Vraća li se Hrvatska u Jugoslaviju?

Utorak, 25. srpnja 2000. Večernje viesti na HTV-u Zagreb u 19˙30 sati. Na televizijskomu zaslonu pojavljuje se predsjednik hrvatske vlade (u službenomu novogovoru: premier) Ivica Račan. Uz njega su europska trojica: posebni izaslanik Europske Unije (EU) u Hrvatskoj Per Vinther, francuzki veleposlanik Albert Turot i švedski veleposlanik Björenssen. Sastali su se u Banskim dvorima, da se dogovore o organizaciji sastanka na vrhu (u novogovoru: summit) Europske Unije i zemalja jugoiztočne Europe na jesen ove (2000.) godine u Zagrebu. Jezgru rečenoga sastanka činit će, kako gledatelje i slušatelje upoznaje veleposlanik Turot, "zemlje regije" (hrvatski: područja), koje pregovaraju ili se pripremaju pregovarati s EU-om o Sporazumu o stabilizaciji i pridruživanju.

Predsjednik hrvatske vlade Račan, govoreći o tome što su se dogovorili, iztiče, da je organizacija visokoga skupa u Zagrebu "prije svega afirmacije Hrvatske, a toga ne bi bilo da u Hrvatskoj nije došlo do političkih promjena" ("Vjesnik" od 26. srpnja 2000., str. 1.). Gospodin Per Vinther se kao i obično cinički smije. Zadovoljno se smije i veleposlanik Turot. Kako i ne bi. Umjesto očekivanoga odpora ili barem kakve ograde ili uvjeta predsjednik hrvatske vlade je "sa zadovoljstvom" potvrdio, da je Sporazum ("Pakt") o stabilizaciji, kojim se popločuje put u Jugoslaviju, hrvatski interes. Još će k tomu troškove zagrebačkoga sastanka snositi hrvatski porezni obveznici.

Nu Zapadna Europa, EU i UAD nastavili su unatoč tomu s politikom srbocentrizma. Srbija, s Miloševićem ili bez njega, mora stalno biti vodeća područna sila na prostoru bivše SFRJ. Međunarodna zajednica obsjednuta je Srbijom. Od "demokratizacije" Srbije i od srbske oporbe očekuje rješenje svih otvorenih pitanja na Balkanu. Zapadni političari ne vide, da se uklanjanjem Miloševića s vlasti ništa ne može i ne će riešiti. Na svim su izborima Srbi pokazali, da razmišljaju jednako kao i Milošević. Ni srbska oporba ne razmišlja drugčije.

Dok Međunarodna zajednica glasno propovieda područnu suradnju, povjerenik EU-a za iztočnu Europu Verheugen izjavljuje u Sloveniji, da se "slobodni trgovački odnosi unutar stare Jugoslavije ne bi mogli prenieti na EU" ("Vjesnik" od 26. srpnja 2000., str. 6.). To drugim riečima znači, da Hrvatska ulazkom u balkanske udruge bilo koje vrste gubi samostalnost i da u europske integracije može ući samo u balkanskom odnosno jugoslavenskom paketu. Kako bi se postigao zacrtani cilj ponovne "jugoslavizacije" prostora nekadašnje SFRJ, odugovlače se pregovori o pristupu u Europsku Uniju. Iznovice se podgrijavaju zamisli o posebnoj "euro-regiji" balkanskih zemalja (ne zaboravimo, da auktori tih zamisli i Hrvatsku smatraju balkanskom zemljom), koja će imati "posebne odnose" s Europskom Unijom.

