Tko su ovi zionisti?

Potomci starih Hebreja ili mongolskih Kazara?

Povijest je neprestani proces selekcije koji bira određene momente, određene događaje i ljude. Proces koji je potrebno često revidirati i reinterpretirati kad god se pojave novi dokazi. Ovaj proces, poznat kao povijesni revizionizam, je prirodan i potreban dio bistrenja našega razumijevanja prošlosti. To nije nikakav pokušaj brisanja povijesnih istina, nego proces koji ih čini kompletnijim i točnijim.

Kazari

Nekadašnji Kazari ili Hazari bili su narod turko-mongolskog podrietla. Njihova velika država Kazarija nalazila se na sjeveru Crnog mora na prostorima današnjih dijielova južne i istočne Ukrajine, juga Ruske federacije, Azarbajdžana, Kazahstana i drugih prostora oko Volge i Kaspijskog jezera.

Uzpostavljena kao kraljevina (kaganat) 628. godine, na čelu s kraljem (kaganom) Tong Jabguhu-om.  Usprkos tome što je  965. godine Kijev-ruski (ukrajinski) knez Svjatoslav zauzeo glavni grad  Atil i veliki dio kaganata Kazarija se u smanjenim oblicima održala sve do početka 13. stoljeća.

Prostorno je najveća bila oko 850te godine kada se protezala na 3 milijuna četvornih kilometara.

Uz Kazare u Kazariji je živjelo nekoliko drugih naroda.

Evo što o tome piše Peter Frankopan u knjizi  “The silk Roads - A new History of the World” (Putevi svile - Nova povijest svijeta). Frankopan je povjesničar na sveučilištu Oxford, jednom od najstarijih i najpoznatijih sveučilišta na svijetu (otvoreno 1096. godine) čiji moto je - Dominus illuminatio mea - Gospodin je moje svijetlo: “(…)

Početkom devetoga stoljeća dijem Kazarije bio je dostatan broj kršćana za imenovanje ne samo biskupa nego i metropolitana ili nadbiskupa da služi vjernicima.

Očito tamo je također bilo znatno muslimansko stanovništvo, u Samandaru,Atilu i drugdje…

Sami Kazari nisu prešli na islam, ali jesu primili nova vjerska uvjerenja i sredinom devetoga stoljeća oni su odlučili postati Židovi. Oko 860. godine iz Kazarije je u Konstantinopol (Carigrad)  došao izaslanik i tražio da se u Kazariju pošalje svećenike da raztumače temelje kršćanstva. ‘Od pamtivijeka,’ oni rekoše, “mi smo znali samo jednoga Boga  Tengri-ja, koji vlada nad svime … Sada Židovi nas nudkaju da primimo njihovu vjeru i običaje, dok nas na drugoj strani Arapi vuku na njihovu vjeru obećavajući nam mir i mnogo darova.’

Stoga, odmah je poslana delegacija s ciljem da pokrsti Kazare. Delegaciju je vodio Konstantin, najbolje poznat po njegovom slavenskom imenu Ćiril i stvaranju istoimenog alfabeta - ćirilici - koju je on osmislio za Slavene.

Strahovit učenjak kao i njegov brat Metod, Konstantin je zastao na svome putu na istok da preko zime nauči hebrejski jezik i prouči Torah i tako se pripremi za debatu s židovskim učenjacima koji su također išli u kaganov dvor. Kad su stigli u kazarski glavni grad  kršćanski izaslanici su se uključili u vrlo nabijenu seriju razprava protiv suparnika koji su također bili pozvani da predstave islam i judaizam.

Konstantinova erudicija je sve nosila pred sobom, ili barem tako izgleda iz opisa njegova života, koje je većinom on sam napisao. Zapravo, uzprkos Konstantinovoj briljantnosti kagan mu je rekao da su njegovi komentari o bibliji ‘slatki kao med’  ali ipak nisu imali željeni učinak, jer je kazarski vođa odlučio da je judaizam prava vjera za njegov narod. 

Kada su Židovi (Sefardi), stoljeće kasnije, na tisuće kilometara udaljenom Al Andalusu (tada muslimanska Španjolska) čuli ovu novost o kazarskoj konverziji oni su odmah nastojali pronaći što više informacija o tome tko su Kazari i kako su oni postali Židovi. Odmah su počeli špekulirati da bi to moglo biti jedno od izgubljenih plemena drevnoga Izraela i njihov polihistor Hasdai b. Šarprut se iz Cordobe uputio u Kazariju kako bi stupio u dodir s ‘plemenom’.

Njegova nastojanja da ustanovi jesu li Kazari doista Židovi ili je to bila samo jedna obična velika priča onih koji su time željeli pridobiti njegovu naklonost inisu odmah imala nikakva uspjeha.

