|
Izvješće Petra Lungova, atašea za
tisak poslanstva Bugarske u NDH, napisano netom nakon posjeta logoru u
Jasenovcu
Veljača 1942. godine: U
Jasenovcu je 1500 zatočenika, a čuva ih 300 ustaša
Skupina inozemnih vojnih predstavnika u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj,
diplomata i novinara, posjetila je 6. veljače 1942. godine Jasenovac
kako bi provjerila stanje u logoru. Na našoj stranici objavili smo
izvještaj koji je o uočenom napisao njemački novinar Herman Pröbst,
poslije rata jedan od osnivača i urednika Süddeutsche Zeitunga. O
dojmovima iz posjeta logoru pisao je i Giuseppe Massucci, tajnik opata
Ramira Marconea, papinskog izaslanika (legata) kod hrvatskih biskupa.
Ovdje donosimo izvješće Petra Lungova, novinara i diplomata,
tada
na dužnosti atašea za tisak poslanstva Bugarske. Njegovo izvješće u
mnogome se podudara s izvješćima Pröbsta i Massuccija, kao i sa
sjećanjma bivših zatočenika iz tog vremena.
Izvješće opisuje zatvorsku atmosferu Jasenovca kao radnog logora,
s precizno vođenom kartotekom u kojoj se prati život i ponašanje
zatočenika. Kartoteka kao cjelina do sada nije pronađena, ali dokumenti
koje su članovi našeg društva u novije vrijeme pronašli u hrvatskim
arhivima, potvrđuju njezino postojanje i pomažu u njezinoj djelomičnoj
rekonstrukciji.
Iz izvješća proizlazi da je u logoru stalno oko 1500
zatočenika
koji su internirani na različito vrijeme, a najviše na tri godine. Čuva
ih logorska postrojba od oko 800 ustaških vojnika, ali stalno je u
Jasenovcu njih oko 300, dok ostali odlaze ratovati protiv partizana i
četničkih pobunjenika u druga hrvatska područja.
Lungov je zapazio da se stražari moraju držati stroge vojničke
stege. Zbog prekršaja deset ustaša bilo je strijeljano, o čemu se
dodatne informacije također mogu naći na ovoj mrežnoj stranici.
Izvješće je objavljeno u knjizi bugarske
autorice Milene Todorakove, Bulgarija i Nezavisimata Hrvatska Država
(1941.-1944.), objavljenoj u Sofiji 2004. godine. Riječ je o zbirci
izvješća bugarskih diplomata o stanju u ratnoj Hrvatskoj, upućenih
središnjici u Sofiji. Izvješće Petra Lungova za naše Društvo nedavno je
prevela novinarka Diana Glasnova, dopisnica bugarskih medija iz
Hrvatske, na čemu joj najtoplije zahvaljujemo.
Društvo za istraživanje trostrukog logora Jasenovac
* * *
Dokument br. 81
Izvješće Petra
Lungova
Jordanu Mečkarovu o posjeti stranih dužnosnika akreditiranih u Zagrebu,
hrvatskom koncentracijskom logoru Jasenovac
Br. 40/T.A.
Zagreb, 7. veljače 1942. g.
Povjerljivo
Predmet: Koncentracijski logori u Hrvatskoj
Gospodine Ministre,
Prekjučer, 6-og o.m., petak, odjel za tisak Ministarstva
vanjskih poslova
pozvao je nas, skupinu predstavnika stranih zemalja, u posjet
koncentracijskom logoru u Jasenovcu - danas najvećem i najpoznatijem
logoru u Hrvatskoj. Očito, svrha ovog posjeta bila je pokazati kako
koncentracijski logori u Hrvatskoj nisu mjesta za mučenje nego mjesta
za rad u kojima se izoliraju osobe koje opasno ugrožavaju javni red i
mir do popravljanje njihovog ponašanja.
U posjetu logoru sudjelovali su: njemački ataše za tisak gosp.
