KAKO DON ŽIVKO KUSTIĆ ŽELI TUMAČITI ODNOS KATOLIČKE CRKVE I NEZAVISNE DRŽAVE HRVATSKE

(Lutkarski igrokaz u četiri slike bez epiloga)

Piše: Tomislav JONJIĆ

U vrijeme kad su se jugoslavensko-boljševički jurišnici iznova okomili na Katoličku crkvu, nije previše zahvalno pozorno čitati što pišu ljudi, koje slabije upućeni smatraju tobožnjim crkvenim glasnogovornicima. Uvijek postoji opasnost da se to pozorno čitanje protumači apsolutno pogrješno kao izravno ili neizravno solidariziranje s opadačima i napadačima. Naime, ni kršćanima počesto ne pada na um, da je Krist iz Hrama potjerao ne samo trgovce, nego i to, da Njegovo propovijedanje Istine nije bilo po ćudi farizejima i pismoznancima (jer je Pismo jedno, a pismoznanci nešto sasvim drugo!). No, kako se u spomenutim svojim jutarnjim propovijedima don Živko Kustić bavi temama koje - pored građanske pristojnosti - traže i neka druga znanja osim teoloških, neka nam bude dopušteno pogledati kako on to čini, puštajući crkvenim ljudima i crkvenoj hijerarhiji na volju, da o njegovim inventivnim konfabulacijama o hrvatskoj povijesti XX. stoljeća imaju vlastito mišljenje.

Šteta je, što je Kustićev krunski svjedok, o. Gabrijel Đurak, danas poodavno pokojni. Umro je, naime, 1974. godine.

O svećeničkim staleškim udruženjima, tomu mefistofelskom izumu komunističkih režima, mišljenja su podijeljena: oni koji su u njima bili, danas se brane da nisu postali slugama i instrumentima komunističkog režima, dok se oni koji su - ravnajući se stajalištima što su ih u svoje vrijeme zauzeli hrvatski biskupi na čelu s nadbiskupom Stepincem - ostali izvan njih, danas glasno diče, kako su se odhrvali pritisku režima da ih pretvori u sluge. Da im je na povrat, prvi, bivši članovi tih udruženja, očito bi danas postupili različito, pa se već iz toga vidi, kako se drugi imaju čime ponositi. Pastva je kao svoje predstavnike, one s kojima se identificira i koje slijedi, nema sumnje, izabrala druge; oni prvi se danas (došavši svomu narodu, a spremajući se Svevišnjemu na račun!) samo pokušavaju opravdati, moleći za razumijevanje. Za razliku od nadbiskupa Stepinca, koji je staleška udruženja izrijekom i bezuvjetno osudio, don Živko Kustić ima pravo (a bit će, valjda - i razloga), stavljati im se u ulogu odvjetnika. To mu nitko ne krati, kao što nama nitko ne smije kratiti pravo, da se pitamo o razlozima i metodama njegove obrane.

Ništa nam Kustić ne govori, što o toj koristi misli onih nekoliko desetaka tisuća pobijenih hrvatskih katoličkih vjernika i onih nekoliko stotina pobijenih svećenika, redovnika i redovnica (da o prognanim vjernicima, svećenicima i redovnicima i ne govorimo!).

Bit će vrijedno kad mudriji i upućeniji ustanove, jesu li i drugi izdanci i izbojci tedeksovskog tumačenja Evanđelja i crkvenoga poslanja nadahnuti istim duhom. No, kako bi se sudilo o vrlinama našega jutarnjeg propovjednika, vrijedi primijetiti da naš seoski župnik nije izrekao ni slova o tome, je li Rittig - dok je, tobože, bio "koristan" Crkvi - bio pritom koristan i Aleksandru Karađorđeviću i Josipu Brozu, čiji je režim legitimirao pred svijetom! Šuti on i o tome, je li Rittig svojim služenjem Jugoslaviji djelovao protiv interesa hrvatskog naroda i može li se biti "koristan" Crkvi i istodobno štetiti svomu narodu. Šuti on, dakle, uporno i glasno o tome, je li Rittig svojim uvjeravanjem domaće i inozemne javnosti, da su napadaji na crkvene ljude samo ekscesi, ispadi koji nisu nadahnuti iz vrha jugoslavenske vlasti, na taj svoj pilatovski način te napadaje opravdavao. Šuti on o tome, je li Rittig takvim svojim ponašanjem, takvim svojim puzanjem pred vlašću dodatno pogoršavao položaj kako svećenika, tako i vjernika? Ta je dimenzija Rittigova djelovanja u kustićevskome utilitarnom tumačenju kršćanstva i uloge svećenika, posve sporedna i nebitna. Umjesto nekadašnje krvi mučenika, time se "pružanje usluga" hoće prikazati kao sjeme kršćanstva. Pozornosti vrijedno! Ne treba onda čuditi ni to, da Kustiću ne pada na pamet, kako ima i takvih zasukanaca, koji - imajući na umu onu, da se slično sličnomu raduje - i kod kojih sâm spomen TDKS-a, kao jednog u nizu pokušaja crkvenjaka da nađu zajednički jezik s a(nti)teističkim režimom, i nehotice izaziva asocijaciju na - Rittiga! I kao osobu i kao metaforu. Jer, i on i oni koketirali su s protuhrvatskim režimima, i on i oni tim su režimima davali legitimaciju pred svijetom. I da je jugoslavenski - monarhistički i komunistički - režim utemeljio kakvo odličje za one svoje sluge koji su se ponekad javljali u habitu, čiji bi lik za to odličje bio prikladniji od lika mons. Svetozara Rittiga, zlokobnoga gornjogradskog župnika?!