Kada je konačno dobio potvrdu da su Kazari stvarno Židovi i štoviše, da su vrlo bogati  te da su ‘vrlo jaki i da održavaju brojne vojske’ on se osjećao prisiljenim da se pokloni i obožava Boga na nebesima.

‘Ja molim za zdravlje moga gospodina kralja,’ on piše u pismu kaganu, ‘njegove obitelji, njegove kuće i da njegov tron bude vječan. Neka se njegovi dani i dani njegovih sinova produlje u sredini Izraela.’ 

Kazarski vladar mu odgovara i u pismu (čija je kopija preživjela i danas postoji) obrazlaže konverziju njegova plemena na judaizam: Odluka za konverziju, piše kagan, bila je rezultat velike mudrosti jednoga od njegovih predhodnika, koji je k sebi pozvao delegacije raznih vjera da mu svaka detaljno opiše svoju vjeru. Razmišljajući kako najbolje doći do istine vladar je upitao kršćane je li bolji islam ili judaizam.

Kad su mu ovi odgovorili da je prvi sigurno gori od drugoga, on je upitao muslimane je li poželjnije kršćanstvo ili judaizam oni su žestoko počeli kritizirati kršćanstvo i rekli da je od to dvoje judaizam manje loš kazarski je vladar objavio da je on došao do ovog zaključka i proglasio:

‘Obojica su priznala da je vjera Izraelaca bolja i uzdajući se u milost Božju i moć Svemogućega ja odabirem vjeru Izraelovu, to jest vjeru Abrahamovu.’

S time, on je delegacije poslao doma, da se obrezati i zapovjedio da isto učine njegove sluge, službenici i čitav njegov narod.” 

Iako je ovo nepobitna povijesna istina to za zioniste nije ništa drugo nego zlobni antisemitizam pa Američki židovski odbor (American Jewish Committee)  pod naslovom  When It’s Antisemitic (Kad je to antisemitsko) piše: “U šestom stoljeću AD Kazari - opskurno ratoborno pleme u Turkistanu ( današnji Kazahstan ) - borilo se za zemlju koju je u konačnici preuzela Rusija i Ukrajina.

Unatoč opadanju stanovništva i teritorijalnoga poraza Kazare se kroz povijest nastavlja spominjati - posebno kao jednu od prvih grupa za prelaz na judaizam. Post ( internetski? ) lažno tvrdeći  ‘stvarna židovska domovina’ je Kazarija a ne Izrael. Oko osmoga i devetog stoljeća antisemitske teorije zavjere počele su stvarati oko kazarskoga prelaza na judaizam… 

Predpostavljanjem da su se Kazari preselili i udomili u Iztočnu Europu antisemiti guraju zavjeru da Aškenazi Židovi, Židovi podrietlom iz Iztočne Europe, nisu ‘pravi Židovi’ i da zato nemaju pravo na Izrael…”

Nu uz mnoge nežidovske ima i dobar broj židovskih povjesničara koji se slažu da su Aškenazi požidovljeni Kazari. Jedan od njih bio je i izraelski povjesničar profesor srednjovjekovne povijesti na sveučilištu u Tel Avivu, pok. Abraham Nahum Polak, koji je 1941. napisao hebrejsku monografiju pod naslovom ‘Kazaria: History of a Jewish Kingdom in Europe’ u kojoj zaključuje da su istočnoeuropski Židovi došli iz Kazarije.

Antizionizam = antisemitizam                                                                   

Tko su semiti? U jezikoslovlju i etnologiji naziv semitizam odnosi se na veliku jezičnu skupinu naroda s podrijetlom na Srednjem iztoku. Svi ti jezici, kao što su: arapski, drevni akadijski, kanaanski ili stari palestinski , aramejski, kojim je govorio Isus Krist, hebrejski, feničanski, sirijski, kartažanski, maltežki, suteanski i dr.,  poznati su kao semitski jezici, a svi narodi koji spadaju u tu jezičnu skupinu kao Semiti.

Neki od tih drevnih jezika davno su nestali, a većina se pretopila u razne dijalekte modernog arapskog jezika tako da su  Arapi najbrojniji semitski narod. 

Židovi spadaju među najmalobrojnije Semite jer to su samo oni čiji je maternji jezik hebrejski. Onda, nije li logično da bi antisemitizam, od kud god on dolazio, najprije morao biti mržnja na arapske narode?

Nu za zioniste i njihove zapadne podupiratelje, antizionizam je isto što i antisemizam, pa dočim se netko usudi progovoriti protiv zionističkog terora nad Palestincima, Libanoncima, Sirijcima, Iračanima i gotovo svim drugim susjednim narodima njihovoga Izraela, a u posliednje vrieme bombardiranja Irana, to za cionističke front-organizacije kao i za njihove ‘goyim‘ suportere na Zapadu nije ništa drugo nego otvoreni antisemitizam.

