Franjo Komarica: Daytonski sporazum zacementirao je nepravdu i zločin

Banja Luka, 6. lipanj 2017.

Franjo Komarica: Daytonski sporazum zacementirao je nepravdu i zločin!

Zajedno sa svojim dugogodišnjem prijateljem, predsjednikom Nacionalne federacije američkih Hrvata Steveom Rukavinom, koji je od početka Domovinskog rata u velikoj mjeri pomagao Ratnom sanitetskom stožeru, od 22. do 26. svibnja boravio sam u Banjoj Luci i Sarajevu. Zbog velike ugroženosti Hrvata u Bosni i Hercegovini, Nacionalna federacija američkih Hrvata pokrenula je dobro planiranu političku i humanitarnu inicijativu za spas Hrvata u Republici Srpskoj, ali i u Federaciji Bosne i Hercegovine. Sve je snažnija spoznaja o tomu da, ako se nastavi današnja bošnjačka i srpska politika istiskavanja i zabrane povratka Hrvatima na njihova stoljetna područja i u njihove davnašnje domove, već za dvadesetak godina – prvi put u povijesti hrvatskog naroda – u Bosni i Hercegovini više neće biti Hrvata. Banjolučki biskup mons. Franjo Komarica od završetka rata 1995. godine najglasnije upozorava na nepravdu i tragediju koja se događa Hrvatima, i to ne samo u Republici Srpskoj, nego i u cijeloj Bosni i Hercegovini. O stanju u Bosni i Hercegovini, a posebno u Republici Srpskoj, s biskupom Komaricom razgovarao sam tijekom dva dana boravka u njegovoj rezidenciji u Banjoj Luci. O cjelokupnom boravku u Banjoj Luci i Sarajevu, gdje je Steve Rukavina, u čijoj sam pratnji bio cijelo vrijeme, vodio razgovore s najvišim političkim i crkvenim predstavnicima Hrvata u Bosni i Hercegovini te s najvišim međunarodnim diplomatskim predstavnicima u toj zemlji, napisat ću poseban komentar. Zasad želim istaknuti kako se u Bosni i Hercegovini događaju politički procesi, koji će ne samo dovesti do potpunog nestanka Hrvata u toj zemlji, nego će u konačnici ozbiljno ugroziti i opstanak današnje samostalne hrvatske države. Kao i toliko puta u našoj povijesti, Hrvatska se brani u Bosni i Hercegovini. Hrvati u Republici Hrvatskoj i diljem svijeta već su otpisali Hrvate u Bosni i Hercegovini. Smatram da prihvaćanjem nestanka Hrvata u Bosni i Hercegovini prihvaćamo i svoj vlastiti nestanak kao pripadnika hrvatskog naroda.

* Možete li nam konkretno reći kako se osjećate u Banjoj Luci te je li bilo trenutaka kad ste bili u životnoj opasnosti?

Za očekivati je da se svaki čovjek u svom rodnom mjestu osjeća najugodnije i najsretnije. Iz različitih razloga to nažalost nije uvijek tako. Svjedoče to brojni slučajevi onih ljudi kojima su njihovi sumještani, sugrađani toliko zadali jada te su bili prisiljeni iseliti se i postati tuđinci kamo god su došli.

I u mome slučaju je bilo dramatičnih dana i vremena kada me se htjelo silom istjerati iz mog rodnog grada, kada mi se svakodnevno prijetilo, fizički maltretiralo i kućnim višemjesečnim pritvorom psihički pritiskalo da se iselim iz svoga rodnog mjesta. Nisam pristajao na trijumf zla i nepravde niti ću ikada pristati. To i tako me zadužuje i Božja objavljena istina o Bogu i o čovjeku. Mi, kršćani, tvrdimo da vjerujemo u Trojedinog Boga i da nemamo pravo klanjati se i pokoravati nikojemu stvorenju, pa ni onom čovjeku, koji je, zahvaćen Zloduhom, sebe učinio gospodarom tuđih života i sudbina.

Ostajući ovdje, gdje me je Božja Providnost postavila, ne pristajem biti ničiji rob, nego snagom Božjeg Duha trudim se činiti što više u korist istine, pravde, praštanja, milosrđa i dobra.

Nastoje me pred javnošću oblatiti i diskreditirati

* Kako se građani pravoslavne vjere u entitetu Republika Srpska odnose prema Vama osobno i kakav je odnos službene politike u tom entitetu prema biskupu Katoličke Crkve?