Malberg, gosp. Rekuard pobočnik njemačkog opunomoćenog ministra
Kaschea, jedan njemački bojnik, gosp. Schuster - predstavnik GTA,
dopisnici njemačkih novina gosp. Gruber i gosp. Hörhager, predstavnica Associated
Press-a
gđa Hausberger (Njemica) koja sada radi za neke južnoameričke agencije,
predstavnik "Stephanie" gosp. Solari-Boci, dopisnik "Corriere della
Serra" gosp. Benedetti, predstavnik papinskog izaslanika u Hrvatskoj i
još jedan katolički kanonik, voditelj ureda za tisak u mađarskom
poslanstvu gosp. Fr. Grof, dopisnik mađarske novinske agencije gosp.
Bolgar, dopisnik rumunjske novinske agencije "Rador" gosp. Ksifta,
crnogorsko-hrvatski publicist gosp. Lipovac, gosp. Mazzura - voditelj
odjela za tisak Uprave za tisak i kulturne veze Ministarstva
vanjskih poslova - i bugarski ataše za tisak Lungov.
Voditelj grupe bio je sam ravnatelj Ravnateljstva za javni
red i sigurnost
gosp. Eugen Kvaternik. Naime, pod nadležnošću toga Ravnateljstva nalaze
se kako koncentracijski logori tako i policijska "sudišta" koja
odlučuju tko i na koliko vremena mora biti poslan u te logore.
Formalno, Ravnateljstvo za javni red i sigurnost predstavlja
sektor Ministarstva unutarnjih poslova,
ali gosp. Eugenu Kvaterniku je uspio dobiti skoro potpunu neovisnost.
Zbog nadležnosti njegovog ureda, posebice po pitanju progona Židova, u
zadnje vrijeme je nastao sukob između gosp. Kvaternika i ministra
unutarnjih poslova gosp. Artukovića te je bilo glasina o ostavci gosp.
Kvaternika. Međutim, Poglavnik je u međuvremenu promaknuo gosp. Eugena
Kvaternika u čin bojnika Poglavnikove tjelesne bojne, što je
bio jedan od znakova stabilizacije njegova položaja. Izgleda da su i E.
Kvaternik i Artuković - obojica bivši emigranti i borci protiv
Jugoslavije - jednako vrijedni i potrebni Poglavniku, zbog čega je
odlučio da neće razriješiti ni jednoga. S druge strane, postojeća
međuresorna previranja daju Paveliću jako dobru mogućnost da uvijek
bude arbitar, pogotovo u tako osjetljivom području kao što je policija
u autoritarnim državama. Posjeta stranih dužnosnika, koju je g. E.
Kvaternik sada priredio u jedan od njemu podređenih logora, nesumnjivo
predstavlja manifestacija njegovih postignuća pred svijetom, a time i
dokazivanje koliko je potreban režimu.
Od Zagreba do Jasenovca, što je udaljenost od oko 120 km na
liniji Zagreb - Zemun (Beograd), putovali smo posebnim vlakom koji je
krenuo u 6.30 sati ujutro te se istim vratili nazad u 8 sati navečer.
Jasenovac je selo s oko tisuću stanovnika. Od kolodvora su nas odveli
do velike zgrade u centru sela - bivše privatne kuće - u kojoj se sada
nalazi središnja uprava logora. (Sam logor se nalazi izvan sela).
U središnjoj upravi logora su nam najprije pokazali ured s
osobnim
podatcima. Ovdje su, na prvom mjestu, detaljni dosjei o svim ustašama
koji su na službi u logoru, uglavnom kao čuvari. U logoru radi
sveukupno 800 ustaša, od kojih je stalno prisutno oko 300, a ostali su
ili na odmoru ili na terenu, tj. u pokrajini (Bosna), gdje ratuju
protiv četnika.