Primitkom Hrvatske u "partnerstvo za mir" Hrvatskoj je oduzeto suvereno zapovjedničtvo nad hrvatskom vojskom, koja će od sada služiti tuđim interesima kao nekoć Trenkovi panduri. Predviđa se, da će biti poslana i na Kosovo u sklopu međunarodnih snaga. Obećani pristup Hrvatske u EU sve je dalji. Ako ga i bude, bit će samo "u paketu" sa zemljama jugoiztočne Europe, koje se u službenomu nazivlju Međunarodne zajednice nazivaju "zapadnim Balkanom". Tako je Hrvatska iz srednjoeuropsko-mediteranskog okruga iznovice vraćena u močvarni Balkan. Zapadnobalkanskim zemljama EU za početak nameće provedbu monetarne i carinske unije bez slobodnoga prometa ljudi i robe na području tih zemalja. Ako žele dobiti pomoć, zapadnobalkanske zemlje morat će se povezati "u nešto što bi se zvalo Balkanska unija, a koja bi imala sve karakteristike ujedinjene Europe - ali u malom" ("Vjesnik" od 24. srpnja 2000., str. 2.). Ne treba posebno ni naglasiti, da kao vodeću zemlju te Balkanske unije Međunarodna zajednica predviđa Srbiju.

Ovime je Mesić i riečima potvrdio, da je za ujedinjenje Jugoslavije pod EU-om. Jer ne opovrgava Panićevu izjavu, niti se od nje ograđuje. K tomu je još Hrvatsku obtužio neizravno za agresiju na Bosnu i Hercegovinu. Za tu obtužbu kao inače ni za druge ne iznosi dokaze. Premda je po struci pravnik, on kao i Haažki sud od nevinih traži, da dokažu svoju nevinost.

Kako se ostvaruje dvosmjerni povratak ugovoren između Hrvatske i Republike Srpske, opisuje banjolučki biskup Franjo Komarica u Promemoriju (Spomenici), koji je poslao hrvatskomu ministru vanjskih poslova Toninu Piculi. Biskup Komarica upozoruje, da ni izdaleka nije ostvaren dvosmjerni povratak: "Mnogi od Srba koji su tijekom rata napustili Hrvatsku i privremeno se nastanili u okolici Banje Luke i drugdje u RS, vraćaju se u Hrvatsku, dok Hrvati izbjegli i protjerani iz BiH nemaju prilike vratiti se na svoja ognjišta." ("Vjesnik" od 28. srpnja 2000., str. 2.)

Hrvatski jugofili već se sada vladaju, kao da je Jugoslavija već tu. Dne 27. srpnja 2000. članovi Saveza antifašističkih boraca Hrvatske (SAB) položili su vience na spomen-obilježja poginulim borcima NOB-a u Srbu, Popinu Polju i Srbskomu Klancu pokraj Srba. Taj se dan u bivšoj SFRJ slavio kao "Dan ustanka naroda Hrvatske".

Predsjednik UAD-a Bill Clinton i njemački kancelar Schröder, kako piše u novinama International Herald Tribune, ponovo su 28. srpnja 2000. podržali srbsku oporbu i crnogorskoga predsjednika Milu Đukanovića. A tu srbsku oporbu čine oni isti, koji su pomagali Miloševiću u agresiji na Hrvatsku, a neki od njih i riečju i djelom sudjelovali su u toj agresiji. Milo Đukanović poticao je i hrabrio vojnike, koji su napadali i rušili Dubrovnik. Srbska se oporba nije ni izpričala niti je požalila agresiju. Jedan od srbskih oporbenjaka čak je i pozvan na ustoličenje Stipe Mesića za predsjednika hrvatske države. Na ustoličenju je govorio u stilu "Ko nas, bre, posvadi." Nazočni su to mirno primili, kao da se s tim slažu. Milo Đukanović je na sastanku s Mesićem u Cavtatu požalio agresiju, ali ni on se nije izpričao. A Mesić se zadovoljno smješkao. Međunarodna zajednica pak ne bi odbacila ni ratnoga zločinca Vojislava Šešelja, ako bi odigrao ulogu, koju je 'obraćenica na demokraciju' ratna zločinka Biljana Plavšić imala pri odstupu Radovana Karadžića. Protiv Šešelja još nije podignuta haažka obtužnica.

