odašiljući jasnu poruku potrošenom režimu te dižući glas u obranu naše oružane sile a protiv podle i bijedne abolicije neprijatelja. Repriza se je zbila (oba puta oko 10 tisuća sudionika) 26. veljače, kada je povodom bio slučaj vojnika Purde, kojemu je prijetilo izručenje i suđenje u Srbiji. Nakon nekog vremena režim je, u dogovoru s beogradskom si braćom, dobio Purdu na slobodu i smjesta ga bezočno zlouporabio u svrhe propagiranja bankrotirane vlasti (skandalozno bratimljenje s Kosoricom!).

Istoga dana kada i ratnici, na Trgu su demonstrirali mladići koji su se oštro sukobili s redarstvom. Nasilništvo s obiju strana poslije se nije ponovilo, a mladeški su, "fejsbukovski" skupovi, nadahnuti istodobnim arapskim revolucijama, trajali tjednima, ritualnim dvodnevnim ritmom, po Zagrebu, ali i drugim hrvatskim gradovima. Sudionika stotinu, dvije, tisuću, par tisuća... Isprva protiv Jace i njezina Hadezea, ali potom, prigodice, stidljivo i usput, i protiv alternative otjelovljene u Esdepeu. Ostale kukavne demokratske i partitokratske stranke poput Haesesa, Haenesa i njegove Pusićke, nisu spominjane. A još manje se jasno i glasno osudilo uopće partitokraciju i parlamentarizam. Ali za to treba ideja, i za to je potrebno ne biti fanatičnim vjernikom religije izbora, što ću još spomenuti.

Skupovi su ubrzo dobili vid neplanirane i nenajavljene (nezakonite!) šetnje kroz grad, od partijskog ureda do ureda, od kuće do kuće omraženih eksponenata nenarodnoga regimenta. Redarstvo je, kršeći i samo zakon, dopustilo ilegalne (neprijavljene i neodobrene) demonstracije i zbunjeno trčkaralo za povorkom kako ih je vodila, u smjeru koji je ova prilično nesuvisla revolucija hodajući određivala.

Djeci su se pridružili, pa ih zamijenili traktori, a njih pak kreštave babe i "penzići", u zdvojnoj borbi za uklonitbu nekih svojih posebničkih nevolja. Sve u svemu, bez ciljeva i ideala, bez ideja, bez pameti, bez vođe - kojega su se u povorkama i na skupovima sve vidniji anarhisti, sa svojim crveno-crnim stijegovima, i explicite unaprijed odricali, da ne bude zabune - taj je cijeli pothvat unaprijed bio osuđen na propast. Ad hoc instaliranog provizornog kolovođu Pernara (ionako i samog anarhoidnog "liberterca") vrlo se brzo uspjelo marginalizirati, dezavuirati i učiniti neškodljivim. Tako je nezapaženo prošlo i jednokratno sudjelovanje dvojice ili trojice artikuliranih desničara na ponekom od skupova. Niti ih je rulja zamijetila, kamoli prepoznala, još manje odobrila, niti su pak imali izgleda uključiti se u struju, a povesti ju, o tome se nije moglo niti maštati. Okupljenima je ionako bilo više do šetnje koja im ulijeva osjećaj važnosti i moći, negoli do slušanja govorancija. S pravom su im bili dosadili dosadašnji "vođe", pa su svoju antipatiju prenijeli i na one bolje, prave, potrebne, spasonosne. Zato spomenute desničare više i nismo vidjeli na "ulici", barem ne kao govornike, ali je ta i takva "ulica", i sama dakle osuđena na sudbinu nečega nalik muhi jednodnevki, bez rezultata okončala svoj kratki vijek.

Jedino što su izravno i jasno zahtijevali, to su bili "prijevremeni izbori". Ali nisu sami jasno razumjeli što bi taj zahtjev uopće imao značiti. Nakon stanovitog, dobro promišljenog i politički spretnog oklijevanja, Kosorica je naravno za neki manje-više (ne)određeni tren najavila izbore, koji bi ionako vrlo brzo došli, pa što! Ako opet pobijede njezini? Ako pobijedi Milanović zvani "Tito"? Oboje je moguće, ne zna se što je gore. Revolucija kojoj nije jasno da treba mimo, s onu stranu, protiv "slobodnih i poštenih izbora", jer oni samo recikliraju već postojeću političku, socijalnu, a nadasve duhovnu bijedu, ne može biti nikakva revolucija, pa stoga ne može niti u bilo čemu uspjeti.

Stoga se jedina korist od dosadašnjeg ustanka može prepoznati u njegovoj ulozi generalne probe za ono što tek ima uslijediti. Vidjelo se kako se držao režim, kako njegovo redarstvo, vidjelo se da dijelovi naroda u određenim uvjetima ipak mogu razmjerno masovno na ulice, da je dakle načelno moguć pučki puč, ali tek kada pridođu ciljevi i volja, vođe i ideje, dakako! Trenutak će pak tomu sazrijeti nakon što slijedeća vlada, a ona će bez ikakve dvojbe biti sastavljena od Tita Milanovića, Pusićke i njihove pjetlićko-kokošinje kukuričuće i kokodačuće koalicije, nakon dakle što ta vlada i zadnjem slijepcu nakon par mjeseci posvjedoči kako nije ni htjela, ni mogla, a niti umjela bilo što imalo promijeniti na dobro hrvatskoga naroda.

U međuvremenu, svakako se smiju očekivati možda i dosta masovni prosvjedi sindikalaca (ali čemu uopće parazitski i politički impotentni sindikati?!), nu nadasve novi prosvjedi ratnika, uz pridruženi im zdravi dio civilnoga puka (neki su već i najavljeni, u povodu Haaške presude), i u njima valja tražiti upravo predokus one odlučne bune o kojoj govorim. Očekivati je da stanovite nesuglasice među braniteljskim udrugama i predvodnicima, poticane od vladajućih u interesu opstanka vlasti, a protiv interesa vojničkog i civilnog segmenta nacije, budu energično i mudro uklonjene. Očekivati je nadasve ispunjenje osnog, odsudnog vremena, pravoga časa (kairos), kada nastupaju velike i neviđene stvari.

