|
ČETNIČKO-KOMUNISTIČKI ZLOČINI 1941.
NAD HRVATSKIM NARODOM I SVEĆENSTVOM
Piše: Ivica KARAMATIĆ
Srbokomunistička promidžba puna četiri i pol desetljeća probijala je
neprestance i napadno uši Hrvatima, tiradama o ustaškim zločinima, koji
su najmanje dvadesetorostruko uvećavani, sa smišljenim ciljem da se
hrvatskomu narodu nametne kompleks manje vrijednosti, navodne
genocidnosti i krivnje. A o brojnim zločinima nad Hrvatima, počinjenima
s četničko-komunističke strane tijekom 1941. godine, nije se mogla s
jugokomunističke strane čuti ni jedna riječ, kao ni o uzrocima ustaških
odmazdi, što su bile plod neprekidnih srpskih zločina nad Hrvatima: od
zločina u Odesi u ljeto 1917., pa do srpskih zločina u travanjskome
ratu 1941.
I prije početka travanjskog rata Srbi su nesmiljeno ubijali
Hrvate.
Božo Raič iz Osmanlija, u okolici Kupresa, nalazio se početkom 1941. na
odsluženju vojnoga roka. Kada se doznalo da mu je brat ustaški
emigrant, bio je ubijen. Mladoga darovitog hrvatskoga književnika Ivu
Kozarčanina ubio je srpski stražar na pločniku, ispred vojarne u Ilici,
u Zagrebu, kada se noću, 4. veljače 1941., vraćao kući. Od ruku običnih
srpskih seljaka i građana izgubili su živote: 13. veljače 1941. Luka
Kolak iz Tihaljine (Hercegovina), oružnik u Kosovskoj Mitrovici, te u
veljači l94l. Jerko Tolić iz Puteševice, također oružnik na službi u
Srbiji.
Kronološki pregled travanjskih zločina
Sve hrvatske žrtve, koje
su stradale u mjesecu travnju 1941., uglavnom su pripadale mirnomu
civilnom pučanstvu; vrlo mali broj ih je poginuo prilikom razoružavanja
jugoslavenske vojske, a gotovo nezanemariv je broj stradalih u izravnoj
oružanoj borbi. Dosta Hrvata je ubijeno prije 10. travnja 1941., dok
hrvatska država nije bila proglašena, i dok je dr. Vladko Maček, kao
legitimni predstavnik hrvatskog naroda, bio lojalni član jugoslavenske
vlade. Rečeno upravo govori da su onodobni srpski zločini počinjeni iz
srpske mržnje prema hrvatskom narodu. Sve do konca travnja 1941.,
hrvatskom krivicom nije pala ni jedna srpska civilna žrtva, a vojnih
osoba srpske nacionalnosti je poginulo samo nekoliko, vlastitom
krivicom tijekom pobune u Dinarskoj diviziji.
Hrvatski narod, dakle, nije dao nikakva opravdana razloga za
srpske
zločine koji su počinjeni nad njim u travnju 1941. i koji će se
nastaviti nesmanjenom žestinom, počinjati, ne samo do svršetka 1941,
već sve do sloma NDH, te poglavito bezprizorno u grozomornom poraću
Drugoga svjetskog rata. Vrlo opširne podatke o hrvatskim civilnim
žrtvama u travnju 1941. donosi Ivan Gabelica u svojoj knjizi Blaženi
Alojzije Stepinac i hrvatska država (Zagreb, 2008.).
Ponovimo ili dodajmo tomu: neutvrđenog nadnevka u travnju 1941.
ubijeni su od srpske ruke: na Kosovu Mitar Dubelj iz Kijeva Dola, u
okolici Ravna; na Arslanagića mostu, kod Trebinja, Ivan Štironja iz
Aladinića kod Stoca, Niko Goluža iz Rotimlje kod Stoca, te Andrija
Raguž Gunjinović iz Stoca. Jugoslavenske vlasti ubile su 14. travnja
1941. Ferdinanda Petrilića iz Stoca, koji je kao pričuvni časnik služio
vojsku u Jajcu. Smrtni udes pogodio je i Vidu Raguža Marijanovića iz
Stoca, koji je kao pričuvni časnik služio jugovojsku u Trebinju. U
travnju 1941. pronašli su ga mrtva u rijeci Trebišnjici. Pri pokušaju
bijega iz jugoslavenske vojske, 4. travnja, 1941., ubijen je u okolici
Skadarskog jezera Ivan Zelić, rodom iz Teskere kod Ljubuškoga. Franjo
Dodig iz Zvirića kod Ljubuškoga također je ubijen kao vojnik tijekom
travanjskog rata 1941. od srbočetničke zločinačke ruke. Vojnik Ante
Mišetić, rodom iz Grabovnika kod Ljubuškoga, 14. travnja 1941., ubijen
je kod Skadra. U travnju 1941. četnici su Nikolu Jelčića iz Stubice kod
Ljubuškoga,uhitili, mučili i ubili u Goraždu. Također u travnju 1941.