Iza mons. Svetozara Rittiga je ostalo dovoljno sačuvanih dokumenata, i iz prve i iz druge Jugoslavije, pa ga nikakvi ni živi (a bogme ni mrtvi!) svjedoci ne mogu rehabilitirati pred vlastitim narodom, koji - kako znademo - nije želio trajno živjeti u ropstvu, ma koliko mu se htjelo pojednostavljeno i oportunistički krivotvoriti onu svetopisamsku, da treba dati Bogu Božje, a caru carevo. (Jer, ima i viših i starijih prava od carskih!) A bit će, da i o djelovanju TDKS-a ima pouzdanijih dokumenata od Kustićeva pozivanja na pokojnoga velikog Papu, pa će i tu puna istina izići na vidjelo, ma što o tome još i danas mislili ne samo protagonisti toga problematičnog pothvata u okviru naše konkretne socijalističke zajednice, nego i njihovi protivnici i kritičari, u koje se sa svojim skromnim snagama imam čast ubrajati...

Okanjujući se zasad ove, makar potrebne i ilustrativne, rittigovsko-staleško-tedeksovske digresije, vraćamo se o. Gabrijelu Đurku i spomenutim Kustićevim važnim opservacijama i doprinosima novijoj hrvatskoj historiografiji. Ne podcjenjujemo pritom unaprijed iskaze, koje su iz druge ruke dali mrtvi svjedoci, makar bi nam bilo draže (jer bi bilo ozbiljnije i - zašto ne kazati - pristojnije!) raspravljati sa živima, nego s mrtvima. Potonjima se, naime, mogu u usta metnuti i grublje izmišljotine.

Bilo bi doista korisno utvrditi, je li urednik Anđela čuvara smatrao da su ustaškom režimu "od početka dani odbrojani", pa je - prema Kustiću - radi toga popuštao pritiscima cenzure i objavljivao (uostalom, prilično neukusne) apologije Paveliću i ustaštvu. No, kako onda objasniti, da na takve apologije i takve hvalospjeve nailazimo u svim katoličkim listovima, i u svim godinama postojanja Nezavisne Države Hrvatske? (Ivan Gabelica je u svojoj knjizi Blaženi Alojzije Stepinac i hrvatska država posvetio više od dvadeset stranica (251.-274.) nabrajanju hvalospjeva Paveliću i ustaškim vlastima u zagrebačkome Katoličkom listu i u križarskoj Nedjelji, pokazujući ujedno, da je nadbiskup Stepinac, kad je htio, na pisanje tih listova mogao i izravnije utjecati.) Jeftino je pozivati se na režimski pritisak i na cenzuru. Jer, ako se sve objašnjava cenzurom i pritiskom vlasti, kako onda objasniti da u doba komunističke Jugoslavije u katoličkim listovima nije bilo hvalospjeva jugoslavenskomu komunističkom režimu, niti su se na naslovnicama objavljivale fotografije Josipa Broza Tita, pohvale njegovu djelovanju i molitve za njegovo zdravlje? Kako su se odhrvali jugoslavenskoj cenzuri i pritisku jugoslavenskoga režima, koji ih je smaknuo i utamničio u neusporedivo većoj mjeri od onoga ratnoga hrvatskog? Ako je urednike tih listova cenzura pritiskala u doba NDH, zašto nisu jednostavno šutjeli, kao što su nakon rata o Titu i o njegovu režimu šutjeli kad su morali, a kritizirali kad su mogli? Ili to možda znači, da nakon 1945., u komunističkoj Jugoslaviji, nije bilo cenzure?

Ili je ipak tajna u nečemu drugom?

U nekim je razdobljima svog života don Živko Kustić, eto, smatrao kako je hrvatski narod 1941. plebiscitarno podupro i pozdravio stvaranje svoje države. Nadbiskup Stepinac se više od tri godine nakon toga proljeća, dne 9. srpnja 1944., prigodom hodočašća Zagrebčana u Mariju Bistricu, nije ustručavao okomiti na neprijatelje te države, riječima: "Smatra li možda ratujuća stranka, dok ovakvim strahotama pogađa našu zemlju, zločinom, što hrvatski narod svom snagom svojega bića stoljećima teži za slobodom i brani danas svoju državnu samostalnost uz nečuvene žrtve? Onda bi bili zločinci i i svi drugi narodi, koji nose u srdcu isto tako nepokolebivu težnju za slobodom i za samostalnošću. Da se Hrvati ne će nikada odreći svoga prava, u to neka nitko ne sumnja" (Nedjelja, XVI./1944., 26., 1.). Bio je to snažan poziv na obranu tadašnje hrvatske države, nema nikakve sumnje. Stepinac se nije obazirao ni na Teheran ni na Radio London, nego se ravnao po svojoj savjesti i po svojoj domoljubnoj dužnosti, potičući sve one koji "brane danas svoju državnu samostalnost uz nečuvene žrtve", da u tome ustraju, jer je Pravo na njihovoj strani. Malo ranije, Katolički list (95./1944., 14., 157.-159.) glasilo Nadbiskupije zagrebačke, na prvoj je stranici 6. travnja 1944. objavio uvodnik "Naše patnje. Prigodom treće godišnjice obnovljene Hrvatske Države". U njemu se osuđuje četništvo, partizanstvo i komunizam, te se ističe: "Od sviju tražimo samo to, da nam se prizna pravo na samostalno i nezavisno uređenje svoje narodne i državne zajednice, bez ičijeg tutorstva". U biti jednaka je obrana hrvatskoga prava na samostalnu državu i obrana njezina tadašnjega ostvarenja, sadržana i u poslanici Poslovnog odbora Hrvatskoga katoličkog episkopata od 24. ožujka 1945., a sličnim se riječima i bez ikakva kompromisa nadbiskup zagrebački oglasio i u jesen 1946. pred jugoslavenskim komunističkim sudom.