Gledano načelno, mi se spram građansko-seljačko-vojničke bune po hrvatskim gradovima možemo odnositi na razne načine. Možemo ju (1), što je najgore, dočekati ravnodušno, kao da nas se ne tiče. Možemo se prema njoj (2) ponašati i nesmiljeno kritično, što ne će teško pasti, jer kobnih manjkavosti, kako vidjesmo, taj pokret zasigurno imade. Možemo ju (3) s dobrim razlozima i pohvaliti: zbog suverene samosvijesti i prkosne hrabrosti te odlučnoga NE barem dijelu establishmenta, što je sve kroz nju konačno došlo do riječi. Možemo našu hrvatsku bunu (4) suzbijati, možemo ju (5) podupirati. Možemo joj se (6) staviti na čelo, protiv čega govori nezrelost i bezglavost toga pothvata, njegova pretežito lijeva usmjerba te nesklonost njegovih spontanih sudionika bilo kakvom vodstvu. Možemo, napokon (7), kako rekoh, dopustiti i počekati da stvar prohuji bez nas, da obavi za nas stanovite predradnje, te da nas pouče iskustva ovoga eksperimenta, i onda pokrenuti stvari sami, na svoj način, čim za to nadođe vrijeme - a čekanje zacijelo ne će dugo potrajati.

U međuvremenu budimo svjesni da se borba nastavlja, budimo kao i uvijek Za Dom Spremni, stupajmo smiono Naprijed u boj!

Zagreb, 29. rujna 2009.

HRVATSKI PROSTOR NADE

Piše: Mladen Schwartz

O ovom tekstu: Zagrebački je dnevni "Večernji list", pod očitim dojmom neprestalnih javnih jadikovki i zapomaganja izazvanih tekućom krizom, u broju od petka, 28. kolovoza 2009, došao na originalnu ideju: "SOS ZA HRVATSKU" - koči se veleslovima na naslovnici mu. Riječ je, kaže nadnaslov, o "Akciji: Dajmo domovini viziju bolje budućnosti". U podnaslovu pak precizira se kako VL poziva uglednike "iz svijeta znanosti, kulture, gospodarstva, sa sveučilišta, iz instituta, iz HAZU-a, a naravno i čitatelje..." (nedostaju još samo prolaznici, ali na njih je pretplaćena TV!), eda bi odredili kakva nam Hrvatska treba i kako do nje.
Odmah u istom izdanju lista, vrlo kratke odgovore na upit o nacionalnom spasu pružaju časni suvremenici poput nezaobilazivih Puhovskog i (Ive) Goldsteina, žene Mani Gotovac, pisaca Brešana (s lijeva) i Aralice (s "desna"), znanstvenika Radmana i Đikića, rektora Bjelice, ministra Primorca, "desnog" predsjedničkog kandidata Jurčevića... Tako je stvoren dojam da se spas očekuje od različitih članova društva, pa sve do (umjerene doduše, da umjerenija ne može biti) - desnice.
Imajući tu neuobičajenu širinu na umu, odlučih i sam poslati sastavak na zadanu temu, držeći ga poštenim i iskrenim, pametnim i relevantnim, štoviše, uistinu spasonosnim. Očito sam ipak precijenio liberal-demokratsku toleranciju, slobodu i otvorenost. Nakon bezbrojnih brzoglasnih naziva, eda bih se uvjerio da su mjerodavni urednici uopće dospjeli u posjed poslanog im napisa, te prateći mjesec dana objavljene uzvrate na SOS-vapaj, zaključio sam, naime, kako se golema ambicija postupno olinjala. Prilozi više nisu bili objavljivani u dnevnim izdanjima (gdje su bili predviđeni i obični "čitatelji"), nego samo u subotnjem dodatku "Obzor": tu su se počeli redati ekonomisti, "znanstvenici" i "stručnjaci", dakle oni od kojih se spas, kako pišem u svojemu napisu, upravo ne može očekivati. Za mislioce, za proroke, tu nije bilo mjesta. Umjesto velikih vizija i smionih rezova - žablja perspektiva, sitničavo cjepidlačenje, puka kozmetika. Još jednom pokazalo se da je moj način mišljenja i djelovanja - predobar za vladajuće šupljoglavce, mediokritetske mikropolitikante i konformističke pristaše "okvira sistema". Ali, ako autori Večernjakova vapaja raspolažu nad-vizijama, koje im omogućuju već unaprijed iz natjecanja isključiti upravo spasonosce, valjda kao demokratski nepoćudne i odveć radikalne, kakvoga smisla još može imati njihov poziv upomoć? I kakvih izgleda pod zadanim propozicijama mogu imati hrvatski državni spas i nacionalno ozdravljenje? Nikakvih. Styrijin austro-Večernjak time je, uz svoju SOS-akciju, ujedno i samu Hrvatsku, koliko do njega stoji, osudio na propast.
Kako bi moj prijedlog ipak dospio do općinstva kojemu su ga večernjakovci, po prokušanoj metodi liberal-demokratske despocije, samovoljno uskratili, donosim ga u nastavku, na prosudbu prijatelju i neprijatelju.

PREAMBULA.

Da se "Večernji list", dva desetljeća nakon obnove hrvatske države, osjetio ponukanim u paničnoj SOS-poruci zavapiti za formulacijom nacionalne vizije (cilj) i strategije (sredstvo), te uspostavom "konsenzusa" (nacionalno jedinstvo oko ciljeva i sredstava), zorno svjedoči o bespućima na kojima smo se našli, i kojima su, umjesto eufemističke "krize", primjerena imena tek "katastrofa" i "propast". Uzroci ovoga neslavnog stanja mogu se, za sadašnju prigodu, samo naznačiti: mediokritetska demokratska rutina lišena imalo stvaralačkih poriva; posvemašnja marginalizacija i kriminalizacija uistinu spasonosnih elita; susljedno jačanje ropskoga mentaliteta u hrvatskom narodu, sa svim pripadajućim mu učincima: pesimizam i apatija, pasivizam, defetizam, indiferentizam; grizodušje, malodušje, praznodušje; srljanje u nova nadnacionalna samoiščeznuća, u ralje novih i najnovijih gospodara...