četnici su kao jugovojnika mučki umorili u Crnoj Gori Filipa Ereša,
rodom iz Radišića kod Ljubuškoga. Na albanskoj granici, prilikom
pokušaja bijega iz jugoslavenske vojske, lišen je života 14. travnja
1941. Mijo Gadže, rodom iz Hardomilja kod Ljubuškoga. U Crnoj Gori su
ubijeni od četnika dvojica Hrvata iz Hardomilja kod Ljubuškoga:
neutvrđenog nadnevka u travnju 1941. ubijen je Jozo Kravić, a 10.
travnja 1941. umoren je Pero Boras.
Po zapovijedi srpskog zločinca Baje Stanišića, 13. travnja
1941., u
blizini željezničke postaje Petrovići, koja se nalazila, u Crnoj
Gori,tik uz granicu s Hercegovinom, pobijeni su svi Hrvati - pripadnici
tamošnje pješačke pukovnije. Tih dana, talijanski su časnici u blizini
Skadra, pronašli tijela dvaju ubijenih Hrvata: Ilije Delića i hrvatskog
vojnika neutvrđenog identiteta. Talijani su kod pokojnika pronašli u
džepovima hrvatske trobojnice. Tijekom travnja 1941., u drugim mjestima
Kraljevine Jugoslavije, od neutvrđenih srbozločinaca, predhodno nasilno
unovačeni u srpsku vojsku, svoje živote su izgubili sljedeći Hrvati:
Petar Jukić "Kičić" iz Runovića kod Imotskoga, Jure Prusac "Juka" iz
Podrujnice kod Metkovića, Petar Jerković iz Krvavca kod Metkovića i
Petar Jerković, također, ali ovaj iz Kule Norinske kod Metkovića. U
Mostaru, 13. travnja 1941., stanoviti Crnogorac, poručnik jugoslavenske
vojske ispalio je u podnarednika Tikveša tri samokresna naboja. Tikveš
je na ulici ostao na mjestu mrtav zbog odbijanja služenja u
velikosrpskoj vojsci i osobnih simpatija prema novoproglašenoj
Nezavisnoj Državi Hrvatskoj. Benjamina Petrinova, rodom s otoka
Ugljana, 14. travnja 1941. u Golubiću kod Knina, kao odbjeglog
hrvatskog vojnika, Srbi su ubili iz puške, bajunetom mu izvadili srce,
raskomadali ga pa potom zakopali. Na sličan grozomoran način, pri
povratku kući iz raspadajuće vojske, Hrvat Nikola Došen, u travnju
1941., rodom iz okolice Gospića, nastradao je u Divoselu, kada su ga
lokalni Srbi uhitili te poslije zvjerskog mučenja umorili. U okolici
Knina, u travnju 1941., četnici su ubili razvojačenog jugovojnika,
Hrvata Milana Lapića, rodom iz okolice Sinja. U vlaku, u blizini Knina,
u travnju 1941., razvojačenog hrvatskog vojnika Juru Franića, rodom iz
okolice Gračaca, četnici su ubili prilikom napadaja na vlak. Oružnički
kaplar Jovo Bulajić, Srbin iz okolice Podravske Slatine, u travnju
1941., nekoliko dana poslije proglašenja NDH, ubio je tijekom službe u
oružničkoj postaji kuharicu Jozefinu Plavšek i oružničkog podnarednika
Matu Majetića. Spomenuti zločin dogodio se u Tiškovcu kod Donjega
Lapca.
Čuvajući od četničkih razaranja mostove na Dravi, u sukobu s
četnicima u Osijeku te u Tenji i Čepinu kod Osijeka, 10. i 11. travnja
1941., hrabro su na licu mjesta poginuli: Ivan Balaž, Miroslav Exinger
i Zvonimir Bunek. Istom prilikom smrtno su ranjeni sljedeći Hrvati:
Ivan Angebrandt, Marko Marić i Ivan Ribarić. U Ludbregu, 10. travnja
1941., srpski su vojnici, prilikom rušenja mosta preko rijeke Bednje,
ubili Pavla Fotaka. Dan prije toga, 9. travnja 1941.,u obrani Virja kod
Đurđevca od napadaja srpskih vojnika i četnika poginuli su Đuro Nožar i
Petar Ciganović. Od srpskih vojnika u Bosanskom je Brodu 11. travnja
1941. ubijen Jozo Marić te još troje Hrvata. Istoga nadnevka u Banjoj
Luci ubijen je od četnika radnik Salih Gazić.