Kao kršćanin na sve ljude bez razlike gledam kao na Božja ljubljena stvorenja i trudim se tako prema njima postupati. Tako sam se vladao i vladam i prema našim pravoslavnim (i drugim) susjedima i sugrađanima. Mnogi od njih su me takvog doživjeli i u mojim riječima i u mojim djelima. Bezbroj lijepih i ugodnih susreta, pa i zajedničkih plemenitih akcija imao sam s našim susjedima pravoslavcima, koji su prema meni pokazali veliko, iskreno poštovanje i zahvalnost. Ne isključujem nikako da ima i drugačijih, ali ja nemam s njima kontakata. Takvi mene osobno redovito ne poznaju ili su pak zavedeni od strane onih, koji su isključivi prema drugima, osobito pripadnicima druge nacionalne ili vjerske skupine. Istinski pravoslavci, vjerujem, nisu takvi, jer se i oni poučavaju od istog Evanđelja Isusa Krista da vole i poštuju sve ljude, pa tako i katoličkog biskupa u Banjoj Luci.

Predstavnici službene entitetske politike su me, kao Katoličkog biskupa, respektirali i javno izjavljivali kako su i biskup i Katolička Crkva na ovom području radili u korist općeg dobra. A kada sam od njih tražio da uvažavaju i temeljna ljudska i građanska prava i ovdašnjih obespravljenih katolika, što je inače njihova obveza, onda im nisam bio po volji – i nastojali su me i nastoje pred javnošću oblatiti i diskreditirati.

* S druge strane, zanima me i kakav je odnos većinskog naroda u entitetu Republike Srpske prema Hrvatima?

Koliko je meni poznato, među običnim ljudima, osobito ovdašnjim starosjediocima odnosi su normalni, prijateljski. Ima i slučajeva netrpeljivosti, osobito između pridošlica i domaćih. To je inače problem tzv. socijalizacije, uključivanja pojedinaca ili skupina u društveni život jedne sredine i njihovo prilagođavanje novima načinima življenja. Također ima ne mali broj slučajeva antagonističkog, tj. suprotstavljenog odbojnog ponašanja – osobito među dužnosnicima raznih razina i profila – kad je u pitanju uvažavanje identiteta i legitimnih temeljnih ljudskih prava i sloboda domaće hrvatske populacije, kako one malobrojne koja je , unatoč svim šikaniranjima i zlostavljanjima tijekom rata i poraća uspijeva ovdje ostati tako i one još malobrojnije, koja je uspjela – unatoč svim barijerama i opstrukcijama – vratiti se u ovdašnji svoj rodni kraj.

* Kako tumačite mišljenja nekih komentatora da ste Vi zapravo neugodan svjedok za međunarodnu zajednicu, Republiku Hrvatsku i hrvatske političare u Bosni i Hercegovini?

Više od trideset godina sam kao katolički biskup u ovoj zemlji – samim svojim boravkom i djelovanjem u svojoj službi svjedok burnih i dramatičnih, nehumanih i tragičnih događanja, prouzročenih od strane onih mojih suvremenika i sugrađana, koji su u datom povijesnom trenutku pokazali svoje duboko nehumano lice i dramatično urušenu ljudskost u sebi. Nema nikakve sumnje da su glavni akteri ovdašnje tragedije bili predstavnici međunarodne zajednice, međusobno različiti pa i protivni, koji su – za ostvarivanje svojih, sebičnih interesa izabrali ovo područje – kao svojevrsni poligon za odmjeravanje snage svojih „mišića“. Našli su domaće „izvođače radova“ u političkim predstavnicima ovdašnjih naroda koji su bezočno primijenili u praksi staro pravilo: „Zavadi pa vladaj“. Oni su instrumentalizirani od stranih utjecajnih sila, te već godinama ciljano i dozvoljeno zaglupljuju ovdašnju populaciju. Tužan sam zbog fatalnog oportunizma od strane naše hrvatske i druge inteligencije tijekom cijelog ovog nesretnog ratnog i poratnog vremena, te zbog zabrinjavajuće slomljenosti kralježnice ovdašnjeg našeg nacionalnog bića uslijed ciljane ideološke i partitokratske torture svih ovdašnjih dosadašnjih „demokratskih“ vlasti i vlada.

Krunski svjedok besprimjerne drame

* Možete li Hrvate u Australiji upoznati s činjenicom zašto se na Vas tako gleda i to ne samo u svjetovnim, nego, kako neki kažu i u crkvenim krugovima?

