|
UTJECAJ KOMUNISTIČKE
SVIJESTI NA JAVNI ŽIVOT U HRVATSKOJ
Piše: Prof.dr. Branimir LUKŠIĆ
Još kao kardinal, današnji sveti otac, govoreći o Europi, izrekao je
ovu misao: "Prava i istinska propast, koju su komunistički režimi
ostavili iza sebe nije gospodarske naravi. Ona se sastoji u otvrdnuću
duša, u uništenju moralne savjesti... Zbog toga pustoš, koju je iza
sebe ostavio marksizam, a koja se nastavlja i postoji i danas, naime
rastakanje najsigurnijih čovjekovih spoznaja o Bogu, o sebi samome, o
svemiru, rastakanje svijesti o nedodirljivim moralnim vrijednostima,
još je uvijek i upravo sada iznova naš problem, i ona može dovesti do
samouništenja europske svijesti".
I doista, pravo bi bilo čudo, da jedan totalitarni sustav
teorije i
prakse, koji je ulazio u sve pore društvenoga i osobnog života u
komunističkim državama, koji je htio transformirati čovjeka, ne samo
njegovo vanjsko ponašanje, nego i njegovu dušu, njegov način mišljenja,
koji je, dakle, htio potpuno promijeniti čovjeka i društvo, pravo bi
čudo bilo, da on nije ostavio duboke tragove u osobnom životu
pojedinaca, u njegovoj svijesti, kao i u društvenom životu onih naroda
koji su bili izloženi komunističkom totalitarizmu. Zato je Skupština
Vijeća Europe u svojoj rezoluciji o osudi komunističkih totalitarnih
režima od 25. siječnja 2006. naglasila, da je svijest o komunističkim
zločinima jedan od preduvjeta njihova izbjegavanja u budućnosti, i da
ta svijest igra važnu ulogu u odgoju mladih naraštaja (točka 7.)
U Hrvatskoj je marksistički komunizam trajao skoro pola stoljeća i
utjecao na način razmišljanja i ponašanja ne samo članova komunističke
partije, nego i onih koji to nisu bili, ali su živjeli u tom ozračju. I
danas, nakon pada komunizma, tragovi su tog mentaliteta vidljivi kod
nas u Hrvatskoj. Iako nije samo utjecaj komunizma taj, koji truje
današnje duhovno ozračje u Hrvatskoj, ovdje ćemo prikazati utjecaj
komunističkog mentaliteta, jer je komunizam, s obzirom na skoro
polustoljetnu nazočnost, ostavio najmaligniji trag na javni život u
Hrvatskoj.
Utjecaj na politiku
Kao svaki totalitarizam, i komunizam
poznaje samo jednu spasiteljsku političku stranku; za komunizam to je
komunistička partija, kako se to tada govorilo, "avangarda" radničke
klase, na čelu koje je stoji centralni komitet, a na njegovu čelu
"veliki vođa". Narod ih je morao slijediti, a ako je narod bio protiv
njih, onda su oni, da tako kažemo, raspustili narod, jer su znali bolje
od naroda što narodu treba, kao što su znali unaprijed kako će narod
glasovati, pa su rezultate toga glasovanja već unaprijed držali kod
sebe pod ključem. Marksisti su na društveno-političkoj razini
razmišljali u kategorijama "prijatelj-neprijatelj", tako da je svatko
tko nije bio s njima, tko je imao različito političko mišljenje, bio
njihov neprijatelj kojega je trebalo likvidirati, ili barem odstraniti.
Za marksiste ne postoji demokratsko ophođenje s ljudima koji
su
politički neistomišljenici. I u samoj komunističkoj partiji okrutno se
razračunavalo s onima koji su imali iole različito mišljenje, s tzv.
revizionistima, frakcionašima i disidentima. Za marksistički komunizam
karakterističan je mentalitet koji u politici kod najmanjeg neslaganja
sumnja na urotu. I danas u hrvatskoj politici vidimo tragove ovoga
isključivog i paranoidnog mentaliteta. Vode političkih stranaka
krivotvore rezultate na stranačkim izborima, ponašaju se netolerantno,
diktatorski, i personaliziraju odnose u stranci; oni koji se s njima ne
slažu, pa i u najmanjoj stvari, uklanjaju se na beznačajan rub stranke,
ili se čak izbacuju iz stranke.Ova komunistička ideja "čistke" nazočna
je ne samo u političkim strankama u Hrvatskoj, nego i izvan njih, jer
vođe stranaka na vlasti uklanjaju, gdje god to mogu, s njihovih radnih
mjesta one koji im se ne klanjaju i postavljaju ljude koji su im
bespogovorno poslušni.