Takvoj se zapadnoj politici novo hrvatsko državno vodstvo ne suprotstavlja, a niti se od nje ograđuje. Za to se vodstvo ne može reći, da se ponaša kao "guske u magli". Naprotiv. Kao guske u magli ponašali su se birači, kada su to vodstvo izabrali.

Balkanske integracije podržavaju i novinari skloni novomu hrvatskomu vodstvu. "Nikakvi argumenti, nikakve potvrde i dokazi ne pomažu našim novinskim papagajima da shvate kuda vode tzv. balkanske integracije. Zato treba izraziti najdublju zahvalnost gospodinu Milanu Paniću koji je tako jasno rekao nedvojbenu istinu nakon svog susreta s hrvatskim predsjednikom Stipom Mesićem. Da su zalaganja za balkanske integracije zapravo samo drugi izraz za nove jugoslavenske integracije. Panić je posvjedočio da on i predsjednik Mesić dijele oduševljenje za ujedinjenje Jugoslavije pod Europskom unijom. Sirova Panićeva iskrenost najavljuje da smo praktički već u završnoj fazi priprema za čin velike balkanske prijevare Hrvata. Oni koji sanjaju o Europi, umjesto u Austriji, Italiji ili Njemačkoj, mogli bi se uskoro probuditi negdje u Bugarskoj, Albaniji ili Srbiji. Jer kako nas uvjeravaju, bez Srbije mi ne možemo u Europsku uniju. Zato nam treba što više Panićeve srbijanske neposrednosti, jer jedino tako ima nade da bi se mamurni Hrvati mogli trgnuti iz političkog bunila." ("Magazin Tjedan" od 30. srpnja 2000., str. 12.)

Da je strah od Balkanije i Jugoslavije opravdan, potvrđuje nam najnovija namjera Međunarodne zajednice, o kojoj piše novinar "Glasa Slavonije" Dražen Boroš: "Prema nekim najavama iz Europske unije, već od 1. rujna ove godine (2000.) granica ujedinjene Europe trebala bi se proširiti na Sloveniju. Tim bi činom zapravo hrvatsko-slovenska granica postala fizička, ali i administrativna granica između zemalja Europske unije i jugoistoka Europe." (Vjesnik" od 3. kolovoza 2000., str. 3.) Slovenske su vlasti ovo potvrdile.

Po Amatu Hrvatska je, dakle, balkanska zemlja. Liek je zapravo namienjen Hrvatskoj, da se ona sama njime otruje. Timeo Danaos et dona ferentes - treba se bojati Međunarodne zajednice, i kad ovakve darove nosi. Trojanskoga svećenika Laokoonta, koji je odvraćao Trojance od trojanskoga konja, udavile su zmije. Hrvatsku državu udavit će haažki sudci, ako se ne odupremo. Prestrašimo li se i primimo na dar trojanskoga konja - to jest Sporazum o stabilizaciji, sami ćemo kao i Trojanci sebi zadati smrt.

U jednoj izjavi za novine predsjednik hrvatske države Stipe Mesić rekao je, da "nema govora o tome, da će bilo koji hrvatski general ići u Haag; da će ići oni koje će pozvati". Na pitanje novinara, na što je točno mislio, Mesić je - kako piše "Vjesnik" od 29. srpnja 2000. str.3. - nevješto oponašajući delfijsku proročicu Pitiju, odgovorio: "Svo vrijeme ponavljam da nitko ne poziva krojače, rudare niti poziva časnike .... Pozivaju se osumnjičeni za ratne zločine. Zato mogu dati samo to objašnjenje - nitko ne će pozvati nekoga generala zato što je on general (iztaknuo M.M) ni pozivati u Haag nekog zato što je krojač, nego zato što je osumnjičen." (iztaknuo M.M) Zamoljen pak, da komentira pisanje nekih novina o odlazku skupine hrvatskih generala pred sud u Haag, Mesić je (kako pišu novine "Slobodna Dalmacija" od 24. srpnja 2000. ) odgovorio: "Nema razgovora o tome da će bilo koji general ići u Haag, (dalje iztaknuo M.M) ići će oni koji su krivi, dok će se svi oni koji nisu krivi vratiti kući." ("Hrvatsko slovo" od 4. kolovoza 2000., str. 32.)

