Piše: dr. Zoran Božić

Zauzimanjem tjednika Hrvatsko slovo ponovno je otvorena rasprava o partizanskom pokolju zarobljenih hrvatskih vojnika i nezakonito uhićenih svje-tovnjaka (srpski civila), izvršenom krajem svibnja i početkom lipnja 1945. na širem području Kočevskog roga u Sloveniji.

Istom je naredbom u izvršenje pokolja bila uključena i nepoznata slovenska partizanska jedinica, koja je brojem boraca višestruko nadilazila dragovolja-čki odred dalmatinskih krvoloka, te također bila zapovjedno podređena Dubajiću i njegovoj komesarki. Slovenski su partizani, kao dobri poznavatelji kočevskih gudura punih jama i ponora, pomno odabrali skrivena mjesta pogodna za masov-no ubijanje i skrivanje leševa, te odredili vodiče do tih mjesta.

Sljedeći, mnogo podrobniji osvrt na Kočevski pokolj BBC je dao 1977. tijekom razgovora s Milovanom Đilasom o njegovoj knjizi"Vreme ratno",izdanoj izvan tadašnje Jugoslavije. Doveden u nepriliku, Đilas je nevoljko priznao da je kao član najvišeg partijskog tijela politbiro KPJ bio jedan od naredbodavaca ko-čevskog zločina,no kasnije ga je,kajući se, nazvao"besmislenom akcijom odmazde nad običnim, nevinim seljacima, koji su bježali od komunističkog nasilja".U razgovoru se nije libio imenovati"izvršitelje pokolja i njihove tadašnje dužnosti".

Dubajić je Tolstoju opisao mnoge pojedinosti tog događaja, te javno izrekao imena naredbodavaca i svojih suradnika u masovnom ubijanju ljudi. Pritom se pravdao da je u mladosti bio komunistički fanatik, što mu je dalo nadnaravnu snagu za iscrpljujuće višednevno ubijanje ljudi, koje je, prema vlastitom prizna-nju,obavljao s velikim užitkom. Od tada pa do svoje smrti,Dubajić je u usmenim i pismenim istupima, unatoč određenim nedosljednostima i izljevima primitivizma, bitno rasvijetlio okolnosti pokolja kojim je zapovijedao i uklonio sve dvojbe oko ustroja zapovjednog lanca u tom ratnom zločinu. Velik nedostatak njegovog "priznanja"suzdržanost je u opisu metodologije izvršenja zločina.Tu su prazninu vrsno popunila svjedočanstva onih izvršitelja pokolja koji su, potaknuti voljom Svevišnjeg, smogli snage da istinu o strahotama s Kočevskog Roga istrgnu iz ralja tiskovne i pravosudne cenzure predaju na ocjenu sudu povijesti.

Jure se u Sloveniji zatekao kao borac 11.dalmatinske brigade 26.dalmatinske divizije JA. Za vlastoručno ubijanje zarobljenih i uhićenih Hrvata dragovolj-no se javio na poziv "jedne drugarice komesarke". "Drugarica komesarka" borci-ma je prenijela naredbu druga Tita da "bez ikakve milosti jednom za svagda li-kvidiraju hrvatsku bandu"i u njegovo im ime obećala"promaknuća u više činove, odlikovanja i potpunu slobodu u pljački i spolnom nasilju nad žrtvama". Onima koji se u "likvidaciji"posebno istaknu,najavila je bogate nagrade u zlatu i drugim dragocjenostima. Nakon odziva boraca i popune dragovoljačke kaznene jedinice, njezini su pripadnici predvođeni Dubajićem i komesarkom, u nekoj kovačkoj radionici blizu Ljubljane dobro nabrusili noževe i žlice za vađenje očiju. Iz vlastite su "komore" preuzeli vreće soli za soljenje ljudskih rana,a iz usput provaljene željeznarije otuđili veći broj sjekira i batova, te kliješta pogodnih za vađenje ljudskih zuba. Tako opremljeni,prvo su se u okolici Ljubljane dva dana "zagrijavali" ubijanjem manjih skupina "bandita", nakon čega su kamionima prevezeni na stratišta Kočevskog roga.

