|
Vjekoslav Maks Luburić
‘Ne odustajem od časti da postanem meta!’
(Cyrano de Bergerac, IV, 4)
piše: Christophe Dolbeau
Svatko zna kako je srpskokomunistička propaganda tijekom 45 godina
uspijevala pripisivati Hrvatima i njihovim čelnicima, vrlo često uz
zeleno svjetlo zapadnih medija, najmrskije i najekstravagantnije
zločine. Na top listi hrvatskih osoba koje je bivši sustav demonizirao
nalaze se bez dvojbe Ante Pavelić i Andrija Artuković, ali također i
Vjekoslav Maks Luburić, bivši ustaški general kojeg je Beograd oslikao
kao rijetku vrstu dinarske nemani. Kada se dobro osmisli, svaka
dezinformacija sjajno funkcionira, i to do te mjere da ona stvara
kontroverze i potiče na polemike i to među samim iseljeništvom.
Zatrovani medijskim linčem, neki su (možda) stvarno bili šokirani
pričama o generalu, dočim su neki našli izgovor da se njime posluže kao
žrtvenim jarcem. I danas na početku 21. stoljeća, takav stav se nije
promijenio. Ustaški general Vjekoslav Maks Luburić i dalje služi kao
antinacionalističko strašilo. U svakom slučaju, sjene starih laži i
dalje lebde, osim ako se čovjek uistinu ne boji staviti povijest u
svoje prave okvire.
Ima tome 40 godina, tj. 20 travnja, 1969. godine, otkad je Udba
likvidirala Vjekoslava Luburića, što zaslužuje da se njegovim portretom
pozabavimo drugačije negoli ga se obično oslikava. Luburićev
avanturistički život i njegov dramatični završetak govore u njegovu
korist.
Početci revolta
Vjekoslav Luburić rođen je 20. lipnja 1913.
(ili 6. ožujka 1914., po drugima), u Humcu, malom selu pored Ljubuškog,
u srcu Hercegovine, u regiji koja je toliko dala za Hrvatsku. Pohađa
pučku školu u svom selu, a nakon toga odlazi u franjevačku gimnaziju na
Širokom Brijegu u kojoj dobiva dobre ocjene. Njegovo se školovanje
odvija mirno. Još je mlad kad započinje nasilje, kada srpska kraljevska
žandarmerija ulazi naglo u njegov život. U zimi 1923. žandarmerija
upada u njegovu kuću i odvodi mu oca. U Trebinju žandarmerija muči
njegova oca, a u jednoj samici ga polijevaju hladnom vodom. Zatvorenik
umire. Vrlo je vjerojatno da je taj nasilni čin odigrao važnu u ulogu u
kasnijem Luburićevu životu. Prolazi još nekoliko godina tijekom kojih
jačaju nacionalistički osjećaji kod mladića.U zemlji gdje je represija
nemilosrdna, gdje je zabranjeno pjevati tradicionalne pjesme i gdje se
čak puca na katoličke procesije, opasno je, čak i s petnaest godina,
prkositi vlasti. Na kaznu ne treba dugo čekati: mladi Luburić isključen
je iz srednje škole u Mostaru. Njegovo školovanje iznenada se prekida,
tako da je mladić primoran odsad raditi kao perač suđa u jednom
restoranu. Kasnije radi kao pisar u jednoj štedionici za zdravstveno
osiguranje. Bez dvojbe, ta su poniženja samo pojačala njegov bijes
protiv srpskog okupatora.
U siječnju 1929. godine nacionalistički advokat Ante Pavelić konstatira
da više nije moguće voditi političku i pravnu borbu u Kraljevini
Jugoslaviji i odlazi u inozemstvo da nastavi s borbom. Vjekoslav
Luburić također nastoji otići, no policija ga hvata pri prelasku
granice i odvodi ga odmah njegovoj majci. No usprkos svemu tomu, on
ponovno pokušava bježati te dolazi u Madžarsku u Janka Pustu, gdje se
skupljaju prve ustaše.