Kako to, da nadbiskup Stepinac to nije znao ni 1944. ni 1945.? Kako to, da je križarska Nedjelja svega dvadesettri dana prije partizanskog ulaska u Zagreb (god. XVII./1945., 15. travnja 1945., 10., 1., 10.) na naslovnoj stranici donijela Pavelićevu fotografiju u vojnoj odori i objavila borbeni uvodnik pod naslovom "Hoćemo Hrvatsku", u kojem se poziva na obranu hrvatske samostalnosti i državnosti, koja je prije četiri godine "obnovljena Poglavnikovim radom i ustaškom borbom"? Osuđuje li se u toj ocjeni režim, dok se brani država? Ili se prešutno izražava shvaćanje, da hrvatske alternative tom režimu - u ona doba, na našu ondašnju i današnju žalost i nesreću - nije bilo? A kao dugogodišnji novinski urednik, don Živko Kustić znade, da ne šalje istu poruku fotografija državnoga poglavara u civilu, i njegova fotografija u vojnoj odori. I je li slučajno tri dana prije Nedjelje, 12. travnja 1945., tu istu Pavelićevu fotografiju na naslovnoj stranici objavio i nadbiskupijski Katolički list (96./1945., 14.-15., 105.-107., koji članak "Narod, Crkva i Država. Povodom obljetnice obnove Nezavisne Države Hrvatske", nakon osude vanjskih i unutarnjih neprijatelja, zaključuje molitvom: "Molimo Svevišnjega Boga, da pomogne hrvatski narod u današnjim sudbonosnim časovima; da sačuva njegovu državu, koja je najbolji jamac njegove slobode; da mu oprosti grijehe i zaslužene kazne i skrati dane nevolja i kušnja".

Jer, mi danas znademo, da čvrstog uvjerenja o ishodu rata još 1943., a kamoli u proljeće 1941., nisu imali ni Roosevelt ni Churchill. Radi toga ni Gabrijelu Đurku ne treba pripisivati nekakva proročanska svojstva. A odnos hrvatskih katoličkih svećenika i redovnika prema Nezavisnoj Državi Hrvatskoj i ustaškom režimu nije bio tako jednostavan i jednostran, kao što hoće Ivan Fumić, ali nije bio ni tako jednostavan i jednostran, kao što bi to htio don Živko Kustić. Dosta je tih svećenika i redovnika ostavilo iza sebe pisana svjedočenja o načinu na koji su doživljavali ustašku Hrvatsku (da ne govorimo o svjedočenjima krvlju, ni o svjedočenjima nogama!), pa pozivanje na navodne usmene iskaze mrtvih svjedoka zaslužuje jedva podsmijeh. O stajalištima koje je viša katolička hijerarhija imala prema ustaštvu, postoje različite ocjene npr. Ivana Gabelice i Jure Krište, ponajboljih poznavatelja te problematike, ali i potonji, uza sve rezerve prema ustaškom režimu, pravilno ocjenjuje: "Niže svećenstvo, u neposrednom dodiru s narodom, zrcalilo je narodne osjećaje te je simpatiziralo s ustašama, uspostaviteljima hrvatske države. U tom se nisu razlikovali od ostatka inteligencije: pravnika, liječnika, književnika i drugih profesija. To je bio slučaj kako s biskupijskim svećenstvom, tako i s redovničkim."

Iako danas, zahvaljujući nekim vrijednim istraživanjima fenomena katoličkog jugoslavenstva (Z. Matijević, J. Krišto i dr.) znademo puno toga o tužnim zaslugama organiziranoga katolištva za širenje jugoslavenske narodne i državne misli, mnoge su stvari neupućenima i dalje slabo poznate. Te se činjenice, dakako, ne populariziraju. Karakteristično je, da se iz crkvenih redova uglavnom malo toga čini, da se prouči, objasni i objavi istraživanje o odnosu Crkve i, recimo, Stjepana Radića, Hrvatske seljačke stranke i seljačke ideologije, Vladka Mačeka i sl. Samo je I. Mužić ozbiljno pisao o Radićevu odnosu prema kršćanstvu, dok je njegovo stajalište o Crkvi, i stajalište crkvene hijerarhije i svećenstva prema njemu, i danas posve neistraženo. Osobito bi, u svjetlu današnjega pojednostavljenoga i politikantskog suprotstavljanja HSS-a političkoj borbi (radikalizmu, pa i ekstremizmu) ustaškog pokreta, bilo zanimljivo podsjetiti, kakve su oštre zamjerke Radiću, Mačeku i poganskim, otvoreno protukršćanskim elementima seljačke ideologije upućivali crkveni oci (uključujući i nadbiskupa Stepinca), i na koji im se način odgovaralo iz zagrebačke Hercegovačke ulice i iz Prilaza.