Njihovo zajedničko ubojstvo prema Đilasovu je svjedočenju osobno naredio Josip Broz Tito 28. svibnja 1945. mrtav pijan tijekom cjelodnevne proslave pobjede partizanske paravojske u Ljubljani. Tito pritom nije razbijao glavu utanačenjem bilo broja,bilo načina odabira zarobljenika i uhićenika za smaknuće na Kočevskom Rogu.To je pitanje prepustio svojim partizanskim "revolucionarnim saradnicima". Odabir i broj žrtava kočevskog pokolja bili su stoga, kao dio tada široko razmahane stihije masovnog ubijanja, nasumični i slobodno improvizirani od Titovih krvoloka. Samo mjesto pokolja pijani je maršal izabrao na savjet Franca Leskošeka Luke i Borisa Kidriča, svojedobno zapovjednika i politkomesara tzv. Glavnog Staba Slovenije, te Ivana Mačeka Matije, načelnika OZNE za Sloveniju. Sva trojica su odlično poznavali bespuća i pećine Kočevskog roga, jer su se upravo u njima skrivajući neotkriveni održali cijelo vrijeme rata.

Među žrtvama bilo je dosta svjetovnih osoba, žena svih dobi, djece, pa i čitavih obitelji. Nad brojnim su žrtvama prije smaknuća izvršena spolna sakaćenja i druga nepojmljiva zvjerstva. Velik broj zarobljenika i uhićenika na stratišta je stizao već ranije teško pretučen i unakažen.

Podjela plijena medu koljačima katada je izazivala "nedrugarske" trzavice, koje su znale prerasti i u oružani obračun. Tako je nekoliko nezasitnih "drugova" iz Dalmatinske zagore pronađeno zaklano i bez podebljeg zavežljaja s opljačkanim zlatnim zubima i nakitom, a da počinitelji tog nedjela u sveopćoj orgiji smrti nisu otkriveni. Jurina skupina ubojica tijekom cijelog pokolja nije smaknula, niti vidjela, ni jednog zarobljenog Srbina. To nedvojbeno ukazuje na povlašten polo-žaj Srba u partizanskom zarobljeništvu i opovrgava Đujićeve tvrdnje o tobož-njem masovnom pokolju četnika na Kočevskom Rogu. Udio četnika među žrtva-ma kočevskog pokolja očigledno je bio beznačajan i zanemariv.

Prije odvodenja na "likvidaciju", zarobljenicima su u logoru Kočevje bodljikavom žicom stezali ruke iza leđa, povezujući ih istodobno po dvoje troje zajedno. Žicom svezane ljudske "dvojke" i "trojke", teturajući poput sijamskih bli-zanaca, tjerane su potom na mjesto smaknuća. Zbog stalnog požurivanja komesarke Milje na "što bržu likvidaciju hrvatskih bandita,kurvi i njihove kopiladi", većina je žrtava ubijena automatskim vatrenim oružjem. No unatoč svakodnevnom natjecanju partizanskih ubojica u brzini ubijanja, Jurini su krvoloci ipak uspjeli polako i s velikom nasladom "dvije i po do tri tisuće Hrvata iskasapiti i dotući hladnim oružjem".

I DANAS SU KOSTI NEPOKOPANE

Drugi Miljin "specijalitet" zvao se "klinčani hrvatski mozak". Ova psihijatrijska bolesnica, s velikom je nasladom živim ljudima kladivom zabijala zidarske čavle kroz lubanju u mozak i nakon svakog zabijenog čavla žrtvu pitala: "Jesam li ti izbila Nezavisnu državu Hrvatsku iz glave?". Žrtve su dobro podnosile tu vrstu mučenja i začuđujuće dugo preživljavale. Prema Miljinoj naredbi, borci su svakodnevno na ražnjevima žive pekli časnike hrvatske vojske.Postupak nabi-janja živog čovjeka na kolac i njegovo pečenje na laganoj vatri obavljan je tako, da žrtva što dulje ostane na životu i pritom trpi nesnosne muke.

UŽASNA MUČENJA ŽENA

Neke su drugarice "likvidacije" vršile tako da su ženama i muškarcima puščane cijevi zabijale u rodnicu ili analni otvor i zatim pucale u njih. Na poticaj komesarske Milje,"drugarice" su većem broju žena odsijecale dojke, solile rezne površine i potom posoljene odsječene dojke pritiskale natrag na amputacijske rane. Uz to su im žičanim četkama nanosile grozne ozlijede vanjskog spolovila i nakon toga solile rane. Teško unakaženim žrtvama mokrile su i defecirale po ranama i po licu. Svaki, pa i najzvjerskiji postupak prema žrtvama, na Kočevskom je rogu bio praćen skupnim poticanjem, javnim odobravanjem i kanibalskim oduševljenjem zločinaca.

