|
slobodnadalmacija.hr
Povjesničar Stjepan
Lozo: U NDH su Srbi provodili genocid nad Hrvatima, a onda su 'strašne'
ustaše optužili za zločin nad njima!
Stjepan Lozo
Više
od 15 godina splitski povjesničar Stjepan Lozo radio je na prikupljanju
građe za knjigu “Ideologija i propaganda velikosrpskoga genocida nad
Hrvatima – projekt 'Homogena Srbija' 1941.“ kojom razotkriva kako su
Srbi izvršili genocid nad Hrvatima, a onda svoje žrtve optužili za
zločin nad njima! Četiri godine intenzivno je radio na pisanju knjige,
pri čemu je bio izložen prijetnjama i pritiscima koji ga ipak nisu
zaustavili u naumu. Za prilog Spektar Slobodne Dalmacije je pristao
progovoriti i o mnogim drugim tabuima iz novije hrvatske povijesti.
Rekli ste da "nije zdravo napisati ovakvu knjigu", a ipak ste
je
napisali. Zašto nije zdravo i zašto ste je napisali, što vas je nagnalo?
- Nije zdravo jer doslovce narušite zdravlje, a napisao sam je jer sam
osjećao obvezu povjesničara i zov stotina tisuća nevinih pobijenih
Hrvata u velikosrpskom genocidu. Svi mi očekujemo da će neke teške
stvari za zajedničko dobro odraditi netko nepoznat drugi. Onda u jednom
trenutku shvatite da je gluho doba noći, a taj "drugi“ ne pristiže, da
ste taj "drugi“ zapravo vi sami, i da valja ustati i krenuti. Knjigu
sam pisao godinama, sjedio, slabio vid i sve tjelesno što s tim ide. To
je više od 700 stranica moga rukopisa, gotovo u cijelosti zahtjevnog
historiografskoga govora, diskursa, pri čemu sam nastojao slijediti
ideal kako dobra historiografija istodobno treba biti i književno
djelo. Duhovni napor, gubitak nekih vještina i memorije osobnog života,
to je posebna priča. Ujedno se i financijski devastirate, a nakon svega
shvatite kako je tiho nestao vaš prethodni društveni život i da osim
najuže obitelji komunicirate tek s još pokojim usamljenim jahačem kao
što ste i sami.
Ja sam još i dobro prošao. Citirao sam na predstavljanju
gospodina
Hudelista, koji je 2005. godine krenuo pisati knjigu o sukobu Hrvata i
Srba u 20. stoljeću, dakle ono o čemu govori i ova moja knjiga. Zbog te
se knjige razbolio i praktično jedva živ ostao, a knjigu nije dovršio.
Ja sam se, u nekom čudesnom hodočašću, uspio probiti kroz prašumu.
Tvrdite da su četnici i partizani izvršili genocid nad
Hrvatima, a
onda su upregli sva propagandna oružja da Hrvate optuže za genocid?
- Još gore od toga. Oklevetali su Hrvate za genocid nad Srbima
preventivnom propagandom, s predumišljajem, već u lipnju 1941. godine,
a onda počeli genocid nad Hrvatima. Nakon šoka koji je u velikosrpskim
redovima usljedio uspostavom NDH 10. travnja 1941. godine, ne i
komunista, jer oni tada nisu bili na suprotnoj strani od ustaša,
usljedilo je konsolidiranje velikosrpskih redova. Već u lipnju 1941.
godine velikosrpske snage imaju oblikovanu viziju i platformu daljnjeg
djelovanja: stvoriti Veliku Srbiju provedbom općeg genocida nad
Hrvatima koje prethodno treba snažno oklevetati. Tako krajem lipnja
1941. godine nastaju dva ključna dokumenta: "Homogena Srbija“ Stevana
Moljevića, i "Valerijanov memorandum“ SPC. "Homogena Srbija“ je
projekt, ono što treba napraviti, a to je stvoriti Veliku Srbiju i
izvršiti opći genocid nad Hrvatima, dok je "Valerijanov memorandum“
propagandna poluga za izvršenje takvog projekta.
"Valerijanov memorandum“ široj javnosti u Hrvatskoj nije
poznat. Što je to zapravo i zašto je to važno?