No, pritom treba imati na umu da upravo neznanje omogućuje farizejsko paljetkovanje u dušama mladih naraštaja, s nesagledivim posljedicama. A tek će buduća istraživanja dati odgovor na nekoliko važnih pitanja o odnosu Crkve i organiziranoga katolištva prema hrvatskoj državi uopće i prema Nezavisnoj Državi Hrvatskoj napose. Primjerice, kako se dogodilo, da istaknuti pripadnici hrvatskoga katoličkog pokreta dobiju (ili zauzmu?) vodeća mjesta u kulturi i u novinstvu u razdoblju 1941.-1945.? Potječu li ideološki najsnažnije obojeni tekstovi, članci i knjige iz toga doba iz pera katoličkih svećenika i laika, ili iz pera hrvatskih nacionalista koji u predratnom razdoblju nisu djelovali unutar katoličkoga pokreta? Jesu li ti tekstovi doista nadahnuti simpatijama prema crno-smeđim ideologijama, ili su možda rezultanta antikomunističkog naboja i tradicionalnog antijudaizma, pa samo na površinskoj razini koketiraju s "rješenjima" u tadašnjem susjedstvu? Koliki je udio u donošenju propisa o vjerskim prijelazima i u njihovoj provedbi pripadnika predratnoga katoličkog pokreta (pa i nekih crkvenih dužnosnika), a koliki je u tome bio doprinos svjetovnih vlasti u uskome smislu riječi? U kojoj mjeri koincidira protusrpsko raspoloženje (u nemaloj vjeri indiferentnih) predstavnika režima i prozelitske ambicije stanovitih krugova u Crkvi? Je li se iz crkvenih krugova i krajem tridesetih procjenjivalo, da je Srbe (čak i Srbiju) moguće prevesti na katoličanstvo? Koja je bila uloga prakse vjerskih prijelaza u sustavu obespravljivanja srpskog pučanstva? Je li koji svećenik kažnjen zbog sudjelovanja u vjerskim prijelazima? Kakve su posljedice vjerski prijelazi mahom na katoličanstvo imali na katoličko-muslimanske odnose, a samim time i na dugoročnu nacionalnu integraciju bosanskohercegovačkih muslimana? Kakav je odnos organiziranoga katolištva prema uspostavi Hrvatske pravoslavne crkve i kakve je posljedice taj odnos imao na smirivanje srpske pobune te hrvatske represalije prema srpskoj manjini?

Koliko je Crkva svojim kalkuliranjem pridonijela tomu, da njezin glas sve manje vrijedi? I o tome naš jutarnji propovjednik šuti...

Nikada i nitko do don Živka Kustića nije tobožnji Budakov vulgarni protusrpski ispad smještao u Slavonski Brod!

Inače, kad smo već kod Budakove tribine u Slavonskom Brodu, treba imati na umu da je o njoj u br. 122/III. od 16. lipnja 1941. na str. 16. izvijestio tadašnji središnji hrvatski dnevnik, Hrvatski narod. U reportaži se tvrdi, da je na dan ranije održanoj tribini bilo nazočno oko 15.000 ljudi, i da su govorili Budak, Mime Rosandić, Mato Orešković, Aleksandar Seitz i Staniša Čavčić. Budakovo je izlaganje u najvećoj mjeri objavljeno u obliku upravnoga govora. On u njemu raspravlja o skupštinskome atentatu, postanku ustaške emigracije, atentatu u Marseilleu (jer treba "hrast udariti u korijen, ako ga želiš srušiti"), o Hrvatima kao o narodu dviju vjera, o hrvatstvu bosanskih muslimana i nesposobnosti vodstva HSS-a. Dosta opširno on raspravlja o komunizmu, pa kaže kako 95 posto pristaša komunizma čine ljudi koji su nedužni odnosno koji su "gladni kruha i pravde", jer je nedostojno čovjeka držati nekoga u kapitalističkom ropstvu i siliti ga da pjeva Lijepu našu. Naime, nastavlja Budak: "Ako se takav čovjek ne buni i ne traži pravdu, onda nije ni dostojan da bude čovjek. (...) Braćo moja, i ja bih bio komunista, kad nebih (!) imao kruha i krova nad glavom." Drugu skupinu protivnika nove države, prema Budaku, čine gospoda, "paradni komunisti" odnosno "fićfirići i druga gospoda, kojima je komunizam samo na riječima, ali mi ćemo i njihovo pitanje znati riješiti. Postavit ćemo ih u jedan logor na jedno 15 dana, pravo po komunistički, dat ćemo im jednaki život, jednaku plaću i jednaki rad, pa da vidimo hoće li ostati komunisti".

Pri ocjeni takvoga Budakova poziva, koji u onim prilikama objektivno jest sadržavao prijetnju, svakako bi trebalo uzeti u obzir i stajalište koje je - u skladu s onodobnim shvaćanjima ljudskih prava - o razmjeni pučanstva imao zagrebački nadbiskup, blaženi dr. Alojzije Stepinac. No, posve je očito da izvjestitelj Hrvatskoga naroda nije čuo, da bi Budak Srbe nazvao psinama, niti je pozivao na njihovo vješanje o vrbe. Naprotiv, on govori kako je svaki pokušaj istrjebljenja jednoga, pa i najmanjeg naroda, ludost i nemogućnost. Slijedom toga se može logično zaključivati, koliko je uvjerljivo tobožnje svjedočenje mrtvoga Kustićeva svjedoka. Može se iz toga, nažalost, s priličnom pouzdanošću zaključivati i o načinu na koji se s činjenicama (ali i s ljudima, s njihovim imenom i s njihovim pravom na dobar glas) ophodi jutarnji propovjednik, don Živko Kustić.