U kontaktu s ostalim borcima, mnogo starijima i prekaljenima, on odsad
uči o tajnim akcijama (u to vrijeme on dobiva nadimak Maks). Malo je
informacija o tom periodu njegova života, no možemo zaključiti da to
vrijeme pridonosi jačanju njegovih uvjerenja. Odsad se on nalazi
upleten u nemilosrdnoj borbi gdje je većina udaraca smrtonosna i gdje
će dosta njegovih suputnika pasti. Tih godina režim likvidira Marka
Hranilovića i Matiju Soldina (svibanj 1931.), Ivana Rosića (srpanj
1931.), Petra Oreba i Josipa Begovića (proljeće 1934.), Stjepan Duića
(28. rujna 1934.), Andriju Gredičaka (25. svibnja 1935.) i Stipu Javora
( 27. ožujak 1936.). Luburićev je karakter očvrsnuo jer trebalo je
preživjeti u Madžarskoj. Nakon zatvaranja Janke Puste, mladi čovjek
jedva životari u Budimpešti, prije nego što ga je jedan seljak iz
okolice unajmio kao običnog radnika. Rijetki su takvi mladi ljudi na
koje takav ‘univerzitet‘ ne ostavlja tragove, a još su rjeđi oni koji
iz njih izlaze još odlučniji.
Vojnik nezavisne Hrvatske
Nakon proglašenja neovisnosti, 10.
travanja 1941., Vjekoslav Luburić vraća se u zemlju kako bi se stavio
na raspolaganje novoj vlasti. Sa svojih 28 godina on je siguran i gotov
borac kojem se odmah daju odgovorni zadatci. Prvo postaje pomoćnik
generala Servatzyja, a nakon toga radi s Mijom Babićem, nakon kojega će
preuzeti čelništvo III. ureda UNS-a (Ustaške nadzorne službe).
Godine 1942. dobiva čin bojnika i to kada postaje šef nove jedinice
‘Ustaške obrane’ čiji je zadatak borba protiv neprijateljskih
infiltracija i unutarnjeg neprijatelja. Budući da se već 19 godina
borio protiv srpskih vlasti, svakako da se on ne pokazuje nježan niti s
četnicima, niti s partizanima, niti s njihovim simpatizerima. Svakom je
jasno da gerilski rat i protugerilski rat imaju vrlo malo zajedničkog s
pravilima konvencionalnog rata. Jasno je da ispred sebe čovjek ne
dijeli darove, o čemu svjedoče tisuće leševa hrvatskih civila, katolika
i muslimana svih uzrasta koje su srpske bande ostavljale iza sebe i to
često strašno mučene.
No isto tako desetine pravoslavne siročadi bit će spašeno i smješteno u
institucije koje u svom trošku održava ‘Ustaška obrana‘. Isključivo
vezan za interese Hrvatske, kad to zatreba Luburić ne oklijeva doći u
sukob i s Nijemcima, što mu nekad stvara ozbiljne probleme. Tako u
studenom 1942. godine Nijemci ga optužuju za incident koji se dogodio u
Travniku. Nakon što je kratko vrijeme stavljen u kućni pritvor pa čak i
u zatvor, on izlazi iz cijele afere zahvaljujući podršci poglavnika
koji odbija pritisak Glaisea von Horstenaua da ga se izruči. Premda na
terenu ima reputaciju da je čvrst i svojeglav, taj mladi časnik nema
ništa od patološkog ubojice kako neki vole isticati.
Vlada mu povjerava čuvanje jedne od najutjecajnijih osoba koja uživa
veliki ugled u Hrvatskoj, dr. Vlatka Mačeka. Nakon što je stavljen u
kućni pritvor, šef Seljačke stranke, anglofil, pacifist i uvjereni
antifašist, provest će tri mjeseca kod Luburića u njegovu stanu u
Bulićevoj ulici i to u društvu majke i dviju njegovih sestara. Ako je
vjerovati njegovim Memoarima, Maček nije imao loše mišljenje o
Luburiću.
Krajem 1942. Luburićeva jedinica uzima ime (Ustaški obrambeni sdrug).
Ona okuplja 1500 vojnika, a u jesen 1944. godine njezin će broj
iznositi 7000 ljudi. Ta borbena i pokretna jedinica nizat će operacije.
Bori se na Psunju, Kozari, Ivan Planini, Posušju, Imotskom i Banjoj
Luci. U listopadu 1944. godine kao znak za svoju hrabrost Vjekoslav
Luburić dobiva čin pukovnika. On će dobiti visoka hrvatska odličja kao
i naslov viteza.