Srpski pripadnici jugoslavenske kraljevske vojske, u savezu sa
četnicima., tijekom travanjskog rata, 1941., pobili su u Makedoniji i
Srbiji sedamdeset Hrvata: časnika, dočasnika i vojnika. U razdoblju od
7. do 14. travnja 1941. desetci i desetci nedužnih Hrvata mučki je
ubijeno od zločinačke četničke ruke: u okolici Bjelovara, Doboju,
Srijemskoj Mitrovici te navlastito u selima oko Mostara i Čapljine,
kada su, uz nesmiljena umorstva, paljene hrvatske kuće. Primjerice, 8.
travnja 1941., srpski oružnici u Bjelovaru su ubili Ivana Haniša i još
jednog vojnika neutvrđenog imena, te trojicu teško ranili, uhitili,
mlatili kundacima i naposljetku ostavili bez liječničke pomoći. Istoga
dana, braća Margaretići, u Gudovcu kod Bjelovara, ubili su iz zasjede
dva hrvatska vojnika koji 8U se vraćali kućama. Na planini Prologu, 10.
travnja 1941., ubijen je dr. Milan Luetić. Dva dana prije toga, 8.
travnja 1941., lugar Despinić, s dvadeset četnika, napada hrvatske
straže, pri čemu pogiba dosta Hrvata, ali i gotovo svi četnički
napadači. Sutradan, 9. travnja 1941., u rubnom dijelu Bjelovara, od
srpskih časnika na straži su ubijeni Đuro Matijašić i malodobni
gimnazijalac Milan Baćani. Istodobno, četnici i srpski vojnici činili
su grozne zločine nad nenaoružanim hrvatskim stanovništvom Bjelovara i
okolice.
U širemu obćinstvu se navlastito spominje masakriranje jedanaest
hrvatskih seljaka, 10. travnja 1941., u bjelovarskim selima Kapeli te
Donjim, Srednjim i Gornjim Mostima. Prema podatcima Predstojništva
gradskog redarstva u Bjelovaru što ih je ono 30. travnja 1941.
dostavilo Ministarstvu vanjskih poslova NDH, na bjelovarskom području
od 9. do 29. travnja 1941. od srpske ruke je ubijeno dvadesetosam
osoba, koje su, osim dvojice, navedene imenom i prezimenom. Međutim,
taj popis je i nepodpun i u nekojim pojedinostima netočan. Naime, Ivan
Haniš i njegov sudrug nisu poginuli 9. travnja, već 8. travnja 1941., a
kao žrtve iz rečenog redarstvenog popisa izostavljene su sljedeće žrtve
srpskog zločina, vojne osobe: Milan Devčić (ubijen 8. travnja 1941.),
Vjenceslav Pohunek (umro teško ranjen 10. travnja u bjelovarskoj
bolnici), Ivan Novaček (umro teško ranjen 14. travnja u bjelovarskoj
bolnici), Dragutin Farkaš i Dragutin Torkoš (obojica teško ranjeni
umrli 23. travnja 1941. u bjelovarskoj bolnici).
Osim toga, ni popis masakriranih seljaka u Kapeli i Mostima
nije
podpun, jer su iz popisa izostavljene dvije žrtve srpskog zločina: Ivan
Blažeković i Stjepan Ružman. Srpski su vojnici, 9. travnja 1941., u
Rovišću kod Bjelovara, ubili Milicu Prelec. Sutradan, 9. travnja 1941.,
četnici su u šumi Bedenik umorili Melkiora Novaka, a 25. travnja 1941.,
ubijen je u Pavlovcu, također kod Bjelovara, Stjepan Žegarac. Pak, 9.
travnja 1941., u selu Kapeli kod Bjelovara, srbijanski poručnik
Hergović počinio je nesmiljeni, grozomoran zločin, rasporio je utrobu
hrvatske seljanke Mande Filipović i izvadio iz nje dijete od šest
mjeseci. Srpski vojnici i četnici, do svršetka mjeseca travnja 1941.,
samo na bjelovarskom području, umorili su četrdesetak osoba, a kako se
istraživanja nastavljaju, broj žrtava srpskih zločina mogao bi biti još
veći.