Dakle, dvije-tri satnije ustaša-čuvara logora su stalno zauzeti
borbom, što održava njihov vojnički duh i čuva ih od mentalne
opuštenosti. Dosje svakog ustaša sadrži detaljni životopis, u kojem je
posebno označena njegova politička prošlost; opis imenovanja koja su mu
dodijeljena tijekom službe u ustaškom pokretu; opis eventualnih povreda
službene dužnosti i disciplinskih sankcija; podatke o njegovoj
obitelji, osobito o prošlosti supruge; izjava da neće piti alkohol i
neće se kockati.
Zatim, bitan dio ureda s osobnim podatcima je kartoteka svih
zatočenika, koji su bili ili se još uvijek nalaze u logoru. Dosjei ove
kartoteke se izrađuju na temelju izvješća o svakoj osobi poslanoj na
prisilni boravak u logoru. Izvještaj je u tri primjerka, od kojih se
jedan šalje u središnji ured Ravnateljstva za javni red i sigurnost u
Zagrebu, drugi ostaje u središnjoj upravi logora, a treći se šalje u
sektor rada, gdje je zatočenik upućen na rad. U dosje svakog zatočenika
najprije je slovima zabilježena njegova politička "boja". Tako, na
primjer, slova "ŽCI" znače "Židov-cionista", "ŽK" - židov-komunista,
itd. Slijedi još "prekršaja": Židov spolno kriv (tj. imao je spolni
odnos s arijkom); Srbin-četnik, Srbin-komunista, Srbin-nacionalista,
naštetio hrvatskim interesima, Hrvat-komunista, Hrvat-mason, itd. Kao
što se vidi u logoru ne nedostaje i Hrvata, protivnika države. Posebnom
oznakom navedena je stručnost svakog zatočenika i tako se upravi logora
olakšava određivanje posla za bilo kojeg zatočenika te ubrzava proces
pronalaženja odgovarajuće osobe za obavljanje novog posla u "novoj
grani proizvodnje." U dosjeima su i bilješke o ponašanju osobe u logoru
- ponekad uzornim ponašanjem zatočenik može olakšati svoj položaj,
odnosno bude prijevremeno pušten. Naposljetku u dosjeu je zabilježen i
rok na koji je osoba poslana na prisilni boravak u logor. U jednom
dosjeu, kojeg su nam predočili kao primjer, vidio sam da je rok
zatočeništva do siječnja 1945. - tj. tri godine! Na koliko vremena i
koga se mora kazniti slanjem u koncentracijski logor, odlučuje Ured
gosp. Eugena Kvaternika u Zagrebu - temeljem dobivenih podataka i na
prijedlog njegovih tijela u metropoli i drugim gradovima.
Zatim su nama pokazali odjeljak za pohranu središnje uprave
logora. Prvo su nam pokazali sobu za pohranu dokumenata i dragocjenosti
zatočenika. Još po dolasku, svaka nova osoba mora predati sve svoje
dokumente i dragocjenosti. Dokumenti se stavljaju u paket i pohranjuju
u ormare, a novac, satovi i sl. se popisuju i predaju na blagajnu. Na
paketu se upisuje samo broj zatočenika. Nakon ulaska u logor osoba
prestaje biti osoba s imenom i prezimenom, ona je već samo broj. Taj
broj je napisan na traci koju zatočenik nosi na lijevoj ruci i za svoje
kolege po sudbini ta osoba više nema ime nego broj. Niti jedan
zatočenik, kako smo saznali, nema pravo reći drugom zatočeniku svoje
ime, odakle je, što je bio u životu i slično. Dakle, osoba izašla iz
logora ne može nekim zainteresiranim ljudima dati informacije tko su
osobe u logoru, iz koje društvene skupine potječu, itd.