Usporedno s tim ratnim zadatcima, Vjekoslav Luburić dobiva također
zadatak da vodi sabirne logore u hrvatskoj državi, jedan nimalo
zahvalan zadatak za vojnika koji će omogućiti njegovim protivnicima da
maksimalno ocrne njegovu reputaciju (suprotno – a i to treba navesti –
‘hrabrom‘ Lordu Kitcheneru koji je izumio prve koncentracijske logore u
kojima je početkom 20. stoljeća nestalo 280.000 južnoafričkih Bura, od
kojih 22.000 djece mlađe od 16 godina i 14.000 crnaca). Točna i
objektivna povijest tih logora tek se mora napisati, a sve što znamo o
njima dolazi isključivo od ljudi kojima je u interesu, zbog
antihrvatske propagande, naslikati jednu apokaliptičku sliku. Ima već
tomu mnogo godina da su neovisni povjesničari kao Ante Ciliga, Bruno
Bušić ili bivši predsjednik Franjo Tuđman pokušali staviti stvari u
ispravne okvire. Nije tu sve rečeno. To da ta mjesta za internaciju
nisu bila mjesta za odmor i da su uvjeti života bili izuzetno teški,
nitko u to ne sumnja. Ali u okvirima te epohe, je li uopće moglo biti
drukčije? A što se tek zbivalo kod ostalih zaraćenih strana? Nepotrebno
je naširoko opisivati ovdje paklene uvjete u sovjetskim i
srpsko-komunističkim koncentracijskim logorima, no dovoljno je navesti
da su tisuće zatvorenika živjeli kao mučenici u češkim logorima
Jägerndorf, Lerchenfeld, Klaidovka, Burgberg, Kladno i Motol, u
poljskim logorima Bereza Kartuska, Potulice, Jaworzno, Zgoda et
Lambinowice, a prema Kanađaninu James Bacqueu (Other Losses) između
167.000 i 409.000 Nijemaca umire u zatočeništvu u Francuskoj! Hrvatske
zatvori nisu bili modeli, međutim zatvori drugih, a osobito zatvori
‘antifašista‘ nisu bili nimalo ugodniji. Konačno, trebalo bi točno
ustanoviti dio odgovornosti svakog na dnevnoj osnovi jer se ne može
samostalno upravljati zatvorskim sustavom. Nije red tješiti se
prigodnim žrtvenim jarcem kojega nam je ostavila u ostavštini
komunistička propaganda.
Godine 1945. Vjekoslav Luburić je general koji zapovijeda s Drugim
zborom Ustaške vojske (II. ustaški sbor), a koji se sastoji od 3
divizije, koja brani crtu Slunj-Petrinja-Sisak. Zahvaćen debaklom,
svibnja te godine on se povlači prema Celju i Austriji ne želeći pasti
u klopku Bleiburga. Nije on tip koji se predaje. Poput nekih drugih
časnika koji se ne žele priznati pobijeđenima, i on se vraća i odlazi u
šumu.
S padina Papuka do Costa del Azahara
Neposredno nakon rata,
brojne skupine pokušavaju nastaviti borbu za Hrvatsku: na Velebitu
pukovnik Delko Bogdanić rukovodi s više od 2000 boraca, u Lici to je
komandant Slavko Hajdinović koji rukovodi pokretom otpora, a u
Hercegovini to je komandant Niko Vladić. Neki pak djeluju u Slunju
(Mile Špehar), u Odžaku (Petar Rajkovac) u Bugojnu (Pero Arapović), u
Sarajevu ( Hasan Biber) ili na Širokom Brijegu (Benko Penović, Mariofil
Mandić i Vinko Škrobo). Prozvani kamenjarima ili škriparima, ti
nacionalistički guerillerosi nanijet će ozbiljne gubitke okupatoru
(komunistički pukovnik Svetislav Stefanović procjenjuje na 2.000
gubitke Ozne i Udbe između 1945. i 1948. godine).