U sukobu sa srpskim vojnicima, 10. travnja 1941., poginuli su
Josip Burazin, Ivan Šamija i Marko Burazin, a istoga nadnevka u
Crikvenici, tri časnika jugoslavenske kraljevske vojske ubili su Petra
Kvaternika (brata Slavka Kvaternika) i pričuvnog nadporučnika Slavka
Pipinića te ranili Josipa Cara. Istoga dana u Srijemskoj Mitrovici
četnici su izvadili srce hrvatskom radniku Ivanu Rajnoviću, pred očima
njegove majke. Potom su kanili strijeljati još desetak Hrvata I
mjesnoga župnika dr. Franju Račkoga. Nu, od smrti ih je spasio bijeg
četnika uslijed iznenadnog dolaska Nijemaca. Četnici su i u samom
Zagrebu, 10. travnja 1941., ubili nekoliko hrvatskih vojnika! U
Mostaru, 11. travnja 1941., uz još nekoliko hrvatskih domoljuba, od
srbijanske zločinačke ruke smrtno je stradao Zvonko Primorac. Istoga
nadnevka, uz još nekoliko hrvatskih rodoljuba, u sukobu sa četnicima u
Doboju je poginuo Alija Salihkadić U Hercegovini su uslijedili još
grozomorniji dani, kada su četnički odjeli jugoslavenske kraljevske
vojske, 13., 14. i 15. travnja 1941., napali hrvatsko stanovništvo u
Čapljini i okolici Mostara (sela Cim i Iliće), pri čemu su neizostavno
uništavali hrvatske domove i gospodarske objekte topovskim hitcima i
zapaljivim bombama. Istodobno su klali hrvatsko stanovništvo, koje nije
uspjelo izbjeći četničkom nožu. Zapaljeno je osamdeset pet hrvatskih
domova. Uz četničku lozinku: - Kolji sve po redu! - polučak krvavoga
četničkog pira bio je dvadeset petoro umorenih Hrvata I Hrvatica, medju
kojima su bile cijele obitelji Marka i Frane Vege iz Struge,
uključujući i nemoćnu djecu. Osim njih, izmedju 11. i 15. travnja
1941., četnici i srpski vojnici u Mostaru i okolici ubili su: Juru
Zeleniku, Stanka Lasića, Ivana Cvitkovića, Lucu Mustapić, Zejnu
Duranović i njezina sina te Ivana Bevandu. Braneći Stolac od četnika,
14. travnja 1941., poginuli su Stanko Šutalo i Petar Štavun. Za vrijeme
borbi oko Stoca četnici su ubili Ibru Hasića dok je čuvao stoku. Već
početkom travanjskog rata četnici su u okolici Stoca ubili Stjepana
Perića. Na putu izmedju Nevesinja i Gacka, Srbi su 24. travnja 1941. iz
puške ubili Muju Bauka te ga potom sasjekli noževima na komade.
O onodobnim srbočetničkim zločinima nad hrvatskim civilnim
stanovništvom postoje neprijeporne isprave, napose one objelodanjene u
"Sivoj knjizi Ministarstva vanjskih poslova NDH" (Zagreb, 1942.) te u
knjizi "Dokumenti o izdajstvu Draže Mihailovića" (Beograd, 1946.). Osim
rečenoga, u "Glasu Koncila", od 15. lipnja 1983., onodobni
mostarsko-duvanjski biskup mons. dr. Petar Čule je izjavio: "Srbi su
prvi započeli s jamama u Hercegovini".
U sljedećim rečenicama iznijet ću sažetu kroniku do sada nespomenutih
zločina u travnju 1941. nad Hrvatima.
Bombama iz zraka, 12. travnja 1941., jugoslavenski zrakop1ovi
su
napa1i Donje Vinjane kod Imotskoga. Tada su ubijeni: Ivan Bušić, Jakov
Bušić (dijete od devet godina), Mate Bušić i Stipan Bušić. Sutradan,
13. travnja 1941., zrakop1ovi su zasu1i bombama Ljubuški te ubi1i tri
civilne osobe: Nikolu Paradžika, Stanka Šarca i Stanka Vukojevića. U
združenom srbočetničkom napadaju sa zem1je i iz zraka, u travnju 1941.,
u Požegi je ubijeno osam nevinih osoba: Jelka Slavina, Franjo Svoboda,
Jozefina Svoboda, Marija Buček, Josip Svoboda, Venceslav Šmit, Mato
Prepelac, te malodobni sin Mate Prepelca.
Travanjska stradavanja nisu zaobišla ni Podravinu. Prema
svjedočenju tamošnjeg župnika Mije Jurića, u Peterancu kod Koprivnice,
9. travnja 1941. srbočetnici su ubili pet osoba. Istoga nadnevka, u
drugim dijelovima Podravine, uslijed srpskih zločina život je izgubio
Ivan Hampovčan, sutradan mladić i djevojčica u Virovitici i Julijana
Horvat iz Kozica, te tijekom travanjskog rata još Mijo Vujić u okolici
Podravske Slatine, Đuro Bušleta u okolici Orahovice, a od posljedica
ranjavanja kod Varaždina, u zagrebačkoj bolnici je 17. travnja 1941.
umro odvjetnik dr. A1eksandar Be1obrk. I Slavonija je ima svoje žrtve u
travanjskom ratu. Pri1ikom granatiranja i oštećivanja katedra1e u
Đakovu, 11. travnja 1941., srpski vojnici su ubili: Pavla Jurkovića,
Milana Laboša, te dva hrvatska vojnika neutvrđenog imena i prezimena. U
oko1ici Srijemske Mitrovice ubili su Lazara Barbasovića jer je kao
nesvojevo1jno unovačeni jugovojnik odbio pucati u nenaoružane 1jude.