Europski Židovi ‘Aškenazi’, koji čine 80% današnjih Ždova,  ne govore hebrejskim nego tzv. jidiš (Yidish) - žargonizirani njemački sa malom primjesom izkrivljenih riječi iz hebrejskog, aramejskog, poljskog, ruskog, ukrajinskog i nekih druiah jezika. Taj govor, kako sami navode, oni su izmislili s namjerom da spriječe asimilaciju u narode u čije države su doselili.  

Tu je potrebno postaviti jednostavno pitanje - ako su oni bili Židovi čiji je maternji jezik bio hebrejski zašto za obranu od asimilacije nisu zadržali taj svoj jezik? Zašto im je bilo potrebno izmišljati nekakakv novi hibridni jezik?

Nitko ne može nijekati zločine koje su nacisti počinili nad Židovima, bez obzira na njihovo podrietlo. Ali može li holokaust uvijek biti opravdanje za sve, pa i za progon 700.000 Palestinaca, koje su ti Židovi doseljeni iz raznih zemalja Europe, samo prilikom utemeljenja svoje države 1948. silom prognali s njihovih tisućljetnih ognjišta?

Čime se može opravdati ovo što je 1948. prvi izraelski predsjednik David Ben-Gurion rekao doseljenim Židovima: ‘Mi moramo pod svaku cienu spriečiti njihov povratak’. 

Ti doseljeni Židovi su s lica zemlje izbrisali preko 530 palestinskih sela i na njima izgradili židovske kibuce i setlemente, a iz mnogih gradova protjerali sve Palestince. Poslie tzv. šestodnevnog rata 1967. Izraelci su s Zapadne obale (West bank) prognali drugih 250.000 Palestinaca, a s Golanske visoravni 80.000 Sirijaca. Gaza, u kojoj je donedavna na 365 četvornih kilometara pijeska živjelo više dva milijuna palestinske sirotinje danas više nije ni onaj golemi koncentracijski logor nego hrpa ruševina, a njezino pučanstvo decimirano na najnehumaniji i najgrozniji način.

Nitko pošten ne može na bilo koji način odobravati teroristički napad Hamasa na civilno pučanstvo. Da su pravi borci za oslobođenje svoga naroda trebali su umjesto nenaoružanih civila napasti neke od izraelskih vojnih ili policijskih instalacija. 

Izraelci ovaj svoj genocid nad palestinskom sirotinjom zovu “Israel-Hamas war” i većina blesavog svijeta to prima za gotov groš.  

Da je to rat protiv Hamasa zar njihova vojska, kao jedna od najmoćnijih i najbolje opremljenih na svijetu (ukupno s pričuvom preko 600.000 vojnika), umjesto da na kukavički način svojim zrakoplovstvom, raketama, tenkovima, topništvom i svim drugim sredstvima bezobzirno razara svu infrastrukturu: stambene zgrade, bolnice, škole, džamije, pa na koncu i katoličku crkvu, nije mogla i morala stupiti u pješačku borbu protiv 20.000 boraca Hamasa i poraziti ih u podzemnim tunelima i gdje god se oni nalazili na tom malom prostoru?  

Ne, puno lakše je postići davno planirani konačni cilj stvaranja Izraela s granicom  “od obale do obale” gladomorom i diivljačkim masakriranjem od gladi i žeđi skapavajuće djece dok s svakovrsnim osudama stoje u linijama u nadi da će dobiti kap vode i šoljicu rijetke kaše.

U nedavnoj izjavi svjetske organizacije za zaštitu djece UNICEF piše:

“Od prekida vatre 18. ožujka prijavljeno je da je 1.309 ( palestinske) djece ubijeno i ranjeno. Ukupno 50.000 djece je navodno ubijeno ili ranjeno od početka sukoba u listopadu 2023. godine. Koliko će još trebati mrtvih djevojčica i dječačića? Koja se razina horora mora dostići prije nego se međunarodna zajednica podpuno uključi i uporabi svoj utjecaj i zauzme hrabru i odlučnu akciju da dođe kraj ovome nemilosrdnom ubijanju djece?”

Nu međunarodna zajednica i dalje mirno gleda na ove strahovite zločine protiv čovječanstava.

Kakova zvijer mora biti čovjek kojemu, danas u 21. stoljeću, srce ne puca dok gleda one od gladi skapavajuće još živuće kosture djece i žena?