I što su beznačajniji kao ljudi i političari, to više traže od
stranačkih poslušnika potpuno sluganstvo.Mnogi su od takvih političara,
zbog svoje prljave prošlosti i karakternih mana, podložni ucjenama i
manipulacijama od Hrvatskoj nesklonih stranih centara moći. I u
demokratskim sustavima postoji sukobljavanje s ljudima koji politički
drukčije razmišljaju, ali ti sukobi ne idu do istrebljenja
neistomišljenika kao neprijatelja, jer se u demokraciji i s
neistomišljenicima mora živjeti; političke protivnike se u demokraciji
ne sotonizira, niti ih se egzistencijalno ugrožava na način, da se
sprječava ne samo njihovo zaposlenje, nego i zaposlenje njihove djece,
kao što imamo takvih slučajeva danas u Hrvatskoj.
Ovo izaziva obrambeni mehanizam kod građana Hrvatske, bez
obzira na
to bili oni članovi neke političke stranke ili ne. Taj bismo obrambeni
mehanizam mogli nazvati kameleonstvo, društvena mimikrija. Kao što se
kameleon promjenom boje svoje kože prilagođuje sredini i zaštićuje, da
ga progonitelji ne unište, tako se i mnogi građani u Hrvatskoj
zaštićuju poznatom komunističkom obranom, rascjepom izmedu javne osobe
i privatne osobe. Istinsko vlastito mišljenje oni izražavaju kao
privatna osoba, samo u najužem krugu obitelji i prijatelja. Kao javna
osoba oni kade moćniku na vlasti. Ta je pojava bila u komunizmu
svakodnevna. Time se stvara rascijepana osoba, dakle neka vrsta
politički prouzročene shizofrenije. Nažalost, ovo se i danas može
vidjeti u javnom životu Hrvatske, pa i kod saborskih zastupnika, koje
bismo mogli usporediti s rampama ili brkljama; sve što oni rade jest
mehaničko dizanje i spuštanje ruke prema stranačkom posluhu kod
glasovanja.
Spomenimo još jedan poguban utjecaj komunističkog načina mišljenja
i ponašanja na politički život danas u Hrvatskoj. Marksistička
ideologija je potpuno relativizirala moralne vrijednosti. Za marksizam
moral je nadgradnja i on ovisi o ekonomskoj bazi. Za komuniste je
moralno sve ono što pomaže partiji da dođe na vlast i da vlast zadrži.
Danas kad u Hrvatskoj ne postoji komunizam kao zakonski obvezna
ideologija, komunistički mentalitet potpunog relativiziranja moralnih
vrijednosti očituje se i u hrvatskoj politici, pa se politički
oportunizam stavlja ispred vjernosti savjesti.
Političari odgojeni u ozračju marksističke ideologije ni danas
vrlo
često nemaju etiku odgovornosti koja je zasnovana na vlastitom
uvjerenju. Ako su bili uvjereni marksisti, a ne samo komunistički
karijeristi, što je bio rijedak slučaj u komunizmu u Jugoslaviji,
osobito u zadnjih nekoliko desetljeća, pa su se razočarali u svojoj
ideologiji, oni su danas većinom cinički karijeristi koji ne vjeruju u
načela demokracije. Jer onome tko se razočara u ideale koje je usvojio
u prvoj polovici svoga života, vrlo je teško steći nove ideale u drugoj
polovici života. Za to su potrebni jak um i moralna zrelost, kreposti
koje, prema iskustvu naše prošlosti, nisu resile većinu komunista. Ako
je pak netko i u komunizmu bio samo karijerist bez moralnih načela, on
je i danas to ostao u politici.
Takav političar deformiranog mentaliteta i uspavane savjesti danas
rado surađuje sa svjetskim silnicima iz financijske internacionale. Bez
ikakvih načela, osim onoga da je u načelu glavno biti na čelu, takvi se
danas deklariraju globalistima, jer je to novčano konjunkturno. Nekada
lažni komunisti, a danas lažni globalisti, oni su onda i danas ostali
isti, oportunisti i karijeristi. Lišen kulture dijaloga, tolerancije i
pluralizma, bez vjere u demokratske ideale, ovaj je soj političara
danas pošast hrvatskoga društva. Neki od njih. koji se nalaze na
najvišim političkim položajima u državi, pokušavaju provoditi novu
titoizaciju, obnavljaju kult Tita, bratstva i jedinstva, a
kriminaliziraju Domovinski rat i njegove sudionike, ne bi li postali
vođe nove Jugoslavije poznate pod nazivom Zapadni Balkan.