Srbočetnici su kao taoce likvidirali liječnika dr. Pavla Löbla i
općinskog službenika Mirka Vinkovića, uz još nekoliko Đakovčana. Va1ja
istaknuti kako su spomenute zločine i granatiranje đakovačke katedrale
izvršili Srbi iz Hrvatske!
Već prije 6. travnja 1941. na željezničkoj postaji u Velikoj
Kapeli
Srbi su okrutno ubili Stjepana Nikšića. Velika Kopanica kod Slavonskog
Broda dala je u prvim danima travanjskog rata četiri žrtve: Stjepan
Vukovac je zaklan 9. travnja 1941., 11. travnja su umoreni Stjepan
Hradtman i Fabijan Vukovac, te 12. travnja 1941. Franjo Kablarić.
Srbočetnici su 11. travnja 1941. iz Starih Mikanovaca kod
Vinkovaca pokupili dvadeset talaca Hrvata, potom ih u b1izini Orašja,
na obali Save, strijeljali. Ustrije1i1i su i četiri taoca iz Vođinaca
kod Vinkovaca. U se1u Posavski Podgajci kod Županje, 12. travnja 1941.,
strijelja1i su: Marka Iskrića, Antuna Lucića – Tadijanova, Marka
Klarića, Ivu Petrovića sa suprugom, Stipu Matića te Milana Petrovića.
Drugi žitelji sela gole živote su morali spašavati bijegom. Antun
Šćuka, s hrvatskom zastavom u ruci, 11. travnja l941., ubijen je kod
Valpova iz srbijanske zasjede. Pero Braun, u okolici Županje,
strijeljan je 10. travnja 1941. od četnika. U Srijemskoj Mitrovici, 11.
travnja 1941., ubijeni su uz već spomenutog stolara Ivana Rajnovića,
trgovački pomoćnik Aleksandar Šimun, seljak Mitar Marušić i radnik
Vi1im Červenjak.
Na samu najveću kato1ičku svetkovinu, na Uskrs, 13. travnja
1941.,
u Subotici su četnici iz zasjede kukavički, mučki ubili gimnazijalca
Stjepana Tušu.
Tijekom travanjskog rata 1941. i Bosanska Posavina je imala svoje
žrtve. Poglavito je stradala Derventa i njezina okolica. Srpski su
vojnici 12._ travnja 1941. umorili: Peju Matijevića, Jozu Krijana, Niku
Principa, Jozu Kljajića, Matu Glavaša, Iliju Kozinu te Anđu Sušić i
njezinu šestogodišnju kćer Anicu. Sutradan, 13. travnja 1941., četnici
su ubili: Blaža Kovačevića, Stipu Zirduma, Luciju Koljan i njezinu
majku Mariju, ženu Jakova Miloša iz Dervente, Šimu Markanovića i Anku
Orozović. Jelu Ravlić četnici su smrtno ranili: umrla je nakon što je
bespomoćna iskrvarila. Dva dana prije, 11. travnja 1941., srpski
kapetan Marušić strpao je u zatvor u Derventi sedam Hrvata, koje su
četnici sutradan pobili. Računa se da je u danima nakon proglašenja
NDH, u Derventi i njezinoj okolici od srbočetnika stradalo najmanje
dvadeset pet Hrvata, uglavnom civila. Već prije toga, u Bosanskom
Svilaju blizu Odžaka, 9. travnja 1941: srbočetnici su pobili i smrtno
ranili jedanaest osoba. U Doboju, tih travanjskih dana, srpski vojnici
su 1išili života trojicu Hrvata: jednomu su iskopali oči, drugomu
izvadili srce, a trećemu razrezali obraz i odrezali uši. Prema
svjedočenju dobojskog župnika dr. Dragutina Kambera, četnici su u
Doboju pobi1i još barem troje Hrvata.
Zločina je bilo i u drugim dijelovima Bosne. Navest ću nekoje.
U
travnju 1941., u selu Kijevu kod Sanskoga Mosta četnici su ubili četiri
seljaka; 14. travnja 1941. Adema Selmana u Kotor Varošu i malodobnog
Miju Blaževića u Kiseljaku. Ivanu Bandiću, iz okolice Gornjega Vakufa,
tih su dana četnici iskopali oko, potom mu zabili nož u grkljan te mu
zadali ukupno trideset tri rane, da bi nesretni čovjek tek sutradan u
mukama umro.