SVE NOVO!

Da bi u Hrvatskoj išta uopće krenulo nabolje, materijalno i moralno, duhovno i gospodarski, potrebne su dubinske političke promjene. Potrebno je odvažiti se na razbijanje sakrosanktnog političkog okvira, predstavljenog u vladavini sterilnog parlamentarizma i začaranog kruga partitokracije, u ubogom životarenju od izbora do izbora, praćenom lažnim obećanjima uvijek istih, te ispraznim nadama nepopravljivo naivnih i, napokon, sve dubljim propadanjem u Ništa. Osloboditi se toga usuda znači odvažno podvući crtu, prestati s mikropolitičkim zahvatima, s promatranjem iz žablje perspektive, s kozmetičkim popravcima i pretakanjem iz šupljeg u prazno. Potrebna nam je nacionalna revolucija, potrebne su revolucionarne promjene, sveobuhvatne fundamentalne reforme, mora zaživjeti sve Novo! Takvom rezu, dakako, nisu dorasli olinjali i potrošeni politikanti današnje samoreciklirajuće nomenklature.

PRIJE SVEGA: DRŽAVA.

Većina prijedloga za izlazak iz sadašnjega stanja polazi od gospodarstva. Ali politika ima i mora imati primat nad gospodarstvom; ona uostalom i određuje vladajući gospodarski model. Politike pak nema bez države; a koliko se god nama činilo da imamo državu, dok o Hrvatskoj odlučuju stranci, gospodari, unutarnji i vanjski neprijatelj, dok je hrvatsko pravosuđe u Haagu, zakonodavstvo u Brusselu i Strassburgu, a izvršna vlast posvuda diljem globusa, dok je hrvatsko etničko i povijesno tlo prepolovljeno, dok su nacionalna dobra rasprodana, granice se otvaraju bjelosvjetskim uljezima i stranim narodima i rasama, a ostatci ostataka suverene državnosti tek što nisu dokraja potonuli u EU - o državi ne može biti niti govora.

SPASONOSNE SNAGE.

U njih posve sigurno ne spadaju kompromitirani političari iz zadnja dva desetljeća, bez obzira na stranačku pripadnost. Spas se ne može očekivati od "mladeži", ali ni "stareži": potrebni su nam svima mladenačka svježina i polet, kao i zrela mudrost i znanje. No znanje nije dostatno: država "znanja" skončava iseljavanjem "znalaca" u zemlje u kojima ih se više cijeni te u kojima bolje mogu razvijati svoje sposobnosti. Osobito je nepromišljena doskočica o vladavini "stručnjaka". Stručnjaci su svih profila svakako dobrodošli kao pripomoć zdravoj politici, ali državom moraju vladati stručnjaci druge vrste, muževi politike, nacionalističko-državotvorne elite, samozatajne i asketske, stegovne i poštene, čije napore potiče i usuglašava markantni, karizmatski, tek narodu, Bogu i povijesti odgovorni narodni vođa. Takve je teško iznjedriti na "slobodnim i poštenim" demokratskim izborima. Zato se spasonosne elite u prvoj fazi moraju pozvati na mandat Neba i uspostaviti izvanrednim stanjem vladu nacionalnog spasa (zdravlja, sigurnosti...), prepuštajući narodu da im strogo i pravedno sudi tek nakon što su se predstavile svojim djelima. Da bi narodne elite mogle djelovati spasonosno, potrebne su im velike ovlasti, neometane stalnim izbornim prekidima političkog kontinuiteta te zanovijetanjima i ucjenama koalicijskih partnera, oporbe i izmanipulirane "javnosti". Potreban im je i dostatno dugotrajan mandat, koji bi u našim uvjetima morao iznositi barem 10 godina.

GOSPODARSKI PREPOROD.

Država se ne smije sramiti "miješanja" u gospodarsko, kao niti u druga područja. Gospodarska je kriza tek izvedenica one duhovno-ćudoredne i nacionalno-političke. Gospodarstvo ne će ozdraviti bez dubinskih zahvata. Uz politički primat, ono se mora potpuno preustrojiti na načelima općenarodne solidarnosti, razmjerne autarkije, oživljavanja proizvodnje i poticanja izvoza umjesto sada dominantne trgovine i uvoza. Narodno gospodarstvo mora služiti narodu, a ne lihvarima, tajkunima i profiterima. Pod okriljem države mora se uspostaviti harmonična sinergija rada i kapitala. Rasprodana se narodna dobra moraju nacionalizirati, a poljodjelstvo sustavno obnoviti na ekološkim temeljima (to predpostavlja postupnu revitalizaciju sela i seljačkog stališa). Tek jaka država bit će kadra, strogim zakonima i djelotvornim pravosuđem, stati na put svim oblicima gospodarskog kriminala, na koje brbljivi parlamentarizam sa svojim medijima ne može reagirati doli nemoćnim, plačnim zapomaganjem.

POLITIČKA OBNOVA.

Hrvatska obnova ne može ostati na planu gospodarstva. Hrvatsku naciju valja homogenizirati, osloboditi ju suvišnih i štetnih podjela svake vrste. Potrebno je, prema mogućnostima, postupno prionuti i zaokruživanju hrvatskoga nacionalnog prostora, etničkog, povijesnog i geopolitičkog, jer je nedopustivo da hrvatske granice ostanu rezultat povijesnih presizanja i otimačine naših neprijatelja. Hrvatska mora uspostaviti i suverenitet nad vlastitom poviješću, da o njoj prestanu odlučivati i procjenjivati ju stranci i neprijatelji, sukladno svojim protuhrvatskim probitcima. Hrvatska se mora osloboditi pomodnog utopijskog pacifizma, mora za vlastite potrebe obnoviti svoju poniženu i uništenu vojsku, i mora prestati u neslavnoj hrvatskoj tradiciji slati topovsko meso u tuđe, recimo američke ratove, nepotrebno time kvareći i odnose s velikim islamsko-arapskim svijetom. Hrvatska vojska nema što tražiti u postrojbama Nato-pakta kao produžene ruke američkog imperijalizma. Hrvatska vanjska politika mora biti neutralna, oslonjena na bilateralne odnose sa što većim brojem država, i mora se odreći ulaska u Europsku Uniju, jer dok god ova ostane tehnobirokratska mašinerija za uništavanje zbiljskih naroda, velikih i malih, članstvo u njoj pogotovu za, na žalost malu, Hrvatsku, koja u njoj ne će brojiti ništa osim što će biti adresa za primanje ultimativnih zapovijedi, ravno je nacionalnom samoubojstvu. Unutarnja sigurnost mora se graditi na strogim i pravednim zakonima, ponovnom uvođenju smrtne kazne za najteže zločine, brzim i učinkovitim pravosuđem, povratkom redarstva na ulice hrvatskih gradova, na kojima ljudski život danas vrijedi manje od lule duhana. Obitelj valja obnoviti, odgoj novih naraštaja izvući iz zaborava, i kada sve zaživi, doći će čas i za spontanu demografsku obnovu, bez koje su sva rješenja bespredmetna.

