|
U Mariboru je najveći grob Hrvata u
povijesti Hrvatske!
Slovenski
istraživač Romano Leljak i njegova Udruga Huda jama ne posustaju. Ovaj
poznati stručnjak, obilazi arhive, traži dokaze, prije svega o
partizansko-komunističkim zločinima nakon II. svjetskog rata, ali
uspješno razotkriva i bivše Udbaše, njihove suradnike i doušnike. I
dalje tvrdi da je najviše nevinih Hrvata mučki ubijeno, bez suda i
suđenja, u okolici Maribora, ali kao što i sami vidimo ništa se ne
događa, nema zainteresiranih, osobito u državnom vrhu da se i to
pitanje jednom makne s dnevnog reda. Razlog tome su i Udbaška djeca
kojih nema gdje nema i kojima ne odgovara da se zna o teškim zločinima
njihovih najbližih. Sada priprema i dokumentarni film o Jasenovcu.
Neprestano ga napadaju slovenske i hrvatske ekstremno lijeve
komunističke „fukare“, ali on kaže da ga ništa ne može zaustaviti u
započetom poslu, tj. da živi da se nevini ljudi barem dostojno sahrane.
Gospodine Leljak, odakle vaše zanimanje za rad KOS-a, Udbe i
sličnih zločinačkih organizacija u vrijeme komunizma?
Rođen sam u Zagorju, otac i majka su mi Zagorci. Bilo mi je tri
mjeseca kad je moj otac dobio posao u Ingrad Celje kao zidarski radnik.
Roditelji su se preselili, tako da sam u Sloveniji prohodao i
progovorio. Roditelji mi nisu bili političko aktivni, bio sam poslušan
učenik sedamdesetih godina i usvajao znanja. Bio sam titov pionir,
vjerovao u onaj sistem. Završio sam Srednju vojnu školu u Sarajevu,
školovao se dalje na Banjici u Beogradu. Dodatno školovanje završio sam
1985. za kriptologa, nauka o tajnom pisanju, 1986. završio sam i
školovanje za oficira sigurnosti u Pančevu. Da, bio sam aktivan oficir
KOS-a. Već 1987. želio sam napustiti tu službe, lagao bi kad bi rekao
zbog političkih razloga. Nisam želio biti vojnik, nisam uživao kao
djelatnik tajne vojne službe, Htio sa nastaviti školovanje kao civil.
Nisu mi dali. Nisam dolazio na posao, nisam htio raditi. Iz JNA sam
izašao na način, da su me osudili na 14 mjeseci zatvora. Kazna je
kasnije poništena od strane Vrhovnog suda Slovenije. Za vrijeme rada u
tajnoj službi imao sam u posjedu i tajna sredstva za tajna snimanja.
Primjerna razvoju onog vremena. Svađe sa pretpostavljenim sam tajno
snimao. Snimke sam čuvao na specijalnim mini kasetama Te kasete,
nažalost, mogle su se slušati samo na posebnim kasetofonima koji tada
nisu bili u prodaji. Švedska ih je posebno izrađivala za tajne službe.
Jedan od tih kasetofona sam uzeo, ili kako bi Jutarnji list zapisao,
ukrao i zbog toga sam bio osuđen na 14 mjeseci. Zloupotrijebio sam
sredstva rada službe.
Zanimanje za poslijeratna stratišta vezana su na pismo Ivanke
Škrabac, kojeg je Ivanka napisala pred svoju smrt. Partizani su je
zaklali samo zbog toga što joj je muž bio slovenski domobran. Bila je
učiteljica i u osmom mjesecu trudnoće. Sve to sam napisao u svojoj
knjizi Huda Jama.
Nu, na kakve ste nailazili poteškoće na početku istraživanja,
a na kakve danas?