Svoje zločinačko lice srbočetnici su pokazali tih dana i u
Dalmaciji. Kud god su prolazili, pljačkali su, palili kuće i zatirali
ljudske živote. Povlačeći se od Benkovca prema Kninu, srpski vojnici,
pripadnici Jadranske divizije, umorili su 12. travnja 1941. u Siveriću
kod Drniša, Mariju Bukaricu, dijete od samo šest godina te Maricu Tomić
i Boju Šiklić. Istoga dana ubili su Lovru Čavčića, a sutradan, 13.
travnja, na Uskrs, srpski vojnici na drniškom mostu ubijaju Josipa
Bojčića. Matu Prnjaka, rodom iz oko1ice Drniša, 30. travnja 1941., iz
zasjede su ubili četnici u okolici Knina, dok je nosio gladnoj djeci
hranu iz Slavonije. U mjesecu travnju 1941., u Proviću kod Benkovca,
četnici su zaklali Šimu Klarića. U planini Risovac, 14. travnja 1941.
ubili su Nikolu Matića, rodom iz Vrpolja kod Knina. Tih dana ubi1i su
već spominjanog Benjamina Petrinova, a u prvim danima travanjskog rata
1941. jugoslavenski su oružnici iz zasjede, kod Imotskoga, ubili Ivana
Babića iz Runovića. Takodjer u travnju mjesecu četnici su u Delnicama
ubili hrvatskog domoljuba Stanislava Polonija, potom sredinom travnja
1941. u Brodu na Kupi u Gorskom kotaru ustaškog povjerenika za Gorski
kotar, Antu Polonija, te podkraj travnja iste godine u Dvoru na Uni
Srećka Bogadija.
Zločini do svršetka godine
Kod Blagaja u Hercegovini, 5.
svibnja 1941., četnici su ubili pet Hrvata.Na čelo srpske pobune protiv
mlade hrvatske države stavili su se četnici i komunisti. Rečene
protuhrvatske skupine četnika i komunista nastojale su se organizirati
na svim područjima Nezavisne Države Hrvatske na kojima su kompaktnije
živjeli Srbim, te se međusobno povezali. Tijekom svibnja i lipnja 1941.
četnici i komunisti intenziviraju napadaje na hrvatsku državu i njezina
nezaštićena dobra te ubijaju nevino civilno stanovništvo. U hrvatskom
širem obćinstvu onodobno je poglavito odjeknulo ubojstvo pet članova
obitelji Jose Mravunca, među kojima je bilo dvoje malodobne djece.
Spomenuti zločin se dogodio u Hrvatskom Blagaju kod Slunja, u noći
izmedju 5. i 6. svibnja 1941. godine. Kao uvertira u pobunu Srba, u
selu Rankovici kod Ljubinja, već koncem svibnja 1941., ubijen je ustaša
Halil Talsman. U istočnoj Hercegovini, 24. lipnja 1941., izbija tzv.
četnički Vidovdanski ustanak, koji će prema srpskim izvorima polučiti
sto dvadeset tri poginula i dvjesto ranjenih hrvatskih vojnika. Na
samom početku Vidovdanske pobune, od četnika su poubijani svi Hrvati u
oružničkim postajama: Jasenik, Stepen i Kozanci - u kotaru Gacko.
Sutradan, 25. lipnja 1941., četnici ubijaju devet hrvatskih oružnika u
postaji Lukavac kod Nevesinja. Hrvatske oružane snage oslobadjaju
Nevesinje od četnika 27. lipnja 1941., a 28. lipnja 1941. četnici
zaposjedaju Avtovac u istočnoj Hercegovini. Tamo su, nakon trodnevnog
oružanog odpora, poklali četrdeset sedam Hrvata te popalili sve kuće u
Avtovcu.
I posljednji dan u lipnju 1941. bio je obilježen četničkim
zlodjelima. Pod vodstvom popa Momčila Đujića, 30. lipnja 1941., četnici
su poubijali više od stotinu Hrvata u okolici Knina i Zadra, a istoga
nadnevka vrše pokolje Hrvata u Blažuju te u kotarima Derventa, Varcar
Vakuf i Zvornik. Istog dana na Sjetini na Jahorini, pod vodstvom Save
Derikonje, zaklali su šezdesetpet civila. U istočnoj Hercegovini, 17.
srpnja 1941., četnici ponovno dižu pobunu protiv Nezavisne Države
Hrvatske te vrše pokolje u kotaru Ljubinje, u selima Dječ, Orahovica,
Fatnica, Bjelan, Sakotići i Plana. Istoga dana četnici vrše pokolje u
kotaru Trebinje, u selima: Begovići, Gornji Turani, Donji Turani i
Staro Slano. Potom, 26. srpnja 1941., dvije tisuće četnika, na čelu sa
zloglasnim koljačem Momčilom Đujićem, vrše pokolje u okolici Knina, u
Donjem Erveniku (trideset poklanih Hrvata!) te u Golubićima, Ugarcima i
Komitama. Istoga nadnevka, u kotaru Bosansko Grahovo, četnici vrše
pokolje u selima: Sarići, Špiranovići, Čuline i Kardumi te pod vodstvom
vojvode Zlovođe kolju dvadeset jednoga Hrvata.