U osvrtu na razgovor, koji je na Hrvatskoj televiziji 30. srpnja 2000. imao predsjednik hrvatske vlade Ivica Račan, slovački list Pravda piše: "I na kraju bilo je interesantno kada je (Račan) istaknuo da će Zagreb napraviti sve da ne bi Summit država jugoistočne Europe planiran za studeni (2000.) bio samo 'ritual bez konkretnog efekta'." ("Vjesnik" od 4. i 5. kolovoza 2000., str. 6.) Konačni efekt bit će balkanske i jugointegracije.

U povodu te obljetnice Ivica Marijačić piše: "Spuštanje srpske i podizanje hrvatske zastave, te dolazak hrvatskog predsjednika Tuđmana na Kninsku tvrđavu bio je čin koji je simbolički označio ne samo svršetak oslobodilačke operacije Oluja, nego i svršetak Domovinskog rata, bio je to kraj jednog imperijalnog rata što ga je susjedna država povela protiv Hrvatske s ciljem da Hrvatsku izbriše kao zemljopisnu i političku činjenicu, a u najboljem slučaju da je svede na područje koje se može sagledati s vrhova Sljemena. (...) Danas, pet godina poslije, nema, naravno, više okupacije, ali nema ni nacionalnog ponosa koji se tada čitao u zraku, po svim hrvatskim gradovima i selima."

(...) "Kako danas objasniti petogodišnji hod od nacionalne slave i ponosa do sadomazohističkog ponižavanja i osporavanja vlastitih povijesnih ostvarenja i vrednota kao što je Domovinski rat? Mnogi su narodi kroz povijest krvlju branili i stjecali svoju slobodu, ali je rijetko koji kao hrvatski samo nekoliko godina poslije stjecanja državne samostalnosti, spreman tako olako se prepustiti ne samo zaboravu nego i agresivnom osporavanju, pa i potpunoj osudi."

(...) "Danas smo pod utjecajem krešenda iz nekih medijskih i intelektualnih krugova. Pojedinci ili skupine iz tih krugova uporno nastoje vrijeme Domovinskog rata prikazati kao kolektivni grijeh hrvatskog naroda, kao hipoteku koju treba nositi na svojim leđima sljedećih pedeset godina ... U razaranju izvornih vrijednosti obrambenog rata prednjače oni autori koji su devedesetih pisali kako su podjednako štetne i srbijanske ideja o dominaciji u Jugoslaviji i hrvatska ideja o samostalnosti, "sofisticirani" pacifisti i ekstremni lijevi dogmatičari kojima je svejedno ima li ili nema hrvatske države ... Svi oni žele, u biti, krivotvoriti razdoblje od 1991. do 1995. godine i nametnuti teze da se Domovinski rat mogao izbjeći i da su za rat podjednako odgovorni i Milošević i Tuđman."

(...) "Srbi u Hrvatskoj masovno su se odazvali u antihrvatski teroristički oružani pokret. Nije u tom vremenu zabilježen niti jedan znak njihova prosvjeda protiv agresije koja se spremala ... važno je, zbog kasnije interpretacije i analize onoga što se događalo, znati da su hrvatski Srbi u većini prihvatili ideju otcjepljenja velikog dijela Hrvatske i pripajanje Srbiji, bez prisile uzeli oružje i krenuli u rat protiv Hrvatske s imenom Slobodana Miloševića na usnama!"