Istraživanja
sam počeo 1988. Tada su vladali Centralni komiteti partije. Arhivi su
za tu temu bili potpuno nedostupni. Hodao sam od vrata do vrata, ljudi
su mi otvarali i kad bi čuli moju temu zanimanja, molili bi me, da ih o
tome ne pitam, da će oni imati probleme, a da ću ih i sam imati. U
Celju sam završio osnovnu školu, pa sam preko školskih prijatelja
pokušavao doći do njihovih roditelja, starijih roditelja. Na žalost i
školske kolege su mi okrenule leđa. Ipak u trećem mjesecu 1989. moja
knjiga Teharske žive rane u kojoj sam objavio prvih deset strana o
Hudoj Jami, bila je napisana. Odnos ljudi do te teme u neposrednim
kontaktima je i danas sličan.
Strah od kostiju
Zbog čega se ljudi još uvijek boje bivših Udbaša, odnosno ne
„otvaraju“ se na tu temu, radije šute, prave se da „ništa“ ne znaju?
Ili se to nama samo tako čini?
Tijekom svih tih godina osjetio sam strah u ljudima, strah od
kostiju. Razumijem ih, jer vidjeti sve ono što je radila komunistička
partija sa svojim vojnim jedinicama KNOJ-em i tajnom službom OZN-om,
kasnije Udbom, to nije shvatljivo za nikoga iz budućih generacija.
Nikada nećemo naći riječi sa kojim bi te muke zapisali. Nikada nećemo
moči opisati na primjeran način svo zlo sa kojim su trovali način
života. Na jednoj strani ljudi sa neopisivim strahom a na drugoj oni,
koji su bili prihvaćeni od sistema i dozvoljeno im je, da žive u
bonitetima. Tu razliku osjećamo i danas. Više ih je, materijalno su
zbrinuti i uraditi će sve, da njihov status ostane. To su oni koji
dnevno govore, ostavimo povijest i okrenimo se u budućnost. Znaju, da
je arhiva zatvorena, da je većina gradiva uništeno. Nemaju straha.
Što ste dosad postigli vašim knjigama, filmovima i tribinama
o
radu Udbe, odnosno razotkrivanjem partizanskih i komunističkih zločina?
Siguran sam, da sam sa knjigom i filmom Huda jama ipak dao tanku
nadu, da ipak dolazi vrijeme kad će istina početi vladati u Hrvatskoj.
Održao sam više od 200 projekcija po Hrvatskoj na kojima sam bio i
osobno prisutan. Sve dvorane su bile pune. Osjetio sam mirne i ponosne
poglede kod ljudi, suze pune nade. Potaknut priznanjima ljudi u
dvoranama, ove godine sam završio knjigu i film Maribor, najveće
stratište Hrvata. U Mariboru je najveći grob Hrvata u povijesti
Hrvatske! Nigdje ni na jednom mjestu u povijesti nema toliko mrtvih.
Danas leže u šumi Tezno kraj Maribora, preko njih prolazi autoput Graz
– Ljubljana. Na svakoj strani po 15 tisuća Hrvata koji ni danas nemaju
grob, ni križa, ni spomen obilježja. Hrvatska i Slovenija su jedine
države u svijetu koje svoje mrtve nisu pokopale.
Međutim, gospodine Leljak, kako je moguće da su bivši Udbaši
preko
noći okrenuli kapute i uključili se u sve pore državnog života? Nema
gdje ih nema!
Na to pitanje sam odgovorio, poglavito u Sloveniji, sa knjigama.