Vjerujem da je većini onih svjetovnih i crkvenih krugova, koji se zanimaju za našu – u europskim razmjerima – uistinu besprimjernu dramu, poznato da sam ja – i ne htijući – svih ovih skoro trideset godina neposredni „krunski svjedok“ brojnih ovdašnjih javnih događanja, kao i onih, koji su se odvijali iza zastora javnosti, u raznim centrima sudbinskog odlučivanja o iskorjenjivanju Katoličke Crkve i s njom domicilnog hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini, najprije etničkim čišćenjem, a onda raznim drugim metodama i projektima. Svi oni pokazuju kakvo im je lice.

* Imate li još uvijek potporu Svete Stolice i njezina poglavara pape Franje?

U to ni najmanje ne sumnjam. I papa Franjo i njegovi najbliži suradnici dobro su upoznati s doista dramatičnom situacijom katoličke populacije u BiH, osobito u entitetu RS i daju podršku našim naporima da ustrajemo u našem dosljednom opredjeljenju provođenja u djelo duha Evanđelja, službenog nauka Crkve i naputka trojice zadnjih papa. I nedavni višednevni pohod kardinala Petera Turksona, prefekta papinskog Dikasterija za cjelovit ljudski razvoj – te njegovo sudjelovanje na zajedničkoj radnoj sjednici Komisije „Pravda i mir“ naše Biskupske konferencije, Hrvatske biskupske konferencije i Slovenske biskupske konferencije – to nedvojbeno potvrđuje.

* Hrvate u Australiji će sigurno zanimati egzaktna statistika o broju vjernika katolika u entitetu RS danas i primjerice prije raspada komunističke Jugoslavije 1991. godine.

Prema podacima koji su mi momentalno dostupni, na području entiteta RS danas u 32 župe moje, Banjolučke biskupije ima oko 4.000 katolika; u Vrhbosanskoj (Sarajevskoj) nadbiskupiji – u 34 župe također oko 4.000, a u Mostarsko-duvanjskoj i Trebinjsko-mrkanjskoj biskupiji u 4 župe oko 900 katolika. Pred rat 1991. godine, bilo je u tim župama oko 60.000, odnosno oko 100.000, odnosno oko 2.000 župljana. Tim brojevima svakako treba pribrojiti najmanje još oko 1 vjernika – katolika, koji, zbog tadašnjeg komunističkog ozračja, nisu smjeli imati službene kontakte sa župnicima, ali su se tijekom rata a i u poraću pojavili kao katolici. U brojnim župama upravo su ti, nekadašnji „anonimni“ katolici danas glavni župljani.

Hrvatima – katolicima 3% međunarodne materijalne pomoći

* Je li prisutna pojava povratka katolika u njihova rodna mjesta i sela?

Već prve godine nakon rata brojni su se prognani katolici svakako željeli vratiti u svoj rodni kraj. To mi dobro znamo, jer se samo kod nas – tj. u mome biskupijskom Caritasu prijavilo više od 12.000! prognanih i izbjeglih obitelji, budući da ih nikakav ni općinski ni entitetski, ni državni, ni stranački ni međunarodni ured nije htio ni primiti, a kamo li popisati i onda im omogućiti održivi povratak. Nažalost, domaći ali i drugi političari i brojni, oni, koji su bili službeno zaduženi da ispunjavaju famozni Anex 7 Daytonskog mirovnog sporazuma – omogućavanje održivog povratka također i prognanih katolika, odlučno i kontinuirano su godinama na razne načine sprječavali njihov povratak nepružanjem bilo kakve i političke i pravne i materijalne pomoći tim obespravljenim ljudima. Caritas moje biskupije je uz pomoć svojih partnera – Caritasa iz nekih zemalja – obnovio oko 2.400 stambenih jedinica, ali u brojnim od tih sela, općinske vlasti nisu htjele obnoviti ni put, ni električnu mrežu ni vodovod, a kamo li trgovinu, ambulantu, školu ili crkvu, jer su imale zadatak učvrstiti rezultate neprihvatljivog entičkog čišćenja. Od službene međunarodne materijalne pomoći Hrvatima – katolicima je dodijeljeno tek oko 3%!

To sve govori i o tim donatorima, ali i o službenim političkim predstavnicima našeg hrvatskog naroda, koji se ni izdaleka nisu onoliko trudili oko pomoći svome narodu kako su to činili ovdašnji Srbi i Bošnjaci.

Daytonski sporazum zacementirao je nepravdu i zločin

* U kojoj je mjeri Daytonski mirovni sporazum iz 1995. godine odgovoran za masovni nestanak Hrvata s područja entiteta RS?