"Na svom pohodu k Zadru, Šibeniku i Dubrovniku na jugu Hrvatske, k Vukovaru na istoku i Gospiću i Karlovcu u srcu zemlje, četnici i jugoslavenska vojska su iskazali sve karakteristike raspuštene bande, podivljale horde i zločinačke necivilizirane soldateske. Rušili su i ubijali sve pred sobom. Na civilna naselja, sela i gradove, nemilice su ispaljivali topovske i haubične ili rakete iz višecjevnih bacača, a njihovi su zrakoplovi sve to isto činili iz zraka. Nemilosrdno su rušili stambene četvrti, sakralne objekte, bolnice, gospodarske pogone, surovo i zvjerski likvidirali civile po selima kojima su ovladali. Nema grada ili sela gdje nisu mučili i ubijali civile ... U tim, najtežim, trenucima novije hrvatske povijesti, nad hrvatskom sudbinom se nitko nije posebno rasplakao, ni međunarodna zajednica koja je pokolj mogla spriječiti da je htjela, ni oporbeni Srbi koji su navodno bili protiv toga."

"Završetak Oluje bio je prigoda za krvavi rezime obrambenog hrvatskog rata: oko 15.000 poginulih u obrani domovine, blizu 40.000 ranjenih, 25 milijardi dolara ratnih šteta, slom gospodarstva ...." (Magazin "Slobodne Dalmacije" Tjedan od 6. kolovoza 2000., str. 6-7.)

"Dragi doktore, nama su velikosrpski zločinci preko tv-ekrana prijetili da će sav Zagreb gorjeti, i učinili su to ... I zar se mi Hrvati nismo morali upitati: Tko nam to razara kupolu katedrale sv. Jakova? Tko nam to tuče grad u kojemu je Gundulić napisao najljepše stihove o slobodi? Čija to mornarica gađa Dioklecijanovu palaču i oca versa arvackih? Čiji nam to um prijeti: ćeraćemo se još? I tko to našim kozmopolitima, na njihove ljubavne izjave, uporno odgovara svojim načertanijima? I sada dolazimo do ključne točke našeg neslaganja jer ja smatram da, nažalost, ponekad treba pokušati doći do slobode, bilo ghandijevski bilo georgewashingtonski! I opet ponavljam: dok je homo sapiens ovakav! Zato sam ja bio drugačijeg raspoloženja od vas kad sam pratio mimohod hrvatske vojske na Jarunu (30. svibnja 1995.). A zgrozio sam se kad sam gledao tenkove koji su iz Beograda krenuli prema Hrvatskoj. Vidite li kako su nam emocije drukčije uzbudila ista događanja, ali na samo 400 kilometara razdaljine? Jer neki Hrvati su navikli na srpski tenk, ali hrvatskoga se boje! (...) Istinita je vaša rečenica: sloboda je stalno razmišljanje u kojem nema pobjede monologa nad dijalogom ... A upravo Olujom mi smo se konačno vratili dijalogu, jer smo od pacta convente bili prisiljeni stalno slušati tuđi monolog. (...) Vašim riječima kazano: vi se zalažete za hrvatsku kulturu, ali i nadalje u tuđem monologu! (...) Međutim, vidim, dragi doktore, da vas muči savjest isključivo oko neke Oluje, ali ne i oko one poštene, fine, demokratske i umjetničke Pustinjske, gdje je sve što je pobijeno, trebalo i biti! - jer su tako odlučili oni koji su prisvojili pravo da budu Sud Čovječanstva, iako je veoma upitno jesu li im ruke baš sasvim čiste! Ali, dajte, budite kozmopolit i u boli, pa suosjećajte sa svim ljudima koji su bili izvrgnuti patnji i nepravdi, diljem svijeta i u svim epohama! Jer vaš, a i problem svih ostalih hrvatskih kozmopolita je u tome što vam kozmopolitizam počinje čim napustite hrvatsko, a zađete u francusko, englesko, njemačko, rusko ... I tu prestaje vaša dosljednost jer je takav kozmopolitizam samo pomoć Velikima u gušenju Malih! A čovječanstvu treba što više Džubrana! Jer cijeli svijet je Libanon." ("Hrvatski branitelj", Koprivnica, broj 5., ljeto 2000., str.15.)