Uspjelo mi je u četiri knjige, na 1200 stranica popisati sve suradnike
Udbe. Njih 62.000! Neki bi rekli, pa i nije tako veliki broj suradnika
na dva milijuna Slovenaca. Možda bi se i složio, da ne postoje „Pravila
službe UDB-e“ u kojima je jasno zapisano, da mora biti suradnik Udbe
materijalno zbrinut. Da mu žena mora biti zaposlena, da djeca moraju
imati stipendiju, da i braća i sestre trebaju biti zbrinuti. Nisu
dobivali posao kao radnici, zaposleni su bili u državnim službama,
bankama, danas bi rekli u javnim službama. Znači, deset do petnaest
ljudi po suradniku bilo je zbrinuto, to znači najmanje oko 700.000
Slovenaca je imalo koristi od Udbe. To je više od 30 posto. Tu sliku
možemo prenijeti i na Hrvatsku. Procent je isti. To je rana koju nam je
ostavila Udba, ostavili su nam ljudsku pokvarenost, birokraciju koja
raste sa nepotizmom i dalje. To je tumor hrvatskog naroda.
Najveće zločine, kao što znamo, partizani su učinili nakon
II.
svjetskog rata, poglavito u Sloveniji, ali i u Hrvatskoj i drugim
bivšim Republikama SFRJ. Tko se od državnih institucija istinski
zainteresirao za taj vaš rad na otkrivanju pobijenih nevinih žrtava?
Nitko, u ovih trideset godina. Ni u Sloveniji ni u Hrvatskoj. Kad
je izborno vrijeme, neke političke stranke mi i obećavaju, daju mi
podršku. Ali samo do izbora. Poslije izbora ti pojedinci promjene
brojeve telefona, tajnice odgovaraju, da ih nema u uredu, da će
nazvati. Da, i dalje ustrajem na tim istraživanjima, zahvalan sam
ljudima, koji daju sto kuna za moju knjigu ili film. Zahvalan sam
posebno dr. Ivanu Hrvoiću, Marku Franoviću, g. Medvidoviću i drugima
koji izdvoje sredstva i pomažu mi koliko mogu. Posebno sada kada
najviše vremena provodim u Beogradu istražujući prisiljenu mrlju Hrvata
– Jasenovac. Istraživanje zaključujem do kolovoza, poslije toga izlaze
knjiga i film – Mit o Jasenovcu. Ja se nadam, da ću uspjeti Jasenovac
približiti pravoj istini. No, nije jednostavno, potišten sam i prvi
puta u životu nervozan. Dnevno kopiram arhivu, čitam razne izjave,
tražim novac, da nagradim ljude koji mi pomažu. Teško mi je.
Nove optužbe za ubojstva Udbe
Jeste li za svoj dosadašnji rad primili i neke državne
nagrade i priznanja?
Državne
nagrade nikada ni u Sloveniji ni u Hrvatskoj. Ne bih ih ni primio. Ne
želim nagrade od država koje ne pokopaju svoje mrtve. Bilo bi me stid.
Jedinu nagradu koju želim je da mrtve pokopamo, vratimo im ime i
prezime, i priznamo, da su i oni bili ljudi,
A kaznene prijave?
Kaznenih prijava je bilo ukupno 179.
Zadnjih pet godina, sve su one srećom odlučene u moju korist. Izgubili
su tako šef jugoslavenske Udbe Silvo Gorenc, šef slovenske Udbe Janez
Zemljarić, urednica slovenske nacionalne televizije i mnogi koji su me
kazneno prijavili, da sam blatio njihova imena. Ipak sam u svojem
istraživačkom radu dokazao, da sam bio u pravu. Nitko od 62.000
slovenskih suradnika nije me tužio. Što znači samo jedno – u istini
sam. To mi je najveća nagrada.
Što je s Hudom jamom? Tamo su partizani ubili veliki broj
nevinih
ljudi, ali kako vrijeme ide, sve se manje govori o tim strahotama.
Zašto?