Prvi ubijeni katolički svećenik u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj bio
je Waldemar Maksimilijan Nestor. Kao svećenik Banjolučke biskupije
obnašao je dužnost župnika u Drvaru. Kao drvarski župnik dobio je poziv
da u subotu, 26. srpnja 1941., na blagdan Sv. Ane, u Kosovu kod Knina,
propovijeda i slavi svetu misu. Stoga je skupa s većom skupinom svojih
župljana išao onamo na hodočašće. Poslije svršenih obreda, kninski
fratri su mu savjetovali da se ne vraća u Drvar poradi četničke pobune.
Nu, župnik župljane nije htio ostaviti nedjeljne svete mise, pa je
ranim jutarnjim vlakom krenuo natrag prema Drvaru. Na povratku su
četnici presreli vlak, zarobili tristo pedeset hodočasnika i drvarskog
župnika, svezali ih te 27. srpnja 1941. pobili kod jame Golubnjače i
bacili ih u jamu. Istoga dana od istih bandita stradao je još jedan
katolički svećenik: Juraj Gospodnetić, svećenik Banjolučke biskupije i
župniku u Bosanskom Grahovu. Nakon što su ga uhitili, četnici su ga
svezanog po Grahovu vodili puput medvjeda, grozomorno ga izmasakrirali
i u teškim ga mukama umorili nabivši ga i ispekavši na ražnju. Za
njegovo posljednje počivalište se ne zna, ali se zna da tzv.
antifašisti i danas taj dan slave kao "dan ustanka" koji je započeo
masovnim ubojstvima Hrvata i katoličkih svećenika u Drvaru i Bosanskom
Grahovu. Tog istog zlosretnog 27. srpnja 1941. novu srpsku pobunu
četnici dižu i u okolici Donjeg Lapca. Pobunu su organizirali četnici i
komunisti 27. srpnja 1941., a na njegovu čelu su, uz četnike, stajali
istaknuti partizanski dužnosnici: Đoko Jovanić, Gojko Polovina, Stojan
Matić i drugi komunisti.
Na područjima zahvaćenima pobunom, a to su bila područja u
kojima
su kompaktnije živjeli Srbi, gotovo potpuno je istrijebljeno ili
protjerano hrvatsko pučanstvo. Poubijano je nekoliko tisuća civilnih
osoba, a nakon tih zločina četnici i partizani sklopili su 1. listopada
1941. sporazum prema kojemu osnivaju zajednički četničko-partizanski
vojni stožer. Sporazum su potpisali s četničke strane Jezdimir Dangić,
Sergije Mihailović i Pero Đukanović. U ime partizana potpisnici su
bili: Rodoljub Čolaković, Slobodan Princip i Svetozar Vukmanović.
Ni prije ovoga međusrpskog sporazuma, grozomorni zločini nad
Hrvatima nisu jenjavali. Dapače! Četnici su 30. srpnja 1941. u Plani
zaklali trinaest zarobljenih domobrana, vrše pokolje u zapadnoj Bosni,
pa stradaju mjesta: Oblaj, Veliki Sarići, Mali Sarići, Mandići, Korita
i Žulji. U duboke jame ubačen je pedeset jedan Hrvat. Dva dana prije
Velike Gospe, 13. kolovoza 1941., četnici ubijaju oko tisuću civila u
Vlaseničkom kotaru, paleći sela: Močila, Malu Baklelu, Begoviće,
Borojeviće, Tariće i druga sela; potom ubijaju svo stanovništvo sela
Milići; zatim u kotaru Trebinje, u Starom Slanom, kolju sto trideset
Hrvata i spaljuju sedamdeset tri kuće; u Dieču kod Bileće ubijaju
sedamdeset osoba te sto civila u Orahovici. Istoga dana stradavaju
teško: Sakotići, Prisoj, Bjelan i Fatnica. U Voletovu četnici ubijaju
trideset osam oružnika, a u Plani četrdeset dva seljaka bacaju u jamu.