Don Živko Kustić, nema sumnje, sve te pojedinosti znade, a znade i to, u kojim su se brutalnim oblicima ti međuratni i ratni zločini nad Hrvatima dogodili. Znao je to, očito, i nadbiskup zagrebački A. Stepinac, koji je već 14. svibnja 1941., prosvjedujući zbog ustaškog zločina u Glini, napomenuo kako mu je poznato, "da su Srbi počinili teških zločina u našoj domovini u ovih dvadeset godina vladanja". A kad Kustić ističe Stepinčevo obraćanje državnim vlastima iz studenoga 1941., tvrdeći da je tu hrvatsku "državu" (državu, kaže on, ne režim!), Hrvatska biskupska konferencija morala već u studenome 1941. upozoravati na brojne zločine, bilo bi pristojno kad bi spomenuo da se i u tome pismu predsjednika HBK ističe i naglašava: "Ne krivimo za ove pogrješke Vladu Nezavisne Države Hrvatske. Ne želimo prikazati ove pogrješke kao sistem nego kao čine neodgovornih činioca, koji si nisu bili sviesni svoje velike odgovornosti i posljedica. Znamo, da su ti čini bili posljedica na politiku, osobito posljednjih 20 godina, i na zlodjela četnika i komunista, koji su tolika krvološtva počinili nad mirnim našim Hrvatskim Narodom." A u završnome dijelu pisma Paveliću, Stepinac ponavlja: "Nitko ne može poricati, da su se dogodila strašna nasilja i okrutnosti, jer ste vi, Poglavniče, sami javno osudili nasilja nazovi Ustaša, štoviše dali ih i strieljati zbog izvršenih zločina. Zaslužuje svako priznanje Vaša odlučnost, da u zemlji vlada pravda i red."

Za razliku od Stepinca i tadašnjih hrvatskih biskupa, don Živko Kustić ne misli da je protusrpska reakcija prouzročena srpskim terorom, nego svu (ili bar pretežnu) odgovornost vidi u politici ustaškog režima. U tu svrhu ne ustručava se krivotvoriti činjenice. Radi toga on spominje prosvjed biskupskih konferencija iz studenoga 1941., ali prešućuje, da su i tada hrvatski biskupi postupke s hrvatske strane opisivali kao reakciju i kao "nužnu samoobranu". Kao da je ta kvalifikacija, izrečena od umnih i odgovornih ljudi, koji su Crkvu u Hrvata vodili u ta doba, i koji su tu kvalifikaciju uobličili upravo kao pravni terminus technicus, toliko nebitna!? Kad bi to našega jutarnjeg propovjednika zanimalo, i ja bih ocijenio da je odgovornost tadašnjih hrvatskih vlasti puno veća od one koju im imputiraju pisma i prosvjedi hrvatskih katoličkih biskupa. Ti crkveni dokumenti, po mome sudu, bolje oslikavaju psihološku podlogu represivne hrvatske politike, nego što je ocjenjuju s moralnoga, pravnog i političkog stajališta.

Zbog vanjskopolitičkih je razloga tadašnja Hrvatska (pogledajmo Slovačku!), u slučaju pobjede Saveznika bila osuđena na propast. Da ne bismo ostali pošteđeni crnih legendi, pokazuje nam otrovna mašta Curzija Malapartea i izvješće srpsko-jugoslavenskoga poslanika u Bukureštu, Avakumovića, datirano 26. travnja 1941., prema kojemu se u Hrvatskoj nad Srbima provodi genocid, iako tada zapravo nije pala još ni jedna jedina srpska civilna žrtva! No, nema nikakve dvojbe da bismo se kao narod, da smo u tome ratnom vrtlogu počinili manje propusta i manje zločina, s puno manje trauma suočavali s vlastitom poviješću, i da naši tadašnji i današnji unutarnji prijepori i jazovi ne bi bili tako duboki. Upravo nas svijest o tome, kao i želja da Hrvatska u budućnosti bude zemljom slobode, pravde i blagostanja, mora siliti, da se s pijetetom i sućuti jednako odnosimo prema svakoj žrtvi, i da jednako osuđujemo svaki i svačiji zločin, ali nas mora siliti i na to, da utvrdimo činjenice, da razlučimo uzroke od posljedica, istinu od laži.

Ti se emigrantski svećenici nisu odrekli stava svojih biskupa ni u obraćanju američkom predsjedniku, bivšemu vojniku države koja je formalno bila u ratnome stanju s Hrvatskom. Poštujući svoj narod i svoje biskupe, nisu oni - treba li uopće reći - pritom branili Svetozara Rittiga, jer je i taj Rittig bio jedan od onih koji je zabio svoj čavao u emigrantski križ i njihov i njihova naroda! I nisu njegovo djelovanje smatrali "korisnim", kao što to danas čini don Živko Kustić. Oni su branili svoj narod i svoju Crkvu, znajući da se to ne može relativiziranjem činjenica i odgovornosti, nego samo i jedino - istinom.