Daytonski sporazum je zaustavio daljnje krvoproliće u BiH i ujedno predvidio sigurni i održivi povratak svih prognanih – također i Hrvata. Nažalost, taj sporazum je u praksi zacementirao nepravdu i zločin, nagradio brojne ratne i poratne zločince a kaznio dodatno žrtve rata. A tu praksu su provodili više-manje svi politički djelatnici zaduženi direktno ili indirektno za uspostavljanje pravne države i učinkovito liječenje ratnih rana. Među njima su bili nažalost i predstavnici hrvatskog naroda iz BiH i RH. Mi, biskupi smo na tu tešku nepravdu mnogo puta upozoravali i tražili da se ona ispravi. Nažalost, uzalud.

* Zašto po Vašem mišljenju do sada nije došlo do revizije Daytonskog sporazuma?

Još u proljeće 1996. godine rekao mi je jedan od supotpisnika Daytonskog sporazuma, tadašnji njemački savezni kancelar Helmut Kohl, da se uskoro planira Dayton broj 2 i onda i Dayton broj 3.

Nažalost do toga nije došlo, nego se umjesto izgradnje istinski pravne države na cijelom području BiH, pristupilo projektu „kontroliranog kaosa“. Najutjecajnijim velesilama odgovara ovakvo stanje u našoj zemlji. Sramota za njih, a velika šteta na ovdašnje pučanstvo, osobito za katoličko, tj. hrvatsko, jer se njega ciljano smanjuje od konstitutivnog naroda na beznačajnu nacionalnu manjinu. A nigdje u Europi, katolici se ne nalaze u takvom položaju svoga fizičkog nestajanja kao u BiH. Mnogi nas pitaju – čak i nekatolici: zašto nemate Vi više pomoći od svojih hrvatskih i drugih katolika?!

Sudbina nas Hrvata i katolika ostaje u Božjoj ruci

* Budući da je BiH doista neuspješna država koju na životu održavaju jedino svjetske velesile, kako vidite sudbinu preostalih Hrvata katolika u entitetu Republika Srpska u slučaju raspada države?

Službeni politički predstavnici hrvatskog naroda – moraju se daleko više nego do sada založiti za ovdašnju svoju nacionalnu populaciju, koja je na ovom području daleko najstarija populacija. Toj se populaciji moraju ponovno vratiti i zagarantirano učvrstiti njihova temeljna ljudska i građanska prava i slobode – i kolektivna i pojedinačna. To, uostalom garantira i međunarodno pravo svakom narodu i svakom čovjeku. Bez obzira kako se ubuduće zvao ovaj dio europskog kontinenta, on će biti uvijek jednako udaljen od Slavonije, Like, Dalmacije, Zagreba. Brojni i antihrvatski i antikatolički imperiji i sistemi su se mijenjali tijekom dugih stoljeća naše dramatične povijesti, a uvijek je ostao barem onaj zlatni, blagoslovljeni ostatak našeg ovdašnjeg hrvatskog, katoličkog naroda. A on je u biblijskom smislu – bio za Božju Providnost uvijek garancija novog obnavljanja oštećenog stabla – i narodnog i crkvenog.

Sudbina nas Hrvata i katolika je bila i ostaje u Božjoj ruci – što se Boga tiče. A i mi sami se trebamo trajno truditi da ostanemo u Božjoj ruci.

A ako nam je Bog, Gospodar svih naroda i sve povijesti prijatelj i pomoćnik, onda će se On pobrinuti da nam i među pripadnicima raznih naroda – blizu i daleko od nas – nađe prijatelje.

Osobno vjerujem da će takvih naših istinskih prijatelja biti i među Vama, našim dragim sunarodnjacima u dalekoj Australiji, u kojoj Vi nastojite izgrađivati svoju novu domovinu, ali se trudite da Vam Domovina Vaših korijena, Vaših roditelja i predaka – Bosna i Hercegovina i(li) Hrvatska ne postanu tuđina!

* Prateći medijska izvješća vidio sam da su Komisije „Justitia et pax“ biskupskih konferencija Hrvatske, Bosne i Hercegovine i Slovenije prije nekoliko dana objavile zajedničku Izjavu „u kojoj su upozorile na najugroženiji dio Katoličke Crkve na cijelom europskom kontinentu“. Može li se uopće što još učiniti da se dramatično promijeni to katastrofalno stanje? Tko tu može i mora uložiti najviše truda?