Jedna od tih skupina otpora bira regiju Plješevica-Bilogora i planine
Papuka za teatar-operacije, a s tom skupinom se ustaški general Luburić
odlučio boriti. Nakon dvije i pol godine jedna teška rana konačno
dovodi do kraja tu očajničku borbu. Nakon što ga tajno jedan liječnik
prijatelj liječi, on ponovno uspijeva izigrati planove onih koji su se
dali u potjeru za njim i koji ga vrebaju na zapadnim granicama zemlje.
Suprotno svim očekivanjima, kreće prema istoku, ulazi u Madžarsku i
skriva se kod prijatelja u Budimpešti. Odatle odlazi u Beč, djelomično
i tada pješice prelazi na zapadnjačku zonu. Zatim dolazi u Innsbruck, a
onda konačno i u Pariz.
U strahu da će eventualno biti izručen u slučaju ako se otkrije njegov
identitet (između 1944. godine i 1947. godine Francuska ima nekolicinu
komunističkih ministara), bjegunac skrivećki ispunjava svoje
materijalne potrebe kao radnik u rudniku. Nakon nekoliko mjeseci
ponovno se seli da bi se smjestio u Španjolskoj, zemlji koja ne
priznaje Jugoslaviju i gdje on zna da može računati na simpatije nekih
čelnika i gdje je već dosta Hrvata započelo novi život.
Nakon što je relativno lako dobio politički azil (nakon kratkog boravka
u zatvoru u Cararabanchel) i nakon što je naučio nešto španjolskog
jezika, Vjekoslav Luburić radi više poslova od koji su mnogi
neočekivani: od trgovačkog putnika do uzgajivača peradi! Ženi se jednom
Španjolkom, Isabelom Hernaiz, koja mu rađa četvero djece: Domagoja,
Drinu, Vjekoslava i Miricu. Budući da on nije bio čovjek koji bi
prihvatio anonimnost i koji bi prekrižio ruke, ne oklijeva se ponovno
pojaviti na političkoj sceni i pokreće Hrvatski narodni odpor, pokret
koji se začas proširio u Njemačkoj, Francuskoj, Americi i Australiji.
Uvjeren u bitnu ulogu promidžbe, on priskrbljuje svom pokretu i tiskaru
(gdje objavljuje časopise Obrana i Drina) a nakon toga osniva nakladu
‘Drinapress‘. Nakon što se seli u Caragente, 40 kilometara južno od
Valencije, tamo vodi malu tiskaru koja će objaviti šezdesetak knjiga i
brošura.
Iz svog novog štaba general Vjekoslav Luburić širi ideje koje znatno
prelaze uobičajeni govor u emigraciji. Odbacujući svaki ideološki
dogmatizam i svako zatvaranje u pretjerano i sterilno idealiziranje
prošlosti, on postavlja svoje akcije na isključivo patriotskoj podlozi.
Obraća se svim Hrvatima, uključujući i partizane i njihovu djecu (stari
mostovi još postoje s klanom Hebrang i sa skupinom oko Ivana Ribara) te
apelira na premošćivanje svih podjela, za bolju borbu protiv
Jugoslavije i za spas Hrvatske. Takva strategija otvaranja i
nacionalnog jedinstva, koja je prilično spretna (a da pritom ne niječe
svoju prošlost), pokazuje jednu nedvojbeno modernu stranu koje je
nespojiva s primitivnom i sirovom slikom koju neke žele zalijepiti
generalu. Ne samo što to nije bio nikakav brlog aktivista koji imaju
problema sa svojim vlastitim zavjerama, nego naprotiv, njegov pokret
dobiva potporu više kvalitetnih emigranata od kojih su mnogi i
intelektualci. Tako nalazimo uz bok Luburiću i bivšeg pukovnika Ivan
Stiera, Ibrahima Pirić-Pjanića (1896.-1977.), Stjepana Crničkog (1903.-
2007.), ali također i kriminologa Žarka Šimata (1909.- 1985.), pjesnika
Envera Mehmedagića, profesora Mirka Meheša (1921. – 1999.) i
povjesničara Dabu Peranića. Blizak glasovitom Ocu Miguelu Oltri iz
Svetog bratstva Španjolske, general ima jako dobre odnose s franjevcem
Gracijanom Raspudićem (1911.- 1989.), fra Kvirinom Vasiljem (1917.-
2006). i fra Otonom Knezovićem (1890.-1964.). Svi ti ljudi surađuju u
žurnalima generala u kojima Luburić uvijek piše uvodne članke i u
kojima on često prenosi i neke prijevode (prevodi neke radove
španjolskog stratega Jose Diaza de Villegasa, veterana s Istočnog
fronta).