Danas je očito da hrvatska politika devedesetih godina koja je
bila
u znaku avnojsko-zavnohovske opterećenosti, koja je povjerila bivšim
udbašima da uzmu ključne dužnosti u hrvatskim tajnim službama, bivšim
kosovskim kadrovima da organiziraju hrvatsku vojsku, bivšim
komunističkim tehnomenadžerima da vode državu (u vladi demokratskog
jedinstva od tridesetak članova samo trojica nisu bili bivši članovi
Saveza komunista), politika koja je stvarala hrvatsku diplomaciju
pretežito od bivših jugo-diplomatskih kadrova, danas je očito, da je ta
politika, koju je u dobroj namjeri provodila hrvatska vlast radi
okupacije Hrvatske, embarga na uvoz oružja, radi mira, sloge i
jedinstva u obrani i oslobođenju Hrvatske, da je ta politika dugoročno
posijala metastaze komunističkog karcinoma koje danas ozbiljno
ugrožavaju opstanak samostalne hrvatske države, pogotovo što nakon toga
nije uslijedila u Hrvatskoj moralno i politički neophodna lustracija.
Utjecaj komunističkog mentaliteta osjeća se i u političkoj
pasivnosti i fatalizmu stanovitog dijela pučanstva u Hrvatskoj.
Naviknuti u komunizmu da slušaju, da budu politički pasivni u potpuno
politiziranom društvu u kojemu je partija imala monopolističku kontrolu
nad vojskom, policijom, obavještajnim službama, medijima, oni ni danas
ne vjeruju u mogućnost političke inicijative građana. Iako uviđaju
pogreške svojih političara, njihovo sluganstvo, korupciju, poltronstvo,
pa i izdaju vitalnih interesa hrvatske države, takvi se građani
osjećaju bespomoćnima, malodušnima, i ne vjeruju da bi oni išta mogli
popraviti u političkom životu Hrvatske. Starčević bi ih nazvao
političkim uškopljenicima. U ovom lažnom osjećaju svoje nemoći čime ih
je komunizam inficirao, oni su danas žrtve ne samo korumpiranih i
amoralnih političara, nego kojekakvih nevladinih organizacija, koje su
strani moćnici osnovali u Hrvatskoj da izazovu u njoj neslogu kako bi
je lakše pokorili. Ti građani sve ovo vide, reagiraju neizlaskom na
izbore, ali žive u ozračju političke i društvene obamrlosti. Nemaju
vjere u same sebe. Na taj su način idealan temelj na kojemu strani
financijski krugovi i njihove domaće sluge mogu uspostaviti političku i
gospodarsku prevlast u Hrvatskoj.
Utjecaj na kulturu
Na području kulture danas se osjeća u
Hrvatskoj da smo pola stoljeća bili otrgnuti od kulturnoga i duhovnog
života demokratskih zemalja Europe i izloženi menticidnom i
kulturocidnom komunističkom totalitarizmu. Mnoga strujanja demokratske
Europe u likovnoj i glazbenoj umjetnosti, u literaturi, kazalištu i
filozofiji nisu naišla na jeku u komunističkoj Jugoslaviji unutar koje
se nalazila i Hrvatska. Uvjeren sam, da bi Hrvatska, s obzirom na svoju
bogatu kulturnu prošlost, da je došla u neposredan dodir s tim
strujanjima, dala svoj doprinos, ne ropskim oponašanjem, nego
stvaralačkom sintezom tih strujanja i hrvatske kulturne baštine.
Umjesto toga su u komunističkoj Jugoslaviji na kulturnom i
misaonom
polju carevali dežurni čuvari komunističke ideologije, koji su za
povlasticu slobodnog putovanja i za unosne položaje u državi davali
vlastodršcima ideološku potporu. Većina od njih je i danas ostala na
tim položajima, na kojima više ne prisežu na marksizam, nego na ljudska
prava, smatrajući da nikada nije kasno stvoriti sebi novu prošlost.