U Hudoj jami je završena ekshumacija. Kao što znate, rudnički
jarak je dubok, po nacrtima, 47 metara. Na negdje oko 23 metara dubine
naišlo se na odrone velikog kamenja. Pokušali su to razminirati, nisu
uspjeli i radovi su prestali. Na žalost, ne znamo, je li se pod tim
kamenjem nalazi još žrtava. Ja sam siguran da postoje. Društvu Huda
jama, na žalost, nije omogućeno, da njeni članovi budu prisutni
prilikom radova. Dobili smo pismeni odgovor da se radi u skladu sa
propisima, da moramo vjerovati državnim organima. Ekipa koja je radila
u Hudoj jami nije bila stručna za te vrste radova. Pomoć nisu tražili.
Tako je iz Hude jame izneseno 1200 žrtava koje su tajno pokopane u
Mariboru. Ministarstvo Slovenije je dan poslije pokopa dalo priopćenje,
da je bio pokop uz nazočnost najbliže rodbine. To je laž. Ne znaju ni
za jedno ime u Hudoj jami. U Društvu Huda jama imamo popis 47 članova
obitelji, nitko od njih nije bio pozvan. Oni koje su ubili, umrli su
noću, u mraku, a tako su i pokopani. Stidim se što živim sa takvim
političarima!
Nu, tko je zapravo otkrio Hudu jamu? Pitam vas zbog toga, što
se
pojavio neki dokumentarni film „Rudar“ u kojem, čini mi se, vas
marginaliziraju, u kojem ste jednostavno zaobiđeni…
Da, nasmijao sam se kad sam to pročitao u Večernjaku. Nisam
gledao film. To je životna priče rudara iz Srebrenice Mehmedalija Alića
koji je kao dječak došao u Sloveniju na školovanje. Bio je predradnik
prvih radova na otvaranju 2009. u Hudoj jami. Radio je samo na
iskopavanju. Nikada se nije bavio istraživanjima. Poštujem ga i u
dobrim smo odnosima. Na žalost, kad su završeni radovi u Hudoj jami,
predsjednik komisije za poslijeratna stratišta dr. Jože Dežman otpustio
ga je i napravio mu velike materijalne poteškoće. Mnogi danas ne žele u
Sloveniji priznati moj rad, ja to i razumijem. Dr. Jože Dežman koji je
od strane Vlade Slovenije prvi postavljen za ta pitanja, 2000. je bio
odgovorni i glavni urednik novina Borec, kojeg izdaje Savez boraca
Slovenije. To mi ne smeta. Što se više piše o Hudoj jami, njena istina
je jača. Ja tu nisam značajan. Povijest je ispisala Huda jama, nije je
ispisao Roman Leljak.
Istina je kao lustracija
Bili ste svjedok i na nekim suđenjima bivšim
Udbašima-ubojicama. Je li netko možebitno i osuđen od tih zlikovaca?
Sa
mnogim istražnim organima imam kontakte vezane na kriminalno i
terorističino djelovanje Udbe. Austrijski organi istražuju slučaj
otmice i ubojstva Stjepana Crnogorca, ubojstvo Nikice Martinovića. U
Njemačkoj se ovih dana očekuju novu optužbe zbog ubojstva od strane
Udbe. Sa francuskom policijom sam u kontaktu vezano za slučaj
međunarodnog terorista Šakala, kojeg je Udba sakrivala u Dubrovniku,
Zagrebu i Beogradu. U travnju mu počinje novo suđenje. Kao vještak
svjedočio sam u Münchenu, kao što znate, u svezi Mustaća i Perkovića,
koji su osuđeni na doživotnu robiju.
A jeste li i vi imali i osobnih prijetnji, i kako se, ako ih
je bilo, s time nosite?
Da,
sa prijetnjama se susrećem svakodnevno, ne samo na društvenim mrežama.
Podnio sam tužbu protiv dvojice u Sloveniji koji su javno govorili da
će mi skinuti glavu kad me nađu. Sa tim živim i naviknuo sam se. Lagao
bi kad bi zanijekao. Sigurno me je strah, nije se jednostavno boriti
protiv takvih monstruma. Zadnjih trideset godina stalno sam prisiljen
voditi računa o svojoj sigurnosti, primjenjivati neke sigurnosne
pretpostavke. To je naporno i zbog toga se ne osjećam slobodnim.