DUHOVNO OZDRAVLJENJE.

Nova država mora svome narodu vratiti samopouzdanje, čast, ponos i dostojanstvo. Svojom snagom, djelotvornošću i autoritetom nova će država morati i moći poraditi na postupnom razgrađivanju ropskog nacionalnog karaktera koji se uvriježio u hrvatskoj narodnoj duši. Morat će stvoriti preduvjete za procvat nove, velike kulture, te za uklanjanje ogavnih naslaga hedonizma, bordelizacije, dekadencije. Pogibelj je golema, no gdje prebiva pogibelj, tamo raste i ono spasonosno (Hölderlin, Heidegger), a kineski ideogram wei-ji, kojim se označava kriza, sadrži dva sastojka: "pogibelj" i "prigodu" (izgled za nadvladavanje krize). Činimo što nam je ljudski moguće, a ostalo prepustimo Božjoj svemoći, koja se ne će oglušiti ako iskreno djelujemo pod njezinim okriljem i u dosluhu s njom. Ne zdvajajmo, dakle, ali doista, zadnji je čas!

Zagreb, 8. siječanj 2009

OTVORENO PISMO ZVONKU BUŠIĆU

Plemeniti viteže, veleštovani i dragi suborče Zvonko Bušiću!

ZVONKO

Sjećam se još živo onoga rujanskog dana 1976 kada sam, objedujući u jednoj freiburškoj gostionici, slučajno na krugovalnim vijestima čuo za junački pothvat Tvoje petorke. Odmah sam okupljenim šokiranim glupanima morao protumačiti pozadinu toga djela, kako sam i inače, kroz duge godine, zatucanim, nacional-mazohističkim Nijemcima morao objašnjavati temeljne motive hrvatskoga nacionalizma. Ništa nije pomagalo, mi smo za njih ostajali «jugosi», Tito njihov heroj, a tek kada je, nakratko, 1990 obnovljena nacionalna država Hrvata, stvar im se prekonoć nametnula sama od sebe. Tada su pak naivni Hrvati počeli u zvijezde kovati jednoga Hansdietricha Genschera, koji je dojučer bio šurovao s beogradskim ministarskim kolegama, ubojicama hrvatskih emigranata.

Pratio sam Tvoj usud kroz dugo vrijeme Tvojega tamnovanja, i kada sam čuo da si, s toliko zakašnjenja, ipak konačno oslobođen (upravo na dan kada je ispustio dušu drugi hrvatski borac povratnik, Dinko), obuzela me je radost, ali i stanovita zebnja: što dalje?!... Nisam se pojavio na Tvojemu dočeku (na koji su žandari Žarka Puhovskoga, uostalom, pripustili tek dio sabranoga puka), jer nisam znao hoću li biti dobrodošao. Čekao sam i s ovim pismom, ne želeći Te uznemiravati. Poštivao sam Tvoju želju za mirom i potrebu za prilagodbom staroj, a novoj sredini, novom vremenu koje si ovdje zatekao, novomu životu nakon 32 godine intermezza. Zato Te nisam tražio, nisam Ti se javljao ovih mjeseci nakon Tvojega povratka u Domovinu.

Odlučio sam napisati Ti pismo (otvoreno, jer mnijem da mu sadržinu smije i treba znati bolji dio hrvatskoga naroda) čitajući u ove Božićne dane ganutljiva i dojmljiva pisma Tvoje žene, što ih Ti je ona bila upućivala u tamnicu, a sada ih je sabrala u svoju novu knjigu «Tvoja krv i moja», kao i Tvoj razgovor sa zadarskim tjednikom milozvučnoga imena «Hrvatski list».