Kasnije smo u odjelu računovodstva vidjeli ustaše koji vode
ured za
opskrbu logora. Iz jedne proračunske šeme, koje su nama pokazali, vidi
se da je za koncentracijske logore u Hrvatskoj iz državnog proračuna za
ovu godinu predviđen iznos od 120 milijuna kuna (oko 200 milijuna leva)
i to posebno za opskrbu namirnicama. Taj iznos se predviđa za 20.000
zatočenika, što je vjerojatno sadašnji broj, odnosno to je projekcija
za broj poslanih u logor ove godine. Kako nam je rečeno, sada u
Hrvatskoj ima pet koncentracijskih logora. U logoru Jasenovac smješteno
je oko 1500 ljudi. Logori za žene odvojeni su od onih za muškarce. Za
hranu svakog zatočenika predviđa se takva količina obroka kakav dobiva
jedan vojnik jer zatočenici se bave teškim fizičkim radom i uz manje
hrane neće biti sposobni izvršavati svoje obveze. Na moje pitanje
dobivaju li zatočenici nagrade kako bi pripomogli vlastitim obiteljima,
Eugen Kvaternik mi je rekao da je naknada za rad iznimka i da sudbina
obitelji zatočenika policiju ne zanima: neka rade što god hoće.
Nakon što je nam pokazana središnja uprava logora, odvezli su nas
na desetak sanjki u sam logor, koji se nalazi izvan sela u blizini
željezničke pruge i rijeke Save. Za potrebe logora koriste se zgrade
ciglane i pilane koje se nalaze u neposrednoj blizini. Oba objekta su u
posljednje tri godine bila zapostavljena - tamo se nije radilo ništa;
sada su ponovno stavljeni u funkciju. Samu cestu, koja vodi do logora,
čuva ustaška straža naoružana teškim strojnicama. Tom cestom i u logor
ne može ići nitko od mještana: u sabirni logor idu samo ustaše koji ga
čuvaju; naša grupa je bila posebna iznimka. Logor, osobito dio u kojem
su barake gdje žive zatočenici, odnosno dio gdje provode noć,
najvjerojatnije zbog pokušaja bijega okružen je bodljikavom žicom. Taj
zid od bodljikave žice doseže dvije ljudske visine, s unutarnje strane
zida je bodljikava žica križana dijagonalno - na takav način da je
pristup do samog okomitog (vertikalnog) žičanog zida, u pokušaju
prodora kroz njega, nemoguć. Osim toga, na kutovima tog dijela logora,
izvan ograde izgrađeno je 5-6 velikih drvenih kula - karaula, u kojima
je straža stalno na dužnosti. Unutar logora na svakih 50-60 koraka i na
svakom uglu stražare ustaše s bajunetom na puški. Ustaške satnije koje
čuvaju logor smještene su u posebnim barakama-vojarnama izgrađenim
ispred logora, koje mi nismo imali mogućnosti vidjeti.
Naša grupa te posebno gosp. E. Kvaternik, bili smo snažno
čuvani.
Na putu u logor, na čelu procesije sanjki išle su sanjke s ustašama
naoružanim automatskim puškama i strojnicama. A lijevo i desno od nas
jahali su ustaše s puškama na ramenima. Štoviše, dok smo se kretali
unutar logora ispred i iza nas, a posebno oko Kvaternika stalno su bili
ustaše sa strojnicama u ruci, spremni u svakom trenutku ukloniti svakog
od zatočenika, koji bi mu pokušao prići s bilo kojim alatom, lopatom,
itd..
Za vrijeme razgledavanja radnih prostorija logora, najprije smo
došli u željezarsku radionicu. U nju su dovezeni strojevi iz različitih
dijelova zemlje, posebno iz Bosne - zaplijenjeni nakon borbi s
četnicima koji su uništavali tvornice - i spojeni na način da je
stvorena gotovo cijela tvornica željeza. Usput, ima i snažan mehanički
malj. Ovdje se proizvode različiti željezni proizvodi, posebno oni
najpotrebniji vojsci za razne namjene te rezervni dijelovi za
automobile, bicikle, pisaće strojeve, itd. U susjedstvu se nalazi i
stolarska radionica, u kojoj radi nekoliko desetaka ljudi.