Najprije bih Vas podsjetio na naše riječi iz službenog „Obraćanja javnosti članova Biskupske konferencije BiH“, od 21. ožujka 2017., dakle od prije dva i pol mjeseca:

„Ponavljamo ono što smo zajedno s biskupima Republike Hrvatske poručili u svojoj Izjavi od 15. listopada 1993.:'Ne možemo se pomiriti ni s kakvim političkim rješenjem o budućnosti te napaćene zemlje koje bi ozakonilo uništenje više od polovine članova i imovine Katoličke Crkve i hrvatskog naroda u Republici BiH. Time bi se, praktički, ugasile dvije katoličke biskupije na području Europe (…) Apeliramo na međunarodnu zajednicu, poglavito na Europsku Uniju, Sjedinjene Američke Države i Rusiju da aktivno, kao jamci Daytonskog mirovnog sporazuma na temelju kojega je do sada bila društveno-politički uređena Bosna i Hercegovina, pomognu u stvaranju dugotrajnog rješenja aktualnih bremenitih političkih pitanja radi trajnog i pravednog mira u našoj zemlji. (…) Potičemo sve ljude u vlasti da teže takvom unutarnjem uređenju naše domovine u kojem će svaki čovjek u svakom njezinom dijelu imati sva ljudska prava i vjerske slobode, a svaki narod biti jednakopravan u svom identitetu s druga dva naroda. (…) Potičemo i ovaj put ponajprije hrvatske legitimne predstavnike vlasti na svakoj od njezinih razina da ne zaborave svoju obvezu i poslanje predstavljati sve članove svoga naroda u svakom dijelu ove zemlje, posebno one najslabije, koji žive kao brojčana manjina u svom rodnom kraju, u opravdanom nastojanju za jednakopravnošću s druga dva naroda u Bosni i Hercegovini. (…) Ističemo kako naša krajevna Crkva u Bosni i Hercegovini – pod time ovdje mislimo na njezin ministerijalni dio – crkveno vodstvo – i sada – kao i do sada – čvrsto stoji uz povjereni joj narod. Ističemo potrebu jedinstvenosti i odlučnosti u zajedničkoj nakani sve (u)činiti kako bismo kao Katolička Crkva ostali i opstali na ovim prostorima na što nas obvezuje Kristov nalog, a i brojni poticaji Svete Stolice.“

Također vas želim upoznati s činjenicama, da sam s obzirom na opće poznatu potpuno ambivalentnu politiku svih dosadašnjih Vlada RH prema Hrvatima u BiH, a time ujedno i prema ovdašnjim katolicima i njihovom sve katastrofalnijem stanju – tražio više puta, također i zajedno s predstavnicima brojnih udruga prognanih Hrvata s područja entiteta RS – od sadašnje Vlade RH (a da o ranijim ni ne govorim) da konačno hitno donese strategiju, koja će imati za cilj opstanak i revitalizaciju Hrvata u BiH, posebno u entitetu RS.

Glavninu te strategije trebaju sadržavati vitalna pitanja spašavanja ljudskih, kulturnih, duhovnih i materijalnih resursa hrvatske nazočnosti u BiH. Tražili smo da se temeljem Ustava RH, što prije u Hrvatskom Saboru provede rasprava o hrvatskom pitanju u BiH, napose u entitetu RS. Kako obnova porušenih i devastiranih domova i imanja prognanih Hrvata uopće nije provedena, a kamo li završena, neprihvatljivo je održivi povratak prognanih Hrvata proglasiti završenim, što se zadnjih godina čini na razne načine. Zato tražimo od Vlasti RH da se službeno deklarira protiv takve – za nas fatalne – prakse i da od nadležnih državnih i entitetskih vlasti u BiH, kao i predstavnika međunarodne zajednice, odlučnije i upornije nego do sada zahtijeva veću političku, pravnu i materijalnu potporu u ostvarivanju održivog povratka svim onim Hrvatima, koji još uvijek to žele.

Vrijeme prolazi – fatalno za nas

Još uvijek čekamo da Vlada RH poduzme učinkovitije korake. A vrijeme prolazi – fatalno za nas! Molio sam i predstavnike Vatikana i Njemačke da potaknu i pomognu Vladi RH u što skorijem izvršavanju te njihove obveze.

* Uzimajući u obzir činjenicu da u Australiji živi izrazito velik broj Hrvata katolika iz cijele BiH, pa time i iz entiteta RS, molim Vas da im uputite poruku o stanju u njihovoj domovini i o tomu što bi trebali učiniti da malo olakšaju silno teško stanje onih malobrojnih katolika u RS, koji su ostali braniti svoju očevinu i djedovinu?