JULIE

Nadam se da Ti je otprije bilo poznato koliko cijenim Tvoju ženu Julienne, lijepu, dobru i pametnu – a to kod žene rijetko ide skupa. Visoko štujem njezinu vjernost i odanost Tebi, njezinu nesebičnu žrtvu, baš kao što štujem i Tvoje kreposti koje malo koga od nas rese: Tvoje domoljublje, poštenje i iskrenost, Tvoju hrabrost, odlučnost i čvrstinu, ustrajnost i borbenost, te, last not least, načitanost i pamet, a i dobar stil, koji dijeliš s Julie. Osjećajući dakle tako za vas dvoje, i znajući od početka da smo, unatoč stanovitih razlika, bez kojih ljudi kakvi jesu ne mogu biti, na istoj, dobroj, ispravnoj strani koja se zove Hrvatska, - rado sam se svojedobno bio odazvao pozivu Tvojega daljnjeg rođaka Brune Bušića (koji me je, uostalom, bio stavio pred svršen čin, stvorivši u moje ime «Židovski odbor za slobodnu Hrvatsku»), te otišao u New York kada vam se sudilo zbog otmice zrakoplova i smrti redarstvenika Briana. Što mislim o vama i vašemu djelu bilo Ti je, kao i Julie, dobro poznato, a od Brune ste unaprijed znali i razloge mojega dolaska u NY te šestotjednog boravka u tomu gradu. Zbog svega toga, nemalo me je bila osupnula lektira onoga mjesta u prvoj Julienninoj knjizi, «Ljubavnici i luđaci», gdje ona opisuje moj posjet u kalifornijskom joj zatvoru. Moram Te, koliko god mi to bilo mučno, a vjerujem i Tebi, podsjetiti na dotično mjesto (str. 340 hrvatskog izdanja). Julie piše da ju je posjetio «jedan hrvatski Židov», ne navodeći mi niti imena, te me uvrjedljivo svrstavajući u pasminu koje sam se, zbog Hrvatske, potpuno i nepovratno odrekao. Opisuje me kao «čudnu, pomalo sumnjivu» osobu «divlje kose, neprekidnog smiješka i blijedog lica», kao da joj se u tamnici pojavio neki nepoznati ekscentrik, možda štoviše ubačeni agent. Zar je zaboravila da sam bio uredio dvobroj «Hrvatskoga lista» posvećen ubijenom Bruni, te u to izdanje uvrstio i njezine uspomene na mrtvog heroja?! Osim toga, ona je dobro znala da sam prije toga boravio u NY eda bih, na Bruninu zamolbu, pokušao za vas nešto polučiti.Vrhunac je pak ove pripovijesti njezina tvrdnja da sam ja tražio s njome se fotografirati, na što je, veli, jedva pristala, jer da si joj Ti savjetovao ne slikati se s «neznancima» (sic!), kako se to ne bi koristilo protiv nje. Dragi suborče Zvonko, prvi sam put u životu bio gostom nekoga kalifornijskog zatvora, i ne bi mi niti na pamet pala pomisao da se tamo uopće može slobodno fotografirati, da na tu ideju nije došao moj vodič, Tebi poznati Mile Boban, koji je zaželio zajedničku snimku, a ja nisam opazio niti najmanji znak Juliena protivljenja tom njegovom (ne mojem) prijedlogu. Ja k njoj, naravno, nisam došao kao anonimni posjetitelj, jer su posjet, po običaju, unaprijed bili dogovorili naši ljudi. Uostalom sam se s Julie nakon susreta u tamnici dopisivao, što svakako znadeš, i što ona sama u knjizi spominje; njezina su pisma bila vrlo prijateljska, te ničim nisu davala naslutiti da je moju pojavu doživjela onako kako to poslije opisuje u knjizi. Nisam odveć osjetljiv, jer dostatno držim do sebe a da bih imao preveliku potrebu očekivati još i od drugih da do mene drže. Niti želim cjepidlačiti; od ljudi sam odavna već svemu naučen, i ništa me osobito ne može začuditi. Ali me je takvo njezino pisanje ipak nemalo pogodilo, jer je ona spadala među malobrojne ljude koje sam istinski i s dobrim razlozima mogao poštivati. Žao mi je da sam takvo što morao pročitati, šteta je da se je to dogodilo i posve mi je nerazumljivo zašto me je Julie, nakon svojega dolaska u Hrvatsku, tako napadno i neumorno izbjegavala. Ne mogu vjerovati da je to ponašanje potaknuto njezinom, nedvojbeno plemenitom osobom; ako ju je tko nahuškao, takav stoji karakterno duboko ispod nje, i doista je žalosno da mu je intriga i podvala uspjela.

NEW YORK

Može biti da se nekomu nije svidjelo što u New Yorku nisam zatajio svoja politička uvjerenja: to mi, ipak, do sada nitko nije otvoreno spočitao ili uopće spomenuo (osim, neizravno, neodređeno i usputno, Boris Maruna, ali ne za mojega boravka u NY, nego skoro dva desetljeća poslije, u svojoj knjizi o vašemu pothvatu «Otmičari ispunjena sna»). Budi, međutim, siguran: da sam se tamo lažno prikazivao komunistom ili liberal-demokratom, ništa bolje ne biste prošli. Vas su osudile Juga i Amerika, i nema toga čovjeka židovskog ili kakvog mu drago podrijetla, koji bi za vas kod newyorških Židova mogao dokazati olakotne okolnosti ili iznuditi blagost. Ja Ti nikada nisam pripovijedao niti pisao kako sam sâm prošao u Jewish Congressu, gdje sam «lobirao» za Tebe, a njihov me je čelnik već s vrata počeo napadati da zagovaram «hrvatskog terorista». Kada sam ga podsjetio da je i njihova, židovska «osloboditeljska» borba uključila terorističke čine (primjerice: stotinjak mrtvih britanskih civila u jeruzalemskomu hotelu «King David», djelo cionističkog zločinca Menahema Begina, koji je u vrijeme mojega boravka u NY obnašao ulogu predsjednika židovske vlade na tlu okupirane arapske Palestine), skočio je dotičnik, da kako ja vas dvojicu smijem uspoređivati.

ŽIDOVI

Razgovor je time, naravno, bio završen, ali sam ja za cijeli život ostao obogaćen poukom da sa Židovima nema o Hrvatskoj razgovora, jer oni za sebe uzurpiraju posebna prava, te da se židoljublje i hrvatski nacionalizam isključuju kao vatra i voda. A netko me se naivno bio sjetio da bih ja u Americi mogao Židove predobiti za hrvatsku borbu, ukazujući na naše sličnosti. Ne priznaju oni nikakve sličnosti, oni su «izabrani narod» koji je, svojom neizmjernom arogancijom, proigrao izabranost u Bogu, pa se je sada sâm izabrao za najveću žrtvu u svojemu mitološkom «holokaustu», žrtvu koju se ne smije «relativizirati», te ju se, dakle, mora apsolutizirati, i tako «holo» postaje Bog Jahve - jer apsolutan, Apsolut, samo je Bog in excelsis.

I zato Te je pred dvije – tri godine nemalo kompromitirao brat zloglasnoga hrvatoždera Slavka Goldsteina, Daniel Ivin, negdašnji zaposlenik na Tuđmanovu institutu, koji je obmanuo hrvatsku javnost da se uime nekakvih «ljudskih prava» zalaže (valjda kod svojih moćnih židovskih pajdaša u USA) za Tvoje konačno oslobađanje, hineći tako hrvatskog domoljuba u vrijeme kada se je, zbog otkrivene pronevjere, upravo spremao na bijeg u London. (Suvišno je i spominjati kako je, nakon prvotne galame, slučaj pao u zaborav, te se je pripadnik zaštićene pasmine ubrzo vratio u Hrvatsku kao da ničega nije ni bilo!)