Danas se u Hrvatskoj ovaj utjecaj komunističke ideologije na tadašnji
nedostatak idejnog pluralizma možda najočitije vidi u pisanim i
elektroničkim medijima, dakle u televizijskim programima i tiskovinama,
gdje se osjeća pomanjkanje pluralističke prosudbe političkih,
društvenih i kulturnih dogadaja. U Hrvatskoj su danas većina novina i
televizijskih programa predvidivi u svojoj jednostranosti, a kritički
su osvrti na političke, društvene ili kulturne dogadaje, koji bi
odražavali idejni pluralizam, i koji bi se razlikovali od onih koji su
naređeni od političkih ili financijskih moćnika, u tim medijima vrlo
rijetki.
Komunizam je ostavio posljedice i u narušenom građanskom i
kulturnom ophođenju. Nije najtragičnije u komunizmu bila nesloboda,
iako je ona mnogima teško padala. No s nekoliko glumačkih trikova i
elastičnom kralježnicom mogla se stanovita sloboda sačuvati i napraviti
karijera. Mnogo je depresivnije i tragičnije djelovao gubitak uljudbene
tradicije, onoga što se prezirno nazivalo "buržoaskim manirama".
Takozvana drugarska otvorenost vrlo je često bila izraz za
barbarizaciju javnog života i međuljudskog kontakta. Ovaj deficit
uljudbe i danas je vidljiv ne samo u međuljudskim kontaktima u javnom
životu, nego i u samome vrhu društvenog i političkog života u
Hrvatskoj, na primjer kada viši političar riječima kojima se ušutkava
bezobrazan deran zabranjuje nižemu, da na sjednici vlade izrazi svoje
mišljenje.
Utjecaj na državu i društvo
Komunistički mentalitet oblikovan
u marksizmu smatra nacionalnu državu ostatkom prošlosti. Tomu
mentalitetu je teško shvatiti da su nacije bogatstvo čovječanstva, i
da, kako je rekao Aleksandar Solženjicin, i najmanja među njima ima
svoje posebne boje, da ona utjelovljuje jedinstveni dragulj Božjeg
plana, te da bi nas nestanak nacija jednako osiromašio kao kad bi svi
ljudi bili jednaki, imali jednaku narav i izgled. I doista, narodi,
etniciteti, nacije i kulture tvore temeljnu vrijednost povijesnog
bitka. Oni se odlikuju samopoštovanjem koje uključuje i uvažavanje
drugih naroda i kultura. Protivnici ovog etnopluralizma su
nacionalizam, koji u uskogrudnoj samosvijesti traži vladavinu nad
drugim narodima, i globalizam, koji u svojoj etnocidnoj i kulturocidnoj
naravi uzrokuje rušenje nacionalnog identiteta.
Posljedice toga anacionalnog mentaliteta su danas vidljive kod
određenog broja političara u Hrvatskoj. Inficirani ovim komunističkim
virusom, oni su u svojoj anacionalnosti zapravo politički snobovi
kolonijalnog mentaliteta. Oni zagovaraju nacionalnu abdikaciju kao
predvorje nacionalne kapitulacije i zaboravljaju, da narod bez svoje
nacionalne prošlosti nema svoj identitet, jer narod koji ne zna što je
jučer bio, ne zna ni što je danas. Stoga je jedan je od bitnih uvjeta
opstojnosti hrvatske države da se integriraju pozitivnosti hrvatske
povijesne tradicije iznad svih idejnih opredjeljenja. Zato je
najvažnije mjerilo za hrvatske političare njihov odnos prema nezavisnoj
hrvatskoj državi, a ne prema stranačkom programu ili prema Bruxellesu i
EU.
Tom bi učvršćenju hrvatske državne nezavisnosti morala služiti
ideja o pomirbi Hrvata. Nažalost, u Hrvatskoj se nije uspjelo ostvariti
tu pomirbu i nadvladati duboku podjelu na one koji su počinili zločine
kao bivši komunisti, i one koji su bili njihove žrtve. U hrvatskom se
društvu doživljava kao očita socijalna nepravda činjenica, da oni koji
su služili najkrvavijoj utopiji u povijesti čovječanstva, koji su kao
visoki partijski funkcionari terorizirali u komunizmu, odlučivali o
sudbinama svojih sugrađana, njih prokazivali i "cinkali", da ti ljudi
ni danas ne odgovaraju za svoja nedjela, nego da su dapače i u
današnjoj Hrvatskoj prigrabili visoke položaje u politici, društvu,
gospodarstvu, medijima, školstvu. Sve ovo izaziva revolt i negodovanje
onih građana Hrvatske, koji nisu pripadali komunističkoj partiji, koji
su u prošlosti, ponekad uz velike žrtve za svoju i obiteljsku
egzistenciju očuvali svoj moralni integritet. Ovo stvara u hrvatskom
društvu duboku podjelu, zlu volju i osjećaj društvene nepravde, što
sprječava integraciju društva i zacjeljenje rana prošlosti.