Kao što sam već naveo, svaki od zatočenika nosi na svojoj
lijevoj
ruci traku s brojem. Traka je različite boje prema podrijetlu: Židovi
nose žute trake, Srbi - plave, Hrvati (komunisti) - crvene. Židova u
svim radionicama je najviše. Oni loše izgledaju, iscrpljeni su i
blijedi. Kao što su nama objasnili razlog tome je što nisu navikli na
fizički rad. Naprotiv, Srbi i Hrvati-komunisti izgledaju dobro, živahno
i čak rumeno. Kao što smo prethodno obaviješteni, bilo kakvi razgovori
sa zatočenicima su zabranjeni. Međutim, i samim zatočenicima je
zabranjeno međusobno razgovarati. Nekim zatočenicima je preko ustaša
koji su nam bili u pratnji postavljena neka pitanja. Ali, kako je njima
rečeno da nikome ne smiju reći svoje ime, na pitanje "Kako se zoveš",
zatočenici su samo pokazivali svoj broj. Jasno je da su svi zatočenici
terorizirani unutarnjim strahom da svakog trenutka mogu izgubiti svoj
život. Njihovo ponašanje je vrlo ropsko, oni kad im prilaze ustaše ili
posjetitelji već s više od desetak metara udaljenosti skidaju kapu,
dugo stoje bez kape na glavi i ne stavljaju je i kada im je rečeno da
to učine.
Zatim smo vidjeli kako se radi u ciglani i pilani. Još do početka zime
u ciglani je proizvedeno puno opeke i crijepa koji su se u međuvremenu
osušili i sada se peku. Za potrebe ciglane popravljen je jedan
lokomobil, a sada se popravlja i lokomotiva, kojom će se na proljeće
dovoziti ilovača za proizvodnju opeka i crijepa. U pilani se isto radi
ozbiljno. Dio proizvedenih dasaka, kao i opeke i crijepa, ići će za
gradnju baraka, a zatim i za zgrade logora.

Svugdje, u svim radionicama, posao vode osobe koje su među
sobom
izabrali zatočenici, tako da ustašama ostaje samo kontrola i nadzor
logora. Poslovođe, i sami zatočenici, u svojoj želji da se istaknu i na
taj način poboljšaju vlastiti položaj u logoru, čak pretjeruju sa
zahtjevima prema svojim kolegama po sudbini, ovaj način rada daje, za
upravu logora, vrlo dobre rezultate. Poslovođe koji su se svojim radom
posebno istakli, nagrađeni su boljom hranom i blagovanjem u zasebnoj
blagovaonici, tamo imaju priliku čitati i novine.
Svi ostali zatočenici potpuno su odsječeni od vanjskog svijeta.
Ne čitajući novine ne znaju ništa o događajima u svijetu i u državi.
Zabranjeni su im posjeti članova obitelji, uz vrlo rijetke iznimke.
Isto tako je zabranjen unos hrane izvana. Dozvoljeno je primiti tek
nešto odjeće i deke.
Planove za nove zgrade u logoru napravili su također sami
logoraši. Tu je i posebna radionica u kojoj su se okupili inženjeri,
tehničari i sl., koji crtaju i planiraju, kao i komercijalni
zaposlenici i sl., oni izračunavaju količine potrebnih materijala, rade
popise i sl. U jednoj prostoriji smo pronašli logoraše, koji se bave
keramikom: izrađuju figurice, vaze, pepeljare i sl. Među njima ima i
umjetnika. Mladi Židov, studirao u Beču, crta već treći portret
Poglavnika, a u odjelu keramike drugi logoraš, studirao u Italiji, radi
skulpturu koja predstavlja borbu ustaša s četnicima. U željezarskoj
radionici pronašli smo logoraše koji izrađuju značke s natpisom: "Sve
za Poglavnika". Doista, i život u koncentracijskim logorima ima svoje
ironije...