Dolazak ‘Jude‘
Budući da je u stanju povesti ljude razočarane
komunizmom i budući da uživa neosporiv prestiž kod najaktivnijih
emigranta, Vjekoslav Luburić ponovno predstavlja opasnost, što ga čini
ponovno glavnom metom jugoslavenskih tajnih službi. Glede zločina, ti
su ljudi tada već jako dobro uhodani budući da su u nekoliko godina
uspjeli likvidirati dvadesetoricu izbjeglica.
Rečeno policijskim rječnikom, Luburić je meta koju je lagano
lokalizirati: poznat pod nadimkom ‘gene ral Ladislav Černošky‘ i
‘général Drinjanin‘ (njegov pseudonim) njega se također zove i Vicente
García Pérez iz Carcagente, a tamo gdje on živi ( u Ulici santa Ana)
također ga se zove ‘El Polaco‘ (Poljak). Kad se rastavio od svoje žene
Izabele, živio je iznad tiskare sa svojim sinom Donkijem (Domagojem)
čiji su se brat i sestra nalazili u jednom internatu u istom kraju.
Problem jugoslavenskih agenata bio je u tome kako mu prići i kako
zadobiti njegovo povjerenje.
Taj posao, posao Jude, bit će dodijeljen Iliji Staniću Livaji koji
dolazi u Španjolsku krajem 1967. godine. Bio je nešto stariji od
dvadesetak godina. Službeno se za njega govori da je rođen u listopadu
1945. godine, premda je vjerojatnije da je taj datum negdje između
1942. i 1944. godine, osrednjeg rasta, tamne puti, kovrčave kose. Taj
mladić je bio navodno keramičar po struci, a za sebe je govorio da je
pobjegao iz Jugoslavije 1966. godine. Tvrdio je da je porijeklom iz
Hercegovine (iz mjesta Čolopeci pored Konjica), a kao sin bivšeg
Luburićeva vojnika, čije je on navodno kumče, prošao je kroz logor
izbjeglica u Zirndorfu u Njemačkoj gdje je tada stupio u kontakt sa
simpatizerima Odpora. Iz Njemačke Stanić odlazi u Francusku, u Pariz,
Nicu i Lyon, gdje zalazi često u emigrantske krugove. Nakon toga odlazi
u Madrid gdje ga hrvatska zajednica hladno dočekuje. Je li on bio
stvarno poslan na zadatak (po nalogu Ane Miljasa i Fehima Halilovića),
je li regrutiran u inozemstvu – to se nikad ne će znati. Kad je došao,
već je znao par riječi španjolskog, što nije uobičajeno kod hrvatskih
emigranata njegove dobi (glasine govore da je bavarska policija
zaplijenila njegove dokumente koji su imali falsificirane španjolske
vize).
Bilo kako bilo, evo njega nakon nekoliko peripetija u Carcagenti gdje
prepričava svoju priču Luburiću, i to s takvom uvjerljivošću da ga
Luburić zapošljava u tiskari. Vrijedan na poslu i prijateljski
naklonjen prema svima, ostavlja dobar dojam na one s kojima surađuje.
Nakon nekoliko mjeseci čak se zaručuje s jednom mladom bolničarkom iz
okolice ostavljajući tako dojam da se ozbiljno i trajno namjerava
nastaniti u toj zemlji. Vrlo brzo zadobiva povjerenje generala
Luburića, postaje njegova desna ruka i nudi mu stalno mjesto za
stanovanje i skrivanje.
Cijela 1968. godina prolazi, a da ne pobuđuje nikakve sumnju. No
primjećuje se da je tijekom ljeta Stanić odsutan iz Carcagente.