TITOVA OSOBNA ODGOVORNOST

Simo i Milja su među dragovoljcima izdvojili skupinu koljača s mesarskim iskustvom i zadužili ih za deranje kože živim ljudima. Te su "drugove" oslobodili svih drugih zločinačkih obveza i dali im povlašten status u kaznenoj jedinici. Svjedok navodi da su ih zvali "specijalisti", a njihov zločinački uradak "specijalnom obradom". "Specijalisti" su žrtve vješali naglavačke na drvene križeve za deranje svinja i živima im derali kožu počevši od stopala prema glavi. "Specijalnu su obradu" namjerno izvodili potanko i što dulje, a oderane dijelove tijela obilno zasipali solju. Urlici koje su ove žrtve ispuštale prije bi se mogli nazvati životinjskim, nego ljudskim. Obrada je završavala skidanjem skalpa i potom pribijanjem u cijelosti oderanih ljudskih koža na obližnje drveće radi sušenja. "Specijalist" živoder potom bi oderanu žrtvu ostavio da posoljenog ogoljenog potkožnog tkiva polako umire u mukama ili bi joj u položaju naglavačke rasporio trbuh, izvukao i presjekao šupljine i vijugu iz koje se cijedio izmet, provukao u usta.

Pojedine su "drugarice" pri ubijanju dobivale psihomotorične napade poznate pod pučkim nazivom "Kozara". Tada su u stanju tobožnje opsjednutosti mahnito unakazivale i ubijale ljude, lizale krv i mozgovinu žrtava, te trgale vlastitu odjeću, vadile dojke i javno masturbirale.

Svjedok Jure navodi da su, protivno dojmu koji vlada u javnosti, slovenski partizani ravnopravno sudjelovali u svim vrstama nasilja nad žrtvama. Prema Ju-rinoj procjeni,na kočevskim su stratištima slovenski koljači obavili približno po-lovicu posla i to na osobito okrutan način. Sa sobom su donijeli velike šumarske tandem-pile"žage"i s njima "hrvaške bandite žagali" na pola i to vrlo polako,tako da se žrtva čim dulje muči i zapomaže. Svjedok ističe da je osobno promatrao Slovenku, kojoj su njemački vojnici navodno pred očima pobili čitavu obitelj, kako u stanju potpune izbezumljenosti živim ljudima nožem izrezuje utrobne organe i sjekirom odsijeca udove.Ista je osoba kasnije postala viđenija dužnosnica KP Slovenije. Slovenski su partizani pojedinim žrtvama prilikom klanja odsijecali glave i s njima za vrijeme odmora igrali nogomet. Osim toga ljudske su glave nabijali na štapove i pekli na žaru.

PUNIH DVANAEST DANA POKOLJA

Punih 12 dana vrletima Kočevskog Roga prolamali su se urlici i jauci ljudi podvrgnutih neopisivim mukama. Velik broj unakaženih žrtava, posebno žena, na koljenima je molio partizane da prekinu s daljnjim mrcvarenjem i odmah ih ubiju. Završnih dana pokolja posebno dovedene diverzantske jedinice počele su eksplozivom urušavati grotla jama i usjeke u kojima su ležali desetci tisuća trupala i pokoji umirući nesretnik. U slučajevima kada bi eksploziv neoprezno bacili na ljudska tijela, eksplozija bi iz jama visoko u zrak izbacivala i okolo raznosila kašu od ljudskog mesa i kosti.

Kako je ubijanje "hrvatske bande" bilo u punom zamahu, borci su vrhovnom komandantu i pratnji uživo prikazali sažetak krvoločne metodologije za eksterminaciju Hrvata. Između ostalog, pokazali su im razapete svježe oderane ljudske kože pune muha, te na stablo naopako pribijenog svećenika Mihovila Lajoša oderane kože, obrađenog na partizanski način. Iz usta mu je virio vlastiti penis, izvađene očne jabučice bile su mu žašiljenim štapićima zabijene na mjesta odrezanih uški, a testisi su mu bili štapićima zabijeni u prazne očne šupljine. Izvađeno srce bilo mu je velikim čavlom pribijeno na čelo, a na mjestu odrezanog penisa iz trbuha je virilo raspelo.Ushićen prikazanom kanibalskom orgijom, Tito je Simi i Milji "čestitao na primjernom obavljanju zadaće". Po završetku "likvidacije" svim je izvršiteljima pokolja naredio "dvotjednu nagradnu prekomandu na Bledsko jezero, radi odmora i partizanskog druženja".

Kronološki gledano Tito je već 4.svibnja u Zagrebu predsjedao sastankom štaba I.armije JA, II. armije JA i Glavnog štaba Hrvatske, kojima su prema redo-slijedu zapovijedali generali Peko Dapčević, Koča Popović i Ivan Gošnjak, s članovima Narodne vlade Hrvatske na čelu s razvojačenim generalom Vladimirom Bakarićem zvanim Mrtvac.