-
Srpska pravoslavna Crkva izravno stoji iza besramne klevete Hrvata za
genocid nad Srbima, te istodobno provedbe genocida nad Hrvatima već od
lipnja 1941. godine. "Valerijanovim memorandumom“ treba mahati, i to
pred nosom mnogih ignoranata koji s dozom apartheida i velikim
neznanjem gledaju na Hrvate i njihove probleme. Od, primjerice, Carla
Bildta i Efraima Zuroffa, do ovih moralnih jadnika i neznalica s
domaćeg hrvatskog terena. A svakako da bi trebalo mahati i pred nosom
rimskog biskupa Bergoglia, da ne govorimo o nosu njegove braće u vjeri
i biskupstvu od Porfirija do Irineja iz Srpske pravoslavne Crkve.
"Valerijanov memorandum“ je službeni dokument SPC i predan
njemačkim vojnim vlastima u Beogradu, a potom kao kleveta Hrvata
raširen po čitavom svijetu. Memorandum je već u prvoj verziji od 24.
lipnja 1941. godine oklevetao Hrvate za ubijanje više od 100.000 Srba.
Druga verzija, plasirana najkasnije 8. kolovoza, kleveće Hrvate za
ubijanje čak 180.000, a do rujna se već izlazilo s brojem od 300.000
pobijenih Srba u NDH, što je kasnije još uvećavano. Takve strašne
klevete koje nemaju gotovo nikakve veze sa stvarnošću, ni 1 %, u knjizi
to dokazujem, odaslane su izvan zemlje i snažnom propagandom
velikosrpske mreže širene po čitavom svijetu. Takva sramotna laž ostala
je nad Hrvatima do dana današnjega.
O kakvoj se propagandi i lažima radi može se vidjeti iz tvrdnji da
su već u ljetu 1941. godine, primjerice, svi Srbi u kotarevima Imotski,
Gospić, Glina, Grahovo, Korenica, Gračac, i nizu drugih, pobijeni i
istrijebljeni. Riječ je o potpunim izmišljotinama što se lako može
vidjeti i iz popisa stanovništva 1948. godine. Primjer nastranosti i
dijaboličnosti takve propagande slučaj je kotara Lapac, pri čemu SPC
kleveće Hrvate da su istrijebili Srbe, dok je istina izravno suprotna,
Srbi su gotovo potpuno istrijebili Hrvate.
Izravna posljedica "Valerijanova memoranduma“ bio je pad vlade
generala Simovića u Londonu i crnorukaško preuzimanje izbjegličke vlade
te dovođenje Draže Mihailovića za ministra vojske, jednog od najvećih
europskih zločinaca. U danima kada SPC plasira prvu verziju
"Valerijanova memoranduma“, 23. lipnja 1941. počinje srpska pobuna u
NDH. U istočnoj Hercegovini masovno stradavaju nedužni Hrvati, a na
"srpski Vidovdan“, 28. lipnja 1941. Srbi čine i prvi genocidni zločin
uopće na prostoru NDH. Pod vodstvom pravoslavnog popa Radojice Perišića
vrše pokolj svega zatečenog stanovništva u Avtovcu, uključivo žene i
djecu, te uništavaju čitavo neselje. Tako su Srbi počeli genocid nad
Hrvatima uz istodobnu klevetu Hrvata za genocid nad Srbima. Sada ta
propaganda izgleda sasvim prozirna, no nije bilo lako doći do ovakve
rekonstrukcije i saznanja.
O projektu "Homogena Srbija" 1941. ne govori se u školskim
udžbenicima, a ne pamtim ni da je ikad spomenut u vrijeme obrazovanja u
bivšoj državi. A vidim da je riječ o projektu Velike Srbije i granicama
koje su Srbi pokušavali ostvariti i 1991. napadom na Hrvatsku...
- Upravo tako. Taj je projekt dugo vremena bio potpuno prešućen,
dok je hrvatska strana istodobno bila stigmatizirana i progonjena i za
relativno sasvim bezazlena očitovanja. Hrvatska strana nikada nije
izradila jedan takav dokument genocidnog i osvajačkog karaktera kao što
je "Homogena Srbija“. Najviši velikosrpski interes bio je i jest da
projekt "Homogena Srbija“ ostane u sjeni. I to je jedan od razloga zbog
kojih su Hrvati goloruki ušli pod novu velikosrpsku agresiju i ponovno
pretrpjeli seriju genocidnih zločina od 1990. do 1995
Prelistavajući knjigu koja je doista opsežna, da se
zaključiti
kako je Srbima obnova Jugoslavije 1945. bila nužna kako bi zataškali
dotadašnje zločine i dokrajčili Hrvate koji su, po njihovoj propagandi,
ionako, genocidni? Jesam li dobro zapazila taj detalj?