Što raditi?
Suočeni s ovim ostatcima komunističkog mentaliteta
u javnom životu današnje Hrvatske, što nam je raditi? Što učiniti da se
suzbije utjecaj ovog načina razmišljanja i djelovanja, koji se očituje
u potpunom moralnom relativizmu, u utjecaju politike na sudstvo i
organe kaznenog gonjenja, u ambiciji nekih političara da oponašaju
Titovu arogantnost i sebeljubivost, u njihovom paranoidnom strahu od
urote kod najmanjeg neslaganja s njima, u poslušnosti medija centrima
političke i financijske moći, u crno-bijelom klišeju medijskih
izvješća, u raširenoj podmitljivosti, u neodgovornosti političara i
gospodarstvenika za svoje čine, u otvorenom propagiranju titoizma sa
najviših državnih položaja, u sabotiranju hrvatske sloge i u želji
bivših komunista da se obnovi Jugoslavija pa makar u obliku UDB-e
(Ujedinjenih Država Balkana).
Očito se nameće potreba za moralnim čišćenjem. Ponajprije u
onoj
grani javnoga života koja najviše utječe na formiranje mišljenja i
vladanja, a to je novinarstvo, u kojem su se ugnijezdili mnogi
kriptokomunisti i reciklirani komunisti, ili njihova djeca, stručnjaci
u nepotpunom i netočnom prikazivanju činjenica, u oblikovanju svijesti
građana u skladu sa zahtjevima političkih i financijskih centara moći.
Uspavljujući i otupljujući pozornost čitatelja i gledatelja banalnim
senzacijama, oni odvraćaju pozornost od vijesti o sudbinskim političkim
i gospodarskim odlukama za hrvatski narod . Treba ovom novinarstvu
septičke jame, koje je u pretežnom dijelu prodano i sluganski podložno
tim centrima moći, vratiti dostojanstvo, da bismo dobili novinare koji
imaju vlastitu savjest i građansku hrabrost.
No potreba za moralnim čišćenjem vrijedi za puno širi sloj ljudi
nego li su novinari, osobito za ljude u političkim, gospodarskim,
kulturnim i školskim strukturama. Interesantno je primijetiti, da su
upravo tzv. reformirani komunisti, dakle krug osoba među kojima ima
najviše predstavnika komunističkoga mentaliteta o kojemu je ovdje
riječ, da su upravo oni, koji se nalaze u svim političkim strankama,
najsnažnije uporište globalističkog kapitalizma u Hrvatskoj. Članovi
bivše komunističke nomenklature i njihova djeca, mahom su se pretvorili
u političku i gospodarsku elitu i enormno se obogatili služeći stranim
kapitalistima, pa se može reći, da su komunisti od nekadašnjih svetih
krava danas postali zlatna telad. Ovaj je zadatak dekomunizacije
mentaliteta tim teži, jer duh neoliberalističkog kapitalizma, koji
danas vlada u Hrvatskoj ima neke od istih mentalnih sklopova kao i onaj
komunizma. I liberalistička ekonomija stoji u znaku promjene
vrijednosnih načela, od duhovnog na puko materijalno; duh
neoliberalizma podržava relativnost vrijednosti, potpuni utilitarizam,
neprimjerenu dobit od trgovine, stavljanje rata u funkciju kapitala
kroz njegovu potrošačku narav, eliminiranje svega onoga što ne donosi
korist i svođenje čovjekova dostojanstva na puku burzovnu cijenu. I
liberalizam stvara tehnokrate i partitokrate bez karaktera i karizme,
pomažući da nacionalno bogatstvo postane privatno vlasništvo jedne
skupine ljudi, kao što je komunizam pretvorio to bogatstvo u vlasništvo
partijske nomenklature.