Zatim su nam pokazali stambene prostorije zatočenika. Oni su smješteni
u barakama tankih zidova koji ne stvaraju gotovo nikakvu prepreku
hladnoći i vlagi. Istine radi, u njima ima peći, ali grijanje je gotovo
simbolično. Logoraši spavaju na ležajevima po troje u svakom odjeljku,
širine oko 1,20 metara, a još troje spava na daskama iznad njih. U
svaku baraku stane oko 150 ljudi. Nabrojio sam desetak baraka. U ovom
trenutku, međutim, gradi se još oko 25 baraka - kolci su već zabijeni u
zemlju. Snijeg se čisti da bi se kolci poravnali, a zatim će se na njih
postaviti drveni podovi. Pored ovih nedovršenih baraka u proljeće će se
graditi pedesetak novih baraka u polukrugu, jer je, kao što su nam
objasnili, tako čuvarima najlakše promatrati. Jedna od već izgrađenih
baraka je bolnica. I ovdje gotovo da i nema grijanja. Liječnici i
medicinske sestre isto su zatočenici. Postoji i nešto kao stomatološka
ordinacija.
Kuhinja logora je u posebnoj baraci. Ona je i blagovaonica.
Druga
prostorija služi kao klaonica, za skladištenje mesa i sl. Tu su i staje
za krave, ovce, farma svinja, kokošinjci i sl., sušara za meso,
pekarnica itd. Pokazali su mi jednog pijetla kojeg je jednom ustaši
donio njegov prijatelj, borio se u Bosni; u dvorištu nekog četnika
uhvatio je pijetla i čuvao ga četiri dana tijekom bitke koju su vodili.
Vjerojatno su i druge ptice i životinje dostavljene na sličan, iako ne
uvijek na tako herojski način.
Privremeni zapovjednik logora (poslan iz Zagreba kako ga bi
organizirao) - Maks - iznio nam je detaljne planove za širenje logora,
prema kojima će nastati gotovo cijeli grad i prebacit će se i na drugu
obalu Save. Gradit će se nove zgrade za vojarne, stambene zgrade,
gospodarske zgrade (novi mlinovi, pekare i skladišta hrane su u
izgradnji), stvoriti će se veliki povrtnjaci, sijat će se pšenica itd,
itd. Tako će se - kao što je Maks rekao - postići puna autarkija
(samodostatnost). Osim toga logor će "bacati i robu na tržište", na
primjer, mogao bi iznijeti cigle na tržište dva mjeseca ranije nego što
je to uobičajeno i sl.
Ime Maks prikriva pravo ime zapovjednika logora. Taj nadimak
ostao
mu je iz emigracije. Ime zapovjednika drži se u tajnosti kako nitko ne
bi mogao tražiti, preko njegovih rođaka van logora, da se zapovjednik
zauzme za bilo kojeg zatočenika; da se ne bi netko od rodbine zatočenih
osvetio zapovjedniku ili njegovoj rođbini; da ne bi zatočenik, po
izlasku iz logora znao reći tko je upravljao logorom, itd. Samo u
emigraciji, u Mađarskoj, Maks je oko 15 puta bio u raznim zatvorima.
Putovao je i u druge zemlje, uvijek vjeran i u službi Poglavnika. Sada,
s vremena na vrijeme odlazi na teren, odnosno u krajeve, gdje se vode
borbe s četnicima. Maksov pomoćnik - Ljubo (još jedan nadimak) - bavi
se poslovnom stranom logora, posebno s proizvodnjom. Rekao mi je da je
novinar po struci. Nedvojbeno je, međutim, da mu je njegova
encikopedijska struka pomogala da se dobro nosi sa svojim zadatkom.
Ostali najbliži pomoćnici Maksa - kao što mi je rekao Kvaternik - u
većini su Bošnjaci (ali katolici). Oni su inteligentni, djeluju odlučno
i očito rade u ime jedne ideje. Ovi mladi ljudi su pravi pretorijanci
režima.