U Krupi, istoga nadnevka, udruženi četničko-partizanski banditi ubijaju
trideset Hrvata te u Krnjeuši, Vrtočama, Lastvi i Zelinovcu dvjesto
civila te pale više od sto pedeset hrvatskih domova. Tada je župnik u
Krnjeuši Krešimir Barišić skalpiran i bačen u goruću crkvu. Istoga dana
u Prijedoru su izvršeni masovni pokolji civila te u selima: Tavija,
Begović Kula, Nikontovići, Glavinići, Lomača, Gornji Turani, Donji
Turani i Sarana. Potom su četnici, 6. studenoga 1941., živa razapeli na
stablo Juru Mladinu, župnika u Zastoku i skinuli mu truplo poslije tri
dana.
U kotaru Rogatica, 25. studenoga 1941., četnici su do temelja
spalili sedamdeset jedno selo te poklali tristo ranjenika i bolesnika u
rogatičkoj bolnici. Sve stanovnike Međeđe, u istočnoj Bosni, 30.
studenoga 1941., četnici su poubijali; u Koritniku su skalpirali
dvadeset osoba; mnoge zaklane civile bacili u hladnu Drinu; u Komaju
kod Bijele zapalili su sto pedeset kuća i ubili tristo ljudi; u Tuholju
su zaklali dvadeset dva civila. Na sam Božić 1941. četnici su u
kotarima Foča i Goražde počeli s grozomornim pokoljima čiji je polučak
bio sedam tisuća žrtava...
Zaključno slovo
Neprekinuti srpski zločini, kako već naglasih,
tijekom obstojnosti ve1ikosrpske Kraljevine SHS i Kraljevine
Jugoslavije nad hrvatskim narodom nastavljeni su i 1941., odmah nakon
proglašenja Nezavisne Države Hrvatske. Sličan zločinački scenarij
dogodit će se pola stoljeća kasnije u Domovinskom ratu! Prethodni
srpski zločini netom nakon uspostavte NDH (više od tristo ubijenih
Hrvata!) izazvali su neobuzdanu odmazdu s hrvatske strane.
Prva takva odmazda dogodila se u Gudovcu kod Bjelovara 28.
travnja
1941., kad su pale prve civilne srpske žrtve. Hrvatsku odmazdu koju
stanoviti kvazi-povjesničari uveličavaju i koriste danas u
politikantske svrhe, osudio je onodobno zagrebački nadbiskup dr.
Alojzije Stepinac. Poduzeta hrvatska osveta za srpske zločine, koji su
prvi počinjeni u Bjelovaru, pa su, primjerice, izazvali ustaški revanš
- nisu bili utemeljeni izravno ni u jednoj zakonskoj odredbi NDH. U
državnom vrhu NDH od početka se nastojala spriječiti svaka samovolja u
skladu postupanja sa zakonom. Rečenom u prilog ide Poglavnikova
zakonska odredba od 26. 1ipnja 1941., kojom se odredjuje da će "biti
stavljen pred prijeki sud svatko, tko bi uopće bilo kada izvršio bilo
kakvo nasilje nad životom ili nad imovinom bilo koga državljanina ili
pripadnika Nezavisne Države Hrvatske, a svaki član ustaške organizacije
ili vojnice, koji bi se sam počinio krivcem takvog kažnjivog djela, bit
će smjesta strijeljan po ustaškom sudu."
Spomenuta zakonska odredba nije ostala mrtvo slovo zakona na
papiru. Dapače, zbog zločina počinjenih prema Srbima bili su od
onodobnih hrvatskih vlasti na temelju osuda prijekog ili pokretnog
prijekog suda strijeljani sljedeći ustaše ili divlji ustaše: 19.
ko1ovoza 1941. u Sarajevu Tomo Mileusnić, Janko Ivanković, Ivica
Lončarić i Matija Tadić; 3. rujna 1941. u Zagrebu Eugen Guić; 21. rujna
1941. u Zagrebu Smajil Jusić i Ivan Gržanić; 26. rujna 1941. u Mostaru
Pero Pažin i Meho Zulić; u jesen 1942. u istočnoj Bosni zastavnik
Žižanović; 13. studenog 1942. u Sarajevu Ante Delić i Marko Tomić; u
Gospiću su obješeni ustaše Frković i Pavletić radi grabežnog umorstva
dviju srpskih starica, sestara Lemaić; u Zagrebu je strijeljan Zvonko
Devčić, djelatnik UNS-a, radi umorstva iz koristoljublja židovskoga
bračnog para. A njegovi ujaci, sudionici Velebitskog ustanka; stari
ustaše iz prve emigracije, vitez Kruno Devčić i bojnik Ivan Devčić
Pivac - nisu ga zbog njegova sramotnog čina htjeli ni posjetiti u
zatvoru, a kamo
li se zauzeti da ga se spasi od zasluženog smaknuća.
Navik on živi ki
zgine pošteno!
|
|