KOLJAČ MIJALKO TODOROVIĆ

TITOV OBILAZAK

U pratnji bivšeg bravara, generala OZNE Ivana Krajačića, više je puta obišao zagrebačke logore i zatvore i izrazio nezadovoljstvo sporošću "likvidacije". Od Krajačića i ministra zdravstva Narodne vlade Hrvatske Aleksandra Koharevića zatražio je detaljan popis pobijene "hrvatske ranjeničke đubradi" iz zagrebačkih bolnica, jer je načuo da je nekima pošteđen život. Spomenuta dvojica psihopata odmah su dala preživjele ranjenike pobiti u bolesničkim posteljama i potom su svom vrhovnom komandantu dostavili popis smaknutih ranjenika iz svih tadašnjih 11 zagrebačkih bolnica. Ukupan broj ubijenih ranjenika iznosio je 4.791. Prezauzet ubijanjem Hrvata, Tito se 22. svibnja brzojavom ispričao generalu Crvene armije Ždanovu što ga osobno ne može primiti prilikom njegova posjeta Beogradu, pa je gosta u zamjenu primio načelnik Generalštaba JA Arso Jovanović.

Zagreb, koji je prigodom zadnjeg prijeratnog popisa 1931. imao 185.581 stanovnika, konac rata je dočekao s preko 600.000 duša, pretežito vojnika i izbje-glica iz opustošenog dijela NDH. Nakon uzmaka hrvatske vojske u Austriju, u Zagrebu je na rubu gladi i dalje boravilo oko 220.000 svjetovnih izbjeglica. Prema Divjanovićevu svjedočanstvu, Tito je u subotu 26. svibnja naredio "da se ova cjelokupna hrvatska izbjeglička banda izbaci iz grada" i "pod oružanom pratnjom jedinica regularne armije, OZNE i KNOJ-a, usiljenim hodnjama ili vlakovima organizirano sprovede u zavičajna mjesta". "Putem ili po prispjeću u zavičaj, hrvatski je smrad trebalo bez milosti likvidirati, jer su oni većinom bili narodni neprijatelji". Zapovjednik grada Večeslav Holjevac isti je dan prema maršalovoj naredbi raspisao okružnicu i otvorio dva prolazna logora.

NAREDBA BROJ 7

Odatle su noću, podijeljeni u dvije skupine, u četveroredovima odvedeni na usiljenu hodnju smrti preko Podravine, Slavonije i Srijema u logor Kovin u Vojvodini. Nakon neizrecivih zvjerstava izvršenih putem, u Kovin ih je živih stiglo 2.200, a u Zagreb se vratilo svega 58.

Prema svjedočenju borca iz pratećeg bataljuna Franca Sečena, putem je obišao stratište u rudniku Barbarin rov (Huda jama) na brdu iznad Laškog i stratišta u Trbovlju, gdje je "nakon koljačkog raporta" izrazio zadovoljstvo metodologijom ubijanja. U rudniku su žrtve, nakon serijskog vezanja žicom, žive bacali u okomita rudarska okna i potom su za njima ubacivali potpaljeni dinamit. Tito je tada u Ljubljani i okolici proboravio cijeli tjedan, od 28. svibnja do 2. lipnja, kada se vratio u Zagreb i primio izaslanstvo Katoličke crkve na čelu s biskupom Salis-Sewisom. Upravo tijekom tog boravka u Sloveniji, 1. lipnja, Tito je,prema svjedočenju dragovoljca Jure, s visokim partijskim i vojnim izaslanstvom obišao klaonicu na Kočevskom rogu u vrijeme najžešćeg ubijanja.

RANKOVIĆ: 586.000 LIKVIDIRANIH NARODNIH NEPRIJATELJA

Sečen navodi da nikada u životu nije vidio ništa slično. "To su bili vrlo duboki, kilometrima dugački protukolski iskopi do vrha popunjeni leševima ljudi, iz kojih se širio strašan smrad". Tito je naredio da se jame zatrpaju čim prije, ako treba i uz uporabu strojeva.