- Svaka Jugoslavija je zamrznuti konflikt i perspektivno neodrživ
projekt. Ona, dakle, može poslužiti Hrvatima za okupljanje svoga
etničkoga i povijesnog prostora, može Srbima za pokušaj stvaranja
Velike Srbije, a može i nekim bosanskim Muslimanima za inauguriranje
nacije i osvajanje prostora nepoznate veličine na štetu najprije
starosjedilaca Hrvata, a onda i Srba i Crnogoraca. Malobrojni
jugoslavenski nacionalisti ne mogu se prepoznati kao povijesni subjekt,
prije kao sredstvo. Obje Jugoslavije nastale su nakon ratova.
Međunarodne sile probleme ovoga prostora ne mogu razriještiti, a ni
jedna nema potpunu prevagu, pa postupaju linijom odgode i prikrivanja
problema. Kao domaćica koja nakon večernjeg druženja pospremi stol i
vidljive plohe, a brdo nečistog nabaca u sudoper za sutra. Ili
službenik koji na radnom stolu prikuplja predmete koje ne može tek tako
riješiti, pa ih stavlja na hrpu dok ih ne strpa u neku ladicu i
pobjegne od njih do daljnjega. Eto to su Jugoslavije. Nekakvo
napuhavanje da bi masonska organizacija iz nekih svojih razloga "višega
reda“ htjela baš Jugoslaviju, to se u mojim uvidima nije potvrdilo.
Drugi je problem što je velikosrpska mreža aktivna u angažiranju
masonske organizacije po nekim protuhrvatskim principima, o čemu ja u
knjizi ponešto govorim. Na toj osnovi vidim i sada neke pokušaje, no po
svim pokazateljima ta Srbija neće uspjeti, a ne vidim po čemu bi
masonska organizacija u takvim pokušajima mogla profitirati.
Stevan Moljević i njegovi četnici, kao najsnažnija struja
srpske
politike, Jugoslaviju su prihvaćali tek kao prijelazni oblik Velike
Srbije. Nakon izvršenja planiranoga genocida "po uskrsu Jugoslavije“,
svi preostali Hrvati bili bi smješteni u smanjenu Hrvatsku nad kojom bi
bila uspostavljena srpska hegemonija. To bi bio veliki koncentracijski
logor potpunog uništenja Hrvata. Socijalistička Republika Hrvatska nije
bila takva Moljevićeva Hrvatska, ali je imala neke njezine elemente.
Bojite li se da će vas optužiti za reviziju povijesti i još
gore – za rehabilitaciju ustaškog pokreta i NDH?
-
Tko će me optužiti, a da bih ga se ja bojao? Optuživali su me još u
Jugoslaviji kao studenta povijesti. Nisu mi dali da uđem u hram božice
Klio, ali me ipak nisu zaustavili. No ovdje mogu reći da postoji jedan
drugi rizik. Kada sam počeo raditi ovo djelo, krio sam što radim i
pazio koje stranice otvaram na internetu. Nadamnom je vršen progon kao
da je ovo Velika Srbija o čemu ovdje nema prostora podrobnije govoriti.
Oko hrama velikosrpskog zločina i laži izgrađeni su čitavi sustavi
strašila i zapreka, tabua i falsifikata, pa i represije, koji tjeraju
ili zavode nepoželjne. Ja sam porušio te lubanje i kosti, prošao pokraj
straža i srušio im stupove hrama. Knjiga je tu i sada više ništa nije
isto.
Tko će mene optužiti za revizionizam i rehabilitaciju ustaša i
NDH?
Četnici koji su rehabilitirali jednog od najvećih europskih zločinaca
Dražu Mihailovića i kojem dižu spomenike. Oni koji daju nazive ulica po
Stevanu Moljeviću, jednom od najmonstruoznijih zločinaca Europe. Ili
oni koji to ne vide, a mene bi vidjeli? A gdje su tek povijesne
činjenice.