Neugodno je pratiti kako, sa svojim nesretnim robskim mentalitetom, naši suvremenici i sunarodnjaci, u toliku broju, još uvijek pjevaju nježne hvalospjeve genocidnim cionističkim imperijalistima, onima koji hoće i svjetsku državu, i državu na tuđem tlu, i državu u (tuđoj) državi, ali s činjenicom Države Hrvatske nisu se pomirili, niti to ikada kane.

DESNICA I LJEVICA

Možda je newyorška židodružba očekivala da se pred njima ritualno odreknem Poglavnika Ante Pavelića. Isto tako sam se mogao odmah i Tebe odreći (jer na istom ste poslu bili, i iste ste povijesti dijelom!), pa nije ni trebalo da uopće letim preko oceana. I danas vidimo ovdje: tko se odrekne Poglavnika, vrlo se brzo odrekne i Franje Tuđmana, jer, budi nam jasno, riječ je o odricanju od Hrvatske. Mene nije smetala Tvoja ljevoća, kao ni Brunina. Nije se ni meni netko žalio na moje desnilo – osim jedne protuhe, koja u Hrvatskoj već poldrug desetljeća igra kobnu ulogu. Ipak, koliko god da smo vjerovali u sporednost ideoloških predznaka, vrijedilo je to vani, doma ne vrijedi. Vrijedilo je u osloboditeljskoj borbi, ne vrijedi u onomu što smo isprva prepoznali kao oslobođenu državu. Hrvatstvo se u današnjoj Hrvatskoj zastupa pod desnim znakom, kako je to, uostalom, manje-više bilo i Četrdesetih. Ljevica je isto što i Antihrvatska, koja danas nesmiljeno vlada našom zemljom uime i po nalogu inozemnih gospodara, a Ti se još uvijek, ako hoćeš, možeš smatrati ljevičarem (ta svi smo mi ljevičari kao revolucionari, kao zagovornici socijalne politike...), ali si za neprijatelja fašist, ustaša i desničar baš kao i ja, svidjelo Ti se ili ne.

Sada Te ovdje blate oni isti kojima je ekskomunist Nelson Mandela (pravomoćno osuđen zbog terora malo žešćeg negoli si ga Ti provodio!) nedodirljivi moralni autoritet i politički idol. To su dakle oni kojima je uvijek u srcu ili na jeziku sloboda za Zulue i Xhose (što dalje to bolje), ali za Hrvate nikada i nikako!

Samo pogledaj što su o Tebi natrabunjali ljevičari, lijevi liberajci poput Kuljiša (kojemu je slučajna smrt onoga redarstvenika važnija od herojske geste za hrvatski narod), Ferića (za kojega je Zvonko terorist, a njegovi pristaše glupani i svinje), ili Puhovskoga (po kojemu terorist Bušić kompromitira Hrvatsku - baš kao da dotični do nje uopće drži!). I tako se naša (Luburićeva i Holjevčeva, Mikulićeva i Brunina, Tuđmanova, Tvoja i moja) «općehrvatska pomirba» nacionalne ljevice i desnice pokazala iluzijom; namjesto nje, dobili smo naime tek lažnu i pogubnu pomirbu Hrvata i «jugoslavena».

NEMAMO HRVATSKU!

U duhu te i takve pomirbe odvija se današnji naš nacionalni život. Koliko god mi to teško pada, volio bih da i Ti uvidiš kako ova Hrvatska u koju si se vratio nije naša Hrvatska, nije Hrvatska za koju smo se borili, da uopće i nije Hrvatska. «Imamo Hrvatsku» - znao je devedesetih uzvikivati negdašnji predsjednički kandidat nas radikalnih emigranata bušićanaca, Franjo Tuđman. Ja takvu danas nemam, niti je uz najbolju volju vidim.

I Ti si, nošen najčišćim osjećajima, dramatično i dojmljivo pozdravio rodnu grudu u zagrebačkoj zračnoj luci, doživio si je kao onu Hrvatsku koju smo sanjali i za koju smo bili pripravni živjeti i mrijeti. I Dinko Šakić je vjerovao da je u Hrvatskoj, u kojoj će (valjda kao na Haaškom sudištu!) «dokazati» svoju nevinost, da bi, osuđen po židovskoj komandi zbog ničega na 20 godina, nakon polovice odrobijane kazne, umro u tamnici usred svoje Hrvatske, a Hrvati su mu se mrtvom izrugivali. Ni Tebe newyorški sudac Bartels nije nazvao teroristom, nego borcem za slobodu. Teroristom si konačno postao tek u navodno oslobođenoj Domovini!

Naravno, svi oni s kojima si se u ovih pola godine družio, s kojima si razgovarao, vole Te i cijene, drže Te velikim junakom hrvatske osloboditeljske borbe. Ali oni nisu Hrvatska. Oni su danas tek skupina, u najboljem slučaju, kako-tako toleriranih uzgrednika - outsidera, pod režimom restaurirane jugovine na smanjenom prostoru. Odigrasmo, do daljnjega, igru «hrvatska država», odsanjali smo san hrvatski. Lijepo je bilo, ali prohujalo. Nema više naše nacional-revolucionarne romantike iz emigrantskih dana. Ishlapio je zanos ranih devedesetih, s obnovom nacionalističkih svetinja i muževnih ratničkih kreposti. Ponovno nam vladaju povampireni titokomunisti, opet nam svjetonazor nameću šumski antifašisti, sada sa svojim novokomponiranim pomladkom. Još jedanput nađosmo se kao roblje u rukama stranih gospodara, tuđinskih poslušnika, domaćih veleizdajnika. Tek jedan primjer: sadašnji predsjednik vlade izbjegao je lani, uz neuvjerljive izlike, obaviti već najavljeni posjet Sinjskoj alki, samo da ne bi slučajno morao susresti Tebe: ta što bi rekao svijet, što bi rekli gazde?!