Bjelovarski je logor bio važna postaja u hodnjama smrti i vrhovni je zapovjednik osobno izdao potrebne upute za što djelotvornije odvijanje kanibalskog pokolja Hrvata.Tito je potom iz Bjelovara trasom današnje podravske magistrale krenuo prema Osijeku.Kolona vozila je uz rubove ceste stalno nailazila na nepo-kopane, unakažene ljudske leševe, zaostale iza prolazaka hodnja smrti. Vozila su u nekoliko navrata obišla četveroredove izgladnjelih i krajnje iscrpljenih,polugo-lih ljudi koji su se usporeno vukli cestom pod partizanskom stražom.Prema kazi-vanju generala Koče Popovića, od 9. svibnja nadalje, samo na relaciji Bjelovar-Kovin, u pokretu je istodobno bilo 26 ešalona ratnih zarobljenika i uhićenih civila, a svaki je brojio od 3 do 5 tisuća ljudi. Tim je pravcem tijekom dva mjeseca, ususret pomno razrađenom stroju za ubijanje, prošlo 200.000 ljudi od kojih je rijetko tko preživio.

Osvrt na Titovu ulogu u pokoljima ratnih zarobljenika i svjetovnih uhićenika tijekom proljeća i ljeta 1945. neizostavno treba zaključiti svjedočanstvom koje je autoru ovog podlistka osobno dao general Koča Popović nakon što je pao u Titovu nemilost i bio lišen svih partijskih i državnih dužnosti. Popović vrlo autoritarno tvrdi da je Tito sve važne političke i vojne zadaće uvijek čvrsto držao u svojim rukama i nikada ih nije prepuštao svojim suradnicima. Takav je odnos imao i prema zahtjevnom i složenom pothvatu eksterminacije Hrvata, Nijemaca,Mađara i Šiptara krajem II. svjetskog rata. Tito je tih dana s najpovjer-ljivijim suradnicima satima sjedio nad zemljovidima zarobljeničkih "maršruta", naredbama za otvaranje stotina logora i planovima za što djelotvornije i što okrutnije ubijanje svojih političkih i klasnih neprijatelja.

Među pozornosti vrijednim svjedočanstvima o pokolju na Kočevskom Rogu,iako s daleko manje pojedinosti, ističe se javno očitovanje još jednog sudionika tog događaja,partizanskog borca Ivana Gugića iz Vele Luke na Korčuli. I on se krajem rata zatekao u Sloveniji kao borac 11. Dalmatinske brigade 26. Dalmatinske divizije. Bio je star nepunih 20 godina. U svojoj je izjavi potanko opisao novačenje jedne od dalmatinskih koljačkih jedinica za likvidaciju "hrvatske bande". Na poziv maršala Tita, iz Gugićeva bataljona 11. brigade, za ubijanje ljudi dragovoljno se javilo 60-70 časnika i vojnika. Gugić navodi da je njegova kaznena jedinica osnovana u Kranju "po svoj prilici" 26.svibnja. Zapovjednik koljačke čete bio je kapetan Nikola Maršić, Hrvat iz okolice Makarske, a komesar Ivan Bokež, vjerojatno Hrvat iz Boke Kotorske. Dragovoljačka je četa odmah drugi dan u okolici Ljubljane pobila 800-1000 Hrvata i Slovenaca dovedenih iz logora Šent Vid u Ljubljani. Potom je, također "po svoj prilici" u ponedjeljak 28. svibnja, vlakom prevezena u Kočevje. Ovaj podatak podudara se s opisom "druga" Jure, što ukazuje da je ubijanje većeg opsega na Kočevskom rogu uistinu moglo početi u utorak 29.svibnja. Gugić navodi da mu je tijekom zadaće neposredno pretpostavljeni "starješina" bio stanoviti Ivo Franković s Pelješca, a zapovjednik cjelokupne kaznene jedinice major Simo Dubajević. Pogrešno navodenje Dubajićeva prezi-mena znak je da je Gugić slabo poznavao zapovjedni lanac kočevske operacije.

Gugić poput Jure svjedoči o masovnom silovanju djevojčica i žena, te kao posebno okrutnog spolnog nasilnika navodi komesara Božu Kačića s Hvara. Isti se pred borcima javno hvalio brutalnim spolnim nasiljem nad "hrvatskim kurva-ma". Ivan Gugić u svom iskazu tvrdi da nije ubijao na stratištima, već obavljao druge poslove u pripremi žrtava za "likvidaciju". Navodno je prihvaćao vlakove sa zarobljenicima, skidao im odjeću i pljačkao dragocjenosti, vezivao ih bodljikavom žicom, te u skupinama tovario na kamione i slao u smrt. Nakon izvršenog smaknuća odjeću žrtava slagao je u bale, prevozio na kolodvor i vlakom slao u Ljubljanu. Gugić navodi da je iz Kočevja poslao najmanje 20 vagona otuđene odjeće. Gugiću se kao i Juri, u sjećanje posebno usjekla skupina od više stotina malodobnih dječaka odjevenih u odore nekakvog zavoda srednje vojne škole. Ta je skupina nakon silovanja, spolnog sakaćenja i dugotrajnog mučenja, odrezanih spolnih organa i posoljenih amputacijskih rana, ostavljena da polako iskrvari.