Radi toga je potrebno bez kompromisa braniti stajalište, da je i hrvatski narod imao pravo na svoju državu, i da ga njegovo povijesno iskustvo uči, kako je bez vlastite države osuđen na propast. Potrebno je uvijek iznova isticati, da nisu Hrvati 1941. birali saveznike, nego su ih u naručje tih saveznika - svim upozorenjima usprkos - gurali oni, s Istoka i sa Zapada, koji su bezuvjetno podupirali nasilničku, nedemokratsku jugoslavensku državu. Potrebno je imati na umu misao dr. Ante Starčevića, zabilježenu 1882.: "... Ja nalazim stvar u redu, da svatko traži druga i pomoćnika za obraniti svoju domovinu i slobodu. Ako li je to grehota, onda sam ja najveći grešnik, jer bi se združio sa svakim, i sa Amerikanci, za odbiti ovu nevolju u kojoj naša domovina pogiba". Što taj "drug i pomoćnik" misli, ne može i ne smije presudno utjecati na naše želje i htijenja. Jer, u članku "Sloboda Iraca" piše Starčević: "Ili će Ircem biti bolje ostati u dosadanjoj nevolji, nego osloboditi se pomoću bilo čijom? (...) Ili pomoć nije pomoć, ako nam ju dade čovjek ili narod, koji ne misle kako mi mislimo? Nije čudo da u sužanjstvu ostaju narodi, koji tako misle, i oni bo grieše proti Bogu, proti umu, proti samim sebi, pa boljega nisu vriedni".

A kaže don Živko Kustić, da su onodobni katolici i njihovi pastiri morali biti oprezniji, jer su o neprihvatljivosti ustaškog pokreta i ustaškog režima morali zaključivati već iz Ustaških načela. Pritom citira jedanaestu njihovu točku, u kojoj se kaže, da "o hrvatskim državnim i narodnim poslovima (...) ne smije odlučivati nitko, tko nije po koljenima i po krvi član hrvatskog naroda", te dvanaestu, u kojoj se ističe da "tko u Hrvatskoj ne potječe iz seljačke obitelji, taj u devedeset slučajeva od stotine nije hrvatskog porijetla ni krvi, već je doseljeni stranac". U tim točkama Kustić očito prepoznaje rasističku potku, domećući za sebe: "Priznajem da ta Načela nisam imao u rukama u doba rata; saznao sam za to nakon više godina".

Ustaška načela nisu nikakav tajni dokument, nego su - upravo zbog svoje propagandističke svrhe - objavljena bezbroj puta, ponekad i s manjim, uglavnom nebitnim, odstupanjima od izvornoga teksta. Više su puta objelodanjena i prije uspostave Nezavisne Države Hrvatske, a nakon travnja 1941. objavljena su u mnogim školskim udžbenicima i čitankama, te su ih u integralnom obliku donijele i sve veće hrvatske novine.

Prava je šteta da nam don Živko Kustić (rođ. 1930.) hoće priznati, da između 1941. i 1945. nije čitao ni školske udžbenike ni novine, pa čak ni najvažnija katolička glasila. Čudo je, da mu ih ni njegov tadašnji župnik, don Joso Felicinović, kojega ima običaj nazivati svojim duhovnim ocem, nije stavio pred oči. Ali kod takve njegove intelektualne tromosti, ne treba Kustiću zamjeriti ni na problematičnim zaključcima, niti te zaključke valja uzimati ozbiljno. To je razdoblje, koliko je poznato, on uglavnom proveo na Pagu. U razgovoru, kojim ga je povodom 50. obljetnice svećeništva, 4. svibnja 2008. počastio njegov Jutarnji list, sjeća se Kustić don Jose, koji je, navodno, u ono doba smatrao kako su "na vlasti zločinci, a u šumi bezbožnici". I potonji (dakle, partizani), prema tom shvaćanju, bili bi zločinci, ali samo zbog svoga bezbošništva, a ne i zbog teorijskoga i praktičnog nasljedovanja Lenjina i Staljina, zbog Holodomora, Kolyme, Vorkute i Dudinke, zbog jugoslavenske ideologije i pobune protiv hrvatske države, zbog Krnjeuše, Boričevca, Španovice, Dakse i Širokoga Briga, dakle pokolja kojima su se okitili od ljeta 1941. do proljeća 1945. i kasnije, nemilosrdno istrebljujući sve političke neistomišljenike, i nehrvatske i hrvatske (od ustaša, preko mačekovaca i "kulaka", do vjerskih službenika). Da je don Joso Felicinović doista kad izrekao ili zapisao tako blagu ocjenu šumskih bezbožnika, dragi Bog zna, što bi na nju kazao na ražnju tiho ispečeni don Jure Gospodnetić, što smaknuti makarski gvardijan fra Dominik Šulenta, a što fra Viktor Kosir, učenik sedmoga razreda širokobriške gimnazije, da im je omogućeno išta kazati...

Jer, i bez znakovitosti Kustićeva prešućivanja, pukim je čitanjem lako zaključiti, izbija li iz Felicinovića apela križarima optimistička nada i pohvala Paveliću kojega se čak naziva uzorom, ili ga on možda naziva zločincem, pridajući mu kvalifikacije koje bi se mogle tumačiti na način da potkrijepe ocjenu koju Kustić mrtvomu don Josi, sedamdesetak godina kasnije, stavlja u usta. Kad bi kod tog tumačenja bila moguća dvojba, moglo bi se posegnuti za pohvalama "velebnim zaslugama Poglavnika" i "ustaškom djelu oslobođenja Hrvatske", koje je don Joso Felicinović izrekao na "velikome slavlju u Pagu" u svibnju 1941., kako izvješćuje Nedjelja (god. XIII./1941., br. 22, 7.). To križarsko glasilo svoje izvješće s Paga završava napomenom, da je prečasni Felicinović "poslao dugo pismo Poglavniku dru Anti Paveliću u ime pučanstva grada i otoka Paga, svećenstva, činovništva, učiteljstva, školske mladeži, radnika solane, Križara(ca) i Junaka zahvaljujući mu na velikom djelu oslobođenja". Ni tu nema ni zrna onoga, o čemu don Živko Kustić konfabulira u svojim spiritističkim seansama. Ili možda hoće kazati, da je (i) don Joso Felicinović bio ništarija, koja jedno pripovijeda javno, a drugo govori tajno?