Dr. Goran Granić nije bio na svečanoj sjednici Gradskoga vieća Knina, na kojoj je posmrtno dodieljena Plaketa grada Knina dr. Franji Tuđmanu. Umjesto toga "obišao je manastir Krku pokraj Kistanja, gdje se susreo s episkopom dalmatinskim Fotijem" ("Večernji list" od 6. kolovoza 2000., str. 3.).

Episkop dalmatinski Fotije i starješina manastira Krka iguman Gerasim obaviestili su dr. Granića, da se ikone i drugi odneseni predmeti još ne vraćaju, jer se "nisu stekli svi preduvjeti za povratak ove iznimno vrijedne riznice SPC". Manastirska knjižnica od 20.000 vriednih knjiga, koju su oštetili pripadnici srbske paravojske, sačuvana je - kako je rekao Graniću prof. Svetozar Borak - "zahvaljujući hrvatskoj vlasti, koja je zaštitila manastirsko zdanje" ("Vjesnik" od 7. kolovoza 2000., str. 4.).

Uoči proslave pete godišnjice oslobodilačke akcije "Oluja" predsjednik Hrvatske biskupske konferencije zagrebački nadbiskup i metropolit Josip Bozanić otišao je u četverodnevni pastoralni i ekumenski pohod u SR Jugoslaviju. Dne. 4. i 5. kolovoza 2000. pohodio je sriemski dio đakovačke i sriemske biskupije na poziv tamošnjega mjestnoga biskupa dr. Marina Srakića i generalnoga vikara za Sriem biskupa Đure Gašparovića. U nedjelju 6. kolovoza susreo se s poglavarom Srbske pravoslavne crkve patriarhom Pavlom u beogradskoj patriarhiji. Nadbiskup Bozanić nazočnim je novinarima između ostaloga rekao: "Došao sam ovamo u pohod vjernicima u Srijemu i danas smo imali prilike zajedno razgovarati s Patrijarhom i episkopima o našim Crkvama, o svemu onome što predstoji pred našim Crkvama u osvitu trećeg tisućljeća. Naši vjernici koji žive zajedno na ovim prostorima očekuju našu zajedničku riječ." ("Glas koncila" od 13. kolovoza 2000., str. 2.)

Prije odlazka nadbiskupa Bozanića u Beograd u novinama "Vjesnik" (od 29. srpnja 2000., str. 2.) pisalo je: "Kako saznajemo od nadbiskupova glasnogovornika (hrvatski: zvučnik, razglas, predstavnik) Nedjeljka Pintarića, Bozanićev pohod nije uzvratni posjet patrijarhu Pavlu koji je u Zagrebu boravio prošle godine, niti je to posjet beogradskom nadbiskupu Francu Perku. Na taj pohod zagrebački je nadbiskup krenuo na poziv đakovačkog biskupa mons. Marina Srakića, da posjeti srijemski dio Đakovačke i srijemske biskupije. - Budući da je riječ o specifičnoj biskupiji koja se prostire na teritoriju dviju država - Hrvatske i SR Jugoslavije, do sada je u više navrata bilo poluslužbenih spekulacija o tome treba li za srijemski dio biskupije osnovati novo biskupijsko središte u Srijemskoj Mitrovici. S obzirom da je ustaljena praksa Katoličke crkve da se, koliko je to moguće, granice biskupija zaokruže unutar državnih granica, ta pretpostavka nije bez osnova."