U ovom oživljavanju moralne svijesti nakon polustoljetnog
njezinog
uništavanja i zatiranja od strane marksističkog komunizma, važnu ulogu
mogu odigrati vjerske zajednice u Hrvatskoj, osobito Katolička crkva,
kojoj nominalno pripada velika većina hrvatskih građana. Svjetovne su
religije poput fašizma, nacizma, komunizma i liberalizma duboko
razočarale čovjeka, pa smo svjedoci u cijelom svijetu povratka Boga u
javni život, dakle i u politiku, ako ne uvijek u obliku religijske
dogmatike, ono barem u obliku religijske kulture. Ljudi sve više
postavljaju temeljna pitanja o dobrobiti življenja, o tome u čemu se
sastoji životno blagostanje, i nisu zadovoljni samo konzumerstvom i
"šopingom". Ovaj se povratak vjere (kršćanske, židovske, islamske,
hinduističke) u javni život i politiku zapaža preko cijelog političkog
spektra, od lijevoga do desnog njegovog krila. Izgleda da će u
budućnosti biti veća srodnost medu onima kojima je duhovna dimenzija
bitna za život, bez obzira u kojoj se oni političkoj stranci nalazili,
nego medu članovima iste stranke koji ovo mišljenje ne dijele. Povratak
na javnu scenu u Hrvatskoj vjere i vjerske kulture bio bi najbolji
lijek za nadvladavanje ostataka komunističke svijesti.
No ovo nadvladavanje komunističkog mentaliteta ne će biti ni lako,
ni kratkog vijeka. Komunizam kao sustav je u Hrvatskoj srušen, ali
naslijeđeni komunistički način razmišljanja i djelovanja i danas je živ
u Hrvatskoj, ne samo kod bivših komunista, nego i kod nekih koji to
nisu bili, a koje je taj virus u mladoj dobi i odgoju inficirao. Kao
što se kaže za demokraciju i slobodu, da se moraju svakog dana ponovno
osvajati, da su one dnevni plebiscit, tako se isto može reći i za
dekomunizaciju hrvatskog duhovnog prostora; ta se dezinfekcija mora
dnevno, svjesno i ustrajno provoditi.
Započeli smo citatom današnjega pape Benedikta XVI., pa ćemo
završiti mislima njegova prethodnika Ivana Pavla II. koji je na svojoj
koži osjetio nehumanost totalitarnih blizanaca nacizma i komunizma.
Postavljajući u svojoj enciklici "Evandelje života" pitanje, je li
demokracija lijek protiv iskrivljene totalitarne svijesti, on odgovara:
"Demokracija se ne smije pretvoriti u idol tako da ona bude nadomjestak
za moral, ili lijek protiv svakog nemorala. Demokracija je u biti
sustav, i kao takav sredstvo za odredeni cilj, a ne sam cilj. Njezina
'moralna' vrijednost nije automatska, nego ona ovisi o suglasnosti sa
moralnim zakonom kojemu demokracija, i svaki drugi oblik čovjekova
ponašanja, moraju biti podložni."
U svome govoru dobrotvornim udrugama u gradu San Antonio Ivan
Pavao II. je rekao i ovo: "Društvena nepravda i nepravedne društvene
strukture postoje samo zato, jer pojedinci ili društvene skupine njih
podržavaju ili toleriraju. Ovaj osobni izbor, koji djeluje kroz
strukture, stvara i širi stanje siromaštva, potlačenosti i bijede. Zbog
toga svako nastojanje da se nadvladaju i promijene društvene strukture
zla i grijeha mora početi obraćenjem ljudskog srca, promjenom
perverznog mentaliteta. A za ovo je potrebna Božja pomoć".
Uz naše napore i Božju pomoć možemo se osloboditi naslijedene
komunističke svijesti koja danas truje javni život u Hrvatskoj i
očuvati kao Hrvati svoj nacionalni identitet. No, da to ne će biti lak
posao svjedoče i ove proročke riječi našega Matoša: "U katedralu jedne
teške noći, / uđoh tiho i priđoh do oltara, / sa zvonika jecahu zvona
stara, / htio sam duši molitvom pomoći. // Kad tamo pri tamnom visokom
odru, / jedna žena gledaše u daljinu. / Tri su joj boje ovile haljinu,
/ prepoznah crvenu, bijelu i modru. // I reče mi tiho: moli se sinko /
nad nama pletu neke čudne niti, / Hrvat je opet tako teško biti..." (A.
G. Matoš "Kip domovine").•
|
|