Naši negdašnji suborci, kao i junaci Domovinskoga rata, poniženi gore nego srpski neprijatelj, ne sanjaju više o dostojanstvu i slobodi, nego o mirovinama i invalidninama, natežući se u očaju s tiranskom, od naroda otuđenom birokracijom, izrođenim aparatčicima i politikantima te stručnjacima za bolest «pitiespi».

Heroji su umorni, nemaju više snage za borbu, a lažnom se utjehom zavaravaju da «imamo Hrvatsku». Hrvatsku vojsku nije porazio Beograd, nego Zagreb. On je dotukao hrvatsku državu.

Danas nam ne valjaju financije ni gospodarstvo, zdravstvo, školstvo i pravosuđe su u kolapsu, mladi su naraštaji obuzeti ispraznošću i beznađem, suočeni smo s neviđenim procvatom zločina, etos je zakržljao, ukus se iskvario, zavladali su ćudoređe bordelizacije i abortusa, kultura šunda, kiča i smrti. A ponajmanje su ozbiljeni naši uzvišeni nacionalni ciljevi: teritorij nam je «avnojski», dočim se Brunino rodno selo našlo u inozemstvu, kroz spavaću mu sobu ide granica dviju hrvatskih država. (Uostalom bi, u Hrvatskoj kakva nam je dana i zadana, Bruno, takav kakvog ga znamo, bio pauperiziran ili ostraciran; u zatvoru, novoj emigraciji ili pod zemljom.) Srpski nam se dušmani, po zapovjedi fantomske «međunarodne zajednice», vraćaju na mjesto zločina i na vlast. Predstoje nam prisilno dovođenje stotina tisuća egzota te potpuna demografska smrt. Sve oznake nacionalnoga bića, povijest, jezik, uljudba, temeljito su proskribirane, o njima odlučuju tuđin i neprijatelj. Ono za što smo ginuli mi vani, za što su ginuli naši ovdje – nacionalna sloboda, državni suverenitet, preselilo se u carstvo fikcija, a njihovo ponovno osvajanje bit će kudikamo teže negoli ikada u hrvatskoj povijesti, jer jugovina bijaše razmjerno malim zlom spram superjugoslavije kakvu za nas predstavlja naša neizbježiva sudba EU.

Ovom zemljom vlada ljigava, pripuznička, samodopadna rulja nesposobnih, manjevrijednih mediokriteta, koji se recikliraju i kloniraju prigodom izbornih rituala, zatvorenih za sve što je plemenito, domoljubno, nacionalističko, državotvorno, što bi nas moglo izvući iz ove sumorne kaljuže časti i pameti.

BORBA SE NASTAVLJA!

Treba nam, opstaje li nam se još uopće, dragi Zvonko, treba nam novih ideja i starih ideala, velikih vizija, svježe strasti, neustrašivih junaka, treba nam zdravog, muževnog duha pobune i otpora. Treba nam vjere, i nade, volje i borbe. Valja nam temeljito i bezostatno, čeličnom metlom pomesti ovo nagomilano smeće, početi ispočetka, stvarati Sve Novo! Tko li će ovoga puta napisati, a tko ostvariti Poziv na dostojanstvo i slobodu? Znam da je nezahvalno povratnicima iz emigracije, negdašnjim emigrantskim borcima i uznicima, baš kao i domovinskim ratnicima, iznositi mučnu istinu: «Nemamo Hrvatsku!». Za što smo se onda borili, zar doista naši napori nisu urodili plodom, zar su patnje i žrtve bile za ništa, je li uludo proigran naš život, je li sve bilo suvišno i besmisleno? Nije, nije, ali samo ako budemo svjesni da se borba nastavlja! Vjerujem da si se odmorio, sabrao dojmove, snašao se u novoj sredini i novom životu. Vjerujem i da u toj nastavljenoj borbi mjesto, jedno od ključnih mjesta, pripada tebi – s Tvojim krepostima i sposobnostima, zaslugama i iskustvom. Zato me je, usput govoreći, pomalo začudila Tvoja nedavna izjava da bismo trebali odbaciti tradicionalni pozdrav «Za Dom Spremni!» uime civilizacije. Takvo razmišljanje ostaje na pozicijama prihvaćanja kriterija naših neprijatelja. Ali oni nikada ne će biti zadovoljni s nama, osim ako im se dokraja ne priklonimo. U emigraciji kao i u Domovini, bili mi lijevi ili desni, sinovi Ustaša ili partizana, liberali ili konzervativci, što god mu drago, ako smo riječju i djelom, srcem i dušom, stajali uz Hrvatsku, zvali su nas, kako rekoh, ustašama i fašistima, ili desničarima, ili možda ognjištarima - koliko god se neki od nas pokušavali braniti od tih kvalifikacija.

Hrvatskoj ne šteti pozdrav «Za Dom Spremni!», kako nam sugerira neprijatelj koji nas hoće razoružati. Hrvatskoj naprotiv šteti ako se, u neprijateljevu duhu, odričemo junaka iz pretprošloga rata, njihovih vođa i Države, pa bili oni u ponekoj pojedinosti i manjkavi. Mi ćemo im sami odrediti mane, s našega, hrvatskog stajališta, s obzirom na hrvatske potrebe i probitke - umjesto da prihvatimo dušmansku logiku koja nam radi o glavi.

Jest, treba biti civiliziran, ali ne će nam biti ni civilizacije, niti kulture, pa niti gologa opstanka, ako za Hrvatsku, za naš jedini Dom, ne budemo spremni: neprestalno, i danju i noću, na svakom mjestu, na svaki način, i snagom ideje i snagom mača.

Naše, ah, ultracivilizirane stranke, stvorene po kalupu svojih gospodara, ne viču «Za Dom Spremni!». Jer za Dom i nisu spremne, nego su spremne tek za vlastite probitke, za veleizdaju i za vođenje Hrvatske najkraćim putom u propast. Zato i jesmo tu gdje jesmo.