Primjerice, u srednjoj Dalmaciji niti jedno srpsko selo nije
uništeno. Kakve su to onda "strašne“ ustaše? U Imotskoj krajini prije
rata i poslije rata postojala su i postoje sela u kojima ima
pravoslavaca izjašnjenih kao Srbi, Glavina Donja, Nebriževac ili
Crnogorci. Tko je tu pretrpio genocid? Pravoslavaca, izjašnjenih kao
Srbi, bilo je i u zaseocima na Tijarici, kod Aržana, u Svibu, pa tko je
tu pretrpio genocid? Ili u zaseocima u Dicmu, Lučanima, Biteliću? Ili u
zaseocima Kaštelanske zagore, Broćancu, Ublima, Radošiću, nekolicini
kuća u Brštanovu? Tko je tu pretrpio genocid? Kakav je to genocid ako
ni jedan zaseok u kojem su živjeli Srbi nije, ne samo istrijebljen,
nego ni pretrpio i jedan masovni zločin. A što je najzanimljivije, kad
već govorimo o tim "strašnim“ ustašama i toj "strašnoj“ NDH, na istom
tom prostoru srednje Dalmacije, srpski zločinci su pobili tisuće i
tisuće potpuno nedužnih hrvatskih civila, uključivo i nebrojene žene i
djecu, od Mosora i Kamešnice do Biokova, od Krke do Neretve.
Netko će reći da branite NDH?
- NDH je bila brod koji je
puštao na sve strane. U NDH su Srbi provodili genocid nad Hrvatima i
tko želi više o tome znati neka uzme moju knjigu u ruke. U tom smislu
je i postojeća paradigma o "strašnim“ ustašama na neki način tvorevina
velikosrpske propagande. Prava je, međutim, istina da ustaše do ljeta
1941. i srpske pobune nisu činili nikakve posebne zločine prema Srbima,
to svatko može provjeriti u mojoj knjizi, te da su funkcionirali kao
neka vrsta narodne samoobrane od velikosrpskoga genocida. Ne bi se,
dakle, smjelo i dalje nasjedati na srpsku propagandu, niti bi trebalo s
prljavom vodom nekih ustaša izbacivati i hrvatsko dijete. Tu moramo
izoštriti pogled. Također, postoji nekoliko konceptualnih rješenja koje
je afirmirala NDH i koja nisu nadomještena naročito uspješnijima.
Primjerice, hrvatska nacija kao zajednica ravnopravnih katolika,
muslimana i pravoslavaca. Također i pristup obrani hrvatske granice na
Drini. I jedno i drugo je i danas aktualno i pripada korpusu moderne
europske političke podloge, naravno uz specifičan pristup u odnosu na
Drinu.
Kako se u sve to uklapaju srpske teze o ustancima i
antifašizmu?
-
Pitanje srpskih pobuna, "ustanaka“, ključno je u NDH 1941. godine, a
nedovoljno je poznato ili krivotvoreno. Zbog boljeg razumijevanja šire
prikazujem uspostavu Banovine Hrvatske u Kraljevini Jugoslaviji 1939.
godine. Ona je nastala mirnim putem uz suglasnost i ključnih čimbenika
međunarodne scene.
Nisu je uspostavili ni fašisti ni nacisti i nisu je vodili ni
Pavelić ni ustaše. Pa ipak je i na takvu demokratsku Hrvatsku
organiziran pokret "Srbi na okup“, koji se pretvorio u pravu prijetnju
oružane pobune. Vojska je već do 1941. godine izišla na ekstremne
srpske pozicije, to je učinila i SPC, to je činio i Srpski kulturni
klub, a Srbi su snažno razvijali i dvije paravojne organizacije civila,
četništvo i sokolaštvo, koje su bile ekstremno indoktrinirane,
naoružavane i vojno obučavane. Sve to ukazuje da bi do oružanog okršaja
Hrvata i Srba došlo i u Kraljevini Jugoslaviji i da se nije dogodio
napad sila Osovine. Već je i Maček imao silnih problema s otvorenim
četništvom, tako da je u cilju obrane Banovine počeo i represivne
mjere. Po raspadu Jugoslavije. Hrvati su nastavili osnovno
konstituiranje države, sada NDH, a Srbi su nastavili pobunjeničko
gibanje i prenijeli ga s Banovine na NDH. Već u svibnju oni pokušavaju
pokrenuti "Jurjevdansku“ pobunu ("Đurđevdansku“), no ona ne dobiva šire
razmjere. Od kraja lipnja 1941. godine krenuli su u širu "Vidovdansku“
pobunu, posebno u istočnoj Hercegovini. Krajem srpnja nastavljaju s
"Ilindanskom“ pobunom i širenjem oružane agresije pri čemu čine daljnje
masovne zločine genocidnih razmjera nad Hrvatima. Srbi "ustanke" nisu
dizali spontano, zbog nekakvih ustaških zločina, niti to ima ikakve
veze s antifašizmom, već planirano i organizirano, sa svojom
ideologijom, ikonografijom i ciljevima, nošeni protuhrvatskom mržnjom i
strastima. To se s fascinantnom sličnošću ponavlja i 1990., odnosno
1991. godine.