Preventivni sigurnosni život je moja svakodnevnica.
Koliko, po vama, još ima Udbaša u Hrvatskoj, a koliko u
Sloveniji?
Ne
radi se samo o pojedincima. Radi se o sustavu suradnika, njihovih
najbližih članova obitelji koji su se uhljebili kao novi srednji sloj u
Hrvatskoj. ali i u Sloveniji, Poslije 1945. u Hrvatskoj nije bilo više
srednjeg razreda, uglavnom su likvidirani na području Slovenije ili
protjerani iz države. Možda će vas iznenaditi, ali više od osamdeset
posto državne uprave danas vuče korijene iz Udbinih mreža. Žive na
stavovima svog udbaškog podrijetla, jedni druge štite i brane, pa barem
je to i prostim okom vidljivo.
Neki, međutim, govore i pišu da se „osvećujete“ bivšim
Udbašima,
jer ste i sami radili na sličnim poslovima u bivšoj JNA? Koliko su ta
podmetanja točna?
Da, i sam čitam te bedastoće i to od ljudi kojima sam mnogo
pomogao i uveo ih u sve tajne istraživanja. General Marijan Kranjc,
koji je umro prije mjesec dana, a bio je jedan od zadnjih načelnika
KOS-a u Sloveniji do smrti je bio sa mnom u kontaktu. Moram reći da je
poštivao moj rad, često me je molio za dokumente, koje sam nalazio po
arhivima. Napisao je nekoliko knjiga u kojima me je korektno opisao. To
govori, da tu nije bilo osvete. Po naravi nisam takva osoba, nisam
osvetoljubiv, svi koji me osobno znaju, to dobro znaju.
Nego, gospodine Leljak, kako prepoznati bivšeg Udbaša? Kako
prepoznati doušnika?
Kad
god se obratite gradskim ili državnim organima, kada na vaša pitanja
počinju odgovarati, da to nije moguće, da to nije u skladu sa zakonom,
da to nije u interesu države ili grada, siguran sam, da se radi o osobi
koja je živjela u obitelji suradnika, Udbaša ili kosovca. Kada naletite
na osobu koja će najprije razmotriti vaše potrebe, predložiti kako
najlakše doći do rješenja, ta osoba nije otrovana i ne nosi na leđima
porijeklo Udbaša. Takvih je, nažalost, malo.
Ima li nade da se u Hrvatskoj provede lustracija? Kako je to
riješeno u Sloveniji?
Za
mene je lustracija istina o Hudoj jama, Bleiburgu, istina o povijesti
Hrvata između dva svjetska rata i sva ona istina koja nam je i danas
zabranjena. Djeca vodećih političara u totalitarnom režimu morala bi
imati zabranu rada u javnim službama. Tu listu bi proširio i na djecu
profesora. Školstvo je benigni tumor istine o Hrvatskoj.
Kakvi su vam planovi?
Sada radim, kao što sam već napomenuo,
na knjizi i filmu – Mit o Jasenovcu. Gradivo za taj projekt dobivam
istražujući po arhivama u Beogradu. Siguran sam, da će film otvoriti
mnogima oči u sagledavanju prave istine. Postoje popisi po danima,
spiskovi ljudi koji su dobivali pakete od rodbine, knjige bolesnih,
popisi umrlih, popisi kažnjenih i mnogo vrijednih dokumenata koji daju
pravu sliku Jasenovca.
Žao mi je samo što nemam financijski uređen projekt. Stoga sam
zahvalan svima koji kupuju moje knjige i na taj način pomažu, da mogu
raditi. Svi koji bi željeli nabaviti neku od mojih knjiga ili imaju
informaciju o Jasenovcu, osobno sam dostupan na broju 099 6880 366.
Razgovarao: Mladen Pavković
|
|