Iznijet ću najprije neka dobronamjerna pitanja i primjedbe nekih naših prijatelja i poznanika, koji nisu Hrvati, a neki ni katolici. Oni se ovako čude:

toliko ima vas Hrvata u Njemačkoj, Austriji, Švicarskoj, Švedskoj. Zašto oni ne poduzimaju nikakve mirne demonstracije pred tamošnjim parlamentima tražeći zaštitu i pomoć najugroženijem narodu u jednoj od europskih država – Hrvatima u BiH? Imamo dojam da ste vi Hrvati i katolici u Bosni ostavljeni od svojih i Hrvata i katolika. Mi, muslimani bismo vam željeli pomoći, jer vas godinama gledamo kako živite u agoniji i pred nestajanjem, a nitko od „vaših“ da učinkovito reagira na Vaše brojne vapaje!

Sva dosadašnja pristigla pomoć od dobrih i plemenitih ljudi iz raznih dijelova svijeta bila je za nas dragocjena pomoć, ali samo za naše preživljavanje i lagano izumiranje, na što su nas osudili neki od moćnika ovog svijeta – pred očima drugih naših sunarodnjaka – Hrvata i tolikih drugih katoličkih naroda.

Vi, dragi naši sunarodnjaci, vjerujem da dobro znate koliko ste preko svojih župnih zajednica ili udruga do sada pružili pomoći našoj, dvije i pol decenije dugoj, agoniji. Koliko ste puta organizirali javne mirne proteste tu pred vašim parlamentom – u korist poboljšanja naše situacije? Koliko ste često u svojim informativnim glasilima pisali i obavještavali australsku – hrvatsku i drugu –populaciju o izuzetno teškoj situaciji malobrojnih preostalih branitelja vaše očevine i djedovine? Koliko ste puta skupljali razne vrste kolekti i koliko ste financijskih sredstava poslali za djelovanje naših biskupijskih Caritasa ili drugih naših crkvenih i karitativnih organizacija, koje se svim silama trude oko zbrinjavanja brojnih starih, slabih, siromašnih i obitelji i djece. ali i oko školovanja te onda i obavljanja potrebnog pastoralnog rada naših svećenika i redovnica, između kojih su neki od naših svećenika i redovnika i među vama čak i mnogo godina?

Apostol Pavao nas potiče da je kršćanska ljubav dosjetljiva, ustrajna. Tko bi se smio usuditi reći da Vi nemate u sebi kršćanske ljubavi?

Dakle, počnite se malo više i konkretnije nego do sada zanimati za svoje nacionalne i vjerske korijene u svojim rodnim mjestima i rodnim mjestima vaših roditelja i predaka, pa ćete mnogo toga dobroga moći učiniti ovdašnjim svojim sunarodnjacima i ovdašnjim katolicima. Želim dati priliku svakom od vas da pokaže svoje kršćansko i rodoljubno lice.

* Što vama i Hrvatima u RS znači dolazak u posjet u Banju Luku predsjednika Nacionalne federacije američkih Hrvata, gospodina Steve-a Rukavine?

Koliko se sjećam, to je bio prvi pohod jednog visokopozicioniranog Hrvata, odnosno potomka iseljenih Hrvata iz dijaspore sjedištu moje biskupije. Šteta je što zbog kratkoće vremena, on nije moga razgovarati s većim brojem onih Hrvata, koji su doista u nezavidno teškom položaju u ovdašnjem svome rodnom kraju ili s onima koji se s bolju i čežnjom u srcu i duši uporno nadaju što skorijem svome održivom povratku u svoj rodni kraj, u Bosnu.

Steve Rukavina probudio nam je nove nade

Imao bi tako g. Rukavina još kompletniju sliku o aktualnoj drami ovdašnje hrvatske populacije, koju ni izdaleka ne proživljava ni jedan drugi europski narod na početku 21. stoljeća. Ali i onoliko, koliko je vidio i čuo, osobno vjerujem da ga nije niti može ostaviti ravnodušnim, jer je on na mene ostavio dojam plemenitog, poštenog i istinskog rodoljuba. Probudio nam je nove nade.

Nadam se da te nade neće i ovaj put biti iznevjerene.

Antun Babić

NASLOVNICA

ARHIVA

Hrvatska Hrvatom!

Nema te ideje budućnosti, koja bi u narodnim redovima mogla imati snagu prošlosti! (dr. Milan pl. Šufflay)