Eugen Kvaternik, kojeg sam bio u mogućnosti promatrati punih 14
sati, nikako ne izgleda odbojno, ili kao što je kolega Bolgar rekao,
"ne ostavlja loš dojam." To, naravno, ne spriječava da se o njemu ne
pričaju legende i da njegovo ime ne stvara strah i strepnju u nekim
krugovima. Zapovjednim tonom prema podređenima, on je blag u odnosima s
drugima. U razgovorima o raznim temama Kvaternik svojom inteligencijom
ostavlja dojam. Tečno govori njemački, talijanski i francuski.
Diplomirao je pravo, a do doktorata mu je ostao jedan ispit. Rođen
1910. godine, on je do travnja 1941. bio osam godina u emigraciji -
godinu dana je studirao u Parizu. Njegova impresivna tjelesna građa
izaziva respekt: gotovo za dvije glave je viši od ostalih.
U prilično detaljnom razgovoru koji sam s njim vodio za
ručkom,
Eugen Kvaternik mi je rekao da je organizacija logora temeljena na
iskustvu Nijemaca, ali da je uzimajući nešto od njih, dodao i nešto
novo; posebno dobre su kartoteke zatočenika u Hrvatskoj.
Eugen Kvaternik mi je rekao da sada u Zagrebu živi još 4000
Židova (od 15 tisuća ranije). Dio onih koji više nisu u Zagrebu
pobjegli su u inozemstvo, drugi su strijeljani, a treći su u
koncentracijskim logorima. Isto tako, u Zagrebu je živjelo 20.000 Srba,
a od travnja 1941. godine njihov broj se povećao; to objašnjava
činjenicom da se zbog progona u nekim pokrajinama Srbi ipak osjećaju
najsigurnije u glavnom gradu. Nakon pokolja 50.000 muslimana (od strane
Srba) u Bosni, a zatim čistke nad Srbima, broj Hrvata u Bosni, prema E.
Kvaterniku, sada je gotovo jednak onom Muslimana i Srba. Na moje
pitanje što misli o sada razvijenoj teoriji da pravoslavci u Hrvatskoj
nisu Srbi nego Hrvati - "pali" pod utjecajem srpske propagande - gosp.
E. Kvaternik je rekao da se ta teorija razvija "pro forma", sve u svemu
u Hrvatskoj ostaje još milijun Srba. Na moje pitanje što se događa s
čistkom četnika, rekao je da se ne može provesti preko zime. U proljeće
hrvatska vojska će biti jača i još bolje organizirana. U Njemačkoj se
sada školuju 150 časnika i 600 dočasnika, a potom, njihovom pomoću,
formirat će se dvije nove divizije. Osim toga, od Poglavnikovih bojni
nastat će još jedna divizija. O jugoslavenskim časnicima koji su
pristupili hrvatskoj vojsci, E. Kvaternik je rekao da su zbilja opasni,
a o bivšim austrijskim časnicima je rekao da su vrlo stari te na taj
naćin nije izrazio baš laskavo mišljenje i o svome ocu maršalu Slavko
Kvaterniku, bivšem austrijskom časniku...
Prilikom odlaska iz logora, jedan ustaša nam je skrenuo pažnju
na
dva mala spomenika u dnu vježbališta. To su bili grobovi desetorice
ustaša koji su prekršili prisegu i kažnjeni su strijeljanjem. Sada na
ovom mjestu prisegu polažu novoprimljeni ustaše. Sudbina ustrijeljenih
služi kao upozorenje da se prisega točno izvršava, sudbina
ustrijeljenih je i najbolja lekcija mladima.
Fotoaparati sudionika posjeta prikupljeni su još prije odlaska u
logor. Tako je otklonjena mogućnost slikanja ne samo života u logoru,
nego i srušene pravoslavne crkve u selu, na putu prema logoru. U
Jasenovcu je bilo dosta pravoslavaca. Od crkve sada strši samo jedan
zid i nekoliko greda...
Gospodine Ministre, prihvatite molim Vas, moje osobito
poštovanje prema Vama.
Petar Lungov
CDA (Središnji državni arhiv Republike Bugarske), F. 176 ?,
?p. 8, ?.?. 1153, str. 46-55

|
|