Službeno odlazi k svojim roditeljima u Njemačku, no viđen je u Parizu
krajem rujna. U francuskom glavnom gradu, kako sam tvrdi, zatražio je
politički azil te u tom smislu moli za pomoć kod sunarodnjaka. Nakon
nekoliko tjedna nestaje bez ikakva objašnjenja. Neki će kasnije tvrditi
da se posvađao s Luburićem, da je svađa brzo završila i da se ponovno
vratio svom mjestu. Po drugima, upravo radi te svađe s Luburićem Udba
ga je regrutirala, a po drugima opet, njegov boravak u Parizu imao je
za svrhu da se razradi detaljno njegov zločin.
Nakon svog povrataka u Carcagente, ponovno radi svoj posao i unajmljuje
stan koji će neko vrijeme dijeliti s misterioznim ‘prijateljem’. U
stanu će ostaviti samo par svojih osobnih stvari, gotovo minimum, i ne
će primati nikakvu poštu.
Ubojstvo
Ništa posebno na označava početak 1969. godine. Posao
u tiskari i dalje ide. Carcagente, tu i tamo ispunjen posjetom nekog od
čelnika Odpora. General ne pokazuje nikakvo nepovjerenje. On i dalje
posjećuje neke Hrvate koji su se naselili u blizini i ne daje im ničim
do znanja o nekoj svojoj zabrinutosti. Nakon što su ga prijatelji
pozvali, on odlazi u Barcelonu 5 i 6. travnja da bi sudjelovao na
kongresu Krug španjolskih prijatelja Europe (CEDADE), jedne
antikomunističke udruga čiji je pokrovitelj bivši tajnik falange i
vicepredsjednik vlade Augustin Munoz Grandes.
Nakon dva tjedna mračna urota ulazi u svoju zadnju fazu od koje
izdvajamo značajne trenutke: 19. travnja četvorica ljudi dolazi u
Carcagente i traže adresu ‘Poljaka‘ na porti College San Antonio.
Navodno oni ne odlaze do kuće generala i kasnije se njih više nikad ne
vidi. U nedjelju 20. travnja Vjekoslav Luburić i njegov sin Domagoj
doručkuju u društvu Ilije Stanića. Oko deset sati sin generala ide
vjerojatno na misu ostavljajući svog oca i Stanića same. Prošao je
jedan sat i oko 11 sati Luburić dobiva snažan udarac šipkom ili čekićem
po glavi dok je bio u kuhinji pored sudopera. Srušio se na zemlju bez
svijesti i nakon toga dobio još tri udarca nožem. Ilija Stanić, a to je
hipoteza, zamotat će zatim tijelo (otprilike 100 kg) u jedan zastor,
odvući ga u drugu sobu i skriti ga ispod jednog kreveta. Po izjavama
liječnika, general umire tek dva sata kasnije. Nakon toga ubojica čisti
kuhinju i mirno sprema sebi svoj podnevni ručak. Oko 13 sati on ruča
zajedno s Domagojem i kaže mu da je njegov otac morao otići u Benidrom
i da ne će doći prije sutrašnjeg dana. Istu će priču ispričat
povjesničaru Stanku Logariću, jednom generalovu poznaniku koji se
najednom pojavljuje i sjeda za stol s ostalom dvojicom. Poslije podne,
kad su Donki i Logarić otišli, Stanić mijenja odjeću, pobire neke
osobne stvari i uzima taksi koji će ga odvesti do Valencije. Odatle ga
jedan drugi taksi vozi do Barcelone, do Francuskog kolodvora, gdje mu
se gubi trag. U Carcagenti Domagoj provodi večer sam pred televizorom,
prije nego što odlazi spavati i to samo nekoliko metara od leša svog
oca! Dana 21. travnja ujutro Domagoj se sprema za školu, a tada dolaze
i radnici. Poslovođa Segui (Pepe) nešto je začuđen jer vrata obično
otvara general. On otvara svojim vlastitim ključem i odmah primjećuje
jednu veliku crnu mrlju na stropu tiskare. Reklo bi se krv. Penje se u
stan, otvara sobu i otkriva leš generala. Nakon toga policija, liječnik
i sudac dolaze na lice mjesta. Ispitivanje počinje a sudac Don José
García Robledo pečati kuću.