Čiji potomci su ti koji bez imalo humanog osjećaja i bez ikakva straha da će jednoga dana za njih odgovarati čine te zločine može se vidjeti iz ovoga što je u knjizi “Where the Jackals Howl” (Gdje šakali viju) opisao pok. profesor Amos Oz, pošteni Hebrej koji je zagovarao stvaranje dviju prijateljskih  država Izraela i Palestine:

“…Tu večer mi smo slavili savezničku pobjedu”, (hvalili su se kibucniki). “Drugi svietski rat je završen i monstrum je pobieđen. Mi smo na vrh vodotornja (na kibucu) izvjesili zionističke i socijalističke zastave…Blagovaonica je bila okićena sloganima i velikim portretom Josefa Staljina u odori.  Feliks (zionistički lider, glavni sekretar radničke (komunističke) partije i zastupnik u novom židovskom parlamentu) je održao vatren govor o čistom novom svietu koji će uskoro biti izgrađen na ruševinama pobieđenih sila mraka.

On nam je svima obećao da nikada nećemo zaboraviti one koji su u ovoj borbi dali svoje živote, ovdje i na dalekim granicama. Onda je Batji (ženi Abrahama “Abraše” Pinskog, poginulog komunističkog borca u Španjolskom ratu) na suvratak zakopčao značku pobjede Radničke partije.  Svi smo ustali i pjevali zionističku himnu i “Internacionalu” i plesali cielu noć.”

To ne mogu biti potomci starih bogoštovnih Hebreja. To jedino mogu biti potomci mongolskih Kazara, sinovi i unuci onih koji su 30ih godina prošloga stoljeća kao vjerni agenti boljševičke Čeke sudjelovali u provođenju još jednoga masovnog gladomora.

O tome svjedoče pošteni židovski povjesničari kao Louis Rapoport, koji piše: “Odmah poslie boljševičke revolucije, mnogi Židovi su bili euforični zbog svoje vrlo visoke reprezentacije u novoj  vladi. U prvom Lenjinovom  politbirou dominirali su Židovi. U toj vladi Židovi su bili uključeni u sve aspekte Revolucije uključujući i najblatnije radnje….”

Drugi je Salo Baron, koji piše da je silno nerazmjeran broj Židova stupio u boljševičku tajnu policiju “ČEKA”  (Črezvičajnaja komisija), (koja je bila mnogostruko bestijalnija i krvoločnija čak i od Hitlerovog Gestapo-a., nap. a.). “Tisuće i tisuće onih koji su se na bilo koji način zamjerili Čeki,” kaže Salo Baron, “stireljali su židovski iztražitelji.”

“Svaki onaj tko je imao nesreću pasti u ruke Čeke,” piše  drugi židovski povjesničar, Leonard Šapiro, “imao je vrlo dobru priliku da se nađe suočen sa i da bude na mjestu ustrieljen od židovskog iztražitelja.”

Ali kad na internetu potražite informacije o židovskom boljševizmu naći ćete da je to “anticommunist and antisemitic canard” (antikomunistička i antisemitska patka - izmišljotina)

Svakoga tko se usudi reći ijednu riječ protiv zionističkih zločina njihovi lobiji proglase antisemitom. Pa naravno po tome mjerilu su i Oz, Rapoport, Salo, Šapiro i drugi pošteni Židovi antisemiti? 

I dok Izraelci nad palestinskim narodom vrše jedan od najnehumanijih terora njihov premijer Benjamin Netanyahu namjerno onom njegovom licemjernom i krajnje bezobraznom “isprikom” da je jedina katolička crkva u Gazi “nehotično srušena” i da bi priznanje Palestine od Francuske značilo “priznati terorizam” vrijeđa svakoga normalnog čovjeka.

Da ima pravde na ovome svijetu taj zionistički zlotvor i njegovi kohorti bi već bili obješeni ili barem na doživotnoj robiji negdje u ćelijama Radovana Karadžića.

Na izjavu francuskog predsjednika Emanuela Macrona da će priznati Palestinu reagirao je uz neke druge “velike hrvatske diplomate” i naš Anto Đapić, koji kaže da bi priznanje Palestine od strane Hrvatske “značilo priznati nešto što teritorijalno i organizacijski ne postoji i da bi Hrvatska time prešla preko političkog Rubikona…”  

Ta njegova superglupa izjava je navodno reakcija na izjave jugofilske bulumente u Hrvatskoj koja iz nekih samo njima poznatih razloga, sigurno ne iz humanitarnih, podržava priznanje Palestine. Može li nam “diplomata” Đapić odgovoriti na pitanje u kakovom teritorijalnom i organizacijskom obliku je za međunarodnu zajednicu postojala Hrvatska prije priznanja 1992. godine?
Nu nije to prvi put da je Đapić prešao rubikon gluposti.

Vrieme je da Palestinu priznaju sve države i to u granicama u kojima je postojala prije 1967. godine.

Za Dom Spremni! 

Zvonimir R. Došen