40.000 U OSAM DANA

PITANJE BROJA ŽRTAVA

Navedenu Dubajićevu procjenu broja žrtava treba uzeti s velikom zadrškom, jer je riječ o slobodno odabranoj okrugloj znamenci koja se temelji na njegovim dojmovima i odudara od procjena neovisnih istraživača i drugih svjedoka pokolja. I očevidac Gugić je svoju procjenu ograničio slobodno odabranim okruglim brojem "do 40.000 žrtava", koji je mnogo veći od Dubajićeva i u svakom slučaju bliži stvarnom broju ubijenih. Gugićeva je procjena, međutim, u neskladu s drugim podatcima iznesenim u njegovu vlastitu svjedočanstvu i to ponajprije vezanim za broj prispjelih viakova sa zarobljenicima, što otvara pitanje izvornosti i ozbiljnosti njegova svjedočanstva. Iako se točan broj žrtava kočevskog pokolja nikada ne će utvrditi, odlučan značaj u njegovoj rekonstrukciji imaju podatci iz vrlo vjerodostojnih slovenskih izvora povezanih s počiniteljima zločina, objavljeni 2000-te u knjizi "Tudi mi smo umrli za domovino". Prema tim podatcima, na Kočevskom je rogu smaknuta 41.000 Hrvata, što je broj do sada najbliži činjeničnom (vidi tablicu). Ukupan broj kočevskih žrtava mnogo je veći, jer Hrvatima treba pribrojiti ubijene Slovence, Srbe, Crnogorce i Nijemce. Da tablično prikazan broj hrvatskih zarobljenika i uhićenika ubijenih na Kočev-skom rogu nije pretjeran, već moguće i nepotpun, izrijekom je potvrdio i glavni naredbodavac tog pokolja, maršal Tito. Hvaleći se velikim brojem smaknutih Hrvata u završenim operacijama II. svjetskog rata u Sloveniji, komunistički je krvolok prigodom govora održanog 28: svibnja u Ljubljani neuvijeno i pobjedo-nosno izjavio: "Likvidirali smo 200.000 bandita, a još toliko smo ih zarobili. Stigla ih je ruka naše pravde".

Nastavak iste priče o paketima s hranom, koje je ustaški satnik tobože iz Broda slao u Velu Luku u jeku najoštrije poslijeratne raci-onalizacije prehrane praćene svakodnevnim nasilnim oduzimanjem hrane seo-skim kućanstvima, Pogačnik smatra mitomanskom lakrdijom. Pogačnik tvrdi da je osiguranje vlakova prigodom prihvata novih skupina zarobljenika na kočevskom kolodvoru bilo takvo, da se mimo straže nije mogao "provući ni štakor". Osim unutrašnjeg kruga stražara postavljenih oko prispjelog vlaka na samom peronu, oko zgrade kolodvora i bliže okolice bila su u krug postavljena još dva dobro naoružana partizanska kordona.

Pogačnik upozorava da su tijekom pokolja na Kočevskom rogu na relaciji Ljubljana - Kočevje prometovala i međusobno se mimoilazila samo dva teretna vlaka sastavljena od većeg broja teretnih ili G-vagona. Taj podatak isključuje mogućnost dnevnog dolaska u Kočevje 10 do 20 vlakova, kako to tvrdi Gugić. Pogačnik navodi da je kapacitet jedne željezničke preselice za Kočevje u prosjeku iznosio oko 3.000 ljudi, s napomenom da se prikapčanjem dodatnih vagona i taj broj mogao povećati. Prema njegovoj procjeni u Kočevje ni jednog dana nije stiglo više od 8.000 zarobljenika, što odgovara dnevnom dolasku 3 do 4 vlaka. Očigledno dobro poznavajući tijek kočevskog pokolja, Pogačnik je doveo u pitanje i Gugićev navod kako on nije ubijao, nego samo pripremao žrtve za "likvidaciju", te zaključio da je Gugić zatajio punu istinu. Pogačnik drži prijepornom i Gugićevu tvrdnju da je njegova jedinica dragovoljnih ubojica brojila svega 60 do 70 boraca.

HRVAŠKI DOMOBRANCI IN CIVILISTI POMORJENI V SLOVENIJI OD 23. MAJA 1945.

Perme Franc., Tudi mi smo umrli za domovino, Ljubljana, 2000.