Jer, kako objasniti, da Kustić rasističke natruhe nalazi u Ustaškim načelima, a propušta podsjetiti na koji je način don Joso, dakako s biskupskim imprimaturom (nihil obstat!), pisao o Židovima. Naime, u knjizi "Izgradimo našu Hrvatsku" (Preko, 1940.) Felicinović je upravo Židove proglasio odgovornima za mnoga svjetska zla, između ostaloga i za komunizam: "Židovi su nahuckali radništvo protiv kršćanstva, potakli na spolno uživanje. Oni vode bezbožni pokret". Treba li napominjati, da je ova Felicinovićeva ocjena nastala puno kasnije od Ustaških načela, pa čak i kasnije od Kristalne noći i od nacionalsocijalističkoga (Nürnberškog) zakonodavstva. Pišući Načela, Pavelić je početkom tridesetih mogao dvojiti o tome, kakva tragedija očekuje Židove u nacionalsocijalističkoj Njemačkoj. Imao je čak povlasticu da o tome ne mora misliti. Nasuprot tome, don Joso Felicinović 1940. nije imao moralnu povlasticu da ignorira židovsku sudbinu. Nije imao pravo ignorirati ni ranije osude rasizma iz usta nadbiskupa Stepinca. A nije li ipak u citiranoj ocjeni, izabranoj kao jednoj od mnoštva sličnih u Felicinovićevim i uopće katoličkim raspravama toga doba, antijudaistički naboj potpuno otvoren i snažno naglašen, bitno različito od spomenutih dviju točaka Ustaških načela? Kako se onda don Živko Kustić - mjereći svakoga istom mjerom i smatrajući kako puki tekst Ustaških načela čini taj pokret apsolutno neprihvatljivim - ne pita, je li itko smio biti katolikom? Kako se onda sam don Živko Kustić (makar je Ustaška načela pročitao "puno kasnije") mogao i tada i puno kasnije ugledati u don Josu Felicinovića? Kako je don Živko Kustić u svome pravednom gnjevu uspio previdjeti, da je taj isti don Joso u svojoj knjizi, u kojoj se obračunava s boljševizmom i sa Židovima, propustio makar jednom jedinom, sitnozorski malom, najmanjom riječju, u negativnom kontekstu spomenuti nacionalsocijalizam i fašizam? Kojim to očima don Živko Kustić gleda spise svoga duhovnog oca, a kojim očima neke druge tekstove?

Na sličan bi nam način te antijudaističke pasaže u Felicinovićevoj raspravi, i môre sličnih pamfleta koji su nastali u redovima angažiranih predkoncilskih katolika, nema sumnje, objasnio i don Živko Kustić.

Jesu li, pak, spomenute dvije točke Ustaških načela rasističke, kao što se povremeno tvrdi, ili se iz njih može iščitati tek nacionalni ekskluzivizam, koji je tako tipičan za sve nacionalnoosloboditeljske pokrete XIX. i XX. stoljeća?

Dr. Mario Jareb, pisac zasad najbolje monografije o predratnome djelovanju Ustaškog pokreta, u svojoj knjizi opširno raspravlja o Načelima, te u toč. 11. pronalazi "nacionalnu isključivost". Na istome mjestu on nabraja različite ocjene o naravi i ideološkoj obojenosti ustaštva. U svojoj razradi Načela (Zagreb, 1942.), Danijel Crljen u samoj jedanaestoj točki ispušta ono "po koljenima i po krvi", ali se u tumačenju na tu sintagmu vraća i izvodi je iz Starčevićeva gesla Bog i Hrvati!, kojemu Crljen u suvremenim prilikama daje ne samo protusrpsku i protujugoslavensku, nego i protužidovsku notu, dok je dvanaesto načelo u temeljni dokument ustaštva očito ugrađeno u svjetlu premoćne snage seljačkog pokreta između dva svjetska rata. Dr. Jerko Iljadica u Spremnosti 1942. Ustaškim načelima pridaje donekle različit smisao i značenje. U članku "Društvovno u Ustaškim načelima", objavljenom u osmome broju Plave revije u ljeto 1942., Franjo Lačen tumači ta načela opet na svoj način. Naime, zbog uopćenosti Ustaških načela, njihova su se tumačenja mogla prilagođavati trenutku, a jedino što se nikakvim tumačenjem nije moglo izmijeniti, jest činjenica, da se njima bezuvjetno zagovara uspostava hrvatske države.

Jednako je tako neutemeljeno zaključivati o rasističkim natruhama u ustaškoj propagandi i praksi već iz samoga spominjanja hrvatske "krvi" i "koljena", te programskoga ograničavanja državljanskih prava na pripadnike hrvatskog naroda. I to je logičan instrument za mobiliziranje pristaša u jednome kratkom, propagandnom tekstu, koji ne dopušta opširna teoretiziranja, nego kratke i jezgrovite rečenice ("lake odgovore na teška pitanja"). Jedno od općih mjesta u hrvatskoj usmenoj i pisanoj književnoj predaji posljednjih stoljeća je, primjerice, i sjećanje na "vladare narodne krvi". Od renesanse do danas hrvatski književnici pojam jezika, krvi i koljena koriste kao metaforu za hrvatski narod, a ta je metafora tako prirodna i uvriježena, da se može smatrati neizostavnim dijelom pučkoga govora ("krv moje krvi", "do devet koljena", "krv nije voda" i sl.). Kad piše o Bosni i Hercegovini, Starčević navodi: "Vrednija većina pučanstva Bosne i Hercegovine hervatske je kervi, cielo je to pučanstvo hervatskoga jezika...", a "muhamedovci Bosne i Hercegovine, s turskom, s muhamedanskom pasminom ne imaju ništa, oni su hervatske pasmine...". Pa i samomu se našemu jutarnjem propovjedniku omaknula krv, kad je u svojoj kolumni od 12. svibnja 2008. pisao o sv. Leopoldu Bogdanu Mandiću. On je, kaže Kustić, u doba Prvoga svjetskog rata radije izabrao talijanski koncentracijski logor negoli primio talijansko državljanstvo, rekavši pritom: Krv nije voda! Očito je da mu to naš propovjednik upisuje u vrline (i pravo je!). No, znači li to, da je budući svetac bio ekstremist, pa i rasist, ili je spomenom krvi tek htio kazati da znade, kojemu narodu pripada, a kojemu ne pripada?