Čista srca, i s dubokim poštovanjem spram Tvoje osobe i djela, sročih ove redke. Nadolazi vrijeme velikih kušnji, vrijeme odluke, vrijeme prevrata. Kako reče netko kojega su ozloglasili pa mu ne smijem ime izreći, - svijet nije stvoren za kukavičke narode. Život, nacionalni život, nacionalizam, jesu borba, a u borbi pobjeđuje jači. Prava se, pa ni nacionalna, ne serviraju na pladnju, ona se - tko to bolje znade od Tebe! – uzimaju, ona se uzurpiraju. Ništa još nije gotovo, ništa riješeno, ništa ostvareno. Tek nam predstoji grandiozna borba za čast i opstanak Hrvatske Nacije. Već se čuju ratnički bubnjevi, odjekuje zvuk trubalja. Pozivaju nas tamo gdje nam je mjesto, Tebe, mene i sve nas!

Zdravi Te, štuje, te blagoslov Svevišnjega na Tebe, Julie, i na naš napaćeni hrvatski narod zazivlje Tvoj suborac

Mladen Schwartz

U Zagrebu, na Božić 2008 – Novu Godinu 2009.

Zagrebački arzuhal

Evo pišem arzuhal,

Izjeda me gorka žal.

Neka znate, gospodo,

Platit ćete izdaju!

Pokazaste krivi put,

Stjeraste nas sve u kut.

Pogibosmo, gospodo,

Platit ćete izdaju!

Nije nigdje nikoga

Da bi trpil ovoga.

Razumite, gospodo,

Platit ćete izdaju!

Dosta nam je bilo tuge,

Ne želimo biti sluge.

Skupljamo se, gospodo,

Platit ćete izdaju!

Ratoboran čovjek sam,

I ne volim predaju,

Pa vam velim, gospodo,

Platit ćete izdaju!

Državu nam rušite,

Stranci nama vladaju.

Stog vam kažem, gospodo,

Platit ćete izdaju!

Muče narod izrodi,

Pljačkaju i varaju -

Ne ide to, gospodo,

Platit ćete izdaju!

Narod ponižavaju,

Slobodu dokidaju.

Što je vama, gospodo?

Platit ćete izdaju!

Granice sužavaju,

Dječicu ubijaju.

Dosta nam je, gospodo,

Platit ćete izdaju!

Vojsku su uklonili,

Odore im skidaju.

Sramite se, gospodo,

Platit ćete izdaju!

Jugu su obnovili,

Hrvatsku ukidaju.

Je li pravo, gospodo?

Platit ćete izdaju!

Tuđinci nam nadiru,

Zemlju, more kupuju.

Zapamtite, gospodo,

Platit ćete izdaju!

Jezik srpski vraćate,

Srbi jezik stvaraju.

Jamčimo vam, gospodo,

Platit ćete izdaju!

Ponos nam pogaziste:

Nije Dom na prodaju!

Gonite se, gospodo,

Platit ćete izdaju!

Ovo Hrvat govori,

Jer mu veće dogori:

Dodija nam, gospodo,

Platit ćete izdaju!

Ustajmo na pobunu,

Za slobodu potpunu!

Kraj vam došo, gospodo,

Platit ćete izdaju!

Riječ jednu još imam,

Sveto pravo uzimam:

Umrit ćete, gospodo

I platiti izdaju!

Prema Duvanjskom arzuhalu [nepoznati auktor, XVIII st.] i Vukovarskom arzuhalu [Antun Šoljan, XX st.] spjevao i sročio:

Mladen Schwartz

Arzuhal [tur.]: molba, predstavka, peticija, zahtjev [perz. arz = izlaganje + arap. hal = stanje]

NASLOVNICA

ARHIVA

Hrvatska Hrvatom!

Nema te ideje budućnosti, koja bi u narodnim redovima mogla imati snagu prošlosti! (dr. Milan pl. Šufflay)

MLADEN SCHWARTZ

Životopis

Političko stajalište

Filozofski pogledi

Književna djela

Autor:

Suautor:

ZAVJET

Silvije Strahimir Kranjčević (1883.)

Grobari, grob, uzkrstnuće

Mladen Schwartz

Narod u ogromnoj većini prezire Euniju

Mladen Schwartz

Otvoreno pismo Zuroffu II

PROSLOV za hrvatskoga te inog čitatelja:

Mladen Schwartz Ephrajimu Zuroffu

Mladen Schwartz Vođa Nove Hrvatske Desnice

Heroji, zločinci, sveci

[Hrvatski krugoval Toronto, 5. lipnja 2011]

Mladen Schwartz

Prvi Svibnja i hrvatski radnik

Mladen Schwartz

Post-haaška Hrvatska

Mladen Schwartz

Presuđeno hrvatskom ratu!

Piše: Mladen Schwartz

Deseti Travnja 1941. - 2011.

govor

Hrvatska braćo i sestre!

Veliki dan, veliki nadnevak, velika obljetnica!

Živio veliki hrvatski narod!

Živjela Država Hrvatska, koja je bila i koja će biti! Borba se nastavlja - Za Dom Spremni! Naprijed u boj!

Mladen Schwartz

Hrvatska građanska buna

piše: Mladen Schwartz

HRVATSKI PROSTOR NADE

Piše: Mladen Schwartz

PREAMBULA.

SVE NOVO!

PRIJE SVEGA: DRŽAVA.

SPASONOSNE SNAGE.

GOSPODARSKI PREPOROD.

POLITIČKA OBNOVA.

DUHOVNO OZDRAVLJENJE.

OTVORENO PISMO ZVONKU BUŠIĆU

Plemeniti viteže, veleštovani i dragi suborče Zvonko Bušiću!

ZVONKO

JULIE

NEW YORK

ŽIDOVI

DESNICA I LJEVICA

NEMAMO HRVATSKU!

BORBA SE NASTAVLJA!

Zdravi Te, štuje, te blagoslov Svevišnjega na Tebe, Julie, i na naš napaćeni hrvatski narod zazivlje Tvoj suborac

Mladen Schwartz

Zagrebački arzuhal

Hrvatska Hrvatom!

Mladen Schwartz

Vođa Nove Hrvatske Desnice

Živjela Država Hrvatska, koja je bila i koja će biti!

Borba se nastavlja - Za Dom Spremni!

Naprijed u boj!