POSLIJE ZLOČINA - SVI NA PLES

Kadijević se, napominjući znatnu vremensku udaljenost tih događaja, bli-jedo sjeća da je Gugić bio dragovoljni kočevski koljač, koji je zbog nekog kaz-nenog djela, čini se grabežnog umorstva, služio zatvorsku kaznu i pritom bio li-šen čina, te isključen iz partije. Za vrijeme nakon odsluženja kazne, ilegalno je prebjegao u Italiju i stanovito se vrijeme skrivao u Vatikanu. Potom je znameni-tim Draganovićevim "štakorskim kanalom", trgovačkim brodom otplovio u ne-poznatom pravcu, nakon čega mu se izgubio svaki trag. Kadijević drži da bi potanje podatke o Gugiću mogao dati svojedobni predsjednik splitskog USAOH-a i njegov intimus Budimir Lončar, koji je imao bolji uvid u Gugićeve zadaće u završnim operacijama II. svjetskog rata u Sloveniji.

Stoga je Dubajić, zajedno sa svojim dalmatinskim koljačima, vjerojatno najviše vremena provodio na stratištima u kočevskim brdima i pritom samo prema potrebi zadatka silazio u Kočevje.

SPOLNO SAZRIJEVANJE OMLADINACA

Silovanja teško unakaženih umirućih ženskih tijela, mnogima od tih balavaca bila su prvo spolno iskustvo. Na podjednak je način izrezivanje muških spolnih organa i nekim partizanskim balavicama bio prvi dodir s ljudskom spolnošću. Takav oblik spolnog sazrijevanja adolescenata, kakav je svojim omladincima upriličio Josip Broz Tito, nije opisan ni u jednom meni poznatom udžbeniku psihijatrije.

Pogačnik i Gugić svjedoče da su se na tom "mrtvačkom plesu" s prisilno dovedenim slovenskim djevojkama, pijani kočevski koljači hvalili i razmetali s tisućama ljudskih glava, koje su pojedini od njih "skinuli". Pogačnik navodi da je tijekom te kanibalske orgije došlo do sukoba između neuređenih partizanki u smrdljivim, krvavim odorama i lijepo dotjeranih Slovenki u ljetnim haljinama. Neke partizanske koljačice vadile su iz džepova i poput trofeja pokazivale odsje-čene ljudske uške i muška spolovila, te s istima plašile Slovenke. Nakon što su pojedini koljači počeli snubiti slovenske djevojke i nuditi im zlato i satove za spolni odnos, partizansko je zapovjedništvo naprasno prekinulo kočevsku proslavu i Slovenke raspustilo kućama.

(U spomen Gabrijele, Slavice i Lucije)

Bilo je još juriša,još borbi. Naši bataljoni oslobađajući Kosovo došli su do posljednjih neprijateljskih uporišta ispred Knina. Mora se ići naprijed, slomiti i taj najtvrđi bedem. Naš III. bataljon krenuo je prema Oštroj Glavici. Već se pri-bližavaju vrhu kote. Borba je ogorčena, jer neprijatelj zna da mu je to posljednje uporište i žilavo se brani. 20 šaraca i 8 teških mitraljeza sasuli su vatru na naše borce. Bilo je mnogo ranjenih. Bolničarke su se prebacivale od jednog ranjenika k drugome. Najagilnija ne pazeći na sebe bila je Lucija, vrijedna i neustrašiva bolničarka je pala. Nije joj trebala pomoć, ostala je na mjestu mrtva i treća bolni-čarka naše brigade. Tri dobre bolničarke, tri svijetle uspomene za sve one koji su ih poznavali, koji su vidili i znali cijeniti njihovu požrtvovnost i ljubav prema krvavim rukama, prema iznakaženim tjelesima drugova.

I liječe je naši borci, liječe krvavim jurišima uništavajući sve više krvnika. Završena je bitka na Oštroj i Crnoj Glavici oslobodjen je i Knin.Čitav teren nato-pljen je krvlju mrskog neprijatelja. Naši borci se osvećuju. Osvećuju se za sve patnje i nevolje, osvećuju se za sve one, koji su kao Gabrijela, Slavica i Lucija i bezbroj, bezbroj junaka pali u borbi za slobodu.

Melada Milka

Odmor je započeo svečanim postrojavanjem partizanskih zločinaca i pozdravnim govorom načelnika OZNE za Sloveniju, ratnog zločinca Ivana Mačeka Matije. Potom je uslijedila podjela odlikovanja i obredno primanje koljača vanpartijaca u komunističku partiju.