Pravo je čudo, nadalje, da don Živko Kustić nije s istim ultramontanskim žarom prionuo raščlambi programskih odrednica Hrvatske pučke seljačke stranke. Nije se upitao, je li koji Hrvat (pa i koji svećenik) smio simpatizirati s HP(R)SS-om, s obzirom na to da su njegovi utemeljitelji, braća Antun i Stjepan Radić, u nemalom broju prigoda iskazivali svoje antijudaističke osjećaje, a kasniji je "vođa hrvatskog naroda" S. Radić otvoreno pisao kako je Hrvatima "najljući neprijatelj bečki i peštanski Židov". A u kontekstu jedanaeste točke Ustaških načela korisno je podsjetiti i na onu Radićevu: "Mi Slaveni ne možemo i ne smijemo nikako dozvoliti, da ikoji član židovstva (...) bude našim narodnim predstavnikom i vođom..." Nije don Živko Kustić, u svojoj potrazi za lakim odgovorima na teška pitanja, ovdje izrekao onu osudu, koju je izrekao nad Ustaškim načelima. I tako dalje, i tako dalje.

Koja je bitna razlika, objasnit će nam don Živko Kustić, između ovih Stepinčevih ocjena jedne konkretne i bolne situacije, od uopćenog polazišta izraženoga u Ustaškim načelima skoro deset godina ranije?!

Bi li u njoj pronašao rasističku mržnju i kakve pogubne ideološke postavke?

Mogao je primijetiti izvješće sa skupštine na zagrebačkom Kanalu, na kojoj je Blaž Lorković kazao kako se nikoga ne sili pristupiti Ustaškom pokretu, niti vodstvo toga pokreta traži, da ga se slijedi začepljenih ušiju i zatvorenih očiju, nego da ga se ocjenjuje hladno i nepristrano, prema uspjesima i propustima.

Mogao je don Živko Kustić zapaziti i urednički, nepotpisani komentar Hrvatskoga naroda br. 495/IV. od 6. kolovoza 1942. (str. 3.), u kojem se pod naslovom "Nekoliko naših družtvovnih načela" tumače upravo ona načela, koja on smatra neprijeporno neprihvatljivima. Tu se kaže, kako "naši pogledi na sva ova družtvovna pitanja nisu kosmopolitski, oni su narodni", pa se nastavlja kako se teži usklađenju djelatnosti pojedinaca i staleža, na način da se nikomu ne pogoduje. Međutim, "ustali smo protiv onoga hrvatskog sloja, koji je zapravo podrietlom tudjinski, a koji je pristajao uz sve beogradske vlade i s njima pravio sporazum, da mu spriječimo njegov krivi odgoj našega naroda, koji bi po njegov razvoj mogao imati kobnih posljedica". Optužuje li se, dakle, taj "podrietlom tudjinski sloj" iz rasnih razloga, ili zbog nečega sasvim drugog? Mogao je napokon, da je htio, u Narodnim novinama od 13. kolovoza 1942. (a i u Hrvatskom narodu od 14. i 15. kolovoza 1942.) pregledati novi Propisnik o zadaći, ustrojstvu, radu i smjernicama "Ustaše" - Hrvatskog oslobodilačkog pokreta, ne bi li u njima, napose u glavi Dužnosti člana, našao ono što traži...

Ne treba njih uzimati zdravo za gotovo (jer se i naputci i proglasi mogu objavljivati u promičbene svrhe, radi taktičkih razloga, ad captandem benevolentiam). Treba hladno i nepristrano ocijeniti okolnosti i razloge, pa tek nakon toga donijeti valjan sud. Drugim riječima, kao što ljupka obećanja ne treba smatrati nepobitnom istinom, jednako tako ne treba zdravo za gotovo uzimati ni ona stajališta, koja se svode na lake odgovore na teška pitanja. Treba na sve ljude i na sve pojave primijeniti ista mjerila i ista načela. Radi toga bi bilo nategnuto i neobjektivno prionuti, recimo, daljnjemu citiranju antijudaističkih pamfleta u katoličkome tisku i prije rata i usred rata. Mi imamo na umu stoljetne protužidovske predrasude koje su baštinili i drugi narodi, kao što imamo na umu i činjenicu da Auschwitz ni kao metafora nije posljedak tih i takvih predrasuda i ispada. To je činjenica.

A o svemu tome naš jutarnji propovjednik, dok upravlja moralnom giljotinom, malo preglasno - šuti.

U kojem se Evanđelju nalazi takva moralna pouka?

Čak ni uz pomoć gogoljevske povorke mrtvih svjedoka!