U tom smislu, žrtve krivotvorine su i hrvatski partizani. Iz građe
se vidi da nisu hrvatski partizani noć u kojoj su sve krave crne. Poraz
sila Osovine bio je neminovan i mnogi hrvatski ljudi su mogli vidjeti
prijeteću opasnost općeg velikosrpskog genocida nad Hrvatima. Valjalo
je zadržati oružje u rukama. Zbog toga treba izoštriti pogled u odnosu
na partizane Srbe i u pitanju provedbe "poratnog pokolja Hrvata“, kako
ja nazivam partizansku fazu genocida nad Hrvatima od listopada 1944. do
lipnja 1945. godine. Prije toga provedena je četnička faza genocida.
Istodobni zločini komunističke revolucije zasebno su događanje s
vlastitom genezom.
Prokazali ste i neke Hrvate koji su Srbima poslužili za
provedbu paklenog plana likvidacije Hrvata i izlaska na more.
- Dosta prostora dao sam obradi Jure (Đure) Vilovića i osvjetlio
ga u nepoznatom svijetlu prave sitne duše i, bez pretjerivanja,
moralnog jadnika gotovo u svakom pogledu. Za razumijevanje "modusa
operandi“ velikosrpskog uništavanja Hrvata historiografski je vrlo
značajan, a vidio sam da nije dovoljno duboko osvjetljen, te da je
neprecizno i lociran kao orjunaš, Jugoslaven. No ja sam pokazao da je
on prezirao jugointegraliste i da je bio posrbica, četnički zločinac
koji je pozivao na potpuni nestanak hrvatskog naroda prijelazom na
srpstvo. Karijeru je okrunio radom u vrhu propagadne četničkog pokreta
Draže Mihailovića, odmah uz Stevana Moljevića. Četnicima je propagandno
marljivo služio i posebno im bio vrijedan kao "Hrvat“. Život je konačno
završio plačući nad samim sobom. Ukazujem na fascinantnu sličnost
takvog Vilovića s kasnijom pojavom nekolicine novinara-pisaca
podrijetlom Hrvata, čak i u današnjoj Republici Hrvatskoj, pa se
zaključci nameću sami od sebe.
Na predstavljanju knjige u Splitu rekli ste kako su službeni
arhivi prepuni falsifikata koji su postavljeni da hrvatske povjesničare
odvedu na krivi trag i da istina ostane nedosegnuta?
- Kada vas zanatu i etici povjesničara uče Mate Suić, Petar
Selem, Ljubo Boban, Nada Klaić ili Mirjana Gross, da još neke druge
iznimne osobe ovdje ne spominjem, onda je za vas kritičko mišljenje
preduvjet i osnova na kojoj možete pokušati pisati povijest "onako kako
je to zaista bilo“. Pri tome je odnos povjesničara prema izvoru
temeljni moment historiografske kreacije. Svaki izvor mora se svestrano
vrednovati, provesti kritiku izvora. Dokumenti u arhivima mogu biti
krivotvorine nastale u suvremenosti događaja ili naknadno pa "uvaljene“
među drugu arhivsku građu. Mogu biti potpune ili djelomične
krivotvorine. I tako dalje. U knjizi ukazujem na veći broj
krivotvorina, no za to valja uzeti knjigu u ruke. Jako vidljivi dio
današnje hrvatske historigrafije, posebno mislim na neke katedre
suvremene povijesti čiji se čelni ljudi ističu svojim najčešće
protuhrvatskim politikantskim komentiranjem svakodnevnice, daleko je na
nižim granama od srpske, a nažalost i daleko je na nižim granama u
odnosu na onu koja se razvila u komunističkoj Hrvatskoj.
Za Odsjek za povijest Filozofskog fakulteta u Zagrebu na
kakvom sam
ja studirao čak i u vremenu komunizma, bila bi sramota da predavaju
pojedinci koji danas predavaju i deformiraju nove generacije hrvatskih
povjesničara. U svakom slučaju, htio sam poručiti i nešto drugo: moramo
pisati hrvatsku povijest čak i u slučaju da nam je uskraćena neka
prvorazredna arhivska građa. Ako nam Srbi ne daju naše arhive koji se
sada nalaze u Beogradu, što ćemo sjesti i kukati? Povjesničar mora
pronaći način i davati odgovore na ključna pitanja svoje generacije.
Snježana Šetka/SD
|
|