Papa Lav XIII. breveom Slavorum gentem osnovao je Collegium Hieronymianum pro chroatica gente - Svećenički Zavod sv. Jeronima za Hrvatski narod. U Zavod je uključen i onaj dio Barske nadbiskupije, između Skadarskoga jezera i mora, koji su nastanjivali Hrvati. Odmah po objavljivanju brevea u prostorije Zavoda upala je skupina takozvanih Italo-Srba, prosvjedujući protiv onog "chroatica". Crnogorci su pak prosvjedovali zato, što je "ilirska" nacija zamienjena hrvatskom, a ne spominje se srbska. Barski nadbiskup fra Šimun Milinović pod pritiskom crnogorske vlade "zajedno s grofom Lujom Vojnovićem, Srbinom-katolikom iz Dubrovnika, tada ministrom pravde u Crnoj Gori, odputovao je u Rim zatražiti u ime Crne Gore, da se iza rieči 'pro chroatica' stave izrazi 'et pro serbica gente'. Obrazloženje za to je, što u Barskoj nadbiskupiji ne žive Hrvati nego Srbi-katolici! Hrvatski biskupi su bili protiv toga, a Strossmayer piše kardinalu Rampolli: 'u srcu i duši Srba vlada nesnošljivost prema katoličkim Hrvatima. Stoga se naš zavod ilirski ili hrvatski u Gradu ne smije nikako zvati Srpskim. Taj se pojam apsolutno ne smije upotrijebiti'." Papa je konačno popustio i Zavodu vratio ilirsko ime. Zavod je hrvatsko ime ponovo dobio tek godine 1971.

O svomu susretu s patriarhom Pavlom nadbiskup Bozanić je rekao: "Posebno sam radostan što sam se danas susreo s njegovom svetošću Pavlom u njegovoj patrijaršiji ... Moramo se dogovarati o mnogim stvarima ... jer imamo zajedničke stavove i ideale." ("Vjesnik" od 7. kolovoza 2000., str. 1.) Svima su poznati ideali Njegove Svetosti patriarha srbskoga Pavla, pa u ovaj prigodi samo na njih podsjećamo:

Istoga dana, kada su se u Beogradu sastali zagrebački nadbiskup Bozanić i srbski patriarh Pavle, u Zagrebu je objavljena ova viest: "Britanski povjesnik grof Nikolai Tolstoy (praunuk ruskog pisca Lava Tolstoja) pronašao je nove dokumente i dokaze o izručenjima Hrvata, Kozaka i drugih protivnika komunizma njihovim neprijateljima na kraju Drugog svjetskog rata ... Stotine tisuća izručenih ubijeno je bez suda, a njihova tijela pobacana su u fojbe i masovne grobnice, od Bleiburga do istočne Srbije i dalje do Sibira. Grof Tolstoy otkrio je nove dokaze o tim zločinima u arhivama bivšeg Sovjetskog Saveza, a moći će ih objaviti tek kad lord Aldington umre." ("Večernji list" od 6. kolovoza 2000., str. 11.)

"Predsjednik Hrvatske biskupske konferencije (HBK) nadbiskup zagrebački Josip Bozanić u Kragujevcu se susreo sa šumadijskim episkopom Savom. - Posjet Šumadiji nadbiskup zagrebački započeo je obilaskom srpskog svetišta Oplenac, iznad mjesta Topola. U crkvi sv. Đorđa, koja je zadužbina kralja Petra I., dočekao ga je šumadijski episkop i član Arhijerejskog sinoda Sava. Razgledavši crkvene umjetnine, nadbiskup Bozanić je obišao i grobove članova srpske kraljevske loze Karađorđevića, u kojima su pokopani srpski kraljevi, od Karađorđa do posljednjeg, nedavno preminulog prijestolonasljednika Tomislava." ("Slobodna Dalmacija" od 8. kolovoza 2000., str. 2.)