Malodobni su ubojice s ushitom postali članovi SKOJ-a, a stariji KPJ.Pred partijskim su strojem posebno pohvaljeni koljački "udarnici", koji su vlastoručno likvidirali više od 2.000"hrvatskih bandita".Točnost podatka o"prebacivanju nor-me" od 2.000 vlastoručno smaknutih"bandita",za svakog je pohvaljenog "udarni-ka"verificirana drugarskim izglasavanjem na javno održanom "otvorenom partijskom sastanku". To su bili sljedeći "drugovi":

2. Ljubo Periša nositelj "kočevske srebrne medalje", malodobni besposličar i član KPJ od 1943, časnik OZNE, lažnog imena Dinko, Hrvat iz Šibenika, (pišto-ljem pobio oko 3.000 "bandita", a nakon rata u Novom Sadu istim trofejnim pi-štoljem pobio čitavu vlastitu obitelj).

4. Ivan Bokež prvoborac dječje dobi i član KPJ od 1942., a u vrijeme zločina jedva na pragu punoljetnosti, politkomesar iz Kotora (pobio preko 2.000 "bandi-ta"). Prema navodu J. Radice iz knjige"Sve naše Dakse",iza tog lažnog partizan-skog imena skriva se srednjoškolac Nikola Marić, Hrvat iz Boke kotorske.

PSIHOMOTORIČNI NAPADI - KOZARA

Očevidci bledske proslave ne pamte lik Sime Dubajića, no jasno se sjećaju raspojasanog ponašanja komesarke kočevskog pokolja "drugarice" Milje. Tvrde da je"oskudno"odjevena plesala po stolovima bledskih kavana i pri vrhuncu "do-brog raspoloženja" dobivala psihomotorične napade pučki zvane Kozara. Zbog slikovitih "plesnih točaka oko krvavog noža zabijenog u dasku stola", "drugovi" iz koljačke jedinice nazvali su je "primadona Kočevskog roga".Pod tim partizan-skim imenom istodobno ušla je u povijest psihijatrije i komunističke revolucije.

U okviru Kardeljeva "bežigrada" izgrađeno je prikriveno šumsko letalište stalno spremno za bijeg zrakoplovom. Vodeće slovenske partizanske i komunističke obitelji, imale su prema dva puta godišnje ažuriranom tajnom planu za bijeg iz "dežele", rezerviranu po jednu podzemnu prostoriju za nužni smještaj. Sustav unutrašnjeg i vanjskog nadzora nad "bežigradom" Kočevska reka, objedinjen je sa sustavom nadzora nad Kočevskim rogom i to je stanje potrajalo sve do kraha komunističke diktature. Hrabri pojedinci ipak su dolazili na kočevske grobnice i označili ih križevima. Nemali broj ih je taj izlet platio glavom.

Osobna svjedočanstva sudionika kočevskog pokolja, objavljena u tiskovinama N. Tolstoja, F. Permea, I. Prcele, V. Nikolića i J. Radice, učinila su nam dostupnim imena još nekih izvršitelja tog ratnog zločina.

To su bili "drugovi":

Pripadnik 11. brigade bio je i Vuk Anđelinović, inače stric političarke Vesne Pusić.

Puno ime i prezime zapovjedno najodgovornijeg časnika privremenog stožera pokolja na Kočevskom Rogu, komesarke Milje iz 11. dalmatinske brigade, ostaje međutim i dalje nepoznato. Stoga pozivamo one koji na bilo koji način mogu pomoći u utvrđivanju njezina punog identiteta, da se jave i podatak proslijede državnom odvjetništvu. Zločin genocida nad hrvatskim narodom 1945. ne smije se više nazivati "opravdanim i razumljivim".

Osim neposrednog zločinačkog ubijanja, kažnjivim oblicima izvršenja genocida smatraju se urota i planiranje,izravno i javno poticanje, pokušaj izvršenja i sudjelovanje u izvršenju genocida. Ovo posljednje znači da se zločinom smatra i pomaganje u izvršenju genocida. Definicija genocida razlikuje namjeru počinjenja od motiva. Kakav god bio motiv zločina, npr. klasna borba, građanski rat, nacionalizacija imovine i slično, ako ga izvršitelj izvede s namjerom da uništi pojedinu skupinu ili samo njezin dio, počinio je zločin genocida. Osobita važnost pridaje se formulaciji "potpuno ili djelomično". Naime, počinitelj uopće ne mora imati namjeru uništiti cjelokupnu skupinu. Uništenje samo jednog njezinog dijela, kao što su pripadnici određenog društvenog staleža, npr. kapitalisti, intelektualci, vojnici, vjernici itd,također je zločin genocida.