Dana 22. travanja pokapa se Luburića u ustaškoj uniformi, nakon zadušne
mise koju slavi otac Eugenije Beluhan i na kojoj su nazočni mnogi
Hrvati kao i veliki broj španjolskih prijatelja (jedan od njih će
kasnije otići u Hrvatsku da uzme komad zemlje koja će se razasuti na
grobu). Njegova odličja i njegova kapa bit će predani jednom
španjolskom časniku, veteranu rata u Rusiji koji će ih kasnije predati
starijem generalovu sinu. Takav je veoma shematski rezime i film o
podmuklom atentatu koji je donio smrt generalu Luburiću, čovjeku koji
se na svoj način posvetio borbi za Hrvatsku i koji je umro kao vojnik
od udaraca neprijatelja. („Ako ja stradam“, pisao je on neposredno
prije smrti, „svatko neka zna da sam stradao kao ustaša i kao hrvatski
general.“) Bilo da opravdavamo ili ne njegovu osobu ili njegove izbore,
takav put zahtjeva respekt.
Pitanja bez odgovora
Zločin u Carcagenti ostaje na žalost
nekažnjen, a njegova istraga (nimalo energična) nije uspjela
osvijetliti sve kotače toga stroja. Četrdeset godina nakon toga
ubojstva, brojna pitanja ostaju bez odgovora. Je li Stanić radio sam,
kako on to kaže u jednom snimljenom razgovoru arhiviranom kod Udbe, ili
su mu pomagali četvorica nepoznatih ljudi koji su zamijećeni dan prije
toga u Carcagenti?
Tko su bili ti ljudi i kamo su oni otišli? Jednom čudnom
koincidencijom, dva jugoslavenska broda Jugoslavija i Solin isplovila
su iz luke Valencije u ponedjeljak 21 travnja 1969. godine. Izgleda da
ih je španjolska policija zaustavila i da je prekontrolirala posadu. No
u tom trenutku policija je tražila Stanića kojeg nije mogla naći. Dan
nakon toga brodovi su se našli u međunarodnim vodama.
Tko su bili nalogodavci i Stanićevi suradnici u Jugoslaviji i Njemačkoj
i možda u Španjolskoj?
Zašto se nije nikada ozbiljno ispitalo Stanića? Dugo vremena nije ga se
moglo naći, no ta osoba nije nestala. Ima tome 15 godina kad se
govorilo da je on član HDZ-a u Bosni i Hercegovini (gdje je njegova
supruga radila kao tajnica kod jednog zastupnika), a u travnju 2003.
katalonski novinar Francesc Bayarri čak ga je sreo u Sarajevu. Iz tog
susreta on je snimio jedan film (za Malvarrosa Mediu) i napravio
materijal za knjigu Susret u Sarajevu koja je objavljena 2006. u
nakladi L’Eixam Edicions u Valenciji. Za vrijeme razgovara ubojica je
tvrdio da je imao dvoje pomagača (što nije u skladu s njegovom prvom
verzijom), no on niječe da je radio za Udbu, već priznaje da je
širokogrudno plaćen za svoj zločin, no s druge strane izbjegava
govoriti o svojim motivima i eventualnim nalogodavcima. Zar se nije od
njega moglo očekivati da će kazati nešto više? Što se dogodilo s
cijelim sudskim dosjeom kod ispitivanja od strane španjolskog
pravosuđa? Je li istina, kao što se kaže, da je on prenesen iz Alciara
u Valenciju, a nakon toga u Moncadu gdje je bio uništen u poplavi? Je
li uzaludno postavljati ta pitanja? Čak ako je prošlo 40 godina, djeca
i unučad generala dužna su to znati. I hrvatski narod također je dužan
to znati jer to je dio njegove borbe, a dakle i njegove povijesti!
Christophe Dolbeau je književnik. Surađuje s francuskim
listovima
Rivarol i Écrits de Paris. Autor je više djela iz područja
književnosti. Između brojnih obavljenih knjiga, spomenimo Croatie,
Sentinelle de l’Occident (Hrvatska, Na straži Zapada), Le Panserbisme,
cancer yougoslave (Velikosrpstvo -jugoslavenska rakrana),
France-Croatie (Francusko-hrvatski odnosi u razdoblju od 9. do 19.
stoljeća), Les Forces Armées Croates 1941.-1945 (Hrvatske oružane snage
1941.-1945) i Face au Bolchevisme-petit dictionnaire des résistances
nationales a l’Est de l’Europe 1917.-1989.
|
|