"Uvjerenje hrvatskih masa da je kralj Aleksandar dao ubiti Stjepana Radića ili bio podstrekač (hrvatski: poticatelj) umorstva, nisu mogla izbrisati sva naknadna uvjeravanja . (...) Reakcija Beograda na atentat učvršćivala je to mišljenje. (...) Činjenica je da se u mnogim beogradskim kafanama slavio skupštinski događaj, a još tjednima nadijevalo novorođenčadi ime Puniša." (Josip Horvat, Živjeti u Hrvatskoj, zapisi iz nepovrata 1900-1941, Zagreb 1984., str.289.)

O dvojbama o Bozanićevu posjetu Jugoslaviji Milan Jajčinović u "Večernjemu listu" piše: "Kao i u nekim drugim prilikama, i poslije boravka nadbiskupa Bozanića u SR Jugoslaviji suočeni smo s nekim nedoumicama. (...) U šturoj vijesti o posjetu Šumadiji stajalo je da je zagrebački nadbiskup posjetio Oplenac i tamošnje 'srpsko svetište'. I ta kratka vijest pobudila je pozornost, pa i iznenadila. (...) Iznenađenje je to veće što se nadbiskup Bozanić nije zadržao samo u razgovoru sa šumadijskim episkopom Savom i u razgledavanju tamošnjih crkvenih umjetnina, nego je ... 'obišao i grobove članova srpske kraljevske loze Karađorđevića'! U Hrvatskoj nije malo onih koji su bili zatečeni tom viješću, pitajući se o motivu obilaska grobnica Karađorđevića, dvojeći jesu li posrijedi samo vjerski motivi. (...) Komentirajući nadbiskupov dolazak na Oplenac, don Kustić (se) istodobno pita zašto patrijarh Pavle prilikom svog posjeta Hrvatskoj nije posjetio grob kardinala Stepinca. I ne daje odgovor. Ali, nije teško pretpostaviti kako bi ga nakon povratka dočekala ne samo beogradska vlast, nego i tzv. demokratska opozicija. Bi li patrijarh Pavle, recimo, uopće pristao na protokol koji bi ga doveo pred Stepinčevo počivalište? Ili možda u obližnje Šestine, na grob Ante Starčevića, u Beogradu odioznog poput kralja Aleksandra u Zagrebu? Dakako, ovakva je pitanja moguće prešutjeti. No hoće li ona s tom šutnjom i nestati? Nastavit će jednako 'žuljati'." ("Vjesnik" od 11. kolovoza 2000., str. 2.)

Ova izjava predsjednika Hrvatske biskupske konferencije zagrebačkoga nadbiskupa i metropolita Josipa Bozanića zaprepastila je čak i one, koji su njegov posjet Oplencu pokušali objasniti ekumenskim - makar i promašenim - razlozima. U Srbiji je nadbiskup Bozanić očekivan i dočekivan kao poglavar Crkve u Hrvata, i na toj se razini s njime susreo i razgovarao episkop šumadijski Sava. A da je Oplenac posjetio i grob Ace Karađorđevića obišao samo kao privatni turist, bio bi to čin krajnje neosjetljivosti prema žrtvama srbske agresije na Hrvatsku i prema još previše živoj uspomeni na zločin u beogradskoj skupštini, gdje je smrtno ranjen vođa hrvatskoga naroda Stjepan Radić i gangsterski ubijeni i ranjeni njegovi suborci.

To čudo od hrvatske države počeli su razvaljivati i rušiti hrvatski sinovi-nesinovi u službi svjetskih globalističkih moćnika. Na smetište je bačena spomenička ploča, na kojoj je bila uklesana upozorba za sva vremena: Ceterum censeo Iugoslaviam esse delendam - Uostalom mislim, da Jugoslaviju treba razoriti. Prosvjednici protiv toga sluganskoga čina još su malobrojni. Među njima je, što joj je na ponos i čast, Matica Hrvatska Čakovec. Iz njezina Priopćenja u povodu pojava omalovažavanja Domovinskoga rata izdvajamo:

Perditio tua ex te, Croatia!